Početak je mjeseca srpnja u Zagrebu. Dugo se promatramo u ogledalu, pohabani zbog prekomjerna rada i mamurluka; izmoždeni od kokainskih i financijskih afera raznih predatora, ljubavnih jada nesuđenih porno zvijezda i zvjezdica; utučeni zbog ozlijeđenih i preplaćenih nogu nogometaša; sad već pretili od pretjerana napajanja duše i namakanja tijela u potocima navijačkoga piva. Novine nas obavještavaju da živimo u jednom od najdosadnijih europskih gradova, ako je vjerovati turistima koji su bauljali njegovim ulicama u ljetnim mjesecima. Sami nikada ne bismo došli do tog zaključka. Mi smo pametniji pa ćemo se u ljetnim mjesecima namakati izvan njega.

Samouvjereno se podsmjehujemo, svjesni kakav geokulturni biser držimo u rukama. Zaboga, zbog njega Amerikanci ganuto kokodaču i cvile, a Rusi neumjereno troše svoje, čini se, nepresušne izvore. Eh, kad bismo ovdje mogli zasnovati novi dom -; vrzma se misao i onima koji suze taru bijelim rupčićima i onima iz čijih novčanika iskače teška artiljerija. Nekima se možda i mora i države i kontinenti i kulture, promatrani iz nepremostivih udaljenosti, doimaju sličnima ili, budimo iskreni, istima. Mi, međutim, volimo precizirati stvari. Ne bismo nikako voljeli da dođe do zabune, pa da kakav turist slučajno pobrka Jadran i, recimo, Kavkaz. Jer kad Amerikanac izgovara Croatia i Georgia to zvuči opasno slično.

Pred ogledalom sad već stoji jedan posve novi Hrvat. Ponosan. Izliječen. Pun oprosta i jadranske nade. Alzheimer Hrvat brže bolje sprema svoje prnje i putuje na more. Ostavlja za sobom i munjene gradonačelnike i zagrebačke holdinge i cijenu goriva i turbofolk klubove. Strategiju ljetovanja razrađuje na brzinu, napuštajući dosadnu prijestolnicu negdje oko naplatnih kućica kod Lučkoga. Možda smo mali i nevažni, ali tko još ima ovakvu prirodu? – razmišlja dok mehanički baca Ronhillov opušak u vjetar, pa kud padne da padne. Odlučuje se za koncept švedskog stola: svega po malo. Kulture, sunca, mora. Prvo odredište: filmski festival s čijeg se brda još ni jedna pijana budala naglavačke otkotrljala nije. Brdo koje je u ranoj povijesti imalo kudikamo romantičniju verziju Kinga konga -; Nazorova Veloga ali malog Jožu – kao i guste šume, balvane, Mlečane i nesretne lađe, u nešto je zrelijoj dobi osuvremenila svoj izgled urbanom kulturom zagrebačkoga alternativnog jet-seta.

Žice, kablovi, reflektori, platna, vrpce i ostala ljudsko-tehnička pomagala poput hobotnice su razvukli svoje pipke i zauzeli svaki pedalj istarske zemlje. U Motovunu je sve kul. Posjetioci, organizatori, filmovi, bendovi. Uopće, biti u Motovunu znači biti kul. Shvatili su to i političari, koji ne propuštaju priliku da se u „ja sam jedan od vas” outfitu bar na kratko pojave na nekom motovunskom partiju. Shvatili su to i hrvatski pisci, glumci, redatelji, mislioci. Tu ulazi i ženski rod spomenutih profesija. Istinabog, češće su viđeni za šankom negoli na filmskim projekcijama, no o filmu će porazgovarati vrlo rado.
Uostalom, na zasluženom su odmoru pa neka rade što ih volja, makar pijani padali sa zidina na kojima je nekoć sjedio usamljeni istarski div i rijeku Mirnu dodirivao palčevima svojih ogromnih stopala. Shvatili su to i novinari, koji bi o motovunskoj atmosferi i zabavama mogli pisati satima. Samo šteta što to nisu u stanju učiniti kad je u pitanju sjajna filmska vrpca koja im se vrti ravno pred očima. Ostalo je povijest. Sviđalo nam se to ili ne sviđalo, kultura se na brdu kotrlja dvadeset i četiri sata punih pet dana. Treba je samo htjeti zapaziti.

Sad se već pod hitno treba spustiti s brda na mjesto gdje kulturne ponude ima koliko i biljnog pokrivača na golom kršu. Jug. U detoksikaciji od kulture, smještamo svoje ručnike na gole hridine. Jedni pokazuju obnažene grudi, drugi nabreklu masu ispod grudi. I počinje. Pržimo se na suncu, moleći se bogu da iz nas usiše svaki trag, svaki dosadni ostatak bilo kakvog napora, uključujući mentalnog. Zbog toga se samo kratko brčkamo negdje u plićaku, ne želeći biti jako udaljeni od svog ručnika-sidrišta. Nakon trećeg dana čini se da smo spremni za izlazak iz klinike za detoksikaciju, sretno senilni i mentalno očišćeni. Takvi stupamo na rivu na samom vrhuncu turističke sezone u samom srcu mediteranske kulturno-povijesne baštine. Dosta nam je i sladoleda i ćevapčića i ribica i koktelčića. Poželjeli smo šut kulture pa se panično raspitujemo o ponudi dana.

Thompsonova ljetna turneja. Kako su li se samo prevarili nesretnici koji su nakon petnaestak i više sati strpljivog miljenja hrvatskim cestama mislili da će, poput Marca Pola, slušati tišinu modrog mora, zov galeba i milozvučne melodije juga. Pa što fali da svi ti Poljaci, Talijani, Česi, Nijemci, Britanci i gdjekoji Francuzi slušaju ljutit glas suvremenoga hrvatskoga sina, domobrana i Odiseja, također Marka, samo Perkovića?! Ništa. Kultura, čini se, ima bezbroj lica, a poznato je da ljudi ne reagiraju jednako na zaraze i kulturu. Nekima se, primjerice, od Marka Perkovića povraća. Ma čak i da se nekom zamjerimo, nitko nam ništa ne može. Pa imamo tu obalu, to more. Ma tko to može platit’?! Ma tko to može uništit’?! Osim nas samih.

Zamislimo scenu. Pitoreskni dalmatinski gradić u sitne jutarnje sate. Zora. Sve skupa izgleda kao da si oživio razglednicu. Idiličnu tišinu razbija samo kamion sa smećem, šum mora i pjesma dvojice zagrljenih, preplanulih, lagano nabildanih mladih muškarca koji prolaze ispred crkve i kreću prema rivi. Na rivi, sjedaju na jednu od klupica, nastavljaju ispijati svoja pića i pjevati, a u zanosu se svako malo zagrle, a boga mi, tvrde očevici, i poljube koji put.

Zamislimo drugu scenu. Disko klub u pitoresknom dalmatinskom gradiću u sitne jutarnje sate. Techno buba kao Izrael po Libanonu, gomile mladih tjelesa u ekstatičnom zanosu isprepliću se jedna oko drugih da prosječan čovjek, Hrvat i katolik ne može razabrati što je u tom kolopletu muško, a što žensko. Mladi, preplanuli, lagano nabildani muškarac sjedi za šankom i reda stock na stock snimajući cijelu situaciju. Gleda iste takve mlade, preplanule i lagano nabildane muškarce u nadi da će ostvariti eye-contact. Već pola sata snima i čeka. A onda ga napokon dočeka. Mladi, preplanuli i lagano nabildani muškarac koji ga je ovog puta uočio, nije odvratio pogled poput ostalih nego ga sad gleda ravno u oči. Gledaju se neko vrijeme, ovaj prvi dovršava svoj zadnji stock, diže se sa stolice i kreće u šetnju po podiju. U prolazu, kao slučajno, ovog s kojim je ostvario eye-contact zakači ramenom. Slijedi razmjena nekoliko rečenica i par minuta kasnije, izvan diska, a nekad i u samom disku dolazi do punog fizičkog kontakta.

Sad zamislimo prosječnog čovjeka, Hrvata i katolika koji promatra ove dvije scene. Pitanje što on u njima vidi jako je kompleksno, a odgovor ovisi o nizu faktora -; koje je godišnje doba, kojim jezikom ti mladi preplanuli i lagano nabildani muškarci govore, da li su novine najavile dolazak hordi pomahnitalih homosekalualaca u njegovo malo misto ili nisu.

Ako je ljeto, ako ovi mladi, preplanuli i lagano nabildani muškarci govore njemu nerazumljivim jezikom i ako čita Večernji list, sve mu je jasno kao dan. U prvoj sceni, dva raskalašena pedera iz Europe mu se drpaju ispod ponistre uništavajući tako njegovu obitelj, njegovu katoličku tradiciju i dovodeći u pitanje sve ono za što se on borija još od stoljeća sedmog. U drugoj sceni, stvar je još radikalnija jer ni tragova romantike u cijeloj priči nema, i to usrid njegova disko kluba u kojem se još od otvaranja poštuju samo katolička načela pa se smije drpat samo žensko s muškin i obratno. Uglavnom, nedoličnog ponašanja kao u priči. Di god pogledaš, mladi, preplanuli i lagano nabildani muškarci moralno devastiraju okoliš.

Međutim, ako nije ljeto, ako ovi mladi, preplanuli i lagano nabildani muškarci govore hrvatski i ako čita opet Večernji list, opet mu je sve jasno kao dan. U prvoj sceni, dva naša mlada kršna momka, vraćaju se zagrljeni s koncerta Thompsona i kumova i oduševljeni svitanjem, pjevaju “Evo zore, evo dana” pa tako zagrljeni zapivaju i onu o Ivanu i tisuću momaka držeći tako do njegove obitelji, njegove katoličke tradicije i ne dovodeći u pitanje niti jednu od stvari za koje se on borija još od stoljeća sedmog. U drugoj sceni, stvar je malo radikalnije, ali normalno je, bože moj, da se dva momka u disku ili isprid diska potuku. Mlada vrila krv, temperament, Dalmacija. Vidiš odma da su pravi naši muški. Uglavnom, domoljubna idila u kojoj nema ni trunke nedoličnog ponašanja i u kojoj nitko moralno ništa ne devastira. Dapače.

Tako dolazimo do ključnog pitanja u cijeloj ovoj priči: zašto prosječnom čovjeku, Hrvatu i katoliku, dva zagrljena mlada muškarca samo ljeti “djeluju sumnjivo”? Stvar je u etiketi i fiksaciji na seks koja krasi svakog pravog katolika.

Kad mediji krenu dizati barufu oko dolaska gay gostiju u njegovo malo misto, naš se katolik trenutno prepadne, potpuno se izbezumi i mladi, preplanuli i lagano nabildani muškarci koji navaljuju sa svih strana, pretvore se u čiste seksualne objekte. U svakom on vidi potencijalnog gaya, iste sekunde mu pred očima iskrsne analni seks s muškarcem i trenutno mu se smrači. Onda krene samoobrana. Iako izvana izgleda da je možebitnog gaya naprokidao iz čista mira. Na polju gay-problematike, Katolička crkva i naši desničari, koliko god uvijeno pokušali izraziti svoje gađenje prema “gay-perverzijama”, pokazuju tko je u cijeloj priči najperverzniji. A narod naš katolički uredno je popio sve što mu se serviralo. Uzdignemo li se iz banalne svakodnevnice i vinemo li se u duhovne visine u kojima bi Crkva trebala rasturati, nije li krajnje perverzno i “bezbožno” svoditi čovjeka na samo jednu od silnih dimenzija koje mu je Bog dao?

Katolički mentalitet radi upravo to -; u homoseksualcu ubija svaku dimenziju osim seksualne i svodi ga na puki seksualni objekt koji se u životu ne bavi ničim osim analnim seksom. On ne jede, on ne radi, on ne spava, on nema obitelj, on ne voli -; on se samo jebe. Зачарованные трансы имеют свой каталог транссексуалки Сочи с анкетами кроссдрессеров на любой вкус, каждый день зачётный секс. Katolički mentalitet vidi samo pornografiju i ne ostavlja ni najmanju mogućnost da se iza nje skriva neka emocija. Ako se i skriva, treba je liječiti jer, naravno, zna se koja pornografija i koja emocija je jedina ispravna.

Međutim, tranzicija ipak radi svoje pa su prosječni ljudi, Hrvati i katolici ove godine uočili još jednu dimenziju koju bi homoseksualac mogao imati -; platežnu moć. Istina, ona je još uvijek u sjeni seksualne dimenzije i Crkva i desničari pokušavaju je negirati, ali pred njom su nemoćni. Platežna moć je jako zeznuta stvar i njoj će se i najrigidniji katolik-ugostitelj jako lako prilagoditi. Pa će ako treba, posluživati piće i zatvorenih očiju.

Tako da imamo i pomalo smiješnu situaciju u kojoj do i ono malo tolerancije prema homoseksualcima koja se sporadično pojavljuje u našim malim mistima ne dolazi zbog možebitnih iskrica zdravog razuma nego zbog platežne moći pripadnika gay-populacije, iliti priliva stranog kapitala.