<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?><rss version="2.0"
	xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/"
	xmlns:wfw="http://wellformedweb.org/CommentAPI/"
	xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/"
	xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom"
	xmlns:sy="http://purl.org/rss/1.0/modules/syndication/"
	xmlns:slash="http://purl.org/rss/1.0/modules/slash/"
	>

<channel>
	<title>henri lefebvre &#8211; Kulturpunkt</title>
	<atom:link href="https://kulturpunkt.hr/tag/henri_lefebvre/feed/" rel="self" type="application/rss+xml" />
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<description>nezavisna kultura / suvremena umjetnost / dru&#353;tvo</description>
	<lastBuildDate>Thu, 19 Feb 2026 18:48:07 +0000</lastBuildDate>
	<language>en</language>
	<sy:updatePeriod>
	hourly	</sy:updatePeriod>
	<sy:updateFrequency>
	1	</sy:updateFrequency>
	<generator>https://wordpress.org/?v=6.8.3</generator>

<image>
	<url>https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/02/cropped-Kulturpunkt-baloncic-novo-32x32.png</url>
	<title>henri lefebvre &#8211; Kulturpunkt</title>
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<width>32</width>
	<height>32</height>
</image> 
	<item>
		<title>Biblioteka kao otvoreni proces</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/intervju/biblioteka-kao-otvoreni-proces/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Ivana Pejić]]></dc:creator>
		<pubDate>Mon, 15 Dec 2025 11:12:40 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Intervju]]></category>
		<category><![CDATA[Ana hušman]]></category>
		<category><![CDATA[ana labudović]]></category>
		<category><![CDATA[biblioteka 0 općenito]]></category>
		<category><![CDATA[donna haraway]]></category>
		<category><![CDATA[galerija prozori]]></category>
		<category><![CDATA[henri lefebvre]]></category>
		<category><![CDATA[John Berger]]></category>
		<category><![CDATA[marko tadić]]></category>
		<category><![CDATA[školica]]></category>
		<category><![CDATA[školica 25/26]]></category>
		<category><![CDATA[ursula k. le guin]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkt.hr/?p=79866</guid>

					<description><![CDATA[S Anom Hušman i Markom Tadićem razgovaramo o Biblioteci 0 općenito, izdavačkom i umjetničkom projektu u kojem prijevod i čitanje teorijskih tekstova postaju kolektivna praksa.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p>Što se dogodi kada umjetnici odluče osnovati vlastitu biblioteku, ali ne da bi čuvali knjige, već da bi ih ponovno čitali, prevodili, crtali i zajednički promišljali? Tako je nastala <em>Biblioteka 0 općenito</em>, mali izdavački eksperiment koji su pokrenuli <strong>Ana Hušman</strong>, <strong>Nikola Bojić</strong>, <strong>Ana Labudović</strong>, <strong>Marko Tadić</strong>, <strong>Ivana Meštrov</strong> i <strong>Dubravka Sekulić</strong>. Iz prvotne potrebe da čitaju “neprevedene tekstove” u javnom prostoru izrasla je cijela platforma koja danas objedinjuje teoriju, umjetnost i pedagoški rad te okuplja autore poput <strong>Johna Bergera</strong>, <strong>Donne Haraway</strong> i <strong>Ursule K. Le Guin</strong>. </p>



<p>Njihove publikacije, nastale na rubu između fanzina i teorijske edicije, otvaraju prostor dijaloga između umjetničkog i akademskog polja, mašte i metodologije, onog što je privatno iskustvo i onog što postaje zajedničko znanje. Povod razgovoru s Markom Tadićem i Anom Hušman bila je <a href="https://kulturpunkt.hr/najava/izlozba/marko-tadic-i-biblioteka-0-opcenito/">izložba</a> <em>Biblioteke 0 općenito</em> u Galeriji Prozori, a u razgovoru smo se dotaknuli i šireg promišljanja čitanja kao načina mišljenja i djelovanja.</p>



<div style="height:10px" aria-hidden="true" class="wp-block-spacer"></div>



<figure class="wp-block-image size-full"><img fetchpriority="high" decoding="async" width="2048" height="1365" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2025/12/citanje-prozori.jpeg" alt="" class="wp-image-80462"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Vanja Babić / Galerija Prozori</figcaption></figure>



<p><strong>Što je </strong><strong><em>Biblioteka 0 općenito</em></strong><strong> i kako je nastala? Kako je počeo vaš zajednički rad na tom projektu?</strong></p>



<p><strong>Ana:</strong> Biblioteka je nastala na poziv <strong>Irene Bekić</strong>, koja je tad radila u Galeriji Prozori u sklopu Knjižnice S. S. Kranjčevića gdje se odvijao program javnih čitanja, da odaberem neki tekst za čitanje u knjižnici. Bilo mi je to nekako teška i neobična uloga, nisam znala kako odabrati, pa smo došli na to da bi bilo super da priredimo neki tekst koji nije preveden i da njega čitamo. I tu smo odabrali Bergera, <a href="https://anahusman.net/wp-content/uploads/2020/01/Berger_pages.pdf"><em>Zašto gledati životinje?</em></a><em>. </em>Krenulo je s tim tekstom koji se bavi životinjama, pitanjem njihovog tretmana, na koji način ih gledamo u zoološkim vrtovima, njihovim gledanjem uopće. Nekako se to povezalo s projektom <em>Pustijerna, </em>s mačkama koje žive u Dubrovniku i koriste grad kao svoj prostor, u trenutku kada je sam grad postao više kulisa nego stanište za ljude.&nbsp;</p>



<p>Ja više ne znam kako si se ti u to upleo, Marko. Kako je do toga došlo?</p>



<p><strong>Marko:</strong> Ti si započela <em>Pustijernu</em>, a onda smo sve to s vremenom spojili u zajednički projekt. Nakon Bergera na red je došao <strong>Brandon LaBelle</strong> i drugi tekstovi koji su nam bili važni, uključujući one koje smo koristili u radu sa studentima. Tako smo krenuli i napravili prvu ediciju.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2048" height="1542" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2025/12/biblioteka-0-opcenito-1-edicija-pangolin.jpeg" alt="" class="wp-image-80458"/><figcaption class="wp-element-caption">Prva edicija Biblioteke 0 općenito. FOTO: Pangolin / Facebook</figcaption></figure>



<p><strong>Ana:</strong> <a href="https://anahusman.net/hr/biblioteka-nula/">Prvu ediciju</a> činilo je devet tekstova koji su iz različitih kutova bili vezani za pitanja prostora grada. Bio je tu <a href="https://anahusman.net/wp-content/uploads/2021/02/biblioteka-0-Opcenito-04-Leslie-Kanes-Weisman-Prava-zena-na-okolis-Manifest.pdf">esej</a> <em>Prava žena na okoliš: manifest </em><strong>Leslie Kanes Weisman</strong> koji se bavi pitanjima za koga je grad, na koji način ga koriste žene, iz koje pozicije je smišljen organizam kao prostor grada. Kako smo se u tom projektu bavili materijalima koji se koriste u obnovi i raznim novogradnjama, nadogradnjama, uvrstili smo i tekst Brandona LaBellea, <a href="https://anahusman.net/wp-content/uploads/2020/01/biblioteka-0-Opcenito-03-Brandon-LaBelle-Slusanje-Relacijsko-tijelo.pdf"><em>Slušanje: relacijsko tijelo</em></a><em>,</em> koji se bavi pitanjem zvuka i načinima na koje ga prepoznajemo u prostoru.&nbsp;</p>



<p>Ti mali eseji–fanzini postali su prostor razgovora, dijeljenja i artikuliranja mišljenja, ali i samog procesa čitanja. Riječ je o uredničkom radu u kojem se neprestano vraćamo tekstovima i iznova ih čitamo. Bitan nam je i taj prostor o kojem je Marko govorio, u kojem to dalje dijelimo sa studentim_cama, budući da su to tekstovi koje koristimo na nastavi, a dostupni su samo na engleskom.</p>



<p><strong>Kako biste opisali načelno poetiku i način djelovanja same biblioteke? Koji su vam glavni principi kojima se vodite u vašem radu?&nbsp;</strong></p>



<p><strong>Marko:</strong> Nikad o tome nismo razgovarali na neki formalni način. To su jednostavno tekstovi koji su nam bliski, za koje mislimo su vrijedni da se objave i da se proširi glas o njima. Mi na svoj način distribuiramo i produciramo knjižice – najčešće kroz izložbe, čitanja i razne hibridne forme, što nam jako odgovara. Neke su stvari i nama bile nove, primjerice zajednička čitanja, koja su nam u međuvremenu postala gotovo standard i u kojima stvarno uživamo, a izbor teksta uvijek komentiramo zajedno. Čitali smo <em>Kiborški manifest</em> Donne Haraway koji je već dosta dugo bitan tekst, spominjali smo ga milijun puta i sad je objavljen. Svi smo fanovi Ursule K. Le Guin već duže vrijeme, a sad ćemo objaviti pet njezinih eseja, odnosno prijevoda.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2048" height="1365" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2025/12/le-guin-prozori.jpeg" alt="" class="wp-image-80459"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Vanja Babić / Galerija Prozori </figcaption></figure>



<p><strong>Kako to da ste odabrali Ursulu K. Le Guin i u kakvom je dijalogu vaš rad s njezinim radom?</strong></p>



<p><strong>Ana</strong>: Prvi tekst Ursule K. Le Guin koji objavljujemo, <em>Vreća kao model za teoriju fikcije</em>, redovito prolazimo sa studentima na prvoj godini studija. Mislim da je ona bitna za promjenu, pogotovo za mlade studente prve godine. Pruža im vrlo artikuliran susret s promjenom gledišta – s time što je priča, tko je taj koji govori, jesu li sve te priče manje-više maskuline, herojske, gdje je pozicija junaka i kako možemo stvarati umjetnost koja ne govori iz te pozicije. U tome pronalazimo zajednički interes: kako kroz vlastite prakse otvoriti prostor za neke druge glasove, koje su to još povijesti o kojima možemo govoriti, koje nisu dominantne, zapadne, centralne, nego su neke paralelne, <em>druge</em>.&nbsp;</p>



<p>Le Guin se zapravo nadovezala na Donnu Haraway s kojom smo bili zapeli. Bio je to iznimno težak tekst za prijevod, tek kad smo krenuli u to nam je postalo jasno zašto ga nitko nije preveo sve ove godine (<em>smijeh</em>). Jako smo se namučili s tim tekstom, nakon što smo ga htjeli tiskati, još smo godinu i pol dana po njemu črčkali. Čitamo i drugi njen manifest koji smo preveli, <em>Manifest družbeničkih vrsta</em>, i Le Guin je bila logičan nastavak toga. Iako postoje prijevodi njezinih romana, eseja na hrvatskom gotovo da i nema, pa nam se činilo da je važno objaviti i neki od tih tekstova u prijevodu.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1080" height="747" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2025/12/donna-haraway-mama.jpeg" alt="" class="wp-image-80470"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: MaMa Zagreb / Facebook</figcaption></figure>



<p><strong>Vaša nedavna suradnička izložba postavljena je u Galeriji Prozori u Knjižnici S. S. Kranjčevića. Zašto je prostor knjižnice posebno važan za ovu izložbu i na koji način povezuje umjetničku i akademsku praksu?</strong></p>



<p><strong>Marko: </strong>Cijelu priču smo tamo započeli, a i čitanje je prirodni dio prostora knjižnice. Ono što nam je važno kod svih ovih publikacija jest da ih zapravo tiskamo u određenom broju primjeraka – 300, 500, ovisno o izdanju. Često <em>streamamo </em>čitanja kako bi ih ljudi mogli slušati, a PDF-ove objavljujemo <em>online</em>. Ponekad imamo jednogodišnje razdoblje, ponekad dobijemo dopuštenje od autora da ga zadržimo koliko god želimo. Ali to i je ideja prijevoda, dijeljenje znanja i zajednički način čitanja, što je moguće bliže uobičajenom načinu gledanja, čitanja i slušanja. Važno je podijeliti to s publikom. Format s kojim radimo nije akademska knjiga, nije zbirka, puno je efemerniji, ali možda samo izgleda krhko. To je pokušaj da se materijali učine pristupačnijim, manje zastrašujućim od nečeg što bi bio akademski medij u ozbiljnoj knjizi. Pokušavamo pronaći načine, puteve i pristupe tom stilu.&nbsp;</p>



<p><strong>Ana: </strong>Baš kao i format naše kolaborativne galerije unutar knjižnice, to su prostori između dimenzija koje se savršeno uklapaju, i to nam jako dobro odgovara. To su prostori bez pritiska, ne u klasičnom muzejsko-galerijskom sustavu. Lijepo smo se našli u tom prostoru.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="2048" height="1365" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2025/12/tadic-prozori.jpeg" alt="" class="wp-image-80460"/><figcaption class="wp-element-caption">Izložba Marka Tadića u Galeriji Prozori. FOTO: Vanja Babić / Galerija Prozori </figcaption></figure>



<p><strong>Na <a href="https://www.kgz.hr/hr/dogadjanja/marko-tadic-i-biblioteka-0-opcenito-the-forest-as-a-bright-hall/71267">web stranici</a> ove izložbe spominje se umjetnička strategija koja poziva na zamišljanje novih mogućnosti i alternativnih pogleda na svijet. Što to znači za vas i kako se to postigli ovom izložbom?</strong></p>



<p><strong>Marko: </strong>Godinama sam se bavio utopijskom arhitekturom koja se prirodno isprepliće sa znanstvenom fantastikom i njezinim narativima, pa se Ursula K. Le Guin vrlo lijepo uklapa u to područje. Ovo je samo nastavak mog interesa o mogućim budućnostima – neka vrsta revizije budućnosti, dobre stare budućnosti. Riječ je o humanističkom pristupu vizijama onoga što dolazi: nisu sve priče crna ogledala i negativne, distopijske slike, nego uvijek postoji prostor i za optimističniji pogled, a Le Guin s tim savršeno rezonira. U tom je smislu njezin rad i svojevrsna kontrapozicija pesimističnim, distopijskim vizijama koje su dominirale posljednjih petnaestak godina – zapravo još od kraja prošlog stoljeća, od 80-ih i 90-ih godina.</p>



<p><strong>Ana, tvoje se umjetničko djelovanje bavi istraživanjem svakodnevice. U jednom <a href="https://native.tportal.hr/app-gallery/istrazili-smo-bogatu-karijeru-jedne-od-nasih-najpriznatijih-redateljica/">intervjuu</a> si rekla da tebi osobno umjetnost predstavlja govor, koji je uvijek politički. Kako za tebe onda ta svakodnevica postaje politička?</strong></p>



<p><strong>Ana:</strong> Nema svakodnevice van političke svakodnevice. Na primjer, kad pričamo o prostoru grada, na koji način se žena s kolicima kreće Dubrovnikom? To je političko pitanje. Ide li u šetnju ili sjedi doma po cijelo vrijeme? Kako po Veneciji guraš kolica? Kako smo ustrojeni da sjedimo, da se oblačimo, jedemo? Sve su to politička pitanja. Naprosto, van toga nema ničega. Sve su to zadatosti, regule koje mi poštujemo, svjesno ili nesvjesno, misleći o tome ili ne misleći.&nbsp;</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1440" height="960" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2025/12/kiborski-manifest-0-opcenito.jpeg" alt="" class="wp-image-80461"/><figcaption class="wp-element-caption">FOTO: Pangolin / Facebook</figcaption></figure>



<p>Nekad ranije, kad sam to tek osvijestila, bilo mi je potpuno nevjerojatno da je to dogovor: sve ono čemu smo naučeni smo naučeni iz nekog razloga. Raskopavajući to, razmišljajući o tome, mislim da nema pomaka našeg tijela koji nije politički. U tom smislu, na umjetnost gledam kao na alat kojim na dnevni red stavljam one teme za koje mislim da su bitne, o kojima treba govoriti. To je moj način djelovanja u društvenom spektru.</p>



<p><strong>Posebno je zanimljiva u vašem radu i u radu <em>Biblioteke 0 općenito</em> težnja ka uspostavi dijaloga između gustih teorijskih tekstova i šire publike koja možda nije imala šansu susresti se s njima, ili nije imala pristup nekom ključu kroz koji bi se ti tekstovi mogli čitati. Koje reakcije ili rezultate ste možda mogli uočiti prilikom otvaranja izložbe?</strong></p>



<p><strong>Marko:</strong> Mislim da jedan detalj jako lijepo opisuje kako je prihvaćeno to izdanje i čitanje teksta. Na prijedlog naše Ivane Meštrov, drugi smo tekst čitali zborno – cijela se publika uključila i čitala s nama. To je bio vrlo jasan trenutak u kojem vidimo koliko se publika involvirala u taj tekst. Nakon čitanja su nam zahvalili i rekli da im je to bilo super. Tako da je taj participativni model profunkcionirao doslovno &#8211; uživo.</p>



<p><strong>Ana:</strong> Zanimljivo je možda bilo i kad smo čitali <em>Kiborški manifest</em>. Dotad smo čitale sve tekstove koji su otprilike 20 minuta do pola sata čitanja, a čitanje <em>Kiborškog manifesta </em>je trajalo dva sata. U Kontejneru je bilo nekih 30-40 ljudi, koji su cijelo vrijeme čitanja ostali tamo. Mi to uopće nismo očekivali, da će itko ostati sjediti uz taj tekst, nismo genijalni čitači, nitko od nas se ne bavi time u profesionalnom životu, da je spiker ili glumica, ali mi je to bilo baš lijepo da se takva stvar dogodila, da su ljudi ostali tamo s nama – taj neki tip zajedništva u pokušaju. Još uvijek nismo sigurni jesmo li našli taj ključ kako pročitati Donnu Haraway! (<em>smijeh</em>)</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img decoding="async" width="1440" height="960" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2025/12/citanje-0-opcenito.jpeg" alt="" class="wp-image-80457"/><figcaption class="wp-element-caption">Čitanje &#8220;Kiborškog manifesta&#8221;. FOTO: Pangolin / Facebook</figcaption></figure>



<div style="height:10px" aria-hidden="true" class="wp-block-spacer"></div>



<p class="has-cyan-bluish-gray-color has-text-color has-link-color wp-elements-10c4470ed3c186459cea9758308dc426" style="font-size:17px"><br>Tekst je nastao u sklopu&nbsp;<em>Kulturpunktove novinarske školice</em>&nbsp;uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Ana Mušćet: Dobre namjere</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/najava/izlozba/ana-muscet-dobre-namjere/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Matko Vlahović]]></dc:creator>
		<pubDate>Mon, 23 Oct 2023 16:41:52 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[ana mušćet]]></category>
		<category><![CDATA[arhitektura]]></category>
		<category><![CDATA[gradski muzej križevci]]></category>
		<category><![CDATA[henri lefebvre]]></category>
		<category><![CDATA[Sonja Leboš]]></category>
		<category><![CDATA[urbanizam]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkt.hr/?post_type=kp_22_announcement&#038;p=59003</guid>

					<description><![CDATA[U ponedjeljak, 23. listopada, s početkom u 19 sati otvara se izložba Dobre namjere, umjetnice Ane Mušćet, nastale na temelju višegodišnjeg istraživanja o radu i upravljanju Tomáša i Jana Bate te nastanka i podizanja tvornice Borovo i pripadajućih joj kompleksa za rad i stanovanje. Izložba je u Gradskom muzeju Križevci otvorena do 4. studenog. &#8220;Henri...]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p>U ponedjeljak, <strong>23. listopada</strong>, s početkom u 19 sati otvara se izložba <em>Dobre namjere</em>, umjetnice <strong>Ane Mušćet</strong>, nastale na temelju višegodišnjeg istraživanja o radu i upravljanju <strong>Tomáša</strong> i <strong>Jana Bate</strong> te nastanka i podizanja tvornice Borovo i pripadajućih joj kompleksa za rad i stanovanje. Izložba je u Gradskom muzeju Križevci otvorena do 4. studenog.</p>



<p>&#8220;<strong>Henri Lefebvre</strong> smatrao je da je grad umjetničko djelo. Čini se da su gradovi koji su nastajali oko tvornica Tomáša Bate imali upravo tu tendenciju: biti i umjetničko djelo i funkcionalan sustav. Što spaja umjetnost i dizajn, kada forma slijedi funkciju (maksima koju je skovao<strong> Louis Sullivan</strong>, proto-modernistički američki arhitekt), a pritom još uvijek stvara umjetničko djelo, jest — osjećajnost. Upravo tako <strong>Le Corbusier </strong>opisuje Zlín, izvorni Batin koncept grada-oko-tvornice: “Zlín je briljantan fenomen. Puno sam putovao, pa ipak,<br>kada sam, zahvaljujući povoljnim okolnostima, doputovao u vaš grad, osjećao sam se kao da sam stigao u neki drugi, novi svijet u kojem, kako se činilo, ima toliko sreće da se život doimao interesantnim. No, to je tako isključivo zahvaljujući zadivljujućoj organizaciji rada. Međutim, dozvolite mi da dodam čimbenik<br>koji mi se čini još vrijednijim i efikasnijim, a to je — Srce“. </p>



<p>Upravo taj čimbenik je i osnova umjetničkog pristupa Ane Mušćet. Srčanost kojom pristupa svakom svom radu, pa i ovom koji se bavi nasljeđem naselja i kombinata Borovo u užem smislu, Tomáša Bate u širem smislu, te nasljeđem funkcionalizma u globalnom smislu, ostavlja trag u načinu na koji promišljamo ne samo prošlost, već i budućnost tog nasljeđa&#8221;, iz teksta <em>Dobre namjere</em> <strong>Sonje Leboš</strong>.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Pogled s prozora</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/tema/pogled-s-prozora/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Ivana Pejić]]></dc:creator>
		<pubDate>Fri, 06 Jan 2023 16:08:53 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Tema]]></category>
		<category><![CDATA[biblioteka 0 općenito]]></category>
		<category><![CDATA[elementi ritmoanalize]]></category>
		<category><![CDATA[henri lefebvre]]></category>
		<category><![CDATA[kulturpunktova čitanka]]></category>
		<category><![CDATA[kulturpunktova zimska čitanka]]></category>
		<category><![CDATA[pogled s prozora]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?p=48214</guid>

					<description><![CDATA[Novi tekst Kulturpunktove zimske čitanke prijevod je eseja temeljenog na promatranju ulice u kojoj je Lefebvre živio, u trenutku kada je kreću nagrizati promjene.
]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p class="has-text-align-right">Prevela: Ivana Meštrov</p>



<p></p>



<p><strong>Bilješka o knjizi</strong></p>



<p><a href="https://anahusman.net/wp-content/uploads/2020/01/biblioteka-0-opcenito-08-Henri-Lefebvre-Pogled-s-prozora.pdf" target="_blank" rel="noreferrer noopener"><em>Pogled s prozora</em></a>&nbsp;odabrano je poglavlje knjige&nbsp;<strong>Henrija Lefebvrea</strong>&nbsp;<em>Elementi ritmoanalize</em>, uvod u poznavanje ritmova objavljene posthumno, 1992. godine u izdanju Syllepse, Pariz. U navedenoj knjizi autor se bavi brojnim temama, poput života u ruralnim i urbanim sredinama, ulogom medija, glazbom, sagledavajući ih kroz ritam. Ritam je, za Lefebvrea, nešto neodvojivo od razumijevanja vremena, onog cikličkog i linearnog, a pitanje tijela, posebice tijela u kapitalizmu, centralno je uporište analize, koja vješto alterira između općeg i pojedinačnog, apstraktnih koncepata i konkretnih primjera.&nbsp;Odabrani tekst temeljen je na promatranju konkretne ulice i stanja gradske četvrti u kojoj je Lefebvre živio, u trenutku kada taj centralni pariški punkt već kreću nagrizati promjene.</p>



<p>[&#8230;]</p>



<p><strong>Pogled s prozora</strong></p>



<p>(Ne! taj naslov pripada Colette. – Pišem: &#8220;Pogled s mojih prozora na jedno križanje u Parizu, dakle na ulicu.&#8221;)</p>



<p>Buka. Šumovi. Žamor. Kad se ritmovi žive, a time i miješaju, teško se razabiru. Buka je kaotična i nema ritma. Ipak, pažljivo uho počinje razdvajati, razlikovati izvore, približavati ih kroz hvatanje međusobnih utjecaja. Kada prestanemo slušati zvukove i buku i umjesto toga osluhnemo vlastito tijelo, (a važnost toga se ne može dovoljno naglasiti), ne čujemo (ne razumijemo) ni ritmove niti njihove poveznice, iako nas one sačinjavaju. Tek se u patnji izdvaja poneki ritam, izmijenjen zbog bolesti. Analiza se tada više približava patologiji nego uobičajenoj a-ritmiji.</p>



<p>Da se ritmovi uhvate i analiziraju, mora se izaći iz njih, ali ne u potpunosti: bilo kroz bolest ili nekom tehnikom. Analitički um treba, u nekoj mjeri, biti s vanjske strane da bi funkcionirao. Ipak, da&nbsp;<strong>uhvatimo</strong>&nbsp;ritam, treba prvo on uhvatiti nas, moramo se&nbsp;<em>pustiti</em>, predati, prepustiti njegovom trajanju. Kao u muzici i učenju jezika (značenja i veze dobro se razumiju tek kad se&nbsp;<em>proizvode</em>, odnosno kad se proizvode izgovoreni ritmovi).</p>



<p>Kako bi se&nbsp;<em>shvatio</em>&nbsp;taj predmet koji izmiče i koji zapravo i nije&nbsp;<em>predmet</em>, nužno je postaviti se istovremeno i unutra i izvana. Balkon to čini bez greške u odnosu na ulicu i upravo tom stavljanju u perspektivu (ulice) dugujemo čudesni koncept balkona, i terase, s koje se vlada ulicom i prolaznicima. Ako ih nemate, možete se zadovoljiti i prozorom, ako ne gleda na tamni ugao ili vlažno unutrašnje dvorište. Ili zasvagda napušten travnjak.</p>



<p>Kroz otvoreni prozor na ulicu R. preko puta čuvenog Centra P., nije se potrebno jako nagnuti da se vidi nadaleko. Nadesno, centar – palača P., Forum, pogled seže sve do Banque de France, nalijevo do Archivesa. Okomito na taj smjer Hôtel de Ville, a s druge strane Arts et Métiers. Pariz u malom; drevan i moderan, tradicionalan i kreativan, aktivan i lijen. Onaj tko hoda tom ulicom uronjen je u mnoštvo zvukova, žamora, ritmove (uključujući i one tjelesne, no pridaje li tome pažnju, osim u trenutku prelaska ulice, kada treba ugrubo odrediti broj vlastitih koraka?). S prozora se, naprotiv, glasni zvukovi razaznaju, tokovi razdvajaju, ritmovi podudaraju. Dolje, na desno, semafor – kada se upali crveno automobili zastanu, pješaci prelaze, čuje se slab žamor, koraci, nejasni glasovi. Nema brbljanja pri prelasku opasnog križanja dok nam prijete divlje zvijeri i slonovi – taksiji, autobusi, kamioni, različiti automobili – u spremnom jurišu naprijed. Otuda relativna tišina u toj gomili. Neka vrsta blagog šuma, poneki krik ili povik.</p>



<p>Drugim riječima, kada automobili zastanu, ljudi proizvode jedan sasvim drugačiji zvuk: stopala i riječi. S desna na lijevo i obrnuto. I na pločnicima, uzduž okomite ulice. Kad se upali zeleno, koraci i riječi prestanu. Sekunda tišine i onda zalet, pokretanje na desetine automobila, ritmovi krntija koje, koliko mogu, ubrzavaju. Nije to bez rizika: pješaci s lijeva, autobus poprijeko, druga vozila. Iz svega toga proizlazi usporavanje i ponovno kretanje (prvo: polazak; drugo: usporavanje pred zavoj; treće: naglo kretanje, noga na pod, na najbrže, osim u slučaju gužve…). Sklad između onoga što vidimo i čujemo (s prozora) je osobit. Striktna podudarnost. Možda i zbog toga što drugu stranu ulice zauzima ogromni butik zvan&nbsp;<em>Beaubourg</em>, čijim se imenom ovjekovječilo jednog predsjednika. S te strane prolaze, i ponovno se vraćaju, prolaznici, brojni i tihi, turisti i ljudi iz predgrađa, miks mladih i starih, samaca i parova. Automobilima nije mjesto uz kulturu. Nakon što se ugasi crveno svjetlo, ponovno nastupa bučan nalet divljih zvijeri, malih i velikih; strašni kamioni zaokreću prema Bastille, većina malih vozila se kreće prema Hôtelu de Ville. Buka raste, u intenzitetu i snazi, a na svom vrhuncu, dodatno nošena smradom goriva, postaje nesnošljiva. Potom sve zastane. Napravimo sve to ponovo, s više pješaka. Dvominutni intervali. Dok krntije divljaju, pješaci se grupiraju, ugrušak, grudica tu i tamo; dominira siva, s raznobojnim mrljama, i te se gomile razdvajaju pa ponovno kreću u trk. Ponekad, stari auti odugovlače nasred prijelaza i pješaci ih zaobilaze kao valovi stijene, pri čemu ne izostaju nezadovoljni pogledi upućeni vozačima zbog loše pozicije njihovih vozila. Teški ritmovi: izmjene tišine i meteža, poništenog, ali i istovremeno naglašenog vremena, na onoga koji počinje slušati sa svog prozora ostavljaju puno jači dojam nego nepravilni tempo svjetine.</p>



<p>Uistinu, raznolikog li mnoštva; turisti iz dalekih zemalja, Finske, Švedske, Portugala, čiji automobili teško nalaze parkirno mjesto, kupci koji dolaze izdaleka, veletrgovci, ljubitelji umjetnina i novotarija, mladi ljudi iz predgrađa koji se slijevaju između tzv. špica. Čini se da uvijek ima&nbsp;<em>svijeta</em>&nbsp;oko golemih metalnih tričarija. Momci i djevojke često hodaju naprijed držeći se za ruke, kao da žele podržati jedno drugo u ovom testu modernosti, u istraživanju tih meteorita koji su pali na stari Pariz, dolazeći s planeta koji je nekoliko stoljeća ispred našeg, a uz to i potpuni neuspjeh na tržištu! Mnogi od ovih mladih ljudi hodaju i hodaju, bez pauze, obilaze zgrade, Beaubourg i Forum: vidimo ih više puta, u grupi ili same, dok neumorno hodaju žvačući kaugumu ili sendvič. Zastaju samo da se protegnu, nesumnjivo iscrpljeni, na samom trgu, u arkadama Chiracovog Foruma, ili na stepenicama fontane des Innocents, koja trenutno služi samo toj svrsi. Buka koja probija uši ne dolazi od prolaznika, nego od motora dovedenih do krajnjih granica kako bi se pokrenuli. Nema uha niti uređaja koji bi mogao obuhvatiti tu cjelinu, te tokove metalnih i karnalnih tijela.&nbsp;<strong>Da bi se dokučilo ritmove, treba vremena, potrebna je svojevrsna meditacija o vremenu, gradu, ljudima.</strong></p>



<p>Drugi, manje živi, sporiji ritmovi naslaguju se na taj neumoljivi tempo, koji se i noću jedva prigušuje: djeca odlaze u školu, neki vrlo bučni, gotovo prodorni vriskovi jutarnjeg prepoznavanja. Zatim, negdje oko pola devet, stižu kupci, kratko nakon njih turisti, više-manje uvijek u isto vrijeme, osim u slučaju oluje ili posebne promotivne akcije; bujice i gomile smjenjuju jedna drugu, rastu i smanjuju se, ali se uvijek nakupljaju po uglovima kako bi, nedugo potom, prokrčili prolaze, zapleli se i raspleli među automobilima. Ovi zadnji ritmovi (školska djeca, kupci, turisti) su više&nbsp;<strong>ciklični</strong>, događaju se u širokim i jednostavnim intervalima, uslijed življih,&nbsp;<strong>izmjenjujućih</strong>&nbsp;ritmova, kratkih intervala automobila, stalnih gostiju, zaposlenika, mušterija bistroa. Interakcija raznolikih, ponavljajućih i različitih ritmova animira, kažu, ulicu i gradsku četvrt. Linearno, odnosno sukcesivno, sastavljeno je od putovanja tamo-amo; kombinira se s cikličnim, pokretom dugog intervala. Ciklično je društvena organizacija koja se samoočituje. Linearno je svakodnevni žrvanj, rutina, dakle, vječno ponavljanje koje se sastoji iz slučaja i susreta.</p>



<p>Noć ne prekida dnevne ritmove, ali ih mijenja i, prije svega, usporava. Ipak, čak u tri ili četiri ujutro, uvijek se nađe nekoliko automobila ispred crvenog svjetla na semaforu. Ponekad neki automobili samo produže kroz crveno ako im se vozač, primjerice, vraća s produljenog druženja. Ponekad na semaforu, na kojem se izmjenjuju crveno, žuto i zeleno, nema nikoga, a signal nastavlja funkcionirati u prazno, kao kakav očajavajući društveni mehanizam, neumoljivo koračajući kroz pustinju ispred fasada koje dramatično deklariraju vlastito zvanje ruševine.</p>



<p>Kad se neki prozor iznenada osvijetli, ili pak zamrači, usamljeni sanjalac se uzalud pita radi li se o bolesti ili ljubavi, gesti djeteta koje se budi prerano ili čovjeka koji pati od nesanice. Nikada se, među desetinama tih prozora, ne pojavi nečije lice ili glava. Osim u slučaju da se nešto događa na ulici; eksplozija, vatrogasno vozilo koje juri bez zaustavljanja prema pozivu upomoć. Ukratko, aritmija vlada, osim u rijetkim trenucima i prilikama.</p>



<p>S mog prozora, koji gleda na dvorišta i vrtove, pogled i prostorna ponuda su jako različiti. Pogled je na vrtove, gdje se razlike između uobičajenih ritmova (svakodnevnih, stoga povezanih s noći ili danom) pretapaju i kao da gube u skulpturalnoj nepomičnosti. Osim, naravno, sunca ili sjena, osvjetljenih i tamnih uglova, sažetih u kontrast. No, pogledajte to drveće, te livade i te gajeve. Prema vašim očima, postavljaju se kao trajnost, kao prostorna istovremenost, kao suživot. Pogledajte bolje i duže. Ta istodobnost je do određene mjere očigledna: površina, prizor.</p>



<p>Idite duboko, kopajte ispod površine, slušajte pažljivo, umjesto da samo gledate, odražavajući efekte zrcala. Opazit ćete da svaka biljka i svako drvo imaju svoj ritam koji sadrži više njih: lišće, cvijeće, sjemenke ili voćke; i svatko od njih ima svoje vrijeme. Stablo šljive? Cvijeće je rodilo u proljeće, prije lišća, drvo je bilo bijelo prije nego što je pozelenilo. No, na ovom stablu trešnje, naprotiv, cvjetovi su se otvorili prije lišća, koje će nadživjeti voćke i pasti kasno u jesen, i to ne sve odjednom. Nastavite i vidjet ćete ovaj vrt i&nbsp;<em>predmete</em>&nbsp;(koji ni u kom slučaju nisu stvari)&nbsp;<strong>poliritmično</strong>, ili, ako vam je draže,&nbsp;<em>simfonično</em>. Umjesto zbirke nepomičnih stvari, pratit ćete svaki&nbsp;<em>bitak</em>, svako&nbsp;<em>tijelo</em>, kao da ima vlastito vrijeme iznad cjeline. Svatko, dakle, ima svoje mjesto, svoj ritam, s vlastitom bliskom prošlošću, svoju doglednu i daleku budućnost.</p>



<p>Istodobnost i nepomičnost, jesu li varka? Sinkronost, pozadina i spektakl, zloupotrebljavaju li? I da i ne. Ne, oni čine, točnije, oni jesu,&nbsp;<strong>sadašnjost</strong>. Modernost je čudnovato proširila, produbila i, istovremeno, razorila sadašnjost. Kvazidokinuta udaljenost i bilo kakvo vrijeme čekanja od strane medija pojačava sadašnjost, ali mediji daju samo odraze i sjene. Prisustvujete neprestanoj zabavi ili masakrima, gledate leševe, promatrate eksplozije, rakete se ispaljuju pred vašim očima. Tamo ste! Ma ne, niste tamo, ali vaša se sadašnjost sastoji od simulakruma; slika ispred vas simulira i istiskuje realnost, nije tu, a simulacija drame, trenutka, nema ničeg dramatičnog, osim u govoru.</p>



<p>Bi li taj&nbsp;<em>osjećaj</em>&nbsp;spektakla, onaj što ga pokazuje otvoreni prozor koji gleda na jednu od najživljih pariških ulica bio ono što ga čini&nbsp;<em>spektakularnim</em>? Pripisivanje blago pogrdnog svojstva ovoj&nbsp;<em>viziji</em> (kao dominantne osobine) bilo bi nepravedno i zaobišlo bi&nbsp;<em>stvarnost</em>, odnosno smisao. Karakteristične su osobine zaista vremenske i ritmičke, a ne vizualne. Osloboditi i poslušati ritmove zahtijeva koncentriranu pažnju i određeno vrijeme. Drugim riječima, služi samo kao&nbsp;<em>letimičan</em>&nbsp;pogled za ulazak u&nbsp;<em>žamor</em>, buku, plač. Klasični filozofski izraz &#8220;objekt&#8221;, nije primjeren ritmu. Objektivan? Da, ali samo ako nadilazi uski okvir objektivnosti, uvodeći mnoštvo (osjetilnih i smislenih)&nbsp;<strong>značenja</strong>.</p>



<p>Slijed izmjena, diferencijalnih ponavljanja, poručuje da negdje u ovoj sadašnjosti postoji red koji dolazi od drugdje. Koji se otkriva. Gdje? U spomenicima, palačama, od Archivesa do Banque de France, meteoritima palim s drugog planeta u toliko dugo zapušteno, za široke slojeve popularno središte, na Cour des Miracles, okupljalište lupeža. Stoga, pored sadašnjosti, neka je vrsta prisutnosti-odsutnosti, loše lokalizirana i moćna: država, koja se ne vidi s prozora, ali sveprisutna država nadvija se nad sadašnjošću.</p>



<p>Baš kao što se iza horizonta naziru drugi horizonti, a da nisu prisutni, tako se i izvan opipljivog i vidljivog poretka, koji otkriva političku moć, razabiru i drugi poretci: logika, podjela rada,&nbsp;<em>dokolica</em> koja je također&nbsp;<strong>proizvod</strong>&nbsp;(i produktivna) iako ju proglašavamo &#8220;<em>slobodnom</em>&#8220;, čak i &#8220;<em>slobodnim vremenom</em>&#8220;. No, nije li i ta sloboda proizvod?</p>



<p>Tajni predmeti također govore, na svoj način, šaljući poruku. Palača vrišti, viče, glasnije od automobila. Vrišti: &#8220;Dolje prošlost! Živjelo moderno! Dolje s poviješću, progutala sam ju, probavila i vratila u prvobitno stanje…&#8221; Za vječnog svjedoka i dokaz ima policajca na križanju, Zakon i red, a ako netko i napravi prijestup, zna da će ga se uhititi, izviždati i uhvatiti u klopku. Osamljeni policajac tako naznačuje diskurs Reda, više i bolje od pročelja Trga i križanja. Osim ako ne potiče anarhistički diskurs, koji je uvijek tu i ne baš od velike koristi jer strah od nesreće održava red križanja puno učinkovitije od policije. Njihova prisutnost ionako ne izaziva nikakav prijepor, svi unaprijed znaju da su beskorisni.</p>



<p>Jesu li onda lekcije s ulice istrošene i zastarjele? Vrijedi li isto i za učenja s prozora? Doista ne. Ovjekovječuju se sve dok se obnavljaju. Prozor na ulicu nije mentalno mjesto s kojeg bi unutarnji pogled slijedio apstraktne perspektive: to je praktično mjesto, privatno i konkretno. Pruža poglede koji nadilaze spektakle; mentalno produžene prostore. Na taj način da sudjelovanje u spektaklu podrazumijeva njegovo pojašnjenje. Prisnost ga čuva, on nestaje i ponovno se rađa, sa svakodnevnošću vanjskog i unutarnjeg svijeta. Neprozirnost i horizonti, prepreke i perspektive impliciraju jedni druge, jer se međusobno kompliciraju, prepliću do te mjere da omogućuju naziranje i nagađanje Nepoznatog – gigantskog grada. Sa svojim raznolikim prostorima na koje utječu različita vremena: ritmovi.</p>



<p>Nakon što se utvrde interakcije, analiza se nastavlja. Postoji li hijerarhija u ovoj zamršenosti, na ovoj građevinskoj skeli? Odlučujući ritam? Iskonski i koordinirajući aspekt?</p>



<p>Prozor sugerira nekoliko hipoteza, koje će skitnja i ulica potvrditi ili pobiti. Ne bi li tijela (ljudska, živa, uz poneka pseća) koja se komešaju tamo dolje i čiju vrveću cjelinu poremećuju automobili, nametnula zakon? Koji? Red veličina. Prozori, vrata, ulice i fasade mjere se proporcionalno ljudskoj veličini. Ruke koje se kreću, udovi, ne svode se na znakove iako izbacuju mnogostruke poruke. No, postoji li veza između ovih fizičkih tokova gesti i kulture koja se otkriva (i urliče) u ogromnom žamoru križanja? Mali bistroi na ulici R., butici, ljudskih su proporcija, poput prolaznika. Nasuprot njima, konstrukcije su htjele&nbsp;<em>nadmašiti</em>&nbsp;tu mjeru, ostaviti poznate dimenzije, kao i sve prošle i moguće modele, za sobom, što je dovelo do izložbe metala u obliku skrućenih cjevovoda najoštrijih odraza. To je meteorit koji je pao s drugog planeta na kojem nesputano vlada tehnokracija.</p>



<p>Apsurdno? Ili superracionalno? Što nam govore ovi neobični kontrasti? Što šapuće blizina određenog arhaizma vezanog za povijest i izložene supramodernosti? Ima li ona tajnu – ili tajne? Upisuje li se na ovu scenu državno-politički poredak, uz potpis autora? Bez sumnje, no ne treba zaboraviti vrijeme i razdoblje koji se upisuju u izvedbu ovog spektakla, koji mu daju smisao. I zašto su se ulica de la Truanderie i prolaz des Ménestriers sačuvali tokom ovog preokreta?</p>



<p>Suština? Odlučujući faktor? Novac. Ali, novac sam sebi ne daje više smisao, čak ni na pročelju banke. Središte Pariza nosi biljeg onoga što skriva, ali ga i dalje skriva. Novac cirkulira. Ne tako davno, ovaj&nbsp;<em>centar</em>&nbsp;zadržavao je nešto provincijsko, srednjovjekovno: povijesno i urušavajuće. Toliko je rasprava i projekata za ta predodređena ili napuštena mjesta! Jedan takav simpatičan i šarmantan projekt, u maniri osamnaestog stoljeća, kojeg je potpisao Ricardo Bofill, odbačen je nakon što ga se prihvatilo. Drugi, koji je središte Pariza trebao učiniti administrativnim središtem državnih ministarstava, zaveo je, kažu, samog Šefa, no njegovim je odlaskom nestao i projekt. Pokušao se naći kompromis među moćnicima – državom, novcem, kulturom. Izlozi za sve proizvo- de, uključujući i one intelektualne, gdje se sivilo popravlja slikama vrlo&nbsp;<em>Belle époque</em>.</p>



<p>Kako to da&nbsp;<strong>ljudi</strong>&nbsp;(tako se sad kaže pošto su određene riječi poput &#8220;narod&#8221; i &#8220;radnici&#8221; izgubile dio svog prestiža) prihvaćaju ovaj prizor? Zašto dolaze u gomilama i vječno se slijevaju? Ritmovi njihovih prolazaka slabe ili jačaju, nadovezuju se i nikada ne nestaju (čak ni noću!).</p>



<p>Što ih privlači u toj mjeri? Dolaze li samo&nbsp;<em>vidjeti</em>? Ali što? Veliku zgradu koja nije zamišljena da bi se vidjela, već da bi se&nbsp;<em>dala</em>&nbsp;<em>vidjeti</em>? No ipak, dolazimo ju vidjeti i baciti rastreseni pogled na ono što&nbsp;<em>izlaže</em>. Obilazimo ovu prazninu, koja se puni stvarima i ljudima da bi se ispraznila i tako unedogled. Ne bi li ti ljudi prije svega došli da se vide i sretnu? Bi li si gomila tako nesvjesno pružila svijest o gomili?</p>



<p>Prozor odgovara. Prije svega, spektakl je to križanja i okomitih ulica koje su, ne tako davno, činile gradsku četvrt, naseljenu nekom vrstom lokalaca, s puno obrtnika i trgovinica. Ukratko, ljudima iz kvarta. Oni koji su ostali, žive pod krovovima, na tavanima, s kineskim i arapskim susjedima. Proizvodnja je napustila ta mjesta, pa čak i ona poduzeća kojima su potrebna skladišta, spremišta, depoi i ogromni uredi. Ništa se drugo nema za reći o tim općepoznatim činjenicama, osim progovoriti o posljedicama. Na primjer: o gomili, masama na trgu ispred Beaubourga, oko srednjovjekovnog Saint-Merri ili na trgu Place des Innocents, za koji bi se lako moglo reći da je izgubio svoju nevinost. Trgovi su ponovno pronašli svoju, već duže vremena, ugroženu drevnu funkciju okupljanja, postavljanja scene i inscenacije spontanog kazališta za narod.</p>



<p>Baš ovdje, na trgu između Saint-Merri i Modernizma, pršti festival srednjovjekovnog izgleda: tu su gutači vatre, žongleri, krotitelji zmija otrovnica, ali i propovjednici i&nbsp;<em>sit-in</em>&nbsp;rasprave. Otvorenost i avantura pored dogmatskog oklopljivanja. Sve moguće igre, materijalne i duhovne. Nemoguće je sve to klasificirati i pobrojati. Bez sumnje, mnogo je tu nesuvislih lutalica koji traže, ne znajući što – sami sebe! Ali i mnogih koji traže samo zaboraviti, no ne nužno grad niti selo, nego svoje vlastite kutke. I satima i satima hodaju, nailaze na križanja, kruže oko mjesta koja su zatvorena i ograđena. Gotovo nikada se ne zaustavljaju, u hodu jedu poneki hotdog (brza amerikanizacija). Na trgu, katkada, zastanu, gledajući nepomično pred sebe; ne znajući više što činiti. Gledaju, na pola slušajući šarlatane, i zatim ponovno kreću u svoj neumoljivi marš.</p>



<p>Tamo, na trgu, ima nečeg morskog u ritmovima. Struje teku kroz mase. Odvajaju se potoci koji dovode ili odvode nove pomoćnike. Neki od njih idu prema raljama čudovišta koje ih guta i vrlo brzo ponovno ispovrati. Plima napada golemi trg, pa se povlači: fluks i refluks. Buka i metež su toliki da se lokalni stanov- nici žale. U sudbonosni sat, deset uvečer, zabranjeni zvukovi: pa gomila postaje tiha, mirna, ali suviše sjetna. Oh, kobnih li deset navečer! Nestaju spektakl i žamor, ostaje tuga.</p>



<p>Jesmo li na tim mjestima u svakodnevici ili izvan svakodnevice? Pa, jedno ne isključuje drugo i pseudozabave očito izrastaju iz svakodnevice. One ju produžuju koristeći druga sredstva, usavršenu organizaciju koja ujedinjuje sve – oglašavanje, kulturu, umjetnost, igru, propagandu, pravila rada, urbani život… A policija bdije i nadzire.</p>



<p>Ritmovi. Ritmovi. Otkrivaju i skrivaju. Raznolikiji su nego u glazbi ili takozvanom zakonu o nasljeđivanju, svi su ti tekstovi relativno jednostavni u odnosu na grad. Ritmovi: muzika Grada, scena koja samu sebe osluškuje, slika u sadašnjosti isprekidanog zbroja. Ritmovi opaženi s nevidljivog prozora, izbušenog na zidu fasade… No, pored drugih prozora i on je u ritmu koji mu izmiče…</p>



<p>Niti jedan fotografski aparat, niti jedna slika niti serija slika, ne može predočiti ove ritmove. Potrebne su jednako pažljive oči i uši, glava, pamćenje i srce. Pamćenje? Da, kako bi se ova sadašnjost uhvatila mimo trenutačnog, da bi ju se povratilo u svim njezinim trenucima, u kretanju različitih ritmova. Prisjećanje na druge trenutke i na sve sate neophodno je ne kao jednostavna referentna točka već da se ova sadašnjost ne bi izolirala od&nbsp;<em>života</em>&nbsp;u svoj svojoj raznolikosti, života koji se sastoji od&nbsp;<em>subjekata</em>&nbsp;i&nbsp;<em>objekata</em>, subjektivnih stanja i objektivnih brojki. Kroz ovo progovara staro filozofsko pitanje (o subjektu, objektu i njihovim odnosima) postavljeno u nespekulativnim terminima, bliskim praksi. Promatrač na prozoru zna da&nbsp;<strong>svoje vrijeme</strong>&nbsp;uzima kao prvu referencu, ali i da se prvi dojam izmješta i uključuje najrazličitije ritmove, pod uvjetom da ostanu u mjerilu. Prijelaz sa subjekta na objekt ne zahtijeva niti skok u ponor niti prelazak pustinje. Ritmovi uvijek trebaju referencu; početni trenutak ustraje kroz druge opažene datosti. Filozofska tradicija pokrenula je napola stvarne, napola izmišljene probleme, koji se loše rješavaju ostajući u spekulativnoj dvosmislenosti. Promatranje i razmatranje slijede silnice koje dolaze iz prošlog, sadašnjeg i mogućeg, i sastaju se u promatraču, koji je istovremeno i središte i periferija.</p>



<p>Ovdje se, kao i drugdje, suprotnosti ponovno pronalaze, prepoznaju, u stvarnosti koja je istodobno stvarnija i idealnija, složenija od njezinih već obrađenih elemenata. To razjašnjava i aktualizira koncept dijalektičke misli, koja ne prestaje ispunjavati ove stranice s toliko puno pitanja i samo nekoliko odgovora!</p>



<hr class="wp-block-separator has-alpha-channel-opacity"/>



<p>Tekst je preveden u sklopu&nbsp;<a href="https://anahusman.net/hr/biblioteka-nula/" target="_blank" rel="noreferrer noopener">Biblioteke 0 Općenito</a>, čiji je naziv preuzet od skupine 0 UDK klasifikacijskog sistema koja obuhvaća opće ljudsko znanje. Biblioteka je osmišljena kao heterogena osnova za istraživanje, nagađanje, razvoj različitih metoda pristupa, razmjenu ideja i dijalog u okviru projekta&nbsp;<em>Pustijerna</em>.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Javni rezovi</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/intervju/javni-rezovi/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[admin]]></dc:creator>
		<pubDate>Thu, 05 Aug 2010 07:40:42 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Intervju]]></category>
		<category><![CDATA[alexandar kluge]]></category>
		<category><![CDATA[barbara kruger]]></category>
		<category><![CDATA[Bertolt Brecht]]></category>
		<category><![CDATA[bojana pejić]]></category>
		<category><![CDATA[bourriad]]></category>
		<category><![CDATA[chantal mouffe]]></category>
		<category><![CDATA[cindy sherman]]></category>
		<category><![CDATA[cynthia enloe]]></category>
		<category><![CDATA[doreen massey]]></category>
		<category><![CDATA[evictions]]></category>
		<category><![CDATA[figure and ground]]></category>
		<category><![CDATA[Frederic Jameson]]></category>
		<category><![CDATA[gen xx]]></category>
		<category><![CDATA[hal foster]]></category>
		<category><![CDATA[hannah hoch]]></category>
		<category><![CDATA[hans ulrich obrist]]></category>
		<category><![CDATA[henri lefebvre]]></category>
		<category><![CDATA[if i lived here]]></category>
		<category><![CDATA[joseph kosuth]]></category>
		<category><![CDATA[Jürgen Habermas]]></category>
		<category><![CDATA[lady rosa of luxembourg]]></category>
		<category><![CDATA[lawrence groosberg]]></category>
		<category><![CDATA[levi-strauss]]></category>
		<category><![CDATA[lyotard]]></category>
		<category><![CDATA[martha rosler]]></category>
		<category><![CDATA[martin beck]]></category>
		<category><![CDATA[michel de certeau]]></category>
		<category><![CDATA[nada dimić]]></category>
		<category><![CDATA[oskar negt]]></category>
		<category><![CDATA[osobni rezovi]]></category>
		<category><![CDATA[pregnant memory]]></category>
		<category><![CDATA[rosalyn deutsch]]></category>
		<category><![CDATA[Sanja Iveković]]></category>
		<category><![CDATA[stephen gene]]></category>
		<category><![CDATA[tihomir milovac]]></category>
		<category><![CDATA[ufokusu]]></category>
		<category><![CDATA[walter benjamin]]></category>
		<category><![CDATA[ženska kuća]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=javni-rezovi</guid>

					<description><![CDATA[Kroz analizu kontekstualne umjetničke prakse Sanje Iveković, povjesničarka umjetnosti i kustosica Bojana Pejić ukazuje na njezinu političnost.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>Piše: Bojana Pejić</p>
<div align="right">
<div style="text-align: right;"><em>Umjetnost koja je &#8216;javna&#8217; sudjeluje u, ili stvara, politički prostor i ona sama jest prostor &nbsp;kojem prisvajamo političke identitete.</em>
  </div>
<p><em></p>
<div style="text-align: right;"><span class="Apple-style-span" style="font-style: normal;"><em>Rosalyn Deutsche, <strong>Evictions, Art and Spatial Politics</strong>, 1998.</em></span>
  </div>
<p></em></p>
<p style="text-align: justify;">&nbsp;
  </p>
<p align="justify">Naslov ovoga eseja koji se bavi javnim radovima <strong>Sanje Iveković</strong> mogao bi zazvučati pomalo neobično: <em>javni rezovi</em>. Tome je tako možda zato što je značenje ove fraze u kolokvijalnom govoru zapravo negativno budući da implicira smanjivanje ili ukidanje financijske potpore za, recimo, realizacije projekata javne umjetnosti, situaciju s kojom se Iveković, poput mnogih njenih kolega, redovito susreće jer se njeni naručeni javni radovi često moraju mijenjati pa čak i otkazivati uslijed &#8216;rezanja javnih fondova&#8217; (izraz koji može, kao što to često i bude, maskirati činove cenzure koje nameću &#8216;javni&#8217; uredi). Frazom j<em>avni rezovi</em> naprosto referiram na naslov izložbe <em>Personal Cuts</em> (<em>Osobni rezovi</em>, 2001.) Sanje Iveković koja je obilježila trideset godina njene profesionalne karijere te okupila većinu njenih &#8216;ne-javnih&#8217; radova – fotografskih radova, performansa, videa ili instalacija u zatvorenom prostoru#{1}#.
  </p>
<div align="justify">
<p>Ova retrospektivna izložba je zapravo nazvana prema njenom videu <em>Osobni rezovi</em> (1982.), a upravo je ovaj rad dobro polazište za moje aktualno čitanje (javne) umjetnosti Sanje Iveković iz dva razloga: zato što je ovaj video dospio u javnost već iste godine kada je i napravljen#{2}#, te bi se u tom smislu mogao smatrati &#8216;javnim radom&#8217;; također i zato što vjerujem da ovaj kratki rad (u trajanju od svega 3&#8217;40&#8221;) ilustrira umjetnički rad Sanje Iveković na najpregnantniji način. U njemu ona montira dva skupa slika: prvi je mini performans pred video kamerom u kojem se autorica pokazuje sa zamaskiranim licem; drugi skup čini materijal koji je ona, sada &#8216;žena bez kamere&#8217;, snimila s lokalnog kanala javne/državne televizije koji je emitirao TV seriju o SFR Jugoslaviji. Ona u prisvojeni dokumentarni filmski materijal intervenira naglim rezovima i zaustavlja niz filmskih slika kratkim slikovnim <em>flashevima</em>, a u svakom od njih vidimo kako postupno režući rupe u maski ogoljuje svoje na početku posve pokriveno lice. Zarezujući u svoje krupne planove u okviru službenog narativa usmjerenog konstruiranju kolektivne memorije <em>bratstva i jedinstva</em> naroda i narodnosti Jugoslavije, ona ne stavlja osobno u opoziciju naspram kolektivnog, već naprotiv otvara mogućnost njihovog su-postojanja. Pritom je, Sanja Iveković, notorna ovisnica o filmu, itekako svjesna da &#8220;suština filma ne leži u slikama, već u odnosima među slikama&#8221;#{3}#. Ona ovdje &#8216;osobne rezove&#8217; izvodi dvostruko: kao prvo, škarama doista odsijeca svoju masku, fizičkim činom koji implicira odustajanja od &#8216;ženske&#8217; maškarade (koju priziva maskom od crnih čarapa), kako bi nam pokazala svoje &#8216;pravo lice&#8217;#{4}#, kao drugo, primjenjuje &#8216;osobne rezove&#8217; u samom procesu montiranja videa, iako ovi &#8216;rezovi&#8217; nisu faktični, budući da elektronska montaža, za razliku od filma, ne uključuje ručno rezanje vrpce. U svom finalnom izdanju ovaj video je kolaž u kojem su &#8216;osobne&#8217; i &#8216;javne&#8217; slike (posuđene s televizije, koja je i sama &#8220;kolaž mašina&#8221;(<strong>Ulmer</strong>)) nanovo izmiješane rukom umjetnice koja ih je i napravila – kako se to kaže – svojim &#8216;osobnim potezom&#8217;. Ovo bi nas moglo dovesti do trećeg značenja fraze &#8216;osobni rezovi&#8217; koja bi se sad mogla uzeti u značenju – <em>osobni</em>, tj. umjetnički <em>stil</em> Sanje Iveković. Ako ih shvatimo kao &#8216;stil&#8217;, njeni bi <em>rezovi</em> mogli prizvati modernističke koncepte umjetničke originalnosti, autentičnosti i &#8216;jedinstvenosti&#8217;, a koje su otprilike više od trideset godina unatrag podvrgnute radikalnim dekonstrukcijama i u teoriji i u umjetničkim praksama, pa tako i u onoj Sanje Iveković. Svi su ovi modernistički mitovi, međutim, sretno preživjeli u postmodernim kulturama (i na &#8216;postmodernom&#8217; trištu).
    </p>
<p>Ja bih <em>osobno rezanje</em> radije pojmila na drugačiji način: vidim ga kao radnu proceduru Sanje Iveković, a koja počiva na strategijama kolaža/montaže. Ako je tome tako, kako ću opravdati svoj argument da Sanja Iveković onda kada <em>radi na ulici</em>, izvodi <em>javne rezove</em>? U čemu je razlika?
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p><strong>Isključivanja</strong>
    </p>
<p>Bilo bi suludo tvrditi da se <em>osobno</em> rezanje Sanje Iveković radikalno razlikuje od njenog <em>javnog</em> rezanja, budući da njen rad <em>u</em> javnosti otkriva, vjerujem, istu <em>izravnost</em> koja karakterizira i njene &#8216;ne-javne&#8217; radove. Jedina je razlika u tome što njen javni rad ima privremeno postojanje – barem do sada. Ne pokušavam sugerirati niti to da radovi Sanje Iveković na ulici ne uvode osobno u javnu domenu, niti to da su njeni galerijski radovi manje društveni/politički od onih koji se odvijaju u javnom prostoru. Uvesti takvu podjelu značilo bi poduprijeti ne samo još uvijek prevladavajuće pretpostavke prema kojima je javni prostor jedina domena u kojoj se prakticira političko. Nadalje, stvaranje takve podjele bila bi gesta protiv same prakse Sanje Iveković, budući da ona neprestano propituje te također i razara te starodrevne opozicije koje se grade oko pojmova (ili radije mitova) javnosti i privatnosti. Od ranih 1970-ih, to jest već za vrijeme državnoga socijalizma, ona je prepoznala ne samo to da je osobno političko, već i to da političko ima manje veze sa &#8216;središnjom moći&#8217;; štoviše, ono ima više veze s brojnim rasprostiranjima moći i s njenim &#8216;mikro-fizičkim&#8217; radom koji konstituira odnose moći. Krećući od opozicije javno/privatno kakva je prisutna u diskurzima o &#8216;javnoj&#8217; umjetnosti <em>Rosalyn Deutsche</em> kritički primjećuje: &#8220;Najčešći je primjer način na koji se prihvaća kao gotovu činjenicu to da umjetnost da bi se kvalificirala kao javna – to jest, politička – mora biti smještena u prostore izvan muzeja ili galerija. &#8216;Izvan muzeja&#8217; se smatra nužnim, ako ne i dovoljnim, uvjetom javnosti neke umjetnosti. Tamo, pretpostavlja se, nalazimo ili se nadamo da ćemo ostvariti javni prostor shvaćen kao domenu univerzalne dostupnosti, to jest, cjelovitosti i potpunosti. &#8216;Unutar muzeja&#8217; padamo u parcijalnost i stoga u privatnost. Instrument nepriznavanja, alat koji generira rigidnu podjelu na unutra/vani ili javno/privatno jest neistraženi koncept političkoga kao područja ujedinjene borbe, koncept koji bismo u njegovoj orijentaciji ka ispunjenju mogli nazvati falocentričkim. Zašto koristiti termin javno kako bi se podržalo radije negoli problematiziralo podjelu javno/privatno? Zašto ga koristiti kako bi se ograničilo radije negoli razmnožilo političke prostore? Zašto ga koristiti kako bi se podržalo fikciju da je muzej izoliran od društva?&#8221;#{5}#
    </p>
<p>Inzistirajući na paru javno/privatno Deutsche pretpostavlja da imamo temeljno znanje o i iskustvo s buržoaskom, tj. demokratskom javnom sferom čija je &#8216;bit&#8217; ukorijenjena u opoziciji javno/privatno. U svojoj glavnoj knjizi, <em>Evictions</em> (1996.), ona dovodi u pitanje umjetnost i kritiku koje podržavaju individualistička poimanja umjetnika za kojega se drži da je apsolutno privatno biće i javne sfere koja je tobože iznad privatnih razlika i posebnih interesa, te tako tvrdi: &#8220;Opozicija javno/privatno bila je mobilizirana i da ujedini, radije negoli da polarizira &#8216;umjetnost&#8217; i &#8216;javnost&#8217;.&#8221;#{6}# Ona najprije kritički prikazuje ove već postojeće konceptualizacije javnog prostora te tako neizbježno počinje s <strong>Jürgenom Habermasom</strong>. U svojoj pionirskoj knjizi na ovu temu objavljenoj 1962. on javnu sferu zamišlja kao prostor <em>uključivanja</em> i izmirenja svih konflikata (uključujući i javne i privatne), prostor u kojem bi trebalo doći do racionalnog, ne-prisilnog konsenzusa#{7}#. Kasniji Habermasovi kritičari raskrinkali su njegovu idealističku poziciju, prepoznavši da u njegovoj procjeni ova navodno inkluzivna buržoaska sfera nije ništa drugo doli &#8220;pseudo-javna sfera&#8221; kako su to 1972. napisali <strong>Oskar Negt</strong> i <strong>Alexander Kluge</strong>#{8}#. Ova pseudo-javna sfera je diskriminirajuća i represivna sve dok za sobom povlači isključivanja te &#8220;reprezentira samo dio stvarnosti, selektivno i shodno određenim sustavima vrijednosti&#8221;#{9}#. Pored toga, Habermasova stajališta naišla su na kritiku i iz feminističke pozicije (koju je Deutsche također prigrlila), a njegovo razdvajanje javnoga i privatnoga područja smatra se odveć fundamentalističkim#{10}#.<br />
      
    </p>
</p></div>
<div align="justify">
<p>Nakon što je sažela i komentirala mnoge druge prosudbe kritičara (umjetnosti) i na ljevici i na desnici, Deutsche predlaže takav diskurs o javnom prostoru (i javnoj umjetnosti) u kojem ne odbacuje, već nanovo oblikuje par privatno/javno, uzimajući u obzir djelo <strong>Henri Lefebvrea</strong>, novije urbane teorije koje raspravljaju politike prostora te recentne re-konceptualizacije demokratskog projekta, posebice onu <strong>Chantal Mouffe</strong>, koja je u mnogim prilikama istaknula kako prostorne operacije proizvode prostor politike. Prije nego što predstavlja prostor za uključivanje &#8220;nas, ljudi&#8221;, demokratska politička zajednica se ostvaruje putem <em>protjerivanja</em> određenih društvenih grupa, poput beskućnika, na primjer; određenih dijelova društva, poput žena, na primjer; određenih seksualnih sklonosti, kao što je slučaj s muškim i ženskim homoseksualcima; određenih etničkih i kulturnih manjima; određenih građana zaraženih bolešću, kao što je SIDA, i tako dalje, i tako dalje. Zaključno Deutsche, slijedeći Mouffe, pokazuje kako operacije koje valja izvršiti u ovom uvijek već fragmentiranom javnom prostoru ne trebaju smjerati ni učvršćivanju zajednica ublažujući kontroverze i gradeći konsenzus, niti zapasti u nostalgične čežnje za ujedinjenom cjelinom zvanom &#8220;javnost&#8221; koja zapravo nikad i nije postojala, onako kao kod Habermasa i kod mnogih drugih kulturnih kritičara (<em>uključujući</em> <strong>Frederica Jamesona</strong>). Prije negoli kompromis i harmonija, homogenizacija i harmonizacija, upravo je <em>konflikt</em> ono što čini srž javnoga prostora. Nije &#8216;otvorenost&#8217; niti racionalna &#8216;dostupnost&#8217; proizvela javni prostor, javni je prostor &#8220;strukturiran isključenjima i, štoviše, pokušajima da se izbrišu tragovi ovih isključivanja. Isključivanja se opravdavaju, naturaliziraju i skrivaju reprezentiranjem društvenog prostora kao zbiljskog jedinstva koje se mora zaštititi od konflikta, raznovrsnosti i partikularnosti&#8221;#{11}#. Drugim riječima, javni prostor konstituira ono što on isključuje.<br />
      
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p><strong>(Javno) rezanje</strong>
    </p>
<p>Upravo ovo Sanja Iveković iznosi na vidjelo i počinje <em>urezivati</em> u javni prostor. Ona je umjetnica koja, prema vlastitim riječima, &#8220;ne isporučuje odgovore, već <em>postavlja pitanja</em>&#8220;#{12}#. U svojoj kontekstualnoj (i konceptualnoj) praksi javne umjetnosti ona prvenstveno radi <em>sa</em> i <em>protiv</em> iskjučivanjima iz javnosti, s pitanjima, procesima i/ili odnosima koji kroz njene umjetničke radove počinju gubiti svoju društvenu nevidljivost. Ova pitanja mogu biti tako različita kao što su kolektivna memorija, nasilje nad ženama, privatizacija javnog prostora, odnos građana prema njihovom gradu ili prema politici seksualnosti. Budući da ona sasvim sigurno nije jedini kontekstualni umjetnik koji goruće društvene probleme pokušava učiniti vidljivima, pitanje je kako ona djeluje u javnom prostoru. Predlažem da način na koji to radi nazovemo <em>javnim rezovima</em> koje vidim kao skup <em>prostornih operacija</em> kojima probija željenu &#8216;mirnu površinu&#8217; javnog prostora, upućujući na njegov istinski, konfliktni karakter. Svaki pojedini rad Sanje Iveković stvara napuklinu, prskanje, zapravo iskliznuće postojećih stabilnih i fiksnih pozicija te je u tom smislu svaki &#8216;javni rez&#8217; zapravo proizvodnja novih značenja ili re-semantizacija onih već postojećih. Na taj način ona ne igra igru umjetnika-kao-kulturnog-autoriteta, budući da vjeruje u upravo suprotno: &#8220;Sve je u malim koracima. Mislim da je ideja umjetnika s velikom misijom konačno napuštena&#8230;&#8221;#{13}#
    </p>
<p>Najbolje u <em>site-specific</em> radu Sanje Iveković jest to što ne možete olako reći &#8220;aha, ovo je <em>Sanja Iveković</em>&#8220;, dočim ste uvijek sigurni da je ono što vidite u javnom prostoru <strong>Holzer</strong>, <strong>Jaar,</strong> <strong>Wodiczko</strong> ili <strong>Gerz</strong>. Za razliku od <strong>Barbare Kruger</strong>, na primjer, čiji je svaki (javni) rad &#8220;napadno rad s potpisom&#8221;#{14}#, Sanja Iveković se opire takvom zavođenju. Na određeni način ona nikad nije napustila &#8220;medijski nomadizam&#8221;, tipičan stav u 1970-ima kada se iz videa obratila u performans, iz fotografije u instalaciju. Još i danas ona lako prevodi iz medija u medij, sve vrijeme odbijajući da se &#8216;zatvori&#8217; u <em>onaj jedan</em> &#8216;potpis&#8217; koji bismo mogli čitati kao njen <em>jedinstveni</em> umjetnički <em>ductus</em>. Ovaj kameleonski stav je očit i u njenom radu općenito, te svakako, kao što je primijetio <strong>Tihomir Milovac</strong> 1998., &#8220;upravo lukavost i promjenjivost čine njenu umjetničku strategiju&#8221;#{15}#. Ovo je sasvim sigurno točno, osim što &#8216;lukavost&#8217; Sanje Iveković nema ništa zajedničko s patrijarhalnim predodžbama ženstvenosti (modeli koji se u &#8216;stvarnom životu&#8217; pokazuju kao <em>donna è mobile</em>, a u umjetnosti kao <em>feminine mystique</em>), već naprotiv s njenim feminističkim pozicioniranjem. Mnoge umjetnice koje su se pojavile ranih 1970-ih i koje su propitivale &#8216;kanale&#8217; kojima umjetnost funkcionira odlučile su se za slično krivovjerje &#8220;odbijajući tradicionalne puteve pa čak i cilj ovladavanja medijem&#8221;#{16}#.
    </p>
<p>Dvadesetak godina kasnije Sanja Iveković je ukazala na još jednu taktiku koju sada koristi posebno onda kada intervenira u medijski prostor. Kad ju je <strong>Hans Ulrich Obrist</strong> pitao jesu li njeni radovi temeljeni na &#8220;infiltracijama&#8221;, što je po njemu stajalište karakteristično za 1990-te, Sanja Iveković je odgovorila: &#8220;To je definitivno infiltracija, ali također i sve druge strategije. Puno sam naučila od političkih aktivista, od ženskih organizacija i od ljudi koji su gradili civilnu scenu [u Hrvatskoj]. Naučila sam da kad jednom imaš vrlo jasnu ideju o tome za kakav se sadržaj zalažeš, treba koristiti sve vrste strategija – infiltraciju, čak i <em>mainstream medije</em>. Ne treba se getoizirati ni na koji način, ograničiti se na jedan kontekst. Treba koristiti svaki raspoloživi medij.&#8221;#{17}# Shodno tome, objekt-nost njenih radova u javnim prostorima varira i, kao u svakoj dobroj kontekstualnoj umjetnosti, ovisna je o dotičnom mjestu i dotičnom vremenu: odlučila se ona za skulpturu (<em>Lady Rosa of Luxembourg</em>, 2001), gradski namještaj (<em>LiverPoll</em>, 2004), reklamni pano (<em>Itersites</em>, 2006), razglednice i ulične &#8216;crteže&#8217; (<em>Ženska kuća</em>, 1998-2002) ili za video kao u projektu (<em>If) I Lived Here</em> (2005). Pored ovih, Sanja Iveković redovito koristi i jedno posebno javno &#8220;mjesto&#8221; za izvođenje javnog rezanja, naime, novine (<em>Gen XX</em>, 1997-2001; <em>Ženska kuća</em>, 2002, 2005; <em>Figure and Ground</em>, 2005). Usprkos činjenici da je s videom radi dulje od trideset godina, čini mi se da je tisak, to jest, <em>papir</em>, ipak njen omiljeni medij: 1970-ih njime se bavila koristeći prave škare, danas svoje &#8216;osobno&#8217; rezanje stvara virtualnim/digitalnim sredstvima.
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p style="text-align: center;"><img decoding="async" title="lady_rosa_of_luxembourg_ivekovic" alt="lady_rosa_of_luxembourg_ivekovic" src="/UserFiles/Image3/lady_rosa_of_luxembourg_ivekovic.jpg" align="middle" width="400" height="262" />&nbsp;
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p>Kad Sanja Iveković radi u javnom prostoru, njena procedura ostaje manje-više jednaka: temelji se, kako sam već spomenula, na strategiji kolaža/montaže. Ovaj specifični način djelovanja je potreban jer ona gotovo nikad ne stvara radove koji bi se temeljili na jednoj, jedinstvenoj ili privilegiranoj slici, a ako se ovo ponekad i dogodi, ona se uvijek pojavi sa slikom čija je struktura fragmentirana; zapravo, svaki se njen rad sastoji od <em>složene slike</em>. Prema tome, gotovo svaki rad-na-papiru se shvaća kao niz koji, međutim, nema narativni ili pripovjedni karakter; video instalacije uvijek uključuju neke druge elemente, drugačije od video monitora i ekrana. Svoje fotografske radove uređuje &#8216;rezovima&#8217; sličnim onima koje primjenjuje u videima te, poput &#8220;bricoleura&#8221; (da upotrijebim termin <strong>Levi-Straussa</strong>), ili radije <em>bricoleuse</em>, sljepljuje slike ili sklapa slike i tekstove, tako da u ovoj operaciji montaže &#8220;nadodani element remeti kontekst u koji je umetnut&#8221;#{18}#. Ono što smatram iznimno važnim jest činjenica da rezanja Sanje Iveković <em>ne</em> teže da izazovu nadrealističke efekte ili da pribjegnu psihoanalitičkoj maniri, što su inače strateški potezi uobičajeni 1980-ih, posebno u ženskoj aproprijacijskoj umjetnosti i teoriji koja iz nje proizlazi (kao kod <strong>Cindy Sherman</strong>, na primjer). Ovo, naravno, ne isključuje mogućnost čitanja njenog djela s freudovsko/lacanovskim naočalama. (Javno) rezanje Sanje Iveković otkriva ono što bih nazvala <em>dada direktnost</em>. Berlinska dada posebno, iako Sanja Iveković ne ide za dadaističkom &#8216;neurednošću&#8217; poput <strong>Marthe Rosler</strong> koja svoje foto-kolaže namjerno sastavlja u tradiciji <strong>Hannah Höch</strong>, to jest kao da &#8220;reže kuhinjskim nožem&#8221;#{19}#. Sanja Iveković, naprotiv, ekonomično primjenjuje raspoloživa sredstva, nekako uredno – čitljivi tekst je položen preko čitljive slike – te gledateljima ostavlja da oblikuju značenje ili da, Duchampovim riječima, <em>završe</em> djelo. Ako je usporedimo s generacijom umjetnica koje su, poput nje, postale profesionalno vidljive 1970-ih i čiji je rad u vezi s &#8220;alegorijskim procedurama&#8221; 1980-ih#{20}#, jasno je da je pozicija Sanje Iveković drugačija: ona nije uhvaćena u zamku romantičarske retorike i melankolije te ne dijeli cinizam i parodijske strategije koje često karakteriziraju feminističku poziciju Cindy Sherman i Barbare Kruger#{21}#. Ono što vidim kao dada direktnost Sanje Iveković jest to da ona ne pokušava obraćati nesvjesnom, već naprotiv svjesnosti koju je dada, sa svojom utopijskom društvenom kritikom, željela promijeniti umjetničkim sredstvima. Za Sanju Iveković (njena) je umjetnička praksa &#8220;alat koji podiže svijest o stvarima i način na koji radi nešto što možda drugim sredstvima nije moguće&#8221;#{22}#.
    </p>
<p>Prije negoli razmotrimo druge radove Sanje Iveković, željela bih najprije spomenuti privremeni spomenik, <em>Lady Rosa of Luxembourg</em>, postavljen u gradu Luksemburgu 2001. godine, jer bi nam on mogao pomoći da shvatimo kako njeno kolažno/montažno uređivanje funkcionira u <em>urbanom prostoru</em> te kako jedan kontekstulni rad presijeca prostorno i vremensko polje koje obično zamišljamo kao &#8216;neutralan&#8217; kontekst. Pozvana na sudjelovanje na <em>Manifesti 2</em>, održanoj 1998. u Luksemburgu, Sanja Iveković je predložila dva projekta. Prvi, nazvan <em>Frauenhaus</em>, koji se bavi obiteljskim nasiljem nad ženama u Zagrebu i Luksemburgu bio je tada i realiziran; drugi, pod nazivom <em>Pregnant Memory</em> (1998.) nije se mogao ostvariti. U to vrijeme ona je bila zaokupljena pitanjem nacionalizma koji je, kako pokazuje <strong>Cynthia Enloe</strong>, &#8220;tipično proistekao iz maskuliniziranog sjećanja, maskuliniziranog poniženja i maskuliniziane nade&#8221;#{23}#. U ratu kao i u miru, postkomunistički &#8216;demokratski&#8217; nacionalizmi su težili tome da oblikuju postsocijalističku Ženu i pragmatično (kao majku koja obitava u sigurnosti doma) i simbolički (kao majku nacije). Ova je kombinacija razrušena u <em>video clipu</em> Sanje Iveković, <em>Lijepa naša</em> (1997), mišljenom za emitiranje na Hrvatskoj televiziji kao dio kampanje &#8220;Zaustavimo nasilje nad ženama&#8221; koju su pokrenule ženske organizacije iz Hrvatske. U ovoj anti-reklami ona prisvaja i naziv i glazbu hrvatske nacionalne himne &#8220;Lijepa naša&#8221;#{24}#, no u nju uvodi &#8216;vizualni obrat&#8217; tako da nanovo oblikuje žensku alegoriju nacije, ovoga puta licem pretučene žene.
    </p>
<p>Slična je i pozadina njenog projekta <em>Pregnant Memory</em> planiranog za <em>Manifestu 2</em> koji se tri godine kasnije razvio u <em>Lady Rosa of Luxemborug</em> kada je konačno dobila mogućnost da &#8216;preformulira&#8217; glavni nacionalni spomenik Luksemburga. Radi se o <em>Le monument de mémoire </em>(1923), lokalno poznatom kao <em>Gëlla Fra</em> (<em>Zlatna gospođa</em>, op.p.), koji završava pozlaćenom figurom Nike, ženskom alegorijom Pobjede. Sanja Iveković zamislila je repliku spomenika uvodeći tri ključne intervencije: posvetila je svoj privremeni spomenik Rosi Luxemburg, promijenila figuru <em>Gëlla Fra</em> u trudnicu te je upotrebila&nbsp; tekst sastavljen od naoko nepovezanih riječi koje kruže oko spomeničkog podnožja#{25}#. U ovom prostornom kolažu umjetnica izvodi operaciju koju <strong>Benjamin</strong>, pišući o <strong>Brechtu</strong>, naziva &#8220;Umfunktionierung&#8221; (funkcionalna transformacija)#{26}#. Sanja Iveković transfromira oboje, originalnu žensku figuru čineći je trudnom, a čini se da je ovaj potez izazvao puno manje iritacije od transformacije tekstova koji su na originalnom spomeniku pričali o muškim idealima poput heroizma, patriotizma, otpora te, naravno, muškog žrtvovanja. U svojoj transformiranoj verziji tekst realistički donosi &#8216;idealiziranu ženstvenost&#8217; te dopušta blasfemične kombinacije riječi napisanih na tri jezika, poput LA RÉSISTANCE (otpor, op.p.) i WHORE (kurva, op.p.), LA JUSTICE (pravda, op.p.) i BITCH (kučka, op.p.), KAPITAL i L&#8217;INDÉPENDENCE (neovisnost, op.p.). Ovi su tekstulani kolaži prouzročili ogroman politički skandal u Luksemburgu te izazvali nasilne, čak i histerične, &#8216;patritoske&#8217; reakcije u javnoj sferi u kojoj se mjesecima raspravljalo o &#8216;nepovredivosti&#8217; kolektivnog sjaćanja i &#8216;ugroženom&#8217; nacionalnom identitetu#{27}#.
    </p>
<p>Zbog ovih reakcija se <em>Lady Rosa</em> čini dobrim primjerom za ilustraciju odnosa između umjetnosti i konteksta. Nasuprot uobičajenim predodžbama &#8216;konteksta&#8217; kao kontejnera i pozadine za (javnu) umjetnost te nasuprot argumentima da zapadni kritčari ne mogu govoriti o suvremenoj ne-zapadnjačkoj umjetnosti jer ne-znaju-dovoljno o lokalnom &#8216;kontekstu&#8217;, teoretičari kulture su nedavno ovaj pojam definirali na nov način: konteksti nisu prostorni entiteti s nepromjenjivom &#8216;biti&#8217;, oni se, kao i sama umjetnička djela, aktivno proizvode. Upravo na ovoj liniji razmišljanja <strong>Lawrence Grossberg</strong> i predlaže &#8220;transformaciju poimanja konteksta kao skupa uvjeta ka više političkom poimanja konteksta kao skupa mogućnosti ili korisnosti&#8221;. On pretpostavlja da konteksti &#8220;nisu statičke strukture, već aktivne konfiguracije mogućnosti, mobilnosti i stabilnosti&#8221;#{28}#. <strong>Martin Beck</strong>, slijedeći Grossberga, tako smatra: &#8220;Kontekstualna umjetnička praksa ne samo da treba iznova stvoriti i predstaviti kontekst, već mora priznati i to da ona sama aktivno proizvodi ili izmišlja kontekst u koji se uključuje&#8221;#{29}#. Upravo se ovo i dogodilo u Luksemburgu gdje je <em>Lady Rosa</em> stvorila novu sastavnicu u zadanom kontekstu: bio je to <em>novi zakon</em> koji je izglasao Luksemburški parlament, a koji regulira i štiti upotrebu i (zloupotrebu) &#8220;Gëlle Fra&#8221;, koja je sada i pravno priznata kao nacionalna ikona.
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p style="text-align: center;"><img decoding="async" title="Lady_Rosa_of_Luxembourg_2_ivekovic" alt="Lady_Rosa_of_Luxembourg_2_ivekovic" src="/UserFiles/Image3/Lady_Rosa_of_Luxembourg_2_ivekovic.jpg" align="middle" width="400" height="399" />&nbsp;
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p><strong>Cjelovita &#8216;slika&#8217; </strong>
    </p>
<p>Pored pitanje <em>zašto</em> i <em>kako</em> Sanja Iveković radi u javnom prostoru, drugo interesantno pitanje jest <em>kada</em> je ona točno &#8216;izašla u javnost&#8217;. Ako znamo da svoju umjetnost izlaže u muzejima i galerijama preko trideset godina, njena karijera javne umjetnice čini se poprilično kratkom, svega deset godina. Osim svega nekoliko radova iz 1970-ih te videa produciranih i emitiranih na jugoslavenskoj nacionalnoj televiziji 1980-ih (kojima ću se vratiti kasnije), svi njeni ostali radovi-na-cesti datiraju nakon 1996. Nekoliko je razloga njenom zakašnjelom &#8216;javnom početku&#8217;. Istina je da je 1970-ih i 1980-ih mogla stvarati javne radove izvan svoje domovine budući da je imala brojna predstavljanja i izložbe u inozemstvu gdje je pokazivala svoje performanse i video radove. I zaista je internacionalno i postala poznata kao <em>video umjetnica</em>. No, &#8216;kod kuće&#8217;, u Hrvatskoj (i SFR Jugoslaviji), ovo, ipak, nije bio slučaj. Zašto? Zato što sam termin <em>javni prostor</em> implicira demokratski javni prostor, kojega nije bilo, i nije moglo biti, u državnom socijalizmu (iako je jugoslavenski način prakticiranja socijalizma uključivao slobode o kojima su države pod sovjetskim nadzorom mogle samo sanjati). Stoga je Sanja Iveković počela stvarati javne radove u vrijeme kada se njena domovina Hrvatska uhvatila u koštac s demokratskim procesima (politički pluralizam, ekonomska tranzicija, praćene naglim društevnim promjenama, poput nezaposlenosti, na primjer), a koje su odreda uvedene u sjeni nacionalizma i nedavnoga rata. Kao i u drugim postkomunističkim zemljama, i Hrvatska je počela utemeljivati mrežu nevladinih organizacija, samomobiliziranih u ocrtavanju kontura scene civilnoga društva kojem je pripadala i Sanja Iveković, bilo su-osnivanjem ženskih organizacija ili sudjelovanjem u njihovim aktivnostima.
    </p>
<p>Pogledajmo sada u kojoj je kulturnoj i političkoj konstelaciji Sanja Iveković izvela svoje javne rezove. Sredinom 1990-ih Berlinski je zid već srušen, zajedno s <strong>Marxom</strong>, <strong>Engelsom</strong>, <strong>Lenjinom</strong> (a i Titom), svi su oni &#8216;iznenada preminuli&#8217; pred njegovim ruševinama. Prije sad već nekoliko godina <em>nekad crveni</em> Istok (svjesno) i Zapad (a da to uopće nije znao) su kročili u postkomunističko doba. Mnogi su dijelili taj slavljenički duh u pogledu &#8220;kraja povijesti&#8221; ; pridružili su mu se trezveni zaključci koje je djelila tek nekolicina: &#8220;Moramo, zapravo, priznati da pobjeda liberalne demokracije više duguje kolapsu svoga neprijatelja nego svom vlastitom uspjehu&#8221;#{30}#. Čak i prije negoli je neprijatelj izmišljen u hladnom ratu kolabirao, a ovo se dogodilo puno prije ponovnog iznalaženja &#8220;osovine zla&#8221; koje je uslijedilo nakon 11. 09. te proizvelo traženi povratak starim, dobrim vrijednostima (uključujući i militarizam), Zapadni svijet je napravio prilično konformistički zaokret. Pomislite samo kako je reaganizam, thatcherizam, kohlizam koincidirao s nacionalnim momačkim klubovima okrenutima slikanju, poput njemačkog neoekspresionizma, talijanske <em>transavanguardie</em>, francuskog <em>figuration libre</em>, koje je sve odreda žustro prigrlilo umjetničko tržište, pothranjeno tijekom ikonoklastičkih 1970-ih; ne zaboravite ni kako je zapadno tržište pozdravilo sovjetski <em>soc-art</em> (još jedan momački klub) ne zato što je signalizirao perestrojku, već zato što je nudio umjetnost naslikanu-na-platnu. Odatle, sredinom 1990-ih, <strong>Hal Foster</strong> postavlja pitanje koje je ključno ne samo za američku situaciju koju je on pomno istraživao; to je pitanje koje smatram krajnje relevantnim za širi zapadnjački kontekst te <em>posebno</em> važnim za (umjetničku) inteligenciju koja je izniknula i/ili se nanovo strukturirala nakon detronizacije državnog socijalizma. Fosterovo pitanje glasi: &#8220;I koje <em>je</em> mjesto kritike u političkoj kulturi koja je sve više <em>afirmativna</em> – posebno usred kulturnih ratova koji navode desnicu da prijeti voli ili ostavi, a ljevicu da se pita <em>gdje sam ja</em> <em>u ovoj slici?</em>&#8220;#{31}#
    </p>
<p>Dakle, Sanja Iveković pripada ovim intelektualcima <em>u praksi</em> i umjetnicima-građanima koji se ne čude, već neprestano i ponekad u neravnopravnim okolnostima teže – i uspijevaju – pozicionirati se u &#8220;slici&#8221;. A kakva je to slika? Kasnih 1990-ih – kao i danas, izgleda poprilično isto: možete je prekontrolirati u Hrvatskoj, možete je nadgledati na međunarodnoj razini, i završit ćete s manje ili više istim opisom: usprkos raspršenim otporima, naša &#8220;slika&#8221; je bila – i jest – deprimirajuće <em>postpolitička</em>. Naravno, slika također nalikuje i brojnim drugim <em>post-ovima</em> koji uokviruju praksu Sanje Iveković: počela je prakticirati svoju profesiju zajedno s generacijom hrvatskih i jugoslavenskih umjetnika koji su se pojavili nakon 1968. prisvojivši <em>postmoderne</em> ili radije post-duchampovske poteze za propitivanje modernističke doktrine; ona se morala uhvatiti u koštac s <em>postkomunističkim</em> stanjem koje u osnovi znači propadanje (državnog) socijalizma i skok ka (državnom) nacionalizmu. Uz to, a zbog krvavog raspada bivše Jugoslavije, morala se pozabaviti s i proživjeti <em>postratna vremena</em>. I kao zadnje, ali ne i manje važno, bez obzira radi li lokalno ili internacionalno, ona je uokvirena i <em>postfeminizmom</em>, pojam koji sam po sebi izvanredno pristaje u postpolitički (ili smijem li se usuditi reći apolitički) svijet. Ovaj bi termin mogao implicirati da je feminizam potpuno inkorporiran u &#8216;stvarni život&#8217; i da stoga više nije potreban#{32}#. To hoće reći da je postfeminizam instituiran kao politički korektna teorija/praksa usprkos činjenici da, za razliku od pojma postmoderno, nitko nikada (da i ne spominjemo <strong>Lyotarda</strong>) nije objasnio djeci što feminizam zapravo znači. Štoviše, prefiks <em>post</em> stavljen pred riječ <em>feminizam</em> dobro se ugnijezdio u postsocijalističke države gdje je, kako glasine kažu, feminizam trebao biti napušten (ili radije, odbačen) sve dok je on <em>kolektivna</em> ideologija koja, kao bilo koji drugi kolektivni projekt (osim nacionalizma), &#8216;guši&#8217; novorođeni postsocijalistički subjekt (bio on ženski ili muški). Ovaj je subjekt, smatra se, umoran i traumatiziran prethodnom dijeljenom kolektivnom ideologijom koja je, usput, legalizirala rodnu ravnopravnost. Za razliku od muškaraca koji danas grade postkomunističke &#8220;demokracije s muškim licem&#8221;, žene su sada dobile više vremena za sebe: tijekom perioda tranzicije (koja je još u tijeku) većina njih je izgubila posao i tako je mogla prigrliti &#8216;postfeminizam&#8217; bez imalo stresa na radnom mjestu. Ono što, međutim, nedostaje u &#8220;slici&#8221; koju sam skicirala kao mješavinu teorijskih, umjetničkih i političkih uvjeta koje Sanja Iveković dijeli sa svima nama, je sad još jedan &#8216;post&#8217; – postpatrijarhat#{33}#. Hoće li ovo posebno stanje ikad biti dosegnuto ili neće ostaje otvoreno pitanje. Neodložnije je pitanje istražiti gdje je to točno patrijarhat <em>online</em> danonoćno, a to je upravo <em>život</em> &#8216;kakav znamo&#8217; – svakodnevnica.
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p><strong>Svakodnevnica, onda i sada </strong>
    </p>
<p>Za vrijeme socijalističke Jugoslavije Sanja Iveković je sudjelovala u nekoliko grupih projekata koji su se odvijali u urbanom okruženju, kao što su <em>Mogućnosti za 1971. </em>(kustos <strong>David Matičević</strong>), a u okviru kojega je izradila neonski rad, <em>Prolaz</em>, instaliran u jedan zagrebački prolaz. U ovom <em>site-specific</em> radu ona minimalističkom gestom prodire u zatečeni prostorni poredak sugerirajući tako da je prostor proizvod aktivnosti, realizacija koju će kasnije najbolje formulirati <strong>Michel de Certeau</strong> tvrdnjom da je &#8220;prostor <em>prakticirano mjesto</em>&#8220;#{34}#. Ove urbane intervencije, poput druge grupne izložbe u kojoj je Sanja Iveković također sudjelovala, <em>Guliver u zemlji čudesa</em>, a koja je bila smještena u park (kustos <strong>Želimir Koščević</strong>, u Karlovcu 1971) pripadaju trendu koji se u bivšoj Jugoslaviji nazivao &#8220;demokratizacijom&#8221; ili &#8220;socijalizacijom umjetnosti&#8221;; ovi termini eksplicitno ukazuju na dvije stvari: da modernističko iskustvo (a posebno apstraktna umjetnost) koje je u jugoslavenskoj socijalističkoj državi uživalo status službene (umjetničke) ideologije nije bilo u dovoljnoj mjeri &#8216;socijalizirano&#8217; budući da je naš socijalistički modernizam (blizak svim ostalim modernizmima) privilegirao &#8216;retoriku čistoće&#8217; i bezinteresno umjetničko djelo <em>iznad</em> takozvane realnosti iz prve ruke; drugi važan aspekt ovih gradskih projekata bio je taj da su mladi umjetnici koji su tada odlučili za konceptualni pristup uveli novu društvenu ulogu (socijalističkoga) umjetnika budući da njihove intervencije u urbani okoliš nisu završile u formi političkih spomenika (u to vrijeme pribjegavajući isključivo apstraktnim oblicima) ili &#8216;ne-političkim&#8217; ženskim aktovima koji su nastanjivali naše moderne, socijalističke gradove. Sanja Iveković je ranih 1970-ih počela koristeći video tehnologiju te se tako pridružila pokretu koji se tada zvao &#8220;half-inch revolution&#8221;#{35}#. 1980-ih jugoslavenska javna televizija je producirala i emitirala nekoliko videa Sanje Iveković#{36}#.
    </p>
<p>Konačno, zadnji rad nastao u socijalističkom periodu realiziran na <em>otvorenom prostoru</em>, naime na balkonu njenog stana u Zagrebu, jest njen solo performans <em>Trokut</em> (1979), s kojim je pokušala – no uspjela na svega 18 minuta – tretirati svoj neposredni komunistički okoliš <em>kao da je</em> javni prostor.#{37}# Performans <em>Trokut</em> (predstavljen kao set od četiri crno-bijele fotografije) objavljen je u katalogu solo izložbe Sanje Iveković održane u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 1980, iako nije bio izložen na izložbi.#{38}# Činjenica da se pojavio barem u katalogu – na umjetničino inzistiranje – mogla bi značiti da je jugoslavenske kulturne vlasti naprosto bile malo liberalnije od onih koje su bile aktivne iza željezne zavjese (gdje je uistinu cvjetala takozvana <em>apartment art</em>) ili da jednostavno nisu mnogo marili za publikacije o &#8216;mladoj&#8217; umjetnosti koja je sigurno neutralizirana iza muzejskih zidova jer oni nisu mogli &#8216;nauditi&#8217; našoj socijalnoj/socijalističkoj stvarnosti na način na koji je to učinio javni/masovni medij jugoslavenskoga filma. U performansu <em>Trokut</em> Sanja Iveković uvodi sve što je potrebno u javnoj-i-političkoj umjetnosti: propituje i pomiče granice između osobnog i javnog, između erotskog i ideološkog, a svojim feminističkim (kao i anarhističkim) nazorom smješta osobno unutar političkog. Usprkos tome, teško je <em>Trokut</em> kvalificirati kao <em>javnu umjetnost</em>. Zašto? Zato što performativnom činu Sanje Iveković na njenom balkonu nedostaje glavni uvjet za javnu umjetnost, a to je <em>javni prostor</em>, koji je &#8216;nužna posljedica&#8217; demokracije.#{39}# Osim <em>Trokuta</em>, koji je po mom mišljenju <em>taj</em> javni performans koji je najavio nastanak demokratskog javnog prostora, svi drugi javni radovi Sanje Iveković realizirani ili u Zagrebu ili u inozemstvu pripadaju kasnim 1990-ima.
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p style="text-align: center;"><img decoding="async" title="Trokut_4_ivekovic" alt="Trokut_4_ivekovic" src="/UserFiles/Image3/Trokut_4_ivekovic.jpg" align="middle" width="400" height="291" />&nbsp;
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p>Sanja Iveković je netko tko je svakodnevni prostor oduvijek gledao oštrim okom kamere, i ona je uistinu sposobna detektirati čak i najtananije (vizualne) transformacije Zagreba, njenog rodnog grada, čija se ikonografija nedavno promijenila nevjerojatnom brzinom: sve ove promjene koje su se dogodile u slici grada su tamo da signaliziraju razlike između <em>onda</em> (državni socijalizam) i <em>sada</em> (postkomunističko razdoblje, nacionalna država). Danas, ona promatra urbane okoliše elektronskom pomnošću, motreći njihove promjene od uličnih pločnika (<em>Anti-spomenik Nikoli Tesli</em>, projekt za javni natječaj, Galerija Nova, Zagreb, 2006) sve gore do fasada (<em>S.O.S. Nada Dimić</em>, 2000).#{40}# U <em>čitanju</em> grada Sanja Iveković u središte dovodi operacije <em>imenovanja</em> ili radije preimenovanja, koje su, kako smo naučili od <strong>Tzvetana Todorova</strong>, na primjer, operativni modusi moći: kada se znak na fasadi koji je nekada glasio &#8220;Nada Dimić&#8221;#{41}# danas ukazuje kao logo kompanije &#8220;Endi International&#8221;, ovaj lingvistički pomak ne implicira tek imenovanje, već naznačava to da je društveni prostor prošao radikalnu <em>privatizaciju</em>, tj. kapitalizaciju (u ovom slučaju bankrot). U dugoročnom projektu <em>Nada Dimić File</em> (1998. – 2001) Sanja Iveković ukazuje na načine na koji su otvoreni urbani prostori privatizirani te na činjenicu da opozicija privatno/javno u novorođenim demokracijama polako ide u smjeru privatizacije čitavih područja društvenoga života.
    </p>
<p>Pored pomnnog <em>čitanja</em> gradova Sanja Iveković, sa sličnom opreznošću preispituje medijske reprezentacije &#8216;stvarnog života&#8217;. Kao umjetnica koja je zarana naučila kako <em>čitati</em> javne/masovne medije (posebno tisak i televiziju), došla je do spoznaje da ovi ne &#8216;zrcale&#8217;, već namjesto toga <em>proizvode</em> &#8216;stvarni život&#8217;. U svojim javnim radovima (kao i u svim drugim) ona poništava načine na koje se na život utječe, kako ga se filtrira i disciplinira putem različitih reprezentacijskih režima, bilo da se radi o vizualnim, tekstualnim ili nekim drugima. Ovi režimi počivaju na diskursima i praksama koji konstruiraju svakodnevnicu kao nekonfliktnu zonu koja (nam) isporučuje rodne odnose i odnose moći kao da su zadani prirodnim zakonima i kao da nisu ljudski proizvod; diskursi i prakse koje selektivno izgrađuju odsutnosti iz javnosti i nevidljivosti u njoj.
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p style="text-align: center;"><img decoding="async" title="trokut_ivekovi__" alt="trokut_ivekovi__" src="/UserFiles/Image3/trokut_ivekovi__.jpg" align="middle" width="400" height="273" />&nbsp;
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p>Sanja Ivekovć je počela zarezivati hrvatski medijski prostor oko 1997. godine, u početku u onim časopisima koji su pokrivali scenu nevladinih organizacija, kao što su kulturni časopisi, <em>Arkzin</em>, <em>Frakcija</em>, i ženski časopisi, <em>Kruh i ruže</em>, u koje je anonimno uvrstila svoje fotomontaže <em>GEN XX</em> (1997. – 2000).#{42}# Oponašajući jezik oglašavanja ona koristi taktiku poznatu mnogima od njenih feminističkih suvremenica, koje su sve, kako kaže <strong>Kate Linker</strong>, došle do istog zaključka: &#8220;Otkrile smo prisilu medija; moramo razviti metode kojima ćemo im se suprotstaviti&#8221;#{43}#. Premda Sanja Iveković možda i dijeli metode s drugim ženskim umjetnicama (poput pravila one se sve služe modusima kolaža/montaže), od 1990-ih ona se manje zanima za uobičajenu kritiku robe i/ili marketinga (što je središnja tema njenih foto/tekstualnih radova u 1970-ima). S radom <em>GEN XX</em> Sanja Iveković probija barikadu <em>Denkverbota</em> te pomoću genuino političkog čina izaziva smetnje u lokalnoj zajednici koja je nepokolebljivo protjerala kolektivnu uspomenu na komunističku prošlost te izbrisala osnovni narativ socijalističke Jugoslavije temeljen na antifašističkom otporu u Drugom svjetskom ratu. Sjećanje na socijalističko doba i na tradiciju antifašizma protjerano je iz javne sfere, učinjeno nevidljivim i/ili – premješteno u <em>privatnu sferu</em> (i privatna sjećanja). <em>GEN XX</em> je uistinu &#8216;site-specific&#8217; javni događaj (Hrvatska, kasne 1990-te), no on je i &#8216;time-specific&#8217; pokušaj da se razotkriju procesi koji su se dogodili u svim drugim postkomunističkim &#8216;demokracijama&#8217; koje su bez iznimke težile brisanju svake moguće veze s prošlošću.
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p><strong>Dijaloški rad </strong>
    </p>
<p>Kroz čitave 1990-te i u teoriji i u umjetničkoj kritici koje su se bavile kontekstualnim umjeničkim praksama najčešće korišteni termin bio je onaj <em>relacija</em>: obično se kaže da umjetnici, a posebno oni koji stvaraju javne radove, <em>uspostavljaju relacije</em> s kontekstom u kojem i s kojim rade. Za ovo postoje dobri razlozi. Da, svi smo naučili lekciju o konceptu <em>prostora</em>, koji je najprije uspostavio Lefebvre, a kasnije urbani teoretičari, kulturni kritičari, uključujući i feministkinje, koji odreda tvrde da je prostor relacijska kategorija: on nije zadan, već se proizvodi. Kad Lefebvre u svojoj knjizi <em>La production de l&#8217;espace</em> (1974) istražuje polivalentni prostor kasnog kapitalizma, a koji zove &#8220;apstraktnim prostorom&#8221;, on ga opisuje kao prostor isključivanja, dominacije, podređivanja i nadzora.#{44}# Stoga je posebno iritantno u recentnim površnim i uistinu nekritički prekomjernim upotrebama pojma relacija, koje je djelomično odaslala <strong>Bourriaudova</strong> <em>Relacijska estetika</em>#{45}#, to što se termin <em>relacija</em> izgubio u svom <em>postpolitičkom</em> prijevodu.
    </p>
<p>Naprotiv, kad Sanja Iveković radi <em>u</em> i <em>sa</em> svakodnevnim kontekstima, ona s njima ne uspostavlja mlohave relacije; ona, Benjaminovim riječima, &#8220;intervenira aktivno&#8221;#{46}#. A ona intervenira u svakodnevnicu i reagira na nju poduzimajući akcije od početka svoga umjetničkoga života, od 1970-ih: njene rane video instalacije kao i performansi podrazumijevaju aktivnu publiku (<em>Inter Nos</em>, 1977; <em>Meeting Point</em>, 1978), no također i neki recentni radovi zovu na direktnu participaciju (<em>Samo za tvoje oči</em>, Zagreb, 2000).
    </p>
<p>Istina je da se &#8216;kulturalni obrat&#8217; u teoriji i umjetničkim praksama uistinu dogodio 1990-ih kad su postkolonijalni diskursi konačno uključeni u glavnostrujaške akademske, a istina je i da je takozvana relacijska umjetnost kao ključni termin također smišljena 1990-ih. Međutim, pomnije istraživanje dokazalo bi da su umjetnici senzibilitet za svoje kulturno okruženje pokazivali već od 1970-ih, kada je <strong>Joseph Kosuth</strong> prepoznao novu ulogu umjetnika, &#8220;umjetnika kao antropologa&#8221;. Za razliku od antropologa koji se smješta u druge kulture, &#8220;zanimljivost umjetnika-kao-antropologa jest u tome da se umjetnička aktivnost ne zbiva <em>izvan</em>, ona je mapiranje pounutrujućih kulturnih aktivnosti njegovog <em>vlastitoga</em> društva&#8221;#{47}#. On, naravno, ne spominje da je ovu ulogu preuzela također i <em>feministkinja</em>-antropologinja, poput <strong>Marthe Rosler</strong>, na primjer, koja je onda donjela u američku kuću (vijetnamski) rat. Zatim 1990-ih Hal Foster ustanovljuje novo stajalište koje imenuje &#8220;umjetnik kao etnograf&#8221;, zapažajući da je &#8220;mapiranje u recentnoj umjetnosti težilo ka sociološkom i antropološkom, ka točki gdje je etnografsko mapiranje neke institucije ili zajednice primarna forma <em>site-specific</em> umjetnosti današnjice&#8221;#{48}#. Takvo sociološko mapiranje je uistinu uobičajeno u suvremenoj umjetnosti, sjetimo se samo <strong>Hansa Haackea</strong>, <strong>Jochena Gerza</strong> ili dokumentarnih načina reprezentacije kod Marthe Rosler, uključujući i dijaloško područje rada Sanje Iveković koje je uvela u praksu u nedavnom javnom projektu <em>LiverPoll</em> (Liverpoll, 2004). U projektu <em>Liverpoll</em> formulirala je set pitanja za građane Liverpolla ispitujući njihovo &#8216;osobno&#8217; stajalište o osobnim stvarima (ljubav, odgajanje nesretne djece itd), kao i o javnim pitanjima (rodna ravnopravnost, kapitalizam, EU, civilna sloboda i tako dalje). Njen pokušaj da rat u Iraku vrati &#8216;kući&#8217;, tj. u Veliku Britaniju s pitanjem &#8220;Želimo li se povući iz Iraka?&#8221; nije uspio budući da su lokalne novine u kojima je bila objavljena njena anketa cenzurirale ovu temu (uz još neke druge).
    </p>
<p>Puno prije Liverpolla, gdje je trebala &#8216;suradničku publiku&#8217;, aktivne intervencije Sanje Iveković u svakodnevnu kulturu nastajale su kroz suradnje, kroz uspostavljanje saveza, pokretanje grupa, poticanje sudjelovanja. Takva inter-komunikacija obično se pojavljuje u produkcijama poput radionica koje je pokrenula u <em>Ženskoj kući</em> (1998. – 2002)&nbsp; ili u <em>(If) I Lived Here</em> (2005). Svi ovi različiti načini rada-s-drugima podrazumijevaju uzajamno uspostavljanje odnosa, i upravo ovo smatram <em>dijaloškim radom</em>, koji je Sanja Iveković, kao što je ranije izjavila, naučila od ženskih aktivista. Njena gerilska akcija, <em>Lice jezika</em> (Zagreb, 1998) bila je dijelom šireg projekta koji je pokrenula ženska nevladina organizacija <strong>b.a.b.e.</strong>, &#8220;Zaustavimo nasilje nad ženama&#8221;. Odgovarajući na problem agresije nad ženama (koji se javlja već u njenim ranim fotografskim radovima, kao što je <em>Gorki život</em>, 1975, i <em>The Black File</em>, 1976) Sanja Iveković je još jednom razmotrila ovaj problem, okrećući se <em>govoru mržnje</em> s kojim su žene suočene dnevno i u javnosti (&#8220;kučka&#8221;, &#8220;kurva&#8221;, &#8220;lezbijka&#8221;, &#8220;Ciganka&#8221;, &#8220;feministica&#8221; itd). Ovi osobiti performativni činovi ne mogu se promatrati kao &#8220;reprezentacija moći ili njeni verbalni epifenomeni, već kao <em>modus operandi</em> same moći&#8221;#{49}#.
    </p>
<p>Uzevši u obzir da se rodni odnosi (kao i svi drugi odnosi moći)&nbsp; konstituiraju u areni svakodnevnice, gdje uslijed ponavljanja performativnih činova&nbsp; učimo naše ženske ili muške uloge (kao što je pokazala Judith Butler u svojoj knjizi <em>Nevolje s rodom</em> 1990), Sanja Iveković se prihvaća ovog pitanja kako bi raskrinkala način na koji podjela između javnog i privatnog postaje produktivna u procesu apsorbiranja odnosa dominacije: ovi su <em>premješteni</em> u &#8216;privatnu&#8217; sferu, u obitelj koja se općenito smatra prostorom s onu stranu zakonitih vlasti.#{50}# Ovo je slučaj s obiteljskim nasiljem nad ženama, ekstremnom primjenom sile izvršene u &#8216;sigurnosti&#8217; doma koje je obično izbačeno iz javnog diskursa. Tvrditi da nasilno ponašanje prema ženama (izvedeno ili u javnosti ili u kući) ima veze sa štetnim učincima kapitalističkog stanja bilo bi pogrešno budući da ovi nasilni zločini, kao što <strong>Doreen Massey</strong> to jezgrovito artikulira, &#8220;nisu samo učinak &#8216;kapitala&#8217; &#8230; već muškaraca&#8221;#{51}#. Sanja Iveković se ovom kritičkom pitanju obraća i u svom tekućem projektu <em>Ženska kuća</em>, pokrenutom 1998.#{52}# i realiziranom međunarodno (Hrvatska, Luksemburg, Tajland, Italija, Kosovo), a koji se često izlagao u muzejskom kontekstu, ali i vraćao &#8216;stvarnom životu&#8217; te predstavljao na otvorenom (na fasadi muzeja u Luksemburgu (1998); u parku u Bangkoku (1999); na glavnom trgu u Zagrebu (2002)).
    </p>
<p><em>(If) I Lived Here</em> (2005) je još jedan rad temeljen na dijaloškoj suradnji.#{53}# Radi se o trodijelnom videu realiziranom u grupnom projektu, <em>TrichtLinnBurg</em>, koji je predstavljen na otvorenim prostorima triju gradova. Kao ranije u <em>Osobnim rezovima</em>, ona ponovo primjenjuje proceduru kolaža/montaže i još jednom ne koristi kameru osobno: ona <em>urezuje</em> turističke filmove o Salzburgu, Tallinnu, Maastrichtu, odnosno prekida originalni kontekst subverzivnim elementima. &#8216;Službena&#8217; gledišta koja svako od mjesta reprezentiraju kao &#8216;idealan grad&#8217; za imućne <em>autsajdere</em> (odnosno strance) združena su s &#8216;privatnim&#8217; gledištima koja su snimili <em>insajderi</em>: to su kratki video filmovi koje su snimili lokalni umjetnici i/ili građani koji se na prilično drugačiji način motaju svojim životnim okruženjem. Oni pokazuju situacije i ljude koji su obično isključeni iz službenih reprezentacija (poput uličnih čistača, na primjer, ili dijelova grada u kojima je siromaštvo očevidno). Uz to, neki od <em>insajdera</em> ne propuštaju primijetiti da su gradovi u kojima žive postali mjesta neprekidno izložena <em>javnoj</em> kontroli (kako to demonstriraju krupni planovi koji pokazuju prisutnost nadzornih kamera). <em>(If) I Lived Here</em>, sa svojim &#8216;službenim&#8217; i &#8216;privatnim&#8217; gradskim prizorima ukazuje na <em>performativnu</em> funkciju reprezentacija koje proizvode (javni) prostor budući da, prema Lefebvreu, &#8220;društveni odnosi ne samo da podržavaju prostor, već&#8230; prostor proizvodi društvene odnose i društveni odnosi njega&#8221;.#{54}#
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p style="text-align: center;"><img decoding="async" title="genxx__ivekovic" alt="genxx__ivekovic" src="/UserFiles/Image3/genxx__ivekovic.jpg" align="middle" width="400" height="560" />&nbsp;
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p>Projekt <em>The Rohrbach Living Memorial</em> (2005) je najsvježiji dijaloški rad Sanje Iveković. Kao u <em>GENU XX</em> gdje je protusjećanje antifašizma umetnula u kulturalno okruženje koje je tada prema njemu bilo neprijateljsko, ovdje se vraća sjećanjima koja u pravilu ne igraju značajnu ulogu u &#8216;velikom narativu&#8217; holokausta: radi se o patnjama Roma i Sinta istrijebljenih tijekom Drugog svjetskog rata. Njena početna slika je dokumentarna fotografija snimljena 1940-ih, a nasuprot suvremenom &#8220;umjetniku-kao-etnografu&#8221; koji proizvodi (ili se očekuje da proizvede) mapiranje &#8216;etnografske&#8217; zajednice kojoj on/ona pripada, Sanja Iveković čini neprihvaćen potez. Ona ne zamišlja projekt u kojem bi &#8216;proizvela&#8217; Drugoga pozivajući na suradnju samo članove zajednica Roma ili Sinta. Ona radije nanovo inscenira fotografski događaj iz 1940-ih pozivajući građane austrijskog gradića Rohrbacha da sudjeluju u projektu (a koji su kasnije objasnili svoje razloge za sudjelovanje u intervjuima koje je umjetnica organizirala i objavila u knjizi koja je postala dio rada). Oni koji su sudjelovali u grupnom performansu koji je trajao četiri sata su tako <em>stvorili</em> živi spomenik u počast Romima i Sintima žrtvama holokausta.
    </p>
<p>&nbsp;
    </p>
<p><strong>Sažetak: Političko </strong>
    </p>
<p>U ovom sam tekstu nekoliko puta ukazala na to da je kontekstualna umjetnička praksa Sanje Iveković <em>politička</em>, bez obzira na to izvodi li ona svoje <em>rezanje</em> na ulici ili u muzeju. Pitanje je što znači biti političan u naše postpolitičko doba. Najbolji mogući opis takve pozicije koji mogu domisliti formuliaro je <strong>Stephen Gene</strong>, teoretičar kulture i kolega-aktivist iz Berlina koji u svojoj vlastitoj praksi pokušava &#8220;podržati posebnu vrstu &#8216;mogućnosti&#8217; za &#8216;političko&#8217;, mogućnosti koja ni na koji način nije eksplicitno utopijska. Mogućnost na pretpostavci da političko ne znači rad za definirani politički cilj i da ono nema nikakve veze sa žrtvovanjem nečijeg vlastitog (životnog) vremena, već da je ono prije ulaganje u &#8216;mašinu&#8217; koja generira &#8216;nečiji vlastiti život&#8217; u političkom procesu&#8221;#{55}#.</p>
</p></div>
</p>
<div style="text-align: justify;">
    
  </div>
<p> <strong></p>
<div style="text-align: justify;"><span class="Apple-style-span" style="font-weight: normal;"><strong>Berlin, rujan 2006.&nbsp;</strong></span>
  </div>
<p></strong></p>
<div style="text-align: justify;">
    
  </div>
<p><strong></p>
<div style="text-align: justify;"><span class="Apple-style-span" style="font-weight: normal;"><strong>Prevela: Vesna Vuković</strong></span>
  </div>
<p></strong></p>
</p>
<div style="text-align: justify;"><em>(tekst je ljubaznošću autorice i izdavača preuzet iz &#8220;Sanja Ivekovic: Public Cuts&#8221;, ur. Urška Jurman, Zavod P.A.R.A.S.I.T.E., Ljubljana, 2006)&nbsp;</em>
  </div>
<div style="text-align: justify;">&nbsp;
  </div>
</p>
</div>
<p> <!-- 

<p>___
</p>

 --></p>
<div style="text-align: justify;">#[1]#Sanja Iveković – Personal Cuts, Galerie im Taxispalais, Innsbruck, Triton, Beč, 2001. Retrospektiva, koju kustoski potpisuje Silvia Eiblmayr koja je ujedno i urednica kataloga, prikazana je i u NGBK u Berlinu 2002.## #[2]#Bio je prikazan u redovitom mjesečnom programu specijaliziranom za film, 1,2,3 u produkciji Televizije Zagreb, a emitiranom širom Jugoslavije.## #[3]#Ovako Sergej Ejezenštejn govori o Beli Balazsu, «Bela Forgets the Scissors» (1926.) u: Sergej Ejezenštejn, Writings, Vol.1 (1922.-1934.), The BFI i Indiana University Press, London, Indianopolis, 1988, str. 77-81. Zahvaljujem Lutzu Beckeru na ovoj informaciji.## #[4]#Ovdje aludiram na jedan od crteža Sanje Iveković naslovljen Je li ovo moje pravo lice (1981.). Kasnije je iskorišten i kao naslov njene knjige Is This My True Face, uredio Tihomir Milovac, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, 1998.## #[5]#Rosalyn Deutsche, <em>The Question of Public Space</em> (1998.). Stranica posjećena 15.12.2005. http://www.thephotographyinstitute.org/journlas/1998/rosalyn_deutsche.html## #[6]#Rosalyn Deutsche, <em>Evictions – Art and Spatial Politics</em> (1996.), The MIT Press, Cambridge, 1998, str. 281. Ovo izdanje je okupilo mnoge njene ranije tekstove o javnoj umjetnosti.## #[7]#Jürgen Habermas, <em>The Structural Transformation of the Public Sphere: An Inquiry into a Category of Bourgeois Society</em>, The MIT Press, Cambridge, 1989. (njemački original: <em>Strukturwandel der Öffentlichkeit</em>, 1962.)## #[8]#Oskar Negt i Alexander Kluge, <em>The Public Sphere and Experience: Toward an Analysis of the Bourgeois and Proletarian Public Sphere</em>, University of Minnesota Press, Minneapolis, 1993 (njemački original: <em>Öffentlichkeit und Erfahrung</em>, 1972)## #[9]#Alexander Kluge, <em>The Public Sphere</em>, intervju u: Brian Wallis (ur.), <em>If You Lived Here, A Project by Martha Rosler</em>, Bay Press, Seattle, 1991., str. 68 (originalno objavljeno kao: <em>On Film and the Public Sphere</em>, u: New German Critique## #[10]#Usp. Nancy Fraser, <em>Rethinking the Public Sphere: A Contribution to the Critique of Actually Existing Democracy</em>, u: Craig Calhoun (ur.), <em>Habermas and the Public Sphere</em>, MIT Press, Cambridge, 1992.## #[11]#Rosalyn Deutsche, <em>Evictions</em>, op.cit, XII (kurziv autoričin) ## #[12]#Razgovor sa Sanjom Iveković, Berlin, srpanj, 2006. ## #[13]#U: Hans Ulrich Obrist, Interview with Sanja Iveković, u: <em>Zagreb / 16/6/2001 (Project: Braodcasting)</em>; WHW i Arkzin d.o.o, Zagreb, 2002., str. 51## #[14]#Gary Indiana o B.Kruger, &#8220;The War at Home&#8221;, u: Barbara Kruger, Museum of Contemporary Art, Los Angeles, 1999., str. 9 ## #[15]#Tihomir Milovac, u: <em>Iveković – Is This My True Face</em>, op.cit, str. 2## #[16]#Martha Rosler, u: Benjamin Buchloh, &#8220;A Conversation with Martha Rosler&#8221;, u: Catherine de Zegher (ur.), <em>Martha Rosler: Positions in the Life World</em>, Ikon Gallery, Birmingham, and Generali Foundation, Vienna, The MIT Press, Cambridge, 1999., bez paginacije ## #[17]#U: Hans Ulrich Obrist, Interview with Sanja Iveković, op.cit, str. 51 ## #[18]#Walter Benjamin, &#8220;The Author as Producer&#8221; (1934.), pretisnut u: Brian Wallis i dr. (ur.), <em>Art After Modernism: Rethinking Representation</em>, The New Museum of Contemporary Art, New York, 1984., str. 306 ## #[19]#<em>Cut with the Kitchen Knife</em> (Schnitt mit dem Küchenmesser) je naslov serije kolaža Hannah Höch iz 1919./20. ## #[20]#Usp. Graig Owens, &#8220;The Discourse of Others: Feminists and Postmodernism&#8221;, u: Hal Foster (ur.), <em>The Anti-Aesthetic</em>, Bay Press, Port Townsend, 1983.; i Benjamin H.D.Buchloh, <em>Allegorical Procedures: Appropriation and Montage in Contemporary Art</em>, u: Artforum, September 1982.; za kritiku obje ove pozicije vidjeti: Hal Foster, <em>The Passion of the Sign</em>, u: Hal Foster: <em>The Return of the Real</em>, The MIT Press, Cambridge, 1996., str. 90-93 ## #[21]#Vidi: Gillian Rose, &#8220;Making Space of the Female Subject of Feminism – The Spatial Subversions of Holzer, Kruger and Sherman&#8221;, u: Steve Pile and Nigel Thrift (ur.), <em>Mapping the Subject</em>, Routledge, London and New York, 1995., str. 348 ## #[22]#U: Hans Ulrich Obrist, Interview with Sanja Iveković, op.cit, str. 51 ## #[23]#Cynthia Enloe, <em>Bananas, Beaches and Bases: Making Feminist Sense of International Politics</em>, University of California Press, Berkley, prošireno izdanje iz 2000, str. 44 ## #[24]#&#8221;Lijepa naša&#8221; je izraz u ženskom rodu. ## #[25]#Vidi također Bojana Pejić, &#8220;Lady Rosa of Luxembourg, or Is the Age of Female Allegory really Bygone?&#8221;, u: Simon Sheikh (ur.), <em>In the Place of Public Sphere?</em>, oe + b_books, Berlin, 2005., str. 68-99 ## #[26]#Walter Benjamin, <em>The Author as Producer</em>, op.cit, str. 303 ## #[27]#Rad je bio dijelom izložbe Luxembourg, les Luxembourgeois, koju su organizirali Musée d&#8217;Histoire de la Ville de Luxembourg i Casino Luxembourg – Forum for Contemporary Art (31. ožujka – 3. lipnja 2001). Više o ovom događaju vidi u: Georg Schöllhammer, &#8220;Rosa von Luxembourg&#8221;, u: <em>Springerin</em>, Band VII, Heft 2, June-September 2001., str. 62-62 ## #[28]#Lawrence Grossberg, citirano prema Martin Beck, &#8220;On Formatting History&#8221;, u: Martin Beck i Julie Ault, <em>Critical Condition</em> (ur.), Marius Babias i Florian Waldvogel, Kockerei Zollverein, 2003., str. 257 i 259. Vidi također: Lawrence Grossberg, <em>Dancing In Spite of Myself: Essays on Popular Culture</em>, Duke University Press, Durham NC, 1997. ## #[29]#Martin Beck, ibid., str. 257 ## #[30]#Chantal Mouffe, <em>The Return of the Political</em>, Verso, London, 2005., str. 117 ## #[31]#Hal Foster, &#8220;Introduction&#8221;, u: Hal Foster, <em>The Return of the Real</em>, The MIT Press, Cambridge, 1996., XI, kurziv u originalu ## #[32]#Usp. Amelia Jones, &#8220;Feminism, Incorporated – reading &#8216;postfeminism&#8217; in an anti-feminist age&#8221;, (1992.), pretisnuto u: Amelia Jones (ur.), <em>The Feminism and Visual Culture Reader</em>, Routledge, London and New York, 2003., str. 315-329 ## #[33]#Upućujući na pitanje postfeminizma Cynthia Enloe spominje poruku koja se kao razglednica dijelila na feminističkom sajmu knjiga: &#8220;Postfeministkinja se može biti jedino u postpatrijarhatu&#8221;. U: Cynthia Enloe, <em>The Morning After: Sexual Politics at the End of the Cold War</em>, University of California Press, Berkeley, 1993, str. 252 ## #[34]#Michel de Certeau, <em>The Practice of Everyday Life</em>, University of California Press, Berkeley, 1988., str. 117 ## #[35]#Aktivno doprinoseći ovoj revoluciji Sanja Iveković je napravila video projekt u suradnji s Daliborom Martinisom, <em>TV-Timer</em>, s kojim su planirali prekidati regularni austrijski dnevni TV program. Kako ga nije bilo moguće realizirati, prilagodili su svoju ideju galerijskoj situaciji (<em>TV Timer</em>, Graz, 20 min, 1973.). S Martinisom je izvela i jedan javni performans, <em>Weather in Amsterdam</em> (<em>Vrijeme u Amsterdamu</em>), u okviru izložbe <em>Works and Words</em>, De Appel, Amsterdam, 1979. ## #[36]#Ovi su: njen video film <em>Maja</em> (1986.) i video <em>Dhikr</em> (u suradnji s Martinisom, 1990.). Oba je producirala <em>TV galerija</em>, umjetnički program TV Beograda koji je pokrenula i vodila Dunja Blažević koja je 1980-ih producirala video radove mnogih jugoslavenskih i stranih umjetnika. ## #[37]#Više o ovom pojedinom performansu vidi: Bojana Pejić, &#8220;Metonymical Moves&#8221;, u: <em>Iveković – Is This My True Face</em>, op.cit., str. 26-30. Tekst je pretisnut u: Sanja Iveković, <em>Personal Cuts</em>, op.cit., str. 95-99 ## #[38]#Sanja Iveković – <em>Performance/installation</em>, Galerija (danas Muzej) suvremene umjetnosti, Zagreb, 1980. ## #[39]#Rosalyn Deutsche, <em>Evictions</em>, op.cit., str. 274 ## #[40]#U seriji <em>Lost &amp; Found</em> (2001-2004) ona fotografira trgovačke znakove u Zagrebu iz socijalističkog perioda, kada su predstavljali kolektiven ideale, poput NAPRETKA, SOLIDARNOSTI, SLOBODE, BRATSTVA ili PONOSA (neonski znak je čak i preselila u galerijski prostor, Galerija Nova, Zagreb, 2003); ovi su danas zamijenjeni logtipovima Benettona, Terranove, Core, Gasa&#8230; te kao zadnje, ali ne i manje važno, &#8220;Endi Internationala&#8221;. ## #[41]#Nada Dimić (1923.-1942.) je bila komunistkinja, članica antifašističkog pokreta, a umrla je u koncentracionom logoru koji je utemeljen u profašističkom režimu &#8220;Nezavisne države Hrvatske&#8221; (NDH; 1939.-1945.). U socjalističkoj Jugoslaviji proglašena je narodnom junakinjom 1951. Tvronica tekstila iz Zagreba, koja je zapošljavala uglavnom žene, imenovana je po njoj. ## #[42]#Vidi: Nataša Ilić, &#8220;Sanja Iveković – Teaching Private Politics&#8221;, u: <em>Camera Austria</em>, No. 90, 2005., str. 37-59 ## #[43]#Linker [1990], citirano u: Gillian Rose, &#8220;Making Space for the Female Subject of Feminism&#8221;, op.cit., str. 348 ## #[44]#Henri Lefebvre, <em>The Production of Space</em>, Blackwell, Oxford, 1991. (francuski original: <em>La production de l&#8217;espace</em>, Anthropos, Paris, 1974) ## #[45]#Nicolas Bourriaud, <em>Relational Aesthetics</em>, 2002 (francuski original <em>Esthétique relationelle</em> iz 1998). Ovo &#8216;najdublje preporučeno&#8217; djelo posvuda se citira <em>ad nauseam</em>. Izvrsnu kritiku naći ćete u: Walead Bashty, &#8220;Neo-Avant-garde and Service Industry: Notes on the Brave New World of Relational Aesthetics&#8221;, u: Texte zur Kunst, No. 59, 2005. ## #[46]#Walter Benjamin, &#8220;The Author as Producer&#8221; [1934], op.cit., str.299 ## #[47]#Joseph Kosuth, <em>The Artist as Anthropologist</em>, u: The Fox, Vol. I, No. 1, New York, 1975., str. 27 ## #[48]#Hal foster, &#8220;The Artist as Ethnographer&#8221;, u: Hal Foster, <em>The Return of the Real</em>, op.cit., str. 185 ## #[49]#Judith Butler, <em>Excitable Speech – A Politics of the Performative</em>, Routledge, London and New York, 1997., str. 74 ## #[50]#Michael Werner dolazi do istog zaključka razmatrajući politiku lociranja heteroseksualnosti u &#8220;privatnu sferu&#8221; u modernom društvu, gdje je normativna heteroseksualnost u isto vrijeme &#8216;javna&#8217;. Vidi: Werner, <em>Publics and Counterpublics</em>, Zone Booksa, New York, 2005, str. 42-43 ## #[51]#Doreen Massey, &#8220;A Global Sense of Place&#8221;, u: Doreen Massey, <em>From Space, Place and Gender</em>, University of California Press, Minneapolis, 1994. Na webu:&nbsp;<a target="_blank" href="http://www.unc.edu/courses/2006spring/geog/021/001/massey.pdf" rel="noopener">http://www.unc.edu/courses/2006spring/geog/021/001/massey.pdf </a>## #[52]#Vidi: <em>Iveković – Women&#8217;s House</em> 1998-2002, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2003. ## #[53]#Sanja Iveković ovim naslovom referira na projekt Marthe Rosler, <em>If You Lived Here&#8230;</em> koji se bavio beskućnicima u New Yorku, a realiziran je kao serija događanja koje je režirala u Dia Art Foundation (1987.-1989). Vidi: Wallis, <em>If You Lived Here</em>, op.cit. ## #[54]#Lefebvre, citirano u: Rosalyn Deutsche, <em>Evictions</em>, op.cit., str. 75 ## #[55]#Stephen Gene, &#8220;selfportrait of more than me: a group – or its fragments&#8221;, u: Simona Sheikh (ur.), <em>In the Place of Public Sphere?</em>, op.cit., str. 217 ##
</div>
<div align="justify">
<p>
</div>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
	</channel>
</rss>
