Neću lagati, podnijela je loše. Kroz protekle je mjesece, dapače, više puta izrazila sumnju u budućnost naše veze “u takvim uvjetima”, no kriza je dosegla vrhunac izlaskom novog filma Kelly Reichardt, koji smo morale gledati – doma!
Iste večeri, dok smo tonule u san, svaka na svome jastuku, na uhu sam iznenada osjetila njezin topao dah. Mmmmm. 
Prerano sam se ponadala. “Ili laser ili ja…”² zapjevušila je, pomalo prijeteće – i tad sam shvatila da nemam izbora.

Ujutro sam guglanjem doznala da operacija koja mi treba košta između pet i šest tisuća eura. 

A možda da ipak odemo u kino? Pa neću valjda baš na prvom filmu izgubiti vid!³

***

Enter Lijepa večer, lijep dan Ivone Juke. 

“Ne mogu vjerovati da zbog toga riskiraš vid!”, komentirali su svi upoznati s mojom dijagnozom (a neki i samo s filmom). Ali onda sam ih podsjetila na onu drugu, neizlječivu. 

Tema homoseksualnosti zaokuplja me kao filmsku kritičarku gotovo jednako dugo kao tek običnu praktikanticu. Opsesija je ta, nedvojbeno, posljedica odrastanja u celuloidnoj lezbo-suši i krizi audiovizualne reprezentacije, kako u Jugoslaviji tako i u “regiji” koja ju je naslijedila. Svatko se češe gdje ga svrbi, a mene oduvijek svrbi tišina. To znači da sam proteklih cca dvadeset pet godina svaki domaći+ mainstream dugometražni film koji je u fokus stavljao pedere, lezbe i srodnike dočekivala ustreptalo, s gotovo religijskim žarom, ali i s ozbiljnim osjećajem odgovornosti i dužnosti da baš ja moram o njima pisati i govoriti, jer mi se činilo da “široj” (strejt) publici, osobito onoj lijevo-“savezničkoj”, na ovom planu ozbiljno zakazuje bullshit detector, i ne prepoznaju kako se tema homoseksualnosti, mnogima od nas visceralno osobna, u rukama renomiranih regionalnih filmaš(ic)a opetovano, naporno, uvredljivo instrumentalizira za nekakav “viši cilj”.

Uistinu, sudbine⁴ seksualnih odmetnika u ovim se filmovima redovito uprežu u zahrđali plug alegorije – autorske (beskompromisne!) kritike licemjernog / nazadnog / opresivnog / autoritarnog itd. društvenog sustava. Takvih se radova, uistinu, dosad nagomilalo toliko da možemo govoriti o podžanru regionalnog homoseksploatacijskog filma.⁵

Zašto sam mislila da će film Ivone Juke biti imalo drugačiji? Pa evo!

“Ne podnosim kada autori rade filmove o nekoj temi bez novinarskog istraživanja i razgovora s autentičnim osobama”, objasnila je Juka svojedobno u Nacionalu, najavljujući film o partizanima pederima (tad pod naslovom Atmosfera). 

“Ni ja, Ivona, ja to baš ne podnosim!”, kliktala sam u imaginarnom dijalogu, klepećući veselo poput gej pingvina, uvjerena da napokon imamo autoricu sa zdravom dozom poniznosti naspram teme o kojoj nedvojbeno ne zna ništa.

“U životu, pa tako i u filmu”, nastavila je, “postoje situacije koje su izvan mog iskustva i onda se moram konzultirati s ljudima koji imaju to iskustvo.”

“Pa da! To! To, Ivonaaaa! Daaaa!”, brektala sam uzbuđeno, nabrajajući između uzdaha sve isturene ljude s “tim iskustvom”, kako u njegovoj uže kulturno-karnalnoj tako i u šire-historiografskoj dimenziji. “Ima li kontakt Franka Dote?”, zabrinula sam se. Trebat će joj povjesničar jugo-pederluka. Ma, što pričam, garant ga je nabavila. A kad je guglala ‘pederi+hrvatska+film’, sto posto su joj iskočili i Zahtila i Duhaček. “Pametnoj dosta”, zaključila sam.

Vjerovala sam Juki, jer je detektirala ključnu točku svake eksploatacije; nezainteresiranost za predmet onkraj njegove simboličke iskoristivosti. Vjerovala sam joj i zato što je u svom odličnom dokumentarcu Što sa sobom preko dana (2006) pokazala da zna slušati marginu. A vjerovala sam joj i zato što ima nešto ekstatično, oslobodilačko u činu vjerovanja. U ideju, u promjenu. Aktivisti su, i kad to odriču, prvenstveno vjernici. 

To što je film od najave i prve runde financiranja prošao više metamorfoza od junakinja Ovidijevog epa⁶, nisam nalazila osobito problematičnim; svašta se filmu može dogoditi od ideje do realizacije, pogotovo ako je spomenuti period enormno dug (Juka je ideju projekta vezanog “uz rat za vrijeme okupacije u Dubrovniku” spominjala kod Stankovića još 2015). No tematska srž koja je preživjela sve scenarističke transformacije, očito, bila je homoseksualna ljubav u kontekstu rata – kako bi Juka sama rekla, “eros i tanatos”.

Okej, mrvicu me zbunila i u vjerskom zanosu poljuljala strategija sestara Juka da svoj dugo najavljivani i iščekivani film, prije gotovo dvije godine prikažu u zabrinjavajuće ograničenoj distribuciji i praktički bez najave. Film su tada vidjeli rijetki, no uvjet da bi se film mogao kvalificirati kao hrvatski kandidat za Oscara tim je opskurnim projekcijama službeno ispunjen. Ali, zašto nije pušten u kina? Ta već smo ga toliko čekali da smo zaboravili da postoji! Cijela je stvar djelovala u najmanju ruku dubiozno i skoro pa… nepošteno?
 
Ma ne. Ako je išta nepošteno, onda je to suditi o filmu na neviđeno. Plus, zajebi producentske makinacije; čula sam da film sadrži radikalne, kod nas neviđene scene gej seksa, i veselila sam mu se kao da je moj vlastiti; naročito u svjetlu Jukinog autorskog stava da uloga eksplicitnog seksa treba biti proizvodnja katarze, a ne jeftinog šoka.⁷ Jebanje koje “govori o ljudskim odnosima”, koje raslojava i (sic!) produbljuje karakterizaciju. Da, da; tisuću puta da! 

I zato: U kino! U kino! Što košta da košta.

***

Uvodna sekvenca je obećavala! “Ko jebe očni živac!”, ciknuh potiho kad se dvojica naočitih mladića u knjiški saturiranom okruženju studentskog stana raspojasano počnu hvatati, jednom rukom za Komunistički manifest, drugom za nabreklo spolovilo.
“Što se ovdje događa?”, zapitah se ubrzo potom, ne samo zato što ne znam kako točno gej seks funkcionira. Ovaj seks baš ga traje, mislim se. Nije loše, ali je li dobro? Sve se vidi, a ne doznaje ništa; ni o likovima koje prvi put vidimo, ni o njihovom odnosu, pa onda i taj Marx (too much?), pa sve crno-bijelo… Ovo je, ono, baš campy; što volim, ali je li to baš dobar temelj za katarzu?
Nema veze, gledamo dalje. 

Dalje je to da ovi mladići, plus nekoliko njihovih frendova isto pedera, ustanu protiv Endehazije, iskažu se u NOB-u, dobiju odlikovanja, a u novoj SFRJ (u kojoj se odvija radnja, 1957) filmski su radnici – idealisti, borci za istinu, pravdu i umjetničku slobodu – koji dobiju packe zbog konstruktivno-kritičkog stava prema podbačajima socijalizma⁸ pa su primorani bataliti umjetničke ambicije i prionuti stvaranju banalnih propagandnih filmova pod palicom aparatčika Emira Hadžihafisbegovića.

Iako im i ovaj žanr odlično leži, a filmskog kadra u novoj državi nedvojbeno nema na bacanje, zločesti režimski funkcionar-homofob svejedno im odluči svima stati na kraj kojekakvim manipulacijama i podmetanjima, mučenjem i špijuniranjem, tako da na kraju, i Emirovom nehotičnom krivnjom, bivaju što zaklani, što poslani na Goli otok gdje ih se mlati, zalijeva govnima, a onda i siluje.

Ne zamjerite što mladićima-protagonistima ne spominjem imena, to je zato što funkcioniraju otprilike kao Sense8, jedna duša a njih dvoje, odnosno četvorica, s nikakvom međusobnom diferencijacijom osim brkova, dijalekta i seksualne uloge (a/p). Jedini lik koji ima nešto manevarskog prostora za razvoj je Emir, koji se na kraju iskupljuje vlastitim autanjem (?) na Golom otoku i pseudospašavanjem naših junaka koji u završnoj sekvenci filma iz crno-bijelog opresivnog svijeta sa stijene skaču u žuđeno morsko plavetnilo (gdje ih onkraj odjavne špice po svoj prilici zoblju ajkule). 

***

Znate ono kako se u Drami Zendayin lik svaki put kad je pod stresom izriga po sebi i nazočnima? E pa tako sam se osjećala i ja nakon Jukinog filma. Emocionalno pretovareno. Prevareno. Sve što mi je obećala, lagala je. Ne, nije proučila povijesni kontekst⁹, niti se konzultirala s “autentičnim osobama”, niti joj je eksplicitni gej seks poslužio za išta osim šoka, mamca. Ali, za što? Čemu? Za koju publiku?

Teško je reći. Danima pokušavam dokučiti o čemu je zapravo Jukin film – jer radnja po sebi ne drži ni kap vode. Dosad je jasno da se njezinim intervjuima očito ne može vjerovati, ali kod Stankovića je, mislim, rekla barem jednu istinu: “Nemoguće je da u film ne nosite privatnog sebe i ono što vam se događa”. Budući da Jukino “privatno” očito nije ni Jugoslavija 1957., ni pederluk kao takav, logično je tu osobnu motivaciju potražiti na apstraktnijoj razini, a tu se odmah nameće tema umjetničkog integriteta, ideala, pravde. Borbe za (filmsku) istinu u mračnom, totalitarnom svijetu punom cenzure i sabotera!

Ne čudi u tom smislu da je njezin subjekt neraščiniv, grupni: filmska ekipa – baš kao što je i Juka “višestruki subjekt”; kao scenaristkinja i redateljica svojih filmova (uz sestru producenticu). Srž filmskog konflikta pitanje je umjetničkog integriteta i autonomije; u opresivnom svijetu, tvrdi Jukin film, nema mjesta za istinu. Da bi preživio od svoje djelatnosti, moraš snimati propagandu. I evo je! Jukin film toliko je crno-bijel, kako koloritom tako i ideologijom, toliko nezainteresiran za povijesne istine, da bi se jednostavno mogao čitati kao (antijugoslavenski) propagandni film.

Iz ove metapozicije, Jukin film uistinu je proizvod osobe s vizijom, i na neki bizaran način, autorskim integritetom-kao-performansom! Jukina ideološka proizvodnja nekoherentna je jer je sadržaj nebitan – bitna je propagandna forma. Bitan je film kao marketabilni proizvod na tržištu, od kojeg se može živjeti.

U tom smislu postaju jasniji izvanfilmski, i rekla bih sad već, nedvojbeno proračunati manevri sestara Juka. Jer kojom strategijom danas uopće privući interes međunarodnog tržišta, ako ne pričom o cenzuri! Ta živimo u njezino zlatno doba. Pederluk, plus drug Tito, plus mrak komunizma nešto nešto, plus Goli otok. Peder na Golom otoku, c’est moi! Tako postaje jasno zašto film godinu i pol nije pušten u domaću distribuciju, već je lansiran širom svijeta uz dramatični mučenički narativ.¹⁰ Jer vrlo je izvjesno da bi ga domaća kritika, upoznata s povijesnim kontekstom koji navodno predstavlja, prokazala za ridikulozno falsificiranje povijesti – i svakako bi bilo teže dalje prodavati lukrativni¹¹ narativ o vlastitoj autorskoj opresiji.

Nemam pojma. Do toga sam došla, i ne mogu reći da mi je osobito stalo. Mislila sam da će biti važan i Jukin film, i moj tekst. Da ćemo zajedno ispisivati pedersku revoluciju. Kad ono, izjedoše nas ajkule.

***

Na kraju vas sigurno zanima što mi je bilo s očima.
Boljele su me tijekom filma, boljele su me i tri dana nakon, i na koncu sam odlučila žrtvovati i vezu, i kritičarski integritet, i borbu za filmsku gej-pravdu – za malo ljekovitog, nemetaforičkog mraka.

A honorar za ovaj tekst ide u fond za operaciju.

1. Gonioskopija, za one koji žele znati više. ↩︎
2. Razočaralo me što, čitajući ovaj tekst, nije prepoznala dovitljivu referenciju na Rozginu uspješnicu. ↩︎
3. V. također “Ginem”. ↩︎
4. Tragične, normalno; od puke nemogućnosti seksualnog samoostvarenja pa do popularnijeg silovanja i/ili ubojstva bar jednog člana kvir-konstelacije. ↩︎
5. Ističem, riječ je o filmskom dugometražnom mainstreamu; (ko-produkcijskim) projektima s ozbiljnijim budžetima, podrškom filmskih institucija/fondova, i širom (regionalnom) distribucijom. A umjesto da dajem vidljivost samim naslovima i autorima koji su mi zadnjih desetljeća nažuljali oči, pozivam čitateljicu da testira moju tezu pri svakom filmskom susretu te vrste. ↩︎
6. Osim naslova (Moj privatni ratni zločinac → Atmosfera → ovaj zadnji) Juka je najznačajnije promijenila povijesni okvir i kontekst radnje (gej hrvatski branitelji u dubrovačkom području → gej partizani u Jugoslaviji). ↩︎
7. Kao primjer eksplicitnog seksa u funkciji jeftinog šoka, Juka ističe von Trierovu Nimfomanku (ista emisija). ↩︎
8. Crni val beta version, ukratko. ↩︎
9. Za podrobniju analizu bespuća povijesne neozbiljnosti vidi https://zonafilma.com/jeste-li-znali-da-je-udba-trenirala-tajne-homoseksualne-ubojice/ ↩︎
10. U holivudskoj promo-kampanji za Oskara, recimo, Juka film i sebe prikazuje kao žrtvu režima, cenzure i podfinanciranja; premda su filmu dodijeljena jednaka sredstva za produkciju kao drugim dugometražnim projektima s natječajnog roka. Tvrdnja, također, o navodnoj “jednoglasnoj” selekciji Lijepe večeri za oskarovsku kandidaturu ostaje mutna zbog spomenute distribucijske strategije gotovo apsolutne medijske ilegale. Jedan od martirijskih tekstova je ovaj, a sijaset sličnih guglanjem pronađite sami: https://www.hollywoodreporter.com/movies/movie-news/croatian-oscar-controversy-producers-accuse-goverment-censorship-1236075498/ ↩︎
11. Govorim o socijalnom i medijskom kapitalu. ↩︎

Kako piše u natječajnom pozivu: “izvadite iz najmračnijih kutaka svojih ladica svoj nesnimljen scenarij, prijavite ga na MEET & MATCH i dobit ćete priliku da postavite prvih 15 minuta do pola sata svog dugometražnog filma sa svojim dream castom pred kolegama scenaristima, redateljima i producentima”.

Selektori će u dogovoru s izabranim scenaristom_kinjom pozvati redatelja_icu za javno čitanje koje je honorirano. Prvi MEET & MATCH susret održat će se 25. svibnja u prostorima DHFA, a provodi se u dva dijela. U prvom dijelu večeri čitat će se izabrani segmenti scenarija u kojem sudjeluju redatelj_ica i glumci_ice, a scenarist_ica će održati kratak uvod u scenarij za jasnije praćenje. Čitanje traje do 30 minuta, nakon čega prisutni mogu postavljati pitanja autorima_cama.

U drugom dijelu večeri, uz moderirani razgovor, svi će se prisutni predstaviti u nekoliko rečenica i pričati o svojim projektima (idejama, fazi razvoja projekta, prijavljenim ili osiguranim radionicama i trening programima, prijavljenim ili odobrenim poticajima), željama, interesima ako nemaju scenarij, i tako, među ostalim sudionicima_ama pronaći suradnika_cu.

Prijaviti se mogu osobe koje imaju raspisan scenarij za dugometražni igrani film, odobren poticaj Hrvatskog audiovizualnog centra na javnim pozivima za razvoj scenarija audiovizualnih djela (kolaudacija nije uvjet). Prijavitelji_ce ne smiju imati pridruženog redatelja_icu i producenta_icu. Prijave se vrše putem online obrasca.

Rok za prijavu je 22. travnja (za čitanje 25. svibnja), i 14. rujna (za čitanje u listopadu i studenom).

Inicijativa Najkraći dan iz koje je proizašao Maraton kratkometražnog filma nastala je 2012. godine u Francuskoj s idejom promocije bogatog repertoara kratkometražne forme, a ovom prigodom održava se diljem Hrvatske i uključuje 21 kratkometražni film. Filmski program podijeljen je u četiri bloka: dva bloka Domaćih maratonaca koji su namijenjeni za odrasle, dok su Mali domaći maratonci i Mali europski maratonci namijenjeni djeci. 

Domaći maratonci predstavljaju izbor recentnih animiranih, igranih, eksperimentalnih i dokumentarnih filmova domaće produkcije. Iz programa izdvajamo film Prava istina priče o šori redateljice i scenaristice Andree Slaviček, Rahlo Joze Schmucha i film Grčke marelice Jana Krevatina.

U dokumentarnom dijelu programa bit će prikazan film Knin-Zadar autorice Melite Vrsaljko, Cijeli dan nisam stala Klare Berdais, a na programu su još i tri eksperimentalna filma: Alisa u zemlji Maje Ležaić, Crnognoj Tina Žanića te Bol, posljednji film multimedijalnog umjetnika Ivana Faktora.

Film Moralna podrška Vuka Jevremovića hibrid je animiranog i dokumentarnog filma, a inspiriran je glazbom slovenskog benda Laibach. Animirani program uključuje i film Kako Marka Meštrovića, Psihonaute Nike Radasa i Fačuk Maide Srabović.

Detaljni raspored projekcija pronađite ovdje.

Onda, 2025. godine, od šibenskog metamaga eksperimentalnog filma dolazi dugometražni animirani film Svi operateri su trenutno zauzeti za koji je HAVC s majčinskom pažnjom na svojim stranicama ponudio sažetak: “Roman Novotny, nekad cijenjeni scenarist, danas je zaboravljen autor koji nevoljko prihvaća posao u bizarnom turističkom resortu Simula Peninsula. Ondje se, pod vodstvom zagonetnog Doktora Dopplera, odvija neobičan eksperiment: simulirano ‘filmsko’ ljetovalište u kojem gosti igraju unaprijed pisane uloge, a scenaristi – ‘operateri’ – svakodnevno kreiraju njihove priče. U fokusu fiktivne drame su Klara i njen zaručnik, čiji se odnos raspada, te enigmatična figura s porculanskom maskom, Persona – jedini lik koji je u potpunosti svjestan da se svi nalaze unutar filma.”

Prije pet godina, iz nabujalog je Barićevog filma provaljivalo toliko linija potentne provokacije da je obuzdati tu plimu koristeći se tekstualnom zakrpom od par rečenica bilo iznimno teško. Danas, međutim, HAVC-ov sažetak efikasnije predočuje Barićev film. Treba li ovo smatrati pozitivnim ili negativnim (pred)znakom?

Film otvara scena snubljenja predstavnice Simule Peninsule i agenta koji protagonista Romana Novotnyja (Nikša Marinović) nagovaraju na angažman u kreiranju turističkih parastvarnosti. Besposlen i očajan, scenarist nevoljko pristaje, upućuje se na poluotok Simulu i počinje pisati turističke scenarije, a doskora upoznaje i centralnu organizacijsku točku ovog pothvata – doktora Dopplera (Boris Bakal). Ovaj mu nudi svojevrsno promaknuće – mogućnost da istovremeno bude scenarist i glumac. Novotnyjeva dodatna razina djelovanja kao glumca u svijetu efemernih, potrošnih stvarnosti ipak mu ne omogućuje i višu razinu slobode, pa ubrzo shvaća da je i ova operativna pozicija također posve uvjetovana ranije pripremljenim pričama. Eventualna mogućnost da se njegova scenaristička sloboda prenese i na novostečenu glumačku ulogu nije moguća – jer mu je zabranjeno pisati vlastite dijaloge.

Romanovo nezadovoljstvo nestabilnošću paralelnih linija stvarnosti raste do paroksizma i scenarist u konačnici doživljava slom. ParaDoppler, pseudoDoppler ili čak arheDoppler veže ga za stolicu i udara u lice figurativnom lopatom – dokazujući mu posvemašnje odsustvo slobodnog djelovanja – Roman je naime tek jedna od mnogih iteracija svoje uloge. Saveznik i kolega Albert (Nikša Butijer), pak, pruža izlaz iz cirkularnosti nihilizma pa će na Romanov lament o krizi identiteta odgovoriti vrlo jednostavno:

ROMAN: Glavni lik prolazi kroz krizu identiteta i sumnje u svoje motive. Ja upravo pričam o tome. To je tako meta, tako passé. Ja sam hodajući kliše.

ALBERT: Romane, dosta filozofiranja, vrijeme je za akciju! 

Gotovo sve likove moguće je podvesti pod osnovnu liniju Romanove svijesti i nazvati ih manifestacijama raznih aspekata njegove ličnosti, uz iznimku Alberta, koji se svojom živopisnošću i neposrednošću u komunikaciji opetovano odupire utapanju u ovom konstruktu. Doppler bi u toj interpretaciji bio tek radarski odjek Romana, odražavajući i pojačavajući njegove sumnje i strahove, dok bi Klara (Ana Vilenica) bila na brzinu sklepani aspekt žudnje u nekakvom nacrtu ljubavne priče za koju Roman u osnovici ne haje previše pa gledatelj_ica neće dobiti previše prilike za saživljavanje s njegovim pseudoljubavnim čeznućima. Albert, u drugu ruku, poput deus ex machine dolazi da bi pogurnuo priču naprijed i izvukao protagonista iz cirkularne žabokrečine metapasivnosti. 

Kada je srušio sve konvencije priče, Roman se samoonemogućio u daljnjem scenarističkom stvaranju. Preduvjet za uživanje u priči na bilo kojoj operativnoj razini – bio to vic, roman, film, međunarodna politika, ljubav – jest postojanje konvencijske razine koja osigurava pristanak na svijet umjetnoga uz privremeno zanemarivanje izvanfikcionalnih elemenata koji otežavaju ili onemogućuju uključivanje u priču. Može li postojati narativ ako je sama konvencija pripovijedanja istinski nadiđena i odbačena? Postoji li scenarij života ako ne želimo pristati da je ono što se oko nas događa zaista čvrsta žanrovska činjenica? 

ROMAN: Zar nisi čuo? Mi smo izmišljeni likovi.
ALBERT: Čuo sam i za kultove koji ti isperu mozak, ubiju volju za životom. Ako im povjeruješ, gotov si.
ROMAN: Ne znam više u što da vjerujem.
ALBERT: U sebe!

Albert, moguće je pretpostaviti, za razliku od kultova ne posjeduje sveobuhvatne odgovore i zato opet sve vraća na Romana – ili njegovo “u sebe”. Ovu vlastitost, Roman će pronaći u odluci da razbije fikcionalni svijet poluotoka Simula, pa Doppleru umjesto scenarija preda prazan papir. Bez scenarija – projekt staje, a Roman i njegovi drugovi otplovljavaju u The End.

Protagonist Roman Novotny u ovom metafilmskom djelu prolazi kroz, kao što i sam kaže: putovanje. Ipak, ne čini se da njegovo putovanje – za razliku od klišeja koje proziva – negdje naročito vodi. Kreće iz početne točke nezavidne profesionalne pozicije, zbog koje prihvaća scenaristički projekt kojemu ne vidi naročitog smisla. Kada, makar privremeno, pristane na konvenciju nadničarskog angažmana, Novotny ustanovljava (ili si potvrđuje) da je svijet koji pomaže proizvesti efemerija i tlapnja. Ipak, svijet Simule nije ništa manje tlapljiv nego Romanova početna stvarnost karijernog ćorsokaka, a nakon što se potuče s nadničarstvom, Roman će iz protesta – prestati stvarati. 

Kako znamo da su Doppler i njegov svijet uobrazilja? Zato što Romanove akcije zaista djeluju na njega, jer iako će doktor proklamirati da je Novotny tek jedan od mnogih, potrošan i predvidljiv, bez njega sve staje. Novotny ne polaže pretjeranu nadu u neku kolektivnu akciju, a premda u njegovoj zavjeri sudjeluju i drugi likovi, oni su, uz iznimku Alberta, zaista tek paralikovi. Mogla bi se Romanova akcija oneosobiti i promatrati u ključu individualne ideje koja prerasta u eventualnu društvenu promjenu, no narav njegove pustolovine ne pruža previše argumenata za to. Postoji zaista samo jedno središte ovoga svijeta – i to je Roman Novotny. Svi će se, poput praznih lutaka, složiti na pod ako im Roman, kao demijurg, ne nastavi podarivati smisao. 

Odlazak u The End stoga je samozadovoljan: ja sam uistinu važan, moja je sumnja srušila Simulu. I gdje tada putuje Roman? Na novi otok? Kakav poluotok? Roman je možda srušio jednu iluziju, ali ne čini se da je umjesto nje izgradio – išta.

Sama topografska priroda mjesta na kojem se odvija radnja upućuje, doduše, na nestabilnost solipsističkog poimanja stvarnosti, jer poluotok podrazumijeva postojanje kopna. Likovi će naglašavati i inzistirati na činjenici da se ne nalaze na otoku, već poluotoku, ali u praksi, Simula Peninsula funkcionira više kao Simula Insula.

Dok je u prošlom filmu Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa priča bila gurnuta u stranu da bi ostavila mjesta za poigravanje sa slojevima filmskog i stvarnosnog, Barićev novi film Svi operateri su trenutno zauzeti, u drugu ruku, obilježen je određenim zaokretom. Osim što je proces stvaranja scenarija jedan od njegovih temeljnih motiva, film sadrži znatno razrađeniju i koherentniju priču – više nalik klasičnim modelima filmskog predstavljanja fabule. Svejedno, kao i u svojem prethodnom filmu, Barić tranšira narav umjetničkoga. Čak i kada nam maše zavodljivom crvenom krpicom fabule, ustvari mukotrpno i temeljito dokazuje nemogućnost njezinog postojanja u fikcionalnom svijetu koji je lišen stabilnosti umjetničkih konvencija, uz likove koji opetovano razbijaju četvrti zid. 

Grcanje u nihilizmu koje se uvlači u moždane Romana strahovito je, a bješnjenje sveprožimajućeg mora besmisla u kojem scenarist pliva ispunja pluća i prijeti utapanjem. Tamo negdje na dnu tog mora, daleko od šarenih tehnologiziranih fasada Simule, poput potopljene Atlantide, krije se arheološki svijet iskonske jeze i sumnje. Nepokolebljivost opetovanog vraćanja ovoj jezi kod Barića osvježava, ali hod po ivici ambisa iz kojeg viri mirijada očiju čini se potencijalno pogibeljan.

Možda bi albertizacija fabule mogla podići razinu kontingencije i osnažiti povezanost Simule s kopnom? Splitski režiser, scenarist i glumac Šimun Šitum sa svojom je ekipom stvorio sajnfeldovski repozitorij dalmatinskog okusa u jednom od najboljih ostvarenja suvremene hrvatske audiovizualne misli – web serijalu Carstvo ladovine (2018). Bi li ovakvi fragmenti mogli funkcionirati kao stvarnosne kotve u daljnjim projektima metamaga? Uz scenarističko pojačanje, Bariću bi, između ostaloga, zasigurno ostalo više vremena za stvaranje filmske glazbe, što je nažalost – unatoč besprijekornom angažmanu Marka Levanića – izostalo u Svi operateri su trenutno zauzeti. U tom bi se kontekstu, kao i u prijašnjim djelima, mogao posvetiti razvoju klinički precizne elektroničke glazbe koja optimalno rezonira s njegovim filmskim metasvjetovima.

Konačno, katkada možda zaista treba poslušati Alberta.

Samo događanje organiziralo je Društvo hrvatskih filmskih autora i producenata (DHFA), a na tribini su sudjelovali producentica Miljenka Čogelja iz Hrvatske udruge producenata (HRUP), redateljica i scenaristica Nikica Zdunić iz Društva hrvatskih filmskih redatelja (DHFR), ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra Chris Marcich, izvršni direktor DHFA Danko Stefanović te predsjednica DHFR-a, redateljica i scenaristica Jasna Nanut, koja je ujedno moderirala raspravu. Na okrugli stol su bili pozvani i predstavnici HRT-a, Ministarstva kulture i medija te Agencije za elektroničke medije koji se nisu odazvali, ali su, prema riječima organizatora, izrazili otvorenost za dijalog s hrvatskim autorima i producentima.

Razlog okupljanja bila je sve očitija potreba za redefiniranjem uloge javne televizije u proizvodnji i prikazivanju hrvatskog dramskog i dokumentarnog sadržaja, osobito u kontekstu skorog donošenja novog Zakona o HRT-u. Sudionice_i su podsjetili da zakon već danas propisuje jasnu obavezu HRT-a da “proizvodi, suproizvodi i objavljuje igrana, dokumentarna i druga audiovizualna djela, pridonoseći razvoju kulture i očuvanju nacionalnog identiteta”. No ta se zadaća godinama ne ostvaruje sustavno ni transparentno.

“Temeljna postavka mora biti da HRT ne proizvodi dramski i dokumentarni program samo kao zabavan, nego i kao društveno relevantan i odgovoran sadržaj”, poručila je producentica Miljenka Čogelja. U tom kontekstu, sudionici su podsjetili na činjenicu da je Hrvatska televizija kroz desetljeća bila važan koproducent ili samostalni producent niza značajnih igranih filmova, poput Pucnja Kreše Golika i Ritma zločina Zorana Tadića. Imala je ulogu i rasadnika mladih autora, među kojima je i Lukas Nola koji je još kao student režije debitirao televizijskim filmom Dok nitko ne gleda.

“Ni ja ni ostali kolege iz moje generacije ne možemo ni zamisliti slične prilike jer HRT više ne producira televizijske filmove“, kazala je Nikica Zdunić, jedna od scenaristica hit serije Sram, čiji je uspjeh pokazao da publika i dalje prepoznaje i cijeni kvalitetnu domaću produkciju.

U domaći sadržaj ulaže i HAVC, koji već godinama provodi natječaje za razvoj televizijskih serija, no samo rijetke od njih doista i dožive da ih otkupi neka od televizija, a to se prije svega očekuje od javne televizije. “Za odgovor na pitanje kakav treba biti idealan suživot nacionalne televizije i nacionalnog filmskog fonda dovoljna je jedna riječ – partnerstvo. Ono je potrebno da bi suživot bio ne samo idealan nego i normalan. Nažalost, dosta ‘štekamo’ u očekivanom partnerstvu između HRT-a i našeg sektora”, kazao je ravnatelj HAVC-a Chris Marcich.

Na okruglom stolu istaknuti su i dobri primjeri europske prakse – danska javna televizija obavezna je ulagati minimalno 40 % godišnjeg programskog proračuna u nezavisnu produkciju, dok britanski BBC podliježe zakonskoj obvezi ulaganja najmanje 25 posto proračuna u nezavisnu produkciju, uz dodatnih 25 posto dobrovoljnog prostora za tržišno natjecanje između vanjskih i internih producenata, takozvani Window of Creative Competition (Prostor kreativnog natjecanja), čime je ukupno čak 50 posto BBC-jevog sadržaja otvoreno nezavisnoj lokalnoj produkciji. U usporedbi s tim modelima, trenutačni zakonski okvir u Hrvatskoj propisuje da HRT ima obvezu uložiti 15 % svojeg godišnjeg programskog proračuna u nezavisnu produkciju.

U raspravi je naglašeno i alarmantno stanje televizijske i filmske arhive, kao i potreba da se ulaganja u domaći sadržaj definiraju strateški, dugoročno i uz jasne kriterije. “Svi smo mi odrasli na domaćem programu, filmovima kao što je Vlak u snijegu i serijama kao što su Jelenko i Smogovci. Nije istina da hrvatski film i serije više ne mogu biti na toj razini. Kao i u svim kreativnim industrijama, autori mogu stvarati sadržaj ako im se da kvalitetna prilika i sustavi koji to mogu financirati”, rekao je Danko Stefanović dodavši da je potrebno poraditi i na povećanju sekundarnih prava koji bi autorima_cama omogućili dostojanstven život u razdoblju između dva projekta.

Na probleme postojećeg sustava ukazuje i činjenica da hrvatski producenti sve češće lakše ostvaruju otkup i prikazivanje na stranim televizijama nego na HRT-u. Tako je Hrvoje Osvadić, producent dokumentarca Paviljon 6, upozorio kako je film već otkupio i prikazao BBC, a još se pregovara hoće li ga i pod kojim uvjetima otkupiti domaći javni servis.

Kako bi se osigurao minimalan standard suradnje, filmska zajednica formulirala je konkretne prijedloge: obvezivanje na prikazivanje domaćih filmova i serija u udarnim terminima, besplatno emitiranje filmskih trailera tijekom kino distribucije, besplatnu arhivu za potrebe proizvodnje filma, transparentne podatke o gledanosti na HRTi platformi, poštivanje autorskih cjenika rada, definiranje minimalnog postotka domaćeg programa u prime time terminu, veći udio koprodukcija i sustavne kampanje za promociju hrvatskog filma.

Poticanje hrvatske kinematografije i kvalitetnog televizijskog programa, složili su se sudionici_e, nije samo obveza, nego i jedini način da HRT ostane relevantan kao javni servis.

Projekcije su osmišljene u okviru svibanjske manifestacije HAVC-a i Kinoholika Mjesec našeg filma: Veliko filmsko putovanje – Hrvatski film za djecu i mlade kroz desetljeća.

Kratki animirani klasici koji će se prikazivati u nedjelju su sljedeći: Čudna ptica (1969., r. Borivoj Dovniković Bordo), Profesor Baltazar: Hanibalove Alpe (1969., r. Zlatko Grgić, Boris Kolar, Ante Zaninović), Posjet iz svemira (1964., r. Zlatko Grgić), Krava na Mjesecu (1959., r. Dušan Vukotić), Vau-Vau (1964., r. Boris Kolar), Slonić ide u vrtić (2008., r. Milan Trenc), Ježeva kuća (2017., r. Eva Cvijanović), Medo Trapavko (2017., r. Tomislav Gregl).

Sedmi kontinent dugometražni je film iz 1966. godine koji se bavi bijegom tisuće djece iz svijeta odraslih na sedmi kontinent, gdje osnuju društvo sasvim suprotno onome na Zemlji – društvo igre, radosti i jednakosti.

Ulaz na projekcije je besplatan.

Restart je jedini licencirani nezavisni distributer u Hrvatskoj. Njegove Petra Babić, Klara Berdais i Marcella Jelić uspjeh Fiume pripisuju kvaliteti produkcije, ali i promotivnoj kampanji: “Medijskom i marketinškom kampanjom smo targetirali prije svega stanovnike Rijeke i art-house publiku, koja je uzbuđenje oko filma proširila na cijelu Hrvatsku, a riječko Art-kino pružilo nam je nesebičnu pomoć u promotivnim aktivnostima.” Kako bi se dokumentarni naslovi popularizirali, potreban je upravo takav trud, no šira slika gledanosti u posljednjih nekoliko godina pokazuje koliko je uspjeh Fiume izniman slučaj. 

Prema podacima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC), najgledaniji dokumentarac u 2024. godini bio je Snajka: dnevnik očekivanja Tee Vidović Dalipi s ukupno 1133 gledatelja_ica u kinima. U mjesec dana prikazivanja u 2023. pogledalo ga je pak 1927 ljudi. Iza tog filma također stoje jednako usmjereni promotivni napori Restarta: “Cilj nam je za svaki film s kojim krećemo u kina što preciznije targetirati potencijalnu publiku te se fokusirati, uz kontinuirane suradnje s medijima i promociju na društvenim mrežama, na kontakte sa svim udrugama i institucijama koje su svojim djelovanjem bliske temama filma, a iste nam često budu i partneri tijekom same distribucije.” Kažu da je takav slučaj bio i u distribuciji Snajke kada ih je podržala udruga Status M. 

Ako se krećete istim algoritamskim kuloarima kao i ja – usko vezanim za kulturna događanja na nezavisnoj sceni – promotivna kampanja Snajke nije vam mogla promaknuti. No unatoč svom trudu, njezina gledanost u kinima ostaje unutar tipičnih okvira gledanosti domaćih dokumentaraca, koja u posljednjih pet godina rijetko prijeđe dvije do tri tisuće kino gledatelja.

Iznimku u tome predstavlja najveća dokumentaristička uspješnica 2023. i prethodnih godina, El Shatt – nacrt za utopiju Ivana Ramljaka, koji je privukao visokih 5788 gledatelja. To je potencijalno povezano sa širim trendom jer je ta godina po ukupnoj gledanosti bila i treća najuspješnija od osnutka HAVC-a, s više od 270 tisuća ljudi pred kino ekranima. No odmah sljedeće godine gledanost je pala gotovo za sto tisuća, što odražava i dugoročni trend promjena u navikama gledatelja. Od početka pandemije hrvatska su kina općenito, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, izgubila preko milijun gledatelja.

Moje sugovornice iz Restarta vide upravo taj post-pandemijski učinak kao najveći izazov u privlačenju ljubitelja dokumentaraca na projekcije: “Gledatelji se nisu vratili u kina nakon pandemije, djelomično zbog streaming platformi, a to se najviše reflektira na kino distribuciju dugometražnog dokumentarnog i art filma. Samim time nalazimo se u čudnom vremenu gdje čak ni bogat festivalski život filma, festivalske nagrade i Oscari ne garantiraju dobru gledanost u kinima.”

Snajka je, primjerice, dobila nagradu Doc Future Award na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma o ljudskim pravima Verzio i nagradu za najbolji film na Međunarodnom festivalu romskog filma Ake dikhea?. Unatoč priznanjima, informacije o takvim uspjesima teško pronalaze put do šire publike – dijelom zbog medijskog ignoriranja, dijelom zbog izostanka sustavne promocije izvan festivalskog kruga.

Ključan je aspekt i financiranje. Distribucija dokumentarnih filmova, pa tako i njihova gledanost, oslanja se prvenstveno na financijsku potporu HAVC-a. Kako su sa mnom podijelile Restartovke, iznosi za poticanje distribucije filmova rijetko dosežu zahtjeve projekata: “Zahvalni smo na podršci, ali za ambiciozniju promociju kakvu bismo htjeli raditi i imati, dobiveni iznosi nisu dovoljni te je dokumentarni film svakako u podređenom položaju u odnosu na igrani.” U prethodne dvije godine, Snajka i Fiume su iz HAVC-ovih  potpora za distribuciju dobili po 5000 eura, što predstavlja i poboljšanje jer takvi iznosi rijetko prelaze tri tisuće. 

Prema mojim sugovornicama, te svote “ne prate cijene i potrebe ozbiljne distribucije. Uz to, i dokumentarci su vrijedna umjetnička djela, pravljena za kino dvorane i velika platna, ali često njihove projekcije u Hrvatskoj stanu nakon nekoliko filmskih festivala, a puno ih je teže promovirati i doći do publike.” Iznosi potpore distribucije igranih filmova često su dvostruko viši, a nekoliko puta godišnje dosegnu i iznad deset tisuća, kao što je slučaj s igranim filmom Zečji nasip o kojem trenutno bruje mediji.

U procjeni HAVC-ove potpore za poticanje distribucije s mojim se sugovornicama slaže i Nenad Puhovski, filmski autor, producent i direktor Factuma i ZagrebDoxa: “Velika je stvar da ga imamo, ali i to može biti bolje, s više sredstava za dokumentarni film”.  

Uz male potpore, dodatni je problem manjak sustavne podrške svih dionika koji bi je trebali pružati. Kako je to u Dokunet Podcastu sročio glumac i redatelj Damir Markovina, “dovoljno je aktera na sceni da bi trebao biti zajednički interes da se filmovi negdje vrte”. Osim HAVC-a i samih audiovizualnih radnika_ca, distribucija bi trebala imati uporište i u fizičkom kino prostoru i javnoj televiziji, no “dobar dio naše kinematografije i filmova su temeljito nepogledani jer ih HRT ne otkupljuje, jer nemamo kina u kojima se on može vrtiti. [Svi se dovijamo] na razne načine da se ti filmovi ipak približe publici preko nekih VOD [video on demand] platformi, festivala itd.”

Pritom nije pitanje samo otkupa već i razvijanja gledateljske kulture, koja se ne može izroditi iz vakuuma. Zadaća poticanja takvog razvoja trebala bi biti odgovornost javne televizije.

Sugerira to i istraživanje Karla Mlinara iz 2023. Uz analizu Restartove streaming platforme volimdokumentarce.net, proveo je i anketu o popularnosti dokumentarnih filmova u Hrvatskoj. Iako uzorak od 310 ispitanika nije dovoljno reprezentativan da bismo mogli donijeti generalne zaključke, rezultati pokazuju da TV još uvijek drži gledateljski monopol: “televizijske kanale kao glavni izvor informiranja o dokumentarnom filmu navodi više od trećine ispitanika (37 %) što sugerira da je televizija i dalje jak izvor informiranja o ovoj vrsti sadržaja.”

Šira publika koju ne zahvaćaju algoritmi nezavisne scene, možemo zaključiti, pristup dokumentarnom sadržaju i informacijama o njemu najčešće dobiva preko streaming servisa i televizije. No politika otkupa i prikazivanja domaćeg filma na HRT-u već dugo predstavlja barijeru između publike i domaćih ostvarenja. Kako je kratko prokomentirao Puhovski: “Najveći je problem HTV, no to je stara i poznata priča.”

Iz filmskih krugova često se može čuti kritika da naša javna televizija ne otkupljuje dovoljno hrvatskog filma, u produkcijama sudjeluje iznimno rijetko, a o uspjesima ne izvještava. Blokiranje je nerijetko politički obilježeno i u raskoraku s interesom publike. Rekordna je možda bila 2019. godina, kada je HRT odbio čak 34 domaća filma, koji su među sobom dijelili čak 86 nagrada. Društvo hrvatskih filmskih redatelja tada je pokrenulo inicijativu “Meni se to gleda, HRT ne da” istaknuvši da televizija kroz takvu politiku otkupa “zanemaruje svoje zakonske obveze bez ikakvih sankcija, ne poštuje kvote prikazivanja europskih i hrvatskih audiovizualnih djela, ne poštuje autorska prava filmskih autora i općenito nastavlja s destruktivnim odnosom prema hrvatskoj kinematografiji.”

Iako bi trebao djelovati kao servis od javnog interesa, HRT-ovo djelovanje gura dokumentarni film na margine nedostupne široj publici. Prema Markovini, čak i otkupljeni radovi, i to “možda i najbolji uradci televizijske hrvatske dokumentaristike” ne dobivaju zasluženu pozornost “jer se događaju u nekim užasnim terminima”, npr. u 23 sata navečer. Kao recentna iznimka izdvaja se Snajka, koja je 8. travnja prikazana na HRT3 u udarnom terminu u 20.40 sati.

Druge prilike publika može potražiti na relativno čestim festivalskim i relativno oskudnim kino projekcijama. Festivali se pritom najčešće događaju u urbanim sredinama, što onemogućuje da se populariziraju šire od zatvorenih krugova. Kako sumiraju Restartovke, to doprinosi statusu quo gdje dokumentarci ostaju po strani: “Dokumentarni filmovi su uvijek bili marginalizirani žanr i distribucija istih se oslanja na nezavisna kina, kinoteke te pučka učilišta i alternativne lokacije kao što su razne udruge, galerije i pojedinačni projekti.” Prema Ivanu Ramljaku, koji je sudjelovao s Markovinom u ranije spomenutom podcastu, situacija je porazna i u metropoli: “Mi smo vjerojatno jedini glavni grad koji nema art kino koje [za razliku od Kinoteke] radi i nedjeljom”. Ponovno smo, dakle, u domeni sustavne nepodržanosti koja dovodi do sustavne “nepogledanosti”.

Uspjeh filma Fiume o morte! zato se još više ističe jer, čini se, privlači i nestandardno dokumentarno gledateljstvo. Njegova postignuća Restartovkama “daju nadu da publiku zanima domaći dokumentarni film kad ista u njemu prepozna inovativnost, humor i visoku produkcijsku kvalitetu”. Nenad Puhovski dijeli njihov optimizam kada je riječ o publici te smatra da je ona sve bolja. “Filmova je sve više, kvaliteta raste, mladi ljudi izlaze sa Dokumentarnog studija ADU, pa izgleda da su napori, uloženi u stvaranje Factuma i ZagrebDoxa bili učinkoviti”, zaključuje. 

Velik doprinos tim naporima donio i je Restart alternativnim projekcijama KineDoka i djelovanjem Dokukina KiC. Uz to vode i Liburnia Film Festival posvećen dokumentarcu, kao i spomenutu platformu volimdokumentarce.net. Kako je u svojoj studiji opisuje Mlinar, ona je “jedina streaming platforma u Republici Hrvatskoj specijalizirana za dokumentarne filmove i pruža pristup velikom broju  filmova koji su teško dostupni drugdje”. Uz to, “pruža priliku nezavisnim autorima da plasiraju svoje radove i stvore publiku za svoj rad, čime doprinosi promociji raznolikosti i alternativnih pogleda u dokumentarnom filmu”. Predstavlja, dakle, diverzifikaciju ponude i čini dokumentarni film dostupnijim gledateljima.

No uz sav takav trud, hrvatska dokumentaristika treba sustavniji napor kako bi zaživjela u svom punom potencijalu. Za razvoj interesa publike potrebna je kulturna i medijska politika koja potiče industriju, umjesto da zatire postignuća koja joj cvjetaju pod nogama. Do tog velikog zalogaja, preostaje nam osloniti se na nezavisne distributere i časne iznimke.

U okviru Ženijalnih dana ove godine se prikazuje okumentarac Dnevnici iz crne kutije japanske redateljice i novinarke Shiori Ito, koji kroz autoričinu osobnu borbu kao žrtve seksualnog napada, prikazuje način na koji društvo, pravni sustav i mediji u Japanu pristupaju seksualnom nasilju. Navedeni film nominiran je za Oscara u kategoriji Najboljeg dokumentarnog filma, a na 17. Subversive Film Festivalu u Zagrebu proglašen je najboljim filmom u dokumentarnoj konkurenciji.

Iz organizacije izdvajaju i film Godina udovice, psihološku dramu češke redateljice Veronike Liškove, poznate po dokumentarnim filmovima poput Svijet Daniela (2014) i Posjetitelji (2022). Film je nastao u koprodukciji s hrvatskom produkcijskom kućom Pipser, a premijerno je prikazan na Varšavskom filmskom festivalu.

Program Ženijalnih dana uključuje i dva naslova za mlađu publiku. Veliki život redateljice Kristine Dufkove njen je dugometražni animirani prvijenac, dosad je uspješno prikazan na međunarodnim festivalima, a nježno i složeno pristupa temi dječje pretilosti kroz priču o dječaku Benu koji se suočava s tjelesnim problemima u pubertetu.

Norveški film Kraljica plesa, redateljice Aurore Gossé, premijerno je prikazan na Berlinaleu, a pobijedio je u kategoriji Dječjeg programa 29. Sarajevo Film Festivala te je namijenjen djeci iznad osam godina. Priča prati dvanaestogodišnju Minu koja ne zna plesati i nema puno samopouzdanja, ali to je ne sprječava da se prijavi na audiciju za školsku plesnu skupinu.

Gledatelji će u sklopu Ženijalnih dana imati priliku pogledati nagrađivane filmske naslove o snažnim ženama i izazovima s kojima se susreću u današnjem društvu. Program Ženijalni dani organizira Kino mreža, uz financijsku podršku Hrvatskog audiovizualnog centra, a odvija se u 28 nezavisnih kina. Detalje i raspored projekcija pratite ovdje ili na drugim web stranicama lokalnih kina koja sudjeluju u programu. 

Nezavisna kina koja sudjeluju u programu su: KMC Bjelovar, Kino Blato, Kino “30. svibnja” (Daruvar), Dom kulture Kristalna kocka vedrine, Kino Ivanec, Centar za kulturu Korčula, Kino Krapina, Kino Velebit (Koprivnica), Kino Križevci, Kino Labin, Kino Nova Gradiška, Kino Marof (Novi Marof), Kino Moslavina, Kino Novalja, Kino Novska, Kino Pazin, Pučko otvoreno učilište Ivanić-Grad, Kino Rab,  Art-kino (Rijeka), Kino Samobor Pop up ART kino, Kino Slatina, Kino Zelina (Sveti Ivan Zelina), Kino Gaj (Varaždin), Kino Gorica (Velika Gorica), Kino Zabok, Kino Tuškanac (Zagreb), Kinoteka Zlatna vrata (Split), Kuća umjetnosti Arsen Šibenik. 

Ova inicijativa dio je Interreg REEL projekta, koji promiče razvoj nove turističke ponude eksperimentiranjem s inovativnim modelima koji koriste kinematografiju za valorizaciju kulturne i prirodne baštine uključenih teritorija.

Tema Jadranska odiseja, inspirirana je opisom Jadranskog mora Predraga Matvejevića te poziva filmaše na istraživanje teme putovanja. “Putovanja mogu uključivati fizička putovanja – avanture, bijeg, odmor ili poslovne puteve – kao i unutarnja istraživanja, putovanja kroz vrijeme ili virtualna putovanja, predstavljajući snove ili potrebe. Priče mogu obuhvaćati žanrove poput fikcije, drame ili animacije”, stoji u tekstu natječaja.

Cilj poziva je pronaći najmanje osam produkcijskih kuća, obrta ili gospodarskih subjekata koji će, u suradnji s redateljima_cama mlađim od 35 godina, rođenima ili s prebivalištem na području Italije i Hrvatske, producirati osam kratkometražnih filmova. Partnerstvo s hrvatske strane uključuje Istarsku kulturnu agenciju, Art-kino i Kinematografe Dubrovnik te pridružene partnere HAVC i Grad Pazin.

Prijave se moraju dostaviti putem PEC-a (za talijanske gospodarske subjekte) ili e-poštom (za ostale gospodarske subjekte) isključivo na engleskom jeziku. Maksimalni proračun za izvršnu produkciju svakog kratkometražnog filma iznosi 20 tisuća eura (bez PDV-a).

Više detalja o natječaju možete doznati 16. siječnja u 10 sati na online predavanju, na kojem će se pružiti dodatna pojašnjenja i korisne informacije. Registracija je obavezna do 15. siječnja u podne putem poveznice.

Tekst poziva na talijanskom možete pronaći ovdje, a na hrvatskom ovdje.

Rok za prijavu je 9. ožujka.

Maraton se održava povodom najkraćeg dana u godini, 21. prosinca, čime se obilježava i slavi kratka filmska forma te stvara jedinstvena prilika da se posjetiteljima_cama diljem zemlje omogući gledanje kratkometražnih naslova na kinoplatnima. Ove godine, pored sudjelovanja 25 ekrana Kino mreže i pridruženih lokalnih kina diljem Hrvatske, a u suradnji s platformom Kinoholik, program će biti realiziran na još osam zagrebačkih lokacija u centrima za kulturu ili mjesnim odborima.

Maraton ove godine uključuje 23 kratkometražna filma podijeljena u dvije kategorije, za djecu i za starije uzraste. Programi za djecu su Mali europski maratonci i Mali hrvatski maratonci, dok su filmovi za starije uzraste raspoređeni u blokove objedinjene pod nazivom Domaći maratonci.

Domaći maratonci predstavljaju izbor najnovijih, animiranih, igranih, eksperimentalnih i dokumentarnih filmova domaće produkcije. Tako organizatori ističu nagrađivani i hvaljeni film Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića, ali i Nisku travu u režiji Davida Gaše nagrađen “Zlatnim kolicima” iz programa Kockice Zagreb Film Festivala te Pater Familias Dine Uglešić, film koji je proglašen najboljim stranim filmom na Međunarodnom filmskom festivalu studentskog filma “Early Bird” 2023. Od dokumentaraca se posebno izdvajaju 1001 noć Ree Rajčić te Organ grada, dokumentarno-eksperimentalni film autora Juraja Mateja Ćurde. U animiranom programu za odrasle posebno se ističe višestruko nagrađivani film Eeva redateljskog dvojca Mortena Tšinakova i Lucije Mrzljak, koji je uvršten i na listu za nominaciju za Oscara.

Maraton kratkometražnog filma organizira Hrvatski audiovizualni centar u suradnji s Kino mrežom i platformom Kinoholik, uz podršku domaćih autorica i autora.

Više informacija o blokovima te detaljan popis filmova možete potražiti na društvenim mrežama lokalnih kina ili ovdje za zagrebačke lokacije.