Kada je riječ o medijima i medijskoj politici, mandat ministrice Nine Obuljen Koržinek uglavnom je obilježen netransparentnošću i nedorečenim javnim istupima, osobito kada su vezani za sudbinu neprofitnih medija. U jeku novih, argumentiranih izraza nepovjerenja u njen odnos prema trećem medijskom sektoru, u Svetom Martinu na Muri od 21. do 23. studenog održali su se 10. Dani elektroničkih medija na kojima su se, barem nominalno, trebali čuti odgovori na ključna pitanja o budućnosti medijskog polja.

Nakon što na prošlim Danima o njoj nije bilo riječi s obzirom na institucionalni limb nastao uzastopnim parlamentarnim izborima, najvažniji panel ovoga je puta svakako trebao biti onaj posvećen nacionalnoj medijskoj strategiji čije je problematično donošenje doživjelo već četvrtu osobu na čelu resornog ministarstva. Uz ministricu, u njemu su sudjelovali ravnatelj Hrvatske radiotelevizije Kazimir Bačić, predsjednik Nacionalne udruge televizija Denis Mikolić, glavna urednica portala Tris.com.hr Davorka Blažević, zamjenik predsjednika uprave RTL-a Ivan Lovreček i predsjednik Hrvatske udruge radijskih nakladnika Željko Švenda, a moderirao ga je predsjednik Vijeća za elektroničke medije Damir Hajduk.

Iako je u njemu sudjelovala osoba najrelevantnija za temu budućnosti medijskoga polja, vrlo brzo se dalo zamijetiti da će razgovor pretežito ostati u domeni već (ne)izrečenog. Tomu su doprinijeli predstavnici komercijalnih medija koji se u svojim replikama nisu doticali cjelovite vizije javnoga interesa ili razvoja medijskoga polja, zadržavajući se na više ili manje specifičnim financijskim olakšicama koje im je u interesu ostvariti. Primjerice, gospodin Mikolić je istaknuo želju da se političkim subjektima omogući plaćena promocija izvan predizbornog razdoblja, kao i da se osigura da državni i lokalni subjekti 15 posto svoga proračuna za promidžbu usmjere u lokalne medije, ponavljajući tako iste primjedbe koje već nekoliko godina navodi u raspravama o medijskoj strategiji. Kako pak izgleda perspektiva nacionalnih komercijalnih igrača pokazao je gospodin Lovreček koji je istovremeno prizivao deregulaciju tržišta, ali i državnu zaštitu od međunarodnih igrača koji lokalnim nakladnicima oduzimaju prihode od oglašavanja.

Dok su se privatni mediji nastojali pažljivo smjestiti između države i tržišta, iz očišta onih neprofitnih, vezanih gotovo isključivo za javna sredstva, progovorila je gospođa Blažević, istaknuvši da je upravo taj sektor postao svojevrsnim rezervatom profesionalnog, neovisnog novinarstva. Blažević je podsjetila ministricu na ukinute potpore Ministarstva za neprofitne medije, upozoravajući da se njihovo preživljavanje trenutno temelji na sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, jedva dostatnima “za nekoliko mjeseci u godini”, te da se sektor sve više oslanja na crowdfunding i čisti volonterski entuzijazam kao ionako izraženo obilježje rada u njemu.

Možda najznačajniji trenutak panela vezan za treći sektor dogodio se kada je gospođa Blažević zamolila ministricu da nedvosmisleno kaže tko će se za najavljena sredstva Europskog socijalnog fonda za medije zajednice moći natjecati – hoće li to biti samo neprofitni mediji ili i lokalni i regionalni privatni mediji. Ministrica je, nažalost, na to pitanje u potpunosti izbjegla odgovoriti pa se čini da je opravdana bojazan dijela javnosti da će se “ponoviti” Fond za pluralizam, na kojem se, s potpuno neravnopravnim udjelima u ukupnim sredstvima, natječu i jedni i drugi. Poseban bi to bio problem u slučaju sredstava ESF-a, navodi se u nedavnim medijskim komentarima, jer niz dokumenata Unije o medijima zajednice – uključujući i Rezoluciju Europskog parlamenta donesenu 25. rujna 2008. godine – potonje definira upravo kao neprofitne medije.

Od ministrice se moglo doznati tek da će natječaj za navedena sredstva biti raspisan u prvom kvartalu sljedeće godine. Uzevši u obzir dosadašnje odgode, netransparentnost formiranja i funkcije stručne skupine za uspostavu natječajnih kriterija, kao i vrijeme potrebno za provođenje javnog savjetovanja, sumnje javnosti u takvo obećanje čine se opravdanima. S druge strane, kao jedina izvjesnost, s obzirom na prethodne ministričine izjave i implicitan stav tijekom ovog panela, nameće se da će navedenim sredstvima moći raspolagati i komercijalni mediji za koje će se, prema još nepoznatim kriterijima, određivati na koji način ih se može kategorizirati kao medije zajednice.

Što se sâme medijske strategije i najavljenih zakonskih promjena tiče, o njima se u sadržajnom smislu moglo čuti – vrlo malo. Novi Zakon o medijima, Zakon o elektroničkim medijima, kao i medijska strategija, najavila je ministrica, bit će doneseni do kraja 2018. godine. Kako će u njima biti realizirana ideja “ravnopravnosti” svih medijskih sektora koju je ministrica u više navrata tijekom razgovora naglašavala, još uvijek stoji pod znakom pitanja, no zasad se čini da ona ne podrazumijeva shvaćanje specifične organizacijske i novinarske vrijednosti neprofitnih medija.

Na tu je specifičnu vrijednost nastojao upozoriti panel Budućnost neprofitnih medija, kojim je započeo posljednji dan programa. U njemu su sudjelovali Sanja Despot, koja je, osim kao članica Izvršnog odbora HND-a, bila relevantna sugovornica i kao novinarka s velikim iskustvom rada u neprofitnim medijima, zatim urednik portala Lupiga.com Ladislav Tomičić, urednica portala Teatar.hr Nora Krstulović, zamjenik glavnog urednika portala Bitno.net Goran Andrijanić te profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu dr. sc. Dina Vozab.

Moderatorica panela, novinarka Helena Puljiz važnost trećeg sektora dramatično je podcrtala činjenicom da je nedavno preminula Jasna Babić “svoju karijeru autorski završila u neprofitnim medijima”. Nacionalni izvještaj o medijima, objavljen početkom 2015. godine, govori da je podatak da je jedna od naših najuglednijih istraživačkih novinarki posljednjih nekoliko godina života provela u neprofitnim medijima u potpunosti u skladu s kriznim razvojem medijskoga polja: brojni su novinari, osobito oni istraživački, priliku za nastavak pisanja po dobivanju otkaza u korporativnim medijima dobili upravo u trećem sektoru.

Da treći sektor nije važan samo iz perspektive profesije nego i javnosti potvrdila je dr. sc. Vozab koja je iznijela niz zanimljivih podataka o njegovoj publici, među kojima se posebno izdvaja onaj da čak 25 posto konzumenata medijskih sadržaja koji se informiraju putem interneta čini to upravo putem neprofitnih medija.

Međutim, unatoč nedvojbenoj vrijednosti sadržaja i nezanemarivom udjelu u publici, zaposlenost i radni uvjeti u tim su medijima na rubu izdržljivosti, kao što je istaknulo više panelista. Primjerice, nedostatak financija, istaknuo je Tomičić, njegov portal ponekad dovodi i do toga da suradnike moraju plaćati osobnim novcem.

Perspektivu svjetonazorski drugačije orijentiranog neprofitnog medija ponudio je gospodin Andrijanić koji je podsjetio da je Bitno.net uglavnom bio isključen iz javnih potpora. Andrijanić to smatra nepoštenim jer njegov portal također informira o važnim temama koje nisu bile dovoljno prisutne u mejnstrim medijima, a kao primjere takvih tema izdvojio je brisanje križeva s pakiranja Lidlovih jogurta i spisateljski rad Mire Gavrana.

Na panelu je bio uočljiv stanovit “pomirbeni” ton između raznovrsnih njegovih sudionika, ali i komentatora iz publike, koji kao da je nehotice bio u skladu s ministričinim stavom da je u slučaju neprofitnih i lokalnih medija u načelu riječ o skupini čije probleme treba promatrati objedinjeno. Operativna posljedica toga će, po svemu sudeći, biti njihovo zajedničko guranje pod kišobran medija zajednice u najavljenom natječaju. Kako će, međutim, na njemu proći jedni – drastično podfinancirani, devastirani i opozicijski – i drugi – poslovno i politički povezani i utjecajni – sasvim je druga i, po svemu sudeći, ne baš optimistična priča.

Nakon što je u međuvremenu objavljeno i da Ministarstvo kulture nije realiziralo milijune kuna iz europskih fondova koje su mogle biti namijenjene neprofitnim medijima, sve više se doima kao se na njih – ne računa. Nedostatak odgovora na zadnjim Danima elektroničkih medija stoga je mogao samo povisiti ionako popriličnu razinu nepovjerenja s kojom neprofitni mediji iščekuju najavljene poteze vladajućih.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Novinarstvo je poslovično opasna profesija, pogotovo za one novinare i novinarke koji se nisu još uvijek odali očaju i svoj posao i dalje pokušavaju radit s mišlju da je javni, a ne partikularni interes bit novinarskog rada. No i za njih i za sve nas, vremena su svakim danom sve zanimljivija – vidimo to i u pobjedi Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima – pa na globalnoj skali vrijednosti ni činjenice više nisu toliko na cijeni. Problemi su mnogostruki: čak i kad se čini da je javni prostor sve demokratičniji, da svatko od nas ima mogućnost pustiti svoj glas, uz nedostatak regulacije – ne cenzure – on postaje platforma za nekritičko sijevanje govora mržnje i pervertira potencijal foruma koji otvara prostor pluralizmu mišljenja. 

Na tribini Napadi na novinare i govor mržnje u medijima u zagrebačkom Privrednikovom domu govorili su Helena Puljiz, Boris Rašeta, Maja Sever i moderator Saša Kosanović, redom novinari koji su na vlastitoj koži osjetili reperkusije kritičkog novinarskog rada i čije je višegodišnje profesionalno iskustvo dobar orijentir u kratkoj povijesti “slobodnog” novinarstva na ovim prostorima. A ta je povijest, dobro je poznato, povijest javnih i privatnih prijetnji, fizičkog i psihičkog nasilja, opstrukcija i ucjena tajnih službi, manipulacija političkih stranaka i ekonomskih elita. I nije se mnogo toga promijenilo u posljednjih 25 godina, možda su tek metode postale profinjenije. Eskalacija govora mržnje u javnom prostoru nije aktualni eksces, već nastavak nacionalističkih i šovinističkih procesa započetih “demokratizacijom” i “osamostaljivanjem” društava na prostoru bivše Jugoslavije, jednako kao i njegovo povremeno prelijevanje sa stranica medija i iz instituacija na ulice, što nam je itekako dobro poznato iz slučaja “okupacije” Agencije za elektroničke medije ranije ove godine. Tada je, podsjećamo, nekih osam tisuća ljudi javno, bez ikakve zadrške i uz potporu tadašnjeg zamjenika predsjednika Sabora Ivana Tepeša, skandiralo “za dom spremni”, na što je policija službeno reagirala izjavivši tek da je “prosvjednika bilo previše da bi ih se procesuiralo”.

Na predsjednika Hrvatskog novinarskog društva Sašu Lekovića, istaknula je Puljiz, nedavno je pokušan atentat, a osim na deklarativnoj razini, s državnog vrha nije stigla nikakva konkretna reakcija. “Leković nije predsjednik stanarskog savjeta neke zgrade, već predsjednik organizacije koja broji preko četiri tisuće članova, i zbog toga bi HND, novinari i društvo u cjelini zajednički morali naći odgovor na ovakve pojave”, rekla je Puljiz. Takva reakcija, odnosno njen izostanak, nadovezao se Kosanović, ne čudi ako znamo kako je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović reagirala na pismo Milorada Pupovca koje joj je uputio zbog netolerancije i govora mržnje u javnom prostoru.

“Dokle god na govor mržnje u medijima odmah ne reagira vrh sustava”, iz publike je komentirala Mirjana Rakić, “do tada taj govor mržnje neće biti sankcioniran jer tako ide lanac odlučivanja”. Odgovornost leži, dakako, i u rukama samih medija, čiji novinari i urednici često ne tretiraju profesionalno ne samo na sadržaj koji proizvode sami, već i komentare svojih čitatelja. Ono što su nekada bila pisma čitatelja, danas su komentari koje upisuju pod tekstove na portalima, i na urednicama je i vlasnicima medija da taj prostor reguliraju prema zakonu i prema pravilima struke, istaknula je Puljiz.  

“Naš je javni diskurs katastrofalan”, rekla je Rakić i dodala da je naš aktualni premijer Andrej Plenković, na pitanje o tome što misli o intervjuu koji je bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović dao Le Mondeu – a tamo je izrekao da prema svojim životopisima Rakić i Goran Radman ne bi smjeli obnašati javne funkcije – odgovorio da je to jako dobar intervju.

Sve u svemu, iz diskusije se može zaključiti tek da bi zaštita institucija – od Sabora, preko Vlade, do predsjednice Republike – kao i smislenija zakonska regulativa mogli pridonijeti značajnijim promjenama, što u javnom poimanju govora mržnje kao protuzakonitog i potencijalno opasnog djelovanja, što u percepciji da je od govora mržnje do čina mržnje udaljenost kraća nego što se misli. A s obzirom na to da u lokalnom medijskom kontekstu stvari generalno ne stoje najbolje, za stvarne, opipljive rezultate bit će potrebno više od deklarativne podrške da bi se funkcija novinarstva kao čuvara demokracije očuvala.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.