Piše: Matija Mrakovčić

Politički pritisci doveli su do ostavke članica i članova Ekspertne radne skupine imenovane javnim pozivom, odugovlačilo se sa stručnom raspravom, a eksperimentalna provedba u sljedećoj školskoj godini za što se Vlada obavezala Europskoj komisiji u svom planu Nacionalnih reformi u 2016. godini, neće se dogoditi. U Državnom proračunu za 2016. godinu nisu osigurana odgovarajuća financijska sredstva za provedbu Cjelovite kurikularne reforme, a od predviđenih 12 milijuna kuna na potrebe kurikularne reforme potrošeno je tek 3,5 milijuna, dok nastavnici-članovi stručnih skupina još nisu vidjeli ni ugovor, kamoli honorare. Natječaj iz Europskog fonda za regionalni razvoj namijenjen Znanstvenim centrima izvrsnosti nije raspisan. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta nije se izjašnjavalo po pitanju provođenja Državnog pedagoškog standarda ili pak autonomije Sveučilišta i njenih sastavnica. Mjesecima je kasnilo s isplatama studentskih stipendija unatoč osiguranim sredstvima za isplatu u državnom proračunu, a nemar oko pokretanja Nacionalne zaklade za potporu učeničkom i studentskom standardu, čija su sredstva također osigurana u Državnom proračunu, direktno je utjecao na socijalno ugrožene obitelji.

Nakon turbulentnih šest mjeseci koji su rezultirali izglasavanjem nepovjerenja predsjedniku Vlade, time i kompletnoj Vladi, te samoraspuštanjem Sabora, Ministarstvo je otvorilo savjetovanje sa zainteresiranom javnosti o osam kurikularnih dokumenata, tri okvira i pet nacionalnih kurikuluma. No, kao što je na posljednjoj konferenciji za medije Ekspertne radne skupine istaknuto, a to je potvrdilo i Posebno stručno povjerenstvo za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, Ministarstvo nije ispunilo dva osnovna preduvjeta za nastavak procesa reforme. Nije osiguran institucionalni okvir reforme: članak 26. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi propisuje da se odgoj i obrazovanje ostvaruje temeljem nacionalnog kurikuluma, nastavnih planova i programa i školskog kurikuluma. Zakonodavni okvir nije prilagođen ideji sustava obrazovanja u kojem postoje nacionalni kurikulumi za sva područja obrazovanja i pojedini dokumenti na svim razinama odgoja i obrazovanja. S druge strane, nije osigurana financijska podrška: zbog ignoriranja provedbe Strategije znanosti, obrazovanja i tehnologije ugroženo je povlačenje 511 milijuna eura iz Europskog socijalnog fonda za razdoblje 2016-2020, namijenjenih reformi i razvoju obrazovanja, znanosti i tehnologije, s posebnim naglaskom na reformu strukovnog obrazovanja i cjelovitu kurikularnu reformu. Bez zakonodavnog preduvjeta, javna je rasprava neobvezujuća za samo Ministarstvo, a bez financijskog okvira njeni rezultati neprovodivi.

Svi će dokumenti do kraja ljeta zasigurno biti objavljeni jer su stručne radne skupine obavile dogovoreni posao. Stručna rasprava je završila tako da su svi koji su u njoj sudjelovali dobili odgovor – uvaženi su prijedlozi koji se tiču dokumenta, dok je ostalima ponuđeno obrazloženje ako se radi o pojedinostima koje pojedini kurikulum ne uređuje. Baš zbog takvih pojedinosti, javnu raspravu bi trebalo produljiti i na sljedeću školsku godinu. Mnogi još uvijek ne znaju da se predloženim kurikulumima određuju ishodi učenja i poučavanja, a ne popis nastavnih sadržaja, a da su ishodi odgojno-obrazovna očekivanja koja obuhvaćaju znanja, vještine i stavove. Radi se o drugačijem pristupu poučavanju gdje mjesto učenja postaje škola umjesto nadoknade kod kuće u vidu domaćih zadaća i učenja za ispite ili pak privatnih instrukcija i priprema za državnu maturu, tržišta koje je procvalo prvenstveno zahvaljujući nemogućnosti školskih programa da odgovore na potrebe obrazovnog sustava. 

Uostalom, kurikulumi, bili u javnoj raspravi ili ne, dostupni su na stranicama Cjelovite kurikularne reforme i njima se u nastavi može služiti tko god hoće. Previše je osnovnoškolskih i srednjoškolskih učitelja preuzelo inicijativu u ovom procesu da bi ih odluka Ministarstva da neće formalno uvesti promjene u škole spriječila da predložene promjene implementiraju u svoju nastavu. Možda je ova kurikularna reforma iznjedrila neku drugu vrstu nastavnika koji će preuzeti naše škole, osvijestila neke učenike da se poredak može mijenjati, potaknula neke roditelje da razmisle o tome gdje im djeca provode vrijeme. Ipak, bez konkretne institucionalne potpore, svi su takvi pokušaji osuđeni na propast jer su upogonjeni isključivo individualnim entuzijazmom.

Odgoda svakako nije najgore što se reformi kurikuluma može dogoditi – može joj se dogoditi da ju privatizira tehnički ministar koji odluči osnovati “povjerenstvo” vezano uz mandat tehničke Vlade, sastavljeno od još neimenovanih stručnjaka koji će ocijeniti “što je dobro napravljeno, a što treba popraviti”. Iako se takva odluka ne poklapa sa Strategijom na kojoj se kurikularna reforma temelji i koja propisuje raspisivanje javnog poziva za članove Ekspertne radne skupine, Strategija ne govori ništa o novim povjerenstvima koji bi trebali nadgledati prilagodbu izrađenih dokumenata. Cenzorska povjerenstva nisu uopće predviđena Strategijom i zapravo ministra ništa ne priječi da samostalno oformi tijelo. Kao što ga ne priječi da huška svog posebnog savjetnika za povijest Domovinskoga rata protiv učitelja koji su na kurikularnim dokumentima radili, a za koje je Strategija propisala da moraju činiti većinu u stručnim radnim skupinama. Stoga do eksperimentalne provedbe definitivno neće doći sljedeće školske godine, što je jedino što je Ministarstvo i potvrdilo. Naime, u zgradi na Sveticama već dulje vrijeme nitko ne odgovara na pozive i upite javnosti, a javna savjetovanja otvaraju se ubrzanim postupcima. No, umjesto izmjene Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, Ministarstvo je pokrenulo proces izmjena Zakona o sportu. 

Osnovni cilj izmjena Zakona o sportu je ukinuti iznimke o reprezentativnosti članova skupština županijskih i nacionalnih sportskih saveza. Skupština je najviše tijelo saveza u kojem svaki član ima pravo na najmanje jedan glas. Izmjenama zakona u ljeto 2015. dodane su iznimke od tih pravila koje predviđaju da predstavnik pojedinog županijskog sportskog saveza raspolaže jednim glasom, a predstavnik pojedinoga sportskoga kluba koji sudjeluje u najvišem stupnju nacionalnoga sportskog natjecanja dvama glasovima, kao i da u radu skupštine sudjeluju predstavnici udruženja sportaša i trenera te predstavnici sportskih klubova na nižim stupnjevima natjecanja. Te je iznimke Hrvatski nogometni savez jedini odbio provoditi jer bi “postojeći zakon izmijenio arhitekturu HNS-ove moći i mehanizam izbora u županijskim bazama čiji glasači godinama daju legitimitet postavi koja vlada hrvatskim nogometom. Umjesto županijskih i političkih lobija, zastupnike u Skupštinu HNS-a davali bi klubovi, sukladno stupnju natjecanja”, kao što je istaknula Dea Redžić.

Objašnjenje je Ministarstva da iznimke predstavljaju “nepotrebno nametanje brojčanog sastava skupština” i da je “dovoljno za osiguranje demokratičnosti” to što u zakonu piše da svatko ima pravo na glas. Svakom savezu dat će se mogućnost da autonomno odredi članove s većim pravom od jednog glasa što bi, smatra Ministarstvo, trebalo ovisiti o više kriterija, a ne samo o rangu natjecanja. Kriterij ranga natjecanja nekog sportskog kluba jednostran je kriterij jer, tako piše Ministarstvo, ne uvažava kriterij kvalitete. Osim zanimljivog implicitnog ukazivanja da rezultati natjecanja i bodovne ljestvice nisu uvjetovane kvalitetom natjecatelja, sve ukazuje na to da je ministar Predrag Šustar donio odluku u stranačkom interesu, ne u interesu javnosti, s obzirom da su većina Izvršnog odbora Hrvatskog nogometnog saveza koji se jedini protivi donesenim iznimkama – članovi HDZ-a. 

Obrazovna politika svršenog ministra je jasna. U kratkom i neslavnom mandatu Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta doživjelo je da studenti odbijaju surađivati sa zagrebačkom nadbiskupijom i Velikim kancelarom te kampiraju ispred ulaza tražeći izmjene pravilnika o stipendiranju, doživjelo je sveučilišne profesore koji izglasavaju nepovjerenje dekanu fakulteta, te učitelje i učenike u masi od 50 000 ljudi u obrani kurikularne reforme. U taj resor spadaju i navijači na stadionu u Saint-Etienneu koji su tijekom utakmice Hrvatska-Češka na nogometni teren ubacili više bengalki i jedan topovski udar. Iako hrvatski prekršajni sudovi nemaju nadležnost nad prekršajima počinjenima u inozemstvu, četvorici mlađih punoljetnika uhićenih u Splitu, uz istražni zatvor određene su jamčevine od 40 do 60 tisuća kuna. Osječki sud na prijedlog tužiteljstva 27-godišnjaku je odredio jamčevinu od čak 50 tisuća kuna. Tu su još i 28-godišnjak, 25-godišnjak te trojica od 22 do 32 godine, desetak ljudi iz cijele zemlje u dobnoj skupini koju određujemo kao “mladi”. 

Mladi su, zapravo, jedina poveznica triju sektora predanih na upravljanje Predragu Šustaru i koalicijskim partnerima iz Hrasta, i upravo je ta skupina obilježila njihov mandat. Nekoliko mjeseci ranije, na predstavljanju proračuna za 2016. godinu posebnu je pozornost izazvalo smanjenje izdataka za troškove međumjesnog prijevoza učenika za gotovo 29 posto u odnosu na 2015. godinu. Ministar je požurio opravdati se primjenom te odluke tek od sljedeće školske godine i to tako što će uvesti imovinski cenzus. Nakon što je saznao da je nemoguće provjeriti nečije potpuno imovinsko stanje zbog neujednačenosti katastra i zemljišnih knjiga, ministar je za jesen najavio model koji će se temeljiti na dohodovnom cenzusu. Dohodovni će cenzus pak najviše pogoditi one koji žive od dohotka od nesamostalnog rada, od plaća, a ne one koji ostvaruju dohodak od imovine i kapitala.

Pitanje kojim je započeo Šustarov mandat, “evolucija ili kreacija”, tako je na njegovom kraju zamijenjeno pitanjem “prijevoz ili jamčevina”, na koje odgovor možemo očekivati tek sljedeće školske godine. Školske godine koja će započeti izvanrednim parlamentarnim izborima i u kojoj se kurikularna reforma neće eksperimentalno provoditi u hrvatskim školama.

Studentski zbor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, u sklopu europskog projekta EU Educa, organizirao je 22. veljače okrugli stol o aktualnoj kurikularnoj reformi, njenim političkim implikacijama i odrazu na visoko školstvo u Hrvatskoj. Gosti tribine bili su voditelj Ekspertne radne skupine za provođenje Cjelovite kurikularne reforme Boris Jokić, naslovni docent s Fakulteta političkih znanosti Tihomir Žiljak te bivši ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar. Bili su pozvani i ministar Predrag Šustar te predsjednica saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Gordana Rusak, no oni su se ispričali drugim obavezama. Svakako, popis sudionika gotovo je garantirao zanimljivu raspravu, ali ona je nekako izostala. 

Pozornicu je bez sumnje osvojio bivši ministar koji je s jednom rukom u džepu i flomasterom u drugoj ruci prisutnoj publici crtao krivulju ekstrema. Naime, tako izgleda današnje hrvatsko društvo, objasnio je, na jednoj strani su “lijevi” ekstremisti, na drugoj “desni”, no sreća je za društvo i kurikularnu reformu što su oni tek na krajevima krivulje, a u sredini smo “mi”, većina. Dok su ovi desni napadali ministarstvo, naprimjer, zbog uvođenja zdravstvenog odgoja u škole, zapravo njegovog četvrtog modula koji je na kraju predmet i srušio na Ustavnom sudu, ili građanskog odgoja zbog promocije “ekstremno liberalnih stajališta” i “rodne ideologije”, termina koji je skovala Katolička crkva, s lijeve se strane nalaze oni koji su od ministra zahtijevali reakciju pri postavljanju replike kipa Majke Božje Lurdske u zadarskoj osnovnoj školi koju je izradila ravnateljeva sestra, a koji je zid iza kipa prekrio imitacijom špilje, okružio ga cvijećem te pod kip postavio natpis Ja sam Bezgrešno Začeće. Mornar je na tribini istaknuo da ga ni jedna ni druga strana nisu pokolebale da u tim slučajevima, jednostavno, ne reagira. No, zato se rado odazvao audijenciji kod kardinala Josipa Bozanića koji se, tvrdi bivši ministar, složio da “deca moraju učiti o spolnosti”. 

Vedran Mornar i njegove izjave na spomenutoj tribini ipak su za ovaj tekst samo ilustracija, no više nego značajna. Uspio je Mornar na tribini izjaviti da hrvatski obrazovni sustav ne može biti u gorem stanju, govoreći upravo o kurikularnoj reformi kao mogućnosti promjene dosadašnje paradigme, no, kao što se pokazalo sljedećih dana, ta je izjava bila podosta podcjenjivačka.

Na dan objave prvih dvadeset dokumenata kurikularne reforme, mediji su objavili članak koji je novi ministar Šustar napisao za Riječki teološki časopis u listopadu 2012. godine, zajedno s kolegicom Aleksandrom Golubović, pod naslovom “Znanost i religija kod Ruđera Boškovića”, u kojem pitanje evolucije ostavlja otvorenim, kao i ideju da je Bog stvorio svijet: “Čini se da do sada teorija evolucije nije ponudila konačna rješenja, što nam i dalje ostavlja prostor za Boga kao dizajnera”. Dio znanstvene zajednice pozvao ga je na ostavku, a on ih je pozvao na raspravu: “Ova rasprava je jedna od najžilavijih i najtradicionalnijih u povijesti znanosti i povijesti filozofije, to je argument dizajna. Taj argument dizajna ima svoje pobornike s jedne i druge strane, rasprava je vrlo akademska i članak koji smo mi napisali analizira samo logiku argumenta”. Ipak, ta je dva stajališta teško pomiriti iz znanstvene perspektive – radi se o argumentu koji ne dolazi iz spektra znanosti, a koji se koristi da bi objasnio ono što znanost ne može potvrditi. Radi se, jednostavno, o različitim polazištima koja ne otvaraju prostor za raspravu već samo za opredjeljivanje – propitujemo li ili bespogovorno vjerujemo. 

Ako smo i pomislili da se radi o slučaju koji će biti zaboravljen čak i lakše od “mladenačkih” zapisa ministra kulture Zlatka Hasanbegovića u časopisu Nezavisna država hrvatska kojih se on i dan-danas nije odrekao, iz reformske Vlade stručnjaka dolazi nova potvrda da postoji razlog za zabrinutost. Ministar znanosti, obrazovanja i sporta za zamjenika je 25. veljače dobio Hrvoja Šlezaka, nastavnika geografije iz Osnovne škole Kuršanec, člana predsjedništva stranke Hrast Ladislava Ilčića, ključnog čovjeka za pitanja obrazovanja u Karamarkovu timu koji je pregovarao s Mostom. Šustar je novinarima nakon sjednice Vlade izrazio nadu kako će Šlezak biti velika podrška na području odgoja i obrazovanja “s obzirom na njegovo iskustvo”. Svakako, ovoj Vladi i ovom društvu treba više praktičara, a manje profesionalnih političara, kao što je i kurikularnu reformu iznijelo više od 400 praktičara iz cijele Hrvatske te je tim bottom-up pristupom ona zaista postala zalog njene održivosti.

Iako, takve su usporedbe deplasirane s obzirom da do sada objavljeni kurikularni dokumenti ne sadrže isključive stavove niti nose snažni ideološki zalog, osim onog usmjerenog na učenika i njegov razvoj u misleći i kritički subjekt, uglavnom u skladu s vrijednostima zapisanim u članku 3. Ustava Republike Hrvatske. Zamjenik ministra Šlezak, osim što ne vlada osnovama informacijske pismenosti pa ostavlja vlastiti Facebook profil otvoren javnosti, na njemu, kao jedinom mjestu gdje možemo saznati stavove čovjeka koji će direktno utjecati na razvoj sustava obrazovanja, nalazimo na podatke koji potvrđuju sve ono što smo o Hrastovim, Grozdovim i uimeobiteljaškim stavovima o životu i svijetu – već znali. Nije naodmet na ovom mjestu ponoviti i činjenicu da je za predsjednicu Hrastovog ogranka u Zagrebu pred posljednje parlamentarne izbore izabrana Nevenka Lončarić Jelačić, viša savjetnica za nacionalne programe u Agenciji za odgoj i obrazovanje, upravo onom dijelu Agencije koja odlučuje o načinu provedbe i sadržaju, naprimjer građanskog i zdravstvenog odgoja. Prije te funkcije radila je kao ekspert za stručno usavršavanje nastavnika i razvoj kurikuluma te kao savjetnica za ljudska prava i vjeronauk u Ministarstvu Ljilje Vokić.

Prema predstavljenom prijedlogu proračuna za 2016. Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta smanjen je proračun za čak dva posto, posve u suprotnosti s trendovima u razvijenim zemljama i preporukama Europske komisije, dok su predviđeni rashodi Državnog proračuna veći za 2,4 milijarde kuna. Do sada, oko 80 posto proračuna MZOS-a odlazilo je na plaće nastavnika, znanstvenika i ostalog osoblja, a ostatak je raspodijeljen na materijalne troškove i kapitalne investicije poput izgradnje i popravaka škola, prijevoz srednjoškolaca i participacije u troškovima studija. Kurikularna reforma temeljena je na Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije, a paralelno s njom radi se na ostalim strateškim ciljevima: projektu e-škola, licenciranju ravnatelja i nastavnika u osnovnim i srednjim školama, izradi modela vanjskog vrednovanja škola, strategiji obrazovanja odraslih i strukovnog obrazovanja te promjenama programa na visokim učilištima gdje se educiraju nastavnici i učitelji. Nije bez razloga na tribini kojom je ovaj tekst otvoren Vedran Mornar istaknuo da će o kvotama za upis na fakultete odlučivati država, dok će ostatak upisanih fakulteti morati financirati sami.

Gdje će se rezati? I zašto? Te, najvažnije: hoće li odluke o preraspodjeli sredstava u ovom već osiromašenom, a prevažnom resoru, uopće doprijeti do javnosti ili ćemo se opet baviti pitanjem što je bilo prije, zmija ili jabuka?

Nekad bih bio najsretniji kad bih mogao prespavati neke sekvence života ili periode koji su naprosto neizdrživi za moje cerebralne i emocionalne kapacitete. Gungula oko referenduma kojim se dijelu stanovništva kojem i sam pripadam uskraćuje neka buduća bračna jednakost, jedan je od takvih “političkih trenutaka”. Međutim, takav priželjkivani ignorantski stav tek je sebična privatizacija cijele situacije, glas očaja uslijed obasutosti nedorečenim stavovima koji dolijeću sa svake strane u svakom trenutku dnevne rute: od penzionera u parkovima preko nepodnošljivo glasnih srednjoškolaca u ZET-ovim prijevoznim sredstvima do teta u dućanu. Još samo moja mačka nije izrekla stav.

Teško se u takvim trenucima oduprijeti klasičnom liberalnom zgražanju nad klerikalnim obiteljaškim inicijativama i iznenađujući visokoj podršci opće populacije. Zgranutost spoznajom da živimo u društvu koje ne sačinjavaju samo tranzicijske kreativne i građanske klase iz užeg centra glavnog grada koje su već davno raskrstile s emancipacijom pedera i lezbi, kratkog je daha, ali i odraz dugoročne političke neinventivnosti koja ne želi sagledati aktualnu situaciju partikularne društvene skupine i regulacije njenih prava u jednom širem društveno-političkom kontekstu uzimajući njegove sistemske aspkete u obzir. Nije stoga ni čudno, imajući na umu jezično-političke reperkusije ekonomskih putanja i “političkog razvoja” zemlje posljednih dvadeset godina, da se cijela priča oko referenduma svela na sraz građana u kojoj se Građanskoj inicijativi U ime obitelji jedino adekvatno i koordinirano suprotstavila ad hoc inicijativa Građani glasaju protiv koju sačinjavaju različite udruge civilnog društva. Naravno, liberalna teorija države dala nam je svima luksuz da se osjećamo i nazivamo građanima, vješto skrivajući strukturalne razlike uspostavljene restauracijom kapitalizma od osamdesetih naovamo dovevši nas do momenta kad će građani pred građane postaviti zahtjev kojim se realno, nama građanima u budućnosti uskraćuju da uđemo u građanski brak. 

Dugogodišnja stožernica takve građanske Hrvatske, sada inoministrica Vesna Pusić na očiti kaos koji je zavladao usred loptanja premijera i Ustavnog suda, odgovorila je lakonski, “sad je red na građanima”. I doista je red na građanima, ali kojim građanima i kakav to red? Iza tih građana, kao i iza otrcane floskule o pravnoj državi, ali i iza pilatovskih priopćenja Ustavnog suda krije se određeni sistem, određeni kontinuitet politika. Formalna demokracija se tom izjavom, kao i izjavama “suprotne strane” svela tek na proceduru, na izbor u eksperimentalnim uvjetima tranzicijske kaljuže. Dosadašnje iskustvo života u liberalnoj demokraciji uči nas da su ti judikati formalne demokracije, kao i odluke građana (ili uvjeti u kojima su one donesene) uvijek tumačeni i “zrihtani” selektivno i prema potrebama i zamislima političke elite koja je uostalom taj Ustav i napisala i čiji je politički smjer stvar kontinuiteta od osamdesetih naovamo.

Pravni dokumenti ne nastaju u povijesnom vakumu niti su izraz nekih metafizičkih težnji, a bome ni najviša instanca – u našem slučaju Ustavni sud – nije lišena dnevnopolitičke pragmatike. Kao što kanadska politička teoretičarka Ellen Meiksins Wood napominje u svom tekstu o civilnom društvu i kapitalizmu, “veliki” dokumenti zapadne povijesti nastajali su upravo da bi tekstualno i pravno utvrdili određene društvene nejednakosti: od Magne Charte iz 1688. pa do toliko pravno fetišiziranog američkog ustava. A svaka promjena bila je izraz velikih političkih tektonika i socijalnih borbi skupina marginaliziranih, podređenih ili eksploatiranih sistemom kojeg je taj dokument regulirao i legitmirao. Jednaka je stvar s domaćim temeljnim dokumentom koji je toliko puta (s)kršen u onoj prvoj rečenici prvog članka prema kojem je RH “demokratska i socijalna” država, nikad ne naišavši, nažalost, na koordiniran otpor razjedinjenih i birokratiziranih sindikata i fragmentiranih društvenih skupina. Socijalna država koja je upisana u Šeksove temelje državnosti, dvadeset godina sustavno je devastirana i detronizirana neovisno koja strana parlamenta držala većinu. Pritom se u toj hinjenoj igri prijestolja stvaraju građani koji će sutra odlučiti i zaokružiti ZA, ne iz puke obijesti jer ne mogu Vesnu Pusić vidjeti nacrtanu, ne iz neobjašnjive mržnje prema pederima i lezbama, nego jer su u nedostatku političkog sadržaja te formalne demokracije sustavno stvarani kao pijuni nacionalističko-klerikalne reakcije: u školi, na poslu, u busu, na glasačkom mjestu, na televiziji, na groblju. I moguće da ću se ovom izjavom fino okupati u blatu urbanog parohijalizma: u svijetu tih građana nema više infrastruktura socijalne države, institucija zajedničkog života i kulture, a demokracija je postala Željka Markić. Situacija bogom dana za opore žurnalističke simplifikacije i podjele na prvu i drugu Hrvatsku, kako je Denis Kuljiš svojevremeno (kopirajući sličnu matricu od srpske NGO građanštine) na stranicama Jutarnjeg lista povukao crtu Virovitica-Karlovac-Karlobag ili nešto malo sjevernije.

Nije daleko dogurao Jutarnji list od tada. Lijepo se nakalemio kao jedini medijski arbitar i profiter pokrečući kampanju Naprijed u koju je na valu antisrpske i antipederske histerije nabacano svašta: od borbe protiv glomazne države i Nadana Vidoševića do protivljenja aktualnim referendumskim inicijativama. Sve je to dio iste priče, reći će: neumitnog progresa u smjeru odvajanja države i građanskog društva čemu svi težimo ili bismo trebali težiti, u kojem ćemo svi biti jednaki, a država neće zavririvati u naše postelje ukoliko te postelje budemo imali. Pitanje koje je svjesno izostavljeno je: kakvog tog progresa?

Teško je povjerovati da  su novine koje su najviše doprinjele medijskom sufliranju u ojađenju građana, tj. naroda, postale borac za ljudska prava s prve crte. Prisjetimo se samo nekdašnjih EPH-ovih radnika koji i dan danas i nakon dobivenih sudskih trakavica, muku muče sa zadovoljenjem vlastitih prava pred velikim medijskim carstvom u propasti. Ubrzo se, očekivano, pokazalo da Jutarnji, jednako kao “obiteljaši”, želi kapitalizirati cijelu kampanju i političku polarizaciju. I dok  su Željka Markić i njezina karavana stvorili političku arenu koju nisu mogli osvojiti u regularnom izbornom ciklusu preko minorne stranke Hrast, ostvarivši pritom veliki politički kapital (na čije bi oplođivanje ipak trebalo pričekati do prvih idućih izbora s obzirom da je taj interesni bazen pod dugoročnom koncesijom HDZ-a), Jutarnji list je jednako vješto iskoristio taj novootvoreni prostor da bi se antagonizirao s jednokratnim protivnicima za svečane i tržišne prilike. Par dana nakon pokretanja kampanje Naprijed, stigla je i prva potvrda – SENZACIONALNI USPJEH: Jutarnji.hr u listopadu imao najveći rast posjetitelja. Pritom ne mislim da je to etički problematično, niti mislim da ne bi trebalo okoristiti medijskim mamutom na izdisaju dok još aparati registriraju otkucaje srca i dok je još ova kratkoročna politička fronta s dugoročnim posljedicama otvorena. Samo, bojim se da je ta “korist” rogata i kad-tad će doći na naplatu jer jasno je da Jutarnji list funkcionira kao dobar bastard tržišnih ekshibicija i državne regulative. Pitanje je, čija će država biti sutra?

Dramaturgija ovog referendumskog cirkusa ukazala je da odgovor na to pitanje ostaje u domeni paradiranja i odlučivanja aktera istih klasnih pozicija kojima svjetonazor služi tek kao oruđe za pumpanje glasačke baze i zadobivanje političkog kapitala. Građanska inicijativa U ime obitelji primjer je politički ambicioznog reakcionarnog pokreta – kratkoročno bezopasnog, dugoročno pogubnog u slučaju nastavka ovakih ekonomskih i socijalnih politika te održavanje stranačkog statusa quo. Odgovor vladajućih stranaka koje je na sebe preuzeo Jutarnji list pokušaj je vatrogasnih mjera kratkoročno efektnih, dugoročno impotentnih.

Naravno da 1.12. treba izaći i zaokružiti PROTIV na referendumskom listiću jer u ovom svršenom činu pred koji su nas doveli gore popisani akteri ništa drugo ne preostaje. Bez obzira kakav bio ishod tog zakašnjelog odgovora na iznenađujuće marketinški bistru i proračunatu kampanju desne klerikalne reakcije, moramo početi razmišljat onkraj do zla boga pojednostavljene slike evolucije društva koju nam proturaju pod nos i tjeraju nas da budemo njeni nositelji. Naprijed nije uvijek naprijed. Nama treba rez!

Foto: Nina Špoljarević