Patrice Lumumba (1925. – 1961.) bio je kongoanski političar, borac za dekolonizaciju i jedan od globalnih simbola borbe za slobodu, prava i dostojanstvo potlačenih. Lumumba je postao prvi premijer Demokratske Republike Kongo 1960. godine, a već početkom 1961. je brutalno ubijen. Iste te godine, u jeku globalne solidarnosti s borbom naroda Konga, ulica u središtu Sesveta imenovana je njemu u čast, no ime ulice promijenjeno je početkom 1990-ih i od tad se ta ulica zove Ninska. 

Povodom ovogodišnje stote obljetnice rođenja Patricea Lumumbe, projekt Ulica Patricea Lumumbe posvećen je povijesti i značenju nekadašnje Lumumbine, današnje Ninske ulice, jedne od najvažnijih ulica u zagrebačkoj Gradskoj četvrti Sesvete. Projekt uključuje istraživanje povijesti i sadašnjosti te ulice i izložbu u Muzeju Prigorja, dizajnerski natječaj za plakat, privremenu umjetničku intervenciju u javnom prostoru, javnu kampanju za obnovu najstarijeg sesvetskog drvoreda u Ninskoj ulici, temat, tribinu i seriju javnih predavanja.

Radovi se šalju u digitalnom formatu PDF/JPG, 50 x 70cm, 72 dpi-ja na e-mail adresu: ulicapatricealumumbe@gmail.com. U mail treba uključiti ime autora_ice i mjesto/grad stanovanja te broj telefona. 

Članovi žirija su Marko Golub (kustos i teoretičar dizajna, voditelj galerije Hrvatskog dizajnerskog društva), Rosana Ratkovčić (povjesničarka umjetnosti i profesorica na Odjelu za medijski dizajn Sveučilišta Sjever) i Darko Šimičić (kustos i voditelj Instituta Tomislav Gotovac).

Rezultati natječaja bit će objavljeni najkasnije u roku dva tjedna nakon isteka roka za predaju na portalu H-Alter i stranicama Muzeja Prigorja. Više detalja o natječaju pronađite ovdje.

Rok za predaju je 26. listopada.

Kako ističu članovi_ce redakcije portala, “u prkos zlokobnoj plimi destruktivnog barbarizma koji se sve više pretvara u glavno obilježje suvremenog svijeta, nastavit ćemo se zalagati za civilizirane međuljudske odnose, služeći se pritom klasičnim novinarskim naoružanjem: informacijama, analitičnošću i bespoštednim propitivanjem onoga što nam se iz centara moći servira kao ‘istina’. U ime takvoga novinarstva, pozivamo vas da zajedno s nama proslavite ulazak u novo H–Alterovo dvadesetljeće.”

Koncertni program slavlja čine bendovi Melewai, Šarijanata i Bonaster, te kantautor Čudnoređe, zbor Ružmarinke i DJ Mario Kovač.

Melewai je započeo kao (ne)klasični surf trio, a sada su petorka s klasičnom gitarom i violom. Prvi nastup imali su na festivalu Off the Grid krajem 2023. godine, a zvuk im je inspiriran surf i psihodeličnim rockom. Šarijanata je šesteročlani folk-punk cabaret bend baziran u Zagrebu, sačinjen od putnika iz svih kutaka Hrvatske.

Zagrebačko-riječki rock bend Bonaster okupio se u izvornom sastavu nakon duge stanke. Njihov rad obilježavaju autorske pjesme, kojih je do sada objavljeno šest. Čundoređe je kantautor iz Zagreba, čiji se tekstovi bave raznim društvenim i osobnim temama, no kako stoji u najavi “ponekad je teško reći jesu li smiješni, ozbiljni ili oboje.”

Zbor Ružmarinke pokrenula je Tena Rak 2022. godine, a čine ga ljubitelji_ce alternativne glazbe koji uživaju u višeglasnim aranžmanima alternativne glazbe. DJ Mario Kovač nastupio je 2010. godine na H-Alterovom petom rođendanu, a ovom prilikom prije, između i nakon bendova donosi “rock, punk, alternativni i trash” glazbeni program.

Puni poziv na program pronađite ovdje.

“Park-šume osobito su važan segment zelene infrastrukture gradskih krajolika, a njihova je uloga još značajnija u kontekstu klimatske krize. Najveća zagrebačka nizinska šuma, Resnički gaj, ne samo da nije aktivirana kao javni prostor već nije ni istaknuta kao tema javnih razgovora. Uz tu i druge gradske stare i nove park-šume, na tribini će biti riječi i o zapadnom proširenju parka Maksimir, zelenom koridoru Medvednica – Sava u Mandlovoj, groblju kao krajobraznoj temi, budućim velikim parkovima u Travnom i Španskom, prijedlogu klimatskih parkova i parkova autohtonih vrsta, ali i bioraznolikostima gradskih prostora općenito i mogućnostima približavanja održivijim standardima i većim kvalitetama. Gošće su arhitektice Cvijeta Bišćević i Stanislava Odrljin“, piše voditelj tribina Saša Šimpraga.

Suradnja podrazumijeva novinarsku praksu uz mentorski nadzor na portalu kroz minimalno 18 mjeseci, kao i honorare za objavljene priloge.

Zainteresirani se mogu prijaviti putem e-maila. Sa zainteresiranima će početkom prosinca organizirati informativni sastanak.

Poziv je otvoren do 1. prosinca.

Iz najave: “‘Za razliku od prolaznosti i protočnosti ulica, trgovi su mjesta zaustavljanja i trajanja’, zapisao je Radovan Ivančević. Zaustaviti se na Kvaternikovom trgu za svakoga od nas znači nešto drugo, no trg je malo kome ugodan. Manje o forenzici, a više o budućnosti i mogućnostima jednog od najvažnijih gradskih trgova, o tome kakav bi Kvatrić i njegova zona (lako) mogli biti, govorit će urbanist Zoran Hebar i krajobrazni arhitekt Marijo Spajić, predsjednik Društva krajobraznih arhitekata Hrvatske.   

Grad u Gradskoj ciklus je tribina o gradu Zagrebu u organizaciji Udruge za nezavisnu medijsku kulturu, izdavača portala H-Alter, i Knjižnica grada Zagreba, Gradske knjižnice, u kojoj će se tribine održavati jednom mjesečno od listopada 2023. do ožujka 2024. godine.

Fokus serije su urbanističke, arhitektonske, krajobrazne, okolišne, kulturne i druge teme grada Zagreba, s posebnim naglaskom na budućnost pojedinih javnih prostora, urbanističkih cjelina i sklopova. Pritom, naglasak je na javnim prostorima čija je transformacija nužna, poželjna ili planirana. Seriju prate tematski tekstovi na portalu H-Alter i ilustracije na temu grada.”  

Program Grad u Gradskoj podržan je od Grada Zagreba putem javnog poziva Kultura i umjetnost u zajednici.

Piše: Vatroslav Miloš

Dvije stvarnosti o kojima je Robert Misik pisao u Die Zeitu prije koji tjedan, tada još samo tamo nečiji daleki problem, postale su dijelom “naše” geografske i društvene stvarnosti. Nakon što je Mađarska diljem granice počela raspoređivati vojsku i slagati željeznu ogradu, val izbjeglica krenuo je prema zapadu preko “našeg” teritorija, a strukture vlasti, od političkih mrtvaca poput Ante Đapića do predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, počeli glavinjati skliskim područjem sveopće panike. “Jako je loše da se ulazi preko kukuruzišta, da granica ne funkcionira kako treba i odlučno tražim da se uvede čvršći nadzor nad državnom granicom te da se ona prelazi isključivo preko službenih graničnih prijelaza”, izjavila je Grabar-Kitarović misleći, valjda, da granicu opsjeda okupatorska vojska, a ne ljudi koji bježe pred ratom i razaranjem, na što su, uostalom, upozorile organizacije civilnog društva.

“Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović mogla bi otići u neki od izbjegličkih centara i susresti se s tim ljudima pa neka onda govori o čvršćem nadzoru granice, neka onda priziva pendreke i govori o obrani. Ti ljudi ne ugrožavaju našu sigurnost, niti ugrožavaju stabilnost zemlje”, piše Ladislav Tomičić u Novom listu, “Ova zemlja i njezini ljudi svojedobno su i sami tražili pomoć i dobili su je. Zar je predsjednica zaboravila da smo jučer i sami bili pakao iz kojeg se u svijet otisnulo na tisuće izbjeglica? Kolinda Grabar Kitarović o tome ne razmišlja. Njoj je puno bliži neki drugi svijet, svijet koji je unesrećio Sirijce i od njihove zemlje napravio klaonicu”. Istovremeno, i medijska reprezentacija krize polako ulazi u područje shizofrenog, čega je jedna od prvih naznaka terminološka zbrka oko ispravnog grupiranja ljudi koji pokušavaju naći sigurnost od spaljene zemlje iz koje su pobjegli: Raia Apostolova pokušava dati pozadinu “institucionalnoj i kulturnoj povijesti dihotomije migrant-izbjeglica”.  

Javna retorika oko izbjegličke krize itekako ima veze s onime o čemu se prošloga tjedan razgovaralo u Okruglom stolu ponedjeljkom na Trećem programu HR-a. Vraćamo li se u devedesete? pitanje je iz naslova na koje su pokušali odgovoriti voditeljica Katarina Luketić, povjesničar Tvrtko Jakovina i novinar Ivica Đikić. 

“Osmog lipnja ove godine svim je dekanima nacionalnih sveučilišta u Japanu stigla obavijest iz ministarstva obrazovanja da ili ukinu humanistiku i društvene znanosti ili da ih nekako preformuliraju u ‘utilitarnije’ znanosti”, piše Mateja Kovačić u komentaru za H-alter. Nije to prvi puta da je Japan, i dalje snažno percipiran kao zemlja nadolazećih tehnologija, tražio ukidanje humanistike na nacionalnim sveučilištima: “U ožujku 1960. godine, ministarstvo obrazovanja u vladi premijera Nobusuke Kishija tražilo je ukidanje studija humanističkih i društvenih znanosti na svim nacionalnih sveučilištima, uz nakanu da strukturu vlade u budućnosti sačinjavaju inženjeri i prirodni znanstvenici”.  

Boris Postnikov u ovotjednim se Novostima pozabavio najavljenom predstavljanju novih reklamnih trendova na nadolazećem Weekend Media Festivalom u Rovinju. Jedan od segmenata oglašavačke budućnosti je “native advertising”, a radi se o “‘vrsti oglašavanja u kojem iskustvo gledanja, čitanja ili slušanja reklame u potpunosti oponaša iskustvo gledanja, čitanja ili slušanja okolnog sadržaja medija u kojem se reklama pojavljuje’. Ili, još jednostavnije: native oglasi izgledom, formatom i stilom kameleonski oponašaju standardne novinarske vijesti, reportaže i rezultate na internetskim tražilicama, stapajući se s ‘prirodnim’ medijskim okolišem ne bi li prikrili svoju pravu prirodu”. Nešto poput, veli Postnikov, “neprikrivenog prikrivenog oglašavanja”. 

A za kraj: sa (kripto)sportskih terena. Novi hrvatski izbornik je Ante Čačić, aktualni trener Lokomotive, a u njegovom će se “stručnom stožeru”, ako je vjerovati najavama, naći i mjesta za Josipa Šimunića, od početka, ali i do kraja reprezentativne karijere znanog i pod nadimkom “Ustaša”. 

Piše: Vatroslav Miloš

Stranka pravde i razvoja (AKP) turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana prvi je puta u trinaest godina izgubila većinu u tamošnjem parlamentu. Unatoč rezultatima izbora, na kojima je AKP osvojio 41 posto glasova turskih birača, da bi ostao na vlasti morat će formirati koalicijsku vladu. Iznenađenje izbora je rezultat od 12,5 posto glasova, odnosno 78 zastupničkih mjesta, za kurdsku Narodnu demokratsku stranku (HDP) čiji su članovi, zbog apsurdnog praga od 10 posto, u prijašnjem sazivu parlamenta ulazili kao nezavisni zastupnici. “Erdogan, koji je jedanaest godina bio energičan premijer, u kolovozu prošle godine lako je izabran za predsjednika i od tada želi uvesti predsjednički sustav i proširiti svoje ovlasti. Da bi to uspio, njegova stranka treba imati barem 330 zastupnika kako bi progurao reformu ustava”, prenosi Hina. Više čitajte ovdje. 

“Sastanak premijera i dva ministra s predstavnicima pobunjenika u Savskoj 66 nije bio besadržajan kao što to mnogi tvrde, a nešto supstance se da izdvojiti i iz sadržaja samog toka razgovora”, piše Nataša Škaričić komentirajući udvaranje službene politike ultimatumima predvodnika šator-revolucije. “Za početak, branitelji su vrlo jasno i decidirano istaknuli da žele sjevernokorejski odnos prema dijelu hrvatske povijesti”, ističe se u komentaru na Lupigi, “počevši od toga da uniformirana lica uređuju sadržaj školskih udžbenika i stručne kriterije za postavljanje dijagnoze posttraumatskog stresnog poremećaja, pa sve do toga da premijer preuzme obavezu zaustavljanja negativnih stavova o braniteljskom pokretu i ogradi se od takvih stavova, a predstavnici Vlade su vrlo ponizno prihvatili takav tok razgovora, ni u jednom trenutku ne remeteći mir do kojeg je dovelo nasilje”.  

H-alter je, “potaknut zahtjevima radnika Studentskog centra za potpisivanje kolektivnog ugovora, započeo seriju tekstova o situaciji u SC-u, problemima koji su se gomilali godinama, ali i percepciji studenata, radnika i ostalih važnih aktera o tome što je SC sada i što bi on u budućnosti trebao predstavljati”. Vlatko Škarica, prvi direktor SC-a, ističe tako da današnji SC više nije u vlasništvu studenata “jer oni ne odlučuju, ne stvaraju – oni su tek konzumenti sadržaja”, dok Nataša Rajković, direktorica Kulture promjene SC-a, kaže kako je SC i danas aktualno čvorište ideja i okupljanja mladih. “Tu je i uteg Sveučilišta, koje uvijek ponosno ističe kako je ono osnivač i vlasnik SC-a, ali samo kada to njima odgovara. Kada je SC u problemima, Sveučilište se izmakne i to je maćehinski odnos koji nije dobar. Ili te odnose treba redefinirati ili ih treba razjasniti. Na kraju, mislim da uprava treba razgovarati s radnicima, uspostaviti partnerski odnos, što on sada definitivno nije”, kaže Tomislav Vukoja, predsjednik Izvršnog odbora Samostalnog sindikata zaposlenika studentskih centara Republike Hrvatske. Situaciju oko SC-a komentirao i Kristijan Kovačić iz Kluba studenata Fakulteta političkih znanosti, koji je uz Klub studenata Filozofskog fakulteta i Studentski zbor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pružio podršku radnicima naglasivši kako je borba radnika i njihova borba: “Iako kao student nemam posebno dubok uvid u poslovanje SC-a niti pristup nekim važnim informacijama, percepcija je među većinom studentske populacije da je to mjesto poligon nepotizma i korupcije”. Više čitajte ovdje. 

Hrvatska je, čini se, ovih dana postala meka za cenzuru u kulturi. Nakon Houellebecqovih Elementarnih čestica, koje su zbog “autorove islamofobije” prvo skinute pa vraćene na program Dubrovačkih ljetnih igara, u Zadru su cenzurirani i Plavi nosevi. Naime, izložbu radova Aleksandra Šaburova i Vječeslava Mizina, poznatijih kao Plavi nosevi, u zadarskoj Galeriji umjetnina zajednički su organizirali Institut za istraživanje avangarde i Kolekcija Marinko Sudac, da bi sedam njihovih radova koji tematiziraju islam bili izbačeni iz postava. “Ovo nam se nije događalo čak ni u Rusiji i time je zapravo narušen smisao onoga s čime se bavimo. Inače, problem za galeriste je taj što puno ljudi ima svoje mišljenje. Problemi u tranzicijskim zemljama su slični, ne znamo puno o Hrvatskoj, no kritičari smo svih društava”, izjavio je Šaburov za Slobodnu Dalmaciju. 

Priču o Andrewu Jenningsu, škotskom novinaru koji je karijeru posvetio razotkrivanju korupcije u javnom i privatnom sektoru i istraživanju organiziranog kriminala i koji se posljednjih godina bavio gotovo isključivo kriminalom u FIFA-inim redovima, možete čitati u tekstu u Washington Postu. Svojim je istraživanjima Jennings pridonio razokrtivanju posljednje u nizu FIFA-inih afera koja je dovela do uhićenja visokih dužnosnika ove svjetske nogometne organizacije pa tako i do rušenja “najmoćnijeg čovjeka u nogometu” Seppa Blattera. 

Piše: Vatroslav Miloš

Kako zakon definira pojam spontanoga nije nam poznato, ali Hrvatski enciklopedijski rječnik kaže da je “spontan” onaj “koji se javlja, događa ili izbija bez jasnog vanjskog uzroka” i “koji je izazvan u trenutku bez predumišljaja”. U Zakonu o javnom okupljanju nigdje se ne spominje famozni institut “spontanog okupljanja” kojime prosvjednici pravdaju svoju višemjesečnu prisutnost u Savskoj 66 te da prosvjed stoga i nije morao biti prijavljen nadležnim organima. Članak 9. spomenutog zakona kaže tek da se “ne prijavljuju okupljanja, sastanci, tribine, okrugli stolovi ili okupljanja registriranih političkih stranaka te sindikalnih i drugih udruga koja se održavaju u zatvorenim prostorijama prikladnim za te svrhe” te da se “ne prijavljuju pojedinačni prosvjedi”, a zakon predviđa i da gradovi s više od 100 tisuća stanovnika mogu odrediti jedno mjesto gdje se mogu održavati neprijavljeni prosvjedni skupovi. U Zagrebu je to Trg Francuske Republike. Teško je reći kako su se, prema navedenoj definiciji, na mjestu prosvjeda spontano mogli pojaviti, recimo, transparenti, stolovi, stolice, televizori, kuhala, ležajevi i, na kraju, šator. Možda to stvarnost kao referencijalnu fikciju uzima ono što se u povijesti književnosti naziva magičnim realizmom, ali to sa sigurnošću nikako ne bismo mogli tvrditi. Iz policije pak kažu da već duže vrijeme provode istražne radnje kako bi doznali tko je organizator skupa, ali, nažalost, bez rezultata. S druge strane ceste, jedan je tridesetogodišnjak – doslovno držeći gaće na štapu i transparent na kojem stoji “Imam PTSP od nerada” – pokušao ukazati na probleme kronične nezaposlenosti u državi. Policija je u roku 20 minuta zaključila kako nema ničega spontanog u njegovom prosvjedu i ekspresno primijenila Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira. Moguće i stoga što pri ruci nije imao šator. 

Ovih se dana, točnije 22. veljače, obilježava 80. godišnjica rođenja Danila Kiša. Umjesto prikladnim citatom, zrnatim intervjuom ili nemuštim panegirikom, prisjetimo se Kiševa djela – književnom kritikom. Sarajevski je Buybook prošle godine izdao Izvod iz knjige rođenih: Priču o Danilu Kišu, prijevod Kiševe biografije kojoj je autor britanski povjesničar Mark Thompson. Katarina Luketić piše: “Izvod iz knjige rođenih: Priča o Danilu Kišu nije suha, nenadahnuta biografija jednog pisca (poput nekih biografija domaćih autora), niti hermetična interpretacija njegova djela (poput samozadovoljnih akademskih analiza koje odišu strahom od stvarnosti), nego istovremeno i osobita biografija, i suptilna, znalačka interpretacija, kao i sociološko-kulturološka studija koja širokokutno obuhvaća specifikume vremena i prostora”. 

Koliko nas Hrvatska radiotelevizija gotovo svakodnevno podsjeća što smo od javnog medija izgubili, toliko bi nas Hrvatski radio trebao potaknuti da razmišljamo o tome što imamo i kako to sačuvati. “U brazdama glazbe” novi je ciklus emisija na Prvom programu HR-a, a njegovo je prvo izdanje, glazbeno-dokumentarna priča Ljubice Letinić Iz povijesti gramofonskih ploča, bilo posvećeno “razvoju tehnologije bilježenja zvuka” o čemu je govorio Veljko Lipovščak, dugogodišnji tehnički direktor u Jugotonu, znanstveni suradnik Zavoda za elektroakustiku FER-a i Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Naredna emisija, Iz povijesti Jugotonove klasike autora Darija Poljaka, uz svjedočanstva Pere Gotovca, Vladimira Krpana i Tonka Ninića, bavila se Jugotonovim izdavaštvom klasične glazbe, odnosno procesima produkcije “antologijskih nosača zvuka poput Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, Beethovenove sonate ili Sorkočevićeve Simfonije u obradi Stjepana Šuleka“. 

Hrvoje Šimićević s H-altera proveo je nekoliko posljednjih tjedana analizirajući priloge Dnevnika HRT-a koji su se bavili Branimirom Glavašem. “Na zaglavlju priloga koji je emitiran prošli tjedan u HTV-ovom Dnevniku”, piše Šimičević, “masnim je slovima bila otisnuta egida: ‘Tko će ga zaustaviti?’. Pitanje se odnosilo na nepravomoćno osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša, koji se na snimci prešetavao saborskim hodnicima, na dan kad su njegove stranačke kolege u više navrata Milorada Pupovca nazvale četnikom, a SDSS četničkom ćelijom. Uvodna konsterniranost urednika najutjecajnije informativne hrvatske emisije u neku je ruku razumljiva, čak i opravdana. Doista je legitimno zapitati se tko će zaustaviti čovjeka koji je povratak iz BiH najavio fotografijom obješenih tijela na Facebook profilu i potom na istom mjestu stavio svojevrsnu potjernicu za Pupovcem. No, kada je riječ o samom Dnenviku HTV-a, možda bi bilo puno svhrsishodnije postaviti pitanje: Tko je suodgovoran za stvaranje društvene klime u kojoj je uopće potrebno postaviti pitanje tko će zaustaviti Glavaša?”. Odgovor na to pitanje potražio je kod Gordane Vilović s Fakulteta političkih znanosti, Krešimira Solde i Biljane Kašić s Filozofskog fakulteta u Zadru, Marine Škarabalo iz GONG-a i Hajrudina Hromadžića s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. 

“Budući da rijetko kada imamo priliku vidjeti stvarne snimke naših ratova i držimo se onih simuliranih u holivudskim filmovima koje nas ionako prikazuju u pozitivnom svjetlu, pitam se što Amerikanci rekli kada biste im pokazali snimke onoga što ostaje iza napada dronovima, poput vjenčanja koja smo zamijenili za okupljanja terorista od kojeg je ostala samo – riječima onih odgovornih za upravljanje našim projektilima – ‘pregažena crkotina'”, pita se Charles Simic u svojoj kolumni u The New York Review of Books. Više možete čitati ovdje. 

Andrew Bird američki je violinst, gitarist i skladatelj. Iako se bazično radi o pop i folk glazbi, njegova su izdanja, projekti i nastupi, kao i njegov pristup skladanju, sonični su eksperimenti vrijedni pažnje. Njegov posljednji projekt, Echolocations, bavi se utjecajem prirodnih i umjetnih struktura na zvuk. U Canyonu, prvom od pet filmova režisera Tylera Mansona koji dokumentira projekt, Bird istražuje akustičke mogućnosti spleta pješčenjačkih stijena u Coyote Gulchu u američkoj saveznoj državi Utah. Osim kao filmska i diskografska izdanja, snimke nastale u sklopu projekta dostupne su i kao dio Sonic Arboretuma, instalacije u bostonskom Institutu za suvremenu umjetnost nastale u suradnji s Ianom Schnellerom, majstorom izrade žičanih instrumenata i osnivačem Specimen Productsa, male tvrtke koja se bavi izradom specijaliziranih instrumenata, pojačala i zvučnika. Canyon možete pogledati ovdje, a tonski zapis u cjelini možete preslušati ovdje. 

Piše: Vatroslav Miloš

Uz isprike na izostanku ovoga pregleda u posljednjih nekoliko tjedana, ovaj ćemo vremenski prošireni pregled započeti pričom o rušenju Berlinskoga zida, padu Željezne zavjese i ujedinjenju Njemačke. Prošlo je 25 godina, no kakva je stvarnost koju njemački građani danas žive prilično vjerno ilustrira izuzetan prilog Die Zeita dostupan i u engleskoj inačici. “Kako izgleda ujedinjenje Njemačke četvrt stoljeća poslije?”, pitaju se u Die Zeitu, “Možete li ga dotaknuti? Možete li ga vidjeti?” Odgovor je jasan: gdje je nekoć stajao zid od armiranog betona s promatračnicama, naoružanim stražarima i bodljikavom žicom, danas stoji oku nevidljiva, društvena, ekonomska i kulturna granica između ondašnjeg Istoka i Zapada. Mjesta za interpretaciju je malo jer tekst, fotografije, grafike i statistički podaci dovoljno govore same za sebe. Također, vrijedi posjetiti i Die Zeitov zaseban segment koji pokriva različite perspektive, svjedočanstva, istraživanja i novinarske priče o posljedicama ujedinjenja Njemačke.

O medijskoj politici i strategiji u našoj se zemlji ozbiljnije i na strukturnoj razini počelo razgovarati tek petnaestak godina od osamostaljenja. Ministarstvo kulture, koje ima ingerenciju za medijski sektor, kroz sve te godine vodilo je disparatnu, partikularnu i, zapravo, neodgovornu politiku ignoriranja medija, položaja novinara i novinarske struke. Po osnivanju zasebnog Odjela za medije unutar Ministarstva kulture s Milanom F. Živkovićem na čelu, stvari su se – ako već ne rapidno nabolje – počele kretati nekamo. Utoliko su ideja i realizacija teksta “medijske strategije” uistinu revolucionaran potez. Doduše tek u formalnom, ali ne i u sadržajnom smislu. Nakon što je tjednik Novosti ljetos počeo objavljivati segmente takozvanih “Radnih materijala za raspravu o medijskog politici”, neformalno je međumrežjem počeo kolati i integralan tekst tih “Radnih materijala”, a kritike pljuštati sa svih strana. Kako na te kritike reagira Milan F. Živković možete čitati u razgovoru koji je njim vodila Mašenjka Bačić za portal Stav!. Istovremeno, o stvarnim reperkusijama dugogodišnjeg administrativnog ignoriranja medija, medijskog i radnog zakonodavstva kao i uvjetima rada u novinarstvu možete čitati u intervjuu H-alteru u kojemu je Nataša Škaričić objavila zašto napušta tu struku. 

Beogradski Oktobarski salon jedna je od najznačajnijih manifestacija posvećenih suvremenoj umjetnosti na ovim područjima pa kao i većina takvih manifestacija na ovome području nije zaštićena od volje političara i lokalnih moćnika. “Drugog novembra zatvoren je 55. Oktobarski salon u Beogradu. Samo nekoliko dana pre toga, gradska vlast na čelu sa sekretarom za kulturu Vladanom Vukosavljevićem izvršila je agresiju na ovu manifestaciju, donevši odluku o njenom bijenalnom održavanju”, piše Saša Ilić u novom broju Novosti. Nakon te odluke, Mia David Zarić, direktorica Kulturnog centra Beograda, organizacije koja Oktobarski salon vodi od 1986. godine, odlučila je podnijeti ostavku, samo da bi saznala da su drugi to već učinili za nju i da se “pripremi u roku od pola sata za dolazak Komisije za primopredaju”. Na njeno je mjesto postavljena Ivana Jevtić, koja je do sada “obavljala rukovodeću funkciju Odeljenja za trgovinu i usluge u preduzeću Pošte Srbije”. Laku noć i sretno. 

Još jedan slučaj političkog kadroviranja u kulturi dolazi iz Rusije, zemlje generalno ne baš dobrih vijesti za demokraciju, ljudskih prava i pluralizma mišljenja. Naime, cjelokupno vodstvo Filmskog muzeja u Moskvi, uključujući i njegova predsjednika Nauma Ikiljeviča Kleimana, dalo je ostavke u znak protesta protiv radnih metoda novopostavljene direktorice Larise Ottovne Solonjicine. U pismu naslovljenome ruskome ministru kulture Vladimiru Rostislaviču Medinskom kritizirali su Solonjicininu “nekompetenciju, autoritaran način upravljanja i potpuni izostanak transparentnosti u donošenju odluka”. Solonjicina je Kleimana, koji je potom postao predsjednik Muzeja, zamijenila na mjestu direktora prošloga ljeta na intervenciju tamošnjega ministarstva kulture. Pismo zaposlenika Muzeja možete čitati ovdje, a pisma podrške filmskih radnika, umjetnika, teoretičara i kritičara na stranicama Britanskog filmskog instituta. 

Liz Harris suvremena je američka umjetnica koja muziku stvara, objavljuje i izvodi pod imenom Grouper, ali i eksperimentira s vizualnim umjetnostima. Iza sebe ima više hvaljenih ploča u kombinaciji žanrova eksperimentalne glazbe te “nađenih” i ambijentalnih snimaka, a nedavno je za izdavačku kuću Kranky objavila Ruins, svoj deveti studijski album. Za razliku od prošlogodišnjeg The Man Who Died In His Boat, kojega su uglavnom činili slojevi atmosferičnih rezonancija akustičnih gitara i vokala, Ruins predstavlja minimalističku međuigru klavira i vokala. Dubinski uvid u radne procese umjetnosti koju proizvodi Liz Harris je dala časopisu The Fader. 

O novom konceptu “javne knjižnice”, odnosno mogućnostima javne novomedijske arhivistike i eksperimentalnog bibliotekarstva možete čitati u fantastičnom eseju Marcella Marsa, Manara Zarrouga i Tomislava Medaka.

Selekciju stereoskopskih fotografija s fronta Prvoga svjetskog ratu možete pogledati u The Guardianu.  

U sklopu drugog kruga Javnog poziva, koji je trajao od 13. kolovoza do 4. rujna, 25 medija je pozvano da dostave dodatnu dokumentaciju. Povjerenstvo je prijave ocjenjivalo na temelju ranije utvrđenih i propisanih kriterija (postojeće medije prema 15 kriterija, a nove medijske projekte prema 7 kriterija) uzimajući u obzir da među predloženim medijima budu zastupljena minimalno tri opća i tri specijalizirana postojeća medija te minimalno tri nova medijska projekta, uvažavajući pritom i raznolikost tehnoloških platformi.

Prihvativši prijedlog Stručnog povjerenstva, Ministarstvo kulture odabralo je 11 postojećih neprofitnih medija i tri nova medijska projekta: H-Alter, Treći sektor – civilno društvo na malom ekranu – Fade In, Forum.tm, Kulturpunkt.hr, VoxFeminae.net, Lupiga, TV emisija Cenzura, Booksa.hr, Radio Student, Crol.hr, Javni radijski servis Radionet, Nepokoreni grad, Crveni kotač – hrvatsko-romski časopis + web, In-portal.hr.

Rok za potpisivanje ugovora je 30. rujna, a razdoblje korištenja sredstava od 1. listopada 2013. do 30. rujna 2014.

Recenzije Povjerenstva za svih 25 prijavljenih medija te individualne ocjene članica i članova Povjerenstva prema kriterijima, možete pronaći ovdje.

Izvor: MINK