Podsjetimo, krajem srpnja ove godine inicijative Za K.R.U.H., Štrajk za Gazu, Inicijativa za akademiju solidarnosti i epistemičke pravde, Studentice za Palestinu, Nepokorena Palestina, Inicijativa za slobodnu Palestinu i BDS Hrvatska uputile su otvoreno pismo upravi HNK Ivana pl. Zajca s pozivom na otkazivanje Naharinove predstave, o čemu smo detaljnije pisali ovdje. Međutim, kako je vidljivo na službenim stranicama kazališta, do danas nije došlo do otkazivanja. Kako navodi u pismu, Varoufakisa je o događanjima izvijestio Srećko Horvat, voditelj Filozofskog teatra, a o svojoj je odluci obavijestio i inicijative koje su pozvale na otkazivanje Naharinove predstave. Varoufakisovo pismo prenosimo u cijelosti iz njihova priopćenja.

“Dragi prijatelji,

Moj prijatelj Srećko Horvat obavijestio me da ste, u skladu s BDS-om, organizirali bojkot Hrvatskog narodnog kazališta zbog njihova ugošćivanja umjetnika koje sponzorira država Izrael. U nastavku možete pronaći moje pismo ravnateljici kazališta u kojem, u znak podrške vašim naporima, objavljujem svoje povlačenje iz događaja na kojem smo Srećko i ja trebali sudjelovati.

Srdačan pozdrav
Yanis Varoufakis

Ravnateljici Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci

Draga Dubravka Vrgoč,

Pišem vam kako bih vas obavijestio da se, nažalost, povlačim iz događaja Filozofski teatar zakazanog za 30. studenog, 2025., na koji ste me ljubazno pozvali zajedno s prijateljem Srećkom Horvatom.

Iako nemam namjeru suditi o vašim umjetničkim i kulturnim odabirima, u ovom trenutku, dok se odvija genocid nad palestinskim narodom (koji će obilježiti našu generaciju na globalnoj razini), imam političku odgovornost bojkotirati institucije koje dopuštaju da ih izraelske institucije koriste za artwashing izraelskog genocida i kolonijalnog nasilja. Moja odluka o povlačenju iz događaja na koji ste me tako ljubazno pozvali, uvjeravam vas, u potpunosti se temelji na vjerodostojnim informacijama da će vaše kazalište ugostiti predstavnike koje podržavaju izraelske kulturne institucije, a koje su suučesnice ne samo u brisanju palestinske umjetnosti, nego i palestinskog života u cijelosti.

Nadam se i vjerujem da će naši napori da se okonča ovaj genocid uroditi plodom i da će jednog dana omogućiti da događaji poput ovoga budu u skladu s minimalnim etičkim standardima intelektualnog i umjetničkog djelovanja.

S osobitim poštovanjem,
Yanis Varoufakis
Ponedjeljak, 6. listopada 2025.”

U najavi sezone 2025./2026. objavljenoj na službenoj stranici riječkog kazališta Ohad Naharin je opisan kao “iznimno poznat izraelski koreograf i reformator”, ali potpisnice otvorenog pisma upozoravaju da on nije samo to: “on je višegodišnji umjetnički direktor i ključna figura kompanije Batsheva Dance Company – kulturnog ambasadora države Izrael.” Kao umjetnički direktor (1990. – 2018.) i aktualni kućni koreograf plesne kompanije Batsheva, Naharin je definirao i razvio plesni vokabular i pedagogiju pod nazivom Gaga koju njegova kompanija podučava i koja je definirala suvremenu plesnu scenu u Izraelu.

Ovo nije prvi niti jedini poziv na bojkot Ohada Naharina. U pismu se spominje da je “u ožujku 2024., irska institucija Ballet Ireland uklonila Naharinovu koreografiju Minus 16 (…) nakon javne kampanje Apartheid Free Dance”. Na bojkot poziva i međunarodna autonomna inicijativa Dancers for Palestine u tekstu objavljenom u veljači 2025. u kojem upozorava da “Batshevin odnos s kulturnim imperijalizmom” seže u korijene samog osnutka kompanije. 

Osnovana 16 godina nakon Nakbe, odnosno “katastrofe” koja označava etničko čišćenje i protjerivanje Palestinaca s njihovih posjeda da bi se rodila Država Izrael, Batsheva je od samih početaka slijedila cionističku ideju izgradnje “novog Židova”. Ples je tako poslužio kao alat izgradnje identiteta koji bi utjelovio novoformiranu naciju i izbrisao fragmente različitih identiteta koje su sa sobom nosili židovski doseljenici i izbjeglice iz različitih dijelova svijeta. 

Dakako, osnivačice plesne kompanije Batsheva, koreografkinja Martha Graham i barunica Batsheva de Rothschild nisu bile upogonjene samo filantropskim porivom da pomognu rasutom narodu nad kojim je počinjen Holokaust. Utjecajem Marthe Graham kao zvijezde modernog plesa i novcem moćne bankarske obitelji de Rothschild izgrađena je kulturna institucija koja je služila – i koja i danas služi – kao propaganda. Graham, koja je u kontekstu Hladnog rata na međunarodnoj sceni igrala ulogu američke ambasadorice kulture, je tako u svojim predstavama koristila židovsku glazbu i biblijske priče da bi portretirala snagu i junaštvo mitskih izraelskih heroina, u Izrael je dovodila različite međunarodne umjetnike_ce i izraelskim je plesačima_cama dodijeljivala uloge u svojim produkcijama u Americi. 

Kulturološka je to razmjena između zemalja koja oslikava “dobre odnose”, prijateljsku suradnju i zajedničke interese. Izrael je tako gradio sliku zemlje koja je od pustinjskog pijeska izgradila modernu državu. Recimo to onako kako bi oni rekli – “europsku državu”, državu s kulturom. Za razliku od, naravno, susjednih arapskih zemalja i naroda, koji nemaju kulturu, smatraju Izraelci – iako u svakom ratu koji Izrael pokreće protiv svojih susjeda jedan od ciljeva su i njihove kulturne institucije. 

Ohad Naharin, kao učenik Marthe Graham, u svom je plesnom vokabularu zadržao emotivnu ekspresivnost koja je emblematična za njene koreografije, što njegovim radovima daje dojam univerzalnosti i apolitičnosti, čineći ih savršenim poligonom za izraelsko međunarodno brendiranje koje, naravno, mora ostati nevidljivo javnosti. Ipak, pažljivim gledateljicama ne promiče činjenica da je ideal snažnog “novog Židova”, koji je inkarniran u odori IDF-a, vidljiv i u Naharinovom plesnom jeziku. 

Kritizirajući film Mr. Gaga jer slavnog koreografa prikazuje kroz lažnu sliku izuzetnog umjetnika koji je svoj uspjeh postigao urođenim talentom više negoli mukotrpnim radom i promocijom, Meghan Quinlan, istraživačica i plesačica s fokusom na plesnu pedagogiju Gaga, piše: “I Naharin i njegovi plesači – i sustav treninga Gaga – sposobni su utjeloviti psihofizičku spremnost potrebnu za izraelske ideale muževnosti koje utjelovljuju vojnici IDF-a, iako u umjetničkom, a ne vojnom smislu.” 

Dobro, Naharin je inspiriran IDF-om, u kojem je i sam služio (što prikazuje njegova filmska biografija) i njegovu kompaniju Batsheva financira izraelsko ministarstvo kulture, ali je li to razlog za bojkot? Omar Barghouti, osnivač Palestinske kampanje za akademski i kulturni bojkot Izraela (PACBI) napominje da nije problem u umjetnicima_ama koji koriste državni novac da bi producirali svoj rad u Izraelu – “to je njihovo pravo poreznih obveznika”. Problem je kada isti koriste državni novac da bi svoj rad promovirali izvan Izraela. Onda to postaje “propaganda”, kaže Barghouti. Skretanjem pažnje s opresivne stvarnosti, umjetnost postaje agent političkog projekta okupacije.

“Kompanija Batsheva i rad Ohada Naharina izravno su financirani od strane izraelskog Ministarstva vanjskih poslova i predstavljaju okosnicu državne kampanje Brand Israel”, napominje se u otvorenom pismu upravi HNK Ivana pl Zajca. Brand Israel je kampanja pokrenuta 2005. da bi se popravila negativna slika države Izrael, jer teško je sakriti da, od svog osnutka, zemlja stalno ratuje. Zanemariti ove činjenice u jeku zločina protiv čovječnosti koje Izrael već 22 mjeseca provodi pred očima svjetske javnosti, “svjestan (je) izbor da se vlastita pozornica ustupi u svrhu artwashinga genocidnog režima”, napominje se u pismu.

Umjetnost svakako nije neutralna, jasno je to i Naharinu. U intervju objavljenom u siječnju 2024. kritizira desničarsku izraelsku vladu, ali na pitanje smatra li da IDF čini ratne zločine, odgovara: “Kakve veze ima hoćemo li to nazvati ratnim zločinima ili zločinima protiv čovječnosti ili ‘vražjim mudima’, ako ne razumijemo i ne internaliziramo koliko je okrutna i pogrešna operacija vojske u Gazi?” Bitno je da osjećamo (da ne gagagranemo), ali zvati to zločinima – ne, to su samo “pravni termini”, kaže Naharin. Umjetnost će – osjećajima, ljepotom, univerzalnošću – donijeti mir, valjda si misli umjetnik pun iluzija. 

No da li je upravi HNK Zajc jasno da umjetnost nije neutralna? U odgovoru koji je otvorenim pismom uputila intendantica HNK Ivana pl. Zajca, Dubravka Vrgoč ističe da kazalište ne može “zauzimati službene vanjskopolitičke pozicije” i da smatraju “važnim njegovati prostor slobodnog izražavanja i umjetničkog propitivanja”.¹ Podsjeća nas, da bi nam bilo lakše kad se sjetimo krvi i očaja u Gazi, da je Naharin jedan od “najvažnijih suvremenih koreografa na svijetu” i da umjetnik javno “izražava kritiku izraelske politike prema Palestincima”. Nadalje napominje da kazalište ne bira umjetnike “prema nacionalnoj pripadnosti, već prema integritetu i vrijednostima koji umjetnik svojim djelom zastupa”. Dobro da je to rekla jer pitanje kojem je i ovaj tekst posvećen je: koje sve vrijednosti Naharin promovira? 

Dok palestinski roditelji na rukama nose mrtva tijela djece koja su ubijena bombama i sustavnim izgladnjavanjem, nekoliko kilometara dalje Izraelci uživaju u produhovljenim umjetničkim djelima “velikih” (jer su obilno financirani i promovirani da bi stekli tu titulu) umjetnika koji razmišljaju o miru. Svakako, nijednom Izraelcu ne treba zabraniti umjetnost koja će čuvati i promovirati njihova nacionalna uvjerenja, ali zašto se u Hrvatskoj javni resursi troše za takvu prikrivenu propagandu? I to u trenutku u kojem su Država Izrael i njeni vodeći ministri optuženi za genocid pred Međunarodnim sudom pravde? 

Ili se i hrvatska javnost pokušava zavarati da izjave o miru, dok istovremeno financiramo i surađujemo s izraelskim kulturnim i javnim osobama, znače da se protivimo genocidu? Potpisnice otvorenog pisma zaključuju: “Pozivamo Hrvatsko narodno kazalište u Rijeci – instituciju koja se često poziva na riječko antifašističko naslijeđe – da to naslijeđe ne koristi samo simbolički, već da ga potvrdi konkretnim djelima.” Kulturne institucije imaju odgovornost, a s obzirom na naše povijesno iskustvo s fašizmom, znamo da simboličke geste neće, ne mogu i ne žele zaustaviti zločine.

1. Službeni odgovor HNK Ivana pl. Zajca stigao je nakon objave teksta te je informacija uvrštena naknadno. ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Predstava Četiri, pet, šest godišnjih doba inspirirana je djelom suvremenoga klasičnog skladatelja Maxa Richtera, Nova Četiri godišnja doba. Peto i šesto godišnje doba koje dodaju “ne pripadaju samo izmijenjenim ciklusima prirode, već također ulaze u nesrazmjer između kronološke i razvojne dobi, u prostor gdje vrijeme postaje apstraktno i neuhvatljivo. U tom neskladu, granice između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti počinju nestajati, a prostor postaje fluidan – svaki trenutak istovremeno počinje i završava, a tijelo, oslobođeno od linearnih pravila, postaje nositelj neograničenih mogućnosti”, stoj u najavi predatve.

Autorski tim Petog ansambla čine Monia Ambrić, Nataša Antulov, Nataša Bačić, Veronika Biber, Ana Buneta, Mila Čuljak, Adrijan Fumić, Goran Galogaža, Matea Glavan, Vid Gržalja, Leonardo Iličić, Leo Kovačević, Jelena Lopatić, Zvonimir Materljan, Damir Orlić, Deni Pezelj, Lovro Pršić, Luka Rončević, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Jan Šokčević, Maja Veranič i Clara Višić.

Više informacija potražite ovdje.

A gdje je revolucija, stoko? propituje komodifikaciju društvenog bunta koju je iznjedrio glazbeni album Paket aranžman i jugoslavenski novi val iz 80-ih godina prošloga stoljeća. A gdje je revolucija, stoko? povezuje 30 godina naše zajedničke stvarnosti od vremena kada se još mislilo da glazba i umjetnost mogu doprinijeti društvenim promjenama, do danas, kada je diktat profita opće mjesto društvenog konsenzusa. Ova poučna predstava razgolićuje mehanizme cenzure i autocenzure uvjetovane nezasitnom željom za novcem, propitujući spremnost svakoga od nas pojedinačno da damo svoj zalog revolucionarnoj društvenoj promjeni.

Nakon predstave u kazališnom foyeru bit će organizirana tribina Od svjetonazorskih sukoba do klasne borbe na kojoj ćemo se baviti pitanjem utjecaja javnih institucija na svijest o klasnoj borbi, odnosno ekonomskim nejednakostima u kojima živimo. Zašto svjetonazorska pitanja koja se tiču nacionalnog i vjerskog identiteta snažno odjekuju javnim prostorom dok se pitanja poput ekonomskog fašizma guraju pod tepih? Na koji način kazalište kao institucija može pridonijeti da se ta pitanja uvedu u širu javnu raspravu? Koje su političke posljedice takve akcije?