hoto grupa – Kulturpunkt

Godinu dana kasnije

Vatroslav Miloš — Sat, 16 Jul 2011 09:15:29 +0000

Građani su se okupili kako bi spriječili početak gradnje ulazno-izlazne rampe za podzemnu garažu centra Cvjetni na prostoru pješačke zone u Varšavskoj ulici. Nakon godinu dana ulazno-izlazna rampa je izgrađena, a ono što je ostalo od Varšavske zatrpale su terase ugostiteljskih objekata centra Cvjetni. Podsjetimo, Tomašević i Celakoski osuđeni su s po 10 tisuća kuna kazne zbog organiziranja prosvjeda, a preko stotinu predmeta još uvijek je u sudskom postupku. Prijava pak koju su državnom odvjetništvu podnijeli Zelena akcija i Pravo na grad u travnju prošle godine zbog nezakonitosti ugovora između Grada i Hoto grupe, stoji negdje zatrpana u ladicama, istaknuo je Tomislav Tomašević na konferenciji za novinare održanoj 15. srpnja.

Osim što je podsjetio na događanja iz prošlosti, Tomašević je iznio i neke novine. Naime, dokumentacija za Cvjetni još uvijek nije riješena, a lokacijska dozvola za Varšavsku 6 nije legalna. Za ovu adresu Hoto grupa sada traži veću izgrađenost čime bi se omogućila dogradnja na ovom dijelu objekta, a stanare suptilnim metodama pokušavaju privoliti na suglasnost sa svim izvedenim radovima. Ukoliko pak stanari na to ne pristanu, prijeti im se tužbom za ometanje radova te otplatom štete proizašle iz ometanja.

Osim problema s kojima su suočeni stanari čiji su stambeni objekti na ovaj ili onaj način povezani s Centrom, problema imaju i stanari iz okolnih zgrada. Jedna od stanarki se požalila i na nesnosnu buku koju proizvodi ventilacijski sustav iz garaže, čemu smo i sami svjedočili tijekom press konferencije, a osim buke muči ih i velika koncentracija ispušnih plinova. Stanaraka Marina Šimić kaže da se zbog buke osjeća kao da živi na Plesu, a ističe kako su žalbe slali raznoraznim inspekcijama – sanitarnoj, Ministarstvu zaštite okoliša, Ministarstvu zdravstva, gradskim vlastima – no do sada još nisu dobili nikakav odgovor.

Tako smo uz prekrasan poslovno-stambeni objekt ostali bez pješačke zone, povećali zagađenje, a javni interes zbog kojeg je ovaj projekt i odobren, teško je pronaći. Teodor Celakoski iz Prava na grad napomenuo je i kako Hoto centar nudi dvije dvorane u najam – unajmiti ih ne žele ni Grad ni Ministarstvo kulture. Celakoski ističe da su te dvorane trebale biti slobodne za upotrebu korisnicima sredstava Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport. I tako u krug – prolaz do Gundulićeve, kojeg se tumačilo kao javni interes – “nova ulica”, nije realiziran, za dvorane koje su trebale biti namijenjene kulturnim sadržajima traži se prenamjena, a hoće li fasade zgrada oko čitavog bloka biti obnovljene nije još izvjesno. No, izvjesnijim se čini da se niti javni interes neće nikada ostvariti jer ne postoji klauzula kojom se određuje vremenski rok u kojem bi se tako nešto trebalo realizirati.

A.L.

Još jednom za Varšavsku

Antonija Letinić — Wed, 06 Apr 2011 11:55:03 +0000

Nakon pet godina nepravilnosti u procedurama i niza nezakonitosti te unatoč 55.000 potpisa i masovnih prosvjeda koji su rezultirali rekordnim uhićenjima nenasilnih građana, otvara se centar Cvjetni Hoto grupe s ulaznom rampom za privatnu garažu u pješačkoj zoni u Varšavskoj ulici. Krinka za izglasavanje javnog interesa koji je bio nužan za realizaciju projekta Cvjetni bile su dvije javne dvorane i prolaz kroz blok do Gundulićeve, no ni to nije ispunjeno. Iz ovih dviju organizacija napominju da obećanog prolaza kroz blok do Gundulićeve nema, a da se javne dvorane Hoto grupa iznajmljuje za komercijalne sadržaje.

Pravo na grad i Zelena akcija organiziraju prosvjed s namjerom da pokažu daljnje protivljenje devastaciji javnog prostora, otimanju pješačke zone te pogodovanjima i nezakonitostima. Iako je projekt Cvjetni realiziran, borba za očuvanje javnog interesa nije okončana, pa organizatori ističu da je cilj izboriti se da zaključci Skupštine Grada Zagreba iz veljače 2010. godine – zabrana izgradnje garaža i rampi u centru grada te smanjenje izgrađenosti blokova – budu ugrađeni u nadolazeće izmjene GUP-a kako se u Gradu Zagrebu više ne bi mogao ponoviti slučaj poput Cvjetnog i Varšavske.

Izvor: Pravo na grad

Zakon i nered

Ante Jerić — Wed, 26 May 2010 19:39:28 +0000

Zamislite da prijatelja i vas ispred hotela Dubrovnik zaustavi visoki plavokosi čovjek u ranim četrdesetima. Kaže najčudniji “dobar dan” koji ste u životu čuli, potom se predstavi na tečnom engleskom i zamoli vas da mu objasnite što se to događa pred njegovim očima. Zamislite sad da ste voljni tom Svenu – rođenom Švedu, Ericssonovom inženjeru – izložiti ukratko zašto ljudi prosvjeduju na ulicama. Počnete vi tako pričati da bi vam se nakon samo tri rečenice prijatelj ubacio u riječ. Ne prođe niti minuta, a vi se derete jedan na drugoga nadglasavajući pritom čak i gomilu iza vaših leđa. Tko zna što bi bilo da vas siroti Sven nije zaustavio. On nehajno podiže ruku – kaže “oh, urban issues“, misli “oh, Balkan issues” i udalji se s očima punim razumijevanja premda ništa nije razumio.

Zbivanja u Varšavskoj podijelila su hrvatsku javnosti. Našim medijskim prostorom trenutno cirkuliraju dvije priče koje tumače razvoj događaja vezanih uz Varšavsku ulicu. U prepirkama kakvim je mogao svjedočiti Skandinavac one se isprepletu toliko puta da njihove ravne niti stvaraju nerazmrsivo klupko besmisla. Probat ću ovdje dati sažetak svake od priča. Protivnici najnovijih urbanističkih promjena ovako izveden projekt nazivaju pljačkom. Javni prostor ustupa se privatnoj osobi za gradnju poslovnog kompleksa koji će njemu osigurati ogromnu dobit. Većina građana s tim poslovnim kompleksom ili ne dobiva ništa ili dobiva radna mjesta s mizernom plaćom čiji će dobar dio potrošiti na živežne namirnice u tom istom poslovnom kompleksu. Radi se očito o privatnom, a ne javnom interesu pod čijom je egidom teška mehanizacija dovučena u Varšavsku ulicu. Zagovaratelji najnovijih urbanističkih promjena kažu da će investitori zbog gradnje poslovnog kompleksa o svom trošku financirati obnovu infrastrukture donjegradskog bloka i potom otvoriti nova radna mjesta što automatski privatni projekt čini projektom od javnog interesa. Svoje argumente garniraju tvrdnjama da su investitori sve dozvole ishodovali po zakonu. Meni je korištenje pojma zakon u diskursu kako investitora tako i gradskih vlasti najproblematičniji detalj u cijeloj priči.

Slučaj Varšavska mogao bi u bližoj budućnosti postati sastvani dio curriculuma predmeta koji se zove politika i gospodarstvo. Maturanti bi pomoću njega mogli lakše shvatiti suptilnu razliku između pojmova legalno i legitimno. Raditi legalno znači – najjednostavnije rečeno – raditi u skladu sa zakonom, a raditi legitimno znači raditi nešto s punim pravom. Možda se u Švedskoj (ili nekoj drugoj intaktnoj galaksiji) legalno i legitimno mogu rabiti kao sinonimi, ali u Hrvatskoj sasvim sigurno ne mogu. Nakon dva desetljeća naše suverenosti naučili smo, između ostalog, da su poslijeratna privatizacija i s njom povezano bogaćenje kojekakvih mufljuza koji defiliraju hrvatskom društvenom scenom bili provedeni u skladu sa zakonom. Kako riječi pamte sve svoje upotrebe nije ni čudo da dobrom dijelu ljudi skoči krvni tlak čim čuje riječ zakon.

Pravnički diskurs ne bi trebao imati monopol na ono što je opravdano ili barem na našu predodžbu onoga što smatramo opravdanim. Trebalo bi to posebno imati na umu u budućnosti. Pretpostavimo da jednog dana prilikom ovog ili nekog sličnog prosvjeda nekakav sudac prosvjednicima ne produži dozvolu okupljanja na javnom mjestu. Pretpostavimo sad da prosvjednici ne budu poštovali odluku suda. Što bi se tada dogodilo ne moramo ni pretpostavljati. Ali, to je neka druga priča, vratimo se mi rađe razlici između legitimnog i legalnog.

Kad promotrite tri protagonista priče o Varšavskoj koji se pri svakom istupu u medijima pozivaju na zakon nije nimalo teško zaključiti zašto je pozivanje na zakon postala groteskno izobličena slika vlastitog postanka. Prvi je Tomislav Horvatinčić. Tajkun koji se prisavskim studijima šetucka u Bruno Magli čizmama prijatelj je zagrebačkog gradonačelnika što sigurno nije odmoglo da investicija Hoto grupe bude proglašena projektom od javnog interesa. Nema zakona protiv prijateljstva! Drugi je Milan Bandić. Nesuđeni hrvatski predsjednik – zamoljen da komentira bilo koju od mnogobrojnih afera koje su ga pratile tijekom političke karijere – uvijek je pozivao institucije pravne države da rade svoj posao što je svakom s pola mozga dosad moralo poprilično narušiti povjerenje u institucije pravne države. Treća je Marina Matulović-Dropulić. Resorna ministrica velika je dioničarka tvrtke koja je pak glavni izvođač radova u Varšavskoj što, da ne bi bilo zabune, ničim ne predstavlja kršenje zakona. Uzmite sad u obzir da je ekipa s neznatno promijenjenim sastavom odgovorna za većinu projekata zbog kojih je mijenjan Generalni urbanistički plan. Odluka o raskopavanju Varšavke ulice predstavlja ogoljivanje načina funkcioniranja svih razina vlasti. Ako to znamo ne moramo se čuditi zašto je najveću mobilizaciju građana u zaštiti javnih interesa izazvao sitan zahvat na urbanističkom planu, a ne krupni pomaci prema komercijalizaciji zdravstva i školstva. Varšavska je simbol. Široki sloj ljudi je, potaknut posezanjem političko-ekonomskih elita za javnim prostorom, konačno artikulirao nezadovoljstvo općim društvenim tendencijama koje su, zar ste uopće sumnjali, sasvim u skladu sa zakonom. Zato je ovaj prosvjed puno više od onoga za što se izdaje. A zakon?

Nijedan zakon nije savršen. Društvene tenzije između onog što je i onog što bi trebalo biti uvijek su znale pronaći svoje mjesto u književnosti. Shakespeare je napisao da nisu pod zakonom oni koji svoju volju zakonom učine. Nepoznati balkanski genij je nešto kasnije neovisno došao do sličnog zaključka: “Zakon je kad se hodža popne na minaret i piša odozgo po nama, a mi odozdo po njemu”. Bolji i precizniji opis stanja u Varšavskoj nisam uspio naći.