“Meni ne smetaju. Zato kaj sam prije svega ja bila izbjeglica, došla sam tako u Zagreb i onda znam kako je to bit drugačija, da te gledaju drugačije. Nemam nikakve negativne… Mislim ako oni ne diraju mene zašto bih ja dirala njih, jednostavno tako.”

(Iz istraživanja Igora Petričevića)

Nedavno smo na Kulturpunktu pisali o načinima na koje sekuritizacijski i represivni režimi upravljanja  migracijama mijenjaju značenje šuma i ostalih divljih krajolika smještenih na granici i njenoj široj okolini. Međutim, efekti sekuritizacije nisu ograničeni samo na nevidljive prostore divljine, već se odražavaju i na društvo općenito, kao i na njegovu urbanu geografiju i tkivo. Primjerice, u članku Što je granica iz 2002. godine francuski teoretičar Etienne Balibar koristi koncept nevidljivih granica upravo kako bi ukazao da nije riječ o nečemu što je isključivo moguće locirati na rubovima određenih teritorija. Ono što se događa na rubovima ili periferiji itekako se odražava u svakodnevnom životu. 

Upravo su odjeci institucionalnog upravljanja migracijama na svakodnevni život zajednica u urbanom okruženju bili tema predavanja Igora Petričevića Od granice do grada: rasijalizacija i afekti lokalnog prihvata tražitelja azila u Zagrebu. Petričević je sociolog i socijalni antropolog koji istražuje iskustva migranata, posredovanost migracija historijskim i društvenim kontekstom, kao i međugrupne odnose i afektivne geografije u lokalnim zajednicama. Predavanje održano u Institutu za etnologiju i folkloristiku krajem travnja u sklopu istraživačkog projekta ERIM baziralo se na Petričevićevoj doktorskoj disertaciji i terenskom etnografskom istraživanju. Naime, on se u periodu od 2017. do 2019. godine preselio u zagrebačke Dugave kako bi proučavao interakcije domicilnog stanovništva i tražitelja azila smještenih u Hotelu Porin, u kojem je također radio kao volonter. Istraživanje provedeno metodom promatranja sa sudjelovanjem je rezultiralo s osamdesetak polustrukturiranih intervjua, čiji nerijetko rasijalizirani diskurs svjedoči kapilarnom utjecaju represivnog režima granice na urbanu svakodnevicu.

Petričević se u samom predavanju usredotočio na predstavljanje i analizu načina kojima “tranzitna migracija na balkanskoj ruti i kompleksnost jednog mjesta na tom putu, Zagreba u ovom slučaju, mijenjaju jedno drugo”. Izbjegavanje stavljanja fokusa isključivo na teška iskustva i svjedočanstva tražitelja međunarodne zaštite s jedne strane ili pak na doživljaje i percepcije lokalnog stanovništva s druge, Petričeviću je omogućilo zauzimanje relacijskog pristupa temi, tj. pristupa koji pruža uvid u konstantno i kompleksno pregovaranje grupnih granica i socijalne distance. Povod takvom prilazu predmetu bio je veliki jaz između onoga što građani misle o migrantima i svakodnevnog života. Isti ljudi koji možda gaje šovinističke stavove mogu biti upravo oni koji su skloniji pružiti pomoć. Osciliranje između bliskosti i distance je tako simptom onoga što se događa kada fenomeni vezani za migracije i granice uđu duboko u urbano tkivo. 

“Postoje ti ljudi koji imaju averziju prema svemu. U Dugavama. I na njih će uvijek reagirati, bez ikakvog potrebnog razloga, jer znam da reagiraju na kojekakve gluposti. Tak da ak će se on potuć sa Srbinom samo zato šta je on iz Beograda, razumiješ, ono nije mu niš napravio, znaš, znam da su dilale se ono beogradske tablice s auta koje su uništavali, tako da ne treba im neki razlog sad ekstra da bi oni se pošorali il tukli il mlatili nekoga bio on azilant, Srbin ili nešto treće.”

Afektivna ekonomija migracija bila je poseban lajtmotiv tribine – posebno osjećaji nelagode, nepovjerenja, nesigurnosti, straha, gađenja, ali također i empatije. Time Petričević prati, kako je naglasio, afektivni obrat u migracijskim studijima, uslijed kojeg se poseban naglasak stavlja na važnost emocija u socijalnim interakcijama domicilne zajednice i novih migranata. Predavanje je u određenu ruku mapiralo svojevrsnu emocionalnu geografiju Dugava kao kvarta. Spomenuti koncept  zapravo opisuje fenomene vezivanja, prepletanja i srastanja afekata s određenim fizičkim prostorom – konkretno u slučaju Dugava, riječ je o načinima na koje činjenica Hotela Porin u kvartu transformira emocionalne doživljaje zajednice i njezinu spremnost prihvaćanja suživota s novim susjedima.

Prva stvar s kojom se Petričević u razgovorima s pripadnicima kvartovske zajednice susretao bila je nemogućnost verbaliziranja potrebe za distancom ili onoga što u njima izaziva osjećaj nelagode ili straha. I prije samog preseljenja, Petričević je primijetio kako diskurs o Dugavama prelazi određenu uobičajenu odbojnost prema kvartovima Novog Zagreba. Primjerice, često bi se susretao s čuđenjem da ide živjeti “tamo s azilantima” ili pak s upitima poput “jel si susreo kojeg mudžahedina”. Slično kao što je slučaj i s nekim drugim kvartovima s relativno novim doseljenicima, poput Kozari puteva, Dugave su postale nešto egzotično. 

U percepciji brojnih Zagrepčana, kvartovi u Novom Zagrebu slove kao mjesta nepoželjna za život. Zbog nedostatka društvenog sadržaja i estetske odbojnosti prema socijalističkoj arhitekturi nerijetko su bili doživljavani tek kao spavaonice –  iako je teško poreći popriličnu raširenost malograđanskog šovinizma prema Dugavama ili sličnim kvartovima. Unatoč tome, Petričević je napomenuo kako ova današnja nepoželjnost Dugava ima elemente u rasijaliziranom diskursu vezanom za tražitelje azila. Rasijalizaciju pritom razumije kao kulturnopovijesni ideološki proces kojim se “rasno značenje upisuje u određene prostore, odnose i objekte”. To ne znači kako je riječ o rasističkom prostoru, već da migracijske politike i senzacionalističko medijsko izvještavanje o incidentima nasilja znatno utječu na svakodnevne odnose i interakcije.

“Znam za ovakve stavove, ali u mojim krugovima – što su uglavnom ljudi s fakultetom – nitko nema ništa protiv… U početku, kada se Hotel tek otvorio, ljudi nisu imali negativno mišljenje, zato što je onda u Hrvatskoj bilo samo nekoliko migranata. Ali onda su brojevi počeli rasti, i mogao si čuti kako ljudi govore o grupama tamnoputih muškaraca kako hodaju po ulicama. Neki su pričali u Facebook grupi da se organiziraju i idu ih premlatititi.” 

Primjerice, sociologinja Bridget Anderson podcrtava da kada nisu vezane za područje oko granica migracije “postaju rasom”. Mehanizmi rasijalizacije su stoga itekako vezani za upravljanje migracijama. Kako je Petričević napomenuo, “politike diferenciranja i socijalnog sortiranja onih koji mogu ući u Europu – to jest, Schengen – posljedično podrazumijevaju da migranti u gradovima proživljavaju razne linije demarkacije i isključivanja, ne samo deportiranja, već i policijskog profiliranja.” Rasijalizacija pritom ne ostaje lokalizirana samo u institucijama, već se odražava i u osjećajima netrpeljivosti i nelagodnosti u lokalnim zajednicama.

Ti afektivni odnosi spram migranata duboko su rodno i klasno obilježeni. Primjerice, većinu nasilnih incidenata izazivaju upravo  mladi muškarci. Petričević je primijetio da iako “mogućnost fizičke agresije nije nešto izolirano za Dugave, velik je broj antimigrantskih sentimenata zapetljan u muške, možda nižeklasne, kodove ponašanja i transgresije određenih normi”. Taj fenomen prekarnog maskuliniteta povezao je s nesigurnošću izazvanom utjecajem neoliberalnih politika. Naime, većina mladih muškaraca koji su tijekom istraživanja iskazivali ksenofobne stavove bila je nezaposlena ili prekarno zaposlena. Stoga su migrante nerijetko percipirali kao povlašten društveni sloj. Istovremeno, stanovnici višeg ekonomskog statusa često pak ističu srednjoklasne ideje inkluzivnosti i tolerancije naspram onih “jazavaca koji se nisu maknuli iz kvarta”.

“Imaju smarthponeove, IPhone 6, tek kada je izašao. Ja moram raditi 8 mjeseci za to. I Adidas šuze. Kako?”

Nadalje, spomenuta nelagoda koju pripadnici zajednice ne mogu egzaktno verbalizirati je u mnogim slučajevima obilježena rodnom dinamikom. Petričević je sakupio nekolicinu izjava od žena koje su osjetile strah pri susretu s grupom tražitelja azila u busu ili na ulici. Pritom je također istaknuo kako su ipak brojne žene taj strah odvojile od rasijaliziranog diskursa pa bi primjerice napomenule da im “nije svejedno ni kad je deset Hrvata u grupi”. Unatoč tome, prisutnost intersekcije etniciteta i roda u izazivanju osjećaja straha mnogo govori rasprostranjenosti percepcije određenih kultura i religija kao inherentnih izvora opasnosti. Taj narativ je dodatno potpiren senzacionalističkim medijskim izvještavanjem o slučajevima nasilja iz Francuske ili Njemačke. Stoga je Petričević podcrtao da “koliko treba ove strahove ozbiljno shvatiti, isto tako trebamo biti svjesni da se strah žena po cijeloj Europi i šire mobilizira u svrhu isključivanja cijelih populacija”.

Osim nelagode, nepovjerenje je još jedan važan sentiment koji oblikuje svakodnevne interakcije. U Dugavama je tako poprilično raširen dojam kako se o stvarnim događanjima unutar Hotela Porin  javno ne govori i ne izvještava u medijima. U širenju tog osjećaja veliku ulogu igraju glasine. “Insajderski” izvještaji poput “moj poznanik radi u Hotelu kao zaštitar pa znam što se događa unutra” su izuzetno prisutni u kvartu. Negativni govor izazvan netransparentnošću stvara dodatni jaz između tražitelja azila i domicilnog stanovništva – tj. dovodi do daljnje segmentizacije i mistifikacije koja povratno stvara pogodne uvjete za širenje glasina. Pritom značajan utjecaj na širenje nepovjerenja imaju sjećanja na izbjeglištvo iz kraja devedesetih, u čiji se imaginarij prisustvo mlađih muškaraca s mobitelima ne uklapa.

Nepovjerenje transformira i samo infrastrukturu susjedstva pa Petričević ističe da “od kad je Hotel Porin prihvatilište u kvartu se povećao broj ograda. Ograde se mogu shvatiti kao ono što se u urbanoj sociologiji naziva defenzivna arhitektura. Dakle, promjene materijalnog krajolika kojima se nastoji kanalizirati rute, regulirati kretanje po kvartu, minimizirati kontakte. Stvaraju se novi jazovi koji se opravdavaju glasinama o kojima sam pričao – glasinama poput priča o upadima u dvorišta, krađama bicikala, voća i obijanju autiju”.

Nelagoda i nepovjerenje doprinose tome da se migrante shvaća kao strano biće u tkivu grada, kao Druge, što proizvodi osjećaj “kontaminacije kvarta” ili gađenja. Značajan dio odbojnosti dolazi i iz nedostatka postojeće infrastrukture: “vrtići su ionako nedostatni za našu djecu”, “busevi su već prepuni”, a “liste čekanja kod doktora preduge”. Lokalci također nerijetko ističu bacanje smeća kroz prozore Hotela Porin kao primjer neciviliziranosti tražitelja azila. Prema Petričeviću, takve optužbe već imaju historijski presedan jer se nekoć doseljenike iz ruralnih krajeva optuživalo za isto. Međutim, kako je saznao u samom Hotelu, bacanje otpada u ovom slučaju ima posebno značenje. Riječ je o svojevrsnom ritualu otpora i iskazivanju bijesa uzrokovanog sekuritizacijom i pretjerano reguliranim životom sa stražarima. Migrantima se, primjerice, ne dozvoljava kuhanje u sobi, iznošenje hrane iz kuhinje ili vraćanje poslije jedanaest sati navečer. Sve to govori da Porin umjesto uloge prihvatilišta sve više poprima obilježja karceralne ustanove. 

Kako je Petričević istaknuo, etimološko podrijetlo engleske riječi exterminate – u prijevodu, istrijebiti – znači staviti nešto van granice. Ako je gađenje “reakcija našeg tijela na neželjeni kontakt s nečim što smo odbacili” onda je ono u ovom slučaju itekako proizvedeno političkom odlukom da se tražitelje azila segregira i izolira od zajednice – da ih se stavi izvan granice.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

U zagrebačkoj je Močvari sredinom lipnja održana tribina Primjeri migrantskog otpora u Hrvatskoj. U ležernom razgovoru, koji je organizirao Centar za mirovne studije (CMS) u sklopu 8. Tjedana IZBJEGLICAma, sudjelovalo je petero osoba s migrantskom pozadinom i iskustvom svakodnevnog života u hrvatskom društvu. Chandrelle Salamiat, Commi Balde, Salam Al Nidawi, Prince Wale Soniyiki i Awudi Atitsogbui opisali su svoje dojmove o procesu prilagodbe u novoj zajednici kroz razgovor koji je moderirala Lucija Mulalić. Između ostaloga, izrazili su svoje zadovoljstvo prilikama i sigurnošću koje im život u Hrvatskoj pruža, ali i frustracije koje izaziva susret s birokratskim aparatom. Te frustracije su se zapravo iskristalizirale kao lajtmotiv iskustva prilagodbe hrvatskom društvu.

Salam Al Nidawi nedavno je diplomirao na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, i to upravo na temi integracije. Njegov pregledni diplomski rad Integration of Persons under International Protection in Croatia izuzetno  je  vrijedan izvor o migracijama u hrvatskom kontekstu – naročito jer je riječ o znanstvenoj refleksiji sustava koji je sam upoznao i proživio iz prve ruke. Al Nidawi tako napominje da je “proces integracije dugotrajan jer započinje od trenutka kada državljani trećih zemalja stignu u zemlju konačnog odredišta, a završava kad postanu aktivni članovi društva. Integracijski proces je također višedimenzionalni proces jer državljanina treće zemlje treba uključiti u ekonomski, socijalni, kulturni, civilni i politički život društva domaćina”.

Kako je istaknuto na tribini, osobe iz trećih zemalja koje žele postati prihvaćeni i aktivni članovi nekog društva često kreću od nule – trebaju naučiti strani jezik, prilagoditi se novim društvenim normama, iz temelja stvarati socijalne odnose u nepoznatom okruženju, pronaći posao da bi se mogle uzdržavati itd. I sve to dok se istovremeno nose s ogromnom razinom anksioznosti zbog nesigurnosti u vlastitu budućnost i strahom od deportacije u zemlju iz koje su bili prisiljeni otići. Ništa od navedenog ne mogu napraviti samostalno, već se nužno oslanjaju na pomoć, potporu i otvorenost domaćeg stanovništva i institucija. Prema tome, integracija u novo društveno i kulturno okruženje ne iziskuje trud i prilagodbu samo od pojedinca, nego od čitave zajednice.

Pritom proces uključivanja migranata u zajednicu nije spontan i prirodan – ne događa se sam po sebi i u prvom redu ovisi o kvaliteti zakonskih i institucionalnih okvira. Prema Europskom vijeću za izbjeglice i prognanike, državne vlasti bi proaktivnim politikama trebale “osigurati političko vodstvo i zadati ton javnoj raspravi o nediskriminaciji i jednakim mogućnostima. Vlade bi posebno trebale identificirati i suprotstaviti se promicanju dezinformacija kojima je cilj potaknuti strah i nepovjerenje prema izbjeglicama”. Upravo je izostanak ovakve aktivne angažiranosti i koordiniranosti državnih institucija jedan od središnjih problema u integraciji migranata u hrvatsko društvo, kao i uzrok birokratiziranosti procesa koji su sudionici CMS-ove tribine problematizirali.

Hrvatska je odredište jako malom broju izbjeglica i azilanata. U razdoblju od 2006. do 2020. godine – dakle, od kad je trenutni Zakon o azilu usvojen, odobreno je svega 802 zahtjeva. Zbog tako malog broja azilanata poteškoće s integracijom su često nevidljive. Izvan alarmističkih i šovinističkih desničarskih narativa, o stvarnim problemima migrantima se u javnom prostoru izuzetno malo priča. Mnogi azilanti su doduše i fizički odvojeni od domicilnog stanovništva – većina ih je smještena u Hotelu Porin na zagrebačkim Dugavama ili prihvatilištu u Kutini što pridonosi i njihovoj getoizaciji. Naime, interakcija s domicilnim stanovništvom, sa susjedima, je važan element socijalizacije, koji izostaje dok god su fizički segregirani. Štoviše, segregacija nikad ne ostaje samo fizička, već postaje plodno tlo za razne predrasude, stigmatizaciju ili rasizam od strane većinskog stanovništva.

Šutnja i nevidljivost azilanata također omogućuju vlasti da bez posljedica ignorira ovo problematično stanje. Međutim, razloge izrazito manjkavom procesu integracije u Hrvatskoj ne treba prvotno tražiti u zakonskom okviru. Kako Al Nidawi u svom istraživanju piše: “Na temelju analize zakona može se zaključiti da Hrvatska ne zaostaje za ostalim zemljama EU-a kada je riječ o pravnim aktima, ali problem nastaje kada predviđene zakonske mjere treba primijeniti u praksi.”

Službenici/e u institucijama često nisu upoznati ili educirani o pravima koje migranti zakonski ostvaruju. Neusklađenost između zakona i “stanja na terenu” dodatno otežava već prekarnu situaciju – budućnost migranata prema tome može ovisiti o lutriji na koliko informiranog službenika će naletjeti. Kontradiktorne informacije, sporost, nepostojanje rokova u kojim trebaju dobiti odgovor, birokratiziranost i nezainteresiranost konstantni su izvor frustracija.

Chandrelle Salamiat na tribini je sažela svoje iskustvo s hrvatskom administracijom riječima: “Gdje god otiđete i pokušate riješiti neki problem reći će vam: ‘Takav je zakon.’ Čak i ljudi koji nemaju pojma o čemu se radi, samo da bi skratili razgovor i spriječili daljnja pitanja, govore: ‘Takav je zakon. Uzmi ili ostavi.'”

Krpanje rupa u sustavu koje nastaju zbog neusklađenosti institucija i zakona stoga ovisi o organizacijama civilnog društva poput CMS-a i udruge Are You Syrius?, kao i naporima njihovih volonterki/a. Osim što pomažu pri obrazovanju, svakodnevnom prevođenju i orijentaciji u nepoznatom društvu, volonteri nerijetko služe i kao posrednici između migranata i trome administracije. Primjerice, azilanti imaju pravo na zdravstvenu zaštitu, ali pritom nisu korisnici zdravstvenog osiguranja. To konkretno znači da nemaju zdravstvenu iskaznicu pa pravo na zaštitu ostvaruju preko svojeg identifikacijskog dokumenta. Liječnici koji nisu upoznati s tim sustavom svoju uslugu često žele direktno naplatiti zbog bojazni da neće biti kompenzirani od strane države. Zadaća volonterki/a u takvoj situaciji je upoznati liječnika s načinom na koji funkcionira sustav. Volonteri/ke na taj način zapravo vrše i ulogu posrednika između zakonodavstva i institucija – službenike/ce neplaćeno obrazuju o postojećim procedurama jer to sistem nije odradio.

Brojne slične situacije svjedoče nepostojećoj koordinaciji između vlasti i zakonodavstva s institucijama i osobljem koje dolazi u direktan kontakt s migrantima. Nedostatak stabilnih i jasno komuniciranih procedura znači da ljudi ovise o ad hoc pomoći volontera i vlastitoj snalažljivosti. Iako je tromost birokracije opće mjesto života u Hrvatskoj, birokratiziranost bi procesa integracije bilo pogrešno shvatiti tek kao poseban slučaj univerzalnog problema, u prvom redu jer su migranti izuzetno ugrožena skupina pa uobičajeni propusti mogu imati mnogo ozbiljnije posljedice od iritacije. Zapravo, u kontekstu europskih politika odvraćanja, birokratizirani sustav integracije ima izuzetno perfidnu ulogu.

Organizacije poput CMS-a već više od desetljeća upozoravaju na probleme s administracijom bez znatne zainteresiranosti države. Sustav nije unaprijeđen čak ni nakon masovnog migrantskog vala iz 2015. godine. Štoviše, događa se upravo suprotno – solidarnost i pomaganje se kriminaliziraju. Julija Kranjec i Ana Ćuća u CMS-ovom policy dokumentu izdanom prošle godine ističu da “kriminalizacija solidarnosti opisuje državne aktivnosti i pokušaje sprečavanja i zaustavljanja pojedinaca, grupa, inicijativa, institucija i drugih aktera u akcijama kojima podržavaju, pomažu ili asistiraju ljudima koji su u potrebi, ali nemaju odgovarajuće isprave, koristeći kaznene i imigracijske zakone. Radnje poput pružanja pravnih informacija, kupovine sendviča ili vode ili vođenja nekoga liječniku, kao i spašavanja nekoga od smrzavanja, utapanja ili umiranja, obično će se smatrati osnovnom i očekivanom ljudskom reakcijom ili solidarnošću, ali u posljednje vrijeme postale su rizične, zločinačke i neželjene”.

Država ne samo da ne pokušava popraviti nedjelotvornu birokraciju, već počinje kažnjavati volenterke/e čiji posao je zbog institucionalnih propusta nužan. Nije stoga prenapregnuto zaključiti kako je latentna zadaća trome birokracije tek dio opće strategije politika odvraćanja i discipliniranja migrantske populacije. Stanje nesigurnosti u koje su namjerno gurnuti sprječava ih da organiziraju sustavan otpor. Na tribini je to stanje istaknuto kao svojevrsna kvaka 22, migranti se boje progovoriti i time proizvode privid kako je sa sustavom sve u redu, ali baš zato što nije sve u redu, ne mogu progovoriti o problemima. Zbog toga su javna istupanja osoba koje su prošle kroz birokratski limb integracije izuzetno društveno važna. Takva istupanja nevidljive probleme čine vidljivima i stoga težima za ignoriranje – ona su manifestacija migrantskog otpora.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

U zagrebačkom Prihvatilištu za tražitelje azila u Dugavama predstavljene su novine Staze čiji su autori tražitelji azila i osobe koje su dobile međunarodnu zaštitu. Novine će biti pisane na arapskom, farsiju, engleskom i hrvatskom jeziku, a izdavat će se jednom mjesečno. Predstavljene su povodom trideset šest godina djelovanja Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) u Hrvatskoj, pod čijim su vodstvom nastale.

Ravnatelj JRS-a Tvrtko Barun kaže kako su Staze proizašle iz ideje da se osobama koje u Hrvatskoj traže azil i koje su dobile međunarodnu zaštitu, osigura platforma za izražavanje svojih mišljenja i stavova te prenošenje izbjegličkog i integracijskog iskustva. Također smatra kako se upoznavanjem različitosti ljudi međusobno obogaćuju, a dijeljenjem iskustva potiče rast nade. “Kroz ovaj projekt želimo potaknuti susrete među kulturama. Između izbjegličkih međusobno, ali i između naše i izbjegličkih kultura. Želimo da projekt bude sjedište dijeljenja mišljenja, iskustava, problema, čežnji ali i nada i planova na putu prema sigurnosti i slobodi”, rekao je Barun.

Sličan projekt još je 2015. godine pokrenut u Njemačkoj s mjesečnim novinama Abwab (Vrata). Abwab su pokrenule i pišu ih izbjeglice koje se nalaze u Njemačkoj, ali i duž izbjegličke rute, a uključuju informacije kao što su novi zakoni i politička kretanja. Novine su djelomično nastale i kao reakcija na novi tip medijskog izvještavanja koji se obraća “novom tržištu” koje čine izbjeglice u zemlji, prvenstveno fokusiranom na “njemačke kulturne vrijednosti” te kako im se izbjeglice najbolje mogu prilagoditi. Umjesto toga, Abwab predstavljaju medij koji stvaraju izbjeglice, za izbjeglice, s njima relevantnim temama.

Teme kao što su zapošljavanje azilanata, u kojem veliki doprinos imaju i studenti koji im pomažu, položaj žena u Iranu, ali i u svijetu, učenje jezika radi lakšeg razumijevanja kulture i problematika puta koji su prešli tražitelji azila, obrađuje i prvi broj Staza. Donya i Shayam Spomta iz Irana na predstavljanju su istaknuli kako kroz glazbu, sliku i pisanu riječ žele drugima prikazati svoju kulturu, ali i učiti od drugih. Naglasili su i kako je teško ‘spojiti’ tri ili četiri kulture, ali umjetnost to olakšava, te da će tako svoj svijet pokušati približiti domaćinima. “Staze stvaraju novi zajednički jezik među ljudima”, zaključio je Seid Zonlkefel iz Sirije.

Staze će uskoro biti dostupne i u PDF formatu na stranicama JRS-a.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Fotografiju smo željeli iskoristiti kako bi bismo progovorili, pa i makar tiho, o svemu onome što želimo i možemo reći, svjesni da se često i dalje nalazimo u ulozi između subjekta i objekta, hrabrosti i straha, mogućnosti i autocenzure. Smatramo da smo i drugima pokazali kako se mogu baviti aktivnostima koje ih psihološki oslobađaju. Pred vama su fotografije za koje se nadamo da neće samo izazvati vizualno uzbuđenje, već i da će se kroz njih uspjeti čuti naš glas”, stoji u predgovoru knjige.

Promocija knjige bit će održana u subotu, 6. lipnja, u galeriji Greta, s početkom u 19 sati.