O vezi mreže Agenda Europa (proizašle iz/okupljene oko dokumenta) i nekih hrvatskih političara te Željke Markić iz udruge U ime obitelji, kao najprepoznatljivije predstavnice mreže u Hrvatskoj, hrvatski su mediji umnogome pisali, pogotovo nakon što su 2024. “procurili” mailovi Google grupe Agenda Europa, otkrivši neke od stratega i planova za retradicionalizaciju društva, pogotovo u polju rodne ravnopravnosti te seksualnih i reproduktivnih prava.

U nastavku ovog teksta bit će naznačeni osnovni postulati iz dokumenta Restoring the Natural Order – An Agenda for Europe i metode koje se u njemu predlažu za postizanje društvene promjene. Također, kroz “matricu” dokumenta bit će provučene izjave iz javnih nastupa te medijskih objava Hoda za život u 2025. godini, kao istaknute, posjećene i medijski izuzetno praćene manifestacije. Zanimalo nas je, naime, postoji li veza navedenih objava/izjava i dokumenta Restoring the Natural Order – An Agenda for Europe, odnosno jesu li i, ako jesu, kako su ideje iznesene u dokumentu implementirane u ovoj manifestaciji. 

“Prirodni zakon” kao politički program

U uvodu spomenutog dokumenta piše:

“… da bi društvo živjelo u miru i pravdi, nužno je da njegov pravni poredak bude u skladu s Prirodnim zakonom (Natural Law). Moralni principi i pozitivno zakonodavstvo koji nisu u skladu s Prirodnim zakonom u konačnici će uništiti svako društvo koje ih prihvati. Zato bi bilo pogrešno moral smatrati privatnom stvari. Prihvaćanje razvoda, kontracepcijskih praksi, pobačaja, homoseksualnosti, surogat majčinstva itd. ima implikacije ne samo za one koji su izravno uključeni, već i za društvo u cjelini, uključujući i one koji se ne slažu s istim. Prihvaćanje da su to ‘privatne stvari’ o kojima svatko treba donositi vlastite odluke jednako je prihvaćanju da će osobi ili skupini osoba s najnižim moralnim i kulturnim standardima biti dopušteno postavljati standarde i stvarati pravila za sve nas. Iz toga proizlazi proces decivilizacije.” (str. 3).¹

Prirodni zakon (pravila) i prirodno pravo (okvir) pravna su, filozofska i religijska kategorija, svaka sa svojim setom tumačenja, koja podrazumijeva univerzalna moralna načela življenja. Citirani dokument o tome neodređeno kaže: “Postoji Prirodni zakon koji ljudski razum može razaznati i razumjeti, ali koji ljudska volja ne može promijeniti.” (str. 7).

Glavni je “problem” taj što se od Prirodnog zakona, po ovom dokumentu, u suvremenom društvu “izuzetno odstupilo”. Za odstupanje – ponajprije Zapada – okrivljava se kulturnu revoluciju “koja je prava jednih zamijenila rigidnim pravima za druge”, npr. “pravo žena na pristup pobačaju stječe se na štetu prava na život nerođenih, pravo bračnih parova na razvod znači da su djeca izgubila pravo odrastanja s oba roditelja, pravo homoseksualaca da javno pokazuju svoje sklonosti znači da je ostatak društva izložen kontinuiranom ismijavanju svojih moralnih uvjerenja (ili bolje rečeno: ne svojih subjektivnih uvjerenja, već objektivne moralne istine).” (str. 3, str. 4). Kulturna revolucija, kaže se nadalje, seksualnost je transformirala u “robu koja bi trebala biti dostupna u svakom trenutku, svima, u svim mogućim oblicima”, a spolni čin razdvojila od primarne svrhe – prokreacije (str. 4).

Prva manjkavost današnjeg društva, piše u dokumentu, tumačenje je ljudskih prava. Naime, posljednjih godina niz ključnih pozicija u međunarodnim i europskim institucijama zauzimaju akteri koji, kroz ono što se u dokumentu opisuje kao pravosudni aktivizam, u postojećim dokumentima o ljudskim pravima poput CEDAW-a i Europske konvencije o ljudskim pravima “pronalaze” nova prava, osobito pravo na pobačaj i prava LGBT osoba, pri čemu se ponavljanjem takvih tumačenja nastoji osigurati njihova šira društvena prihvaćenost i legitimnost (str. 9).

Konstruiranje ideoloških neprijatelja

Osim toga, uzroke problema današnjeg društva treba tražiti i u “političkim ideologijama”, redom marksizmu, darvinizmu, feminizmu, homoseksualizmu, rodnoj teoriji, relativizmu i antidiskriminacijskoj ideologiji.

Marksizam se tako razumije kao da je danas preoblikovan u nove oblike klasne borbe, u kojima se sukobi više ne vode između kapitala i rada, nego između muškaraca i žena ili heteroseksualnih i homoseksualnih osoba, te zagovara snažnu državnu kontrolu obrazovanja koja, navodi se, “olakšava indoktrinaciju” (str. 12). Darvinizam se, iako formalno priznat, dovodi u vezu s eugenikom i proglašava ideološkom, nihilističkom i antihumanom interpretacijom znanosti (“Oni koji se pozivaju na teoriju evolucije kao na protudokaz svim vrstama metafizičke misli (bila ona religiozna ili ne), jednostavno nisu voljni ili sposobni razumjeti inherentna ograničenja empirijske znanosti.“; str. 13).

Feminizam se opisuje kao ideologija koja prezire tradicionalne ženske uloge (“Nasuprot tome, on visoko vrednuje muške uzore i nastoji natjerati žene da se odijevaju i ponašaju kao muškarci. Stoga je feminizam zapravo antifeminizam.”; str. 14) te, potičući žene da napuste “prirodne funkcije”, navodno proizvodi društvene i ekonomske troškove koje potom preuzima država. “Homoseksualizam” se predstavlja kao ideologija koja uvodi novu verziju klasne borbe – pod njim “podrazumijevamo novu ideologiju koja uzdiže homoseksualnost / sodomiju kao ‘ravnopravnu’, a time i moralno prihvatljivu sklonost i ponašanje”, pri čemu je zadovoljavanje seksualnog nagona tu samo sebi svrhom pa “onda nije ni važno je li taj nagon usmjeren na osobu drugog spola, osobu istog spola, životinju ili bilo koji drugi objekt.” (str. 15).

Rodna teorija prikazuje se kao nastavak feminizma i homoseksualizma, ukorijenjen u radikalnom liberalizmu koji subjektivne osjećaje uzdiže iznad svake objektivne stvarnosti, zbog čega se u dokumentu proglašava “beznadno neznanstvenom”, odnosno “anti-znanstvenom” (str. 17). Relativizam se kritizira zbog poricanja istine i morala te se povezuje s totalitarnim tendencijama. Konačno, “antidiskriminacijska ideologija” tumači se kao skup politika “koje čak nastoje pretvoriti ‘jednakost’ u novo ljudsko pravo koje zamjenjuje i nadjačava sva ostala” (str. 18). Te su politike “iskaz pogrešnog koncepta pravde” i jer se odnose na “arbitrarno određena mjerila jednakosti”. Primjer? “…nedavni prijedlog Europske komisije o uvođenju fiksnih kvota za žene u upravnim odborima tvrtki na neviđen način otvoreno nameće diskriminaciju…” (str. 18).

U cjelini, navedeni se problemi suvremenog svijeta u tekstu prelamaju kroz temeljna polja života, braka i obitelji. Konkretnije, fokus se usmjerava na pitanja braka, razvoda i obitelji (uz poseban naglasak na tzv. “alternativne” oblike obitelji), kao i na prokreaciju, roditeljske odnose, prava djece, homoseksualnost, poligamiju i transrodnost. Tom se okviru pridružuju i teme kontracepcije, eutanazije, abortusa, prenatalne dijagnostike, medicinski potpomognute oplodnje, surogat-majčinstva, kloniranja te transplantacije organa. Svakom od njih dokument posvećuje pojašnjenja i upozorenja, na koja pak mi upozoravamo da ih je bolje ne čitati.

Strategije političkog djelovanja

Restoring the Natural Order donosi i strategije za ispravljanje društva čije su politike, pojašnjava se, rezultat uspješnosti grupa za pritisak da plasiraju vlastitu agendu, pri čemu one koje osvajaju još neosvojeno polje, kojim se drugi dakle nisu bavili, do cilja dolaze glađe, dok tamo gdje oponenti postoje, rezultat biva kompromis oko teme/agende. Kao prva strategija tako se navodi Potreba za ofenzivnom agendom: sugerira se “izlaziti” sa što radikalnijim prijedlozima. Ako kompromisni rezultat između oponenata bude status quo (jer su i jedni i drugi prijedlozi preradikalni), to predstavlja pobjedu jer služi “zaustavljanju napredovanja” protivnika u istom interesnom polju. “Stoga se ne bismo trebali bojati biti ‘nerealni’ ili ‘ekstremistični’ u odabiru ciljeva naše politike.” (str. 110). 

Druga je strategija Potreba da se razumije protivnike i uči od njih. Misli se pritom i na potrebu da se familijarizira s tim koja je institucija pod utjecajem kojeg “lobija” (a lobiji su “abortusni”, kontracepcijski, gej, lezbijski, radikalno-feministički, ateističko-militantni…), ali se navode i osnovne protivnikove taktike koje ili valja kopirati ili ih raskrinkati. Tako je jedna strategija “protivnika”, kaže se u dokumentu, prisvojiti jezik ljudskih prava, ne bi li o sebi stvorili sliku žrtve, odnosno branitelja prava. Stoga je prijedlog da se, kad je to moguće, vlastite zahtjeve također formulira kao prava za koja se bori, “npr. pravo očeva da spriječe pobačaj svoje djece; pravo roditelja da budu prvi odgojitelji svoje djece; pravo djece da primaju točne informacije, a ne propagandu, o sodomiji…”, (str. 119). Sugerira se i da “moramo okrenuti diskurs naših protivnika protiv njih samih (npr.: ‘spolni odgoj’ je u redu, ali treba pružati točne informacije, a ne propagandu.)” (str. 120).

Treća strategija klasična je Potreba za umrežavanjem na isti način na koji se tvrdi da su umreženi i oponenti, uz napomenu o nužnoj unificiranosti svih stavova: “… Ne može se biti protiv pobačaja, a podržavati umjetne kontracepcijske prakse ili IVF. Stoga, kako bi se pridržavali ove mreže, potrebno je pridržavati se paketa vrijednosti i političkih ciljeva utvrđenih u ovom radu.” (str. 121). Četvrta je strategija Potreba za prilagodbom političkom/pravnom okruženju: dovesti prave ljude na prave pozicije, utjecati na akademsku raspravu, stvoriti mrežu svojih novinara, koristiti oružje protivnika protiv njih, strateški parničiti (pred sklonim sudovima), postaviti prave ciljeve i lobirati na pravom mjestu (posebno na razini EU), te “riješiti problem institucija za ljudska prava” (kao što su različita tijela UN-a ili Europski sud za ljudska prava, koje treba pažljivo nadzirati i korigirati). 

Peta je strategija Potreba za rječnikom. Navodi se naime da kulturni revolucionari godinama guraju ‘inkluzivno’ tumačenje terminologije koju smatraju preprekama za svoju agendu (npr. obitelj, supružnik, brak, majčino zdravlje) ili “promiču upotrebu neologizama koji dobro zvuče, a ne privlače sumnju”, kao što su reproduktivno zdravlje i reproduktivna prava (str. 126). Prijedlog je da se postojeći koncepti ispune novim značenjem i da se u korištenju tih termina, s novim značenjskim odrednicama, uporno ustraje u svakoj komunikaciji. Primjer? Reproduktivna prava prevesti u “prava svih na reprodukciju”, pa će kulturni revolucionari naprosto odustati od korištenja ovog termina jer više neće značiti isto.

Od manifesta do prakse

Prikažimo izloženo napokon kroz praksu: kako se rječnik puni novim značenjem i pritom ustraje na njemu u svakoj komunikaciji, kako se gradi pozicija žrtve da bi se tražila prava te kako se u konačnici brani Prirodni zakon, testirale smo provukavši kroz “matricu” ovog manifesta medijske objave i javne istupe Hodova za život u 2025. godini. Izjave su davali čelnica organizacije U ime obitelji, lokalni organizatori i organizatorice te volonterke i volonteri.

Horizontalni je narativ predstaviti se kao glasnogovornici i glasnogovornice znanosti, objektivnosti i racionalnosti. Tako je zahtjev za “utemeljenosti na znanstvenim činjenicama” ponavljan u svakoj prilici. Dodatno, tituliranjem govornica i govornika (npr. matematičar, ekonomistkinja, liječnik, pravnica) očito se nastoji prisnažiti dojmu “znanstvenosti”. Evo nekih od primjera:

“Glavni problem je strah od znanstvene istine.” (HRT, Studio 4, 30. 3., najava Hodova)

“Želimo moderan zakon koji se temelji na znanosti i volji građana, a ne na ideologiji i kulturi smrti” (Hrvatska katolička mreža, 27. 9., Varaždin; slično u Hercegovina.info, 30. 4., najava početka Hodova ili u Ika.khm.hr, 20. 6., Imotski) 

“Želimo zakon koji gradi kulturu života, koji jača i štiti ženu i osigurava dostupnost istinitih informacija o razvoju nerođenog djeteta i posljedicama pobačaja i za dijete i za majku!” (Hodzazivot.hr, 11. 5., Zagreb)

“Postoje ljudi, organizacije i lobiji koji nas uvjeravaju da ne vjerujemo svojim očima. I da nerođeno dijete nije ljudsko biće.” (Hodzazivot.hr, 11. 5., Zagreb)

Ovo su pak neki od primjera viktimizacije (podsjetimo, korištenje strategija protivnika):

“Sigurna sam da će se u budućnosti na sve nas koji se zalažemo za pravo na život gledati na onaj isti način na koji mi danas gledamo ljude koji su se borili protiv ropstva ili za prava crnaca u SAD.” (IKA.khm.hr, 5. 5., najava Hoda u Zagrebu)

“Također traže zakonsku zaštitu za djecu s malformacijama, anonimni porod, osiguranje gnijezda za bebe, te prestanak diskriminacije trudnica koje nose bolesnu djecu.” (Hercegovina.info, 30. 4., najava početka Hodova)

“Istraživanja pokazuju da 75 % žena koje su imale pobačaj kažu da su to učinile zbog ekonomskih razloga ili pritiska okoline. Tražimo da se trudnicama koje se nalaze u teškim životnim prilikama pruži konkretna društvena, zakonska i ekonomska pomoć.” (Narod.hr, 6. 5., najava Hoda u Zagrebu)

Na pitanje novinara: “Niste pobjegli od različitih etiketa netolerantnih skupina pojedinaca koji guše prava žena na pobačaj, ali i ostalih prava žena u društvu…” u HRT-ovom Studiju 4 (30. 3.), odgovor gošće glasi: “To je totalitarni narativ koji za cilj ima etiketirajući ljude u društvu njih marginalizirati i onemogućiti da se vodi javna rasprava.”

“Industrija pobačaja obraća se ženama u teškim i osjetljivim životnim situacijama. Majkama, ženama, djevojkama i koristeći njihovu tugu i na izgled, bezizlaznu situaciju, nudi im ono zbog čega one požale.” (Kigo.hr, 17. 5., Osijek)

Nadalje, emancipacija, koja se vezuje uz feminizam, puni se novim značenjem:

“Ovih dana mogli smo čitati kako se u ime svih žena netko zalaže za ostvarivanje prava na besplatno usmrćivanje, prekid života svoga djeteta – svoga sina ili kćeri. Ja sam žena i ne dam nikome pravo da se u moje ime bori za pravo na usmrćivanje nerođenog djeteta!” (Hrvatska katolička mreža, 6. 9. Šibenik)

“Uskoro ćemo živjeti u svijetu u kojem će zašutjeti svi oni koji nas, žene uvjeravaju da je usmrćivanje vlastitog djeteta vrhunac naše emancipacije.“ (Hodzazivot.hr, 11. 5., Zagreb)

“Kroz ovih deset godina u javnost je izašlo mnogo hrabrih žena koje su progovorile o strašnim posljedicama pobačaja, ne samo za njihovo dijete, već i za njihov život. Te nam žene potvrđuju da usmrćivanje njihovog djeteta, odnosno pobačaj, nije bio čin njihova ‘osnaživanja’ ili ’emancipacije’ nego rezultat napuštenosti, izdaje, očaja, neznanja, pritiska okoline, liječnika ili društva te izostanka solidarnosti i potpore kad im je bilo najteže.” (Hodzazivot.hr, 11. 5.; slično i u Sisku 9. 6., Slavonskom Brodu 13. 9 te Imotskom 20. 6.) 

“Organizatori ističu da se modernu ženu ne bi smjelo gurati u smjeru nasilnog prekida trudnoće, već joj treba omogućiti izbor koji ne uključuje oduzimanje života njezinom nerođenom djetetu, nego društvenu podršku, solidarnost i dostojanstvo”. (Hercegovina.info, 30. 4., najava Hodova)

“Odbacujemo ideologiju koja promovira pobačaj kao oblik emancipacije žena i zalažemo se za društvo koje s ljubavlju i zahvalnošću gradi svoju budućnost na poštovanju i zaštiti života.” (Narod.hr, 19. 5., Osijek)

Javna se sredstva krivo usmjeravaju, moguće i radi “djelovanja feminizma”:

“Tražimo da se novac za sulude i nepotrebne projekte preusmjeri na ispunjavanje obaveza prema ženama koje mogu i žele iskoristiti svoju biološku povlasticu da budu majke” (Tportal, 8. 3., najava Hodova)

“Tema je da li danas žene koje dobiju tešku dijagnozu svog djeteta prenatalno dobiju pomoć. I da li one dobiju sve ono što im je potrebno da bi se mogle brinuti o svom bolesnom djetetu kao o onom djetetu koje nije bolesno.” … “Mi ne želimo da se javni novac troši za stvaranje kulture smrti.” (HRT-ov Studio 4, 30. 3., najava Hodova)

Nije zanemaren ni komunizam (što je moguća veza s “ideologijom marksizma”):

“Volonteri i donatori Hoda omogućuju građanima da javno iskažu svoje neslaganje s nepravednim zakonom iz doba komunizma koji stvara dojam da je usmrćivanje nerođenog dječaka ili djevojčice nešto prihvatljivo ili čak dobro”. (Cibalia.info, Vinkovci 27. 5., Dugopolje.org, Sinj 19. 5.; Narod.hr, Osijek 13. 5. te Hodzazivot.hr, Zagreb 11.5.).

Tu je, dakako, i eugenika odnosno, podsjetimo, veza s darvinizmom:

“Neprihvatljivo je da netko u 21. stoljeću promiče eugeniku – selekciju i usmrćivanje bolesnih i različitih, pobačaj, odnosno prekid života nerođenih i eutanaziju – usmrćivanje starih i bolesnih. Neprihvatljivi su pozivi za kršenjem prava na priziv savjesti i nakana da se ginekologe i zdravstvene djelatnike prisiljava da sudjeluju u usmrćivanju nerođenog djeteta”. (Narod.hr, najava Hoda u Zagrebu, 6. 5.)

Koordinatorica je naglasila kako “poticati ženu na pobačaj nije pomoć, nego oblik nasilja, te upozorila na opasnost eutanazije i promicanja selekcije života u modernom društvu.”  (Laudato.hr, najava Hoda u Zagrebu, 6. 5.) 

Kako drugačije zaključiti no da su hodači za život novi zaštitnici “ljudskih prava” – ali onih “pravih” prava:

“Svima nama važno je iskazati svoj građanski stav da svako civilizirano društvo treba štititi one najslabije, a toliko dragocjene. Želimo da zakon štiti dijete čije se otkucaje srca može zabilježiti već 18. dan od začeća. Želimo zakon koji gradi kulturu života, koji jača i štiti ženu i osigurava dostupnost istinitih informacija o razvoju nerođenog djeteta i posljedicama pobačaja i za dijete i za majku!” (Narod.hr, najava Hoda u Zagrebu, 6. 5.).

Ovo je dakako samo sneak-peek u diskurs. Predstavljen je samo analizirani “izrezak” objava i izjava iz 2025., vezano za samo jednu manifestaciju, s tezom da bi on mogao biti povezan s analiziranim manifestom Restoring the Natural Order. No, udruga U ime obitelji ne samo što u Hrvatskoj djeluje dugo (pa već dugo daje i mnoge druge izjave, na druge teme, osim abortusa), već je i tek jedan od aktera sve šarenije hrvatske scene na ovaj ili onaj način povezane s agendom “ponovne uspostave Prirodnog zakona”, odnosno s mrežom koja se sada zove Vision Network.

Također, diskurzivne strategije samo su jedna od alatki. Neke su od manifestom predloženih uključuju, podsjetimo, dovesti prave ljude na prave pozicije, utjecati na akademsku raspravu, stvoriti mrežu istomišljenika novinara, strateški parničiti, postaviti prave ciljeve i lobirati na pravom mjestu, “riješiti problem institucija za ljudska prava“… Nažalost, čini se da je sve s ove liste u posljednjih desetak godina potiho pored sebe dobilo kvačicu checked. Militarističkim žargonom, bitka koju vodimo bitka je za značenje: jednakosti, pravde i pravednosti, znanstvenosti, slobode, mira…

Tekst je nastao u sklopu projekta “Narratives, manifestations and impacts of anti-gender movement in Croatia” Centra za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci.

1. Prijevod je u cijelom tekstu autoričin ↩︎

Prvi Hod za život u Hrvatskoj održao se 21. svibnja 2016. godine u Zagrebu i to je bio jedini takav događaj u zemlji, organiziran s ciljem “skretanja pozornosti na poštivanje svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti”. Manifestacija se otada postupno proširila i ove se godine održava u 17 gradova. Hod za život pokrenula je udruga U ime obitelji koju se može definirati kao jednu od vodećih organizacija antirodnih pokreta u Hrvatskoj – pokreta koji se, prema McEwen i Narayanaswamy (2023), odnosi na “transnacionalnu mrežu aktera posvećenih očuvanju heteropatrijarhalne hijerarhije spola i roda u svim područjima društvenog, političkog, ekonomskog i kulturnog života”.

Ovogodišnji Hod u Zagrebu bio je prvi kojemu sam prisustvovala i dojam tog događaja bio je drugačiji od onog koji sam očekivala. Toliko mladih ljudi i djece, glazba, šarenilo i veselje, zatekli su me. Istaknuto “veselje” je važno jer nam govori nešto o ciljanoj atmosferi i općem tonu okupljanja. Drugim riječima, veselje nije slučajno: ono je dio diskurzivnog oblikovanja Hoda za život usmjerenog na poticanje pozitivnog emocionalnog angažmana. Kako navode Tranfić i Gergorić (2025), poticanje pozitivne emocionalne dimenzije Hoda za život – isticanjem ponosa, ljubavi i sreće – igra značajnu ulogu u izgradnji kolektivnog identiteta i solidarnosti unutar pokreta, ali i u širenju područja djelovanja. 

Međutim, unatoč toj općoj benevolentnosti i “miroljubivosti”, u govorima sudionica i sudionika Hodova za život moguće je uočiti i donekle suptilnu, premda ipak često rabljenu retoriku “Mi protiv Njih”; retoriku koja se provlači kroz sve tematske cjeline koje su prepoznate analizirajući govore održane u trima gradovima: Zagrebu, Zadru i Splitu. Kada bismo te tematske cjeline sagledali_e samo kroz njihove ključne riječi, one bi mogle podsjetiti na ljudskopravaška / feministička okupljanja kojima sam prisustvovala; ključne riječi poput ljubavi, solidarnosti, prihvaćanja drugačijih, pružanja zaštite i podrške, ali i važnost znanosti naspram ideologije. Zbog toga ih je potrebno smjestiti u zadani kontekst i pažljivije razmotriti. 

Pravo na ljubav 

Među ključnim riječima koje su zabilježene dominantno mjesto zauzima pojam ljubavi. Jedna od govornica u Splitu zaželjela je “da svi ljudi vole svoj život i poštuju tuđi“. Ta je želja u skladu s jasnom porukom “žrtve i ljubavi” koju inicijativa šalje. Hod za život “nije samo angažman, već poziv srca”, a ljubav je ono što svako dijete “unosi u život svojih roditelja i najveći dar koji možemo dobiti“, čulo se u Zagrebu. No, prije svega, ljubav je ono na što svako dijete “ima pravo”. Točna rečenica koja je izgovorena na sva tri Hoda koja su razmatrana u ovoj analizi, glasi: “Bolesno dijete ima pravo na život, zaštitu i ljubav svojih roditelja, kao i ono zdravo. Pronalaženje i usmrćivanje bolesne ili drugačije djece nije dostojno civilizacije koja se hvali zaštitom ljudskih prava.”

U priloženim iskazima očituje se takozvani embryo-centered (Avanza, 2019), odnosno pro-life aktivizam fokusiran na embrio, koji se u diskursu Hoda za život preimenuje u “nerođeno dijete”. Tim činom preformulacije nerođeno dijete postaje politički subjekt koji zaslužuje zaštitu. Odabir ovog termina, zajedno s transparentima koji upozoravaju na osjećaje koje fetus doživljava, operacionaliziran je u svrhu poticanja empatije i osjećaja nanesene nepravde (Tranfić, Gergorić). Ovakvo preimenovanje taktički pomiče težište s autonomije žene na nerođeno dijete, čime je svaka argumentacija koja bi podupirala pravo na izbor stavljena u defanzivnu i moralno kompromitiranu poziciju.

Važno je pritom skrenuti pozornost na sljedeće: u govorima voditelja_ica, kao i u osobnim pričama koje su govornici_e dijelili_e s okupljenima, naglasak je stavljen upravo na zaštitu “bolesnog djeteta”, kao i na rizične trudnoće koje su govornice odlučile iznijeti, neovisno o tome što je život rođene djece bio težak, nerijetko obilježen nizom neuspješnih medicinskih zahvata i u konačnici vrlo kratak. Govornice su svjedočile o osjećaju “mira”, zato što su svojoj djeci u tom kratkom razdoblju, “pružile ono najvažnije, a to je ljubav”.

Prihvaćanje drugačijih (ne probiranje dostojnih)

Uz temu ljubavi, usko je vezan motiv prihvaćanja i to osobito prihvaćanja bolesnih, slabih, drugačijih: 

“Bit će naše dijete ono kakvo ga je bog stvorio i točno takav je došao naš (ime djeteta) i mi smo danas baš zahvalni. On ima jednako pravo na život kao i svi mi. Promijenio je našu obitelj, promijenio je taj stav o očekivanju općenito od ljudi. Pokušali smo dalje u životu doživljavati i prihvaćati ljude sa svim njihovim vrlinama i manama.” (ZG)

“Dok smo još prolazili prvi postupak posvojenja, tamo vas pitaju jako puno pitanja dok rade procjenu možete li biti roditelj i među pitanjima koja postavljaju je i to kakvo dijete želite, koliko godina, curicu, dečka, dijete s teškoćama ili ne. Nama je to bilo jako čudno i nepojmljivo jer smo smatrali da ostanem trudna i da nosim dijete s Downovim sindromom ili nekim malformacijama, da bi to dijete svejedno rodili.” (ZD)

Definiranjem prava na izbor kao “pronalaženja i usmrćivanja bolesne ili drugačije djece” – kako je formulirano u analiziranim govorima – pravo žene na autonomiju nad vlastitim tijelom retorički se preoblikuje u čin hladnokrvnog ubojstva, čime se emocionalno i moralno diskreditira sam pojam izbora. Pritom, potencijalni razlozi za prekid trudnoće radikalno su reducirani na nevoljkost žena da se nose s problemima “nedostojnog” djeteta. Tome u prilog ide tendencija da se pravo na izbor izjednačava s “eugeničkim mentalitetom, odnosno odabirom onih koji su, pod navodnicima, dostojni života po našemu”, a što smo, kako kaže govornica, “imali priliku vidjeti na djelu u nacističkoj Njemačkoj” (ZG). Odluka o prekidu trudnoće također je prikazana kao nešto na što se žene “nagovara”, u što ih se “gura” i u što ih se “uvjerava” i zbog čega će se, u vremenu koje tek treba doći, ženama “ispričavati” (ZG).

Zaštita i podrška (ne prevara)

Uz važnost prihvaćanja “drugačije djece”, organizatori_ce Hoda za život ističu i svoju ulogu u pružanju podrške majkama, očevima i širim obiteljima kako ne bi postali_e žrtve “društvene prevare” ili “pritiska”. Premda je zaštita nerođenog djeteta primarni cilj inicijative, čini se da ni žena nije zanemarena. Sudionice i sudionici imali su potrebu naglasiti da nisu “protiv žena”. “To je besmisleno”, reći će jedan voditelj, nastavljajući: “u principu, zbilja stojimo iza žene” (ZD). U principu, žena iza koje se stoji je majka: “majke, koje su stup i temelj društva”.

Majke su sve žene, ne samo one koje su to postale, već i one koje to tek trebaju postati i one koje to nesumnjivo žele postati. Kako je ekstatično uzviknula jedna od voditeljica: “Da vidimo naše majčice, ruke gore! Majčice, trudnice, majke koje žele biti majke i vjeruju da će to biti, dignite ruke da vidim koliko vas ima!” (ZG). Od ove uloge koja samo čeka da bude ispunjena, žena se može okrenuti jedino ako je napuštena, neinformirana i prevarena i od te ju je prevare potrebno zaštiti.  

“Kroz Hod za život u javnost je izišlo mnogo hrabrih žena koje su progovorile o strašnim posljedicama pobačaja, ne samo za njihovo dijete već i za njihov život. One su raskrinkale onu laž da pobačaj osnažuje ili emancipira ženu. Žene koje su imale pobačaj ističu da je on bio rezultat napuštenosti, izdaje, očaja, neznanja, pritiska okoline, društva, čak liječnika. I mislim da je teško pronaći ženu koja se nije kad tad pokajala što je usmrtila dijete koje je nosila u vlastitoj utrobi ispod svoga srca. S tim je jako teško živjeti.” (ZD)

“Izašla sam iz svoje zone komfora radi dječice kao što je moja (ime djeteta), ali i zato što ne želim da više niti jedna majka bude prevarena. U razgovoru sa ženama koje su napravile pobačaj osjetila sam koliki teret i tugu nose na svom srcu, jer cijeli život razmišljaju o svom djetetu, a oni koji su ih glasno poticali da usmrte svoje dijete i gurnuli ih do ruba litice više nisu tu da pruže podršku.” (ZG)

Ove tvrdnje nisu dodatno pojašnjene ni popraćene primjerima: na koji način su majke “prevarene”, kako točno društvo “potiče” na prekid trudnoće i tko su ti neimenovani “oni” koji vrše pritisak i pobačaj reklamiraju kao sredstvo ženske emancipacije? Za razliku od tih neimenovanih Drugih, zajednica okupljena oko Hoda za život obećava upravo podršku, podcrtavajući tako osjećaje pripadnosti i povezanosti. 

“Drage majke i dragi očevi, niste sami. Mi ne možemo maknuti težinu situacije u kojoj se nalazite ali vam možemo pomoći nositi je. Rasporedit ćemo teški teret na više nas. Javite nam se kako bi vam pružili utjehu i potporu. (…) Plod mojih i naših promišljanja u Hodu za život je mreža potpore i solidarnosti.” (ZG)

“Ono što je najbitnije: svim mama, ali i očevima, obiteljima koje su u dilemi, niste sami.” (ZG)

“Mi danas želimo reći: Majko, nisi sama. Oče, tvoja uloga je važna. Dijete, ti si voljeno od samog početka.” (ST)

Kako objašnjava James Jasper (2011), osjećaji pripadnosti i povezanosti osnažuju kolektivni identitet grupe, osiguravajući kontinuitet kroz lojalnost. Kolektivni identitet također može biti osnažen i očuvan konstruiranjem izvanjskog neprijatelja, kao što je učinjeno ovdje. Neprijatelj, premda neimenovan, ipak je impliciran, osobito (točnije, isključivo) u govorima organizatorica Hoda za život.  

Znanost (ne ideologija)

“Kroz ovih proteklih deset godina Hoda za život, čuli smo sve moguće dokaze što znanost kaže o početku ljudskog života. (…) Pa iako je tako, još uvijek postoje ljudi, organizacije, lobiji, koji tvrde da nerođeno dijete nije ljudsko biće.” (ZG)

Korisno je napomenuti da se u ovom konkretnom govoru neimenovani, premda sada već preciznije identificirani Drugi, spominju nekoliko puta, zauzimajući tako centralno mjesto ovog obraćanja. To su Drugi koji “i dalje tvrde da pobačaj ženu oslobađa”. Drugi koji “majke više djece omalovažavaju, a žene koje svoju bolesnu djecu usmrćuju daju nam kao primjer majčinstva”. Nasuprot tih Drugih koji se nalaze na strani “ideologije, laži i diskriminacije”, Hod za život stoji na strani “zdravog razuma, modernih zakona i znanosti”. 

“Uskoro ćemo živjeti u našoj divnoj domovini za čiju su slobodu zdravlje i živote dali toliki branitelji, u kojoj će zakon štiti život, temeljeći se na volji naroda i na znanosti, a ne na ideologiji.” (ZG)

“Stoga želimo novi zakon, moderan zakon, koji se temelji na znanosti i koji apsolutno štiti život.” (ZD)

“Hodamo jer vjerujemo da je ljudski život svetinja, od samog početka i prvog otkucaja srca. Ne zato što to negdje piše, već zato što to govori zdrav razum i naša savjest.” (ST)

U ovim, ali i ranije priloženim iskazima moguće je primijetiti povezivanje nacionalističkog, religijskog ali i sekularnog diskursa. Sekularni diskurs, koji se očituje u pozivanju na znanost, dio je strateškog preoblikovanja pristupa antirodnih pokreta kojim se nastoji približiti široj publici (Tranfić, Gergorić) kao i dio mehanizama profesionalizacije antirodnih pokreta, koji sve češće napuštaju isključivo religijski okvir te svoje djelovanje predstavljaju kroz privid političke neutralnosti i akademske legitimnosti. Tako se akteri_ce unutar tih pokreta organiziraju u formi think-tankova i međunarodnih nevladinih organizacija, s istraživačima_cama koji_e objavljuju recenzirane radove, često uz podršku savjetodavnih odbora i fondacija (McEwen i Narayanaswamy).

Činjenica da se na okupljanjima u Zagrebu, Zadru i Splitu izlažu vrlo slične osobne ispovijesti, da se u iskazima organizatora_ica i voditelja_ica ponavljaju identične formulacije, govori u prilog toj profesionalizaciji. Ona se manifestira i kroz precizno ujednačeno oblikovanje poruka koje se žele plasirati. 

Mi protiv Njih

S obzirom na širenje inicijative Hod za život i vidljivost koju stječe u javnom prostoru, te na strateške mehanizme koji uključuju, kako profesionalizaciju i pozivanje na znanost, tako i poticanje pozitivnih emocija, ipak je potrebno izoštriti oprez i kritičko čitanje korištenog jezika. Taj jezik, samo naizgled svjetonazorski neutraliziran, služi kao poprište antagonizacije kroz retoriku “Mi protiv Njih”. Ova retorika je značajna zato što su pravičnost i snaga Prvih podignute na iskrivljenoj reprezentaciji Drugih: lažljivih, ideologiziranih, bešćutnih, prevarantskih drugih. Podsjetit ću, pravo žene na autonomiju i izbor izjednačeno je s eugenikom. 

Ono što se promjenom diskurzivnih mehanizama (pre)oblikuje nije samo javna reprezentacija antirodnih pokreta. Ono što se u očima javnosti (pre)oblikuje je i reprezentacija feminizma. Pritom me manje brine dio populacije koji je svjetonazorski već opredijeljen i puno češće se pitam o onom dijelu populacije koji je “ni tu ni tamo” ili “i tu i tamo”, u nedefiniranom političkom negdje, pred televizorom, koji sluša riječi organizatorica Hoda na Dnevniku i pomišlja: “Pa dobro, nisu rekle ništa nerazumno.” Tu je rečenicu bilo moguće čuti i među ljudima koji su se na ovim događanjima zatekli slučajno, ali su svejedno zastali i primili poslane poruke. 

Tekst je nastao u sklopu projekta “Narratives, manifestations and impacts of anti-gender movement in Croatia” Centra za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci.

Proteklih godina u nizu gradova u Hrvatskoj se održava hod za kriminalizaciju pobačaja pod geslom Hod za život, a odnedavno se održavaju i molitvene akcije Muževni budite. Cilj panela je upoznati sudionike_ce s osnovnim konceptima, poviješću i repertoarima antirodne mobilizacije te aktualnim opozicijskim borbama i inicijativama. Također, cilj je povezivanje srodnih inicijativa i akterica u zajedničkoj borbi za prava LGBTQIA+ osoba i reproduktivna prava.

Na panel raspravi koja počinje u 19 sati sudjeluju Maja Gergorić (Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu), Tanja Vučković Juroš (Odsjek za sociologiju, FFZG), Hrvoje Šimičević (Novosti), Ana Lovreković (fAKTIV) i Ana Jurčić (inicijativa Dodirni mi koljena). Panel će moderirati Marta Baradić.

Ovogodišnje izdanje organizirano u sklopu VoxFeminae festivala nosilo je podnaslov Rod za život, aludirajući na Hod za život koji se održavao istog dana. Bitno je spomenuti da se ove godine dogodila i jedna nepravda (ironično ne mislim na koračanje za ukidanje osnovnih ljudskih prava) – na isti se datum nije održao Eurosong, kao prikladan after LezBijade. Nije se osjetio manjak uzbuđenja zbog te činjenice, već smo dobili dva queer vikenda, što na svu sreću postaje sve češća pojava u Zagrebu.

Zbog samog podnaslova bilo bi lako zaključiti da je riječ o dnevnom prosvjednom događaju, ali istina je u tome da je LezBijada jedno od rijetkih dnevnih queer okupljanja, što je jedna od voditeljica istaknula uz komentar: Pa pol’ nas ne zna kak’ izgledamo na dnevnom svjetlu! Snažan dašak aktivizma osjetio se u pozivu okupljenima da potpišu peticiju inicijative My Voice, My Choice, koja zahtijeva da EU učini sve u svojoj moći da osigura siguran i dostupan pobačaj, ali i u praćenju vijesti from the other side, s naslovima poput: Šefica udruge na “Hodu za život” mahala tuđom bebom. Majka vikala: Glava, glava!

Ha, lezbijske Olimpijske igre, nastale kao neobičan spoj sportskih disciplina i tipičnih lezbijskih stereotipa. Mjesto na kojem ne trebamo biti sportašice da bismo se bavile sportom, niti sport shvaćamo preozbiljno. Zapravo mi je najslađe kad mi ljudi dođu s velikim staklenim očima užasno zahvalni kad osvoje medalju i kažu: “Ja nemam nikakvu medalju, nisam nikad ništa osvojila.” Meni je to tak slatko i toplo – da se netko osjeća dobro, da može objesiti tu medalju i promatrati to kao neki svoj uspjeh, natipkala mi je na Whatsappu Emina, članica Zbeletrona, ikona zagrebačke LGBT+ scene i jedna od voditeljica ovogodišnjeg uzbudljivog izdanja lezbijske Olimpijade. U tandemu s još jednom ikonom, Ivom, gladnog DJ aliasa Puter Štangica, bacale su dosjetke i šale na račun lezbijki kao da su se tjednima pripremile i vježbale unaprijed, što bi zaista bilo u duhu same LezBijade. Učinilo mi se da su misteriozno uvijek pune čaše i debelo sunce učinili svoje, ali na najduhovitiji mogući način. 

Kao dokaz njihovog vrsnog humora, prilažem naslove i opise disciplina:

Otkopčavanje grudnjaka na 100 cm leđno – i najsigurnije su pale na ovoj disciplini!
Muf na dah – koliko dugo možete bez daha, ako je iz finih razloga?
Stolni penis – samo smo ga htjele opet napuhati.
Rod za život – potpuno nova disciplina, nikad viđeno do sad!
Skvirtanje u dalj – što vlažnije, to bolje!
Sklečavci – ovo nam je još jedna nova disciplina jer je bitno naglasiti da postoje puno zabavniji razlozi za klečanje u životu.
Ples sa lezbama – predlažemo da pogledate Dirty Dancing i pronađete inspiraciju u kosi Patricka Swayzeja…
Pičkado – što si bliže cilju, to je sreća veća!
Skok u stan – jedna tipična lezbijska disciplina izgrađena na nesretnim sudbinama svih naših i vaših bivših djevojaka.

Kao odgovor mojim prijateljima na pitanje zašto se nikad ne prijavim za natjecateljski dio – bilo je tu trčanja, i to na koljenima, i to unazad, gađanja, plesanja, agresivnog jedenja, svega što slabe kosti i manjak kondicije teško podnose. Agilne natjecateljice (bilo je tu i natjecatelja, ali neka ostane u ženskom rodu (za život)) satima su spremno, vješto i domišljato manevrirale disciplinama i izazovima, frcale su kapljice znoja i s lica promatrača od napetosti koju je sa sobom nosio svaki novi zadatak.

Na kraju natjecateljskog programa bilo je jasno da su sve pobjednice, ali su neke dobile bogate nagrade sponzora, vjerojatno one s najviše bodova. Bitno je sudjelovati i podružiti se, reći ću ja. Salve smijeha, mokrih majica, glasnog navijanja, škicanja bivših i njihovih sadašnjih djevojaka, sve nam je to LezBijada omogućila. Postojana bila i dovijeka lezbijke trenirala!

Usred olimpijsko-lezbijske ekstaze primijetila sam da ne vidim postavljene kamere, a pri samom kraju događaja Emina i Iva potvrdile su moje zapažanje priznanjem da nisu stavile snimati događaj – pripisat ću to napornim pripremama i jakom suncu. Sigurno i uzbuđenju. Svoju sam sumnju pokušala preduhitriti uključivanjem diktafona, što nije rezultiralo uspjehom jer sam nakon preslušavanja shvatila da sam uglavnom uhvatila razgovor dviju lezbijki o brzom useljavanju s partnericom, što bi tematski bio sjajan prijedlog za jednu od disciplina LezBijade – da već nije.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

S istim ciljem, ali i mnogo umivenijim i odmjerenijim pristupom godinama nastupaju takozvani hodači za život, čije se procesije po hrvatskim gradovima – sada već rutinski – održavaju pred izbore. Da skup konzervativnih snaga ima jasne političke konotacije i da se koristi u predizborne svrhe isticalo se pred lokalne izbore 2017. godine, kao i prošle godine uoči izbora za Europski parlament, kada se u oba slučaja povorka Hoda za život održavala na sam dan izborne šutnje. Ponovno rasplamsala epidemija pomrsila je ovogodišnje planove, pa je najmasovnija zagrebačka povorka odgođena za jesen, dok se u manjim gradovima i dalje odvija u jeku izborne kampanje.

Tako je nakon Siska povorka u subotu, 27. lipnja održana i u Rijeci, gdje se skupina umjetnika, umjetnica te građana i građanki akcijom Hod pijuna odlučila usprotiviti takozvanom Hodu za život i njegovu gaženju ženskih prva i sloboda. Odjeveni u pijune, umjetničkim performansom namjeravali su upozoriti da se ženska prava, pogotovo u predizborno vrijeme, koriste kao politički alat te da tvrdnjama kako su silovane žene koje prekinu trudnoću ubojice, sudionici povorke šire po društvo opasne poruke. U pokušaju izvedbe performansa promptno ih je spriječila policija zbog bojazni da će intervenirati u Hod za život koji se istovremeno održavao pedeset metara dalje što, kažu umjetnici i umjetnice, nikome nije bila namjera.

“Hod pijuna je kao kritički i humoristični performans na nenasilan i duhovit način želio poslati poruku kako se kroz javna događanja instrumentalizira i manipulira ženskim pravom na izbor”, poručuju. Namjera im je bila naglasiti kako su osobe uključene u okupljanja protiv ženskog prava na autonomiju samo pijuni većih političkih struktura, no zbog reakcije interventne policije u tome nisu uspjeli čime im je, kažu, uskraćeno temeljno pravo na slobodno izražavanje mišljenja.

“Mi jesmo za život, mi želimo slaviti život u raznolikosti i ukloniti nerazumijevanje koje postoji između nas i onih u Hodu za život“, zaključuju i pozivaju građane i građanke da iskaze podrške na društvenim mrežama podijele uz oznaku #hodpijuna, čijom pretragom mogu pronaći i više fotografija akcije.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Točno godinu dana nakon što se prošli put održao Hod za život, na današnjoj su konferenciji za medije njegovi koordinatori objasnili kako odgađaju tu manifestaciju, najvjerojatnije do jeseni. Ipak, na zagrebačkim su trgovima izvješene zastave s njihovim logom, na što je žustro na svojim društvenim mrežama reagirao Zagreb Pride čije su dugine zastave skinute. 

Postavljanje zastava na zagrebačkim trgovima regulira Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, te se one mogu postaviti na temelju njihovog rješenja. “Ove nam je godine Grad dodijelio dva termina za postavljanje zastava na četiri gradska trga. Zastave su tako prvo bile izvješene između 12. i 18. svibnja u povodu Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, transfobije i bifobije (IDAHOBIT), a drugi ćemo ih put postaviti između 8. i 13. lipnja, pa će stajati do dana kada se trebala održati Povorka ponosa. Iznimka je prostor Rooseveltovog Trga, gdje su postavljene čitavo vrijeme”, objasnila nam je Ana Urlić iz Zagreb Pridea, naglasivši da unatoč tomu što su očekivali skidanje zastava, činjenica da su ih zamjenili barjaci Hoda za život ipak predstavljaju prilično neugodno iznenađenje. 

Inače, postavljanjem zastava Zagreb Pride niz godina obilježava IDAHOBIT i lipanj, Mjesec ponosa, a ovo je drugi put da Hod za život postavlja svoje zastave nakon duginih, pri čemu u kontekstu izostanka njihovog okupljanja ostaje potpuno nejasno što bi se njima moglo ili trebalo obilježiti. Ovogodišnji se Hod trebao održati pod geslom “za zaštitu svakog života bez diskriminacije”, a na gotovo identičnom tragu, proslogodišnje je geslo glasilo “zaštitimo najugroženiju manjinu u Hrvatskoj”. Diskriminacija je, napomenimo i to, u našoj državi regulirana Zakonom o suzbijanju diskriminacije. Članak 1. tog Zakona kao moguće osnove diskriminacije prepoznaje rasu ili etničku pripadnost, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovno stanje, članstvo u sindikatu, obrazovanje, društveni položaj, bračni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko naslijeđe, rodni identitet, izražavanje ili spolnu orijentaciju. Naravno, u istupima “za prava manjina” Hoda za život ne radi se o nijednoj od brojnih u zakonu i praksi prepoznatih ugroženih manjinskih skupina, već o “nerođenoj djeci”, a ovakvo “zalaganje” ne predstavlja ništa drugo no preuzimanje i izvrtanje metoda koje je iznjedrila borba za prava manjina, a usto je iznimno opasna za skupine ljudi koji su zaista ugroženi i ugrožene. 

U tom smislu, nije zgorega još jednom upozoriti na niz pogodovanja U ime obitelji – ponekad stranci, a ponekad udruzi – što sudjeluje u organizaciji Hoda za život, a kojoj je Grad Zagreb zaista izišao ususret na načine krajnje atipične za lokalni tretman organizacija civilnog društva. Podsjetimo, protiv našeg je gradonačelnika podignuta optužnica za trgovanje utjecajem, odnosno korištenje vlastitog položaja za pogodovanje udruzi U ime obitelji pri najmu štandova koji su bili postavljeni u javnom prostoru, služeći za prikupljanje potpisa za referendum o biranju zastupnika imenom i prezimenom. Iako je Bandić 2018. oslobođen optužbi, ostaje činjenicom da su naknadu za štandove, koju ta udruga nije platila, posredno platili građani i građanke Zagreba. 

Isto tako, pred održavanje referenduma o ustavnoj definiciji braka, gradonačelnik Zagreba po hitnom je postupku (tada inicijativi) U ime obitelji dodijelio gradski prostor na besplatno korištenje, a nekoliko mjeseci kasnije tomu je pridodano i 10 tisuća kuna koje je udruga dobila za plaćanje režija u istom prostoru. Osim toga, sredstva su tada dodijeljena i portalu kojeg je ta udruga nakladnik.