U trenutku u kojem su institucije države na čijem se teritoriju održava definitivno i nedvosmisleno proglasile skup i njegovog organizatora proustaškim, institucije Republike Hrvatske učinile su jedinu stvar koju bismo od njih i očekivali – legitimirale revizionizam. Naime, u utorak, 24. svibnja u koncertnoj dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u organizaciji PBV-a i pod ponovljenim pokroviteljstvom Sabora RH održala se komemoracija povodom blajburških retribucija, odnosno, revizionističkim rječnikom, povodom “Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda u svibnju 1945. godine”. Kao izaslanica premijera Plenkovića tom se prigodom našla ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, koja ju je iskoristila da javnosti omogući uvid i u druge aspekte kontinuiteta sa svojim prethodnikom, onkraj kulturne politike u užem smislu. Kako stoji u prigodnoj objavi Ministarstva kulture i medija na društvenim mrežama, ministrica je istaknula “kako je Bleiburška tragedija ponajprije humana katastrofa, koja je posebno bolna jer se dogodila u trenutku kada je cijeli slobodni svijet s nadom gledao u budućnost, ponovno uspostavljajući sustav vrijednosti u kojemu se sveukupnost ljudskog djelovanja zasniva na univerzalnim istinama i temeljnim moralnim vrednotama”. Nadalje, “dok se prisjećamo i pokazujemo poštovanje prema stradanjima koje je hrvatski narod iskusio u prošlosti, nakon punih 30 godina samostalnosti, nastavljamo graditi Hrvatsku na temeljima slobode, demokracije i ravnopravnosti”, dodala je Obuljen Koržinek, govoreći ispod grba s prvim bijelim poljem. Ministričino obraćanje, dakako, satkano je od normaliziranih revizionističkih distorzija, među kojima je posebno raširena ona o retribucijama kao tragediji hrvatskog naroda. To “etničko” čitanje počiva na dvostrukoj varci, sugerirajući da je riječ o zločinu usmjerenom na Hrvate, a ne ponajprije na snage, predstavnike i podržavatelje režima NDH – stradali postaju Hrvatima kako ne bismo govorili o ustašama među njima, a počinitelji postaju komunističkim krvnicima kako ne bismo govorili o tome da su upravo partizani predstavljali većinu hrvatskog naroda, a ne ustaški kolaboracionisti.

Da ministrica Obuljen Koržinek ne zadrži svu revizionističku “slavu” pobrinula se Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, uvijek spremna da nadigra vlastite nacionalističke ispade. HAZU je naime svega par dana ranije objavio teško objašnjive Priloge za zaštitu hrvatskih nacionanih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Europsku uniju. U detalje tog dokumenta uistinu nema razloga ulaziti, ali u kontekstu šire legitimacije ustaštva svakako vrijedi zabilježiti da se pod zahtjevom da spomenute države prestanu “s poticanjem neprijateljstva prema Hrvatskoj i progonom državljana uz odricanje od velikosrpske propagande” kao jedan od primjera navodi i, citiramo – “jasenovački mit”. Kao što je poznato, Jasenovac uistinu jest instrumentaliziran u srpskoj nacionalističkoj historiografiji, prije svega kroz inzistiranje na prenapuhanoj brojci od 700 000 ubijenih. Međutim, HAZU-ovi Prilozi ne govore o službenoj političkoj legitimaciji tog specifičnog falsifikata, nego o “jasenovačkom mitu” u cjelini. Stvari postaju zlokobnije shvatimo li da nije riječ o pojmu nastalom spontano za potrebe tog dokumenta, nego o označitelju koji u revizionističkoj, proustaškoj historiografiji ima specifičnu povijest uporabe. Kako je za Kulturpunkt istaknuo Lovro Krnić, jedan od pokretača portala Antifašistički vjesnik, HAZU ovim priopćenjem preuzima rječnik Josipa Jurčevića, povjesničara “glasovitog”, između ostalog, po tezi da je NDH odgovorna za samo “0,13%” (!) zločina tijekom Drugog svjetskog rata na teritoriju Slovenije, Hrvatske i BiH.

U svojem osvrtu na njemačko izdanje Jurčevićeve knjige Nastanak jasenovačkog mita, kojoj i dugujemo legitimaciju pojma, pokojni njemački povjesničar Holm Sundhaussen je u njoj iznesene teze doveo u vezu s tezama njemačkih neonacista o “laži o Auschwitzu”: “U oba slučaja radi se o tome da se brojčano neegzaktni i manjkavo dokumentirani zločin bagatelizira u svojim dimenzijama do neprepoznatljivosti ili u potpunosti porekne. I u jednom i u drugom slučaju riječ je o ‘čišćenju’ dotične nacionalne prošlosti, pri čemu se masovna ubojstva objašnjavaju kao puke klevete i povijesni falsifikati.” Premda HAZU teško da ikog može iznenaditi kada je povijesni revizionizam u pitanju, Prilozi ipak predstavljaju zabrinjavajuće otvorenu legitimaciju relativiziranja Jasenovca, dosad neprihvatljivog i na umjeren(ij)oj desnici. Nastup ministrice Obuljen Koržinek na blajburškoj komemoraciji tim je tendencijama dao dodatan vjetar u leđa. Prisjetimo li se da je ministrica taj vjetar sklona dati i u obliku ozbiljnog financiranja revizionističke medijske produkcije, imamo i više nego dovoljno razloga za strah u pogledu nacionalističkog razvoja kulturne politike pod njenim vodstvom.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Predstava Hrvatskog narodnog kazališta Ivan pl. Zajc u Rijeci Hrvatska rapsodija Sebastijana Horvata i Milana Markovića Mattisa premijerno je izvedena 18. rujna 2015. Naslov je dobila prema noveli Miroslava Krleže jer je Krleža, “bilježeći surovu stvarnost Prvoga svjetskog rata i anticipirajući revoluciju koja bi trebala izbrisati otprije postojeće, a ratom produbljene socijalne razlike (…) stvorio scenski krik koji izmiče uobičajenim dramskim konvencijama”. Hrvatska rapsodija, lirska proza u dramskoj tehnici, smještena je u pretrpani vagon “trećeg razreda madžarske državne željeznice”.

Predstava renomiranog slovenskog redatelja Sebastijana Horvata i dramaturga Milana Markovića govori o “drugom trenutku, o drugoj vrsti putovanja. Dok su ‘putnici trećeg razreda’ danas zaustavljeni bodljikavom žicom negdje na granicama Europske unije, predstava (…) govori o nama: hrvatskom (europskom) društvu koje te putnike ne želi vidjeti. Poslije stoljetnog sna glembajevska Europa se budi u trenutku kada brodovi davljenika isplivavaju na njenim obalama, kamioni mrtvih ljudi bivaju ostavljeni na njenim putovima i milijuni očajnika lutaju njenim gradovima; trenutak koji nije moguće percipirati ni na jedan drugi način nego kao noćnu moru”, stoji na službenim stranicama HNK Rijeka.

Hrvatska raspodija odnedavno se zove Nad grobom glupe Europe jer je Razred za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti napravio “cjeloviti i sistematski uvid u prerađeni tekst, dostavljen nam u ispisu i snimku predstave koju ste nam dostavili na CD-u, te zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o uprizorenju djela Miroslava Krleže, Hrvatska rapsodija, a niti o predstavi koja bi bila bazirana na motivima iz njegovog djela”, kako se navodi u dopisu Hrvatske autorske agencije koja je, shodno zaključku Razreda za književnost HAZU-a, odlučila da predmetna predstava više ne može biti na repertoaru pod imenom Miroslava Krleže, jer se ne radi o njegovom djelu.

Povodom zabrane korištenja naslova Krležine Hrvatske raspodije, prije izvedbe predstave u srijedu, 13. travnja u 18 sati u kazališnom foyeru bit će održan okrugli stol naslovljen Bliže Krleži od Krleže samog, na kojem će se raspravljati o odnosu dramskog odnosno književnog teksta i njegove inscenacije.

Tragom dopisa Hrvatske autorske agencije, HNK Rijeka želi još jednom provjeriti gradivo o suvremenom kazalištu (neki ga nazivaju i postdramskim) te se zapitati o specifičnim obavezama kazališne izvedbe prema svojoj aktualnosti, dakle i konkretnoj zajednici u kojoj i za koju nastaje. Je li zadatak kazališne predstave književnog odnosno dramskog djela kanonskog autora njegov vjerni “prikaz” ili prijedlog moguće “komunikacije” odnosno “pregovaranja” s tekstom i “svijetom” toga djela? Na okrugli stol posebno su pozvani učenici viših razreda srednje škole te studenti Sveučilišta u Rijeci, kao i profesori književnosti u srednjim školama. 

Sudionici rasprave, koju će moderirati dramaturg i teatrolog Marin Blažević, komparatisti su književnosti, teatrolozi i kulturolozi, profesori Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Lada Čale Feldman i Dean Duda, te autori same predstave, redatelj Sebastijan Horvat i dramaturg Milan Marković Matthis.

Na trećoj u nizu ovogodišnjih tribina Eurokazova Saloona razgovaralo se o mogućim perspektivama pokretanja za kulturu, znanost i obrazovanje specijaliziranog trećeg kanala državne televizije. Glasnom raspravom provokativnog naslova Velika kultura malog ekrana: ili hoće li hrvatskoj kulturi pomoći pokretanje Trećeg programa HTV-a, 23. ožujka u prostorijama Eurokaza moderirao je kazališni kritičar Igor Ružić.  

Ovom prilikom u Dežmanovom prolazu 3, nažalost bez predstavnika Ministarstva kulture, okupili su se oni koji o ovoj temi imaju zaista puno za reći. Tako smo na tribini mogli slušati mišljenja ljudi bliskih krugu potpisnika nedavno objavljenog Pisma namjere o suradnji u osmišljavanju i proizvodnji televizijskih sadržaja u okviru HTV3 Paola Sfecija, ujedno i utemeljitelja Hrvatske glazbene unije te Nine Obuljen, bivše državne tajnice u Ministarstvu kulture, a sadašnje istraživačice u Institutu za međunarodne odnose te nekolicine novinarki i urednica Hrvatskog radija i Hrvatske televizije koje su, kao predstavnice struke i zaposlenice pogona za kulturu ovog javnog servisa, pokušale istaknuti moguće zamke projekta radnog naziva HTV3. 

Kronologija slučaja

No, prije samog izvještaja s tribine, valja nam se prisjetiti kronologije slučaja. Početkom veljače, u domaćem medijskom prostoru odjeknula je vijest o Pismu namjere o suradnji u osmišljavanju i proizvodnji televizijskih sadržaja koje su upravi HRT-a uputile Hrvatska akademija znanosti umjetnosti, Sveučilište u Zagrebu, Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika, Institut hrvatske glazbe te Koordinacija za medije hrvatskog društva producenata i društva hrvatskih filmskih redatelja. Objava pisma domaćoj je stručnoj i općoj javnosti ujedno i bila prvi glas o realnoj mogućnosti pokretanja “kulturno-znanstveno-obrazovnog” Trećeg programa HTV-a. 

Ova, za mnoge važna vijest, došla je u paketu s najavom uprave radio televizije da će i sama već drugi dan potpisati pismo. Brzina kojom je namjera za kulturu i znanost specijaliziranom kanalu amenovana i od strane uprave televizije, opravdavana je činjenicom da u aktualnom petogodišnjem ugovoru, koji HRT potpisuje s Vladom stoji obaveza pokretanja dva dodatna javna televizijska kanala do kraja ove godine. 

Upravo je pritisak Programskog ugovora shvaćen kao izvanredna prilika za ostvarivanje veće zastupljenosti kulture na malim ekranima zbog koje su se institucije postrojile i krenule u akciju. Kako je nekoliko puta javno istaknuto, konkretnog koncepta programa još uvijek nema, niti je on u bilo kakvim nacrtima ili pismima omeđen, ali prateći na ovu temu napisano, čini se da svaka od potpisnica u rukavu ipak ima neki program koji bi rado vidjeli na ekranima (spomenimo samo neke: TV Matica, humoristične večeri iz Društva hrvatskih književnika, znanstveni skupovi itd). Ovim programom bi se, između ostalog, promovirala “znanstvena i umjetnička izvrsnost”, kako simptomatično stoji na stranicama Sveučilišta u Zagrebu.  

Ubrzo se oglasila i ne tako entuzijastična strana. Neki nisu imali povjerenja u institucije koje se bave kulturom, obrazovanjem i znanošću, no ipak samo onom koja ima nacionalni ili tradicionalni predznak, prigovori iz struke odnosili su se na “netelevizičnost” mnoštva sadržaja s kulturne ili znanstvene scene, kao i na tehničke uvjete unutar kojih se stvara program, a koji su i sada za kulturnu redakciju srezani i ograničeni. Glasna je bila i izjava ministrice kulture Andree Zlatar Violić koja je izrazila bojazan da će novim programom kultura biti getoizirana. Na kraju, bilo je i onih koji su se s pravom sumnjičavi prema osjetljivosti vodećih na HRT-u prema kulturi. Jer što bi točno značila umjetnička izvrsnost na televiziji koja prilogom nije popratila retrospektivu Sanje Iveković u njujorškoj MoMA-i, dok u informativnoj emisiji Dnevnik plus ugošćuje američkog književnog superstara Jonathana Franzena, zaista je teško odrediti. 

Sve ovo, bilo je dakako pobrojano i na Eurokazovu Saloonu, oplemenjeno izravnim sukobljavanjem, detaljnim opisom kratkovidnosti “dalekovidnice” s Prisavlja i neformalnim, ali slikovitim uvidom u nastanak inicijative za HTV3.  

Rasulo je prilika

Već na samom početku rasprave Paolo Sfeci naumio je prisutnima objasniti pozadinu Pisma namjere: “Mi smo za kulturu pokušali osvojiti komad teritorija. To je napravljeno iz dobre namjere, u času kada je na HRT-u očito opće rasulo i kada se pojavila jedna grupa ljudi koja je spremna potpisati ovaj sporazum. Nikad više nam se ta prilika neće pružiti. Ova inicijativa nije nikakav master plan matoraca. Jednom sam prilikom razgovarao s Bojanom Baletićem koji je u rektoratu Zagrebačkog sveučilišta i koji mi je rekao da oni namjeravaju pokrenuti Sveučilišnu televiziju jer imaju ogromnu produkciju iza sebe. Onda sam bio kod tajnika Matice hrvatske Zorislava Lukića koji mi je rekao da on i Tomislav Radić rade na osnivanju Matičine televizije. Na to sam ja sjeo s njih dvojicom i rekao okej, u ugovoru Vlade i HRT-a piše da je Treći program obiteljski, što znači da će se puštati holivudski filmovi i reprize, a to nema smisla. Tamo ima nekakva lova, postoje ljudi koji proizvode program, ima gomila arhive, hajmo sjesti s njima i vidjeti da li se od ta dva preostala programa može napraviti program za kulturu, znanost i obrazovanje. I to je cijela priča”. 

Na Sfecijevo izlaganje prva je reagirala urednica na Trećem programu hrvatskog radija Biljana Romić ukazavši na odredbu po kojoj HRT mora proizvoditi vlastiti program te izrazila skepsu prema uspješnosti novog televizijskog kanala u vremenu kada se zbog rezanja budžeta postavlja pitanje opstanka radija i već postojećih TV emisija. Nakon njenog komentara krenula je rasprava o netransparentnosti radnji koje su prethodile potpisivanju samog Pisma namjere (jer većina djelatnika televizije i stručne javnosti nije bila upućena u ovu ideju te je ipak dovedena pred gotov čin), kao i isticanje produkcijskih zakonitosti televizijskog programa, za koje Sfeci nije pokazao osobitu osjetljivost.  

Pitanja za javnu raspravu

Ipak, nakon poveće galame, uskočio je moderator Saloona Igor Ružić i zaokružio kompleksni slučaj HRT-a danas: “Već neko vrijeme ponavljam tezu da će najveći zadatak nove vlasti i nove strukture Ministarstva kulture biti Hrvatska radiotelevizija. Više-manje znamo što će se događati i s institucionalnom i neinstitucionalnom kulturom, dok HRT ostaje veliki problem. Čini mi se da je HRT pokazatelj gospodarskog, političkog i ideološkog stanja u zemlji. Gospodarskog, jer vidimo da je radiotelevizija na neki način u stečaju, samo što i dalje funkcionira jer može funkcionirati; političkog upravo zato što je dopušteno da tako funkcionira i ideološkog jer uvijek ima iste probleme lijevih i desnih, zadovoljnih i nezadovoljnih izborima u tijela i vijeća. HRT prikazuje i dokazuje mogućnosti tranzicije i transformacije ovog društva. Isto tako, na primjeru odnosa prema kulturnom segmentu od 3. programa radija do 1. programa televizije, čini mi se da je moguće vidjeti da je kultura u Hrvatskoj postala politika drugim sredstvima. Mislim da bismo danas mogli razgovarati o nekoliko pitanja: koji je odnos budućeg programa HTV3 i same kuće, na koje resurse se on misli oslanjati, koja bi bila njegova programska politika i tko bi ju vodio, kolika je isplativost tog kanala te treba li on uopće biti isplativ ili je nužno razmišljati o simboličkom kapitalu i za kraj, kakav je odnos kućne i vanjske produkcije?”. 

Konkretnim pitanjima na kojima je Ružić inzistirao, ova rasprava se nije ozbiljnije bavila, no Ružićev rezime nameće se kao poprilično smislena uputa za buduću javnu raspravu. Hrvatsku radioteleviziju, njenu sadašnjost i moguću budućnost, zaista bi trebalo gledati kroz prizmu ekonomskih, političkih i ideoloških odnosa te bi se ovaj veliki javni servis koji je prečesto služio kao poligon za osobne interese svih profila, prije bilo kakvog restrukturiranja ili nadgradnje, trebalo dobrano razložiti. 

Spin o zlonamjernosti 

U raspravu se sa zakašnjenjem uključila i Nina Obuljen koja je pokušala još jednom objasniti namjere inicijative udruga potpisnica, koja je po njenom mišljenju u javnosti krivo prezentirana: “Preduvjet da se ovaj kanal otvara nije želja niti sadašnje uprave niti udruga koje ovu inicijativu pokreću. U sadašnjoj fazi, do trenutka potpisivanja ugovora jedini je cilj napraviti pritisak, inicijativu, poticaj da jedan od ta dva specijalizirana kanala doista bude specijaliziran u smislu onoga što je javna funkcija. Ono što je potpuno jasno i u sadašnjem sporazumu koji će nakon potpisivanja biti dostupan javnosti, jest da nitko ne pretendira biti urednikom programa. Logično je da HRT ima svoje zakone i svoja tijela koja su zaslužna za donošenje programa. Vrlo je zlonamjeran spin da su udruge zamislile da će se one baviti organiziranjem sadržaja na novom kanalu”. 

Dakako, s ovom tezom nisu se složili oni s, uvjetno rečeno, druge strane koja i dalje brine neće li sedam velikih institucija po pokretanju kanala, pozivajući se na svoj prestiž i sudjelovanje pri oformljivanju, na neki način diktirati duh budućeg HTV3. Važno je spomenuti da je Biljana Romić istaknula da se “i na postojeća dva kanala može više, ako se dobije prostora za kulturu i znanost”. To je naknadno potvrdila i novoizabrana urednica televizijske kulturne redakcije Vlatka Kolarović ističući da je potrebno odmaknuti se od zakonski propisanih kvota i “inzistirati na emisijama u kojima kulturnjaci stignu završiti rečenicu. Emisije iz kulture ne smiju biti nevidljive”, referirajući neizravno i na strah struke da će na Trećem programu kultura biti premještena u geto.  

Tribina na koju je trebalo doći

Ipak, kroz prošlotjednu žučnu raspravu isplivale su dvije argumentacijske linije. Dok su predstavnice kulturne javnosti i djelatnice HRT-a, među kojima možemo spomenuti Vlatku Kolarović, Vesnu Mimicu, Biljanu Romić i Danijelu Stanojević-Majerić, upozoravale da novi potez uprave ne slijedi dosadašnji odnos prema kulturi na televiziji te da uz dužno poštovanje prema inicijativi, institucije potpisnice ipak nemaju dovoljno iskustva da bi stvarale televizijski program, što u svim budućim ugovorima i treba jasno istaknuti, druga strana uporno je ponavljala kako je televizija u rasulu te da je sadašnja ponuda kulturnog programa primjer koji opravdava zahtjev za radikalno novu politiku prema kulturi na javnoj televiziji. 

Artikulirana ili ne, ova rasprava svakako je iskristalizirala da u priči oko HTV3 programa postoji niz nepoznanica: s jedne strane, inicijatori ne pristupaju kritički brzinskom osnivanju novog kanala, i kako su upozoreni od strane profesionalaca zaposlenih u nacionalnoj TV kući, ne poznaju dovoljno strukturu odlučivanja i unutarnju dinamiku, koja u praksi često znači zavidni nemar prema kulturnom programu. Ne postoji dugoročna strategija ili studija o mogućnostima takvog kanala u Hrvatskoj, dok mu je financijski okvir za sad tek labavo postavljen. Također, još uvijek nije jasno buduće programsko oblikovanje HRT 3 kao što nije poznata niti njegova unutarnja struktura. Iako su se i Nina Obuljen i Paolo Sfeci zaklinjali da se u programski sadržaj neće direktno uplitati institucije potpisnice te kako ova inicijativa institucija nema namjeru baviti se konačnim ugovorom i propisivanjem sadržaja, imajući na umu izjave koje dolaze od potpisnica, teško je suzdržati skepsu. 

Jer ako ništa, na Eurokazovom je Saloonu bilo poučno i na ovom slučaju svjedočiti kako neke stvari “kod nas” funkcioniraju. Uglavnom površno, na brzinu, neformalno, na osnovi poznanstava i povjerenja te pod geslom “sve će se to u hodu riješiti”. Činjenica jest da je malo toga samorazumljivo i samorješivo pa je ipak uputno pedantnije pristupati osnivanju novog državnog televizijskog kanala i ne ostavljati prostora nejasnoćama.  

Pedantnosti je sklona i ministrica Zlatar čijom izjavom u Intervjuu tjedna na Radiju 101 možemo zaključno ocrtati problem: “To zvuči dobro na prvi pogled. Međutim, tu se kriju velike opasnosti. Institucije koje su se ovdje našle, na neki način otvaraju put privatizaciji javnog prostora putem javnih institucija. Uključujući i HAZU i Maticu hrvatsku koje su krovne ustanove, imaju lex specialis i ‘nadstatus’ u odnosu na bilo koje druge ustanove. One sad objašnjavaju da je inicijativa otvorena za sve, no čini mi se besmislenim da postoji beskonačna mogućnost prijava udruga za sudjelovanje. Ako HRT želi raditi 3. program, on ga u potpunosti mora raditi od svojih potencijala i u suradnji, bez takvih okvira. Ono što mene više zabrinjava jest, s obzirom na dosadašnje odluke kada se što emitira, da se Treći program postavlja kao mjesto za evakuaciju svih programa kulture, znanosti i umjetnosti što je apsolutno neprihvatljivo i zbog toga sam skeptična oko te ideje. Ona je prolongirana za sam kraj godine i čini mi se da je do nje došlo da bi sadašnja uprava mogla reći da će tokom ove godine ispuniti svoju programsku obavezu koja proizlazi iz prošlogodišnjeg ugovora s Vladom da pokrene 3. i 4. program za čije kanale ima koncesiju”.  

Pokretanje kanala HTV 3, između ostalog, zaista se čini kao dobra prilika za ponovno razmatranje servisiranja kulture na javnoj televiziji. Ozbiljni problemi postoje te u svakoj raspravi valja imati na umu da na državnom radiju i televiziji rade ljudi koji su stručni, informirani i uhodani u svoj posao, a kojima se zbog sistemskih nejasnoća ne pruža prilika da taj posao rade dostojanstveno. Kada se u obzir uzme da većina novinara na HRT-u radi svoj posao na ugovor o djelu te svoje priloge uspijevaju plasirati tek u ponižavajućim terminima i minutažama, nameće se zaključak da je rad u redakciji kulture svojevrsno prokletstvo. Stoga na postavljeno pitanje hoće li osnivanje novog kanala zaista pomoći domaćoj kulturi i demokratizirati reprezentaciju kulturne produkcije ili će HTV 3 nastaviti po već viđenoj matrici prekarnog rada i nacionalne mitologije – moramo hitno dobiti odgovor. 

Izvor: HRT