“Tijela i njima pripadajući glasovi kreću se kroz dva svijeta, i dvije epohe. U jednom, bukiraju prekooceanske letove do svojih šamana ili egzotičnih tantra utočišta, u drugom, nastoje se dokopati bezrecptnih lijekova protiv bolova jer vlada je zatvorila apoteke. U oba svijeta, nastoje dobiti, kupiti, ukrasti, iznuditi iscjeljenje, da bi preživjeli” stoji u najavi predstave.

Za izvedbu drame zaslužni su: Hana Hegedušić, Beti Lučić, Helena Minić Matanić, Marko Cindrić i Karlo Mrkša.

Reprize izvedbe održat će se u subotu i nedjelju, 16. i 17. prosinca.

Više informacija o izvedbi pronađite ovdje.

Izložba Jednina množine – Simbol, znak, logo, brend predstavlja pregled dizajnerskog rada Borisa Ljubičića u području dizajna zaštitnih znakova i logotipa najrazličitijih institucija, tvrtki, manifestacija i proizvoda u vremenskom rasponu od 1970. do danas, uključujući one za VIII. Mediteranske igre u Splitu 1979., Svjetsko prvenstvo u atletici u Splitu 1990., brend YASSA, Labud, Muzički bijenale Zagreb, HRT, Zagrebački velesajam, Hrvatsku turističku zajednicu te brojne druge. Na izložbi će biti predstavljeno oko 250 radova, od kojih su 24 rada posebno izdvojena te su prikazani koncepti i priče koje stoje iza njih. Izložba je izvorno producirana u sklopu programske linije HDD galerije Dizajniranje povijesti – historizacija dizajna te je inicijalno održana u HDD-u siječnju i veljači ove godine, nakon čega je gostovala u Puli i Splitu. Neposredno prije samog otvorenja, u utorak 15. svibnja u 18 sati u Multimedijalnoj dvorani Palače Herzer Boris Ljubičić će održati i predavanje na temu Dizajn koji trebamo.

Izložba Politika emocija – Dizajn indie videoigara je prva izložba u produkciji Hrvatskog dizajnerskog društva isključivo posvećena game designu, a fokusirana je na međunarodne autore i studije koji djeluju iz nezavisne pozicije te na recentnije primjere videoigara koje dekonstruiraju etablirane žanrove, autorefleksivno propituju konvencije korisničkog iskustva i interakcije u igrama i kritički adresiraju društvene teme. Autor koncepcije izložbe je Srđan Laterza, a izvorno je održana u listopadu 2017.

Njezini usamljeni protagonisti bez vlastitih imena – Otac, Kći, Mladoženja i (mrtva) Majka – stilizirani su i izolirani od bilo kakve socijalne i psihološke pozadine, a njihovi postupci i replike lišeni standardnih kauzalnih veza. Njihove se međusobne relacije ne uspostavljaju u stvarnosti, već se ostvaruju s pomoću igre i govornih asocijacija u ispreplitanju kružnog, neprestano ponavljajućeg-obnavljajućeg vremena.

Konceptualni pristup Natalije Manojlović ovoj drami temelji se na ideji elementarnosti dijaloga, no redateljica je u scensku strukturu uz četiri glumca uvela i Papandopulo kvartet saksofona. Pritom je oblikovala specifičan izvedbeni jezik koji kôd igre vodi izvan podjele realnog i fantastičnog s pomoću samosvojne apstrakcije glazbe – “prepisivanjem” dijaloških formi u jezik saksofona, oslanjajući se na ritmiku i melodiku teksta, te kombiniranjem teksta drame i teksta glazbe s glumačkim i glazbeničkim poticajima.

Drama Tomislava Zajeca izvodi se u režiji, koreografiji, scenografiji i kostimografiji Damira Zlatara Freya i dramaturgiji Vesne Đikanović.

Predstava će biti izvedena u četvrtak, 12. ožujka, u Zagrebačkom plesnom centru, s početkom u 20 sati.

Kakav je zvuk pucanja svijeta po šavovima koji ga drže zajedno, pitaju se autori projekta No Logo Opera(cija): u jednoj od najrazvijenijih regija Hrvatske, na rubnom dijelu baroknog Varaždina, stoje pogoni nekadašnjeg industrijskog giganta Varteksa. I dok preostale zaposlenice pokušavaju dostići zadanu normu kako bi zaradile plaću koja tek da premašuje minimalnu, produkti njihova rada prodaju se pod imenom jakih modnih brandova, gdje cijena jednog artikla premašuje cijenu njihova cjelomjesečnog rada. S druge strane, konkurenti “Varteksima Jugoistočne Europe” su sweatshopovi na Dalekom Istoku čiji proizvodi preplavljuju tržišta kroz globalne modne lance i brandove koji su zaštitni simboli mladih, urbanih i modernih. 

Sanja, Mirjam i Fabian inspirani su knjigom američke novinarke Naomi Klein No Logo u kojoj autorica opisuje tamnu stranu blistave vanjštine naše kulture brandova i ispraznost logotipova, gdje ostaju bezimenima sve zone izvan centara u kojima ljudi i priče neprimjetno i nečujno nestaju. 

Šaroliki ansambl sačinjen od hrvatskih i njemačkih umjetnika, plesača Ane Mrak i Brune Isakovića, glumca Tilla Frühwalda, opernih pjevača Kerstin Pohle i Floriana Laussa te gudačkog kvarteta kojeg čine članice Zagrebačkog orkestra mladih Jasmina Bojić, Paola Bralić, Katarina Kutnar i Sara Parađiković, pokušat će na sceni (re)konstruirati “suvremenu baroknu operu”. Prividno će spojiti krajnosti vremena i prostora, dati imena i glasove bezimenima i ušutkanima koji stoje u pozadini europskog tržišta razmjene robe i ljudi. 

Tome će doprinijeti i umjetnici skriveni od svjetala pozornice: autor glazbe Damir Šimunović, autor videa Dragan Đokić te kostimografkinja i scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin i asistentica kostimografije Ana Fucijaš. 

Koprodukcijski partneri u projektu su HNK Varaždin, Koncertni ured Varaždin, CIU Varaždin, udruga Domino – Queer Zagreb Sezona 2014  te njemački Ringlokschuppen Mülheim i Forum Freies Theater Düsseldorf. 

Izvor: VRUM / kainkollektiv