Izložba je dio europskog projekta koji istražuje suvremene umjetničke pristupe industrijskoj baštini, a posvećena je prostoru bivše riječke tvornice papira Hartera, prepoznatoj kao simbol lokalne industrijske povijesti. Posjetitelji će moći razgledati tri suvremena umjetnička rada koja se bave prošlošću, sadašnjošću i mogućim budućnostima tog prostora.

Rad From Me Flows What You Call Time umjetnice Gaie Radić donosi multimedijalnu instalaciju inspiriranu arheološkim pristupom, gdje su fragmenti Hartere prikazani kao tragovi vremena i sjećanja. Projekt Digitalna Hartera, koji potpisuje kolektiv Hart-Art (Marija Konfic, Enia Kozarić, Ana Marija Lončar), okuplja osobna sjećanja i arhive, tvoreći digitalni arhiv i eksperimentalni film.

Instalacija Hartera Priča, čiji su autori Ana Komadina, Lea Mioković, Vili Rakita, Mihaela Sladović i Andrea Stanić, zamišlja prostor u kojem prirodni elementi i infrastruktura postaju sudionici odlučivanja. Uz ove radove, prikazat će se i virtualne umjetničke instalacije studenata nastale tijekom radionice s umjetničkim suradnikom Mihaelom Gibom.

Završna konferencija projekta FASIH održat će se 13. lipnja na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, s fokusom razmjene znanja o umjetničkim praksama koje se bave industrijskom baštinom.

Izložba ostaje otvorena do 20. lipnja.

Naglašavajući potrebu zaštite industrijske baštine od trajne devastacije, na temelju rezultata interdisciplinarnih istraživanja te suradnju sa stručnjacima_kinjama iz područja povijesti umjetnosti, digitalne tehnologije i prirodnih znanosti, pozivaju se autori_ce i interdisciplinarni timovi da kreiraju utopijske i distopijske vizije svijeta usmjerene na antropocentrična rješenja, kao i ona usmjerena na održivost postojećeg prirodnog habitusa i okoliša.

Među pristiglim prijavama za produkciju bit će odabrano ukupno devet radova, a njihov će se odabir vršiti prema kriterijima umjetničke originalnosti, znanstvene utemeljenosti, doprinosa europskoj kulturnoj baštini, kao i doprinosa metodologiji projekta FASIH.

Odabrani autori_ce ili autorski timovi dobit će honorar u iznosu od 1 500, a na raspolaganju će imati 2 500 eura za izradu radova, uz potporu lokalnih partnera. Radovi na proizvodnji FASIH koncepata započet će u rujnu 2024. godine i trajat će do ožujka 2025. godine.

Prijave na natječaj se vrše putem online aplikacije, do 23. lipnja.

Više detalja o natječaju, metodologiji rada i uvjetima prijave možete pronaći ovdje.

U sklopu Abecede nezavisne kulture, dugogodišnjeg projekta dokumentiranja i kontekstualiziranja polja nezavisne kulture u Hrvatskoj od 1990-ih, u suradnji s Rijeka EPK 2020, udruga Kurziv, nakladnik portala Kulturpunkt.hr, organizira otvoreni javni razgovor na temu prostora za rad i prezentaciju rada organizacija i inicijativa u kulturi, s posebnim fokusom na suradnje s različitim akterima u polju te nove modele upravljanja kulturnim prostorima. 

U prosincu 2012. organizirali smo otvoreni razgovor u prostoru kojim je upravljao SU Molekula na Delti, a koji je kao jedini prostor za nezavisnu kulturu u tom trenutku bio nedostatan i neadekvatan za sve što se događalo u Rijeci. Otada je primjer povezivanja javnog i izvaninstitucionalnog sektora, Sveučilišta, gradskih kulturnih institucija poput MMSU i HNK, Odjela za kulturu i nezavisne kulturne scene postao jedinstven primjer suradnje lokalne uprave s širim krugom kulturnih aktera. Molekula od 2013. godine upravlja prostorima Palacha, Filodrammaticae i Hartere, odnosno Grad osigurava infrastrukturu i plaća režijske troškove, a Savez tim prostorima osigurava javnu, kulturnu i društvenu namjenu. Otvaranje europskih strukturnih fondova omogućilo je financiranje razvoja novih modela upravljanja kulturnom infrastrukturom, konkretnije civilno-javnih partnerstava. Također, Rijeka je u ožujku 2016. proglašena Europskom prijestolnicom kulture 2020, što je otvorilo neke nove procese na nezavisnoj kulturnoj sceni. U sklopu EPK osmišljen je i otvoren novi suradnički prostor RiHub, prostore na Delti sada koriste umjetnici kao ateljee, prostore za rad i prezentaciju, u prostoru Palacha, između ostalog djeluje Galerija SKC, ali je prostor otvoren nizu organizacija za provedbu svojih programa (probe, predstave, radionice, koncerti, sajmovi itd.). Filodrammaticu također koriste i udruge i pojedinci koji ne pripadaju Savezu, Hartera je zbog previsokih troškova uređenja prepuštena propadanju, otvorena je nova zgrada Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, u prostor Studija Kamov smjestile su se inicijative Građanke svom gradu i Vijeće mladih Benčić, dio prostorija u ex-Ivexu na Delti koristi se za probe bendova, a njima upravlja udruga RiRock.

U petak, 30. studenog u 17 sati u prostor RiHuba pozvani su akteri s nezavisne kulturne scene koji koriste navedene prostore, predstavnici Grada, Europske prijestolnice kulture i Sveučilišta, te svi zainteresirani pojedinci, da bi u neformalnom otvorenom razgovoru pokušali iscrtati daljnji razvojni put Rijeke u pogledu zajedničkih prostora za kulturu i društveno angažirane prakse te zajedničkih borbi za otvorenije društvo, koje nam predstoje.

U prostoru RiHuba gdje će se održati javni razgovor bit će postavljeni materijali dviju izložbi nastalih u sklopu projekta. Izložba Abeceda Nezavisne kulture obuhvaća 16 trailera i video intervjua s umjetnicama i organizacijama koje su obilježile nezavisne kulturne scene Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Crne Gore. Izložba je nastala u sklopu suradnje Kurziva s beogradskim SEEcultom, a u travnju 2017. postavljena je kao dio šire dokumentacijske izložbe, u suradnji s Gongom, pod nazivom Otpor, pokret, promjena: fragmenti aktivističkih i umjetničkih praksi u regiji od 1980-ih naovamo. Izložba Nezavisni prostori – prostori nezavisnih, nastala u suradnji s udrugom Kulturtreger i SU Klubtura, svojevrstan je povijesni hod kroz društvene centre, klubove i prostore u Hrvatskoj u kojima od sredine devedesetih godina do danas djeluju organizacije nezavisne kulture i u kojima se nezavisna kulturna scena stvara i reproducira. Autori izložbe su Dejan Dragosavac Ruta i Dunja Kučinac.

Abeceda nezavisne kulture dugogodišnji je projekt otvorenog kraja koji dokumentira polje nezavisne kulture u Hrvatskoj od 1990-ih, ali i ranije. Projekt je nastao kao odgovor na potrebu veće vidljivosti sadržaja koje produciraju akteri nezavisne kulturne scene, te dokumentacije inovativnih praksi i procesa koje razvijaju. Od 2009. godine udruga Kurziv provodi dubinske intervjue s predstavnicima organizacija, umjetnicima i kulturnim radnicima iz cijele Hrvatske, a trenutno se u virtualnom arhivu usmene povijesti na portalu Kulturpunkt.hr nalazi preko stotinu intervjua u pisanom i video formatu. Od 2011. u projekt se uključuje udruga Kulturtreger kada zajedno otvaraju Centar za dokumentiranje nezavisne kulture u klubu Booksa u Zagrebu. Od tada Centar radi kao otvoreni fizički arhiv materijala koje su proizvele organizacije nezavisne kulture te različiti pojedinci (dizajneri, umjetnici, kustosi, teoretičari, aktivisti) te se razvija ne samo kao mjesto očuvanja i historizacije, nego i edukacije, istraživanja i promocije nezavisne kulturne scene u Hrvatskoj.

Tijekom provedbe projekta prepoznajemo potrebu dubljeg istraživanja tema koje otvaraju organizacije u polju kulture. Tako se pitanje prostora za rad i prezentaciju rada aktera ispostavilo kao jedno od konkretnijih i dugotrajnijih. Njega pokušavamo zahvatiti putem dubinskih fokusiranih intervjua, izložbe Nezavisni prostori – prostori nezavisnih, te publikacije pod nazivom Sitni vez društvene promjene: od prostora inkubacije do prostora participacije, koja putem tekstova i intervjua dokumentira procese nastanka današnjih društveno-kulturnih centara.

Aktivnosti u sklopu projekta podržavaju Ministarstvo kulture i Zaklada Kultura nova.

Interface već šestu godinu za redom predstavlja aktualnu novomedijsku, audio/video umjetničku scenu kroz pojedinačne i grupne postave, projekcije, multimedijalne performanse te interaktivne instalacije. Program se od prošle godine odvija kroz prva dva tjedna u studenome, istovremeno u Rijeci i Zagrebu. 

Interface čine umjetnici koji traže nove načine korištenja audio-video medija kao alata za izražavanje i komunikaciju, te kreativci čije stvaralaštvo potencira razvoj novih medija u suvremenoj umjetnosti. Interface je interdisciplinarni umjetnički program koji se razvija od 2010. godine, u početku kao popratni program Festivala Hartera u Rijeci, a kasnije kao samostalna manifestacija. Grupna video izložba u prostoru Bernardi pokazala se kao optimalno rješene za predstavljanje video arta većeg broja autora u istom prostoru, te kao takva predstavlja jedinstveni događaj posvećen isključivo ovoj formi umjetnosti. 

Piše: Valentina Lončarić

U sklopu šestog Zoom Festivala u organizaciji Drugog mora, jedan od najvažnijih industrijskih objekata u Rijeci, nekadašnja tvornica “Rikard Benčić“, na dva je dana postala platforma za istraživanje vremenske i prostorne transformacije toga prostora. Ovogodišnje izdanje festivala prvotno je trebalo biti održano u tvornici Hartera, no uslijed urušavanja betonskih ploča u tvornici Hartera, festival je preseljen u prostor kojeg po svoj prilici čeka identični slijed događaja. Nekoliko dana prije početka festivala, priča o urušavanju a potom i preseljenju (pukim slučajem) postaje metafora onoga što će se sljedeća dva festivalska dana odvijati u kompleksu objekta H nekadašnje tvornice “Rikard Benčić“.  

Stvaranje umjetničkih projekata u napuštenim tvorničkim objektima koji se urušavaju riječkoj umjetničkoj nezavisnoj sceni nije nepoznanica. Osim što postaju mjesta izvedbe, ta remek djela industrijske arhitekture postaju metafora riječke nezavisne umjetničke scene koja nemilosrdno propada pod birokratskim čekićem i nedjelotvornošću institucija. No, one su ujedno i dokaz da su prašina, popucali beton i hrđa dovoljni da prljavi (su)višak oživi u svojoj punoj estetskoj snazi. Svako propadanje, svaki kvadratni metar prašine, čađe ili otpale žbuke u tvornici u sebi nosi tragove u kojima su ispisane priče i male povijesti koje usprkos svojoj  transformaciji nošene vremenom poprimaju nove oblike. Na taj način prostor tvornice postaje svojevrsni palimpsest grada. Zidovi svojim urušavanjem proizvode buku i u nedostatku novoga pozivaju na neprestano i ponovno stvaranje. 

Iako polazeći iz različitih polazišta i perspektiva, Dreck: ein Aparat i Institucije treba graditi, kako su naslovljene dvije festivalske večeri, već u svojim nazivima evociraju akciju, građenje, stvaranje i kretanje koji ostavlja dvodnevni trag u povijesti tvornice “Rikard Benčić“.

Dreck: Ein Aparat njemačke umjetnice Stefanie Wenner osmišljen je kao okupljanje umjetničkih radova koji za svoje središnje mjesto propituju značenje prljavštine odnosno svega onoga što je upisano pod njenim slojevima. Mreža njemačkih umjetnika cobratheater.cobra u svojoj audio-šetnji, naslovljenoj Sound of Factory, zvukovnim zapisom provodi posjetitelje kroz prostore ispred i unutar tvornice. Kroz navigiranu šetnju i audio asocijacije koje se u slušalicama emitiraju posjetiteljima, oni postaju aktivni šetači i promatrači, a tvornica postaje mjesto susreta njenih novih posjetitelja i njene opipljivo nataložene prošlosti. Poput nekadašnjih radnika oni prate stope jedni drugih, a rad ovdje postaje osluškivanje, mirisanje i fizičko opipavanje prostora: “U njezinoj prljavštini nalaze se tragovi zvukova, radnika i znoja – medij koji su tvornički procesi arhivirali u obliku zvukova i eha. Brujanje, tonovi i lom u slojevima, ogrebotine i priče”. Posjetitelji postaju graditelji zaboravljenog i izgubljenog čija je zadaća kroz povratak razrušenom sačuvati novi sloj sjećanja. 

Performans Izvirući tragovi u izvedbi Simone Aughterlony i Michaela Günzburgera, propituje koegzistenciju prljavštine i tjelesnosti, odnosno njihove međusobne ovisnosti. Umjesto pritiskom na okidač fotoaparata, dvanaest posloženih fotografskih papira kroz pokret postaje podloga na kojem ljudsko tijelo ostavlja svoj trag: izvođačica dvaput  nanosi sloj vazelina na svoju kožu te ostavlja nevidljive tragove svojih pokreta. Oni ostaju nevidljivi sve dok  po njima drugi izvođač ne pospe sloj prašine. Tom gestom njena akcija dobiva svoju punu vidljivu formu, a prašina ovdje postaje medij prisutnosti izvođačice. Paljenjem jednog od papira na kojem je tek upisan trag, stvaranjem pepela i njegovim usitnjavanjem, započinje novi ciklus obilježavanja pokreta, ovoga puta istim tim pepelom. Za razliku od fotografije ovdje se ne radi o estetiziranom portretu koji je zaustavljen u vremenu. Koža koja ostavlja nevidljivi trag te krv izvođačice koja se prelijeva preko slojeva prašine i pepela, stvaraju organsku, neprestano fluktuirajuću sliku koja mijenja svoju formu svakim novim pokretom i svakim slojem prašine. 

Bettina Vissman se pak u svojem interaktivnom performansu Deck of Dusts, poigrava formom tarota. Dakako, ovdje se ne radi o proricanju sudbine iz karata, već formi poigravanja konstelacijama nasumce izvučenih karata na kojima su ispisani citati iz novinskih isječaka, reklama, znanstvenih studija koji na bilo koji način tematiziraju prašinu i prljavštinu. Svako novo odabiranje karata i svaka nova kombinacija, stvara nove podudarne konstelacije. Kako mi u “gatanju“ i sama pokazuje, na crtežu mikroskopskog prikaza čestice prašine, prašina predstavlja fenomen između vidljivog i nevidljivog na taj način što se kroz nju lomi svjetlost. Svaka nova kombinacija karata predstavlja novu perspektivu neizbježnosti susreta s onim nevidljivim. Čišćenje, tjeranje prašine u sferu nevidljivoga stoga je nemoguće. 

Svim navedenim projektima u projektu Stefanie Wenner zajednički je povratak i propitivanje prljavštine. Kako i sama navodi: “Zadaća platforme Smeće: aparat nije odraziti sliku društva, niti reprezentirati stvarnosti. Suprotstavljamo se naturalizacijama čak i pod krinkom artističkog realizma i naturalizma s performativnošću materije. U potrazi smo za materijalističkim teatrom. Agitatori podižu prašinu ili čeprkaju u prljavštini koja se kao zemlja može smatrati blagom ili poviješću skrivenih poanti. Prljavština vrvi mikroorganizmima koji čak mogu liječiti depresiju. Prljavština je savršen materijal za ponovnu evaluaciju materije”. Projekt cijelu ideju uvelike temelji na teoriji feminističke teoretičarke Karen Barad koji se suprotstavlja cjelokupnoj dualističkoj tradiciji zapadnjačke misli te poimanju subjekta kao aktivne, a objekta  kao pasivne instance. Nasuprot tome, objekt  tj. materija sama u sebi i po sebi sadrži akciju. Jedino je po njoj akcija i moguća. 

Jedini nesporazum koji u samoj interpretaciji projekta nastaje (a nije kritičke prevoditeljske prirode) jest prijevod njemačke riječi das Dreck, što u prijevodu znači prljavština, blato, govno, no ne i smeće. Smeće označava akumulaciju suviška stvorenog (uglavnom) ljudskom aktivnošću (što dakako može biti i prljavština), no prljavština o kojoj je riječ svuda je oko nas, ona je organske prirode te u njoj ne postoji nužnost aktiviranja od strane nekog drugog. Postoji i aktivna je sama po sebi, te zapisuje vrijeme poput slojeva zemlje (što u konačnici i jest ideja projekta Stefanie Wenner). 

I dok se prva festivalska večer bavi metafizičkim propitivanjem fenomena prljavštine, prašine i njene aktivnosti, druga se večer pod nazivom Institucije treba graditi, u dvasesetčetverosatnom projektu kolektiva BADco. u suradnji s lokalnim umjetnicima Natašom Antulov, Nebojšom Zelićem, Slavenom Toljem, Dinkom Rupčićem te glazbenicima okupljenima u riječku etiketu Transponder Records, oslanja na komponentu  koja komunicira s aktualnom idejom institucionalne propadljivosti koja se odražava na sve materijalne i socijalne komponente društva. Već sam naziv projekta Institucije treba graditi poziva na mogućnost građenja, aktivnog djelovanja za razliku od prihvaćanja izgrađenosti kao pasivnog stanja. Projekt je zamišljen kao 24-satno kampiranje kroz formu (8 sati rada, 8 sati obrazovanja i 8 sati spavanja) s javnim izvedbama, predavanjima, diskusijama i snimanjem filma te otvorenim vratima tvornice za publiku  kako bi svima bila otvorena mogućnost za uvid u samu montažu scenografije, probe i postavljanja performansa. Time BAD.co poziva na izgradnju onoga što se od ostataka (u tvornici) može izgraditi. S cjelokupnom idejom korespondira i predložak filma braće Lumière Izlazak radnika iz tvornice Lumière u Lyonu koji se prikazuje u njihovom kino repertoaru u jednoj od soba tvornice, a koji je ujedno i predložak njihove predstave 1 siromašan i jedna 0. Kako i sam BADco. navodi: “Zanima nas problem infrastrukture u vremenu krize, modeli organizacije i upravljanja institucijama, kao i odgovornost te otvorenost postojećih institucija. Želimo, iz umjetničke perspektive, analizirati i kritički sagledati situaciju u kojoj se institucije oslabljuju pod mjerama štednje, u kojoj se srozava odgovornost prema ugroženom kulturnom sektoru i u kojoj se dogodio značajan otklon fokusa unutar samih institucija – od interesa za proizvodnju prema interesu za prezentiranje”. 

Upravo predstavom 1 siromašan i jedna 0, premijerno izvedene 2008. u Grazu, kolektiv predstavlja presjek onoga što se vremenom promijenilo, na ono što se zaboravilo no neizbježno nas podsjeća na ono što je ostalo iza svakih zatvorenih vrata tvornica. “Mi na vratima tvornice, oni na vratima tvornice. Čitavo jedno stoljeće kasnije“ kako u jednom od svojih  govora tijekom predstave navodi jedan od izvođača. To čitavo jedno stoljeće ranije, radnice i radnici izlaze nakon radnog dana iz tvornice. Čitavo jedno stoljeće kasnije, plesači kolektiva BADco. koreografiraju njihov izlazak i simuliraju manualni rad radnika u tvornici. “Filmovi o radu i radnicima nikada nisu postali jednim od glavnih filmskih žanrova, a prostor ispred tvornice ostao je na rubnim područjima interesa. Većina narativnih filmova bavi se onim dijelom života u kojem je rad ostavljen postrani“, kaže Harun Farocki čijim su radom i inspirirani (i čiji je film Arbeiter verlassen die Fabrik prikazan na njihovom kino repertoaru u jednoj od soba tvornice). Što se događa kada postaješ umoran nakon rada? Što dolazi poslije rada? Više rada? Što se događa kada više nema rada? 1 siromašan i jedan 0 već i po samom naslovu asocira na generiranje binarnog niza brojeva, i stvaranje beskrajnog niza  kombinacija koji propituju povijest suvremenog plesa, vremena post-industrijalizacije i rada. Buku strojeva koju zamijenjuje kakofonijska buka Glasa koja ujedno nadglasava svaki pokušaj rada, moguća je jedino rekonstrukcijom, neprestanom izgradnjom (plesnih) pokreta koja poziva na ponovnu rekonstrukciju rada i njegovog društvenog značenja.  

Na cijelu ideju i koncept o potrebi izgradnje institucija  u svojem predavanju Institucije – sigurnost i povjerenje nadovezuje se i Nebojša Zelić, ističući kako je djelovanje i aktivnost institucija potrebna kako ne bismo morali ovisiti o arbitrarnoj volji drugih ljudi (obitelji, susjeda ili civilnih udruga). Izgradnju institucija trebali bismo zamisliti kao “kooperativni pothvat u kojem ne želimo da netko prođe gore da bismo mi prošli bolje. Inače nam se društvo pretvara u teren grupnih i sebičnih interesa”.

U performansu Muzak, nastalog na temelju kratke priče Brief Interviews with Hideous Man Davida Fostera Wallaca, Nataša Antulov i Nebojša Zelić također progovaraju o odnosima moći i nemoći u svijetu rada. Već i minijaturna scenografija dvaju drvenih čovječuljaka, postavljenih u kutu jednog od zapuštenih ureda tvornice Benčić, u kojoj jedan od njih stoji uspravno a drugi je srušen, jasno govori o poziciji protagonista i antagonista čijom se pozicijom Antulov poigrava. Za razliku od drvenog protagonista srušenog na podu, Protagonist (Zelić) u uspravnoj poziciji progovara kroz vizuru svojeg oca (nekada zaposlenog u raskošnom toaletu u kojem je na fini način služio finoj gospodi), dok je antagonist naznačen tek slovima na komadu papira u pozadini sobe. Gradeći izvedbu na koncepciji Glitcha (koju je Antulov načela u svojem prethodnom projektu ShSh), odnosno kratkim rezovima unutar govornog niza te repetitivnošću, ponavljanjem minimalističkih gesti izvođača, osim pozicijama protagonista i antagonista, poigrava se i tjeskobom potlačenosti i njene (ne)jasne artikulacije. 

Das Dreck: aparat i Institucije treba graditi, iako različitim pristupima fenomenu napuštenosti i zapuštenosti tvornice, aktiviraju percepciju zaboravljenoga koja poziva ne neprestanu rekonstrukciju i održavanja ovog tvorničkog mrtvaca živim. A što možemo učiniti ne bismo li održali mrtvaca živim? U Goloći, u kojem opisuje sablasnost propadanja Venecije, Giorgio Agamben se poziva na Kierkegaardovu tezu o ljubavnom činu prema pokojniku kao najslobodnijem i najvjernijem ljubavnom činu. Ipak, Agamben dalje navodi da takav čin “zacijelo i nije najlakši. Naime ne samo da mrtvac ništa ne traži nego i čini sve da bi bio zaboravljen. Upravo je stoga međutim mrtvac možda predmet zahtjevnije ljubavi spram koje smo uvijek nemoćni i nedovoljno dobri, u bijegu i rastreseni”.

Ovogodišnji Zoom Festival svojevrsni je hommage jednom od velikih tvorničkih divova i mnogim nezapamćenim imenima koji su nekada prolazili  tvorničkim hodnicima i koji su to mjesto održavali živim, a čija su imena i glasovi zapisani u oljuštenoj žbuci, ogrebotinama na prozorima i stupovima, prašini koja se iz godine u godinu taloži na podu. Za to vrijeme neki  glasovi i dalje su glasniji od propuha među razbijenim prozorima, a sudbine “Benčića”  kao i “Hartere” ostaju fenomen između vidljivog i nevidljivog, baš kao i čestica prašine. 

Početkom rujna 2013. godine Grad Rijeka dodijelio je prostor kluba Palach, dio prostora zgrade Filodrammaticae i prostor Marganova na korištenje bez naknade Savezu udruga Molekula. Odjel gradske uprave za kulturu obvezao se podmirivati režijske troškove grijanja, struje, vode i čišćenja za prostore u zgradi Filodrammaticae dok će za prostor Palacha Odjel podmirivati troškove grijanja. U Marganovu, prostoru bivše tvornice papira Hartera, nema struje ni vode te prostor zahtijeva velika ulaganja.

U ožujku 2014. godine anonimna grupa mladih entuzijasta, uz dozvolu Molekule, u formi svojevrsnog skvota (Heartera Project) zauzela je neke od praznih prostora Hartere te ih počela preuređivati. Danima volontirajući pri čišćenju i uređivanju prostora, od početka su istaknuli spremnost za suradnju s drugim pojedincima, organizacijama te Gradom, dajući novi smisao pojmovima zajedničko dobro i javni prostor. Otada broj zainteresiranih i uključenih samo raste, a godinu i pol kasnije prostori Hartere broje tridesetak kulturnih događanja u organizaciji inicijative.

S obzirom da je revitalizacija Hartere postala jedna od okosnica kandidature grada Rijeke za EPK 2020, Savez udruga i grad Rijeka naručili su prostorno-programsku studiju društveno-kulturnog centra Hartera. Krajnja studija uključuje kulturu (veliki i mali pogon Marganovo za izvedbene umjetnosti i sport), poljoprivredu (proizvodnja hrane i piva u Parafinki te uzgoj gljiva u tunelima ispod akvadukta, vinogradarstvo na obroncima), stanovanje (bivši stanovi Marganovo u obliku hostela te prostora za rezidencije), gospodarstvo (obrada drva u radionicama bivših stanova Marganovo), ugostiteljstvo i trgovinu, uredske prostore (mala dvorana Marganovo). 

Dok Grad osmišljava prostor budućeg društveno-kulturnog centra, entuzijasti iz HeartEre nastavljaju dalje. Sljedeća akcija čišćenje najavljena je za subotu, 29. kolovoza u 11 sati, a sve informacije o inicijativi možete pronaći na novopokrenutoj stranici.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Tajana Josimović

Muzil u Puli poluotok je površine 180 hektara koji propada kao posljedica dugogodišnjeg procesa deindustrijalizacije i demilitarizacije, tipičnog za mnoge gradove Hrvatske. Nepregledne površine napuštenih zona, objekata i infrastrukture u gradskom posjedu postaju jedan od temeljnih ekonomskih resursa za razvoj post-industrijskog špekulativnog gospodarstva. Novi start – korištenjem napuštenih prostora do urbane obnove naziv je konferencije koju su 9. lipnja organizirale udruga Zelena Istra i zadruga Praksa u prostorima napuštene upravne zgrade vojnog objekta Muzil. Organizatori su predstavili Muzil starter, projekt kojim privremeno, odnosno do donošenja konačne odluke vlasti o trajnom rješenju, žele aktivirati i spriječiti daljnje uništenje dobro očuvanih objekata na Muzilu koje do sada nije koristilo civilno društvo, a radi pokretanja društvenog i kulturnog poduzetništva. Pojam privremenog korištenja posebnost je ovoga projekta jer u Hrvatskoj ne postoji uređena praksa takvog raspolaganja prostorom. Stoga su pozvali niz stručnjaka iz područja arhitekture, urbanizma, ekonomije, društvenog poduzetništva i civilnog sektora ne bi li predočili modele, mogućnosti i ideje koje su drugi gradovi primijenili u napuštenim i nefunkcionalnim javnim objektima uključivanjem građana kao aktivnih sudionika procesa njihove revitalizacije.

Nives Miošić predstavila je modele upravljanja javnim dobrima koje je razradio istraživački centar GONG-a. Određenjem dobra kao nečega što donosi korist pojedincu (privatno dobro) ili društvenoj zajednici (javno dobro), a koje može biti prirodno ili društveno te isključivo (s ograničenim pristupom) ili uključivo, Muzil je definiran kao isključivo, prirodno i društveno, javno dobro. Isključivo je jer je za pristup, primjerice ovoj konferenciji, bilo potrebno “preskočiti” nekoliko barijera, odnosno dobiti dozvolu Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) te suglasnost Grada. Uobičajeni modeli upravljanja javnim dobrima su novi javni management koji javna dobra daje u koncesiju ili prodaje privatnom sektoru (s pretpostavkom da vlast i uprava nije efikasna te da vodi uništenju javnog dobra) pri čemu je za pružanje usluge presudan profit, čime se uvodi ekonomska barijera pristupu dobru (koje time više nije javno), a građani su u funkciji pukog kupca usluge. Primjenjeno na Muzil, to je vizija golf igrališta. Model novog birokratskog upravljanja podrazumijeva da javni prostori ostaju u vlasništvu države koja striktno birokratski uređuje njegovo korištenje, a građani su samo pasivni korisnici.

Posljednji je model model participativnog upravljanja koji provode izabrani političari i šira društvena zajednica s pretpostavkom da postoje zainteresirani građani koji žele preuzeti (su)odgovornost za javna dobra. Usluga ovisi o suradnji javne vlasti i civilnog društva čime se gradi međusobno povjerenje te se građani uče odgovornosti spram javnog dobra. Kao pozitivni primjeri navedeni su My Central Park u New Yorku i Berlin am Gleisdreieck. Projekt Muzil starter temelji se upravo na participativnom upravljanju. U kolovozu 2014. od agencije GFK naručeno je istraživanje javnog mnijenja u Puli o korištenju Muzila koje je pokazalo da više od 90% građana želi da se Muzil stavi u funkciju lokalne zajednice. Na temelju tog istraživanja nastao je projekt koji je predstavila Dušica Radojčić iz Zelene Istre.

Prijedlog korištenja stotinjak prostorija jest prenamjena u poslovne prostore za manja poduzeća ili obrte, radionice, ateljee ili studije. Osnovna ideja je da korisnici prostora budu građani odnosno lokalna zajednica te da korištenjem održavaju prostor i čuvaju ga od devastacije. Od 180 hektara ukupne površine Muzila, 20 hektara će ostati vojno odnosno u potpunosti nedostupno građanima. Muzil starter ograničio se na zgrade bivšeg regrutnog centra: za četiri zgrade spavaonica napravljen je arhitektonski snimak, procjena nužnih ulaganja te financijska analiza troškova i koristi projekta koje bi nove i postojeće tvrtke, organizacije civilnog društva te organizacije koje se bave društvenim poduzetništvom i kulturom dobili na privremeno besplatno korištenje čime bi se uz minimalna nužna ulaganja spriječila daljnje uništavanje Muzila. Projekt Muzil starter je prijavljen na natječaj DUUDI-ja Projekt 100 raspisan u rujnu 2014. za korištenje stotinu napuštenih vojnih nekretnina. DUUDI je dao načelnu potporu besplatnom korištenju Muzila na privremeni rok za koji se procjenjuje da bi trajao minimalno 5 godina uz uvjet podrške grada Pule. Ta je podrška, nakon razgovora u svibnju 2015, dobivena, ali je također – načelna.

Ida Križaj i Idis Turato predstavili su prostorno-programsku studiju društveno-kulturnog centra Hartera u napuštenom industrijskom pogonu bivše riječke tvornice papira. Pokretači inicijative su Savez udruga Molekula i grad Rijeka kao partner. Turato je u svom izlaganju napomenuo da je revitalizacija Hartere jedna od okosnica kandidature grada Rijeke za EPK 2020, no ideja je realizirati društveno-kulturni centar neovisno o EPK. S time u vezi postavljeno je pitanje povezanosti arhitekture i kulture koju ona generira pri čemu je Turato zaključio da kultura ne može biti transformator grada jer bez proizvodnje odnosno rada niti kultura nema osnovu za svoj razvoj. Ida Križaj konkretnije se osvrnula na samu studiju te ju usporedila s Muzilom. Hartera veličine 1594 m2 samo je jedan od prostora koji je grad Rijeka dao na korištenje Savezu udruga, uz Filodrammaticu i Palach, s ciljem da one osmisle program i način korištenja prostora. Sam prostor Hartere odnosi se na veliku i malu dvoranu Marganovo, pogon bivše tvornice šibica Parafinka, koji u posjedu grada Rijeke, te bivše stanove Marganovo koji su u privatnom vlasništvu. Osnovni je problem prostora infrastruktura (neriješeni priključci za struju i vodu), a studija uključuje i djelomično obnovljive izvore energije (solarni paneli, zeleni krov koji zadržava vodu, kompostište).

Po pitanju održivosti zaključeno je da ne postoji kulturni program koji može podnijeti troškove održavanja tako velikog prostora. Time se studija s područja male i velike dvorane Marganovo proširila i na Parafinku te tako krajnja studija uključuje kulturu (veliki i mali pogon Marganovo za izvedbene umjetnosti i sport), poljoprivredu (proizvodnja hrane i piva u Parafinki te uzgoj gljiva u tunelima ispod akvadukta, vinogradarstvo na obroncima), stanovanje (bivši stanovi Marganovo u obliku hostela te prostora za rezidencije), gospodarstvo (obrada drva u radionicama bivših stanova Marganovo), ugostiteljstvo i trgovinu, uredske prostore (mala dvorana Marganovo). To posljedično dovodi do pitanja i istraživanja tipa korisnika te suvislog modela upravljanja takvim prostorom koji nužno mora uključiti OCD-e, privatnike i Grad.

Za razliku od Muzila, naglasila je Križaj, projekt Hartera nije vizionarski već je plod razgovora s budućim dionicima, odnosno već postoje ljudi i ideje spremne na ulazak i korištenje, dok Muzil tek treba pronaći zainteresirane dionike i sadržaje za svoju potencijalnu uporabu. Osvrnula se i na poziciju Hartere u odnosu na centar grada, dodajući da su uređenjem riječkih šetnica u smjeru izvora Rječine na kojoj se nalazi niz starih mlinova dobili priliku za razmatranje načina njihova korištenja. Time se otvorila mogućnost repozicioniranja Hartere s “kraja grada” na “produžetak centra”, što se također može primijeniti i na pitanje Muzila. To je prostor koji zbog zabrane pristupa građani Pule već desetljećima ne percipiraju kao dio grada.

Ana Đokić arhitektica je koja se u sklopu beogradske platforme Ko gradi grad bavi pitanjem stanovanja odnosno pronalaženja načina kako udruženi građani mogu djelovati na području neprofitnog stanovanja u gradovima. Zbog previsokih i mnogim građanima Beograda nedostupnih cijena stanova, a koje ne proizlaze iz odnosa ponude i potražnje, platforma se bavi proučavanjem novih modela stambenog zbrinjavanja koncentrirajući se na kolektivnu samogradnju ili uporabu postojećih napuštenih zgrada sa značajno nižom cijenom od tržišne. Svojevrstan test te ideje bio je natječaj Mild home za koji je razvijen model stanogradnje s cijenom kvadrata do 320 eura, a zasniva se na solidarnoj ekonomiji te uspostavi stambene zadruge kao vlasnika s optimalnim početnim brojem od 40 zadrugara. 

Za Muzil, s obzirom na vremensku ograničenost korištenja prostora, možda je prihvatljiviji drugi model koji je Ana Džokić razvila u Rotterdamu u sklopu inicijative Stad in de Maak (Grad u nastajanju). Tamo su u dogovoru s vlasnicima napuštenih zgrada i potpisivanjem ugovora na 10 godina, zgrade obnovili te ih pretvorili u poslovni i stambeni prostor s minimalnom najamninom i time spriječili devastaciju, a zaintesiranima ponudili financijski prihvatljive uvijete korištenja prostora. Iako se njeno djelovanje ne odnosi na društveni javni prostor, platforma se bavi idejom stanovanja koja može biti u društvenom prostoru. Budući da je Muzil Starter samo prijedlog nekih od mogućih korištenja toga prostora u poslovne, kulturne, turističke ili rekreativne svrhe, ovim se izlaganjem nudi mogućnost promišljanja prostora Muzila i kao stambenog, koji je jedan od sigurnijih načina integracije Muzila u životni i živući gradski prostor.

Budući da za neka osnovna pitanja još uvijek nema dovoljno informacija o stvarnom stanju, poput infrastrukture, a istraživanje potencijalnih korisnika još nije obavljeno, konferencija je polučila barem pregled različitih ideja s konkretnim iskustvom u pokretanju sličnih modela koje su uspješne na matičnim lokalitetima. Osim toga, pri predstavljanju Muzil startera naglašeno je da je on tek jedan od mogućih načina dolaska do osnovnog cilja – očuvanog aktivnog i gradskog Muzila u rukama građana.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dolaskom na Survival i kupnjom karte sudjelujte u nabavci građevinskog materijala kako bi članovi/ice udruga i volonteri/ice (a dobrodošli/e ste i vi) mogli zasukati rukave, popravili uništeno i sredili prostor u kojem ćemo se svi skupa družiti na budućim glazbeno/sportsko/filmsko/edukativnim manifestacijama”, stoji u najavi organizatora.

Survival će ugostiti zagrebački postpunk electro industrial psihodelični bend Baden Baden. Bend uživo atmosferu stvara energičnim ritmovima i hipnotičnim melodijama, uz karizmatičan vokal proizveden glasnicama frontmena koji uvijek iznova publiku oduševljava svojim strastvenim scenskim nastupom.

Manifestaciju će svojim nastupom obogatiti i šibenski trojac The Fog Sellers, Momci odlično kombiniraju bubanj, bas i trubu s različitim elektronskim ritmovima i melodijama, a nastali izrod energična je i plesna glazba koja vas cijelo vrijeme iznenađuje šarolikim spektrom stilova. Riječki Lost Lucid svojim će distorziranim psihodeličnim titrajima u prostoru razigrati vaše slušne receptore i odvesti vas u neke paralelne izopačenije svjetove. 

Kraj programa je punk pop rock vokalno instrumentalni sastav, ujedno i sjedinjenje riječko-crikveničko-dramaljskih snaga koje u zadnje vrijeme privlači sve više i sve širu pozornost, skuplja nagrade i obožavatelje.

U nastavku večeri nastupit će DJ-i Tom Tune (U.V. Underground Vienna) iz Austrije, riječka nova nada trance scene Ogologo, te Stikk. Za vizualne podražaje pobrinut će se Elvis i Tetraparalelopiped.

Koncert će biti održan u prostorima Hartere, u subotu 20. rujna, s početkom u 20 sati. 

Projekt je zamišljen kao logičan nastavak uspješno realiziranih poduka iz dub/reggae klupske i soundsystem kulture, Teachingz in Dub, vol. 1. u siječnju ove godine, a cilj projekta je pobliže upoznati studente i sve zainteresirane s reggae i dub glazbom, kao i soundsystem kulturom. Prvi dan bi se tako, na već spomenutoj dubionici (tehničkoj i produkcijskoj radionici), polaznici mogli informirati i steći znanje o izgradnji soundsystema, ali i produkciji dub glazbe, a predavanje koje će uslijediti u 18 sati obuhvatit će teoretski dio ovog glazbenog izričaja i soundsystem kulture, kojeg će održati profesorica sociologije i filozofije Ivana Mijić – One Woman Army in Dub. Drugi dan projekta na red dolazi zabava prepuna pozitivnih vibracija koje dolaze iz zvučnih kutija Digitron Soundsystema.

Digitron Soundsystem osnovan je 2007. godine u Zagrebu, od članova bendova Radikal Dub Kolektiv i Bamwise. Zbog nedovoljno razvijene dub scene u Hrvatskoj, odlučili su izgraditi vlastiti soundsystem kojim će promicati dub muziku na orginalan način. Danas je Digitron poznati soundsystem koji djeluje na području Hrvatske i cijele Europe, šireći pozitivnu energiju, pozitivne poruke, bas meditaciju i “uradi sam” etos. Pod umjetničkim imenom One Woman Army in Dub skriva se Ivana Mijić, diplomirana profesorica sociologije i filozofije. Osim svoje znanstvene karijere, Ivana aktivno djeluje kao selektorica, naša zasigurno jedina istinska dub-headica, koja svoju selekciju osvježava i podebljava na dnevnoj bazi te uvijek iznenadi s nečim novim i nečuvenim, ekskluzivnim i vrućim.

Radionica i predavanje će biti održane u Harteri u petak 23. svibnja, s početkom u 14 sati, dok će dodjela nagrada i nastupi biti održani u Harteri u subotu 24. svibnja, s početkom u 21 sat. Ulaz na radionicu i predavanje je besplatan, dok je cijena ulaza za nastup 30 kuna. 

Piše: Danijel Grdić

Festival Moje, tvoje, naše dugogodišnji je projekt udruge Drugo more čiji je cilj, putem edukacijskih programa, javnih rasprava i umjetničkog djelovanja, širenje znanja vezanog uz polje kulturne politike i aktivnog sudjelovanja i utjecaja na prostor u kojem živimo. Fokus ovogodišnje manifestacije, u trajanju od 10. do 12. travnja, bio je propitivanje odnosa ljudi i njihovog životnog prostora, odnosno građana i grada. Ovaj odnos ljudi i njihove okoline imali smo priliku tijekom festivala sagledati iz nekoliko kutova kroz tri rasprave, jednu radionicu i dvije izložbe.

Tog sunčanog četvrtka ujutro okupili smo se u prostoru bivše tvornice papira Hartera na prvom događaju festivala, radionici Urbanistička početnica. Predvođeni moderatorima radionice, arhitektima Dinkom Peračićem i Antunom Sevšekom, pozabavili smo se praktičnom problematikom vezanom uz budućnost za sada neiskorištenog prostornog potencijala bivše tvornice. Ova tvornica, osnovana daleke 1824. godine, svojedobno je bila najmoderniji pogon za proizvodnju proizvoda od papira u Europi, te je bila izvoznik za mnoge prekomorske zemlje poput Engleske i Brazila. Uspješno preživjevši mnoge političke i društvene promjene (čak 6 država), Hartera 2005. godine gasi svoju proizvodnju te je rasprodana u postupku privatizacije, tako da osim prostora u vlasništvu Grada ima čak 8 različitih vlasnika. Ovakvi zamršeni vlasnički odnosi danas čine samo jednu od mnogih pravnih prepreka za uspješnu prenamjenu. Bez obzira na ogroman prostor Hartere, za budućnost riječke kulture fokusirat ćemo se samo na prostor u vlasništvu Grada Rijeke koji se sastoji od preko 17000 kvadratnih metara, uključujući i proizvodnu halu Marganovo kao najveći, ali i najproblematičniji samostojeći prostor.

Iako je Grad ove prostore namijenio budućim kulturnim sadržajima, do sada su se ti sadržaji ograničili na povremena i neredovita događanja. Glavni uzrok tomu je, kako navodi pročelnik za kulturu Grada Rijeke Ivan Šarar, loša ili nepostojeća infrastruktura čime se onemogućavaju osnovni funkcionalni uvjeti za postojanje kvalitetnog i kontinuiranog kulturnog programa. Iako se na prvi pogled činilo da je glavna prepreka funkcioniranju ovog prostora isključivo financijske prirode, donošenje odluka vezanih uz urbanistička rješenja veoma je kompleksan proces koji ovisi o velikom broju državnih tijela čiji – često međusobno konfliktni – odnosi priječe efikasnost projekata namijenjenih gradu i građanima. Primarni problem vezan je uz Konzervatorski odjel koji je pojedine dijelove Hartere okarakterizirao kao industrijsku baštinu te na taj način onemogućio bilo kakvu građevinsku djelatnost iako je ta, zbog strukturne nestabilnosti prostora, prijeko potrebna ne bi li se dosegli osnovni standardi sigurnosti. Ovo, nažalost, nisu jedina urbanistička pitanja kojima se moramo pozabaviti u bližoj budućnosti.

Na nedavnom gradskom natječaju za prostorno upravljanje, za buduće korisnike ovih prostora odabrani su Savez udruga Molekula u suradnji sa Studentskim kulturnim centrom. Osim prostora Hartere, na korištenje su dobili i prostor Filodrammaticae te prostore Kluba Palach. Oba prostora, smještena u strogom centru grada, imaju dugu i bogatu povijest. Klub Palach je nedavno proslavio svoj 40. rođendan čime je postao najdugovječnije okupljalište mladih na prostoru države. Kroz njegove prostore prošle su generacije riječke mladeži i možemo slobodno reći da je Palach kolijevka riječkog rocka i polazište kulture koja je šire prepoznata kao “riječka”, i koja se i danas ponosi svojim otporom prema mainstreamu. S druge strane, Filodrammatica je prostor na samom Korzu, žili kucavici grada, smještena u zgradi koja datira iz davne 1890. godine i smatra se spomenikom kulture. Upravo ta spomenička vrijednost je ograničavajući razlog osmišljavanja programa u prostoru koji mora ostati netaknutim.

Unatoč toj kafkijanskoj zbrci birokracije, kapitala i financijske opravdanosti, na površinu je Rijeke uspjela isplivati jedna drugačija struja svijesti utjelovljena u anonimnoj nekolicini mladih ljudi koji su uzeli stvari u svoje ruke i u formi svojevrsnog skvota zauzeli neke od praznih prostora Hartere, te ih u slobodno vrijeme počeli preuređivati za svoje potrebe, ističući potpunu spremnost na suradnju s vladajućim strukturama i svima onima koji žele aktivno sudjelovati u prekidu stagnacije navedenog prostora. Na taj način, možda i sami donekle nesvjesni važnosti svojeg čina, postali su svojevrsnim simbolom građanskog otpora i katalizatorom promjene svijesti i odnosa prema pojmu “javni prostor”. Upravo ova i ovakve nezavisne građanske inicijative stvaraju trenutke kojima se ovogodišnji festival bavi, i kojima ćemo se detaljnije pozabaviti u nastavku.

MOJE iskustvo grada, prva je od tri tematske cjeline simpozija Interakcije s gradom. Cilj ove tematske cjeline je proučavanje različitih modela participacije građana u donošenju ključnih odluka koje se tiču iskorištavanja i namjene javnih prostora. U formi otvorenog razgovora s impozantnim brojem od preko dvadeset domaćih i međunarodnih gostiju, poput umjetnika Daniela Andujara, kustosa Hansa Christa i Iris Dressler, te arhitekata Bernarda vaz Pinta i Antuna Sevšeka, raspravljalo se o postojećim urbanističkim problemima grada Rijeke kroz prizmu sličnih situacija diljem Europe. Kao alternativa “stručnom” urbanom planiranju prezentiran je model građanske participacije u donošenju urbanističkih odluka. Tim bi modelom građani dobili mogućnost aktivnog sudjelovanja u kreiranju svoje okoline na način da na javnim raspravama, u suradnji sa strukom, daju prijedloge za unapređenje zajedničkog životnog prostora. Tumačeći riječi Hansa Christa (“Public space is political as it is a place of allowed existence”) dolazimo do zaključka da je temeljni preduvjet ovakvog participacijskog modela postojanje jakog i zdravog građanskog društva, svjesnog svoje političke uloge i moći. Međutim, iz internacionalnih iskustava pojedinih sudionika tribine možemo iščitati nevoljkost vladajućih struktura da, osim eventualno na formativnoj razini, uključe korisnike u proces kreiranja vizije urbanih sredina. Često se ovakav participacijski model izjednačava s modelom direktne demokracije iako on to nije u potpunosti. Upravo ovakve poluinformirane usporedbe dovode do situacija u kojima je takav model nemoguć i u kojima se urbanistički stručnjaci brane svojom “stručnošću” od mogućih intervencija “neukog” građanstva. Nažalost, mnogo je ovakvih dokaza da moć nije kapilarna i nema ih samo unutar naših granica, već su učestala praksa diljem Europe. To smo mogli iščitati iz primjera poljske urbanistkinje Agnieszke Wlazel koja navodi kako je u toj zemlji česta praksa da se u javne rasprave svojim prijedlozima uključi i građanstvo, međutim konačne odluke, bez obzira na ishod rasprave, donosi isključivo “struka”, čime se eksplicitno gubi smisao institucije javnog dijaloga.

NAŠE javno okupljalište druga je po redu tematska cjelina koja obuhvaća različite modele građanskog aktivizma s ciljem utjecanja na kreiranje okoline. Sama srž ove tematske cjeline najbolje je opisana kroz video instalaciju Pulske grupe Neposredna demokracija zahtjeva neposredan prostor, prvi put predstavljenu na 13. Bijenalu arhitekture u Veneciji, a ovom prilikom izloženu u prostorima Filodrammaticae. U velikom izložbenom prostoru, praznom i mračnom, obješen je niz platna na koje se s dvije suprotne strane prostorije projiciraju video snimke dokumentirane tijekom građanskih prosvjeda inicijativa Pravo na grad i Srđ je naš.  Instalacija nam omogućuje da uronimo u dokumentirani trenutak i osjetimo kolektivnu energiju proizašlu iz potrebe građanstva za reakcijom na nezaustavljivu inerciju krupnog kapitala koji zadire u naš javni prostor označavajući ga svojim, braneći nam time kontrolu nad našom neposrednom okolinom. Neprekidna reprodukcija videa koji titra na mnogobrojnim platnima, ljuskama vremena, odražava kontinuitet borbe za kolektivnim životnim prostorom smještajući ju u izvanvremensku domenu. Na tragu ovakvih razmišljanja počivala je i diskurzivna rasprava, dodatno obogaćena osobnim iskustvima sudionika poput Daniela Andujara, koji je zajedno s drugim građanima Valencije upravo na ovaj način spriječio gradnju velike kapitalne investicije u obliku trgovačkog centra, na prostoru prethodno zamišljenom kao prostor za okupljanje i raznovrsne aktivnosti građana. 

Povežemo li ovu situaciju s aktualnim prilikama u gradu, možemo reći da su gradske vlasti u slučaju projekta Delta prepoznale veliki potencijal trenutno neiskorištenih prostora riječke luke. Na ovom obalnom prostoru u samom središtu grada za nekoliko bismo godina, umjesto sivila skladišnih prostora, mogli uživati u zelenilu najvećeg gradskog parka s, kako je najavljeno, popratnim sportskim i kulturnim sadržajima. Jedan je od glavnih zaključaka ove tribine taj da trebamo više raditi na uključivanju građana u urbanističke projekte u njihovoj neposrednoj okolini ne bi li se na taj način probudila svijest o važnosti pojedinca za društvo, vođena Rousseauovom idejom da građani čine grad. Prvi korak ka takvom modelu participacije je povećanje komunikacije unutar zajednice te stvaranje socijalne kohezije prilikom gore navedenih građanskih akcija, i to prije nego li su takve akcije potrebne.

TVOJE umjetničke intervencije naziv je treće i posljednje cjeline obuhvaćene simpozijem, koja je naglasila mogućnosti estetskih i funkcionalnih intervencija u kolektivnom prostoru. Grad Rijeka je u ovom slučaju jako dobar primjer iz razloga što za svoj vizualni image industrijskog sivila može zahvaliti nepostojanju kolektivne vizije vizualnog identiteta manifestiranog u nekom od oblika street arta, koji je u maloj mjeri i sporadično, ograničen na svega nekoliko prostora nevidljivih širem oku javnosti. Istaknuto je da jedan grad koji posjeduje uspješnu likovnu akademiju i mnoštvo vizualnih umjetnika ne koristi u potpunosti svoje potencijale pri stvaranju osjećaja kolektivnog prostora putem estetskih rješenja značajnijih od prefarbavanja zidova u bijelu boju. Jedna od mogućnosti koje su se razmatrale korištenje je riječkog lukobrana, Molo Longa, koji je unatrag nekoliko godina otvoren za javnost u formi šetališta s pogledom na cijeli grad. Dvometarski zid koji se s morske strane nadvija nad šetalište idealan je prostor za svojevrsne umjetničke intervencije ali, zbog kompleksnih problema vezanih uz nadležnost nad tim prostorom, ta ideja do sada nije uspješno zaživjela. Iako postoji ogroman ljudski i kreativni potencijal u ovome sektoru, ta energija najčešće nije usmjerena u pravcu kolektivnog prostora već se bazira na manjim, individualnim akcijama. Intervencije u javnom prostoru, pogotovo one umjetničke, jako su dobar način mobilizacije građanstva i stvaranja osjećaja grada kao “našeg” i time promjenjivog, u odnosu na viziju javnog prostora kao nekog hladnog pasivnog ne-mjesta u koje smo upisani isključivo kao promatrači.

Uz navedena događanja, u sklopu manifestacije u prostoru MMSU-a otvorena je i izložba O nelagodi promatranja grada/Oh, My Complex: On Unease of Beholding the City Wurtemberškog društva umjetnika. Izložba prezentira radove 13 autora čiji je interes bavljenje urbanim razvojem u društvenom, političkom i egzistencijalnom smislu. Kroz iscrpan fundus fotografija, video i audio projekcija, autori pristupaju problematici nekontrolirane urbanizacije čije se posljedice očituju u drastičnom smanjenju javnog životnog prostora bilo za ljude (O modernom načinu života: racionalizacija života u modernom gradu Michaela Fehra i Diethelma Kocha), bilo za životinje (Ja sam pas koji je oduvijek ovdje Annike Erikkson).

Ovogodišnje izdanje festivala Moje, tvoje, naše uspješno je završilo, a Drugo more su odabranom tematikom pogodili pravi trenutak za aktualiziranje gorućih tema za kulturu grada Rijeke. Kažem “uspješno” jer se u ovom slučaju uspješnost ne može mjeriti brojem posjetitelja ili količinom izložaka, već otvaranjem mnoštva aktualnih pitanja vezanih uz naš javni prostor. U trenutku kada riječka kulturna scena prolazi svojevrsnu fazu tranzicije iz heterogenog stanja u stanje kohezije, bilo je potrebno stvoriti platformu za dijalog gradskih institucija i bivših i budućih aktera na toj sceni. Prigodno situirana manifestacija, s programom koji se održava upravo na onim lokalitetima za koje se traže potencijalna rješenja (Hartera, Filodrammatica), omogućila nam je da iz prve ruke sagledamo svu problematiku i sve daljnje odluke temeljimo na dobivenim iskustvima. Iako konkretno vezana uz probleme prostornog situiranja riječke kulture, ova serija rasprava potakla je jedan dodatni moment, moment dugoročnog planiranja kulturne politike grada. Kultura bi trebala postati dostupna svima, izaći na ulice, u javni prostor i zauzeti ga te ga time učiniti vidljivim i svojim. Kultura obuhvaća sve nivoe umjetničkog djelovanja, od baleta do street arta, i stvarati vrijednosne razlike među pojedinim nivoima naprosto – nije kulturno. Otvorimo javni prostor umjetnosti, neka naše ulice ožive poput onih berlinskih ili pariških, i publika će doći. Publika postoji. Jedino što nam je činiti je raščistiti put do te publike, omogućiti joj da sudjeluje, da se osjeti dijelom nečeg većeg, kolektivnog.

Kao što je i ovaj festival učinio pojedina pitanja javnim, isto bi se trebalo dogoditi i s kulturom jer, dobre ideje su dobra investicija. Kulturne su djelatnosti oduvijek bile pomaknute prema marginama političkih interesa, velikim dijelom zbog svoje komercijalne neisplativosti. Međutim, iskustvo je pokazalo da “koliko para, toliko muzike” pristup nije uvijek potpuno točan. Mnogi projekti su uspješno realizirani uz minimalna ili nikakva ulaganja (pri tome se prvenstveno referiram na nezavisnu kazališnu scenu, ali i na projekte poput oslikavanja Kružne ulice). To možemo zahvaliti situaciji da živimo i djelujemo u gradu koji je upravo dovoljno velik odnosno malen da su mogućnosti umrežavanja ne samo ogromne, nego i neizbježne. Upravo takve prilike dovele su do trenutaka u kojima pojedinci poput navedene skupine mladih ljudi kreću u samoinicijativno uređenje javnog prostora, te na taj način, malim, ali direktnim koracima, počinje mijenjanje naše urbane okoline po našoj mjeri. Ovo neće biti nikakva revolucija, već samo evolucija kolektivne svijesti da upravo mi činimo grad i da posjedujemo odgovornost da ga mijenjamo jer status quo nije ništa drugo do sinonim za propadanje.

Ispod površine ove Rijeke pulsira jedna nevidljiva sila koja samo što nije probila površinsku napetost. I kao što znamo da i najmanja pukotina u brani za posljedicu ima neizbježan potop, tako se ove naše pukotine množe i umrežavaju, isprepliću, ne bi li jednoga dana bujice novih kreativnih energija preplavile naše ulice, i tada će grad Rijeka uistinu zaslužiti svoje ime.