Tekst je nastao u sklopu stipendijskog programa projekta Come Together, a izvorno je objavljen na portalu Eurozine.

U središtu Bukurešta gori požar. Dvanaest hektara drveća i vegetacije nestaje, prijeti im brisanje s karte grada. se događa u parku Alexandru Ioan Cuza, poznatom pod lokalnim imenom IOR, zelenoj površini s pedesetogodišnjom poviješću. To je jedino mjesto u Bukureštu koje neprekidno gori – bez obzira na godišnje doba.

Oko transformacije parka formirala su se dva suprotstavljena tabora. Dok se predstavnici civilnog društva bore za to da bude priznat kao javni prostor, gradske vlasti i institucije, zajedno s građevinskim investitorima, očito imaju drukčije planove. Nedostatak službene odgovornosti i sustavnog provođenja zakona potpiruju zabrinutost lokalnog stanovništva. Iza kulisa svakodnevnog života grada – iza njegovih ulica, kuća, drveća i prometa – odvija se razbuktali sukob na mnogim razinama: između građana i vlasnika zemljišta, zakupaca i države.

Ova krizna situacija u parku otkriva složenu priču u kojoj se isprepliću nerazriješene traume iz nedavne komunističke povijesti (povezane sa sukobima oko vlasničkih prava), korupcija u javnim institucijama, neregulirani urbani razvoj i loše provedene politike zaštite okoliša. Posljedice ilegalne deforestacije u ovom prirodnom okruženju upućuju na često zanemarenu, ali ključnu temu: važnost zelenih urbanih prostora.

Tragovima vlasništva

Propadanje parka IOR kao javnog dobra započelo je mnogo prije nego su se pojavili požari. Od pada komunizma 1989. godine, Istočna Europa se suočava s pitanjima vezanim za politiku sjećanja. Pojavila su se pitanja kako se novija povijest bilježi i komunicira s javnošću – što se govori, a što prešućuje. Zemlje regije usvojile su različite metode za rješavanje ovog pitanja, uključujući financijske i simbolične reparacije za pojedince koji su progonjeni zbog svojih političkih stavova, sudsku rehabilitaciju političkih zatvorenika, ponovno pisanje povijesnih knjiga i redizajniranje muzeja.

Važan aspekt demokratizacije bio je povrat imovine koja je nacionalizirana tijekom komunističkog razdoblja. Šira javnost, osobito oni koji su bili izravno pogođeni, doživljavala je taj proces kao svojevrsnu ispriku i preuzimanje odgovornosti u njihovo ime. Rumunjski je parlament 2001. donio Zakon 10, kojim se regulira pravni status nekretnina koje su prešle u javno vlastništvo između 6. ožujka 1945. i 22. prosinca 1989. godine. Iako je tim zakonom otvorena mogućnost povrata imovine u Bukureštu, način na koji je taj proces proveden i danas opterećuje rumunjsko društvo, kao i sudbinu samog grada.

Dio parka IOR koji je često u plamenu povezan je s ovim okolnostima. Povijest parka smještenog u četvrti Titan, u 3. okrugu, u samom srcu glavnog grada, otkriva da je početkom 20. stoljeća to zemljište bilo dio velikog imanja u vlasništvu bugarskog zemljoposjednika I.B. Grueffa, koji ga je kupio na dražbi 1903. godine. U to je vrijeme Grueff bio vlasnik gotovo cijelog današnjeg naselja Titan i većeg dijela okruga. Političke promjene u Rumunjskoj preokrenule su sudbinu tog imanja: proces nacionalizacije doveo je 1945. do toga da velik dio Grueffove imovine prelazi pod kontrolu države.

Četvrt Titan bila je jedno od najvećih radničkih naselja u Bukureštu. Tijekom 1960-ih, arhitekti inspirirani Le Corbusierovim idejama razvili su prostorne urbanističke planove koji su uključivali i veliki park zamišljen kao mjesto povezivanja ljudi. Park je dovršen 1970. godine i nazvan IOR, prema kratici obližnje tvornice Întreprinderea Optică Română (Rumunjsko optičko poduzeće). Tvornica, koja je proizvodila široku paletu optičkih proizvoda kao što su naočale, kamere i teleskopi – bila je simbol lokalne industrijske snage. Nakon pada komunizma, ime parka je promijenjeno u Alexandru Ioan Cuza, ali ga ljudi i dalje od milja zovu IOR.

Devedesetih godina prošlog stoljeća cijeli je park u urbanističkoj dokumentaciji još uvijek bio naveden kao javna površina. No, 2005. godine, Grueffov nećak – njegov zakonski nasljednik – ustupio je dio parka i njegova sporna vlasnička prava Mariji Cocoru, ženi u osamdesetim godinama čije je pravo na zemlju i dalje nejasno. k – njegov zakonski nasljednik – prepustio je dio zemljišta unutar parka, zajedno s osporavanim vlasničkim pravima, Mariji Cocoru, starijoj ženi u osamdesetima, čije pravo na tu zemlju i dalje ostaje nejasno.

U tom trenutku, Gradska uprava Bukurešta izvršila je restituciju dijela zemljišta parka IOR u korist Cocoru, temeljem Zakona 10/2001, čime se pravni status zemljišta promijenio iz javnog u privatno vlasništvo. Ime Marije Cocoru pojavljuje se ne samo kao vlasnice tog osporavanog dijela parka, već i kao vlasnice nekoliko drugih zelenih površina u Bukureštu, uključujući park Constantin Brâncuși, nazvan po poznatom rumunjskom kiparu. Park Brâncuși je već oko pet godina zapušten, izvan funkcije i – prepušten zaboravu.

Planiranje kao korupcijska kategorija

Dan Trifu, voditelj Zaklade EcoCivica i stručnjak za zakonodavstvo o zelenim površinama i urbanističko planiranj, prati povijest rumunjske privatizacije urbanih zelenih površina do 2000. “Kada je izrađivan Generalni urbanistički plan Bukurešta (PUG), mnoge zelene površine i parkovi u dokumentu su označeni kao građevinska zemljišta, što znači da su tamo dopušteni potencijalni građevinski projekti, iako su ta područja trebala biti kategorizirana pod uobičajenim kodom koji se koristi za zelene površine ili parkove. Dvanaest hektara parka IOR u dokumentu je biolo označeno šifrom CB3 koja dopušta lokalnim vlastima da razviju građevinske projekte poput administrativnih, kulturnih i društvenih ustanova na tom području”, kaže Trifu.

Zaklada EcoCivica podnijela je desetke tužbi, uglavnom zbog zelenih površina u gradu koje su bile predmet povrata imovine, baveći se onim što Trifu opisuje kao “nekretninsku mafiju koja je preuzela dijelove grada”. Ukazuje na vezu između investitora i političara koji imaju zajedničke interese za nekretnine i profit koji će donijeti. U nekim slučajevima investitori su sami bili članovi političkih stranaka ili su izravno s njima surađivali. Dijelovi zemljišta gotovo svih bukureštanskih parkova u PUG-u su registrirani pod šiframa koje omogućuju izgradnju. Zelene površine između stambenih blokova i trgova već su izgrađene.

Parkovi su ili nestali pod pritiskom građevinskih interesa ili su prepušteni propadanju. Prema navodima lokalnih medija, čak 609 hektara šume Băneasa – najveće zelene površine unutar administrativnog područja Bukurešta – vraćeno je u privatno vlasništvo, a uz gradnju u šumi povezana su imena političara i poduzetnika. Cjelovitost tog šumskog prostora sve je više ugrožena širenjem stambenih naselja, ilegalnom sječom, krivolovom i fragmentacijom.

Ova situacija odražava širi obrazac lošeg upravljanja društvenim sustavom nakon komunizma, gdje privatni interesi često prevladavaju nad javnim interesima i kvalitetom života. Prema istraživačkom portalu RiseProject, siva zona spornih vlasničkih prava donosi profite usporedive s crnim tržištem droga. Fenomen je u Rumunjskoj poznat kao “mafija denacionalizirane zemlje”.

U obranu javnog prostora

Prošlo je otprilike osam godina prije nego što je većina lokalnih posjetitelja parka IOR shvatila da 12 hektara prostora koji smatraju svojim više nije u javnom vlasništvu. Ljudi su i dalje dolazili jer su osjećali da to mjesto pripada njima, da je dio njihove povijesti, njihovog kolektivnog sjećanja koje se prenosi kroz generacije. Neki su tamo dijelom odrasli, neki su tu odgajali svoju djecu.

Maria, 68-godišnja žena koja živi u naselju od njegova osnutka, s nostalgijom se prisjeća posebnih trenutaka koje su ona i njezina kći provodile šetajući stazama koje su sada postale privatno vlasništvo: : “Moja je kći naučila hodati u parku. Kad je porasla, vodila sam je tamo na rolanje. Bio je pun platana i grmova ruža. Taj dio parka za mene je bio čudo. Nedostaje mi.”

Godine 2012. Vijeće gradske četvrti odlučilo je tužiti Mariju Cocoru, s ciljem da se taj dio parka vrati u javno vlasništvo. Uslijedio je desetogodišnji sudski proces, tijekom kojeg je prostor bio u pravnoj neizvjesnosti. Upravo tada javnost saznaje za stvarni status parka. Na kraju, Vijeće gradske četvrti nije uspjelo predočiti potrebne dokaze da je predmetno područje ikada službeno bilo park, primjerice da je bilo razvijeno kao rekreacijski prostor ili da je sadržavalo druge komunalne sadržaje od lokalnog interesa. Izgubili su spor u korist vlasnice pred Visokim kasacijskim sudom i pravosuđem u listopadu 2022.

Prema svjedocima suđenja, među kojima su Dan Trifu i lokalni vijećnici, na sudu nije izneseno nijedno svjedočanstvo ni dokument koji bi pokazao da je gradska uprava ikada investirala u uređenje tog dijela parka. Dan Trifu smatra da nedostatak dokaza dovodi u pitanje legitimitet suđenja.

Piknik na zgarištu

Povremeno građanske inicijative organiziraju piknike na dijelu parka koji je vraćen u privatno vlasništvo – na zemlji prekrivenoj pepelom, crnoj i spaljenoj. Ta okupljanja nisu zamišljena kao prosvjedi u klasičnom smislu, već kao simbolično ponovno povezivanje s mjestom koje bi trebalo pripadati svima. To je način da se lokalni stanovnici okupe i uključe u zajedničke aktivnosti: jedu, razgovaraju, fotografiraju – sve usred te pustoši. Piknici su oblik alternativnog otpora; aktivisti ne žele samo prihvatiti postojeće stanje zapuštenosti, već žele ponovno osmisliti i zamisliti potencijal tog prostora. Barem na nekoliko sati, vraćaju privatiziranom dijelu parka funkciju rekreacije i zajedničkog uživanja.

Povezani su s inicijativom Ovdje je bila šuma / Ovdje bi mogla biti šuma (Aici a fost o pădure / aici ar putea fi o pădure) koju su 2023. pokrenuli umjetnici, a njima su se pridružili nezadovoljni stanovnici tog područja. Počeli su organizirati redovite prosvjede u blizini parka. Zahtijevaju da se 12 hektara nezakonito privatiziranog zemljišta vrati u javno vlasništvo, tvrdeći da su vlasti “zažmirile” pred nepravdom koja se dogodila parku. Osjećaju da se potrebe lokalnog stanovništva na uzimaju u obzir pri planiranju urbanog razvoja.

Andreea David, koja organizira prosvjede, kaže da su članovi grupe s vremenom organski preuzeli svoje uloge. Neki se bave dokumentiranjem i istraživanjem zakonodavnih pitanja i arhiva vezanih uz povijest parka, drugi pišu zahtjeve i šalju predstavke javnim institucijama poput Komunalne policije i Vijeća gradske četvrti, pozivajući ih da hitno reagiraju. Grupa također izdaje online i tiskane novine Titani ne spavaju, koje dokumentiraju cijeli slučaj. Imaju i web stranicu koja djeluje kao digitalna informacijska platforma za sve koje zanima povijest parka i njegova denacionalizacija, jer smatraju da je važno pratiti sjećanje na park i bilježiti faze njegova uništenja.

Idući korak dalje, Građanska inicijativa IOR-Titan, jedna od najdugovječnijih skupina koja se zalaže za očuvanje parka, u svibnju 2024. pokrenula je tužbu protiv odluke Gradske skupštine Bukurešta o povratu dijela parka iz 2005. godine. Članovi inicijative nadaju se da bi ovaj pravni postupak mogao biti presudan za budućnost parka. Ako na sudu uspiju dokazati da je IOR nezakonito vraćen u privatno vlasništvo, Grad bi mogao ponovno preuzeti zemljište i vratiti ga u javnu upotrebu.

Temeljem iscrpnog istraživanja gradskih arhiva i katastarskih dokumenata iz 1980-ih i 1990-ih, grupa tvrdi da je cijelo područje IOR-a od samog početka bilo park, te da njegov status javne površine nikada nije službeno promijenjen sve do povrata 2005. godine, zbog čega smatraju da je izvršen nezakonito.

Kako pojašnjava Dan Trifu, dokazivanje nezakonitosti restitucije zelenih površina i parkova na sudu dugoročno je održivije rješenje od izvlaštenja jer je vrlo malo slučajeva eksproprijacije provedeno uspješno. “Većinu puta kad smo zagovarali izvlaštenje, gradske vlasti su odgovarale da za to nemaju dovoljno sredstava. Rekao sam im da ponovno pogledaju kako su donesena rješenja o povratu: imaju li ti ljudi zapravo pravo vlasništva nad tim zemljištima?”

Planirano uništavanje

Važno je napomenuti da postoji zakon koji bi, barem teoretski, trebao zaštititi zelene površine u Bukureštu. Hitna uredba 114/2007 zabranjuje promjenu namjene zelenih površina, bez obzira na to kako su one kategorizirane u urbanističkim dokumentima, bilo da su u javnom ili privatnom vlasništvu.

Ova uredba, zajedno sa Zakonom o zelenim površinama, trebala bi onemogućiti investitorima da dobiju građevinske dozvole na zelenim površinama. Ipak, u praksi se često pokazuje neučinkovitom – parkovi se i dalje sustavno uništavaju. Kada priroda stane na put profitu, investitori jednostavno brišu svaki trag da je neko zemljište ikada bilo zeleni pojas tako da ga zakon više ne može zaštititi. Sve dok na zemljištu raste drveće i bilje, ondje se ne može graditi. Požari su zato brutalna metoda ubrzavanja procesa dobivanja građevinske dozvole.

Stručnjaci, lokalno stanovništvo, aktivisti i nekolicina političara koji su javno progovorili o uništavanju IOR-a opisali su podmetanje požara kao strategiju vlasnika da očiste teren za gradnju visokih stambenih zgrada. Zbog toga je toliko hitno ukloniti sve drveće – i cijeli ekosustav na tom prostoru. Vlasnici zemljišta već su krenuli u “aktivaciju” prostora, daju ga u najam raznim interesentima, a na spaljenoj zemlji počinje nicati lunapark. Usred apokaliptičnog krajolika pojavili su se napuhanci, vrtuljci, vlakići i autići za djecu. Pojavljuju se niotkuda, bez dozvola, bez imena investitora, bez službenih najava i bez roka završetka.

Do danas je spaljeno 90 % denacionaliziranog područja parka IOR. Prizor je zastrašujuć: hrpe pocrnjelog drveća leže jedno na drugom; zemlja je toliko spaljena da na njoj više ništa ne raste. Regeneracija se čini nemogućom. Ideja je, čini se, da se na kraju građani više neće imati za što boriti i da će utihnuti. Ovu pretpostavku potvrđuje i Eugen Matei, vijećnik 3. okruga: “Oni su posjekli drveće kako bi mogli tvrditi da zapravo nema zelene površine. To je ista taktika kao s zaštićenim kućama – puste ih da propadnu do urušavanja, a onda traže dozvole za rušenje i gradnju zgrada s deset katova.“

Slično razmišlja i Ana Ciceală, predsjednica Odbora za okoliš Gradske skupštine. Ističe da je kazna za ilegalnu sječu, ako se plati u roku od dva tjedna, samo 5 do 100 leja po stablu (oko 4 eura). Ciceală je jedina političarka koja je predložila donošenje odluke kojom bi se kazna znatno povećala – na 1000 eura po stablu. No, njezin je prijedlog zapeo u Skupštini zbog niza suzdržanih i onih koji su glasali protiv. Ciceală objašnjava: “Vijećnici su rekli da ne mogu odobriti ovaj prijedlog jer Gradska skupština Bukurešta ne izdaje dozvole za sječu šuma dovoljno brzo. Njihov je argument, zapravo, da ne bi trebalo uvoditi visoke kazne – iako nezakonito dopuštaju sječu stotina stabala – zbog toga što postoji usko grlo u izdavanju dozvola.“

Budući da se dozvole često zaobilaze, ne postoje jasni podaci o tome koliko se stabala u Bukureštu siječe s opravdanim razlogom. Ne vodi se transparentna evidencija o tome koliko se stabala godišnje posiječe, na temelju kojih odluka, niti koliko ih je posađeno za obnavljanje zaliha. Posljedično, u medijima se pojavljuju brojni izvještaji o ljudima koji su uhvaćeni s motornom pilom u ruci kako sijeku stabla između stambenih blokova, u parkovima ili na zelenim igralištima – sve su to površine koje su u procesu denacionalizacije vraćene u privatno vlasništvo.

Da stvari budu još gore, na očuvanje stabala u Bukureštu utjecala je i izmjena Šumarskog zakona. Do 2020. sva su stabla bila klasificirana kao vegetacija i njima se gospodarilo prema propisima o šumarstvu. Čupanje, sječa ili oštećivanje stabala na bilo koji drugi način smatralo se šumarskim prekršajem i protiv počinitelja se mogao pokrenuti kazneni postupak. Danas to više nije slučaj.

Osim toga, na lokalnoj razini ne postoji funkcionalni registar zelenih površina. Takva bi evidencija omogućila javan i digitalno dostupan uvid u sve javne zelene površine u Bukureštu. Iako je registar izrađen 2013. godine na zahtjev Europske unije, s ciljem utvrđivanja i praćenja ukupnog indeksa zelenih površina po stanovniku, on nikada nije ažuriran, što onemogućuje stvarnu procjenu stanja javnih zelenih površina u gradu. Osim toga, registar nikada nije službeno usvojen od strane Gradske skupštine, pa samim time nema nikakvu pravnu snagu.

Sukob oko zaštite

Od 17. siječnja 2022., kada je zabilježen prvi požar u parku IOR, reakcija nadležnih institucija bila je nedosljedna. Zapovjednik lokalne policije do danas nije dao nijednu javnu izjavu o situaciji, unatoč višestrukim pozivima aktivista da se očituje.

Aktivist i stanovnik četvrti Titan Beniamin Gheorghiță objašnjava koliko je mukotrpan proces angažiranja vlasti oko zaštite prostora. Bilo je potrebno mnogo uvjeravanja prije nego što su u denacionaliziranom dijelu parka postavljene nadzorne kamere – od kojih trenutno radi samo 3 od ukupno 12.

Prema odgovoru koji je Gheorghiță zatražio od Regionalne uprave za izvanredne situacije (ISU Bukurešt-Ilfov), između 17. siječnja 2022. i 26. kolovoza 2024. u tom je dijelu parka zabilježeno 28 požara. Ipak, mogućnost da isto mjesto toliko puta izgori isključivo zbog nemara vrlo je mala. Za preostalih osam slučajeva nije objavljeno tko ih je izazvao ni zašto. Neki od mještana, uključujući Benjamina, redovito dolaze na sastanke vijeća na kojima iznose svoja pitanja i zabrinutosti vezane uz slučaj, no unatoč tome nema daljnjih konkretnih koraka ni reakcije institucija.

U srpnju 2024., tijekom šetnje parkom, Gheorghiță je zatekao dvojicu mladića sa sjekirama u rukama kako udaraju podnožje nekoliko velikih platana, najvjerojatnije s namjerom da ih oslabe kako bi brže pale. Sve se to događalo pred očima policije. Kada je Gheorghiță intervenirao, privlačeći njihovu pozornost, dobio je prijetnju smrću od stanara koji se pojavio na mjestu događaja i oslovio ga imenom, iako se nikada prije nisu sreli. Zbog tog incidenta počeo je strahovati za vlastiti život; sada ima video kameru u autu, na ulazu u stambenu zgradu u kojoj živi i nosi kameru sa sobom kako bi zabilježio svaki mogući napad.

Požari se nastavljaju unatoč prosvjedima i prijavama. Nakon dvije godine prijavljivanja incidenata, do sada je samo jedna osoba privedena. Mjesec dana nakon njezinauhićenja u kolovozu 2024. godine, 9. rujna izbio je još jedan veliki požar, dok je osumnjičeni muškarac još uvijek bio u istražnom zatvoru, što je kod lokalnog stanovništva pobudilo sumnje da u podmetanje požara nije umiješana samo jedna osoba.

Bio je to jedan od najsnažnijih požara do tada, u kojem su uništena dva hektara raslinja. Dim je bio toliko gust da je sezao do ulaza u podzemnu željeznicu u blizini parka, koju svakodnevno koriste tisuće ljudi. Stanovnici tog dijela grada osjećaju se terorizirano. Osim zagađenja, nelagode i štetnog utjecaja dima na zdravlje, strahuju da bi sljedeći požar mogao uzrokovati ljudske žrtve.

Zdravlje i blagostanje

Prema izjavi za medije koju je prošlog ljeta dao gradonačelnik Bukurešta Nicușor Dan, grad je od 1990. godine izgubio 1600 hektara zelenih površina. Oko 300 hektara vraćeno je u privatno vlasništvo. Vrtovi, obale jezera, dvorišta i trgovi, dijelovi parkova i urbane šume pretvoreni su u stambene zgrade, parkirališta, trgovine i trgovačke centre. Preostalim zelenim površinama prijeti nestanak jer ih postojeći zakoni ne štite dovoljno.

Na lokalnoj razini, Grad Bukurešt nema konkretnu politiku ni zakonodavni okvir koji bi obuhvatio pitanja biološke raznolikosti, upravljanja zaštićenim prirodnim područjima i očuvanja prirodnih staništa, flore i faune.

Više institucija i organizacija civilnog društva pozvalo je na hitnu izradu Registra zelenih površina. Nacionalna inspekcija za zaštitu okoliša čak je 2021. kaznila Gradsku upravu Bukurešta s više od 20.000 eura, no unatoč tome, takav javni alat za evidenciju i upravljanje podacima o urbanim zelenim površinama još uvijek ne postoji.

Ekološke politike EU-a stavljaju sve snažnije ističu važnost vraćanja prirode u gradove, kroz stvaranje bioraznolike i dostupne zelene infrastrukture. Strategija EU-a za bioraznolikost do 2030., primjerice, naglašava potrebu izrade planova ozelenjavanja u većim gradovima i općinama, potičući lokalne dionike u svakoj zemlji članici da u urbanističko planiranje uvode rješenja temeljena na prirodi, s ciljem postizanja otpornosti na klimatske promjene. Klimatske promjene, loše isplanirana urbanizacija i degradacija okoliša učinili su mnoge gradove ranjivima na katastrofe, a ovakve bi politike mogle biti ključne za život u urbanim područjima.

Prema izvješću o stanju okoliša u Bukureštu za 2022., grad ima manje od 10 četvornih metara zelene površine po stanovniku. To znači da je količina kisika u gradu podržana s manje od jednog stabla po osobi, čime se Bukurešt svrstava među europske gradove s najmanje urbanih zelenih površina. Podaci o ukupnoj površini zelene infrastrukture u Bukureštu variraju, no prema studiji Europske agencije za okoliš (EEA) iz 2018., gradske zelene površine pokrivale su oko 26 % urbanog područja, što je znatno manje od prosječnih 42 % u 38 zemalja članica EEA.

U Rumunjskoj je visoka razina onečišćenja zraka povezana s rastućim brojem bolesti, poput respiratornih infekcija, srčanih udara i moždanih udara. Prema studiji Europske komisije iz 2021., onečišćenje zraka doprinijelo je približno 7 % svih smrtnih slučajeva (preko 17 000 umrlih) u Rumunjskoj, što je iznad od europskog prosjeka od oko 4 %.

Slučaj uništavanja stabala i urbane prirode u Bukureštu, koji svoju najagresivniju manifestaciju nalazi upravo u parku IOR, pokazuje kako ekološki i urbanistički problemi ne postoje u vakuumu. Oni su izravni odraz načina na koji korupcija utječe na ljudske živote i nagriza odnos između ljudi i prostora u kojem žive.

Bez plana upravljanja, investitori nekontrolirano grade, pridonoseći smanjenju urbane bioraznolikosti. Trenutna situacija jasno pokazuje hitnu potrebu za jasnom regulacijom i zaštitom prirodne baštine Bukurešta. Ujedno razotkriva nedostatke zakonodavnog okvira, nisku razinu ekološke svijesti u javnim institucijama i dominantan interes za brzom i kratkoročnom zaradom, na štetu građana i održivosti grada – posebno u vremenu klimatskih promjena koje traži otpornost.

Ono što se događa u IOR-u mogla bi biti priča bez kraja koja će se iznova i iznova ponavljati na drugim mjestima, ako se ne promijene temeljni obrasci birokratskog nemara i pohlepe za profitom. Unatoč slabim izgledima, ljudi se i dalje bore da prostor vrate u javnu domenu. Njihova nada ostaje.

Prijevod: Marina Kelava, Voxeurop

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Savski nasip simbolički je važno mjesto za obilježavanje 8. svibnja, Dana oslobođenja Zagreba. Riječ je o lokaciji na kojoj su partizani_ke prvo ušli u Zagreb, a od 2015. Mreža antifašistkinja Zagreba ondje je ponovno pokrenula tradiciju paljenja Trnjanskih kresova. Ove godine, uslijed zabrane javnih okupljanja, na taj važan dan na Savskom nasipu održala se prosvjedna akcija koja je obilježila Dan oslobođenja, ali i još jednu “obljetnicu” – dva desetljeća Bandićevog upravljanja gradom. Aktivisti_kinje iz Udruge građana Siget, inicijative Zagreb te zove, Zelene akcije i Prava na grad razvili su transparent s porukom “Otpor Bandiću – sloboda Zagrebu”. 

“Zagreb je već dvadeset godina zatočen u klijentelističkoj mreži Milana Bandića, ali rastući otpor građana jasno pokazuje da je vrijeme za oslobođenje od te interesne sprege koja vodi grad u sve veću katastrofu”, poručuju u priopćenju. Podsjetimo, posljednji prosvjed protiv gradonačelnikove politike, u organizaciji istih udruga i incijativa koje su danas raširile transparent, okupio je više od 20 000 ljudi, a protiv Bandićeve vladavine građani_ke su prosvjedovali i tijekom vrhunca epidemijskih mjera iz prostora vlastitih domova, s prozora i balkona. 

Okupljene udruge i inicijative ovom su akcijom još jednom uputile na probleme s prostornim planiranjem koji su kulminirali u padu prijedloga GUP-a u Gradskoj skupštini. Osim toga, upozoravaju i na devastaciju prostora Trga žrtava fašizma, Cvjetnog trga i Varšavske ulice, zatim na štetnost politika smanjenja zelenih zona i prekomjerne izgradnje, kao i izostanak politike gospodarenja otpadom. Nadalje, ističu i nedostatak razvoja prometne politike koji se ogleda u nedostacima biciklističke infrastrukture i činjenici da tramvajska mreža tijekom posljednja dva desetljeća nije doživjela gotovo nikakva proširenja, a javni je prijevoz sve sporiji.

“Uz sve nabrojano, primjeri preplaćenih poslova koje plaća Grad toliko su brojni da su javnost već gotovo prestali šokirati, dok svjedočimo potpunoj neaktivnosti po pitanju sustavne obnove Zagreba nakon potresa i ignoriranju struke. Isto tako, Zagreb je rijedak primjer europskih glavnih gradova koji u vrijeme trenutne krize izazvane pandemijom ne nudi nikakve socijalne mjere koje mogu olakšati život stanovnicima grada”, stoji u priopćenju. “Njegovu politiku treba staviti u ‘karantenu’ na 12 mjeseci kako ne bi mogao nastaviti uništavati grad”, zaključili su aktivisti_kinje.

Na isključenje građana/ki Zagreba iz procesa donošenja odluka o ključnom dokumentu kojim se određuju prioriteti i smjer budućeg razvoja grada reagirali su članovi Zelene akcije i Prava na grad, koji pozivaju građane da se uključe u javnu raspravu i pruže otpor daljnjoj privatizaciji javnog prostora. Kako navode u komentarima na sporne točke GUP-a koje su sastavili u suradnji s neovisnim stručnjacima, “održavanje javne rasprave za ovako važan strateški dokument usred ljetnih godišnjih odmora jasno pokazuje kako je cilj što manje sudjelovanje javnosti i što manje primjedbi iznesenih u javnoj raspravi, što u bitnome narušava načelo javnosti i slobodnog pristupa podacima i dokumentima značajnima za prostorno uređenje”.

Osim što je Generalni urbanistički plan postao privatna igračka pojedinaca koja umjesto interesa javnosti održava “želje i pozdrave investitora”, korak unatrag za participaciju javnosti u prostornom planiranju donijele su i najnovije izmjene Zakona o prostornom uređenju, izglasane po hitnom postupku u travnju ove godine. Kako u iscrpnoj analizi za H-Alter piše Suzana Dobrić Žaja, nove odredbe zakona, koje na prvi pogled možda i ne djeluju toliko opasno, u primjeni će značajno umanjiti, otežati i ograničiti mogućnost sudjelovanja javnosti u javnoj raspravi, sustavno tretiranoj kao nužno zlo. Onemogućavanje aktivnog dijaloga i uključenja svih dionika u procese planiranja, kreiranja i upravljanja javnim prostorima u suprotnosti je s njihovim kvalitetnim osmišljavanjem koje bi odgovaralo stvarnim željama i potrebama javnosti. S druge strane, organizacije civilnog društva i strukovna udruženja kroz princip placemakinga – zajednice kao stručnjaka – sve više prepoznaju ulogu i značaj građanske participacije u procesu planiranja javnih prostora.

Jedna od prvih inicijativa u smjeru građanske participacije došla je tako prije gotovo deset godina od članova Društva arhitekata Zagreba, koji su  kroz projekt Akupunktura grada krenuli u ispitivanje potreba lokalnog stanovništva te kroz niz malih intervencija u gradskim četvrtima nastojali poboljšati kvalitetu urbanog života. Inicijativa je iz malog mjerila gradskih četvrti prerasla na gradsku razinu, u projekt Zagreb za mene u sklopu kojeg je u neposrednom dijalogu sa stanovnicima prikupljeno njihovih 500 prijedloga, iz kojih dalje je proizašlo 50 konkretnih lokacija te su predloženi projekti kojima je cilj bio unaprijediti te prostore. Jedan od primjera je i prenamjena nekadašnje trase Samoborčeka (stare željezničke pruge) u biciklističko-pješački koridor, prostora koji je postao jedan od simbola otpora privatnoj uzurpaciji javnih zelenih površina. Iako projekt nije otišao dalje od preporuka, pokazao je da postoji stvarni potencijal participativne metode i interes građana za sudjelovanjem u procesu donošenja odluka koje neposredno utječu na kvalitetu njihova života.

Sličnu inicijativu kroz projekt Čiji je ovo grad? pokazalo je Društvo arhitekata Varaždina u partnerskoj suradnji s još četiri lokalna društva arhitekata iz koje je proizašla publikacija sa smjernicama za planiranje javnih prostora u RH, a primjer dobrih praksi slijedi i Sekcija mladih Društva arhitekata Dubrovnika s nedavno osnovanom platformom Grada gladan. Cilj im je osvijestiti javnost o važnosti zajedničkog javnog prostora, i kod građana probuditi svijest da i oni sami mogu utjecati na njegovo planiranje. Stoga su pored razgovora s aktivistima i stručnjacima koji se godinama bave temom prostora kao javnim dobrom, u lipnju otvorili vrata dubovačke Galerije Flora u kojoj su primali građane i anketnim upitnikom bilježili komentare i sugestije za unaprjeđenje njihove neposredne okoline. Brojka od 250 ispunjenih anketa pokazuje da i u Dubrovniku, kao jednom od gradova u kojem javni prostori rapidno iščezavaju pred turističkim i komercijalnim sadržajima, itekako postoji interes javnosti za aktivnim sudjelovanjem u planiranju njegova budućeg razvoja.

Kako pokazuje Istraživanje participativnog potencijala građana u planiranju javnog prostora grada Zagreba proizašlo iz aktivnosti inicijative Akupunktura grada, jasno je vidljiv problem koji ispitanicima predstavlja “apstraktnost koncepta javnog prostora grada”, stoga je, kako navode, u većini slučajeva bilo potrebno dodatno pojasniti o čemu se zapravo radi, ponuditi određene primjere i tek tada se mogao očekivati konkretniji odgovor građana. Nejasnost koncepta ne čudi, kada uzmemo u obzir koliko se državna i lokalna tijela trude umanjiti, ograničiti i sasvim isključiti javnost koja bi o javnom trebala promišljati. Time su još važniji napori koje civilno društvo ulaže u poticanju građana/ki da aktivno sudjeluju u odlučivanju o promjenama u oblikovanju svojih životnih prostora i tako se suprotstave podređivanju javnih potreba partikularnim interesima investitora i lokalnih moćnika. Bez obzira na pokušaje njenog izigravanja, prilika za to je i sudjelovanje u javnoj raspravi o izmjenama i dopunama Generalnog urbanističkog plana grada Zagreba, slanjem komentara koji se mogu preuzeti ovdje.

Na konferenciji za medije Iva Marčetić iz Prava na grad istaknula je kako “ovaj prijedlog GUP-a ne donosi nikakav razvojni plan grada, ali donosi želje i pozdrave investitora”. Negira se zakonska perspektiva i čitav proces pun je propusta, ali također, kaže Marčetić, nema razloga zašto bismo mi građani pristali na ovaj projekt. Pogledamo li samo prema Beogradu gdje je isti investitor angažiran za sličan megaprojekt koji je trenutno u izgradnji, možemo vidjeti što nas očekuje u Zagrebu. Po sličnom principu kao u Beogradu, niti u Zagrebu nitko nije pitao građane i građanke što misle o projektu, ili kako bi željeli da se prostor veličine užeg centra Zagreba zaista koristi. Površina od preko milijun kvadrata ovime bi se trebala ustupiti privatnom investitoru kojem je ultimativni cilj zarada, a ne interes građana ili kvalitetniji život stanovnika Novog Zagreba.

Ova tema problematizirana je i na međunarodnoj konferenciji INURA International Network for Urban Research and Action koja se ove godine u organizaciji Instituta za političku ekologiju i Prava na grad održala u Zagrebu. Na tribini Zagrebački projekt Manhattan stručnjaci i aktivisti predstavili su mogućnosti prostora u pitanju te vjerojatne bitke koje nam predstoje. Tihomir Jukić, profesor s Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, tako je predstavio kratku povijest Velesajma, njegov povijesni i arhitektonski značaj, ali i naglasio da njegovo stanje danas nije idealno. Sjam koji je u početku imao i do milijun posjetitelja u deset dana, danas ima oko pet tisuća i koristi samo trećinu prostora. Problem nedostatka urbanog centra Novog Zagreba također se prelama na prostoru Velesajma i Hipodroma kojem treba udahnuti novi život, a današnji studenti arhitekture već promišljaju moguća rješenja.

Megalomanski projekt kakav predlaže Eagle Hills nije neuobičajen, objasnila je u svom izlaganju Kate Shaw sa Sveučilišta u Melbourneu, koja u svom radu problematizira urbane izgrađene obale. Ovakvi prostori imaju neke svoje zajedničke karakteristike. Obično se radi o deindustrijaliziranim, slabo korištenim područjima, podijeljenog javnog i privatnog vlasništva koja u pravilu imaju velik potencijal, a profit koji nastane njihovom izgradnjom uvijek ide investitorima i rijetko ostane u samoj zajednici. Također ih obilježavaju isti elementi pri izgradnji i kasnijem korištenju. Prvenstveno, pri njihovom planiranju i izgradnji zaobilaze se lokalni zakoni i javni urbani planovi, a nastali prostori namijenjeni su mobilnoj biznis klasi. Urbanom strukturom i namjenom potpuno su odvojeni od šire zajednice, vrlo stereotipno planirani, a njihov utjecaj na javno dobro je minimalan. Investicije kao što su Beograd na vodi ili zagrebački Grad u gradu, građanima se prezentiraju kao sredstvo oživljavanja ekonomije i otvaranja novih radnih mjesta, no Shaw naglašava da je to samo minimalna količina poslova koji nastaju bez obzira o kakvoj se investiciji radi. Takvi prostori na kraju će akomodirati lokalne uredske poslove i skupe dućane kojima šira zajednica nema pristupa.

Prije same realizacije projekta slijedi nam dug proces kršenja zakona i ljudskih prava, ignoriranja demokratskih procedura i uništavanja urbanog krajolika, na što se kroz beogradski primjer osvrnula Iva Čukić iz udruženja Ministarstvo prostora. Njeno izlaganje bilo je posebno porazno jer je napomenula kako je ista ovakva javna rasprava prije pet godina održana u sklopu iste INURA konferencije u Beogradu. Aktivisti i udruge dobili su široku potporu međunarodne arhitektonske zajednice, dogovorene su aktivnosti i plan suprotstavljanja izgradnji, mobilizirali su građane i građanke na otpor, tisuće ljudi u više navrata izlazilo je na ulice, podignuto je bezbroj zakonskih prijava, i unatoč svemu, projekt je krenuo u realizaciju.

“Nije postojao zakon na temelju kojeg se moglo implementirati sve što je dogovoreno s investitorom pa je projekt proglašen ‘od nacionalne važnosti'” istaknula je Čukić. Pogodovanje investitoru u Beogradu je doseglo neslućene razmjere. Osim kršenja zakona i izmišljanja novih kako bi do suradnje uopće došlo, ugovorom koji je potpisan s Eagle Hillsom, grad i država obvezali su se na beskrajne ustupke investitoru. Primjerice, ulaganja grada i države ispala su višestruko veća od ulaganja “investitora”, dok je potencijalna zarada puno manja. Potpisani ugovor ne pruža garancije da će investitor izvršiti svoj dio obaveza, no dogovoreno je da će ostvariti profit čak i u slučaju da je do raskida ugovora došlo njegovom krivnjom. Srpska Vlada obvezala se da će planove za uređenje izgleda obala rijeke Save mijenjati prema potrebama investitora, čime se isključuje pravo građana na donošenje odluka o njihovom životnom prostoru, kao i mišljenje struke. Obvezali su se također da će Narodna skupština Republike Srbije kreirati i usvajati zakone čiji je cilj olakšavanje realizacije projekta i odbiti usvajanje onih koji bi tome eventualno naštetili.

Postupci koje smo u Zagrebu vidjeli zadnjih mjeseci daju nam naslutiti da se krećemo u istom smjeru. “Svi prijedlozi, želje i potrebe stanovnika Novog Zagreba se godinama ignoriraju, ali evaluacija ovog natječaja riješena je u samo pet dana”, naglasio je Bernard Ivšić iz Zelene akcije. Za početak, strategija borbe protiv zagrebačkog projekta je odugovlačenje. “Nadamo se izdržati do sljedećeg izbornog ciklusa, ali beogradski primjer nam govori da možemo očekivati gaženje demokratskih procedura i jurnjavu prema ostvarivanju cilja”, rekla je Marčetić. Shaw dodaje kako organiziranje kao u Beogradu nije dovoljno: „Ne možemo si dozvoliti igrati unutar pravila koja je postavila vlada – u tom slučaju već smo izgubili“.

Zagrepčani su se već počeli organizirati protiv Grada u gradu, a predstavnica udruge Siget, Gordana Pasanec na konferenciji za medije istaknula je kako su prikupili više od 14 tisuća potpisa protiv seljenja hipodroma i izgradnje ovog projekta koje su predali Gradu. Pasanec je pritom rekla: “GUP mora pasti i Zagreb ostati!”

U trenucima još jedne javne rasprave koja zakonski mora biti održana prije službenih izmjena GUP-a, organizacije Pravo na Grad i Zelena akcija 14. rujna u Centru za kulturu Trešnjevka održale su radionicu tumačenja Generalnog urbanističkog plana. Radionicom se sa zainteresiranim građanima željelo raspraviti što je to GUP i što je njime definirano, kako ga čitati i tumačiti te što točno on donosi za pojedinačni kvart, u ovom slučaju Trešnjevku. Cilj radionice bio je i naučiti kako sročiti komentar ili primjedbu i kome ih poslati, te zašto je bitno uključiti se u procese prostornog planiranja pojedine zajednice.

Visok odaziv građana, prvenstveno stanovnika Trešnjevke, kao i brojna postavljena pitanja pokazali su, ne samo visok interes zajednice za rješavanje problema u njihovoj neposrednoj okolini, već i očitu potrebu za ovakvim i sličnim događanjima. Iako je proces javne rasprave i mogućnosti sudjelovanja građana u donošenju primjedbi obavezan, pokazalo se kako dokumenti i karte objavljeni na mrežnim stranicama Grada nisu jednostavni ni intuitivni za korištenje te da se građani u njima teško snalaze. Primjerice, pri iščitavanju planova, umjesto karata priloženih GUP-u praktičnije je koristiti Geo portal. Još je veći problem to što javna rasprava o izmjenama traje samo dva tjedna unutar kojih je predviđeno tek jedno javno događanje u trajanju od dva sata, a takve masovne tribine često su kaotične, loše strukturirane i zapravo proizvedu vrlo malo zaključaka.

Osim odlaska na tribinu, u vrijeme javne rasprave građani također mogu poslati primjedbe na adresu Gradskog ureda za prostorno uređenje ili izravno zastupnicima gradske skupštine. Moguće je tražiti i pravo sudjelovanja na sjednici gradske skupštine koja naposljetku usvaja izmjene i dopune GUP-a. Građani na njoj nemaju mogućnost govoriti, ali mogu pratiti raspravu i glasanje zastupnika. Organizatori radionice također ističu kako odbijanje primjedbe nikako ne bi trebalo djelovati obeshrabrujuće. One se mogu nastaviti slati i nakon javne rasprave, a što se više ljudi uključi, odnosno stavi naglasak na isti problem, veće su mogućnosti da će takve primjedbe biti uključene u budućim izmjenama GUP-a. Zaključeno je također kako je efikasnije poslati veći broj primjedbi ponaosob nego jednu potpisanu peticiju, jer je papirnati trag veći, a Grad je dužan odgovoriti na svaki upit.

Velik dio rasprave na radionici posvećen je i razmatranju različitih nelogičnosti GUP-a, kao što su primjerice “iznimke od urbanih pravila”. GUP je sastavljen prema određenim Urbanim pravilima, no Grad na svaku česticu bez objašnjenja može staviti iznimku, koja može značiti bilo što. Još veće potencijalno žarište predstavljaju Gradski projekti. To su prostori u gradskom vlasništvu čija je osnovna uloga podizanje kvalitete života u urbanim zajednicama, no zbog njihove nejasne definicije podložni su proizvoljnim odlukama uređenja bez unaprijed dogovorene strategije. Novi problem predstavlja činjenica da će se ovim GUP-om gradski projekti moći fragmentirati u sitnije čestice što otvara mogućnost lakšoj prodaji gradskog zemljišta.

Od mnogobrojnih problema GUP-a, osnovni je, ističe Antun Sevšek iz Prava na Grad, to što je njegova paradigma planiranja iz prošlog sistema, hijerarhijski strukturirana, a više ne postoji sustav koji bi to mogao provoditi. GUP je predetaljan, prikazuje svaku i najmanju česticu, a istovremeno i širok, odnosno predstavlja opći plan Grada, zbog čega nam treba međuplan koji bi ga rasteretio. Njegove česte izmjene nisu problematične same po sebi jer se njima unose novi prijedlozi  prema izmijenjenim potrebama građana. Problem je to što se, na žalost, izmjene najčešće donose prema potrebama privatnih investitora koji, čini se, imaju najveći utjecaj na provođenje politika u Gradu. Problem je i to što na lokalne potrebe unutar kvartova vijeće gradskih četvrti ne može uopće utjecati, odnosno njihova uloga isključivo je savjetodavna.

U košmaru upravljačkih politika tako se u prosjeku jednom godišnje donose izmjene dokumenta koji bi trebao biti centralni urbanistički plan Zagreba. Istovremeno njegovi stanovnici i krajnji korisnici tih prostora imaju najmanju i gotovo zanemarivu ulogu pri oblikovanju svog životnog prostora. Kako bi se to promijenilo, komunikaciju prvenstveno treba spustiti na kvartove, a održana radionica pokazala je da su građani itekako zainteresirani i žele sudjelovati u donošenju odluka u njihovoj neposrednoj blizini.

Ako vas zanima kako se uključiti u proces javne rasprave ili želite saznati više o GUP-u, dođite na radionicu u četvrtak, 14. rujna u 18 sati u Centar za kulturu Trešnjevka.  

Na radionici će se također raspravljati o tome što je GUP i što je njime definirano, kako ga čitati i tumačiti, što on donosi za vaš kvart, kako sročiti komentar ili primjedbu i kome ih poslati, te zašto  je bitno uključiti se u procese prostornog planiranja vaše zajednice.

Više potražite ovdje. 

“Predloženim izmjenama GUP-a u Zagrebu ponovno se ukida zona zabrane izgradnje novih javnih garaža u gradskom središtu. Navedena zona bila je uspostavljena GUP-om 2003. godine kada je ustanovljeno da u gradskom središtu postoji dovoljno javnih garaža te da bi gradnja novih rezultirala dolaskom dodatnog broja automobila što bi uzrokovalo još veće prometne gužve u gradu. Nakon toga je GUP-om 2007. navedena zona ukinuta radi pogodovanja izgradnji  kontroverznog centra ‘Cvjetni’. Zatim je, pod pritiskom javnosti, gradnja novih javnih garaža zabranjena izmjenama GUP-a 2013., dok se sada nove garaže opet namjeravaju dozvoliti. Ovako česte i kontradiktorne izmjene pokazuju očiti nedostatku prihvaćenih i valoriziranih stručnih podloga neophodnih kako bi se po zakonu pristupilo izradi GUPa ili njegovim izmjenama i dopunama. Kako bi se problemi zagrebačkog prometa uopće počeli rješavati neophodno je unaprijediti kvalitetu javnog prijevoza (smanjiti cijene te povećati brzinu, redovitost i točnost vožnje tramvaja i autobusa), izgraditi garaže i parkirališta na prilazima gradskom središtu te odustati od gradnje novih javnih garaža u centru grada.

Problematičnim smatramo i što je u GUP ucrtana spalionica otpada, kou smatramo nepotrebnom. Sama lokacija je ucrtana prije nego je za potrebe plana višeg reda napravljen Plan gospodarenja otpadom. Problem otpada u Zagrebu treba riješiti poštivanjem hijerarhije gospodarenja otpadom, što podrazumijeva mjere za prevenciju nastanka otpada, odvojeno prikupljanje, recikliranje, kompostiranje te mehaničko-biološku obradu. Na ovaj način, količine otpada se mogu smanjiti za čak 70%, dok se ostatak prerađuje u sintetički pjesak koji se može koristiti za proizvodnju crijepa, pločica, vrtnih stolova i ostale robe široke potrošnje.

Predloženim izmjenama GUP-a, području istočno od Kraša na zagrebačkim Ravnicama mijenja se namjena iz zelene u mješovitu, čime se dopušta gradnja. Ova površina našla se u središtu medijske pozornosti još 2007. vezano uz aferu ‘Krašograd’, kada je Grad zamijenio ovo vrijedno zemljište za gotovo bezvrijedni teren u Sesvetskom kraljevcu. Nakon toga je Gradska skupština zatražila zabranu gradnje na ovom području, što je GUP-om 2013. i napravljeno. Na žalost, sada se novim izmjenama GUP-a opet dozvoljava gradnja”, stoji u priopćenju Prava na grad.

Detalji o svim izmjenama i dopunama GUP-a nalaze se ovdje, a građani mogu poslati komentare do 30. lipnja na adresu Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Park Stara Trešnjevka 1, 10000 Zagreb.

Izvor: Pravo na grad

“Odbijanjem svakog drukčijeg mišljenja postalo je jasno da je javna rasprava odrađena tek formalno, bez stvarne mogućnosti sudjelovanja građana u kreiranju prostorno-planske dokumentacije, a time i budućnosti svoga grada. Time je srušena i posljednja zakonska prepreka gradskoj vlasti da Gradskom vijeću na usvajanje proslijedi urbanistički plan u kojem se na Muzilu predviđa turistički resort s 2.500 ležaja i golf igralištem s 18 rupa. Takav plan očigledna je priprema za davanje Muzila, odnosno jedne petine grada, u koncesiju jednom investitoru na razdoblje do 99 godina, što praktički znači privatizaciju tog ogromnog prostorno-prirodnog resursa, ključnog za daljnji razvoj Pule, pogotovo nakon što je sjeverni dio pulskog zaljeva (Katarina i Monumenti) već u koncesiji. U prilog takvom razvoju događaja govori i to što takvu namjeru gradske vlasti nisu demantirale niti u jednom trenutku, kao ni činjenicu da se Muzil odavno spominje kao dio megalomanskog projekta Brijuni rivijera. Ovih su dana na adrese građana počele pristizati obavijesti iz kojih je očito da je gradska vlast odbila primjedbe i prijedloge vezane uz planiranje poluotoka Muzil, a koje je u samo nekoliko dana potpisalo 1.503 građana, kao i primjedbe strukovnih organizacija i ustanova, kao što su Hrvatske šume, Društvo arhitekata Istre, Udruženje hrvatskih arhitekata te Državni zavod za zaštitu prirode”, nastavlja se u priopćenju.

Sjednica gradskog vijeća na kojoj će se glasati o prihvaćanju takvog GUP-a održat će se 8. svibnja u 17 sati. Svi građani i građanke o “slučaju Muzil” mogu se od 26. travnja dodatno informirati na punktovima na gradskim trgovima i ulicama (Forum – Portarata – gradska tržnica i tržnica na Verudi), gdje će moći, ukoliko već nisu i svojim potpisom izraziti protivljenje privatizaciji Muzila. Također, građanke i građane se pozivaju na javnu tribinu koja će se održati u srijedu, 30. travnja 2014. u 19 sati u Domu hrvatskih branitelja, a na koju će biti pozvani svi vijećnici i gradska uprava. 

Iz SU Rojc pozivaju sve zainteresirane se priključe prosvjednom kulturno-umjetničkom programu (performans, muzički nastup, ples, sport…) i podrže neizglasavanje prostornog plana u kojemu građani gube petinu grada. Prijave se šalju putem elektroničke pošte. 

Izvor: SU Rojc

Usvajanjem zaključaka Gradske skupštine sadržanih u ovim izmjenama ukinuto je još nekoliko odredba nastalih izmjenama GUP-a u proteklom razdoblju. Eliminirana je mogućnost izgradnje na zelenim površinama u podsljemenskoj zoni, uvrštena u GUP izmjenama iz 2009. godine. Pored toga, ukida se mogućnost izgradnje u rekreacijskoj zoni na Krešićevim livadama na Tuškancu te se livada pored Kraša prenamjenjuje iz mješovite u zelenu, kao što je i bilo prije prenamjene koja je još uvijek predmet istrage Državnog odvjetništva. Također, zastupnici nisu usvojili konačni prijedlog odluke o donošenju Urbanističkog plana uređenja studentskog kampusa Borongaj jer je predložena odluka sadržavala čak 50 posto više kvadrata od predviđenog.

Tijekom sjednice Gradske skupštine, aktivisti Zelene akcije i Prava na grad ispred stare gradske vijećnice poduprli su namjeru skupštinske većine da prihvati izmjene i dopune Generalnog urbanističkog plana. “Prijašnje promjene GUP-a pogodovale su isključivo investitorima, na štetu prirode i grada. Novim GUP-om donjogradska zona oslobođena je građenja garaža, odnosno denivelacije. Neće više biti predimenzionirane izgradnje u središtu grada, ali ni u podsljemenskoj zoni”, rekao je Teodor Celakovski iz Prava na grad.

Zagrebačka gradska skupština izglasavanjem izmjena spriječila je slučajeve poput Cvjetnog prolaza Tomislava Horvatinčića ili Kulmerovih dvora Ivice Todorića. Milan Bandić protivio se ovakvim izmjenama te zaprijetio da će se promjenom odnosa snaga u gradskoj politici nakon izbora GUP vrlo brzo ponovno naći na dnevnom redu Gradske skupštine.

“Ovaj GUP grada Zagreba je početak uvođenja reda u urbanizam gdje više neće biti moguće pojedinačne situacije u GUP-u koje su dosad bile moguće, kao primjerice Varšavska ulica, garaže ispod HNK. Na ovaj način se uvode vrlo jasna pravila i puno nedvosmislenija procedura nego što je to bila prije. Ovo je borba za red”, rekao je predsjednik Skupštine Davor Bernardić.

KP / pravo na grad / HTV

Pravo na grad i Zelena akcija organiziraju prosvjed s namjerom da pokažu daljnje protivljenje devastaciji javnog prostora, otimanju pješačke zone te pogodovanjima i nezakonitostima. Iako je projekt Cvjetni realiziran, borba za očuvanje javnog interesa nije okončana, pa organizatori  ističu da je cilj izboriti se da zaključci Skupštine Grada Zagreba iz veljače 2010. godine – zabrana izgradnje garaža i rampi u centru grada te smanjenje izgrađenosti blokova – budu ugrađeni u nadolazeće izmjene GUP-a kako se u Gradu Zagrebu više ne bi mogao ponoviti slučaj poput Cvjetnog i Varšavske. 

Izvor: Pravo na grad