Piše: Igor Marković

U klubu MaMa Multimedijalnog instituta 22. ožujka, na proputovanju u Rijeku gdje je sudjelovao na izložbi i konferenciji Transnacionalizmi, britanski umjetnik Heath Bunting održao je predavanje, svojevrsni tour de force svojeg dosadašnjeg rada/života, u kojemu je povezao svoje umjetničke početke s trenutnim preokupacijama. Nakon trideset godina djelovanja, za Buntinga danas slobodno možemo reći da se radi o kanonskom umjetniku (nedavna izložba u londonskoj Whitechapel Gallery uz bok JMW Turneru to dobro ilustrira) koji se okušao i dokazao u različitim medijima, formama, akcijama, vizualizacijama i dokumentacijama. Kako sam kaže, uvijek se bavio pre(vazi)laženjem granica između umjetnosti i svakodnevnog života, fokusirajući se na ključnost informacija i, nerijetko, jednostavno, grubo, sirovo djelovanje. To vrijedi za njegove rane radove, grafite i street art osamdesetih, preko info- i bio-projekata devedesetih, kada se uz Aleksa Šulgina i Vuka Ćosića pozicionira kao pionir net.art-a, do aktualnih inherentno interdisciplinarnih visokotehnološki sofisticiranih mapiranja identiteta, ali i stvarnosti same. 

Njegov interes za “izgradnju” otvorenih struktura i komunikacijskih sustava proizlazi iz svakodnevnog propitivanja i razotkrivanja dominantnih narativa. Preokupacija mehanizmima (kontrole) javnog prostora – stvarnog i virtualnog – teži identificiranju granica sustava i u pravilu rezultira intervencionističkim umjetničkim projektima i praksama. “Sustavi upravljanja postoje jer ljudi vjeruju u njihovu funkcionalnost i njihovu vrijednost”, kaže Bunting objašnjavajući kako sustav nastaje kao kolektivni rezultat svih akcija, vrijednosti i uvjerenja njegovih sudionika. Načini disrupcije, razrahljivanja (kako bi rekao Vladimir Biti, sljedeći deCerteaua) tog dominantnog diskurza, vidljivi u svakom radu Heatha Buntinga, proizilaze iz razumijevanja samoga sustava, bez obzira radi li se o “uličnoj” akciji na stanici Kings Cross – kada je na webu objavio brojeve telefona javnih gornica i pozvao korisnike da ih nazovu u točno određeno vrijeme – ili o još uvijek aktualnom Status Projectu.

Giorgio Agamben (What is an apparatus) aparatom smatra sve što na neki način ima kapacitet uhvatiti, usmjeriti, odrediti, presresti, modelirati, kontrolirati ili osigurati geste, ponašanja, mišljenja ili diskurze živih bića. Ne referira se, kao što je to učinio Foucault, isključivo na disciplinu ili na panoptikon, već na bilo koji aparat koji se povezuje s moći. Računala, mobilni telefoni, satelitska navigacija kao i sam jezik, za Agambena su aparati. Naša borba s njima rađa procese subjektivizacije iz kojih nastaju korisnik mobitela, web surfer, pisac, umjetnik, aktivist… Aparati imaju predispozicije za neograničen rast dopuštajući da se naša našu subjektivnost paralelno širi.

Ova Agambenova teza stara desetak godina, potvrđena je i na jedan način dovršena, kada pomislimo na prisutnost brojnih digitalnih mreža (od Interneta do lokalnih, pa i osobnih intraneta) i uzmemo u obzir njihovu moć, kao i cijenu koju plaćamo za mogućnosti koje nude. Milijuni misli, interesa, potreba i želja, vještina i sposobnosti svakodnevno se distribuiraju nematerijalnim prostorom mreža, oblikujuću nebrojene identitete. Kroz stalno razvijajuće mehanizme prikupljanja podataka koji se odnose na zdravlje, obrazovanje, rad, financijsko stanje, komunikaciju, mobilnost i društvo, rođeno je “tijelo podataka”, nematerijalna i, barem u početku, brižno skrivena strana jastva koja olakšava identifikaciju. Riječ je o “fašističkom bratu” virtualnog tijela (kojega je početkom devedesetih slavio nedavno preminuli John Perry Barlow), u potpunosti na usluzi nadnacionalnim korporacijama, policijskim državama, u težnji za “savršenim panoptikumom”.

No može se reći, vraćajući se Agambenovoj i Foucaultovoj definiciji aparata, i da je podatkovno tijelo krajnji proizvod biotehnike. Informatika se koristila kao metoda primjene biomoći još od 18. stoljeća, s prvim primjenama demografskih i statističkih podataka na kontrolu stanovništva. A ako je pojedinačni čovjek kao živo biće postao fokus interesa, a sam život postao nadzorljiv i mjerljiv, uz ispriku sigurnosti i prevencije, što se danas promijenilo s novim podatkovnim tijelom? Ne suočavamo li se s istim izgovorima za agregiranje i kontrolu naših podataka? Nisu li slični mehanizmi kontrole i normizacije između živih bića i njihovih procesa subjektivizacije? I možda najvažnije pitanje, u kojoj mjeri ove mehanizme i njihove procese korisnici/građani zapravo percipiraju?

Na sva ta pitanja odgovara Status Project, kapitalno djelo Heatha Buntinga u kojem od 2004. godine istražuje podatkovne identitete koji su proizvedeni (i proizvode se) mimo naše kontrole, u prešutnom (Marcuse bi vjerojatno dodao i konformisitičkom) pristajanju na “novi društveni ugovor”. U osnovi je riječ o administrativnom sustavu koji se bavi dokumentacijom podataka razmijenjenih između osoba i usluga u Velikoj Britaniji. Vremenom je postao relacijska baza podataka koja istražuje veze između osoba i institucija/sustava – banke, komunikacijske tvrtke, zdravstveno i socijalno osiguranje – dokumentirane kartama ili osobnim portretima, koji ističu mrežne odnose između sustava i osobe, s jakim naglaskom na njihov društveni status. Bunting stvara alat/vizualni arhiv kako bi razotkrio obrasce koji se odnose na društveni status i identitet kreirajući narative ili intervenirajući u postojeće, stvaranjem novih identiteta.

Nakon što je stvorio bazu podataka s više od 20 000 unosa, izlistom stotinjak mapa kao portreta osoba, predstavio je kako se naše kretanje (digitalno, ali i analogno), naše transakcije i naše akcije nadziru. Time je postavio niz pitanja o ciljevima takve kontrole, (proizvoljnim) zaključcima koji se izvode, s ispituje i mogućnosti subverzije. Ustvrđujući da se danas identitet sastoji od ljudskog bića, ekvivalentu živog bića Foucaultaa ili Agambena, i umjetnog bića, koja povezuje s pravnim osobama ili korporacijama, Heath se usredotočuje na kapacitete i mogućnosti svake osobe. On stvara portretne karte i poziva gledatelja da ih promatra i postavi pitanje što je to što u konačnici definira podatkovno tijelo. Kao što sam kaže, “većina ljudi zapravo ne razumije tehnologiju i njezinu funkcionalnost. Ako imate pametni telefon, pretpostavljam da ne znate kako on radi u smislu elektronike, što zapravo stvarno radi, to jest, njegovu punu funkcionalnost. Isto je s identitetom. Ljudi ne znaju kako on funkcionira i zapravo ga ne znaju koristiti. Za mene je to jedna od najvažnijih tehnologija današnjice”.

Višekratna međudjelovanja i sjecišta stvaraju portrete stvarnih ljudi (ili kategorija subjekata), otpočinjući s mogućnostima. Fokusirajući se na to što osoba “može” (ili, što joj je dozvoljeno) pokazuje da se svaki kapacitet, svaki potencijal pretvara u zamku samog aparata. Što znači imati pristup Internetu, e-mail adresu  ili biti korisnik mobilnog telefona? Kada je netko karakteriziran kao terorist, kršćanin, narkoman ili konformist? Pridjev “sposoban” (able to) koji se namjerno mnogostruko ponavlja na kartama Status Projecta (“sposoban pružiti jedinstveno korisničko ime”,”sposoban za pružanje trenutne poštanske adrese”, “sposoban pružiti novac”), pokazuje da se isti može povezati s vrlo različitim setovima podataka, i pokazuje kako aparat obrađuje spomenuti potencijal.

Stoga, ako je danas išta drugačije u odnosu na 18. stoljeće, razdoblje nastanka  biopolitike prema Foucaultu, to je da je danas tijelo sjecište interesa za zbroj njegovih fizičkih, mentalnih i afektivnih sposobnosti, a to nije značajno samo za aparat koji pokušava nadzirati (i u konačnici kontrolirati) ljudsko postojanje, već i za identitet, koji se bori za svoje postojanje. Identitet, temeljen na potencijalnosti ljudskog postojanja, nikada ne može biti zarobljen u cijelosti. Reprezentacija koju nudi podatkovno tijelo može predstaviti jednu ili mnogo ravni, ali nikada sveukupnost, jer (još uvijek) nema aparata koji može uhvatiti život u suvišku (“identiteti nikada nisu jedinstveni”, kako je davno ustvrdio Stuart Hall). Bez obzira koliko suveren sustav nadziranja izgledao, moć uvijek sadrži i otpor. Ili, prema Agambenu, u opoziciji aparata, mogućnost je stvaranja anti-aparata koji može povratiti ono što aparati su prisvojili. 

Heath Bunting definitivno slijedi taj pravac jer nije samo kreirao bazu podataka izvan hegemonijskog sustava i proizveo brojne mape – grafičke prikaze međuodnosa identifikacijskih podataka, on je također izgradio anti-aparat kojime se (barem dio) apropriranoga od strane aparata vraća ljudima. Napravio je softver koji proizvodi identitete i nudi ih na prodaju. Pa što ako su svi podaci tih identiteta arbitrarni? Kako blizu ili koliko su daleko od “stvarne” reprezentacija nečijih podatkovnih tijela? Sloboda, kako je rekao Vilém Flusser je kada “igrate protiv aparata”. Odnosno, “ako ne vjeruješ u represiju sustava, možeš odmah umrijeti”, kako kaže Heath Bunting.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Bernard Koludrović

Nacionalistički refreni odzvanjaju diljem Zemlje. Ne trebamo posezati za fikcijskim djelima, filmskim ili književnim, kako bismo otvorili vrata distopijskim svjetovima u kojima postoje privilegirani i isključeni, u kojima se krvna zrnca broje učinkovitije nego novac ili gdje se knjige pale jer razotkrivaju artificijelnost društvenog poretka. Nacionalistički refreni odzvanjaju Zemljom – America first! Nacionalistički refreni odzvanjaju Zemljom – Sil’nyy prezident, sil’naya Rossiya! Sve je veća oštrica kojom nacionalizam probija društveno tkivo jer postaje institucionalna praksa. U zemljama Europske unije događa se balkanizacija novonastalih neovisnih i rascjepkanih država te je nacionalna i etnička segregacija svakodnevna politička i društvena pojava. U sutonu nacionalnih država dolazi do njihovog eksponencijalnog jačanja jer se u nacionalizmu traži odgovor za izazove globalizma – radne migracije, masovno siromaštvo, gubitak suvereniteta.

Nacija i vjera, kao registri fundamentalizma, postaju isključivi faktor definiranja zajednice, a konzervativne struje, saveznici kapitala, stvaraju stanje histerije i paranoje kako bi se izborile za pozicije moći. Paranoja temeljena na isključivanju ljudi druge rase, vjere ili nacionalnosti dovela je Hitlera na vlast u Njemačkoj. Sličnom retorikom paranoje od albanskih terorista i žrtve ustaških pokolja Aleksandar Vučić je postao novi srpski kralj, kao što Katolička crkva u Hrvatskoj pokušava svoje političke satelite dovesti blizu vlasti izmišljanjem rodne ideologije. Kremljinski ideolog Vladislav Surkov to je nazvao “nelinearnim strategijama” – namjernog stvaranja kontradikcija i zamagljivanja. Izmišljanje neprijatelja ili barem onoga što želimo isključiti kako bismo se potvrdili kao identitet polazišna je točka ovogodišnjeg izdanja festivala Moje, tvoje, naše – Transnacionalizmi, koji se održao od 22. do 24. ožujka. Program koji se odvijao u riječkoj Filodrammatici koncepcijski su osmislili Davor Mišković iz Drugog mora te James Bridle, sada već ustaljeni gost Festivala, dok je Bridle kustos izložbe u Malom salonu. Izložba je otvorena do 14. travnja.

Drugo more je na trinaestom izdanju Festivala okupilo zanimljivu ekipu umjetnika, umjetničkih kolektiva te predavača. U Malom salonu predstavljeni su radovi Movables Jeremyja Hutchinsona, New Unions Jonasa Staala, Jus Sanguinis Daniele Ortiz, Italian Limes Studija Folder, CNI Raphaëla Fabrea, Border Bumping Juliana Olivera te We Help Each Other Grow suradničke platforme They Are Here. U diskurzivnom dijelu programa predavanja su održali James Bridle, Atossa Araxia Abrahamian, slobodna novinarka koja piše za The New York Times, The Nation, London Review of Books, Dissent i druge publikacije, Heath Bunting, net.art aktivist, Aljoša Pužar, profesor na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani, Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije te Marco Ferrari iz Studija Folder.

Izložbeni dio festivala podnaslovljen je Virtualnost granica, dok je diskurzivni program nazvan Novi oblici identiteta. Miškovićeva i Bridleova koncepcija pokazuje mjesta društvenog, političkog i geo-klimatskog rastakanja granica, odnosno izaziva iluzionista prokazivanjem načina izvođenja njegovog trika. U oba dijela programa progovara se o kolektivnim i individualnim oblicima granica identiteta, jer kližući ledenjak na granici Italije i Austrije te osobna povijest Atosse Araxije Abrahamian imaju nešto refrenski zajedničko – u oba je slučaja netko drugi povukao crtu. Ta arbitrarnost gotovo ukleto odzvanja svim instalacijama u Malom salonu, kao što je odzvanjala i tijekom predavanja u Filodramatici.

U slučaju talijanskog projekta pomicanja ledenjaka na talijansko-austrijskoj granici i projekta Border Bumping, pokazuje se kako arbitrarne granice nacionalnih država, povučene za zelenim stolom ekspropriranih plemenitaških palača, ne trpe klimatske i tehnološke dinamike. U talijanskom slučaju pantograf je ucrtavao trenutnu poziciju GPS lokatora koji su postavljeni na oko 2 kilometra dužine granice koja prolazi ledenjakom. Tijekom trajanja projekta od 2014. pantograf je zabilježio svaku promjenu, kliženje ledenjaka uslijed klimatskih promjena. Tijekom svojeg predavanja Marco Ferrari ukazao je na legislativno prepoznavanje učinka klimatskih promjena na nacionalne granice jer su Italija i Švicarska sklopile bilateralni sporazum kojim priznaju pomičnost granice. Julian Oliver je svojim projektom bilježio prebacivanje mobilnih uređaja na bazne stanice mrežnih operatera u drugim državama i prije nego što je uređaj fizički prešao nacionalnu granicu. Time je korisnik i uređaj ostao u jednoj državi, a sama usluga mobilnog operatera je već prešla granicu.

Sličan primjer pojavio se i tijekom rasprave nakon izlaganja Heatha Buntinga o legalnom prelaženju granica bez putnih ili drugih isprava. Naime, Bunting je istaknuo kako djeca rođena tijekom avionskog leta, ovisno o nacionalnom zakonodavstvu, mogu tražiti državljanstvo države u čijem zračnom prostoru su rođena. U slučaju poroda u međunarodnom zračnom prostoru djeca imaju pravo državljanstva u državi u kojoj je registriran operater leta/vlasnik aviona. Pokazuje se koliko se granice osobnih identiteta, u kategoriji nacionalnosti i državljanstva, mogu prekrajati kao i nacionalne granice. Takvo što moguće jer su nametnuti protokoli i birokracija neprirodni, preuski okviri za definiranje jednih i drugih. Buntingovo višegodišnje mapiranje nacionalnih zakonodavstava, protokola, korporativnih oblika i obaveza legitimiranja rezultiralo je neprocjenjivim setom alata, temeljem kojih se može u nekoliko koraka, u razmjerno kratko vrijeme i za razmjerno malu količinu novaca stvoriti potpuno novi, lažni, ali legalni identitet.

Osobna iskustva graničnih identiteta nosivi su dio predavanja Aljoše Pužara i Atosse Araxije Abrahamian (iransko podrijetlo, rođena u Kanadi, odrasla u Švicarskoj), ali i radova Daniele Ortiz i kolektiva They Are Here. Videozapis Ortizinog performansa, održanog 9. rujna 2016. godine u Kopenhagenu na programu Deportation Regime: Artistic responses to state practices and lived experience of forced removal u Centru za umjetničko propitivanje migrantskih politika – CAMP, pokazuje trudnu autoricu koja transfuzijom prima krv španjolskog državljanina. Peruanka koja 2007. živi u Španjolskoj želi svojem djetetu sva građanska prava i jednaki status koji imaju i druga djeca, no načelo jus sanguis govori kako dijete nasljeđuje nacionalnost roditelja, a ne ostvaruje ju putem načela jus solis, tj. po mjestu rođenja. Ovim činom htjela je pokazati kako unatoč fizičkom uzimanju krvi Španjolca njezino dijete neće biti ništa manje niti više Španjolac/Španjolka te kako je načelo i relevantno zakonodavstvo apsurdno i rasističko.

Posljedično stvaranje građana prvog i drugog reda temeljem razlikovanja državljanstva i nacionalnosti centralni je dio predavanja Abrahamian, koji se temelji na osobnoj anegdoti dobivanja američkog državljanstva. Radeći u New Yorku kao kanadska državljanka Abrahamian je imala dozvolu boravka temeljem radne dozvole. Jednom prilikom pobijedila je u lutriji za dobivanja tzv. Zelene karte, a prilikom ispunjavanja obrasca pod nacionalnost je upisala – švicarska. Naime, Kanađani nemaju pravo sudjelovanja u lutriji za Zelenu kartu, a činilo joj se kako bi iranska nacionalnost bila prevelika prepreka s obzirom na odnose SAD-a i Irana. Iako je odrasla u Švicarskoj, tijelo državne uprave zaduženo za provedbu lutrije poništilo je njezinu “pobjedu” jer – nije tamo rođena, niti su joj roditelji tamo rođeni.

Potaknuta rigidnošću zakona koji ne prepoznaje globalne migracije istraživala je postupke dobivanja i kupovanja državljanstva, o čemu je pisala u svojoj knjizi The Cosmopolites: The Coming of the Global Citizen. Porezne oaze i države koje jedva pronalazimo na karti svijeta prodaju svoja državljanstva i tako pružaju međunarodnu sigurnost onima koji mogu priuštiti njihove putovnice jer svojim državljanima pružaju porezne olakšice, ne izručuju ih međunarodnim sudbenim tijelima ili na drugi način pružaju privilegije privilegiranima. S druge strane je slučaj Ujedinjenih Arapskih Emirata koji su kupili komorska državljanstva za 4000 obitelji koje su živjele u UAE-u bez valjanog državljanstva. Jedan od aktivista koji se borio za prava ljudi bez državljanstva prisilno je ušao u kvotu komorskih državljanstava te su se time stvorili uvjeti za njegovu deportaciju. Vlasti UAE-a bile su dovoljno ljubazne te su mu ponudile pet opcija – i završio je na Tajlandu, a potom i u Kanadi gdje je na kraju dobio državljanstvo jer Kanada njegovo kupljeno i nametnuto komorsko državljanstvo nije smatrala obvezujućim.

Abrahamian s jedne strane ukazuje na kozmopolitizam kao način života neodvojiv od globalizma i kapitalizma, kao nametnuti oblik identiteta koji nije moguće obuhvatiti tom kategorijom. Za razliku od pripadnosti različitim društvenim skupinama, on istovremeno nije prepoznat u nacionalnim zakonodavstvima, ali i pruža mogućnosti razumijevanja s daleko širim spektrom ljudi, dijeljenje iskustva pripadanja na različitim mjestima, u različitim prilikama i s različitim skupinama. Pužar se nadovezao na kozmopolitizam tvrdeći kako on jest identitet – identitet privilegiranih kretanjem i prisiljenih na kretanje – i kako ga ne bismo trebali odbacivati kao puko postmoderno poigravanje, iako ono postoji te se nalazimo u neomedivalnom, plemenskom razdoblju raspada racionalnog moderniteta.

Postmoderno rastakanje vrijednosti vodi kraju nacionalne države, što zagovara i Heath Bunting, koji je nakon gostovanja u zagrebačkom Multimedijalnom institutu svoj rad predstavio i u Rijeci. Govoreći o svojim umjetničkim projektima The Status Project i BorderXing Bunting zagovara poziciju kako je kriza postojećeg sustava neminovna te kako je potrebno razviti alate preživljavanja u vremenu koje prethodi samom raspadu. Sustavi nadzora i kontrole dovoljno su sofisticirani kako bi nam zagorčali život, ali i dovoljno veliki kako bi se unutar njih otvorili prostori “zamagljenog” postojanja, a čak i potpunog nestajanja.

Nacionalizmi ne poznaju granice, a zbog ekonomskog globalizma i nadnacionalnih afilijacija zadobivaju sve veći društveni utjecaj u doba krize nacionalnih država. Oba procesa odmiču narode sve dalje od primjenjivog suvereniteta, što fundamentalistički pokreti koriste za populističko okretanje identitetskih politika u vlastitu korist. U svojoj naravi ti pokreti, iako ne svugdje na isti način artikulirani i društveno utjecajni, stvaraju mrežu povezanih suradnika. Paradoksalno, međusobno isključive društvene skupine daleko lakše ostvaruju suradnju i potvrđuju tezu o postmodernom rastakanju modernističke racionalnosti. Neki od izloženih radova i teze pojedinih predavanja okreću se individualnom “opremanju” i zaštiti “maskiranjem” vlastitog administrativnog postojanja. Individualistički poriv koji je opredmećen u tim tezama romantičarski je krik u post-truth doba – ako ni u što ne možemo vjerovati, moramo se opremiti alatima za vlastito postojanje. Meni bliži smjerovi promišljanja zagovaraju kolektivističke odgovore koji se ne smiju libiti posezanja za političkom nekorektnosti i “nasiljem” kada smo izloženi regresivnom i nasilnom fundamentalizmu.

Unatoč tome što nacionalizmi i fundamentalizmi djeluju jaki, naoružani te politički i financijski potpomognuti, odraz su slabosti i posljednji trzaj društvenog modela koji postaje neodrživ za najveći dio globalne populacije. Nažalost, oni također pokazuju i koliko je taj krah daleko jer stupanj masovne obrazovanosti i dostupnosti tehnologije nije dovoljan za evoluciju civilizacije.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na pretekstu fenomena transnacionalizma, koji proizlazi iz sve veće povezanosti među ljudima i opadajućom ekonomskom i društvenom važnosti granica između nacionalnih država, Bunting govori o stvaranju otvorenih i demokratskih sustava kroz prilagođavanje komunikacijskih tehnologija i društvenih zajednica. Donosi i osvrt na poroznosti granica u fizičkom i u online svijetu, posebno se fokusirajući na svoje političke akcije, intervencije i brojne umjetničke radove od ranih devedesetih do danas, u kojima The Status Project zauzima posebno mjesto.

Heath Bunting je suosnivač net.art i sport-art pokreta. Doživotno mu je zabranjen ulaz u SAD zbog kritičkih radova o genetskoj modifikaciji i prelaženju granica, a velik mu je broj radova bio cenzuriran ili izbrisan od strane britanskih tajnih službi. Njegovo najveće djelo, The Status Project, koristi umjetnu inteligenciju za pronalaženje umjetnog života u društvenim sustavima. Trenutno radi na obučavanju umjetnika o sigurnosti i tehnikama preživljavanja, kako bi mogli u šumi nadživjeti mreže organiziranog kriminala kada nastupi konačna kriza.

Udruga Drugo more trinaestu godinu zaredom u Rijeci organizira festival Moje, tvoje, naše, koji se održava od 22. do 24. ožujka u galeriji Mali salon i Filodrammatici. Naglasak ovogodišnjeg izdanja festivala je na problematici transnacionalizma, društvenog fenomena i područja znanstvenog istraživanja koji proizlazi iz sve veće povezanosti među ljudima i opadajućom ekonomskom i društvenom važnosti granica između nacionalnih država.

U četvrtak, 22. ožujka u 20 sati, u galeriji Mali salon otvara se izložba Transnacionalizmi koja donosi radove renomiranih svjetskih umjetnika – Juliana Olivera, Daniele Ortiz, Jeremyja Hutchisona, Raphaëla Fabrea, Jonasa Staala te skupina Studio Folder (Marco Ferrari i Elisa Pasqual) i They Are Here (Helen Walker i Harun Morrison). Izložba istražuje načine na koje nove tehnologije, nove vrste zajednica i novi oblici identiteta preoblikuju geopolitičku kartu svijeta, a moguće ju je posjetiti do 14. travnja.

Novomedijski radovi predstavljeni na izložbi bili su izlagani u brojnim galerijama i umjetničkim festivalima, a o njima su sa zanimanjem pisali mnogi svjetski i neki domaći mediji. Među radovima se nalazi interaktivna instalacija koja istražuje najudaljenije alpske predjele, gdje se granice između Italije i Austrije pomiču zajedno s pomicanjem glečera uslijed posljedica klimatskih promjena. U Malom salonu izlaže se i digitalna karta na kojoj se državne granice premještaju u trenutku kada se mobitel prebaci na mrežu u susjednoj državi, kao i osobna iskaznica koju je francuska državna birokracija izdala iako je priložena fotografija bila u potpunosti izrađena pomoću kompjuterske tehnologije.

U velikoj dvorani Filodrammatice održava se rasprava gostujućih izlagača o tome hoće li se tehnologije i zajednice koje ne poznaju granice nastaviti razvijati i rušiti barijere između naroda i građana, ili će rastući valovi migracije, klimatskih promjena, separatizma i nacionalizma voditi prema još razlomljenijoj budućnosti.

U petak 23. ožujka, posjetitelje očekuje izlaganje publicista i umjetnika Jamesa Bridlea, novinarke New York Timesa i nekadašnja zaposlenica Al Jazeere i Reutersa Atosse Araxia Abrahamian, te aktivist i jedan od začetnika net.arta Heath Bunting. Idućeg dana, u subotu 24. ožujka, prezentacije održavaju riječki kulturolog Aljoša Pužar, koji trenutno predaje na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani, glavni analitičar Centra za mirovne studije Gordan Bosanac, i milanski arhitekt i dizajner Marco Ferrari, suosnivač spomenute skupine Studio Folder. Polusatna izlaganja održavaju se na engleskom jeziku i oba dana započinju u 18 sati, a po njihovom završetku slijedi rasprava.

Ulaz na sve programe je besplatan. Više o izloženim radovima i njihovim autorima, kao i o predavačima i njihovim izlaganjima, saznajte na internetskoj stranici Drugog mora.