Predstava Indiskrecija postavljena je prema predlošku redatelja Mihaela Željka Crnčeca. Riječ je, kako piše u najavi, o crnoj “krimi-komedijai o šest žena, tajnama koje kriju i lažima koje same sebi govore. Nakon pogreba medijskog tajkuna Wilhelma Rudolfa Weinsteina, ova se ženska pogrebna povorka okuplja na karminama kod nekoć velike holivudske glumice Fedore LaMarr, čiji se posjed može pohvaliti najvećom reptilskom menažerijom u Europi.

Među okupljenima nalazi se Weinsteinova udovica Annabella Giovanni, autorica erotske fikcije, njezina pobožna sestra Adelajda de Rothschild, notorna europska proročica Dagmar Nostrov-Damska, te Fedorine zaposlenice Ingrid Schwindler, novopridošla tajnica, i Elektra Šošana de Rothschild, herpetologinja i Adelajdina kći. Ono što počinje kao naizgled zanemariva neizvjesnost oko čitanja Weinsteinove oporuke razotkriva se kao mreža intriga čiji korijeni sežu sve do starogrčkih božanstava i sumerskog kraljevstva”.

Ova predstava nadovezuje se na Trilogiju o Klari istog autora te “(re)afirmira već prepoznatljiv autorski potpis”, stoji u najavi. Trilogiju o Klari inaugurirala je salonska komedija Ljubav na odru, premijerno izvedena 25. travnja 2024., nastavila drama Gorke suze bradate Venere, premijerno izvedena 5. ožujka 2025., dok je završnicu ovjenčala krimi-komedija Grozomira!, premijerno izvedena 20. svibnja 2025. godine.

Glumački tim predstave Indiskrecija čine: Nora Čulić Matošić, Adna Hebib, Ivona Jurajec, Hana Modrić, Inja Munić, Emilija Sinjeri, David Gračanin, Ivan Lepej i Pierrot. Tekst i režiju potpisuje Mihael Željko Crnčec, produkciju Hana Modrić i Paula Škaro, koreogradiju Marko Marić, šminku Vinka Miličević, a glazbenu produkciju Sara Klobučar.

Više detalja pronađite ovdje.

Amateri na koje se referiram članovi su Teatra K., kazališne sekcije Kluba studenata komparativne književnosti “K.” zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koji su ove sezone imali čak dvije premijere, i to u razmaku od dva mjeseca. Za potrebe teksta pridružit ću im i prošlogodišnju predstavu, s kojom je počela trilogija koju ću kolokvijalno nazvati Trilogija krležijanskog pederluka (objasnit ću ove naizgled oprečne pojmove u nastavku). 

Tekstove i režiju potpisuje komparatist, anglist i germanist Mihael Željko Crnčec, uzbudljiva i osvježavajuća pojava za čiji budući kazališni rad imam opravdano visoka očekivanja. Njegovi tekstovi i režija odlikuju se zrelošću, promišljenim humorom i vještim vladanjem slojevitom i razgranatom građom, kakva često izostaje i kod mnogo starijih i iskusnijih aktera kazališne scene. Prije nego zaronite sa mnom u pregled ovih kazališnih biserčića, predlažem da predstave pogledate online ako niste uspjeli uloviti uživo: Ljubav na Odru (premijera 25.4.2024.), Gorke suze bradate Venere (premijera 5.3.2025.) i Grozomira! (premijera 20.5.2025.). 

Ljubav na odru temelji se na filmu 8 žena francuskog redatelja Françoisa Ozona i na odabranim dramskim i proznim tekstovima Miroslava Krleže. U Crnčecovoj adaptaciji likovi su inspirirani Krležinim ženskim likovima: Laurom Lenbach (U agoniji; Nora Čulić Matošić), Anom Borongay (Zastave; Sara Klobučar), Klarom (Leda; Hana Modrić), Reginom (Povratak Filipa Latinovicza; Emilija Sinjeri), Melanijom Krvarić (Tri kavaljera frajle Melanije; Ivona Jurajec), Šarlotom Castelli-Glembay (Gospoda Glembajevi; Magdalena Tandarić), Jadvigom Jesenskom (Na rubu pameti; Adna Hebib) i Evom (Vučjak; Inja Munić). Radnju je moguće prepričati u par sintagmi: osam žena, kuća usred ničega, jedan mrtav muškarac, poveći broj isprepletenih odnosa i tajne koje izlaze na vidjelo. Za početak, oduševio me jezik koji je ostao dosljedan kroz sve tri predstave, jezično ukusan gulaš krležijanskih izraza, germanizama i kiča da baroku dah stane: 

Ponudila je, ali Ana se boji da će time narušiti već ionako vrlo krhku ravnotežu svoga antiinflamatorno-antihipertenzično-antineuralgičko-antipiretičko-antiseptičkog-antihistaminičko-antimikotičkog koktela, koji bi trebao usporiti širenje avetne sjenke koja joj bdije nad srcem; Natürlich, Medikamente, a to što dnevno popušiš drajundrajcig ili, wie viel, zeksunzekcig cigareta, to isto po apotekarskom receptu? Ili tih elf bis cvelf konjaka koje progutaš između fruštuka i abendesena kak bogomoljka svog mužjaka? 

Svaka od glumica vješto nosi svoj lik, vjeruje mu i prepušta se dobro istajmiranim komičnim momentima i kolektivnoj kemiji. Veo stvaralaštva 30-ih godina 20. stoljeća razbija se uplivom histerično duhovitih i bizarnih obrata poput scene svađe Laure i Šarlote: Šarlota priznaje da je imala aferu s Boženom Begović, koju je prevarila s njezinim ocem Milanom Begovićem, što je dovelo do Boženinog samoubojstva. Laura shvaća da je taj isti Milan Begović i njezin ljubavnik, a ujedno i rival njenog muža. Nakon što otkriju uzajamne veze s njim u okršaj ulaze pištolj i hrvanje, ali i strastveni poljubac. Zna se tko pije, ali ne zna se tko plaća, što je u duhu ove trilogije savršen recept za salve smijeha i gromoglasan pljesak ne samo na kraju predstave, već i na pojedine glazbene numere i replike.

Gorke suze bradate Venere u centru pozornosti imaju cmoljavog i prekomjerno teatralnog Oskara de Fabianija (David Gračanin) kojeg Ana spominje u Ljubavi na odru kao kazališnog redatelja s kojim je postavila jedan dramolet u Parizu te kojeg Laura naslovi kao “jednog od Aninih pederasta, asfaltirani kulturtreger”. S njime su u ljubavnom trokutu njegov sluga Pierrot (David Bakula) i Ganimed, mladi glumac u usponu.

Zaplet se temelji na filmovima Gorke suze Petre von Kant Rainera Wernera Fassbindera i Petar von Kant Françoisa Ozona, a u predstavi se pojavljuju voljeni likovi Ana i Klara iz prethodne predstave, uz dodatak drugih likova inspiriranih Krležom, poput kontese Agate Habzsinics-Gerincsy-Muraközy (Emilija Sinjeri) te Helene von Karling-Lendway (Kata F. Strofa) iliti Jelene Karađorđević, koja je inspirirana likom kontroverzne srpske pjevačice Jelene Karleuše. 

Gračanin plijeni pozornost od prve do zadnje minute predstave svojim besprijekornim razmaženim i hohštaplerskim prenemaganjima i transformacijama u bojažljivo krhko stvorenje, pogotovo u sceni u kojoj se vraća u djetinjstvo i na silu puši cigaretu da bi zadovoljio svoju francuski arogantnu majku Agatu. Čarobna je drag kraljica Kata F. Strofa u ulogama britke Helene i mistične kraljice od Sabe, a pogotovo u najiskrenijem trenutku predstave u kojem njezin jezik (metaforički) reže svo glumatanje: 

Ja znam tko ste Vi gospodine Fabiani, pljujem na ljude poput Vas. Kad Vam dosade vaša kazališta, opere i baleti, spuštate se u ovo blato i gledate nas kao živine u zoološkom vrtu. Sve te Vaše fraze na jezicima koje ja ne razumijem, sve vaše nagrade tamo gdje bi Vam srce trebalo biti, ja Vam se s oproštenjem poserem na to. Ja sam tu da zabavim onu raju vani, a vama su oni nitko i ništa. Hvala Vam na ponudi, ali meni je sasvim fajn ovdje. 

Jedan od omiljenih kazališnih trikova mi je kad sporedni lik dobije svoj trenutak slave i divljački ukrade svu pozornost, što je Bakula napravio sa svojim Pierrotom u dirljivoj sceni u kojoj izvodi Maybe This Time Lize Minnelli te umire. Drugi put. 

Najava predstave bila je medijski popraćena, izdvajam naslov Večernjeg lista: Premijera u zagrebačkom studentskom domu: Predstava ‘Gorke suza bradate Venere’ portretira život jednog zapadnjačkog homoseksualca. Kao naručeni stigli su homofobni komentari internetskih intelektualaca i mislilaca, koji su toliko bizarno napisani da su mi se učinilo da bi savršeno pristajali u sam tekst Crnčecovih drama, potencijalno u monolog Oskara de Fabianija: “sve ovo je dio plana, prvo su nam uzeli jugoplastiku, onda obiteljski zakon, a sad mladima kroz ove predstave peru mozak da zaboravimo tko smo i što smo ma prava umjetnost je umrla onog dana kad su uveli kvinoju u studentsku menzu.”

Grozomira! je kruna ove trilogije i svojevrsni hommage velikoj Miri Furlan. Kako stoji u najavi, ova predstava “crpi inspiraciju iz lova na vještice koji su protiv Mire Furlan početkom ratnih 90-ih pokrenuli hrvatski mediji, političari i njezini kolege u kazališnim krugovima”. Ako sam mislila da su prethodne dvije predstave prepune apsurdnih obrata, nisam bila spremna na Grozomiru!, u najboljem mogućem smislu. 

U središtu radnje je Jadviga Jesenska koju smo upoznali u Ljubavi na Odru, koju Adna Hebib igra kao da joj je rođena jednojajčana blizanka, sa sluhom za tragikomičan ton ove ljubiteljice otrova i skandaloznih ljubavnih odnosa. Ona iskače iz vlaka u pokušaju samoubojstva nakon prekida s ljubavnikom i završava u selu Balegarje, u čijim je stanovnicima usađen strah od glumice-serijske ubojice Grozomire Furijan, ali i nadolazećeg uragana.

Selo se sklanja u kazalište u kojemu dolazi do lavine, prosto rečeno, balege – jedan po jedan lik umire, otkrivaju se tajne dostojne najokorjelijih teoretičara zavjera: tko je ljude pravio u kobasice, tko je oteo čije dijete i prodao u bijelo roblje, tko je sabotirao kočnice Eni Begović, tko je u vezi sa svojim djetetom, tko je zapravo stanovnik konkurentnog sela Izmetarja i tako dalje. 

Kao vrhunac višestrukih obrata izdvojila bih momente u kojima intendantica gradskog kazališta Mica Džigerica (Nora Čulić Matošić) priznaje da je zapravo Josip “Dikan” Radeljak te kada barunica Olga Bukovečka-Cmrok-Paunovac-Tuškanac (Emilija Sinjeri) otkrije da ipak nije Dora Pejačević. Također, dan-danas se grohotom nasmijem kada se sjetim oltara posvećenog Eni Begović na kojem stoji uokvirena fotografija Daenerys Targaryen iz serije Game of Thrones. 

U predstavi se pojavljuje glumica Klara Klanfarova (Hana Modrić), jedini lik koji se pojavio u sve tri predstave. Vjerujući da je jedina preživjela, trijumfalno izlazi na scenu, ali dok pokušava sići s pozornice “kao pravi glumci”, spotakne se i pada mrtva, što sam shvatila kao nagovještaj kraja ove slavne epohe Teatra K. Grozomira! od svojih prethodnica traži više koncentracije zbog sulude količine obrata, ali je ipak najopuštenija i najautentičnija, što bih pripisala slobodi koju je donijelo odmicanje od postojećih predložaka.

Kad se male entuzijastične ruke slože, poboljšat’ se sezonu može. Ova trilogija dokaz je nepresušnih ideja mladih i talentiranih individualki i individualaca koji su, unatoč nevelikom budžetu, uz mudro snalaženje, vreću volje i iskren talent, pokazali da je vrijeme da se sa škripavih dasaka Kina Forum presele na škripave daske institucionalnih kazališta. Selektori kazališnih festivala, gledam vas.

Ljubav na odru autorski je projekt Mihaela Željka Crnčeca, a temelji se na filmu 8 žena francuskog redatelja Françoisa Ozona i na odabranim dramskim i proznim tekstovima Miroslava Krleže. Naslovne žene iz spomenutog filma u adaptaciji Teatra K. inspirirane su Krležinim ženskim likovima.

Scenarij predstave čine tekstualni materijali iz Krležinih djela, “njegove (falsificirane) biografije, ali i poznatih hrvatskih šansona i šlagera”. Svaka od osam žena “izvodi glazbenu točku, a na repertoaru se nalazi sve od Beti Jurković i Gabi Novak pa do Jasne Zlokić i Severine“, stoji u najavi.

Producentica predstave je Paula Škaro, maske je izradila Genevive Elise Pavić, vizažistica je Tea Pavec, koreografiju je osmislio Marko Marić, kostimografiju Luku Boduljak, a audio produkciju potpisuje Sara Klobučar.

U predstavi glume Nora Čulić Matošić, Adna Hebib, Ivona Jurajec, Sara Klobučar, Hana Modrić, Inja Munić, Magdalena Tandarić i Emilija Sinjeri.

Kratki isječak iz predstave možete pogledati ovdje, a detalje pratiti na društvenim mrežama ili Facebook događaju.

KP: Zašto ste odlučile broj posvetiti temi smeća? Kako ste doživljavale tu temu prije početka rada na broju, a što ste o njoj naučile tijekom uredničkog procesa?

Budući da je našu generaciju zlatna ribica odavno prevazišla u razini pamćenja, htjele smo nešto jednostavno, upečatljivo i pamtljivo. Svidjelo nam se što je to samo jedna riječ – smeće – pomalo luckasta, a istovremeno njezina jednostavnost daje mogućnost interpretiranja i sagledavanja iz različitih uglova. Imale smo unaprijed postavljena pitanja koja smo htjele istražiti, i imamo osjećaj da kroz rad ne samo da nismo dobile odgovore na njih, već su se pojavila nova, kompleksnija. Osim praktičnog uredničkog znanja, jako puno smo naučile o “traženju” umjetnosti i umjetnika čije se stvaralaštvo bavi smećem na manje ili više očit način, što smatramo vrlo vrijednim iskustvom.

Naravno da smo puno naučile i sa svakim pročitanim tekstom naših brojnih autora i vrlo raznovrsnim viđenjima teme iz pojedinih područja povijesti umjetnosti koja su autorima posebno draga.

KP: Velik dio vašeg rada na broju odvijao se tijekom godine koja je potpuno promijenila način studiranja. Na koji su način zbivanja prošle godine utjecala na vašu suradničku dinamiku, a kako na sadržaj broja?

Kao uredništvo smo se okupile u veljači 2020. i već naredni mjesec nas je dočekao lockdown. Suradnja se premjestila iz kafića u naše kuhinje, spavaće sobe i online prostor, a čak smo održale i nekoliko hibridnih sastanaka. Ono vrijeme koje nismo provodile u kuhanju Dalgona kave i banana breada ili bingewatchanju Netflixa odlučile smo posvetiti stvaranju časopisa. U prvih nekoliko mjeseci rada na časopisu, koji su se ujedno preklapali i s najgorim mjesecima pandemije, Kontrapost nam je pomagao u tome da ne umremo od brige i dosade, tako da se to dobro poklopilo. Nešto kasnije, kada su mjere to dopustile, urednički kabinet zamijenile su terase kafića s dobrom Wi-Fi konekcijom, te ponajviše naši dnevni boravci (hvala cimeri!).

Dinamična se godina odrazila na In Memoriam, dio časopisa koji je uobičajeno bio posvećen nedavno preminulim umjetnicima, povjesničarima umjetnosti ili općenito osobama koje su ostavile trag u našoj struci. Budući da je u potresu u ožujku stradala kulturna baština grada Zagreba, odlučili smo tim građevinama odati počast u tom dijelu časopisa.