Impronedjeljak, festival koji organizira umjetnička organizacija CARGO u suradnji s Udruženjem za razvoj kulture (URK) i Klubom Močvara, i ove je godine zadržao svoju prepoznatljivu tradiciju ad hoc sastava, gdje glazbenici nastupaju u formacijama koje do tada nisu dijelili. Međutim, kao iznimka pravilu, festival su otvorili Daniel Studer & Lara Süss, švicarski kontrabas-vokal duo koji, iako je riječ o glazbenim poznanicima, nije bio u ponajboljem balansu. Daniel Studer je otvaranje iznio vještije, samopouzdanije je pokazao spektar zvukovnih i tehničkih sposobnosti svoga instrumenta, domišljato proširujući rečenice svoje sugovornice. Nastup vokalistice bio je pak podosta suzdržan i minimalistički uz rijetke manipulacije glasa reverbom ili delayom.

Zanimljivo ju je bilo ponovno čuti posljednjeg dana festivala, kada je nastupila u ad hoc kvartetu s domaćom flautisticom Nikom Bauman te stranim izvođačima, Philippom Edenom na udaraljkama i prepariranom klaviru i Giannijem Mimmom na sopran saksofonu. Ovaj set bio je baš “po bontonu“. Svaki izvođač odmjereno i strpljivo čekao bi na svoj red da preuzme vodstvo. Po boji, točnije timbru instrumenata, sastav je bio izuzetno ugodan i harmoničan. Flautistica Nika Bauman vješto je pratila ritamske obrasce vokala, reski zvon perkusija ili pak konstrastirala nazalnijem, ali veoma agilnom zvuku sopran saksofona Giannija Mimme. Iako se vokal ovdje puno bolje uklopio, iznenadila me odluka vokalistice da u svojem bloku posegne za samplerom čiji je akustički suh, jednostavan beat (neizbježno?) iskočio kao strano tkivo unutar seta. 

No, idemo natrag redom na drugi nastup prvog dana – trio sastavljen od legendi impro scene: bubnjara Paula Lyttona, violinista Phila Wachsmanna i Harrija Sjöströma na sopran saksofonu. Dinamički izvrsno usklađeni i tehnički spretni, čuje se da ovo rade već dugo. Idući po redu bio je prvi i jedini ad hoc duo večeri, sastavljen od jednako respektabilnih glazbenica, saksofonistice Lotte Anker i klarinetistice Lori Freedman. Njihov set, podijeljen u dvije cjeline, mogao bi se opisati kao vrisak i izdah. U prvom dijelu seta, glazbenice su, poput ekstaze od pretjeranog uzbuđenja, prodorno i pikavo ispunile prostor. Nastup je bio vizualno zanimljiv jer su istraživale spacijalizacijske mogućnosti, mijenjajući poze kako bi usmjerile zvuk diljem prostora. Bio je to zanimljiv eksperiment, no moram priznati da nisam očekivala da će ovo biti jedan od festivala na kojima će mi trebati čepići za uši. Posljednji je bio talijanski duo Gianni Mimmo & Nicola Guazzaloca, sa setom u kojem su se skladno nizale polifono isprepletene teksture. Posebno me iznenadio pijanist Nicola Guazzaloca, koji je svoju izvrsnost potvrdio i u kasnijim setovima. Iako mi je, kao klaviristu, uho pristrano i uvijek nekako “pobjegne“ na klavir neovisno o kontekstu, bilo je izuzetno zanimljivo vidjeti s kolikom ugodom i lakoćom Guazzaloca mijenja karakter svog instrumenta.

Drugom danu festivala nisam mogla prisustvovati pa izvještaj nastavljamo s trećim. Uz već spomenutog talijanskog klavirista Nicole Guazzaloca, prvi ad hoc sastav večeri okupio je i violista Frantza Loriota, kontrabasista Daniela Studera, flautisticu Marinu Tantanozi i trubača Luisa Vicentea. Klavir i bas držali su bazu i davali strukturu, dok je viola koketirala i s puhačima, stvarajući dramaturški i dinamički uspješan set koji se pretapao od jako nježnih do dosta nabijenih momenata. Idući je bio trio iz Montréala, kontrabasist Nicolas Caloia, Yves Charuest na alt saksofonu i gitarist Sam Shalabi. S obzirom na to da su i kontrabasist i gitarist koristili pedalu, rezultat je bio jedan “rokerski“ set. U ovom slučaju, sličan timbar i registar išli su u korist bešavnim stapanjima saksofonista i gitarista, no kontrabas se zbog previše distorzije ponekad gubio u gitari. Shalabi se kulerski poigrao s raznim efektima, od raštimavanja zbog kojeg je zvučao poput banja do mijenjanja boje promjenama pozicije trzanja, stvarajući manje ili više artikulirane pasaže, dok je saksofonist suptilnije gradirao svoje ideje.

U idućem ad hoc triju ponovno je nastupila Lotte Anker, ovaj put s bubnjarom Peterom Oleom Jørgensenom i Harrijem Sjöströmom. Umjetnica se u suigri sa sopran saksofonom pokazala i u smirenijem i razigranijem svjetlu, a trpki zvuk bubnjeva bio je ugodno osvježenje večeri. Nakon već spomenutog četvrtog seta u kojem je nastupila Nika Bauman, festival je završio tradicionalnim nastupom sastava sačinjenim od gostujućih i domaćih glazbenika zagrebačkog kolektiva za slobodno improviziranu glazbu – Aperion. Jedan eklektičan set za kraj, izrastao je iz šuškavog i hrskavog zvuka plastičnih čaša i limenki do razigrane kakofonije svih boja i oblika. 

Iako ovo definitivno nije festival za svakoga, zanimljiv je upravo zbog rijetke prilike da čujemo iste umjetnike u različitim situacijama i to u kratkom vremenskom razmaku – pri čemu se posebno ističe i mogućnost upoznavanja s raznim licima i nijansama karaktera samih instrumenata. Impronedjeljak je neosporivo festival koji je prijeko potreban domaćoj glazbenoj sceni, pružajući tri dana zaigranog eksperimentiranja zvukom u rukama izvrsnih domaćih i međunarodnih glazbenika.