Izlaganje se bavi rasijaliziranim prikazima migranata u hrvatskim medijima te se temelji na empirijskim rezultatima istraživanja provedenog u okviru projekta INCLuDE. U fokusu su nacionalni, regionalni i lokalni mediji, a analiza prikazuje kako se migrantski identiteti oblikuju kroz distinkciju između “prijetnji” i “poželjnih” izbjeglica.

U najavi događaja stoji kako će predavanje posebno razmatrati diskurzivne strategije koje migrante smještaju u liminalne pozicije – između straha i integracije. Takvo prikazivanje proizlazi iz političkih ciljeva kontrole migracija, ali i iz potrebe usklađivanja sa zahtjevima europskih programa preseljenja.

Ovakva medijska konstrukcija koristi stereotipe “stranca”, čime se produbljuju ideje kulturne i biološke nepodudarnosti. Takav pristup pridonosi razvoju oblika suvremenog, “nevidljivog” rasizma koji proizlazi iz kulturne, a ne biološke isključenosti, napominju organizatori_ce događaja.

Sudjelovanje na predavanju potrebno je najaviti putem e-maila na adresu: kultura@irmo.hr. Predavanje će biti održano na hrvatskom jeziku.

Samo tjedan dana prije ovog incidenta, 13. rujna, Centar za mirovne studije uputio je apel medijima u Hrvatskoj kojim upozorava na posljedice pristranog, senzacionalističkog i diskriminatornog izvještavanja o temama migracije, migranata i izbjeglica, uz koji je proslijedio i Preporuke za medijsko izvještavanje o migrantima i izbjeglicama. Preporuke su rezultat istraživanja o medijskim reprezentacijama migracija koje su proveli Helena Popović, Kruno Kardov i Drago Župarić-Iljić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dok i preporuke i samo istraživanje izdaje vladin Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.

U pregledu aktualne situacije s medijskim izvještavanjem o migrantskim temama, autori ističu rašireno oslanjanje redakcija na službene izvore informacija, kako u količini članaka, tako i u činjenici da, kod prenošenja izjava ili priopćenja, novinari najčešće nemaju vremena i/ili vještine kritički se osvrnuti na preneseni sadržaj pa vijest često ostane gola izjava nekog službeno odgovornog dužnosnika, najčešće ministra unutarnjih poslova ili načelnika ove ili one policijske uprave. Osim površnosti koju sugerira opisani pristup, u hrvatskim mainstream medijima, ističu autori, često se pribjegava i negativnom portretiranju migranata kao takvih – generalizirajućim sugestijama, izjavama i zaključcima koji podilaze postojećim predrasudama. Najčešće se obrađuju pojedinačni događaji u kategorijama kriminala i crne kronike za koje se očekuje da će izazvati snažnu emocionalnu reakciju – uglavnom negativnu, no katkad i pozitivnu – i rezultirati s više klikova. Znanstvenici ističu kako u taj okvir ulaze i one pozitivne priče o iskustvima integracije kojima se nastoji romantizirati integracijski proces kao takav.

Sagledavajući karakteristike medijske obrade migracijskih tema, autori nam pružaju i sažetu, no poprilično preciznu i direktnu dijagnozu stanja medijskog sektora. O njemu ponešto govori i činjenica da su posljednjih godina organizacije civilnog društva u Hrvatskoj objavile niz tematskih preporuka kojima je cilj unaprijediti medijsko izvještavanje o osjetljivim društvenim temama. Centar za građanske inicijative Poreč je tako izašao s Priručnikom za sprječavanje i suzbijanje seksizma u medijima i oglašivačkoj industriji, a Zagreb Pride donio je smjernice za izvještavanje o LGBT osobama i temama. U kreiranju izvještajnih okvira nisu zaostajali ni javni subjekti: Agencija za elektroničke medije bavila se preporukama za kvalitetnije izvještavanje o koronavirusu, dok je Ministarstvo za demografiju još 2018. objavilo Priručnik sa smjernicama za medijsko izvještavanje o nasilju u obitelji. Nažalost, mnogi novinari i urednici preporuke naprosto ignoriraju ili ih uopće nisu svjesni.

O njihovom dosegu svjedoči i slučaj ozbiljnog etičkog zastranjenja u recentnom medijskom izvještavanju o masovnoj pucnjavi u beogradskoj OŠ Vladislav Ribnikar početkom svibnja, zbog koje je Zagrebačko psihološko društvo uputilo prijavu Vijeću za elektroničke medije. Po zaprimljenoj prijavi, a sukladno Zakonu o elektroničkim medijima, Vijeće je izdalo upozorenje prema ukupno 16 pružatelja medijskih usluga, među kojima su se našli i javni servisi HRT i HINA. Međutim, iako je Zakon konkretan i elaboriran u pogledu navođenja kažnjivih aktivnosti za koje su predviđene i novčane kazne, do takvih situacija iznimno rijetko dolazi. Vijeće za elektroničke medije protiv prijestupnika može podnijeti optužni prijedlog, a samo ne može izreći materijalne sankcije, nego tek uputiti upozorenja i opomene na kojima stvar najčešće i ostaje. 

Osim različitih specijaliziranih preporuka, za etičke smjernice novinari i novinarke mogu se osloniti na Kodeks časti hrvatskih novinara. Iako su Kodeksom formalno vezani članovi Hrvatskog novinarskog društva, kojih je ukupno otprilike 2000, te u slučaju kršenja njegovih odredbi podliježu Novinarskom vijeću časti, najveći dio medijskih radnika i radnica nisu članovi Društva. Ipak, iz HND-a ističu kako se odluke Vijeća časti često konzultiraju u sudskim postupcima, a njegova negativna mišljenja i odluke odnedavno su i ograničavajući faktor za dodjelu javnog novca na nekim lokalnim razinama, poput Splita i Makarske.

S druge strane, zaključak Preporuka za medijsko izvještavanje o migrantima i izbjeglicama ne ostavlja puno razloga za optimizam. Strukturalna pozicija medijskog sektora takva je da njome dominiraju privatne medijske kuće, čiji su novinari i urednici primorani učiniti sadržaj primamljivim i lako usvojivim, a uz to i prikladnim iz perspektive glavnih oglašivača u danom mediju. U isto vrijeme ograničeni su ključnim resursima potrebnim za ozbiljan i višedimenzionalan pristup temama, poput vremena, materijalnih sredstava, ili svijesti o novinarstvu kao svojevrsnom političkom korektoru i čuvaru demokracije.

Ipak, unatoč tome što su u trenutnoj konstelaciji šanse za promjenu temeljnih postavki medijskih kuća koje na neetičan, senzacionalistički, pojednostavljujući ili čak diskriminatoran način obrađuju društvene teme relativno slabe, svaku artikulaciju preporuka u smjeru društvene odgovornosti i argumentativne utemeljenosti pisane riječi valja pozdraviti. Uostalom, iako u postojećem radnom dokumentu novog Zakona o medijima nema sustavne inicijative u tom smjeru, nego se – naprotiv – njegove novosti uglavnom svode na ograničavanje medijskih sloboda, preporuke temeljene na znanstvenom uvidu mogu poslužiti kao osnova nekih budućih kvalitetnijih politika.

Sve je propusnija i linija koja odvaja verbalno od fizičkog nasilja, pa tako samo u posljednjih godinu dana na području Europske unije bilježimo četiri ubojstva novinara/ki – nakon Kim Wall, Daphne Caruana Galizia i Jana Kuciaka, početkom listopada brutalno je ubijena i tridesetogodišnja bugarska televizijska voditeljica i urednica Victoria Marinova. Međunarodna i europska federacija novinara (IFJ–EFJ) uputila je stoga hitan apel europskim vladama da bez ograde podupru prijedlog IFJ-a za donošenje Međunarodne konvencije o sigurnosti i neovisnosti novinara, te u djelo sprovedu Preporuku Vijeća Europe o zaštiti novinarstva i sigurnosti novinara.

Kada je riječ o zatiranju medijskih sloboda ni Hrvatska ne zaostaje za globalnim trendovima. Tako se u RSF-ovu izvješću kao indikatori kršenja sloboda medijskog izvještavanja navode pritisci na novinare koji istražuju korupciju, organizirani kriminal ili ratne zločine, dok izloženost fizičkim napadima, prijetnjama i internetskom nasilju i dalje ostaju problemi s kojima se suočavaju. O kojim razmjerima ugroze je riječ svjedoči stranica Hrvatskog novinarskog društva, na kojoj se nižu priopćenja i osude – od seksističkih ispada i zastrašivanja do fizičkih napada i prijetnji smrću. Iako u odnosu na prethodnu godinu Hrvatska prema Indeksu slobode medija bilježi skromni napredak, u analizi stanja apostrofira se utjecaj vladajuće garniture na unutarnje upravljanje javnim medijskim servisom te političko ograničavanje medijske neovisnosti.

Na negativne trendove upozorava i Helena Popović koja je 2013./14. godine sudjelovala u istraživanju Značaj medijskog integriteta: vraćanje medija i novinarstva u službu javnosti na kojem je radilo sedam organizacija civilnog društva s područja bivše Jugoslavije. “Pogoršanje stanja u medijima posebno se odnosi na javni servis koji svojim uređivačkim politikama ne ispunjava svoju javnu funkciju, budući da više uopće ne nudi sadržaje koji bi bili prihvatljivi različitim segmentima populacije. Programom sve više podsjeća na glasilo Katoličke crkve i konzervativnih skupina koje se oko nje okupljaju. Primjetno je i kontinuirano i intenzivno vraćanje na Domovinski rat, te perpetuiranje diskursa ugroze od Drugih (manjina), što doprinosi rastu nesnošljivosti prema njima. Sve skupa u suprotnosti s onim što bi Hrvatska radiotelevizija, i u normativnom, i u legalnom smislu trebala činiti”, pojašnjava Popović.

Ističe i problem sužavanja diskurzivnog polja, unatoč ideologemima poput slobode govora i pluralizma mišljenja koji su deklarativno uvedeni promjenom režima devedesetih. “Postaje legitimno da se prijetnjama i napadima obračunava s pojedincima ili organizacijama koje su kritički orijentirani/e prema hegemoniji. Uz to, sami mediji daju prostor osobama s kontroverznim, isključujućim stavovima koji nerijetko otvoreno izražavaju fašističke ideje bez ikakvih reperkusija”, dodaje. Kao da sve navedeno nije dovoljno za ocrtavanje tmurne slike današnjeg medijskog polja, za dodatne nijanse sive treba spomenuti i specifično nepovoljan položaj novinarki u njemu.

Iako prekarizacija rada u medijima pogađa podjednako muškarce i žene, i dalje je prisutan problem podzastupljenosti žena na višim upravljačkim pozicijama, na koji su ukazali rezultati istraživanja Europskog instituta za rodnu ravnopravnost o položaju žena u medijima u 28 zemalja članica EU. Istraživanje u kojem je sudjelovao Centar za istraživanje medija i komunikacije te udruga B.a.b.e. ukazuje na hijerarhijsku i sektorsku segregaciju žena u medijskim organizacijama u Hrvatskoj (analizirani su HRT, Nova tv i Jutarnji list). “Iako Hrvatska pripada krugu europskih država u kojima je postignuta veća rodna ravnopravnost u medijskim organizacijama, žene su mahom zaposlene u srednjem i nižem menadžmentu i to u područjima koja se smatraju “lakšima ili primjerenijima ženama”, poput zabavnog programa, životnog stila, programa za djecu i mlade ili širih društvenih i kulturnih tema”, navodi istraživačica Dina Vozab.

Istraživanje iz 2012. godine ukazalo je i na višu zastupljenost žena u medijskom sektoru nordijskih i istočnoeuropskih zemalja, no ona u ova dva slučaja ima vrlo različite uzroke. “U nordijskim zemljama pozitivno zakonodavstvo i jačanje institucija koje promoviraju rodnu ravnopravnost stvaraju otvorenija i sigurnija okruženja za napredovanje žena, dok je veća zastupljenost žena u medijskim organizacijama u istočnoeuropskim zemljama veća jer se radi o slabo zaštićenoj, prekarnoj, manje uglednoj i manje plaćenoj profesiji u koju se zbog manje poželjnosti dopušta veći ulazak žena”, pojašnjava Vozab. Drugim riječima, povećanje zastupljenosti žena u određenoj profesiji ne znači nužno rast ženskih prava i rodne ravnopravnosti, već označava ulazak žena u profesije koje su u ekonomskom i statusnom smislu niže vrednovane u društvu, kao što će primijetiti Helena Popović.

O feminizaciji novinarske struke bilo je riječi i na nedavno završenom Vox Feminae festivalu. Posljedice većeg upliva žena u novinarstvo razmatrala su se u sklopu radionice koju je vodila Lidija Dujić i to u kontekstu tzv. paradoksa pisaćeg stroja kojim povjesničarka rada Alice Kessler-Harris tumači status “ženskih zanimanja”.  Paradoks se sastoji u činjenici da jednom kada žene nauče rukovati strojem ili ovladaju vještinama koje im pružaju mogućnost zaposlenja, muškarci napuštaju do tada ugledne struke (poput učitelja ili tajnika) što rezultira i smanjenjem naknade za njihovo obavljanje. Dujić ističe kako je “za hrvatsko žensko novinarstvo taj aspekt dodatno zanimljiv jer su mu graničnici Marija Jurić Zagorka kao prva hrvatska profesionalna (politička) novinarka i današnje novinarke/studentice novinarstva, najmasovnije prisutne u ‘ženskim’ ili uopće manje ‘ozbiljnim’ medijima/rubrikama – zbog čega novinarke poput Nataše Škaričić ili pokojne Jasne Babić u takvim medijskim pejzažima ‘strše’ više od Zagorke u Obzoru 1896. godine”.

Iako bi se položaj žena u medijskim institucijama zasigurno mogao poboljšati efikasnijim institucionalnim mehanizmima za provođenje politike rodne ravnopravnosti, teško je za vjerovati da bi u aktualnim okolnostima netko mogao pokazati brigu za takvim napretkom. U ozračju direktnog obračuna sa svakom kritičkom misli, u vremenu “igranja s opasnom političkom vatrom” u kojem se novinarstvu otvoreno osporava legitimitet, novinarkama i njihovim kolegama ostaje braniti temeljni integritet struke, ako već ne i živu glavu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Antonija Letinić

Još je jedan tjedan većinu medijske pažnje pojela grčka kriza. Dakako, domaći mediji su nešto manje intenzivno pratili ovu situaciju, kao da se cijela priča zaista tiče nekog razmaženog derana s neumjesnim zahtjevima, a ne problema koji se tiče unutrašnje organizacije zajednice kojoj smo se priključili prije točno dvije godine. No, s obzirom na način na koji je cijeli slučaj praćen u domaćim medijim – možda je i bolje da im nedostaje interesa. Strani su mediji zato intenzivno pratili svaku sekundu pregovora koji su završili jutros, nakon 17-satnog samita. O ishodima pregovora još je rano govoriti kao i o reperkusijama koje će oni imati na Grčku politiku i ekonomiju, no problemi koji su izašli na površinu puno su relevantniji za cijelu zajednicu. Tako uvjete koji su postavljeni pred grčku vladu i strategiju koju je zauzela njemačka strana Paul Krugman naziva ubojstvom evropskog projekta, dok Paul Mason aGREEKment proglašava porazom demokracije.

No, ponešto o “pregovorima i pregovaračkom procesu” iza kulisa te kako su izgledali u posljednjih pet mjeseci, ispričao je Yannis Varoufakis, sad već tjedan dana bivši grčki ministar financija, u intervjuu za NewStatesman. Varufakisovi komentari daju prilog tezi koju je iznio Marinko Čulić u komentaru u Novostima, u kojem ukazuje na zabrinjavajuću sliku koju je rastvorio ovaj petomjesečni proces: “U Bruxellesu su zabrinuti zbog eksponencijalnog jačanja desnih stranaka i vlasti (Francuska, Velika Britanija, Italija, Mađarska i druge istočnoevropske zemlje, Skandinavija…), ali odmah se vidi da desnicu, nakon što je malo prekroje i ispeglaju, žele integrirati u evropski politički sistem. S ljevicom je sasvim drukčije. Iz primjera Sirize, a sutra sigurno i španjolskog Podemosa, jasno se vidi da se njih u startu smatra protusistemskim, dakle nema se s njima što pregovarati, jedva i razgovarati. Jer riječ je, kako je ovih dana odlično očitao s usana Večernji list, o notornim ‘boljševicima, kojima je bliži Caracas nego Bruxelles’”.

Ovaj je vikend obilježena 20. godišnjica srebreničkog genocida, a prilikom komemoracije je napadnut srpski premijer Aleksandar Vučić. Na pozadinu napada osvrnuo se Dejan Ilić na portalu pescanik.net upozoravajući da “izjave obojice predsednika mogu se videti isključivo kao ratnohuškačke. One se nadovezuju na sve ono što su njih dvojica govorila proteklih par nedelja u vezi sa britanskim predlogom Rezolucije o Sreberenici. Nije nacrt te rezolucije podigao tenzije u Srbiji i u Bosni i Hercegovini; napetost su kreirali upravo predsednici Srbije i Republike Srpske svojim neodmerenim komentarima u kojima su relativizovali ili čak negirali genocid u Srebrenici [..] Svojim izjavama, predsednici Srbije i Republike Srpske pripremili su scenu za incident u Srebrenici. Sam incident kao da ih je oslobodio i poslednjeg obzira: za njih su u Srebrenici napadnuti Srbija i “srpski” narod, a najveća žrtva bio je predsednik vlade Srbije. Genocid koji su izvršile jedinice Vojske Republike Srpske pre dvadeset godina tako je nestao iz vidokruga ove dvojice “srpskih” političara”.

U intervjuu Novostima, Helena Popović govori o svom istraživanju položaja novinara, upozoravajući da je položaj medija i novinara danas lošiji negoli je bio 1990-ih. “Devedesetih se političkim pritiskom insistiralo na pristajanju uz nacionalističku ideologiju, uvjetovanu ratnim zbivanjima. Oni koji su bili u opoziciji i kritični prema tada promoviranome nacionalizmu i fašizmu, bili su izloženi različitim oblicima represije. No tada su, u smislu sigurnosti zaposlenja i statusa na tržištu rada, radni uvjeti bili bolji nego danas, jer su i za opozicijske medije postojali alternativni izvori financiranja”. Sagledavajući današnju situaciju napominje kako “danas imamo prekarizaciju koja stvara nevjerojatnu nesigurnost kod novinara i pritiske iz različitih društvenih domena, pa je teže uprijeti prstom i reći u čemu je problem. Mehanizmi kontrole, cenzure i autocenzure sada su puno sofisticiraniji”.

Neven Svilar se na portalu Booksa.hr osvrnuo na raspravu Alberta Manguela i Leopolda Brizuela, održanu u sklopu Festivala europske kratke priče, o nacijama i književnosti, napominjući da s “jedne strane, čini se uputnim izbjegavati tipski način mišljenja. Takav sistem razmišljanja jest na određen način ograničen, odveć poopćen i konstantno na rubu stereotipiziranja. Uz to, čini se da je takav pogled na umjetnost danas potpuno demodiran; naprosto je u pitanju prežitak nekog drugog vremena, preostatak pozitivističke diktature koji danas više nije u trendu. Good riddance.”  

Dok je do prije deset godina neprijatelj neovisnog, kvalitetnog funkcioniranja medija bila država, može se reći da su veliki komercijalni igrači glavna prijetnja neovisnosti desetljeće poslije: moć je koncentrirana u rukama nekolicine aktera koji su penetrirali u čitav niz društvenih polja te zauzimaju ključne pozicije u složenoj mreži društvenih odnosa”, stoji u izvatku iz knjige. 

Knjigu će predstaviti Saša Leković, predsjednik Centra za istraživačko novinarstvo i Brankica Petković, koordinatorica projekta Medijski opservatorij jugoistočne Europe. Nakon predstavljanja knjige bit će održana rasprava Kako vratiti medije i novinarstvo u službu javnosti – hrvatski slučaj, koju će moderirati Brankica Petković, a za koju će uvodna izlaganja održati Helena Popović, autorica istraživanja.

U raspravi će sudjelovati i Sandra Bašić Hrvatin, Vesna Alaburić, Zdenko Duka, Ivica Grčar, Goran Radman, Marinko Jurasić, Ana – Raić Knežević, Slavica Lukić, Mirjana Rakić, Ladislav Tomičić, Boris Trupčević, Branko Vukšić, Nada Zgrabljić Rotar te Milan F. Živković.

Predstavljanje knjige i rasprava će biti održane u Velikoj dvorani Hrvatskog novinarskog društva u petak 3. listopada, s početkom u 11 sati. 

U sklopu konferencije Mediji protiv demokracije?, koju organiziraju Multimedijalni institut te udruge Kulturtreger i Kurziv, održan je prvi panel pod naslovom Istraživanja o hrvatskom medijskom prostoru. Gosti panela bili su Nada Švob-Đokić (Institut za razvoj i međunarodne odnose), Helena Popović (docentica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu) te Milan F. Živković (glavni savjetnik za medije u Ministarstvu kulture). Panel raspravom moderirala je Janja Sesar.

Panel je započeo izlaganjem Nade Švob-Đokić koja je sudjelovala u istraživanju Mediadem – Preispitivanje europskih medijskih politika. U svom se izlaganju osvrnula na rezultate istraživanja te medijsku politiku u Hrvatskoj i ostatku Europe. Pritom je naglasila da je proces oblikovanja medijske politike u Hrvatskoj “dinamičan, povremeno kaotičan, djelomično demokratičan i djelomično usklađen sa standardima EU”. Kritičkim osvrtom na ulogu države u donošenju medijske politike u lokalnom konteksu, naglašeno je da medijska regulativa ne uspijeva, što je jasno iz toga što se zakoni i propisi u većini slučajeva i ne provode. Pozicija medija je i dodatno otežana time što oni konstantno osciliraju između zavisnosti o državi i zavisnosti o tržištu, pri čemu liberalizacija medija ima destruktivne posljedice kada je u pitanju njihova javna funkcija. 

Nakon stavljanja hrvatske medijske politike u europski i globalni kontekst te povlačenja usporedbe s Danskom, izložene su mogućnosti kojima bi se nepovoljna lokalna situacija mogla popraviti. Odnosno, prema europskom modelu, integralni pristup medijima, tehnološka neutralnost te reguliranje i nadgledanje tržišnog natjecanja omogućuju efikasno djelovanje lokalnih medija. U zaključku je Švob-Đokić upozorila kako je provođenje medijske politike u Hrvatskoj ipak nova praksa te da “obiluje demokratskim deficitima” te mnogim drugim poteškoćama koje potječu iz neshvaćanja djelovanja medija.

Izlaganje Helene Popović temeljilo se na istraživanju provedenom u sklopu projekta South East European Media Observatory, koje će biti objavljeno u narednih mjesec dana, a sam fokus izlaganja bio je na rezultatima koji su proizašli iz fokus grupe s novinarima. O stanju novinarske struke u Hrvatskoj Popović je posvjedočila rezultatima triju fokus grupa – medija trećeg sektora, komercijalnih medija te javnih medija. Fokus grupe ocjenjivale su stanje medija u Hrvatskoj, profesionalne standarde, medijske prakse i sadržaje te državnu regulativu.

Kada su u pitanju negativni trendovi u novinarstvu, sve tri fokus grupe zaključile su da su među glavnim problemima nedostatak solidarnosti među novinarima, nestručnost rukovodećeg kadra, kontrola sadržaja oglašivača i političkih elita (tzv. PR novinarstvo), problemi s financiranjem te tretiranje informacija kao robe. Popović je istaknula kako predstavnici triju sektora dijele frustraciju izazvanu državnim i regulatornim tijelima koja neadekvatno provode postojeće zakone o medijima, kao i nemogućnost otimanja kontroli logike tržišta i s time povezanim utjecajem velikih ekonomskih “igrača”. Kada je riječ o slabim stranama pojedinih sektora, kod trećeg se sektora najjače osjećaju problemi s financiranjem i održivošću, dok se kod komercijalnog sektora pojavljuje cijeli niz problema od kojih je najbitnije izdvojiti utjecaj oglašivača, sklonost cenzuri, baljenje trivijalnim temama te općenito vođenje tržišnom logikom. Javni mediji pak svoju bitku vode s pritiskom političkih struktura, lošim rukovodstvom i korupcijom. 

Helena Popović istaknula je kako treći sektor te javni servis ipak funkcioniraju kao medijski servisi od javnog interesa, gdje prvi prednjače slobodom izražavanja i kritičkim radom, a potonji kvalitetnim kadrom, istraživačkim novinarstvom te tradicionalnim ispunjavanjem “watchdog” funkcije. Zaključak izlaganja Helene Popović ide u korak sa zaključcima proizašlim iz fokus grupa te se bazira na tezi o neminovnom nestanku tradicionalnog novinarstva, koje je vidljivo u prekarnim uvjetima rada novinara, orijentaciji prema tržištu, hiperprodukciji sadržaja te općenito promijenjenim očekivanjima povezanima s ulogom novinarskog rada.

Milan F. Živković svoje je izlaganje posvetio predstavljanju statističkih podataka prikupljenih u opširnoj studiji hrvatskog medijskog prostora. Koristeći statističke podatke, Živković je prikazivao promjene koje su zahvatile hrvatski medijski prostor u proteklom desetljeću, posvećujući prostor tiskovinama, internetskim portalima te politikama oglašavanja u raznim medijima. “Razgovor o hrvatskoj medijskoj politici nemoguće je početi bez reference na krizu”, skeptično je Živković komentirao dominantne diskurse o krizi u medijima. Pritom je ukazao na to da kriza ostavlja posljedice u tehnološkoj, financijskoj i radnoj sferi, među kojima je svakako bitno istaknut općeniti pad prihoda medija koji u stopu prati ekonomske krahove. Ukazujući na današnju povezanost oglašivačke industrije i nacionalne ekonomije, Živković je izjavio da “oporavak oglašavanja predskazuje oporavak”, što bi stoga mogao biti indikator povoljnije situacije u medijima u budućnosti. 

Jedna od bitnijih stavki koju je Živković izložio među svom silom podataka svakako bi bila ona koja je svjedočila trenutnom stanju prihoda medija u Hrvatskoj. Prema prikupljenim podacima, tiskovine i televizija održavaju svojevrsni balans kada su prihodi u pitanju, dok internetski portali imaju minimalne prihode. Promatrano kroz sektore, komercijalnom sektoru pripada 63% prihoda, javnom sektoru 36% te neprofitnom nezavidnih 1% prihoda. Uz pad prihoda bitno je naglasiti da trenutni pad zaposlenosti u novinarskoj industriji iznosi 47%, te da više od 1000 novinara poslove lakše pronalazi izvan struke. U zaključku Milan Živković je konstatirao da se uz gubitak gotovo pa polovice zaposlenih u medijima gubio ogroman dio javno potrebnih informacija čije je distribuiranje bilo u rukama medija koji su ionako bili u nezavidnom stanju kada je u pitanju zadovoljavanje njihovih “demokratskih funkcija”. Istaknuo je da se u ovakvoj situaciji ne možemo osloniti na popravak ekonomske situacije, već da su mediji disfunkcionalni te da bi jedan od faktora u ispravljanju toga svakako trebala biti državna regulativa.