Znala sam da mi se guzica pretvara u lokvu, samo nisam bila sigurna je li riječ o lokvi znoja, lokvi menge ili kombinaciji jednog i drugog – što će se, kako god okrenula, sigurno vidjeti na svijetlim hlačama i onda će svi gledati i upirati prstom u mene, smijati mi se ili me sažalijevati. Pomislila sam, da sam bar cura u stripu, a ne cura u stvarnom svijetu, pa da mogu zamoliti svoju stvarateljicu da me napravi mršavom, bez tijela koje prdi, piša, ima mengu ili luči znoj. Onda sam se sjetila Hane Tintor, jer mi ona, da sam jedna od junakinja u njezinom stripu Cure (Bodoni, 2025), sigurno ne bi ispunila nijednu od želja. 

Prije nego što njezin strip uopće započne, čitateljica se spotakne na crtež u kojem jedna od junakinja poželi tijaru, vilinska krila i čarobni štapić, ali autorica – nacrtana verzija same sebe – odgovara da joj neće ispuniti želju jer: “strip je već gotov”. U toj kratkoj, metatekstualnoj razmjeni, Tintor odmah postavlja ton cijele knjige – nema čarobnih rješenja, uglancanih popravaka ili prečaca za izlaz kroz fantaziju. Ono što slijedi je niz bedastih i zbunjenih stripovskih epizoda koje u smislenu cjelinu povezuju likovi prijateljica, običnih cura uhvaćenih u dobrodošlo banalnoj i dosadnoj slagalici svakodnevice.

Tintor crtežima hvata frendice, generaciju fino odgojenu na skrolanju i algoritamskoj fragmentaciji pažnje, koju je wellness retorika na društvenim mrežama naučila da bi trebala “raditi na sebi”, dok u isto vrijeme posrće pod težinom nestabilnih stanarina i tržišta rada koje joj ne obećava ništa osim 1+1 paketa, u kombinaciji prekarijat i anksioznost. Cure ne bježe od te svakodnevice, ne traže rješenja, ne nude self-help mantru niti girlboss narativ, nego ih zatičemo u blic-epizodama uz sočne tračeve, još sočnije riječi podrške i utjehe, urnebesne pasivno-agresivne komentare, a pritom ne izostaje ni onaj ljuti klasik; besciljni izlasci i iznervirano komentiranje Instagram influenserki koje zrače lažnim spokojem i životnom posloženosti. 

Uvodna napomena ”Svi likovi i događaji su stvarni, a svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna” u tom je smislu ključna: Tintor dojmljivo priznaje da je ovo strip koji svoj materijal crpi iz stvarnosti, međutim, ta stvarnost nije reportaža nego prizma kroz koju šiklja šarmantni humor, nenametljiva empatija i zdrava doza autoironije. Na trenutke, Cure funkcioniraju kao dnevnik ili arhiv sitnih sramota, glupavih komentara i neugodnih tišina, a koji djeluju kao da jednako pripadaju nama koliko i stripovskim curama.

Doduše, ne treba strip shvatiti olako – tek kao crtačku dokumentaciju ili rendom žvrljanje – jer svaka banalnost koju crtačica odabire zabilježiti doista funkcionira kao sitna, ali dinamitna studija generacijskih i djevojačkih quirkova, njihovih slatkih i gorkih briga, spektra načina na koji se uče nositi same sa sobom i svijetom u koji su bačene. Tintor ima izniman osjećaj za detalj, bilo da je riječ o billboardu “Spontanost je nova snaga”, terasi Krivog puta ili čajnim kolutićima na stolu, ti prizori ne služe samo kao ukrasi kadra, nego iscrtavaju atmosferu generacijskog iskustva života u Zagrebu. 

Cure su, s vremena na vrijeme, krindž i znatiželjne trač babe, kažu neprikladne stvari, umorne su od ispravnosti – nisu tu da se emancipiraju i prosvijetle, nego da jednostavno preživljavaju, dan po dan. Iako stalno plešu po rubu izgubljenosti, nesigurnosti i preplašenosti, nikad nisu patetične, nego izrazito duhovite i cinične. U tom kontekstu korištenje humora ne iskače samo kao sladak dodatak – ružičasta mašnica na kosi – nego i spretno ispletena riblja kost, jer cure prepoznaju i vlastitu smiješnost i kolektivnu djevojačku ranjivost.

To je jasno iz stripovskih scena u kojima se junakinje sprdaju sa slikom savršenih influenserskih života, self-care narativima i cijelom “guru kulturom” koja cvate na Instagramu, pri čemu se komentira kako je self-care postao narcisoidan performans ili kako drugi glume wellbeing dok ih izjeda nesigurnost. Međutim, cure na vidjelo vade i vlastite proturječnosti, nesigurnosti i sitne neuroze; kod tretiranja Instagrama kao platforme za thirst trepanje, odlaska na psihoterapiju ili secirajući vlastito tijelo u odrazu u ogledalu. Tintor, u tom smislu, ne koristi humor da zagladi krhkost u savršenu, urednu frizuru, nego da je pažljivo raskuštra, pramen po pramen, dok ne postane ono što jest: neuredna, ali živa. 

Jedan od najvažnijih slojeva ovog stripa, i meni najomiljeniji, je slatkoslani prikaz ženskog prijateljstva. Tintor ne romantizira ili idealizira žensku solidarnost, ne prikazuje ju kao magično rješenje koje će izliječiti sve nesigurnosti i sumnje u vlastitu vrijednost. Umjesto toga, gradi ju kroz mikrogeste: tu su zaigrana scena autanja frendice u kojoj se cure međusobno sprdaju, dijeljenje komplimenata kada nisu nužni ili utjehe kad se neka od cura osjeća kao hladetina. Upravo te i takve sitnice pokazuju kako izgleda ženska solidarnost; nisu patetične ili prenaglašene, nego djeluju vrlo prirodno i spontano.

Posebno su upečatljivi oni trenuci koji se inače bace izvan kadra: cure s dlakavim nogama i pubičnim dlakama, s punim ustima riječi “menga”, na zahodu, s nadutim trbuhom, s podočnjacima, celulitom. Ništa manje nije važno naziranje cica svih veličina i oblika, pokazivanje i spljoštenih i prćastih guzica, a dok su prikazane u svim tim trenucima intime ili golotinje, Tintor ne upada u voajerizam ili erotizaciju – ta tijela nisu ni erotizirana, ni idealizirana, ni posramljena. U vizualnoj kulturi u kojoj su čak i strip junakinje često filtrirane, glatke i idealizirane, junakinje Cura nisu tu samo da bi bila lijepe, nego da bile živahne, opipljive i stvarne.

Osim toga, svaka od njih nosi i kul odjevne kombinacije koje poželim iskopirati, čak i kad su doma u gaćama i potkošulji! U tom se smislu ni moda ne čini usputna, već kao i da je sam stajling junakinja produžetak njihove svakodnevice i identiteta: šarene jakne, kulerske sunčane naočale, lijepe, ali nepraktične nove cipele. 

Da Cure imaju TikTok kanal, vjerojatno bi roastale sve i svakoga – od lokalnih političara do joga influenserki – snimale bi poluplesne, polutužne videe u pidžamama, uz voiceover o tome kako ne znaju što žele, kako se boje, kako su umorne, kako je sve smiješno i ništa nije smiješno. Vjerojatno bi bile viralne, ali ne bi nudile motivacijski sadržaj, nego bi kroz meme logiku samo pokazivale kako je biti mlad, lud i umoran.

Cure su baš svašta; mikrodruštveni komentar na praznine koje nastanjuju, blesavi upljuvak dejting aplikacijama s kojima se igraju i hihotavo ljubavno pismo mjestima na kojima zajedno cugom i hranom zalijevaju jad ili dosadu. Tintor tako zauzima dvostruku poziciju: ona je dokumentaristica trenutka, jer zna promatrati i precizno hvatati mikroskopske detalje koje vjerno preslikavaju suludost i čudnovatu ljepotu doba u kojem živimo, ali je istovremeno i dramaturginja banalnosti, jer zna kako od tih detalja, bez grandioznih i napasnih narativa, stvoriti priču koja je topla, prepoznatljiva i duhovita.

Dakle, radi se o stripu koji se ne trudi popraviti cure, niti ih spasiti, nego ih pušta da budu ono što jesu. I u tome leži njegova važnost: u vremenu u kojem se očekuje da stalno pokušavamo biti “bolje verzije sebe”, zbog čega i poželimo da nam netko samo da taj čarobni štapić, Cure podsjećaju da je dovoljno, možda čak i nužno, biti samo to što jesmo – cure koje se neodgovorno zarundaju na ponedjeljak, cure koje ponekad ne slušaju druge cure, cure koje prde i imaju šlaufove, cure koje tračaju i koje se tješe, cure koje cure.

Iz najave: “‘Tko ostane do kraja, ispričat će priču. Učinili smo što smo mogli, zapamtite nas.’ Te je oproštajne riječi na ploči bolnice u Džabaliji u Gazi lani ispisao liječnik Mahmud Abu Nudžaila. Do nas su došle i među nama ostale zahvaljujući novinarima iz Gaze. Od 14. svibnja do 18. srpnja SNH je na društvenim mrežama objavljivao ilustracije koje prikazuju medijske radnike i radnice ubijene u Gazi. Među njima su reporterke, montažeri, snimateljice, tajnice, vozači, svi radnici i radnice koji svojim radom stvaraju i održavaju medije. Tom akcijom i ovom izložbom željeli smo odati počast kolegama ubijenim tijekom genocida u Gazi, koji nam u nasljeđe ostavljaju borbu za slobodno novinarstvo, za mir narodu Palestine i Izraela.”

Autori_ce ilustracija su Ena Jurov, Mirjana Radovanović, Sead Kartal, Ivana Armanini, Lovro Škiljić, Luka Duplančić, Marko Dješka, Nikolina Fuzul, Apolonija Lučić, KLARXY, Hana Tintor, Agata Lučić, Tea Jurišić, Miron Milić, Ivona Crnković i Miloš Miletić.

Tijekom izložbe bit će moguće ostaviti donacije za Inicijativu za slobodnu Palestinu i Palestinski sindikat novinara. Više o događaju pročitajte ovdje, a razgovor s Majom Sever, predsjednicom SNH-a, o borbi za slobodno i sigurno izvještavanje možete pročitati ovdje.

Rok za prijavu je petak 31. ožujka do 15 sati.

Na radionici namijenjenoj srednjoškolcima polaznici će istraživati odnos crteža i teksta. U uvodnom dijelu radit ćemo kratke i brze vježbe asocijativnog crtanja. Zatim ćemo pisati, što god nam se piše i spajati crtež i tekst kako bi dobili potpuno novi kontekst.

Za glavni zadatak na radonici, polaznici će napisati kratki tekst koji će onaj drugi ilustrirati. Cilj je crtati na način da se tekst ne opisuje, već da ga se nadopunjuje. Rezultat će biti serija konceptualnih ili narativnih ilustracija i manji strah od crtanja!

Prijave se primaju na mail.

Hana Tintor je ilustratorica, autorica i animatorica kratkih animiranih filmova. Diplomirala je vizualne komunikacije na Studiju dizajna u Zagrebu, a zatim i ilustraciju u Cambridge School of Art (Anglia Ruskin, Cambridge, UK). Ideje pronalazi prisluškujući tuđe razgovore i promatrajući ljude oko sebe. Ilustrirala je slikovnice (za djecu i odrasle), oslikala vanjske zidove i zidove interijera, ilustrirala članke u časopisima, dizajnirala i režirala kratke animirane filmove. Hanine ilustracije su brze, zaigrane, hrabre, konceptualne i duhovite. Projektima pristupa individualno i smisaono, što rezultira iznenađenjem i narativom koji poziva promatrača na dovršavanje priče.

Na ovogodišnjem Animafestu, sukladno njegovoj pedesetoj obljetnici, posjetiteljima se nudila svojevrsna best of kolecija takvih ostvarenja. To će reći da su uz klasične natjecateljske programe uključeni bili i oni retrospektivni – selekcija filmova kojima je u prijašnjim godinama dodijeljena Nagrada publike te ponajbolje rukotvorine domaće radinosti, one Zagrebačke škole crtanog filma, čije Animafest i jeste čedo. S obzirom na to da su dosezi Škole već naveliko opjevani, a period u njenom djelovanju koji neki kritičari nazivaju zlatnim dobom (hrvatske animacije uopće) točno je 60 godina iza nas, primamljivim se čini ispitati kako se tim istim alatom koristi aktualna domaća produkcija, napose autori mlađe generacije čija artistička ambicija nerijetko rezultira formalno i tematski neočekivanijim oblicima. Među selektiranima su se tako pronašle tri mlade autorice koje su sugestivnu narav crtanofilmskog jezika, svaka na svoj način, odlučile upotrijebiti za odmak od objektivne realnosti prema vizualizaciji emotivne prtljage unutar kratkog metra. 

Afirmirana ilustratorica Hana Tintor predstavila se svojim redateljskim debijem More misli iz 2021. godine. Insinuirajući da je primarni modus operandi psihe udah između dvaju zapljuskujućih valova, svoj film ciklički uokviruje upravo scenama do samih rubova preplavljenim morem, a između njih smješta narativ jutarnje rutine jedne žene u borbi za zrakom, za slobodom od sebe same. Ovakav štimung anticipiran je već prvom sekvencom – na zvučnom planu sukobljavaju se šum mora kao odraz dubina podsvijesti i piskutanje budilice kao nagovještaj da je vrijeme da se s njom i suoči, dok na onom vizualnom trag za daljnje čitanje nude mokre stope što ih za sobom ostavlja žena netom ustala iz kreveta, ali očito još uvijek natopljena sinoćnjim košmarima. Ostatak filma odvija se na znanom mjestu introspekcije gdje se susreću unutarnje i izvanjske bujice – logično, pod tušem. 

Fluidne, silne, preplavljujuće, katkad van kontrole – uistinu, analogija između misaone i morske struje nije odveć inovativna. Reciklažu već recikliranog Tintor uspijeva zaobići sebi svojstvenim stilom profiliranim još u vrijeme kada vlastite ilustracije nije oživljavala pokretom. Reduciran, pomalo robustan linijski zapis, lišen svake pretenzije za detaljiziranjem, ostavlja tako dojam nečega što dolazi “iz želuca”, iz mjesta univerzalne, opće prepoznatljive, ali teško artikulirane emocije. Hvatajući se u koštac s njezinom materijalizacijom, autorica poseže za figurativnim pristupom koji postepeno zadobiva razmjere alegorijskog. Nakon što se protagonistkinja suoči sa svojim odrazom u ogledalu (primarnom alatu za stjecanje samosvijesti), ono krene zrcaliti njenu nutrinu, nemogućnost govora i plavu kožu – otprilike fizionomiju utopljenog i nadvladanog, polumrtvog tijela. Misli su more, more ima ruke koje ju u sinergiji s crnom aveti guše, gušenje je mračni vrtlog što usisava svaku pastelnu nijansu i trzaj prema površini. Nesvjesno uz pomoć nijansi, polutonova i mutnih obrisa dinamičnog volumena polagano zadobiva vlastitu svijest. Na ovaj način, pripisujući mislima ulogu zasebnog karaktera koji izmiče svom stvaratelju, unutarnja realnost postavljena je na istu narativnu razinu kao izvanjska, čime je omogućeno njihovo direktno sukobljavanje u simultano opipljivom i iluzornom svijetu. 

Traženje kuta za predočenje unutarnjeg nemira zaintrigiralo je i filmašicu Saru Bernat. Ona se u Animafestovom katalogu predstavlja tek činjenicom da je magistra animacije, a svoj film Kralj Fjord! (2021.) šturim opisom: “Smrt spašava maloga kralja u čudnovatom svijetu.” Ipak, nakon što se nekoliko puta odgleda to niti četverominutno ostvarenje (jer njegova dinamika tako i zahtijeva), taj svijet nudi itekako kompleksno razrađen simbolički sustav koji, ovaj put u potpunosti na alegorijskoj razini, komunicira proces unifikacije razdvojenih polova psihe. Mentalni sklop razdijeljen je na tri aktera od kojih svaki predstavlja različite impulse uma, zasebne karaktere jedne cjeline. Kralj Fjord suicidalan je vladar ničega u svom velebnom dvorcu od kartonske kutije, Smrt zbunjena mjesečeva marioneta koja besciljno baulja, a Mjesec utjelovljenje racija. On preuzima ulogu sveznajućeg, ali nijemog naratora koji uporabom više sile nelogične kretnje likova usmjerava sve dok se oni konačno ne susretnu u istom prostoru, odnosno kadru. Po dramaturškom principu spasa u zadnjem času, Smrt tada zagrljajem spašava kralja koji je digao ruku na sebe, nakon čega ju, kao znak proživljenog, Mjesec isplače u zvijezdu i smjesti na noćno nebo zajedno s ostalim bolnim iskustvima. 

Autoričino suvereno razumijevanje medija ovdje se ogleda ponajprije u iznalaženju ravnoteže između vlastitog izražaja i onoga koji je jasan okolini. Naime, kako bi ovakav složen bajkovito-metaforički jezik bio što pitkiji, stilizacija likova i pozadine svedena je na jednostavniji geometrijski dizajn obogaćen uporabom komplementarnih boja. Time je također potencijal animacije uspješno usmjeren u razvijanje oniričkog svijeta koji je morfološki neovisan, a ikonografski superioran iskustvenoj stvarnosti. Međutim, čak i takav tabor fantastike izgleda nije imun na prodor ovozemaljske asocijacije – valove. Pojavljujući se kao pozadinski lajtmotiv svaki od njih ima svoju ekspresiju, svaki se kreće na svoj način, postavlja kompozicije i dirigira atmosferom (da ne kažem – postaje lik za sebe). Ono što film ističe među ostalima pak je zanimljiva uporaba glazbe: faze slijede energičan ritam ruskog psihodeličkog surf-rock benda The Vivisectors, čime se razigrava u svojoj srži mučan sadržaj i olakšava njegova recepcija.

Premda se poetički račvaju, prethodna dva filma potječu iz istog izvorišta – računalno generirane 2D-animacije s ciljem apstrahiranja vanfilmske stvarnosti. Dijametralno suprotno tome, u pretežito igranoj formi i s tendencijom što realističnijeg, svoj izričaj potražila je Sara Tomas. U filmu, koji je i na Animafestovim stranicama neodlučan je li Diptih ili Potraga (2021.), ona kontemplira emocionalne oscilacije izazivane (naizgled samo?) kreativnim procesom. Naime, dok mlada slikarica Ema (Ema Šunde) paralizirano stoji pred čistim platnom, strah od prvog poteza kistom može se čitati i van datih joj slikarskih okvira, k široj tjeskobi početaka uopće. Oni zahtijevaju odluke, odluka nosi rizik pogreške, a pogreška nekad umije ostati u formi mrlje. 

Kako bi prikazala taj sukob emotivnog aparata i njemu često neodgovarajuće izvanjske posture, Tomas koristi rotoskopiju, tehniku kojom iscrtava prethodno snimljen glumičin lik, ne bi li dobila što precizniju repliku mimike, ekspresije i pokreta. Osim stilistički, ovaj postupak je i dramaturški opravdan. Baratajući s dvije Eme, onom igranom i njezinom animiranom dvojnicom, autorici je omogućeno da njezina emotivna previranja prikaže kroz prizmu onoga oku vidljivog i nevidljivog. Te dvije sfere u vječitoj su distorziji, pri čemu je manifestna, jasno, uvijek jednostavnija, praznija, krnja verzija latentne. Isti razdor dodatno je naglašen ritmičnom smjenom idiličnih kadrova maksimirske šume i onih iz ateljea gdje Ema, kako se po izboru palete doima, slika upravo šumske prostore. Koji je značaj naslikanog do kraja ostaje nerazjašnjeno i kao takvo dobro funkcionira u djelu jer konačni produkt svakako nije nastala slika, već nastali osjećaji, na tragu Wildeove misli kako je “svaki portret koji je slikan s osjećajem, slika samog umjetnika, a ne njegova modela”. Potezi kista potezi su nesigurnosti, frustracije, inspiracije i sreće. Zatvaranje ovog emotivnog ciklusa popraćeno je pritom sekvencom za koju scenarij kao da je zvučao otprilike ovako: ptice pjevaju, pod suncem se ljeska lišće, pod lišćem nenamrštena Ema trči u slow motionu. Započeta stereotipna šablona zaokružena je kratkom retrospekcijom i, najzad, završnom scenom – značajno dugim kadrom zadovoljnog lica u detalju. Povremenim uklapanjem narativa u ovakve klišeizirane postupke, kao i zanemarivanjem kapaciteta animacije u izričitu korist onih igranih, naslućeni refleksivni potencijal djela pomalo je izgubio na težini, dok se orkestracija dvaju medija spotakla o sebe samu.

Ugurati unutarnji svijet u parametre postojećeg filmskog vokabulara često je unaprijed izgubljena bitka. Shodno tome, najupadljivija autorska odluka za sva tri filma odsustvo je govorene naracije. Šum mora, psihodelički rock, cvrkut ptica, a dopušten je i poneki uzdah – sve je dobro dok ljudi ne govore. Dižući ruke od verbalnog, nije primjetna tendencija autorica da se emocije racionaliziraju ili odgonetnu niti da narativ dovedu do kakvog zaključka; emocije se prije svega nastoje dočarati i posredovati vizualno-perceptivno uvjetovanim parametrima, a narativ želi prodrmati univerzalno mjesto (su)osjećanja i podignuti taloge podsvjesnog. Kao takav, on ponajprije ima funkciju mosta između stvarnosti i iluzije, sagrađenog od simboličkog jezika, snolikog nadrealističnog ugođaja i napose prikaza emocije kao entiteta raslojenog na više autonomnih fragmenata. 

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.