“Godardov prvi američki film trebao se prigodno zvati 1 A.M. (One American Movie) i bazirati se na njegovim američkim putovanjima i susretima s prominentnim figurama nove ljevice, Crnih pantera i kontrakulturnog pokreta. Zamišljen kao razlomljen i kritičan portret Amerike uz veliku dozu glazbe (Jefferson Airplane, Amiri Baraka), projekt nikad nije dovršen zbog problema sa snimanjem, tehničkih poteškoća i sukoba s Leacockom i Pennebakerom”, piše u najavi.

Zbog ugovornih obveza, film je dovršio Pennebaker. Ovaj dokumentarac “kombinira film istine i politički teatar”, a montiran je isključivo od “od radnih kopija scena koje su Leacock i Pennebaker snimili pod Godardovim vodstvom, ali i mimo njegovih uputa”.

Uvodnu riječ u program održat će filmska kritičarka Višnja Pentić.

Više informacija pročitajte ovdje.

Film prikazuje bolnicu za “mentalno bolesne kriminalce u Bridgewateru” i njihove interakcije sa stražarima, socijalnim radnicima i psihijatrima. Opisan kao “remek-djelo direktnog filma i dokumentarizma uopće”, Ludilo u Titicutu je izazvao lavinu reakcija i postao “jedini američki film zabranjen za prikazivanje zbog navodnog kršenja privatnosti i digniteta pacijenata”, navodi popratni tekst.

Ulaznica košta 3 eura, a više detalja o filmu možete pronaći ovdje.

Pojašnjavajući dinamiku između redateljskog dua i protagonistkinja Ostojić navodi: “osebujna narav protagonistica onemogućava čisti opservacijski pristup koji je jedno od načela tzv. direktnog filma. One neprestano uvlače braću Maysles u svoj odnos, izvode za njih i traže da zauzmu stranu u njihovim vječnim i suludo zabavnim prepirkama. Rezultat je dekadentni komad u maniri Tennesseea Williamsa i Williama Faulknera uz natruhe Johna Watersa.”

Film se prikazuje u sklopu ciklusa Ekscentrični portreti koji okuplja kultne filmove i zaboravljene klasike iz dvaju stilski srodnih pokreta (američki direktni i francuski film istine) koji su 1960-ih promijenili lice dokumentarnog filma.

Više detalja o programu možete pronaći ovdje.

Osim u navedenoj parodiji lažnih dokumentarnih serija, porastu popularnosti ove forme svjedoči i uvodna napomena o gledanosti pseudodokumentaraca u drugom izdanju knjige Filmski rodovi i vrste. Autor knjige Nikica Gilić ističe da pseudodokumentarna forma nastaje miješanjem dokumentarizma i igranog filma, odnosno nekom vrstom fikcionalnog odmaka koja preuzima dokumentaristički tip pripovijedanja. U slučajevima kad je spomenuti odmak satiričan ili parodiziran, riječ je o mockumentarcima, čiji je odnos prema vanfilmskoj zbilji bio temom razgovora nakon dokumentarnog programa Hall of Fame. Pod naslovom Kratki domaći mockumentarci 29. veljače su održane četiri projekcije u okviru navedenog programa Dokukina KIC, a nakon je uslijedio razgovor o radu na filmovima.

Program Hall of Fame provodi se od 2011. godine, a usmjeren je na predstavljanje “opusa nekih od najznačajnijih imena iz povijesti dokumentarnog filma” povezujući ih sa suvremenom dokumentarnom, ponekad i amaterskom produkcijom. Selektorica programa Dina Pokrajac u razgovoru nakon projekcije obrazložila je izbor (pseudo)dokumentaraca te večeri, potaknuta odlikom filmova da “prenesu društveno-vremenske stvarnosti” unatoč proteklom vremenskom odmaku. U sklopu programa prikazani su kratkometražni filmovi Ime majke: Naranča Jasne Zastavniković, Srećko Kramp – Skica za portret Višnje Pentić, Videopriručnik za slučaj katastrofe u Krškom Sunčice Ane Veldić i srednjemetražna Pandemija smijeha Marina Mandira.

Odnos protagonista filma Ime majke: Naranča (1996.), Nevena Aljinovića Tota spram okoline, ali i filmske spram vanfilmske stvarnosti emblematično prenosi posljednja scena filma. U njoj se grupa koju čine dvojica mladića i djevojka, međusobno hrani zalogajima špageta uz pratnju I’ve got the world on a string Franka Sinatre na krovu stambene zgrade uz topli zalazak sunca. Redateljica se u filmu poigrava s idejom “istine” prikazujući međusobno proturječne iskaze likova i protagonista, “inače jako dobrog dečka, koji kad popije, voli da razbije”. Suprotno iskazima njegovih prijatelja, Aljinović Tot gledatelju_ici povjerava osobnu ispovijest i miroljubivu težnju da u životu “voli ljude, živi u prirodi i napreduje u zadanim ciljevima“. Njegova je ispovijest humoristično potencirana kostimografijom. Naime, Aljinović Tot je kuhar, koji u išaranoj kuhinji s bijelom kapom i s velikim srebrnim ringom na uhu tumači svoje životne i ljubavne boli, dok njegovi prijatelji uz pozadinsku buku kvartovskog nogometnog igrališta pripovijedaju o njegovim agresivnim i nepredvidljivim stanjima uzrokovanim konzumacijom alkohola i droge. Rezovima između kadrova za koje je zaslužan Tomislav Pavlić, a u kojima Aljinović Tot sjedi na kauču, zatim lebdi u lotus pozi uz naraciju o meditiranju i razgovoru sa sobom, postepeno se dinamizira tempo i gradi humor utemeljen na kontradiktornostima iskaza osebujnih likova i njihovih gestikulacija. Ono što je o filmu na razgovoru spomenuto, a u prvom izdanju knjige Filmski rodovi i vrste zapisano¹ pogrešno je tumačenje filma kao lažnog dokumentarca. RIječ je o dokumentarnom filmu, no humoristični način korištenja filmskog jezika u isticanju događaja, priča i likova uzrokovao je takvo tumačenje.

Govoreći o povjerenju u (lažni) prikaz vanfilmske zbilje, suprotan je efekt imao prvijenac filmologinje Višnje Pentić Srećko Kramp – Skica za portret iz 2014., snimljen u stilu klasičnih biografskih dokumentaraca o osobama iz kulture kakvi se mogu vidjeti na HRT-u. Pentić je u razgovoru nakon projekcije napomenula da je dio gledatelja_ica nepovjerljivo pristupio liku pjesnika Srećka Krampa misleći da je stvarna osoba i naknadno ga pretražujući na internetu. Prema riječima autorice, lik Krampa sa sobom nosi i autoreferencijalnu komponentu. S njegovom se pričom i sama djelomice poistovjećuje te obračunava sa smještanjem pojedinca u odnosu na kulturno polje i njegove mitove. U tom pothvatu montažersku joj je podršku pružio Miro Manojlović, koji je ujedno bio i glazbeni suradnik na filmu. Dodatnu dimenziju filmu pružio je izbor komorne klasične glazbe i Bacha kao signalizatora kulturne veličine, uz interijere tamnog drva, police pune knjiga i anegdota o salonskim druženjima raznih svjedoka iz polja umjetnosti. Ovakvom “školskom” prikazu “dokumentarca” izvrsno pariraju kadrovi kontemplacije i interijer učionice u kojem se odvija recitiranje poezije Srećka Krampa, snimano uz suradnju učenika škole u kojoj je Pentić tada predavala. 

U šire prepoznatljivom settingu filmova katastrofe, Sunčica Ana Veldić koristi klasičnu glazbu parodirajući pritom formu reportaže. Kroz desetominutni Videopriručnik za nuklearnu katastrofu u Krškom (2015.), Veldić predstavlja opasnosti “zračenja iznad dopuštene granice” u istraživačko-novinarskoj formi uz voditeljicu koju tumači Olja Budimir. Odjevena u svijetloplavi kombinezon, spikerica kojoj “kuk pulsira kao i Geiger [brojač]” izvještava o utjecaju štetnih kemikalija na okoliš i ljude kojima će od zračenja “zadnje najebat’ crijeva, tako da im preostaje još barem malo ljudskog dostojanstva” i razgovara sa znanstvenim stručnjacima. Nakon inscenirane eksplozije, slijedi niz meditativno-komičnih kadrova guste magle, zapuštenog krajolika i prirode uz melodiju gudaćih instrumenata drugog stavka Beethovenove VII simfonije. Ovoj post-apokaliptičnoj sceni spektakla slijedi povratak u reportažni žanr i prikaz oformljene anti-radioaktivne komune, čiji se preživjeli članovi meditacijom bore protiv zračenja. Film zaključuje katastrofizirajuće pitanje voditeljice “da li će išta biti kao nekad?”

Fenomenom odnosa medija spram kolektivne panike u kontekstu ekoloških i zdravstvenih kriza bavi se i najrecentniji od izabranih filmova – Pandemija smijeha iz 2021. godine. U produkciji Kinokluba Zagreb, Marin Mandir snimio je film potaknut pandemijom bolesti COVID-19 i navodnom epidemijom smijeha u Tanzaniji. Mandir je u produkciju, snimanje i osmišljavanje scenarija filma ušao kao amater. Film Pandemija smijeha žanrovski kombinira komediju, akcijsko-špijunske elemente postepeno razotkrivajući zavjeru o širenju bolesti do najviših organa vlasti. Riječima autora, ton filma osmišljen je oko “suhog” humora, koji se očituje u plošnoj isporuci šala, a u tom je kontekstu upadljivija činjenica da u filmu gotovo uopće nema popratne glazbe. Zvuk filma sastoji se skoro u cijelosti od direktno snimljenog govora, koji nasumično hvata popratne zvukove koračanja, zviždanja, ptičjeg pjeva ili naknadnu naraciju. 

Mockumentarni program predstavio je široke mogućnosti žanrovskog poigravanja s instancama autoriteta, otvarajući pritom prostor za humor i snalažljivost u različitim produkcijskim uvjetima. Baveći se temama odnosa pojedinca i okoline, filmovi Ime majke: Naranča i Srećko Kramp – Skica za portret uspijevaju prevariti gledatelje_ice koji iz vida ne ispuštaju analizu dok sadržajno prikazuju osobe sa (socijalne) margine i njihove osobne povijesti. Tematizirajući sjećanja na (buduće) kolektivne traume, Videopriručnik za nuklearnu katastrofu i Pandemija smijeha humorom se suprotstavljaju autoritetu medija u diseminaciji informacija široj publici. Serije poput The Curse i navedeni filmski primjeri svojom formom i sadržajem nameću pitanje kome možemo i/ili trebamo vjerovati, pritom, (neki) vrlo uspješno i nepretenciozno ruše autoritete koje u svakodnevnom životu prečesto doživljavamo kao zadane.

1. Autor je ovaj navod adresirao i ispravio u drugom izdanju knjige ↩︎

Iz najave: “U novom izdanju Hall of Famea gledamo četiri domaća lažna dokumentarca o izmišljenim pjesnicima, problematičnim dječacima, nuklearnim katastrofama i pandemijama u kojima se (doslovno) umire od smijeha.”

Formu pseudodokumentarizma u sklopu koje se promišlja odnos dokumentarnog i igranog žanra, istražili su redatelji_ce Jasna Zastavniković (Ime majke: Naranča), Višnja Pentić (Srećko Kramp – skica za portret), Sunčica Ana Veldić (Video priručnik za slučaj nuklearne katastrofe u Krškom) i Marin Mandir (Pandemija smijeha).

Razgovor nakon projekcija moderirat će filmski kritičar Silvestar Mileta.

Više informacija o programu pronađite ovdje.

“Tijekom razgovora s čovjekom izvan kadra koji s njim radi intervju, neimenovani i pogrešnim procjenama sklon kolekcionar umjetnina svog sugovornika i gledatelje upoznaje sa slikarskim opusom Frédérica Tonnerrea, ne osobito uspješnog francuskog slikara iz 19. stoljeća. I kolekcionar i njegov sugovornik motivirani su željom za rješenjem zagonetke nestalog sedmog Tonnerreova platna. Kolekcionar drži da Tonnerreove slike predstavljaju ključ za otkrivanje veće zagonetke, zacijelo povezane s nekim povijesnim skandalom. Da bi se zagonetka odgonetnula, potrebno je pronaći sedmu sliku, prema kolekcionaru presudnu. No dok on vjeruje da ta slika postoji i da je ukradena, njegov sugovornik smatra da ona nikad nije ni postojala. Žanrovski se krećući područjem detektivskog trilera s narativnim okvirom lažnog dokumentarca, Rúiz je zajedno s piscem i suscenaristom Pierrom Klossowskim kreirao svojevrsnu meditaciju o različitim oblicima stvarnosti i njezine interpretacije, stoji u najavi pseudodokumentarca.

Posljednja tri nastavka programa Hall of Fame donijela su nam devet kratkih regionalnih klasika koji su tijekom vremena ostali neopravdano prekriveni velom anonimnosti. U ponedjeljak Dokukino KIC nastavlja donositi značajna ostvarenja istaknutih autora dokumentaristike, paralelno se okrećući prema njihovim novijim, ali iznimno uspješnim filmovima.

Osim filma Kuća iz 1988. godine, tu je i dobitnik Velikog pečata ZagrebDoxa 2011. Život, priključenija i održivi razvoj jednog kokota, film koji, prema riječima autora, kroz lik seoskog pijetla govori “o sudbini i njenim usmjerivačima. O životu i pravu na život. O moći, usponu i detronizaciji”.  Treći na rasporedu je posljednji Perovićev film Eoha koji je 2015. na Beogradskom festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma osvojio Zlatnu medalju za najbolji kratki dokumentarac, a čiji protagonist, crnogorski pastir komunicira sa svojim velikim narodom, krdom koza i ovaca, kao s ljudima.

Uz navedena tri dokumentarca, program će dopuniti i film Ana nesretno preminule bosanskohercegovačke redateljice Mirjane Zoranović čiji su filmovi prikazani na prestižnim međunarodnim festivalima poput Krakow Film Festivala na kojemu je 1984. za Anu osvojila Srebrnog zmaja.

Hall of Fame se održava ponedjeljkom, a trajat će do 6. veljače. Ulaz je besplatan!

Na platnu Dokukina KIC ove se godine prikazalo preko stotinu kratkometražnih i dugometražnih filmova. Odajući počast žanru koji se često usudi ispričati priče neusporedive s onim igranima, posljednji tjedni u 2016. te početak 2017. biti će posvećeni vrhunskim, te neopravdano zanemarenim kratkim doksima iz regije. Dok je razvoj igranog filma dobro poznat i površnom filmofilu, a bitna autorska imena dio opće kulture, značajni regionalni naslovi još uvijek, i nakon tri sezone HALL OF FAME-a samuju u mraku relativne anonimnosti.

Scenaristica, redateljica, filmska kritičarka te odlična poznavateljica dokumentarnog filma, Rada Šešić osmislila je program kojim ćemo spasiti od zaborava neke malo poznate, a izrazito zanimljive kratke dokumentarce regionalnih autora. U ponedjeljak gledatelji zagrebačkog Dokukina KIC imat će priliku pogledati prave filmske poslastice uz Skype razgovor s Radom Šešić: Xenia na gostovanju Filipa Robara Dorina, Fasade Suada Mrkonjića, Hop Jan Vlatka Filipovića, te Ustanak u Jaski Želimira Žilnika.

Voditelj Hall of Fame-a je redatelj Nebojša Slijepčević, a u ostvarenju programa pomogle su Kinoteka Bosne i Hercegovine, Kinoteka Makedonije te Slovenska kinoteka. Ulaz na sve projekcije je besplatan.

Gotovo devedeset minuta zapanjujućih GoPro snimaka surovog procesa komercijalnog ribolova, odnijelo je nagrade na brojnim filmskim festivalima kao što su Copenhagen DOX i Međunarodni filmski festival u Edinburghu. 

Projekcija filma počinje u 21 sat u Dokukinu KIC, Preradovićeva 5, a nakon toga ostanite uz razgovor Nebojše Slijepčevića i filmske kritičarke Jelene Pašić. Ulaz je slobodan.

Video esej Orsona Wellesa na temu prijevara, laži, umjetnosti te stvarnih autorskih vrijednosti koji svojom formom ne podliježe klasičnom dokumetarnom filmu možete pogledati u subotu, 14. ožujka, u Dokukinu KIC u 21 sat. Ulaz je besplatan.