Kako ih je publika počela primjećivati i prihvaćati oni su uz pomoć nevedene demo kazete i nešto volje došli do Marka Brecelja u Kopru koji im je organizirao prvu mini turneju sa suborcem Ruzina Means Rust koji već iduće godine postaje 4. član ove supergrupe. U Ilirskoj Bistrici nastupaju u veljači 1996. i snimke s tog nastupa utisnute su na vinilne brazde B strane ploče I sanjam i gledam i ne dam. Iako je riječ o materijalima koji su nastajali u gerilskim “do it yourself” kućnim uvjetima ploča zvuči iznenađujuće svježe, producirano i artikulirano, a sam materijal s tridesetgodišnjim odmakom ne gubi na šarmu i uvjerljivosti. 

Unikatna pozicija Zidar Betonskog u povijesti splitskog undergrounda nešto kasnije omogućuje suradnju članova benda na “splitskom” albumu Urban & 4 Žena dijete (točnije njegovom hitu Black tattoo), a deseci uspješnih umjetničkih projekata, od suvremenog kazališta do sound arta i produkcije elektroničke glazbe, kojima su se članovi grupe bavili zadnjih četvrt stoljeća, potvrđuju važnost na sceni i nepresušan talent ovih pojedinaca. Sastavljen od niza autentičnih artefakata benda, uz kolaborativni dizajn Vinka Pelicarića i Igora Mihovilovića luksuzno opremljen vinil zvučno su minuciozno restaurirali Višeslav Laboš i Ivan Jakić, dok tekstove o bendu potpisuju Ivan Ramljak i Igor Mihovilović.

Ploča pokriva prvih godinu dana rada grupe dok su djelovali kao trio. Na samom vinilu nalaze se dvije bonus pjesme – obrade grupa Bauhaus i Pink Floyd (koje nisu u digitalnoj distribuciji), a ploča je limitirana na dvije verzije – “betonsko sivo-bijeli splatter” i “kristalno prozirnu”. Izdana kao prvo audio izdanje medijskog projekta Tajni Split ploča je kolaborativni rad još 5 malih labela – Guranja s litice, Dare The Divine, Geenger Records, Slušaj najglasnije! i slovenskog Debila Records.

Album izlazi na 30. godišnjicu spomenutog koncerta u Ilirskoj Bistrici u Sloveniji gdje je bend nastupio 10. veljače 1996. Unikatan zvuk benda kombinira emotivnost goth rocka 80ih utopljenu u gorčinu i mrak splitskih devedesetih provučenu kroz filter nezaobilazne abrazivne estetike gitarskog rada neprežaljenog Stevea Albinija i njegovih pulena. 

Nezaobilazan je komadić povijesti domaćeg alternativnog rock i electro industrial zvuka. Zidar Betonsky ponovno nastupa u originalnoj postavi, a ploča izlazi 3 mjeseca nakon spektakularnog nastupa u Splitu u studenom 2025., nakon 25 godina kreativne pauze.

Tekst je objavljen u sklopu medijske suradnje s projektom Tajni Split.

Ovaj fanzin čini niz intervjua sa Sch, Sexom, TKP-om i bendom Pogon, radove Ivana Svaguše, Marka Pogačara, Ivana Zrinušića i Ivana Klepca, uz simboličan segment posvećen pokojnom Vjeranu Stojancu Kiku iz Splita i druge autorske radove. Osim predstavljanja fanzina, u neformalnom okruženju prezentirat će se najnovije ploče i kasete iz produkcije GSL-a, a fanzin će se prodavati po promotivnoj cijeni od pet eura.

Igor Mihovilović diplomirani je sociolog, ponekad piše, ponekad snima vlogove i podcaste za svoj YouTube kanal, svira eksperimentalnu muziku i moderira kulturne događaje. Od 2008. izdaje nekonvencionalnu domaću nezavisnu muziku, s naglaskom na reizdanjima iz zlatnog doba kazetne postpunk produkcije 80-ih.

Više detalja pronađite ovdje.

Kao fragmenti Polakova dugogodišnjeg rada, blog, knjiga i album dijelovi su istog arhivističko-umjetničkog veza koji u svojoj srži tematizira prolaznost, vrijeme, odnos života i umjetnosti. O njegovom radu u arhiviranju te ispreplitanju dokumentacije i kreacije, porazgovarali smo s Polakom pred knjižarom Rockmark, kamo je upravo dostavio novu pošiljku knjiga.

Zašto ste započeli blog i kako je doveo do knjige?

Osnovna ideja je uvijek bila knjiga, ona je inicirala blog. Želio sam ostaviti trag na jednu malu, danas uglavnom zaboravljenu galaksiju rock, punk, alter i garage muzike u kojoj sam živio i stvarao, s naglaskom na ljude s kojima sam u toj galaksiji obitavao. Budući da nisam pisac, odlučio sam napraviti blog na kojem ću objavljivati priče, a koje ću jednog dana spojiti u cjelinu. Svi su očekivali enciklopediju alternativne i punk muzike, a dobili su jedan pogled s te scene iznutra, pisan kao roman. Puno ljudi doživljava Stražarnog lopova kao izraz kolekcionarstva ili arhiv, no ja nisam ni kolekcionar ni arhivist.

Ipak, blog glasi kao neprocjenjiv izvor znanja za to doba. Kad sam ovaj tekst predložio Kulturpunktu, spomenuli su da su, istražujući neke teme, jedino na Stražarnom lopovu došli do traženih informacija. Kako je Stražarni lopov postao arhiv?

Sve je krenulo s prijateljima. Kako znam puno bendova, pitam ih da napravimo nešto. Daju mi snimku i “obojimo” to s fotografijama. Ne arhiviram, nego digitaliziram, objavim i vratim im natrag. U svakoj objavi su navedeni svi oni koji su zaslužni za njezinu realizaciju. Primjerice, Dubravko Jagatić mi je dao kompletnu svoju arhivu Poleta. Zdenko Franjić ima šupu punu audio-kazeta koje su mu slali bendovi i on mi je otvorio cijelu svoju arhivu snimki Fiju Briju generacije. Kasnije, kad se priča o blogu proširila, nadovezalo se još ljudi. Igor Mihovilović, kolekcionar iz Splita, ima etiketu Guranje s litice. Kad je čuo za blog, javio mi se i ustupio mi gomilu toga. Puno ljudi mi tako sami od sebe ulijeću s nečime, npr. na koncertima. Sve mi je zanimljivo. Ako si imao bend, pošalji i napravit ćemo nešto! Ne radim komercijalu od toga, zanimljivi su mi mali bendovi, stvaranje slike tog vremena. Sve to skupljam u jednu cjelinu i pakiram na blogu. Suradnika sad ima 200-300, možda i više. Stražarni lopov je u biti jedna velika kolektivna arhiva temeljena na povjerenju.

Kako ta suradnja u pravilu izgleda?

Uzmimo primjer iz ranih dana bloga. Odem na piće s Krešimirom Kolarom, kolekcionarom te scene. U razgovoru ga pitam koji je sveti gral kolekcionarima ex-Yu scene, a on spomene snimke bendova La Fortunjerosa i Korowa Bar, te televizijsku snimku koncerta Gang of Foura na zagrebačkom Muzičkom biennalu 1981. godine. U roku od mjesec dana svi ti njihovi “sveti gralovi” pojavili su se na Stražarnom lopovu zahvaljujući ljudima koje znam. Nakon objavljivanja snimke koncerta Gang of Four gledanost je skočila, javio se prijatelj iz Slovenije. Rekao je da su došli u Zagreb i snimili audio snimku čitavog koncerta, pa mi je poslao snimku za objavu. Onda mi se javio bubnjar Gang of Foura iz te postave. Pričao mi je kako im je to bio prvi veći koncert, da su imali tremu, pa sam napravio intervju s njim i objavio ga. Ni tu nije kraj jer se nakon toga javio čovjek iz Beograda. On je napisao veliku priču iz backstagea, kako se Dušan Kojić Koja, basist Šarlo akrobata držao za glavu nakon što ih je čuo, jer je nastup Gang of Foura glazbeno izokrenuo čitavu novovalnu scenu.

Jeste li sami željeli te snimke?

Mene s kolekcionarske strane to nije ni zanimalo, ali ni ne guram sebe u prvi plan. Na svakoj objavi piše tko je ustupio fotografiju, tko snimku. Mog imena je tu najmanje. Držim do autorskih prava – na blogu nema ničeg za što nemam dozvolu. Ljudi to cijene, vide da ne izvlačim pare iz toga. Zato oni koji mi daju materijale najčešće nisu kolekcionari, nego  članovi bendova, fotografi itd.

Kad se priča o blogu zakotrljala po čitavoj regiji, tekst o Stražarnom lopovu čak se pojavio u beogradskom Godišnjaku za društvenu istoriju. Interaktivnu sliku zagrebačke scene proširio sam na interaktivnu sliku čitave regije. To mi isto nije bilo teško jer sam za vrijeme Jugoslavije imao, i još uvijek imam, prijatelje – kako po cijeloj Hrvatskoj, tako i u svim ostalim republikama. Osim bendova koji su egzistirali u okvirima velikih gradova, o kojima se ponešto i pisalo u medijima, počeo sam raditi i objave o bendovima koji su dolazili iz nekih manjih sredina i koji, unatoč svojoj lokalnoj popularnosti, nikad nisu dobili priliku za neku veću afirmaciju, a itekako su bili dobri.

Što je knjiga postigla, a da nije bilo izvedivo na blogu?

Sve što je na webu jednog dana će najvjerojatnije nestati, a knjiga u fizičkom obliku ostat će i kad nas više ne bude, pa je tako osnovna svrha moga pisanja ispunjena. S druge strane, prednost bloga je što sam na njemu napravio tu interaktivnu sliku. U nekim objavama mogu se poslušati i pogledati snimke bendova koji su tada egzistirali na sceni. Ne samo opće poznatih bendova, već i onih malih koje je odavno “progutalo vrijeme”. Mogu se pročitati i tekstovi iz tadašnjih časopisa, poput Džuboksa i Poleta, pogledati plakati, fotografije s tuluma, koncerata, iz zagrebačkih klubova…

Osim fotografija, članaka i snimaka, Stražarni lopov obiluje osobnim pričama aktera sa scene. Kako je to krenulo?

Inače sam kolekcionar muzike iz Detroita – Iggy Pop, MC5, Stoogesi. Moja kolekcija tih snimaka najveća je na svijetu. Imam stranicu Jesus loves the Stooges koja je poznata u tim krugovima u SAD-u. Kako su počeli objavljivati link na moju stranicu na detroitskim blogovima, vidio sam na njima priče iz njihovih života i crtice o bendovima. Shvatio sam da to mogu i ja pisati, pa ću ih poslije kronološki posložiti i spojiti u knjigu. 

Kad hoću uvrstiti neki bend, a ne uklapa mi se u koncept jer nisam dovoljno dobar s njima da bismo imali priču, onda zamolim nekoga iz benda da napiše tekst. Uvijek naglasim – ne kao na Wikipediji, nego nešto interno. Ne radim blog za široke mase, nego za krug ljudi koji su bili dio scene ili ih taj dio povijesti iskreno zanima. Ako nitko iz benda ne želi ništa napisati, neću ništa objaviti jer ima jako puno krivih podataka na webu. Netko napiše notornu glupost, zatim novinar ide pisati o tom bendu i ta glupost zvuči zanimljivo. Treći to ubaci u knjigu o muzici. Potpuna nebuloza onda ispadne istina. 

Bitno mi je da, ako objavljujem informaciju na blogu, ona bude sto posto točna. Zna se dogoditi da bendovi čiji članovi žive u paralelnim svemirima imaju različita mišljenja o nekim situacijama, ali onda izbacim dijelove gdje se priča ne poklapa. Puno redakcija, poput Ravno do dna, mi je reklo da se koriste blogom u pripremi članaka, što mi je drago jer će tu naći točnu informaciju.

S obzirom na preciznost i opsežnost materije, jesu li vas neki istraživači ili institucije ikad kontaktirale za suradnju?

Mnogi me traže materijale za dokumentarce, fotografije za knjige, diskografske kuće pitaju bi li nešto mogli objaviti. Moja je logika da nikome ne dam ništa, ali svakoga tko me traži spojim s bendom ili autorom materijala za koji se raspituje. Dogovori se s njima i, po mogućnosti, nešto im plati. Pokušavam da oni od toga imaju neke koristi.

Revidiraju li vaš blog i knjiga novovalnu baštinu? 

Mislim da se obično dokumentira ono što određenim ljudima odgovara da se dokumentira i to na način na koji tim istim ljudima odgovara. U mojoj knjizi je uglavnom ono što se izostavlja. U priči “Mitovi i legende” nalazi se opis glazbene strane novovalne baštine na, u nekim segmentima, dijametralno suprotan način od onoga uobičajenog. No revidiranje bilo čega mi nije u fokusu razmišljanja. Svjestan sam da knjiga ništa neće promijeniti, niti joj je to cilj, ali barem su na jednom mjestu glazbena povijest i život u Zagrebu od sedamdesetih pa do današnjih dana opisani iz perspektive čudaka poput mene. 

Na neki način, fokus na takve priče ipak mijenja način na koji pamtimo. Je li to namjerna kontra suhoparnom arhiviranju?

Osnovna ideja iza svega što radim je ostaviti trag na jedno vrijeme, ali s naglaskom na ljude. Nitko se neće zainteresirati za bend ako pročita samo šture podatke. Ja ne spominjem biografiju Leta 3, ali spominjem kad su došli ovdje i kad smo završili na tulumu. Ne pišem biografiju grupe Studeni studeni, nego naše zajedničke situacije. Imam uvid u to što ljudi čitaju i vidio sam da ih to više zanima. Stavim snimku na blog, pa link na Facebook. Gomila ljudi lajka, ali kad pogledam koliko je tih ljudi poslušalo snimku, tu je veliki nesrazmjer. Ljudi hoće pokazati da su dio toga, ali ne poslušaju snimke iz posta.

U kojem su odnosu u vašem radu dokumentacija i stvaralaštvo?

U kontekstu svega što radim, za mene povijest ne postoji. Muzika koju radim rezultat je svih utjecaja u mom životu, ali bez nostalgije. Bitno mi je da na ploči okupljam ljude koji u svojoj muzici ne rade kompromise. Kad slušaš Trobecove krušne peći, to nije “imao sam u 80-ima bend pa idem ponovno svirati k’o u 80-ima”. To što sviramo smo mi sada. Kontinuitet. Knjiga je moja biografija, tekstovi s ploče su dijelovi knjige. Tu se moraju provlačiti stvari koje sam dokumentirao na blogu. Spominjem npr. Jabuku i Kulušić, ali baš tu gdje ih spominjem je najveća poveznica s mlađim generacijama. U tom tekstu, a to je na kraju knjige i u pjesmi Laku noć maestro na albumu, narator govori maestru da svijet nije stao s njima – “neće ovaj grad nestati sa nama”. Tekst koji se najviše bavi prošlosti ima najveći naglasak na budućnost. Meni vrijeme nikada nije bilo bitno. Uvijek su mi bili bitni ljudi i muzika, a ne kulise. 

Kakvi su planovi za dalje?

Sa svojim prijateljem Miljenkom Baričevićem Moljcem započeo sam rad na dokumentarno-igrano-animiranom filmu baziranom na pričama i likovima iz knjige Stražarni lopov. Na promociji knjige i albuma u Močvari pustili smo kratku najavu filma, sastavljenu od nekih već snimljenih kadrova, i reakcija publike je bila iznad svih naših očekivanja. Uz to završavam album s grupom Yola Yola, u kojoj sviram bas gitaru. Radim i na pjesmama za novi album Stražarnog lopova i dobrih ljudi. Blog bih, osim na manje sredine, proširio na novu generaciju mladih ljudi u punku i alternativi, ako će pokazati želju da napišu priče. Oni briju bolje nego što mi brijemo. Bode me teza da je sve stalo s 80-ima ili Fiju Briju, kao da više ničeg nema, a itekako ima.

Najvjerojatnije više neću pisati. Možda eventualno još objavim jednu knjigu pjesama, koju bih oslikao svojim novijim fotografijama i crtežima, te jedan strip. Naslikat ću i samo jednu sliku, ulje na platnu. Moj pokojni otac je bio slikar. Mama mi je rekla da je iza njega ostalo jedno platno koje je bio pripremio za slikanje, nanio je na njega samo bijelu boju kao podlogu. Svoju jedinu sliku ću naslikati na tom platnu. Mislim da će to sve biti i više nego dovoljno za ovaj život.

Inicijativu objavljivanja nosača zvuka Trobecovih krušnih peći pokrenuli su Kornel Šeper (Kekere Aquarium), Igor Mihovilović (Guranje s litice) i Igor Banjanin (Dirty Old Label) u suradnji sa skupinom anonimnih fanova i nezavisnih izdavača: Bučni stripovi, Dare The Divine, DHPAK47, Doomtown Records, Front Rock – Subkulturni azil, Geenger Records, Hello Bing, Humanita Nova, Karma Music Shop, Ne Records, Okata piramida Records, Slušaj najglasnije! i Timjku bžju! Records.

Zajedno su dali ovome bendu ono što mu ni tadašnji mediji ne bi mogli dati, legendarni album 85, izgubljeni dragulj hrvatske glazbe u produkciji Boruta Činča iz Buldožera na visokokvalitetnom 180 gramskom vinilu, u dvije kolor varijante. Pored toga, u luksuznom gatefold pakiranju, za čiji izgled se pobrinuo neumorni Kujundžić/Vranić duo, nalaze se i 2 CD-a sa svim ostalim dostupnim snimkama (demo snimke, audio i video koncertni zapisi) nastalim za vrijeme trajanja benda, od 1981. do 1987. Cijeli paket objavljen je pod nazivom S mukom žvaču trubadurov vrat.

Promocija albuma najavljena je za subotu, 25. svibnja u Močvari. Uz Trobecove krušne peći nastupaju i splitski bend Bustri te DJ Sleaz-O-Sonic. Upad je 35 kuna.

Izvor: Močvara

“Peach Pit su svoj prvi javni nastup održali 1995. na festivalu kojeg je organizirao Zdenko Franjić (Slušaj najglasnije) u zagrebačkom kinu Stenjevec, a po prvi puta se službeno pojavljuju na nosaču zvuka u sklopu kompilacije Ho-urk (1998, Kekere Aquarium) gdje se nalazi njihova kompozicija Gut’n’morgen. Prošle godine bend je objavio album u sva tri formata (vinil, kazeta i CD). Album Doviđenja u Calgaryju ubraja se u sam vrh Hrvatske diskografije u 2011. godini. Svatko ga kategorizira na drugačiji način što već samo po sebi daje dozu intrigantnosti koju bi neko izdanje trebalo imati”, stoji u najavi koncerta.  

Dio kataloga grupe Peach Pit dostupan je i preko splitske nezavisne izdavačke kuće Guranje s litice.