Riječ je o izložbi kojom autor nastavlja svoje umjetničko istraživanje uporabe korištenog papira započeto devedesetih godina. Prethodnu uporabu Pavelić u svom radu “ne nastoji ukloniti ili prikriti nego ih zadržava i uvažava, tretirajući papir kao već započeti zapis u koji se nova intervencija upisuje s mjerom i sviješću o kontinuitetu”.

Na taj način površina papira nastavlja nositi biljeg prethodnih vlasnika, poput osobnih bilješki, podsjetnika ili poruka. Kako pojašnjava autorica popratnog teksta, Helena Puhara, “u kontekstu izložbenog prostora, koji sam po sebi afirmira tišinu, koncentraciju i sporost gledanja, Papiri, reciklirani djeluju gotovo samorazumljivo. Oni ne dominiraju prostorom, nego ga suptilno strukturiraju. 

Papiri, reciklirani mogu se čitati i kao tihi otpor logici neprestanog novog početka. Umjesto stalne produkcije novih sadržaja i značenja, Pavelić bira kontinuitet, povratak i ponovnu upotrebu. Njegov rad ne bježi od skromnosti, upravo u njoj pronalazi prostor slobode.”

Tomislav Pavelić diplomirao je na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, otkada se usporedno bavi arhitekturom i likovnom umjetnošću. U području arhitekture bavi se projektiranjem, piše kritičke tekstove i eseje koje objavljuje u ČIP-u, Arhitekturi, Orisu i na Trećem programu HR-a. Godine 2002. na Trećem programu Hrvatskog radija pokreće emisiju Život prostora, koju uređuje do 2006., a 2012. jedan je od pokretača emisije Stvarnost prostora, između poetike i politike, koju uređuje do danas.

Izložba ostaje otvorena do 6. veljače, a više detalja pronađite ovdje.

Ova izložba dolazi nakon serije sličnih, ali različitih izložbi koje su bile postavljene u Splitu (Galerija MKC/Dom mladih), Bologni (Palazzo d’Accursio), Rijeci (Galerija OK) i Zagrebu (Institut za suvremenu umjetnost). Tolj se sada, nakon dužeg vremena, samostalnom izložbom vraća u Galeriju Otok u sklopu Art radionice Lazareti.

Svaka od prethodnih izložbi unijela je nešto novo u niz koji čini povezan i asocijativan pregled umjetnikovih ranijih i novih radova. Kako u tekstu o Toljevoj izložbi primjećuje Helena Puhara, “danas kada izlaže svoja ranija djela ili njihove segmente, Tolj se prema njima ne odnosi retrospektivno već asocijativno”. Ti su radovi, nastavlja, pažljivo odabrani jer su “u direktnoj vezi s nekim situacijama, pojavama, idejama i predviđanjima koje umjetnika ovog časa opsjedaju ili koje trenutno živi“. U Toljevim radovima Puhara prepoznaje da su “smrt, potrošenost, dotrajalost – sve ono što je dovedeno do kraja – u nekoj permanentnoj asocijativnoj vezi s njegovom svakodnevicom”.

Slaven Tolj (1964.) svoj rad artikulira u više polja umjetnosti, uključujući performans, akcije, ambijentalne i site specific instalacije te objekte. Njegova se umjetnost uglavnom bavi društvenim temama, temama identiteta, prošlosti, ljudske ranjivosti, samoće, smrtnosti. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Osim kao umjetnik, javnosti je poznat i kao kustos izložbi, suosnivač Art radionice Lazareti u Dubrovniku i Instituta za suvremenu umjetnost u Zagrebu, bio je hrvatski izbornik na Venecijanskom bijenalu likovne umjetnosti 2005., nekadašnji ravnatelj MMSU Rijeka.

Izložba Krakelure. Pavao i ja., koja je otvorena do 8. studenog, jedna je od aktivnosti kojom se obilježava 35 godina rada ARL, a koje će se događati do kraja 2024. godine.

Više informacija možete pročitati ovdje.

“Danas, kada izlaže svoje ranije radove ili segmente ranijih radova Tolj se prema njima ne odnosi retrospektivno već asocijativno. Oni su pomno izabrani jer su u direktnoj vezi s nekim situacijama, pojavama, idejama i predviđanjima koje umjetnika ovog časa opsjedaju ili koje trenutno živi“, piše u popratnom tekstu Helene Puhare.

„Bilo da je riječ o ljudima koji su mu u mislima, stvarima koje arheološkim metodama uskrsava, životnim okolnostima i situacijama, zamijetit ćemo da su smrt, potrošenost, dotrajalost – sve ono što je dovedeno do kraja, u nekoj permanentnoj asocijativnoj vezi s njegovom svakodnevicom. Pokojnici, bilo mu oni nekad dobri prijatelji ili tek poznanici, postaju dio uobičajenog repertoara komunikacije.“ Pavo Urban, prijatelj i fotograf koji je 6. prosinca 1991. poginuo snimajući bombardiranje Dubrovnika i na taj način zabilježio vlastitu smrt, postaje misao “upletena u Toljevu svakodnevicu. Iz tog razloga svoju će izložbu nasloviti: Krakelure, Pavo i ja.“

Slaven Tolj artikulira svoj rad u više polja umjetnosti, uključujući performans, akcije, ambijentalne i site specific instalacije te objekte. Upotrebljava realni prostor, zatečene i pronađene predmete, ugrađujući u svoje radove vrijeme te služeći se vlastitim tijelom. Njegova se umjetnost uglavnom bavi društvenim temama, temama identiteta, prošlosti, ljudske ranjivosti, samoće, smrtnosti. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Osim kao umjetnik, javnosti je poznat kao kustos izložbi, suosnivač Art radionice Lazareti u Dubrovniku i Instituta za suvremenu umjetnost u Zagrebu, hrvatski izbornik na Venecijanskom bijenalu likovne umjetnosti 2005. i nekadašnji ravnatelj MMSU Rijeka.

Izložba ostaje otvorena do 21. ožujka, a više informacija pročitajte ovdje.

U suradnji Dubrovačkih ljetnih igara i Art radionice Lazareti kustostice Srđana Cvijetić, Helena Puhara i Lucija Vuković, recentno okupljene oko kustoskog kolektiva kro-GROMA, sabrale su i izložile radove trideset i tri dubrovačke umjetnice i umjetnika. Izložba je nazvana po videoradu konavoskog vizualnog umjetnika Luka Piplice, također izloženom u Sponzi, koji prikazuje visoke čemprese, prepoznatljive za konavoski pejzaž, obasjane crvenim kazališnim reflektorom.

Izložba je rezultat fuzije programa Dubrovačkih ljetnih igara za razvoj publike Ključevi od grada i programa umjetničkih intervencija u javnim prostorima Art radionice Lazareti, a nadovezuje se, kako je rečeno na otvorenju, na izložbu slikara Josipa Pina Trosmanna Dubrovnik iz Svetog Jakova s dvije palme koja je održana ranije u istom prostoru. Na taj način kro-GROMA pokušava uspostaviti odnos između tradicije i suvremenosti, povezujući ih motivima krajolika i zavičaja kako bi obnovila kritičku misao o prostoru grada, ali i o samom pojmu ambijentalnosti kao važnom elementu u okviru Dubrovačkih ljetnih igara.

Sezona koju je novi savjetnik za dramski program Igara Saša Božić najavljivao kao posebnu zbog programa za razvoj publike otkriva se kroz nešto svježiji pristup dubrovačkoj suvremenoj umjetničkoj i nezavisnoj sceni te pokušaj umrežavanja i suradnje s njom. U taj proces se krenulo upravo kako bi produkcije nastale na festivalu nastavile živjeti i nakon njega, umjesto da se samo “ugase”. Osim toga, u malenim zaokretima u programu Igara dâ se naslutiti ideja o promišljanju grada kao “živog organizma”. Misao o suradnji u kreiranju novog gledanja i mišljenja Grada s građanima Dubrovnika i okolice, pa tako i umjetnicima koji na tom prostoru žive ili rade, djelomično se manifestira kroz izložbu Užasi zavičaja.

Množina upisana u naslov izložbe upozorava na glasove, mnogostrukost svakodnevnih opasnosti koje se javljaju iza ljepota univerzalne slike grada. Osim toga, ona pred posjetitelje stavlja i ideju o mogućnosti postojanja kolektiva koji prepoznaje i problematizira prošlost i sadašnjost svojeg okruženja. S obzirom na sve to, ova izložba predstavlja zanimljiv pokušaj jednog drugačijeg tipa autorske prezentnosti u okviru Igara – kolektiv, heterogenost i kritičnost pojmovi su koji najbolje opisuju prvi dojam koji se javlja pri prolasku kroz prostor Sponze nakon postavljanja izložbe.

Pri odabiru radova suvremenih dubrovačkih umjetnika kustoski kolektiv vodio se motivom pejzaža, koji se u slučaju ove izložbe konstruirao kao promišljanje onog prostora koji zatičemo između intimnog i javnog, prostora preklapanja. Dobro je znano kako se Dubrovnik već niz godina suočava sa sve većim problemima usljed gužvi za vrijeme ljetnih mjeseci, pucanjem gradske infrastrukture pod najezdama turista, sve češćim nestankom javnog prostora i politikom grada koja ne radi ništa ili jako malo po pitanju stvaranja sadržaja za lokalno stanovništvo. Stoga nije čudo da se pozvani umjetnici kroz svoj rad bave upravo višeslojnom slikom grada – slikom kao atrakcijom i gradom kao mjestom života. Različitost autorskih pristupa daje nam mogućnost uskog prolaska između – između onog novog, problematičnog i suvremenog Dubrovnika koji živi na kapitalu povijesti i rijetko proizvodi novu vrijednost te intimnih prostora i pogleda na dubrovačko “nevidljivo” – umiruće palme, nježne plivače, kore srušenih stabala, devastirane hotele, visoke čemprese…

Do izražaja dolazi heterogenost izabranih radova i autorskih pristupa, što stvara zanimljiv pregled dubrovačke umjetničke scene – od dokumentarističkih fotografija Nives Sertić i Ane Opalić, izmaknutih iz samog starog grada, slika Stanka Ivankovića koje u “klasične” dubrovačke prizore s razglednica uvlače dominantnije elemente dubrovačke stvarnosti poput oznaka za parking i invazivnih reklama za hotele s pet zvjezdica, preko nešto apstraktnijih radova – zvučne instalacije Ivane Pegan Baće, nježnih slika Tine Gverović koje prikazuju morske plivače, već spomenutog Toljevog “zatočenog ventilatora” – pa do videoradova Ane Požar Piplice, Borisa Cvjetanovića i Luka Piplice koji se izmiču u okolicu Dubrovnika i bilježe neke “drugačije” užase.

Osim u Sponzi, radovi umjetnika postavljeni su i po drugim dijelovima grada, javnim i privatnim. Izmaknutost radova iz klasičnog izložbenog prostora disperzira pažnju posjetitelja i stvara drugačiju dinamiku prolaska kroz prostor. Primjerice, svjetlosna instalacija Virgo Intacta Ivane Dražić Selmani interesantno je postavljena na zid ispred kina Slavice – prostora koji je jedva sačuvan pred privatnim apetitima i pokušajem prenamjene u građevinsko zemljište. No čini se kako pomicanje umjetničkih radova na druge “neizložbene” lokacije u ovom slučaju funkcionira samo na idejnoj razini – nedostaje čvršće povezanosti između stvarnog prostora i rada koji mu je dodijeljen.

Iako je ovakav tip izložbe u Sponzi – koja preko dana funkcionira kao jedna od turističkih atrakcija Dubrovnika – zanimljiv odabir jer posjetiteljima-turistima iznenadno pruža metasliku krajolika grada i nudi mogućnost produbljenijeg pogleda, pri prolasku kroz izložbeni prostor javlja se osjećaj klaustrofobije i stještenosti. Gotovo poput onog osjećaja koji se budi pri prolasku preko prepunog Straduna za vrelih dana. Stisnuti umjetnički radovi, jedan do drugog pomalo podsjećaju na nabijene turističke atrakcije, te dinamika kreiranog krajolika u Sponzi djelomično reprezentira onu koju kroz svoj manifest kritizira. Usprkos tomu, suradnja Igara i ARL-a pomaknula je okvire dosadašnjih izlagačkih politika i pokazala publici smjer izlaska iz uniformiranog načina gledanja; otvorila je dinamičan dijalog među umjetnicima kojim se još jednom izaziva i propituje misao o Gradu kao javnom ali i intimnom prostoru djelovanja te jasno dala do znanja da još uvijek postoji mogućnost za mnogostukost, slojevitost i interferiranje s užasima zavičaja.

Autorice izložbe su Srdjana Cvijetić, Helena Puhara i Lucija Vuković, okupljene u Kustosku radnu organizaciju Groma.

Kako stoji u službenoj najavi, dubrovačka suvremena likovna scena “heterogena je umjetnička grupa s možda zajedničkom distrakcijom između autoreferencijalnosti i suprotstavljanja samodopadnosti neposrednog im okruženja”. Referirajući se na blisku okolinu, koja je mnogima i zavičajni krajolik, u radovima ovih umjetnika autorice izložbe iščitavaju složene odnose i forme, od tradicionalnih do revolucionarnih. Izložba tematizira pojam pejzaža/zavičaja u suvremenim umjetničkim likovnim praksama kroz personalizirani odnos umjetnika prema neizbježnom “sudaru” pojavnosti idiličnog okruženja s promjenama i devijacijama koje se kriju iza njegovog prividnog sklada.  

“Slika Grada”, stoji u najavi, “stigmatizirana je ikona opterećena s jedne strane slavnom prošlošću, a s druge strane nerazumijevanjem te prošlosti, kao i potreba suvremenosti. Toj ishlapjeloj ‘slici’ onemogućeno je biti suvremenom. Anestetička uloga ljepote krajolika dvosjekli je mač. ‘Užasi’ skriveni iza lijepog prizora tim su veći. Izložba Užasi zavičaja prilika je da se kroz vizualne umjetnosti progovori o napuštenoj sadašnjosti. Prilika da se, bez ikakvih očekivanja da će do promjena doći, autoironično postavi pozicija građanina/umjetnika u kontekstu nove-stare slike Grada. Užasi zavičaja mala su enciklopedija problema jednog grada odnosno slike Grada.”

Dubrovački umjetnici čiji će radovi biti predstavljeni su: Anamarija Bezek, Mara Bratoš, Pasko Burđelez, Boris Cvjetanović, Mario Cvjetković, Viktor Daldon, Ivo Dimnić, Marko Ercegović, Marija Grazio, Grupa ABS, Tina Gverović, heART, Katarina Ivanišin Kardum, Stanko Ivanković, Ivana Jelavić, Stjepo Kaleb, Sven Klobučar, Igor Knezović, Miranda Kuzmanić, Berta Miloš, Maro Mitrović, Ana Opalić, Ivana Pegan Baće, Marijana Pende, Izvor Pende, Luko Piplica, Dario Kulišić, Ana Požar Piplica, Ivana Selmani, Nives Sertić, Slaven Tolj, Ivona Vlašić i Borko Vukosav. Osim u Sponzi, njihovi će radovi biti izloženi u ateljeu Izvora Pende (Braće Andrijića 7), kraj Orlandovog stupa, na ulazu u Kino Sloboda (Luža), na balustradi Kina Slavica i ispod skala od Dominikanaca.

Izložba predstavlja fuziju programa za razvoj publike Dubrovačkih ljetnih igara Ključevi od grada i programa umjetničkih intervencija u javnim prostorima Art radionice Lazareti Grad je mrtav. Živio Grad!, a otvorenom ostaje do zatvaranja Igara, 25. kolovoza.

“Serija fotografija Ane Opalić posvećena dubrovačkim vrtovima prikazuje isječke različitih gradskih đardina, tog fenomena dubrovačke arhitekture kojeg pratimo još od renesansnog doba, a mišljeni su kao idealizirani svjetovi prirode u kojima se ogleda duhovna (i materijalna) kultura življenja. I, kako bi tema možda nalagala, a zainteresirani promatrač očekivao, ove fotografije ipak nisu nostalgično opijelo nekad uzvišenijim i kontemplativnijim oblicima života. Nema u Aninim fotografijama moraliziranja niti nastojanja da se prikaže grandioznost prošlog. Upravo suprotno. Ono što nas zaokuplja pri prvom pogledu na ovaj fotografski niz je spontanost trenutka”, piše u predgovoru izložbi Helena Puhara. 

Izložba je otvorena do 29. svibnja 2018.