Riječki Periskop jedna je od rijetkih oaza koja publici trećeg po veličini grada u Hrvatskoj nudi susret s međunarodnim i domaćim autorskim izričajima i razvojnim tendencijama u području suvremenog plesa i novog cirkusa. Kroz dosadašnja izdanja u organizaciji udruge Prostor plus festival se prometnuo u mjesto susreta ljubitelja suvremenih izvedbenih praksi kojima Rijeka tijekom godine nudi samo povremene nastupe pojedinačnih autora s nezavisne scene (ako ne računamo produkcije HNK Ivana pl. Zajca), nastojeći nadoknaditi nestašicu gostujućih izvedbi edukacija iz plesnih i cirkuskih tehnika te plesne kritike. Festival tako predstavlja neupitnu podršku domaćoj plesnoj i novocirkuskoj sceni, podižući unutar svojih dometa razinu senzibiliteta i razumijevanja ovih umjetničkih kretanja kod lokalne publike. Bogat program četvrtog izdanja Periskopa ponudio je tako širok raspon izvedbi – od klasično plesnih do konceptualnih predstava, kako stranih, tako i lokalnih autora; od predstavljanja prvih radova do zrelih ostvarenja izvođenih na svjetskim festivalima. Među intrigantnijim gostovanjima izdvaja se BSTRD – solo izvedba Katerine Andreou koja je u Rijeku dospjela zahvaljujući uključenosti Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku u međunarodnu mrežu za mlade perspektivne autore Aerowaves. 

Katerina Andreou rođena je u Ateni, a trenutno živi i stvara u Parizu, dok se na europskoj sceni etablirala kroz razne suradnje, rezidencije i nagrade. Andreou stvara plesove, glazbu i koreografije, pri čemu BSTRD nastaje kao istraživanje intimnog, stvaralačkog, idejnog i političkog odnosa koji autorica gaji prema house plesnoj zajednici. Njen neumoran ples, ma koliko na kraju trijumfira kao individualistički i autentičan, za stilsko polazište neporecivo ima ples, glazbu i kulturu koja svoje korijene ima u čikaškoj klupskoj sceni 80-ih godina. Koristeći house kao početnu točku u svom plesnom i glazbenom izričaju, Andreou nas vodi na pedesetominutno putovanje u kojem sudjelujemo u njenom pokušaju da unutar bastardizirane kulture nađe isključivo svoj plesni jezik, slobodan od pretpostavljenih okvira, čist u svojoj hibridnoj nečistoći. Što je to lijepo u plesu koji ostaje nakon napuštanja svih trikova koji bi se trebali svidjeti publici? Nakon što izvođačica odbije impresionirati naučenim plesnim figurama – što je to toliko zamamno da je pratimo s ruba stolice?

Minimalizam Katerine Andreou najavljen je samim izgledom scene: na pozornici praktikabli sačinjavaju kvadratno tamno povišenje s bijelim linijama povučenim iz svakog od kuteva do polovice puta prema sredini, ostavljajući netaknut prostor u samom centru i usmjeravajući na njega. Kvadrat je u odnosu na publiku postavljen dijagonalno, pri čemu se u stražnjem kutu, u centralnoj poziciji nalaze jedina scenografija/rekvizita: gramofon s pločom, zvučnici, boca vode i smotana bijela majica. Na stražnjem zidu crne kutije riječkog HKD-a projekcijom bijelih slova ispisana je rečenica “We need silence for the piece”. Taman kada se publika osjeti prozvanom ovim potencijalno višeznačnim natpisom, po nekoliko puta prođe pogledom sve predmete na sceni i u zraku se pojavi opipljivo iščekivanje, Andreou ulazi na scenu začudno mokre kose, ali najjednostavnije, nonšalantno kao privatna osoba, prilazi gramofonu i pokreće ploču. Začuje se glasni snimljeni poticaj “Go!“, a glazba, koja će bez uvoda i pripreme krenuti direktno u intenzivan, energizirajući i borbeni ritam, bit će jedini autoričin partner, ravnopravan u duetu. U suigri glazbe i plesa vrlo se brzo uspostavlja kod čitave izvedbe, minimalistički proces ponavljanja jednog te istog, čija audiovizualna repeticija uvlači gledatelja u trans zajedno s Andreou.

Autorica i izvođačica sama je kombinirala sampleove pronađene na internetu i stvorila glazbu za svoje plesno traženje smisla. Andreou ostaje u konstantnom pokretu do granica tjelesne izdržljivosti, oslanjajući se na dinamičan rad nogu i pulsirajuće pokrete torza, neprestano ih varirajući, razlažući korake i ritmičke uzorke u strastvenoj igri trenutka. Karizmatična izvođačica prepušta se strukturiranoj improvizaciji, testirajući svoju volju, prisutnost, nagon, posvećenost i maštu, dok pred nama vodi borbu sama sa sobom u imaginarnom i simbolički ocrtanom ringu. Andreou istovremeno izvodi isti i u svakom trenutku različit ples, započinjući geste, krećući u naznake mogućih stilova i značenja, ali ih odbacujući prije nego što bi bili dovršeni. Tako u njenom izričaju možemo vidjeti igru s različitim plesnim koracima i pokretima kao što su narodno kolo, klupska trešnja ramenima i grudima, valcer s nevidljivim partnerom, a sve kroz šarmantnu “kulersku” personu house plesačice koja je sama sebi dovoljna.

Andreou odiše zamamnom nonšalancijom u prisutnosti i pokretu, plešući za sebe, ali opet i za publiku, kako onu stvarnu, tako i imaginarnu sa svih strana njenog boksačkog ringa. Odnos s realnom publikom postepeno gradi, navikavajući nas na ponavljajuću konstantu plesa, a onda oduševljavajući minimalnim pauzama i otklonima od očekivanog. Sitni i jednostavni momenti kao što su izravan pogled u publiku, privatni osmijeh, polijevanje vodom, vezanje kose, skidanje majice (tri sloja iste bijele majice), stavljanje crvenog ruža, u kontekstu izraženo repetitivnog formata plesa imaju funkciju raslojavanja protoka vremena, kratkih opuštajućih pauza, kao i poniranja dublje u proces (raz)otkrivanja izvođačice.

Prateći Andreou istovremeno smo na boksačkom meču i u house klubu, uključeni u atmosferični lokalitet snažnim bijelim reflektorima uperenim prema publici, reflektorima koji se pale i gase, uz bljeskalicu na sceni dajući dodatnu energiju cjelokupnom događaju, ali i omamljujući gledatelja u party ugođaj. Andreou očarava samom energijom izvođačkog tijela, stvarnim iskustvom i prisutnošću, te hipnotičkom repeticijom iz koje izvire i zamor i snaga: odlučnost, dosada, zadovoljstvo, izazivanje, zezancija, napor i katarza. Pauze koje radi iz čiste fizičke potrebe za odmorom postaju čarobna mjesta čistog bivanja, dok u trenutku zaustavljanja glazbe osjećamo smiraj, prisjećajući se početne upute da za ovaj komad trebamo tišinu (piece) i mir (igra riječi s mir – peace). Odmor nikada ne traje predugo jer opet kreće odrješiti “Go!” koji poziva na nastavak, na neodustajanje, na beskrajno traženje pa postaje svojevrsna metafora života koji uvijek i iznova traži improvizaciju. Sjećamo se izvođačice koja u predstavu ulazi s mokrom kosom te pomišljamo kako je isto radila i prije nego što je “slučajno” došla pred nas na scenu, kako nikada nije stala, kako je to njen oblik istinskog bivanja. 

Andreou u svom radu istražuje mogućnost uprizorenja slobodne volje i originalnosti naspram pitanja porijekla te smo, dok nas je impresionirala svojom jednostavnošću i autentičnošću, nakratko povjerovali da zaista postoji prostor slobodnog plesa unutar kapitaliziranog sustava (plesne) umjetnosti. Riječka publika, sačinjena više-manje od “uobičajenih sumnjivaca” koji se na neki način bave izvedbenom umjetnošću ili glazbom, nije joj mogla odoljeti te je bučnim pljeskom nagradila izvođačicu, a izlazeći iz dvorane većinom širokih osmjeha, uz nastavke cupkanja u zaraznom ritmu, mogle su se čuti privatne zahvale organizatoricama Ivani Kalc i Nives Soldičić što su im priuštile ovo iskustvo. Andreou je pak prekinula pljesak kako bi se skromno zahvalila na gostoprimstvu koje joj je pruženo, a prednost festivala u maloj sredini je i ta da smo se svi zajedno nastavili družiti i komentirati umjetnost i život, maštajući do kasnih noćnih sati o prostoru u kojem bismo i mi mogli biti potpuno svoji, a kao takvi i prihvaćeni.

Party će biti održan u petak, 29. svibnja, u Klub.-u, s početkom u ponoć.

Mimi je “vinil DJ” i jedan od osnivača kolektiva ekstrakt, odgovornog za neke od najboljih klupskih večeri u Zagrebu. Bivši ministrant koji je zastranio s predviđenih puteva i poklonio se dvoglavoj hidri techna i housa, duha zaposjednutog vinilom i ruku kao đavoljih instrumenata.

U partij će vas uvesti Lucija i Pudlica – istaknuta mlada DJ snaga dobro poznata slušateljima Radio Studenta koju sve češće možemo čuti u zagrebačkim klubovima, i mladić kojeg ste isto tako mogli čuti na pokojoj klupskoj večeri, ali je za ovu priliku odlučio ostati misteriozan.

Party će se održati u subotu, 28. lipnja. Upad je 50 kuna. 

Na popisu izvođača prije svega se izdvajaju neka zanimljiva imena međunarodne glazbene scene. Među njima je Dean Blunt, koje je prošle godine objavio hvaljen album The Redeemer, čija je glazba mješavina lo-fi eksperimenta, soula, spoken worda te R&B-a. Sirijski pjevač Omar Souleymane, koji je ostvario zapažene uspjehe na raznim festivalima poput Sonara ili Primavere, a prošle godine je objavio i album Wenu Wenu. 

Od elektroničke glazbe ponajviše se izdvaja londonski veteran Om Unit, koji je nedavno snimio EP za kultni drum’n’bass label Metalheadz, kao i kanadska pjevačica i R&B producentica, povezana s elektro minimalizmom, Jessy Lanza. Tu su i eklektična njemačka DJ-ica Helena Hauff, čiji stil zadire u acid, elektro i tehno ritmove s primjesama retrofuturizma, kao i Laszlo Dancehall koji se sastoji od Leona Vynehalla i A1 Basslinea, čija se glazba može opisati kao melodični house s tehno prizvucima. Naposljetku tu je i Visionist, pravim imenom Louis Carnell, koji stvara u žanru grimea, dubstepa, housea i jukea.

Detaljan popis svih izvođača na festivalu možete pronaći ovdje.

Vaše sinapse i mišići pulsiraju uz sigurne, čvrste ritmove koje izabiru nepogrešive ruke dvojice resident DJ-a, ali i domaće snage u usponu. Ako vam umjesto krvi teče detroitsko masno ulje po taktu elektro-motora, bacite se u rizik na podiju arene Paromlina. Stvarnost za vas reprogramiraju: MMMeniga, Arszenik, Basta, Gars i Jakov Kolbas.  

Događanje će biti održano 15. veljače u klubu Sirup.

Foto: Merlijn Hoek

U prostoru kluba Attack na Bass flooru izmjenjivat će se: Phatt Phillie, Eddy Ramich, Ilko, Rea, Ineskich, Frx i Zero. Oni će vam posluživati najnovije plesne specijalitete iz dubstep, drum’n’bass, jungle, house, hip-hop i reggae kuhinje. Na istom flooru, večer će vam uljepšati i VJ-ica Tanja & 400 zečeva, članica Trip To Zion kolektiva.

Istovremeno, u bespućima Chakka’s rooma, čeka vas Guitar floor i headbanganje, cupkanje i plesnjak uz gromoglasne gitarske rifove koje će u vaše uši s ljubavlju ubacivati rockeri Radija 808: Pederiko, Stephanie i DennaM.

Cijena ulaznice je 30 kn, a svima koji se pojave prije 23 sata Radio 808 poklanja besplatan upad.

LeBatman je preko dana profesionalni prevoditelj, a noću maskirani superheroj s posebnom supermoći: na svojim setovima vješto kombinira electro i disco house koji uz fini french touch ne ostavlja ravnodušnim ni najzahtjevnije uho koje se nađe na plesnom podiju. Mladi DJ/producent iz Milana, pravim imenom Gianluca Attoli, produkcijom glazbe bavi se već od ranih tinejdžerskih dana, a prva glazbena ljubav i inspiracija mu je legendarni Daft Punk. Često mijenja umjetnički identitet pa ste ga mogli upoznati i preko glazbenih projekata StadTkind, Microclinic i aktualnog Whis This. Njegovi uratci mogu se pronaći i u okviru novoosnovanog francuskog labela Shiny Disco Club.

Ulaz se otvara u 22 h. Karte se mogu kupiti na blagajni KSET-a po cijeni od 25 kn prije ponoći i 35 kn poslije ponoći.

To što se na HTV-u danas pojavljuje emisija koja se bavi glazbom već je samo po sebi senzacija, no ovdje je posrijedi nešto još senzacionalnije – nije riječ o nekoj svaštari tipa “Glazbena TV” ili “Metro pop”, već o emisiji posvećenoj jednom samosvojnom glazbenom žanru!

Da, bilo je toga i prije… no, s jednom značajnom razlikom. “Izvan struje”, “Top DJ Mag” i “Metal Mania” obraćale su se supkulturnim plemenima, čija su članstva bila taman dovoljno brojna da se ne mogu zanemariti, ali opet dovoljno malena da mogu ostati pogurnuta na margini. House, pak, dobiva svoju emisiju u trenutku kad je očvrsnuo u default glazbenu opciju, dominantni zvuk klubova za najšire mase, nešto od čega nitko ne može pobjeći. Riječju, MAINSTREAM.

Također: dok su se za kormilom “Izvan struje”, “Top DJ Maga” i “Metal Manije” nalazili ne odveć glamurozni geekovi, voditeljica i producentica najavljenog house-showa trebala bi biti izvjesna Karolina Žužinjak, manekenka poznata po tome što se slikala za Playboy te hodala sa svjetskim rekorderom u ronjenju na dah!

Glamur igra veliku ulogu u ovoj priči: zvuk komercijalnog housea je bezbrižno iskvarcan, ležerno luksuzan, metropolitanski rafiniran, a svoj uspjeh može zahvaliti podršci onih cura što se satima pripremaju za subotnji izlazak. Jer, one su houseu svojim glasovima osigurale parlamentarnu većinu na podiju, a za sobom su, naravno, povukle i dečke.

Tako je houseu na europskim prostorima duboko utisnut žig heteroseksualne zabave, pa je postao “siguran” za najšire mase – za razliku od recimo SAD, gdje se house i dalje masovno doživljava kao gay glazba, te ostaje obitavati u gay getu. Utoliko zna biti zabavno gledati po domaćim diskačima 200%-hetero đibere u uskim bijelim majicama kako okidaju na vrišteće dive koje u svojim postojbinama preko Atlantika zarađuju za kruh nastupajući pred razularenom gay publikom.

No to je ionako irelevantno, jer Amerikanci su odavno izgubili primat nad house produkcijom. Danas na tom polju suvereno žari i pali kontinentalna Europa, pa se i kod nas po diskačima najčešće može čuti house europskog podrijetla.

Potpisnika ovih redova iznimno veseli što je riječ o masovnom glazbenom fenomenu kojim ne dirigiraju angloamerički opinionmakerski centri. Kad ovdje postane popularno neko strano hip hop ili rock ime, izvorište njegovog hypea uvijek se lako može locirati u SAD ili Velikoj Britaniji. No, s house hitovima iscrtavanje rute proboja već postaje teže: primjerice, “Stupidisco” Junior Jacka bio je naj house bomba u nas prošle godine, a da nije ni okrznula britansku top-listu. Još mi je zanimljivije i to što se ne sjećam da sam ijednom vidio spot za “Stupidisco” na talijanskim sat-kanalima, uzevši u obzir: a) da je Junior Jack Talijan, b) da talijanski sat-kanali nimalo ne oskudijevaju komercijalnim houseom!

Pop-house je u narodskim klubovima uskočio na mjesto ispražnjeno smirajem euro-dancea devedesetih. Razlika je, između ostalog, opet u glamuru. Dok 2 Unlimited, Maxx i Rednex sa svojim esteskim ekscesima nisu ni pretendirali da budu cool, današnji pop-house redovito teži “sofisticikaciji” – što naravno znači da zazire od toga da bude odveć napadan, na bilo koji način. Dok su snobovi euro-dancere ismijavali kao zaostale seljačine, najviše čega se ljubitelj pop-housea danas može bojati je da ga snob uzdignuta nosa smatra “ispraznom osobom.”

Sličnost pop-housea s euro-danceom je, pak, u tome što obnavlja svoje baterije crpeći snagu iz underground trendova, ali tek u malim dozama. Ovo zna frustrirati ljude poput mene, koji bi voljeli da po našim klubovima mogu čuti više electrohousea, ali… glavno je da veze podzemlja i nadzemlja i dalje postoje.

Jer snaga housea i jest u tome što balansira između klasične pop strukture i apstraktnije mehanike groovea. Prosječni plesač osjećat će se nezadovoljno, dezorijentirano kad čuje dvije-tri nepoznate mu rock ili R&B pjesme za redom: u pop-strukturama se može istinski uživat tek kad se koliko-toliko memoriraju. No zato će prosječni plesač bez problema cijelu večer plesati na house čak i ako mu je nepoznato više od polovice danog repertoara – univerzalna apstrakcija repetitivnosti pruža kafein, diže, a pop elementi su šećer što kavu (kapučino, mokačino, kako god hoćete) čini pitkijom.

A tko voli kavu bez šećera, neka izvoli na techno ili tech-house parti. No ipak, pop-house je blizak underground houseu utoliko što je publika zvijezda (pored DJ-a, jel), a izvođači anonimusi. Kladim se da 99% pop-house publike nema pojma kako Junior Jack uopće izgleda, a velik dio vjerojatno ni ne zna da se “Stupidisco” tako zove nego je nazivaju “onom bejbimejkjormuv stvari”. Radijski voditelji ionako se sve rjeđe udostojavaju imenovati stvari koje vrte. Mnogi pop-house hitovi uopće nemaju popratne spotove, a kad imaju, umjesto izvođača tamo se redaju prsate plavuše koje se izvijaju nad fotokopirkom ili drndaju pneumatskom bušilicom.

Kad se sve zbroji: nova klupska paradigma koja obiluje ženstvenošću i glamurom, uz dašak gay estetike, i koja pritom čini odmak kako od dominantnog sistema pop celebrityja tako i od željezne šake dominantnih centara estetske moći, i uz to ima jebenih stvari uz koje je super plesat? O da. House je zakon.