historiografija – Kulturpunkt

Protiv revizionizma

Vatroslav Miloš — Wed, 10 Feb 2016 11:07:08 +0000

Nedavno objavljena knjiga Milana Radanovića, Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji. Odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), predstavlja najobuhvatniju kronologiju ratnih zločina snaga pod komandom Draže Mihailovića i pod ingerencijom kvislinške vlade Milana Nedića, pisanu pretežno na nekorištenim arhivskim izvorima.

Knjiga, pored ostalog, predstavlja kroniku terora nad seljačkim narodom Srbije koju su sprovodile domaće antikomunističke formacije. Radanovićeva knjiga predstavlja primjer argumentirane polemike sa revizionističkom historiografijom u Srbiji jer otvoreno ukazuje na ignoriranja historijskih činjenica, plasiranja poluinformacija i dezinformacija, mistificiranja historijskog konteksta i donošenja neznanstvenih zaključaka od strane revizionističkih povjesničara koji obrađuju razdoblje Drugog svjetskog rata. Tako ova publikacija demistificira revizionistički mit o strijeljanju navodno 9.300 četnika Draže Mihailovića maja 1945. na Zelengori i Sutjesci i ukazuje na prešutkivanja značaja dviju amnestija iz druge polovice 1944. na osnovu kojih je velikom broju četnika, hrvatskih domobrana i slovenskih domobranaca omogućeno polaganje oružja ili prelaženje u antifašistički tabor, pod uslovom da nisu bili počinioci ratnih zločina.

Radanović sugerira da je nacionalno pomirenje (imperativ koji navodno stoji u pozadini zahtjeva za rehabilitaciju pripadnika domaćih pokreta poraženih 1945.) omogućeno i umnogome sprovedeno još 1944., upravo navedenim amnestijama. Autor ne zaobilazi ni primjere revolucionarnog terora koje je sprovodila partizanska strana, pri čemu kontekstualizira pojedine epizode partizanskog terora, kao što argumentirano osporava brojne stereotipe plasirane od strane historijske publicistike i akademske historiografije na temu zločina oslobodilaca.

Na promociji koja će se održati u petak, 12. veljače, u 18 sati govore povjesničari Dragan Markovina i Hrvoje Klasić, urednik Krunoslav Stojaković i autor Milan Radanović.

Dijalozi o (post)socijalizmu

Vatroslav Miloš — Thu, 17 Sep 2015 11:25:28 +0000

Piše: Vatroslav Miloš

“Drugi međunarodni znanstveni skup Socijalizam na klupi s temom Socijalizam: izgradnja i razgradnja želi povezati socijalistička i postsocijalistička iskustva u Europi te obuhvatiti jugoslavenske, postjugoslavenske i europske teme”, ističu iz Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma pri Sveučilište Jurja Dobrile u Puli gdje će skup i održati od 1. do 3. listopada. Prvi Socijalizam na klupi, održan na zimu 2013. godine, posvećen “kulturološkim i povijesnim interpretacijama jugoslavenskog i postjugoslavenskih društava” pokazao je da postoji potreba za jačim povezivanjem znanstvenika koji se bave interdisciplinarnim proučavanjem prošlosti i sadašnjosti socijalnog, kulturnog i ekonomskog područja bivše Jugoslavije.

Budući da godina održavanja skupa korespondira sa 70. obljetnicom stvaranja socijalističke Jugoslavije, kao i 25. obljetnicom prvih višestranačkih izbora koji su utrli put prema stvaranju današnje geo-političke situacije, znanstvenici će svojim radovima pokriti područja istraživanja od posebnosti socijalističkog društvenog i ekonomskog modela, položaja Jugoslavije u politici detanta, modernosti i kulturnih politika, preko procesa koji su doveli do razgradnje tog sistema, sve do tranzicijskog perioda devedesetih, a bavit će se i reprezentacijom tih procesa u književnosti, medijima, filmu i kulturi općenito.

Od pozvanih predavača ističu se Tvrtko Jakovina, profesor suvremene povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koji će održati predavanje o tome “kako je diplomacija SFRJ internacionalizirala krizu u SFRJ i kako je unutarnja politika nadvladala vanjsku”, potom Renata Jambrešić Kirin, znanstvena savjetnica Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, koja će govoriti o “izgradnji nove žene”, odnosno o razgradnji političke ostavštine javnih intelektualki u ranom jugoslavenskom socijalizmu te Breda Luthar, profesorica na Fakultetu za družbene vede u Ljubljani, koja će se posvetiti ulozi materijalne kulture, odnosno njegove specifične uloge u proučavanju socijalizma.

Cilj ovog skupa, na kojega je prijavljeno preko 120 sudionika iz zemlje i inozemstva, “jačanje je suradnje među znanstvenicima, usmjeravanje na istraživački i epistemološki dijalog, uočavanje tematskih, metodoloških i interpretacijskih podudarnosti, ali i različitih iskustava”. Knjigu sažetaka s detaljnjim programom možete preuzeti ovdje.

Fascinantan pregled marksističke misli

Vatroslav Miloš — Mon, 23 Jun 2014 10:24:36 +0000

Tijekom gotovo 150 godina od objavljivanja Marxova Kapitala, milijuni su ljudi u ime jednakosti prigrlili njegovo učenje koje je nakon povlačenja komunizma iz zapadnoga svijeta jednako dramatično palo u nemilost. Ali, kako je slobodno tržište dosegnulo svoje krajnje granice slijedom katastrofalnog odmicanja od pravila, nikada prije nije se pojavila veća potreba za prevrednovanjem najžešćeg i najrječitijeg neprijatelja kapitalizma.

Eric Hobsbawm u knjizi Kako promijeniti svijet: priče o Marxu i marksizmu u izdanju Naklade Ljevak pruža fascinantan i pronicav pregled marksizma. Istražuje utjecaje koji su ga iznjedrili, dalekosežne i raznolike kao što su kvekerski pokret i Machiavelli, kao i njegove korijene u Francuskoj revoluciji i njemačkoj filozofiji. Razmatra marksističke učitelje i ključne tekstove, od Engelsova Položaja radničke klase u Engleskoj preko Gramscijevih Zatvorskih bilježnica do samoga Komunističkog manifesta te analizira spektakularan obrat sudbine marksizma tijekom proteklih trideset godina. Briljantna, zanimljiva i sveobuhvatna knjiga Kako promijeniti svijet ne ostavlja nikakvu dvojbu o tome da je Karl Marx jednako velik mislilac danas kao što je bio prije dva stoljeća. Temi i marksizmu se prilazi i kritički: autor govori o pogledu na Marxa iz današnje perspektive, o odnosu Marxa i Engelsa, kao i o Marxovu pogledu na kapitalizam. Riječ je o vrlo važnoj knjizi u kojoj su prikazana različita razdoblja utjecaja marksizma na svijet i društva u kojima se oblikovao: do Prvoga svjetskoga rata, u eri antifašizma te njegovo značenje u recesiji i krizi.

“Knjiga Erica Hobsbawma jasno je i utemeljeno objašnjenje činjenice da i danas svaka namjera promjene svijeta, svako nezadovoljstvo stanjem stvari, mora ući u razgovor s radovima Marxa i Engelsa i mišljenjem na Marxovu tragu: upravo zato što se to nasljeđe ne može smatrati monolitnim i neprijepornim singularitetom, nego ga se može shvatiti samo u kontekstu prethodnika, suputnika pa i osporavatelja”, zapisala je Nadežda Čačinovič.

Eric Hobsbawm rođen je 1917. u Aleksandriji u Egiptu, obrazovao se u Austriji, Njemačkoj i Engleskoj. Ovaj veliki marksistički povjesničar i mislilac bio je član Britanske akademije i Američke akademije znanosti i umjetnosti te nositelj počasnih titula sveučilišta nekoliko zemalja. Do umirovljenja radio je kao predavač na Birkbeck Collegeu, University of London i potom na New York School of Social Research. Srž Hobsbawmova opusa sačinjava tetralogija “dugoga devetnaestog” i “kratkog dvadesetog stoljeća”, redom: Doba revolucije, Europa 1789 – 1848, Doba kapitala 1848 – 1875, Doba imperija 1875 – 1914, i Doba ekstrema 1914 – 1991. Majstorska koda ovim četirima dobima jest autobiografija Zanimljiva vremena (Disput, 2009.), zašivena 1917. i 2001. godinom. Njegova posljednja knjiga posthumno je objavljena zbirka eseja o kulturi i umjetnosti 20. stoljeća Fractured Times: Culture and Society in the 20th Century. Umro je 2012. godine u Londonu.

Izvor: Naklada Ljevak

Njena pripovijest

Matija Mrakovčić — Tue, 21 May 2013 17:47:18 +0000

Povodom pedesete godišnjice djelovanja, Bonner Kunstverein, međunarodno priznati institut za medijaciju suvremene umjetnosti, pozvao je umjetnike i umjetnice da svojim radovima reagiraju na nekadašnje izložbe ovoga instituta. Interaktivna izložba HERstories istražuje nasljeđe umjetničkih strategija koje su razvijale umjetnice od šezdesetih godina prošloga stoljeća u prostoru te bonske galerije. Predstavljena djela obuhvaćaju video radove, performanse, slike, kostime, seksualna pomagala, knjige, lutke i zidne plakate.

Različite metodologije, konteksti i pitanja postavljeni su jedni uz druge, a izložbeni primjerci različitih generacija iniciraju dijalog koji utemeljuje neočekivanu perspektivu današnjice. Postavljaju pitanja o statusu, ulozi i samosvijesti umjetnica te načinu na koji su posljednjih desetljeća feminističke debate oblikovale svijet umjetnosti. Herstory, termin koji je skovala Robin Morgan kao protutežu pojmu history, zaziva alternativnu historiografiju koja žene promatra kao aktivne sudonice povijesti.

Nicolas Party (1980, Švicarska) predstavio je slike mrtve prirode u kontekstu portreta muškaraca i žena Miriam Cahn (1949, Basel), a koje su otvorile dijalog o tjelesnosti i privatnom prostoru, dok je Monika Baer (1964, Freiburg) odabrala referirati se na samu sebe, to jest ideju umjetničkog identiteta koju je načela prethodnom slikom. Christian Falsnaes (1980, Copenhagen) pronašao je poveznicu između snimljenog performansa izvedenog u Kunstvereinu i fotografskog pokušaja bilježenja rodne tipologije Marianne Wex (1937, Hamburg). Diango Hernandez (1970, Kuba) u umjetničkoj praksi Friederike Tebbe (1961, Hannover) pronalazi ikonoklastično i emocionalno sredstvo bavljenja arhitekturom. Kazališne i video izvedbe Spartacus Chetwynd (1973, London) inspirirane su besramnošću i grandioznošću filmova Katharine Sieverding (1944, Prag), a Suse Weber (1970, Leipzig) na temelju knjige o autobiografskoj drami Charlotte Salomon (1917, Berlin – 1943, Auschwitz-Birkenau) Life or Theatre nastavlja postavljati pitanja o granicama u društvu i u nama samima.

Izložba će biti otvorena u petak, 24. svibnja, a sve do kraja kolovoza, putem izložbe, simpozija i popratnih događanja, nastavit će propitivati temelje koje je historiografija postavila sadašnjosti, u kontekstu umjetnosti koju prikazuje i koja prikazuje te vlastitog pedesetogodišnjeg postojanja kao institucije.

Bonner Kunstverein / M.M. / Fotografija: Marianne Wex, Let’s Take Back Our Space (1979), serija fotografija

Opiranje marketingizaciji dizajnerske struke

admin — Mon, 16 Aug 2010 17:50:14 +0000

KP: Estetika pop kulture neodvojiva je od tvog rukopisa, a nerijetko svoj vizualni jezik i kompoziciju izvodiš iz ruskog formalizma, pri čemu najčešće koristiš materijale kojima se aktualno baviš. Na koji način gradiš svoje ideje i kako dolaziš do rješenja?

D. K.: Kada su jednom Mirka Ilića nešto slično pitali, onda je rekao da je priča oko dizajnerskih rješenja vjerojatno svima ultra dosadna i besmislena osim samim dizajnerima.

Uvijek misliš “kako si toga samo sjetio”, a opet masa je rješenja rezultat nekih banalnosti koje samo tako dolaze. Ne znam koliko se to može generalizirati. Kao i svatko, imam neke svoje intimne opsesije koje stalno nosim (pop art, konstruktivizam, El Lissicki…), a s druge strane to je sve i dio političkog stava koji dijeliš s projektima. Rijetko kad radim za naručitelje ili projekte koji ‘vise u zraku’. I kad sam radio knjige za druge izdavače ili za neke bendove, uvijek je to bio dio scene koja je pomjerena, marginalna i na neki način politizirana. Ne izlazim baš puno iz tog kruga. Sve što radim mi je na ovaj ili onaj način sadržajem, porukom blisko.

Sama vizualna rješenja dolaze iz razno raznih smjerova i često su potpuno iracionalna, a u danom trenutku ti se učine duhovitim. Na primjer kada smo radili izložbu Collective Creativity u Kunsthalle Fridericianum, odlučio sam se za tipografiju, koja se, osim što podsjeća na konstruktivizam 20-ih i 30-ih, zove Block. A direktor Fridericianuma koji nas je pozvao zove se René Block, što je meni bilo užasno zabavno i sasvim dovoljno da u silnom izboru tipografija uzmem upravo onu koja se zove Block. Ako kreneš to dublje tematizirati možda i nećeš naći neki dublji smisao, ali meni se činilo kao dobra šala, neki višak vrijednosti, a usput je i vizualno sjelo, nije smetalo poruci i stvar je bila zaključena.

No, postoji jedan načelan problem s radovima za izložbe i umjetnike. Kada radiš za jednog umjetnika onda je najlakše uzeti jedan rad i staviti ga na katalog, pozivnicu i s tim si riješio problem, a i umjetnik je uglavnom tako najsretniji. Međutim, puno je teže kada se rade kolektivne, grupne izložbe. Tu uvijek imam problem s izvlačenjem jednog rada na uštrb drugih. Iz toga se pokušavam izvući tako da nađem rješenje u tipografiji ili nekom drugom apstraktnom pristupu, koristeći neki simbol koji može sve obuhvatiti.

Recimo za izložbu albanskih umjetnika u Galeriji Nova sam reciklirao Mirkovu ilustraciju s Imperija Negrija & Hardta što se umjetnicima baš i nije svidjelo. Naime, bila je to reinterpretacija dvoglavog orla, tradicionalnog simbola carstva, koji je inače i albanski simbol, ali umjesto da dvije glave gledaju svaka na svoju stranu, one se ovdje međusobno bore. Mislim da je tu ta ilustracija dobro funkcionirala kao povezivanje globalizacije i nacionalnog, pa i nacionalizma.

Kad je riječ o knjigama, novinama, uvijek se trudim pročitati to što se dizajnira i pokušavam da sam sadržaj diktira formu, izgled. Naravno, ima nešto zanatskog i trendovskog pa su ti u određenom trenutku neke tipografije draže i smatraš da idealno odgovaraju projektu što se ponekad naknadno pokaže potpuno pogrešnim odabirom. U svakom slučaju, važna je samokontrola. Uvijek se trudim da dizajn ustvari nije prenaglašen u nekom autorskom, ekspresivnom smislu ma koliko ubacivao svoje štoseve, fore i intimne vizualne opsesije. Uvijek je na prvom mjestu rad s materijalom, sadržajem projekta.

KP: Višestruke pozicije u kojima se nađeš u okviru jednog projekta nisu samo izolirani slučaj Arkzina ili WHW-a (urednik, autor tekstova, dizajner). Naime, i na Monografiji Mirka Ilića si radio kao urednik, autor tekstova i dizajner.

D. K.: Ne znam drugačije. Sam se ne bih upuštao u rad na monografiji, posebice jer poznajem Mirka već dugo i vjerojatno ne bi bio moj prvi izbor da idem raditi knjigu o njemu. Ponuda je došla od Janislava Šabana i Krune Lokatara iz AGM-a. Naivno i ne znajući u što se upuštam pristao sam na taj ludi podvig. Oni su isto vjerojatno očekivali neku tradicionalnu monografiju kakve se kod nas rade, par kartica uvoda, slike i to je to. No, kada sam počeo prikupljati materijal i ufuravati se u obradu teme, onda sam shvatio da je sve skupa problematično i da dizajnerskoj sceni nedostaju publikacije koje dokumentiraju to razdoblje. Stoga mi je bilo još važnije njegov rad dodatno kontekstualizirati. Dakle, ne predstaviti samo autora i njegove radove, nego, koliko je to moguće, vidjeti u kakvom je vremenu radio i živio, povezati ličnost, djelo, kontekst itd. Budući da mnoga događanja iz našeg dizajna, ali i društveno političkog života naše prošlosti nisu dokumentirana, ukoričena u knjige i objašnjena, morao sam se snalaziti na razno razne načine.

Što se samog materijala tiče, kako je sam Mirko imao dokumentiran tek američki dio karijere, za ove starije radove s jedne strane tu je bila Mirkova mama koja je uspjela sačuvati mnoge njegove radove, a na drugoj sve raspoložive instance do kojih sam mogao doći, kako iz javno dostupnih tako i privatnih “riznica”. Sve skupa to je neka rekonstrukcija iz ficleka, novina, kopanja po NSK-u, čitanja i sklapanja slike.

Kada sam sjeo pisati odmah sam to kombinirao sa ilustracijama, fotografijama, izvacima iz drugih tekstova i intervjua. Dakle, počeo sam slagati jedan kolaž i bilo je logično da onda preuzmem i dizajn.

KP: Iz tvog rada na monografiji proizašla je i potreba da se uhvatiš u koštac s rekonstrukcijom povijesti dizajna.

D. K.: Da, jer kao što sam rekao nemamo pravi uvid u razvoj dizajna od 50-ih, 60-ih pa i 70-ih godina. Tu su samo neki mali katalozi, crno bijele fotografije, publikacije u kojima čak nisu navedeni nazivi radova, reprodukcije plakata za koje uopće ne znamo kada su nastali itd. To što postoji je skupljeno zbrda zdola, a izbor radova je krajnje nekonzistentan. Tako se, recimo, stalno po izložbama i katalozima vrte po dva-tri ista rada Ilića i Arsovskog, iako bi možda mnogi drugi njihovi radovi bolje pojašnjavali određenu problematiku o kojoj je riječ, ali ti drugi radovi nisu uvršteni u muzejske i arhivske zbirke koje služe kao osnova za te selekcije.

Stoga je za samu scenu, ali i neko shvaćanje šireg društveno-političkog konteksta, važno sve to pokušati dokumentirati i dati jedan autokritičan osvrt. Postoje teorijski tekstovi Feđe Vukića, ali rekao bih da se on posljednjih godina više bavi diskursom o dizajnu, nego historiografijom same dizajnerske prakse. Dakle, treba napraviti istraživanje samog materijala – kako su dizajneri radili, kako su sami shvaćali svoj rad, kako se o njima govorilo, pisalo, a ne samo kako su o tome pisali teoretičari te jesu li to u nekom periodu nazivali dizajn ili oblikovanje. Uostalom smatram da se ta terminološka distinkcija ne može uspostaviti bez čvršćeg utemeljenja u konkretnim radovima tog vremena

Naravno, uvijek imam ogradu: ne smatram da će to što pišem biti neka objektivna povijest. Povijest je uvijek re-konstrukcija. S mog današnjeg pogleda koji je ideološki određen, smatram da su se stvari tako dešavale i neka netko drugi piše svoju viziju povijest.

KP: U kontekstu povijesti dizajna gdje vidiš dizajn nezavisne kulture?

D. K.: Ova nezavisna scena o kojoj govorimo i dizajn vezan uz nju, nastaje 90-ih godina. Cijela dizajnerska scena na nezavisnoj sceni predstavlja jednu od struja pa čak možda i jedinu suprotstavljenu struju sve većoj marketingizaciji struke kada dizajn sve više postaje sastavni dio marketinga, njegova sluškinja, a zapostavlja se niz širih društvenih, socijalnih i političkih uloga dizajna. Iako dizajn na sceni uglavnom ne izlazi iz sfere vizualnih komunikacija i najčešće je riječ o grafičkom dizajnu promotivnih materijala, on ipak pokazuje neke druge mogućnosti i interese koji sežu dalje od same prodaje proizvoda.

Arkzin je pokušavao na sceni gurati tu ideju dizajna. ATTACK! je vjerojatno prvi projekt na sceni koji se sistematično pokušavao pozicionirati i dizajnom. To jesu bili plakati, flajeri, fanzinčići, ali je postojala svijest o komuniciranju identiteta projekta putem dizajna. Drugi nivo je onda nastupio s mamom i ostalim inicijativama koje su stupale na scenu i kada uloga dizajna postaje sasvim neupitna. Dakle, s amatersko-fanzinskog pristupa se diže na neki nivo. To je zato što su i neki stariji dizajneri usko povezani s pojedinim projektima (Masnjak, Greiner i Kropilak, Ruta, Špoljar, Mario Aničić…), a na sceni se pojavljuju i mlađi školovani dizajneri, i što je posebno važno dizajnerice (Cavarpayer, Damir Gamulin Gamba, Lina Kovačević, Rafaela Dražić, Jele Dominis, Robert Čanak…). Scena je jedno od rijetkih uporišta gdje je još uvijek moguć neki drugi tip dizajna, a nadam se da će tako biti i dalje.

KP: Što misliš o angažiranom dizajnu?

D. K.: Jedna od mojih poluteza je da osim ovoga što vidiš na prvu loptu, dakle sadržaja, da se angažman nalazi i u nekim izborima koje napraviš, ne samo za koga ćeš raditi – i za koga ne radiš – nego i koristiš li jeftinije materijale, zagađuješ li manje nego je to uobičajeno i sl. Trebalo bi više razvijati i taj ekološki odnos prema dizajnu kako kod dizajnera, tako i kod publike.

***

Pročitajte također i sljedeća poglavlja razgovora s dizajnerom Dejanom Kršićem:

Serija katastrofa, pokušaja i pogrešaka – Formativni period Dejana Kršića odigrao se tijekom osamdesetih godina, kada dizajn vidi kao granično, borderline područje kreativnog rada, pri čemu je ključna ideja bila rušenje granica “visoke” i “popularne” umjetnosti.

Bez konvencionalnih hijerarhija – Dvotjednik Arkzin nije bio na tragu konvencionalnog novinarskog dizajna devedesetih godina. Dejan Kršić bio je jedan od dizajnera, a kasnije i glavni urednik.

Život s WHW-om – Kao jedan od članova udruge WHW, dizajner Dejan Kršić autor je svih vizualnih materijala ovog kustoskog kolektiva pa svoja iskustva stječe kako na lokalnoj, tako i međunarodnoj sceni.

Prošlost, sadašnjost, budućnost – Zasigurno najveći uspjeh u svom dosadašnjem radu kustoski kolektiv WHW je postigao kuriranjem 11. Istanbulskog bijenala, a Dejan Kršić je bio autor svih vizualnih materijala Bijenala.

Tragovi kontinuiteta – Dejan Kršić jedan je od sudionika i svjedoka formiranja i razvoja nezavisne kulture u Hrvatskoj.