Piše: Jasna Jasna Žmak

Nedavno objavljeni tekst Guardianove novinarke Carole Cadwalladr u kojem je denuncirala google kao tražilicu, ergo i Google kao kompaniju, kao kolaboracionista u širenju desničarskih, ergo i fašističkih ideja, u rekordnom je roku izazvao promjenu pojedinih rezultata googlea kao tražilice, jednako kao i javnu “ispriku” Googlea kao kompanije. Sukus njenog članka tiče se dviju činjenica. Kao prvo, Googleova autocomplete funkcija je donedavno za pretrage koje počinju riječima “are Jews” ili pak “are women” ili pak “are muslims”, kao nastavak navedenih upita predlagala pojam – “evil”. Tako je, ako biste u google naš svagdašnji ukucali “are women” google bi, kao jednu od mogućih opcija, sugerirao da možete, odnosno želite, saznati i jesu li žene – zle. Jednako tako i za muslimane i Židove. Za usporedbu, za sintagmu “are germans” google ostaje nijem, dok za “are french” nudi niz varijacija na temu krumpirića – french fries.

Kao drugo, google bi kao odgovor na ta pitanja ponudio pregršt stranica koje nedvojbeno tvrde i dokazuju da tomu jest tako. Ne samo da su Židovi, muslimani i žene zli, a posljednje pritom još i kurve, naravno, nego je i islam “bad for society”, dok je Hitler “one of the good guys”! Dok je potonja tvrdnja, naime, bila rezultat prvih desetak web stranica koje je google prikazivao kao rezultat upita “Was Hitler bad?”, “Islam is bad for society” se prikazivao kao related pretraga za “are muslims”. Naravno, ne zaboravimo i onu antologijsku – “black people commit more crimes”, što je ionako pradavni školski primjer načina na koje medijska reprezentacija i perpetuiranje stereotipa idu ruku pod ruku. Druga verzija istog logičkog problema – “are mexican drug dealers”, također je prva googleova sugestija za “are mexicans”.

Zanimljivo je ovdje na tren skrenuti pozornost na jednu pretragu koja je autorici promakla prilikom intimizacije s googleom. Naime, njena je pretraga bila temeljena isključivo na identitetskim odrednicama, onima koje uvjetuju rodne, nacionalne, etničke razlike i stereotipe. Međutim, istovjetni epitet zla pojavljuje se kao sugestija u autocompleteu i prilikom ukucavanja termina “are communists”, dok se uz “are leftists” veže inovativni i jednako pejorativni “mentally ill”, a uz “liberals” ide “idiots”. “Fascists”, usporedbe radi, ne polučuju ni približno iste rezultate, dok “nazis” prate istovremeno i “good” i “bad” (ipak!) i “still alive”. Jasno je, dakle, da simptom nije rezerviran za manjinske grupacije, već je proširen i na šire pitanje političkog opredjeljenja.

Rezultati koje prenosim predstavljaju, naime, samo vrh mizogine, fašistoidne sante leda koja je, kako je pokazalo istraživanje koje proveo John Albright, profesor na američkom Sveučilištu Elon, nastala kao rezultat masovnog desničarskog manipuliranja internetskim sadržajem u svrhu propagiranja desničarskih ideja putem aproprijacije SEO alata. Leksički, SEO je akronim iza kojeg stoji termin search engine optimization odnosno optimizacija web stranica za tražilice. Ekonomski, SEO je već godinama imperativ poslovanja u komercijalnom sektoru i predstavlja industriju koja posljednjih godina bilježi stalan i vrlo značajan rast – s trenutnih 65 milijardi dolara, predviđa se dosezanje 72 milijarde 2018. i 79 milijardi do 2020. godine. Laički, SEO je ono kad se IT ekipa pobrine da google baš tvoju stranicu izbaci među prvima ili, drugim riječima, da ljudi baš tvoju stranicu kliknu prije svih ostalih.

Koliko god se Google pravio da je neutralan, da su njegovi rezultati samo refleksija sadržaja koji postoji širom weba, što je egida pod kojom opetovano opravdava gore opisane slučajeve uz pratnju jednako demagoške izjave da “kao kompanija, snažno cijenimo različitost perspektiva, ideja i kultura”, naime, njegov je algoritam zapravo samo mehanizirana urednička funkcija. I, kako u Guardianovu članku tvrdi Damien Tambini s London School of Economics, kao takva bi trebala podlijegati istoj zakonskoj regulativi kojoj podliježu ostale medijske korporacije, regulativi koja se tiče širokog raspona područja – od govora mržnje do tržišnog natjecanja. Isto vrijedi i za Facebook o čijoj je ulozi u Trumpovoj recentnoj pobjedi na predsjedničkim izborima naširoko pisano.

Ali, tomu nije tako.

I Google i Facebook, i google i facebook, i dalje su ne samo javno percipirani kao neutralne platforme koje samo reprezentiraju postojeći sadržaj, već se i sami prave da uopće nemaju veze sa sadržajem koji plasiraju u javnost, samo zato što nisu njegovi inicijalni kreatori. Googleovi Sergey Brin i Larry Page te Facebookov Mark Zuckerberg očito nisu bili u školi onaj dan kad se učilo o tome da je uređivačka politika zapravo drugo ime za reguliranje prikazanog sadržaja, a da je uređivačka politika, baš kako joj i samo ime kaže, također – politika.

I tako je, upravo zahvaljujući negiranju vlastite političnosti odnosno vlastite uloge onog koji pojedinim sadržajima kaže da i onog koji onim drugima kaže ne, Google postao platforma koju je desnica vješto prisvojila za vlastitu propagandu, osiguravajući visoki page rank upravo diskriminirajućem sadržaju, fašistoidnom diskursu i govoru mržnje. Kako zaključuje Albright, nakon provođenja opsežne in-depth analize ove propagandne mašinerije čije funkcioniranje podsjeća na širenje malignih metastaza, “desnica je kolonizirala digitalni prostor oko navedenih tema (muslimani, žene, Židovi, Holokaust, crnci) i to puno efikasnije nego liberalna ljevica”. Dobro iskušani scenarij je, dakle, samo preseljen iz realnosti u virtualnost, ako se o tim kategorijama može više uopće govoriti kao odvojenim entitetima, a poslovanje ovih dviju kompanija postalo je tako vrlo opipljiv dokaz toga u kojoj mjeri tehnokracija čuva leđa novim oblicima radikalizma i konzervativizma.

Naravno, Googleov pretraživački algoritam pritom je jedna od bolje čuvanih tajni kognitivnog kapitalizma, ali, za razliku od onog Coca Colinog, on prolazi kroz redovite revizije i update s ciljem navodnog poboljšanja. No, njegovi sastojci i dalje ostaju dobro skriveni od očiju javnosti. I dok je za njegov rast i razvoj zadužen trust Googleovih mozgova u Silicijskoj dolini, nama smrtnicima ne preostaje drugo nego uzdati se i ufati u njega prilikom lunjanja bespućima internetske zbiljnosti, s obzirom na to da je, upravo zahvaljujući vlastitoj nadmoći i sofisticiranosti, vrlo brzo nakon svoje pojave uspio pokoriti svu konkurenciju. Tko se još sjeća altaviste ili yahoo-a?! I tko na tjednoj, ako već ne i dnevnoj bazi ne posegne za googlanjem!?

I dok je Google, još istog dana nakon objave članka Carole Cadwalladr, uklonio dio takozvanog osjetljivog sadržaja (sensitive content u ovom je slučaju vrlo licemjerna, politički korektna fraza iza koje se zapravo krije hate speech), bez dodatnih objašnjenja zašto su žene prestale biti, a muslimani i dalje nastavili biti zli, ja sam, za potrebe ovog teksta, odlučila obaviti malo istraživanje domaćih autocomplete prilika. Već nakon prve domicilne pretrage postalo mi je jasno da domaća desnica, srećom, očito nije još toliko tech savvy, tako da su rezultati do kojih sam došla utoliko benigniji. No, i dalje funkcioniraju kao prilično zanimljiv sken lokalnog stanja.

Tako pretraga “jesu li hrvati” daje vrlo indikativne rezultate kojima domaća desnica, mnijem, i ne bi bila toliko zadovoljna. Kao potencijalne nastavne pojmove za tu pretragu, google naime sugerira niz etničkih odrednica – Slaveni, Srbi, pokatoličeni Srbi, Balkanci. Jesu li Hrvati čisti Srbi ili su pokatoličeni Srbi, pita se google. Ili su možda ipak samo Slaveni? Navedeni rezultati tako daju naslutiti kako Hrvati ipak i dalje imaju priličnih problema s definiranjem vlastitog nacionalnog identiteta. Da, ni Google nije uspio razriješiti tu bitku koja traje od stoljeća sedmog. Za razliku od “muslims and jews”, ovom napaćenom narodu tako očito preostaje još dug put do moralnih kategorija dobra i zla. No, za utjehu desnici želim istaknuti kako top autocomplete hit za tri magične riječi “jesu li srbi” glasi, naravno: “hrvati”. Tako i pretraga nama bliskih naroda ukazuje na dominaciju nacionalističkih preokupacija brdovitog Balkana kao i dalje prevladavajuće brige zemalja bivše Jugoslavije, uz mjestimičnu pojavu pokojeg stereotipa (jedni lijeni, drugi glupi).

Nadalje, po pitanju seksualnih manjina google.hr autocomplete ostaje začudno nijem, i to uglavnom vrijedi za sve pretrage u vezi pedera, lezbijki, homoseksualaca i transrodnih osoba. Zašto je googleov autocomplete potpuno slijep za ove manjinske skupine odnosno zašto su one u njegovim očima nevidljive, ostaje otvoreno pitanje. Kao jedini sramežljivi izdanak nadaje se u ovom smislu, naravno, “homoseksualnost bolest” i biseksualci koji očito tipičnom heteroseksualcu zadaju prilične glavobolje – “kako ih prepoznati” i “što je to” pita se, naime, google tom prilikom.

Rodna pitanja koja počinju sa “jesu li žene” i “jesu li muškarci” također daju neke zanimljive, da ne kažem bizarne rezultate, koji zapravo savršeno služe kao dokaz da je nešto uistinu trulo s Googleovim algoritmom. No, umjesto ilustracije navedenih teza, predlažem da se sami okušate u ovoj igri s napomenom da postaje još zabavnija jednom kada s autocompletea pređete na same rezultate pretraga. Kao dodatni bonus, podsjećam i na incognito mode dostupan u pojedinim preglednicima, a koji iz algoritma izuzima osobnu povijest surfanja koja zna prilično zamagliti rezultate. Govorim ovo iz osobnog iskustva koje će mi poslužiti i za završnu moralnu lekciju.

Nakon prvotnog utipkavanja pojma “partizani” u tražilicu, naime, dobila sam niz autocomplete sugestija koje su se ticale istoimenog albanskog nogometnog kluba i – ništa više. Ni riječi o Drugom svjetskom ratu, Titu, partiji, omladini, akciji. Navedeni paradoks ponovio se i prilikom uobičajene pretrage, kada se FK Partizani pojavio kao prvi rezultat i u tzv. featured snippetu, izdvojenom okviru na samom vrhu stranice. Mojem čuđenju nije bilo kraja, a otuda je potekao i revizionizam u naslovu samog članka.

Onda sam se sjetila da me u prvom mjesecu čeka putovanje u Albaniju. Zahvaljujući integriranosti raznih aplikacija koje koristim online s Chromeom kao Googleovim preglednikom, i Google i google su naime obavješteni o mom putovanju te su, shodno tome, prilagodili moju pretragu tom putovanju, izuzevši pritom iz nje moje primarne interese i stavove (ah, nitko nije savršen!). Kada sam istu pretragu obavila u incognito mode, sve je opet bilo u redu, vratili su se i NOB i crvene zvjezdice i, nešto niže, ustaše koji su, prema googleu, očito neizostavni dio diskursa o partizanima. Želim ovdje napomenuti da sam i ostatak pretraga na kojima sam temeljila ovaj članak, obavila incognito, tako da nisu bile pod utjecajem mojeg internetskog života i utoliko predstavljaju “objektivnu” sliku Googlea.

Naravno, kao što sam prethodno ukazala, njena je objektivnost zapravo samo prividna, jednako kao što je i naše surfanje “bez nadzora”, jednako kao što i Google ima “čiste ruke” kada je u pitanju desnica.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Vatroslav Miloš

Situacija koju putem medija bezbrižno pratimo iz udobnosti vlastitih domova ima sve elemente onoga što poznajemo kao distopiju. Rat, izbjeglice, zatvorene granice, suzavac, zidovi. Lako je pritom izgubiti pojam o tome da slika ili tekst koji pred sobom imamo nije dramatiziran, nije fikcionaliziran. Reporteri Novog lista Ladislav Tomičić i Davor Kovačević otputili su se u Beograd i napravili priču s izbjeglicama koje su, barem ako se načas vratimo na situaciju na makedonskoj granici, korak bliže neizvjesnoj mogućnosti života koji nije rat, razaranje i glad. “Od početka Arapskog proljeća, dirigiranog kaosa kojem su zapadni mediji dali ime što priziva optimizam i asocira na novi početak, do početka mjeseca srpnja ove godine iz Sirije i okolnih zemalja pred ratom je izbjeglo preko četiri milijuna ljudi”, piše Tomičić i nastavlja: “U pitanju je humanitarna katastrofa zastrašujućih razmjera. Preko milijun izbjeglica iz Sirije privremeno je udomila Turska. Na ovom mjestu kratko ćemo se zaustaviti pa upozoriti na ovo: ljude koji bježe od rata svjetski mediji predstavljaju kao imigrante/emigrante/migrante, iako bi točnije bilo napisati da su u pitanju izbjeglice. Da, izbjeglice su ujedno imigranti, ali svi imigranti nisu izbjeglice”.

Slučaj Ivane i Patrika Fogadića tjednima je u medijima razvijao senzacionalističke tabloidne naslove, da bi mjesec dana kasnije sve bilo kao nikada ništa nije desilo. Srećom, uvijek postoje oni koji će kopati dublje i preciznije od jednokratnog prikaza strave i užasa. Priča je to o monstrumima u nama: o Ivani i Patriku, Sylviji, Tedu, Assiji, Shuri, majčinstvu, ljubavi, institucijama, patrijarhatu, jezi. 

Novosti su prošloga tjedna, u znak sjećanja na Arsena Dedića, objavile intervju koji je s njime godinu dana ranije vodio Dragan Grozdanić. “Neću da budem informiran, cijeli svijet je preinformiran, i to loše”, kazao je Dedić, “Vrijeme informativnosti je svima napravilo zlo, stoga je bolje biti neupućen”. 

Što je zajedničko Iquitosu u Peruu, Petropavlovsku Kamčatskom, Nuuk na Grenlandu i Perthu u Australiji? Radi se o gradovima cestovno gotovo u potpunosti izoliranim od domicilnog teritorija, odnosno o činjenici da transport ovisi gotovo isključivo o nekonvencionalnim metodama putovanja, a što spomenute gradove, barem ako je suditi prema članku Nicholasa Gilla iz Guardiana, čini najzabačenijim gradovima na svijetu.    

Lawrence English australski je medijski umjetnik i skladatelj koji godinama djeluje u području “field recordinga” i bioakustike te se bavi “istraživanjem politika percepcije i prirode slušanja”, a krajem 2014. godine Factmag je objavio njegov “Vodič kroz ‘field recording’ za početnike”. “Po prvi put u povijesti”, piše English, “uši počinju zauzimati središnje mjesto u razumijevanju, istraživanju i poimanju svijeta oko nas”.

Piše: Vatroslav Miloš

Slobodna Dalmacija otkazala je suradnju svojemu kolumnistu Borisu Dežuloviću. Uprava dnevnog lista to je učinila zbog odštete od 150 tisuća kuna koje, prema presudi Županijskog suda u Splitu, mora platiti desetorici čija je čast, ugled i dostojanstvo povrijeđeno Dežulovićevim tekstom Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji. S Dežulovićem – čija vještina interpretacije svakodnevnog uistinu nadilazi ove prostore, što potvrđuje i prošlogodišnji European Press Prize koji je primio za tekst Vukovar: Spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini – solidarizirali su se kolege Jurica Pavičić i Ante Tomić otkazavši suradnju Slobodnoj. Novinarstvo je tako opet postalo vijest, a kriza raspadajuće struke – između korporativne servilnosti i egzistencijalnog kaosa – svakim se danom samo produbljuje. U ovom se trenutku još uvijek ne zna kako će ovi događaji utjecati na status Dežulovića, Pavičića i Tomića u drugim novinama EPH-ova imperija u kojima su angažirani. 

“Dok se uzorci poljudske trave nalaze na forenzičkoj obradi, vježbe iz socijalno-političke forenzike pozadine poljudskog incidenta i dalje okupiraju medijski prostor”, stoji u uvodu uredničkog komentara na stranicama Biltena, a tiče se “fantomske svastike” urezane u travnjak Poljuda. Fantomski je to događaj kao i onaj s kasnonoćnim klesanjem starog hrvatskog pozdrava u splitski spomenik ili formiranjem ljudske svastike u Livornu, čeka se tek da, barem na performativnoj razini, fantom skine masku i da se, kao što obično jest, ne desi ništa. “I da, nismo svi krivi. Uzalud lupetanja tipa ‘što smo kao društvo učinili…’ jer teško da smo uopće društvo”, piše Dean Duda u komentaru o slučaju za Forum: “Da smo kojim slučajem društvo već bismo odavno bili načisto što i kako s otpadom takva porijekla. Znali bismo gdje spadaju povjesničari zaposleni u javnim institucijama i na provincijskim televizijama koji na kojekakvim huškačkim tribinama na rubu transa tvrde da antifašizma nema u preambuli hrvatskog ustava, znali bismo gdje je mjesto legiji pizduna koja šera kojekakve pripovijesti o junačkoj borbi Hrvata protiv boljševizma, hrani internetske servise pjesmama hrvatskih legionara s obuke u Dollersheimu i Stockerau 1941. ili pak svršava nad zračnim podvizima naših mladića u bitci za Staljingrad”.

Istovremeno, u subotu, 13. lipnja, u Zagrebu je – uz prošireno područje borbe – održana četrnaesta Povorka ponosa. “Odgovor koji ove godine nude organizatori i organizatorice Pridea čini se ispravnijim nego ikad, piše Boris Postnikov u tekstu u Novostima, “Danas se ne autamo samo kao LGBTI”, poručili su u nedavnom proglasu, najavljujući subotnje okupljanje, “Autamo se kao feministkinje, autamo se kao antifašisti, autamo se kao protivnici klerikalne desnice, autamo se kao borkinje za radnička prava”. I, zaista, zaključuje Postnikov: “ako netko u Hrvatskoj ima pravo da taj poziv uputi, onda je to upravo manjina koja svoju borbu vodi mukotrpno, hrabro i postojano već deceniju i pol, manjina koja se prije dvije godine prva našla na ustavotvornom udaru raspomamljene desnice. Ako postoji razlog da se njen poziv shvati ozbiljno, onda je to sjećanje na vrijeme kada su ujedinjenja nastupila prekasno”.

“Veliki teorijski, kritičarski i spisateljski utjecaj Rolanda Barthesa vidljiv je danas na mnogo različitih područja: od književnosti, kritike i psihoanalize, preko semiologije i teorije značenja, do mode i kritike medija. Barthesovi tekstovi ne samo da imaju središnju ulogu u francuskome (post)strukturalizmu i novoj kritici, nego su ključni i za svaku interpretaciju ideologije, mitova građanskoga društva, fenomena svakodnevice i moći jezika”, stoji u najavi okruglog stola održanog povodom stote godišnjice rođenja ovog francuskog teoretičara, a koji je emitiran na Trećem programu HR-a i u kojem su – uz moderatoricu i autoricu emisije Katarinu Luketić – sudjelovali Nadežda Čačinovič, Nenad Ivić i Maja Vukušić Zorica. Okrugli stol ponedjeljkom možete poslušati ovdje. 

Reportažu Owena Hatherleyja o mikrorajonima, monolitnim stambenim strukturama moskovskih predgrađa, čija je gradnja započeta krajem 1950-ih kao “najveći eksperiment industrijaliziranog stambenog zbrinjavanja u povijesti” možete čitati u The Guardianu. 

Sounds of a Tired City je muzički medij posvećen rubnim, eksperimentalnim muzičkih praksama. U posljednjem izdanju svog podcasta ugostio je američkog gitarista Kena Camdena čiji novi album, Dream Memory, upravo izlazi za izdavačku kuću Kranky koji, kako se ističe u najavi podcasta, “predstavlja nastavak istraživanja novih tehnika i zvukova električne gitare”. 

Dva ikonička umjetnika 20. stoljeća, glumac, književnik i pjevač Christopher Lee i Ornette Coleman, saksofonist koji je “ponovno ispisao jezik džeza“, umrli su prošloga tjedna.  

Piše: Vatroslav Miloš

Milan Bandić, najveći od svih hrvatskih gradonačelnika ikad, napokon je na slobodi. Njegovo nepravedno utamničenje, odlučio je tako Ustavni sud, grubo je kršenje ljudskih prava. Odlučio je Ustavni sud i da ne možete jamčevinu određenu za sumnjičenje za jedno kazneno djelo, k vragu, naplatiti zbog sumnje za drugo kazneno djelo. Gradonačelnik Bandić je, hvala na pitanju, na svome radnom mjestu. 

Istovremeno, kako prenose gotovo svi mediji u zemlji, u Hrvatskoj je potkraj veljače bilo “47 828 blokirana poslovna subjekta s 28,9 milijardi kuna neizvršenih osnova za plaćanje, a u blokadi je bilo i 317 224 građana, s 31,46 milijardi kuna nepodmirenih dugovanja”. Iako je na godišnjoj razini “trend” blokada u opadanju, realnost ovrha i ovršnih radnji na svojoj je koži osjetilo 2,3 posto više građana i 1,2 posto poslovnih subjekata nego u siječnju. 

Prošloga je tjedna, u sklopu Filozofskog teatra, u zagrebačkom HNK-u gostovao Thomas Piketty, francuski ekonomist i, puno važnije, premijerov liebling čija knjiga Kapital u 21. stoljeću ravnodušnima ne ostavlja ni libertarijance ni marksiste. Snimku predavanja, koje je uživo prenosio HRT i HR, možete pogledati ovdje. 

“Statistike pokazuju kako je kultura u Srbiji ispala sa svih lista prioriteta građana. U osiromašenom društvu malo je onih čiji budžet nakon zadovoljenja elementarnih potreba omogućava još i dodatna izdvajanja za kulturnu potrošnju. Posljedično, kultura je postala ekskluzivna i elitna stvar koja se sve manje srami tako i predstavljati u službenim politikama”, piše Marko Miletić na Biltenu. U Hrvatskoj je, budimo realni, situacija nešto bolja no itekako usporediva. Nejasna kulturna politika, prebacivanje odgovornosti kulturne potrošnje na platežnu (ne)moć pojedinca, sve manja izdvajanja za prosvjetu i znanost, marginalizacija lokalnih kulturnih točaka poput domova i centara za kulturu… “Primeri domova kulture i studentskih centara mogu poslužiti kao potencijalna alternativa ukoliko se kultura oblikuje i finansira tako da služi celom društvu, a ne samo dogmatičnom veličanju pojedinačnih uspeha i zadovoljstava. Pokušaji formulisanja drugačije kulturne politike, koji bi išli u tom pravcu, moraju uzeti u obzir stvaranje materijalnih osnova za kulturnu produkciju. Odnosno, borba za kulturu za svakoga je borba za privredu i ekonomiju koje će koristiti celom društvu”, ističe na kraju Miletić. 

Četvrtak, 9. travnja, bostonski je gradonačelnik službeno proglasio Danom pokreta riot grrrl. Radi se o feminističkom kontrakulturnom pokretu koji je, prvenstveno kroz muzičku i fanzinsku proizvodnju, osnaživao djevojke i žene da u svoje ruke uzmu alate kulturne proizvodnje i bore se protiv patrijarhata, establišmenta, kapitalizma i svih oblika diskriminacije. Pokret je nasnažnije djelovao od početka pa sve do kraja 1990-ih godina, a njegovi se odjeci – kroz različite oblike umjetničkih, aktivističkih i medijskih praksi – itekako ogledaju i danas.

Engleski pridjev eerie teško se može precizno prevesti na hrvatski. Korijen mu je u srednjeengleskom eri, odnosno staroengleskom earg, a označava nešto jezovito, nadnaravno, uznemirujuće. U tekstu The eeriness of the English countryside engleski književnik i profesor engleske književnosti Robert Macfarlane piše o aktualnom prodoru te “engleske jeze” u književnost, popularnu muziku, film, likovne umjetnosti i ističe kako za nove generacije umjetnika to označava kulturnu i političku reakciju na suvremene krize i strahove, a ne tek neki neodređeni šok-efekt. 

Piše: Vatroslav Miloš

Maskerata je završena. Nije da nismo bili svjesni iluzije, ali sada se napokon možemo prestati pretvarati i početi se pripremati na ono što nam se sprema. Ne samo da su ilegalni prosvjednici iz Savske 66 napokon definirali što je točno dignitet u domovinskom ratu već nas je i Ivan Turudić, predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, podsjetio koja bi mogla biti cijena kritičkog promišljanja onoga što je taj rat bio. Dakle, dignitet nije kao što se isprva mislilo neki teško odredivi uzvišeni ideal, on je zapravo bilančna plahta s vrlo egzaktnim brojkama u formi ustavnog zakona koji bi trebao jasno omeđiti jednake od jednakijih. A kako bismo dodatno osigurali nasljeđe preuzvišene borbe, tu je i pravna ekspertiza prema kojoj bi se kaznom od tri ili pet godina zatvora kažnjavalo “teze poput onih da rat koji se vodio od 1991. do 1995. nije bio obrambeni, da to nije bila agresija nego građanski rat i da cilj Oluje i drugih operacija nije bilo oslobađanje nego etničko čišćenje”. 

Record Store Day (RSD) međunarodna je manifestacija koja je 2007. godine pokrenuta kako bi se od propadanja spasilo male, specijalizirane nezavisne muzičke trgovine. Tu su inicijativu isprva prihvatile i mahom nezavisne izdavačke kuće, ali nije prošlo mnogo i aproprijacija RSD-a od strane izdavačkih korporacija već je uzela maha. Za mnoge je muzičke trgovine i dalje dan kada svoja vrata drže otvorenima duže, organiziraju koncerte lokalnih bendova i druže se s lokalnim stanovništvom, ali za one na vrhu lanca to je tek dan kada – uz pogon neslućene marketinške mašinerije – na tržište plasiraju besmisleno skupa reizdanja ocvalih zvijezda ili kakav višak materijala u luksuznom pakiranju. Nathaniel Cramp iz nezavisne izdavačke kuće Sonic Cathedral, zajedno s s kolegama iz izdavačke kuće Howling Owl, ove je godine – kao kritiku takvog razvoja RSD-a – odlučio da svoje “specijalno izdanje” neće izdati te treće subote u travnju već da će po jednu kopiju distribuirati svakoga dana tijekom čitave godine. To je, dakako, izazvalo bijes organizacije koja upravlja manifestacijom. O svemu tome čitajte ovdje. 

Izdavačka kuća Disput ovih je dana objavila je Posljednje dane čovječanstva Karla Krausa. “Ideja i želja da urednički u Disputu objavim Posljednje dane čovječanstva Karla Krausa stara je dobrih petnaest godina”, istaknuo je Josip Pandurić u intervjuu za Booksu. Radi se o uistinu maestralnom uredničkom, prevoditeljskom i redaktorskom poduhvatu kojega, uz Pandurića, potpisuju Sead Muhamedagić i Damjan Lalović. Na pitanje “koliko je Kraus danas aktualan” Pandurić odgovara: “Citirat ću, ilustracije radi, samo jednu ciničnu misao iz Posljednjih dana čovječanstva: “Tko se u ovom ratu ne obogati, ne zaslužuje da ga doživi!” Pa tko da od nas osvjedočenih privatizacijskom pljačkom Hrvatske, čije posljedice još i danas ispaštamo, ne ustvrdi koliko je Kraus aktualan? Ali generalno govoreći, mislim da je potpuno pogrešno i sasvim redukcionistički Krausovu aktualnost tražiti u bilo kakvim povijesno ili politički uvjetovanim koincidencijama. Čini mi se da će njegov trajan značaj ostati provjerljiv na puno važnijoj, filozofskoj razini – u tome što nam njegova literarna ostavština nudi mogućnost da spoznamo ono bitno u svijetu u kojem živimo”.

Perfect Pussy, Joanna Gruesome, Speedy Ortiz, Adventures, Chumped neke su od alternativnih muzičkih grupa koje proteklih godina svojim radom punk rock i indie rock – u najširem smislu – ponovno čine uzbudljivim, aktualnim, kritičnim. Njujorški Chumped, predvođen Anikom Pyle, gostovao je sredinom ožujka u zagrebačkom Attacku, a s njom je za Vox Feminae razgovarala Veronika Mesić. “Pitanja roda je nešto o čemu se u punk zajednici pretjerano ne razgovara. Postoje varijacije svake alternativne kulture. Neki ljudi su jako tolerantni i potiču razgovor, ali postoje i neke druge krajnosti, koje su sve samo ne progresivne. Ono što je meni oduvijek bilo bitno kod punka je postojanje prostora u kojem mogu istraživati alternativne ideje, razgovarati o stvarima koje su problematične, i nailaziti na ljude koji ne osuđuje tuđa mišljenja”, rekla je Pyle i dodala: “Voljela bi kada bi taj prostor u punku bi malo širi, pogotovo kada pričamo ne samo o rodnoj ravnopravnosti, nego o samom rodu i njegovoj (ne)binarnosti”.

Piše: Vatroslav Miloš

Nakon gostovanja u emisiji Stvarnost prostora pretprošlog tjedna, o čemu smo pisali, Iva Marčetić je na Biltenu objavila iznimno potrebnu analizu domaćih stambenih politika od 1991. naovamo. “Nedavno zamrzavanje tečaja švicarskog franka, potom pojava Živog zida kao političkog aktera koji je sjeo na temu deložacija, kao i nešto ozbiljniji potezi u prvim godinama djelovanja udruge Franak (kolektivna tužba protiv banaka) konačno su u prvi plan političkog diskursa dovele predugo zanemarivano stambeno pitanje. Međutim, djelovanje navedenih aktera uglavnom je ograničilo raspravu na teške posljedice zaduživanja u stambenim kreditima, dok su temeljna pitanja stambene problematike izostala iz javnog diskursa”, piše Marčetić.

U petak, 13. veljače, obilježena je sedamdeseta obljetnica bombardiranja Dresdena. Taj se događaj ove godine obilježava na pozadini demonstracija koje antiimigracijski pokret Pegida posljednjih mjeseci organizira u tom gradu, a koji se širi i na druge njemačke gradove. “Od jeseni, napadi na strance porasli su za 130 posto”, ističe Danilo Starosta, stručnjak za radikalnu desnicu koji radi s drezdenskom grupom Kulturbüro Sachsen i upravo Pegidu krivi za “poticanje ‘otrovne atmosfere’ u gradu”. Guardianova Kate Connolly u reportaži iz Dresdena istražuje “pukotinu koja proteže gradom, s jednom polovicom za različitost, otvorenost i toleranciju i drugom koja je ustrašena, neprijateljski nastrojena prema strancima, čak i onima koji nisu iz Saske”.

David Carr, novinar i kolumnist New York Timesa, umro je nenadano, u redakciji. Karijeru je posvetio izvještavanju o medijima i kulturi, a u memoarima, naslovljenim The Night of the Gun: A Reporter Investigates the Darkest Story of His Life, His Own, iskreno je i neposredno iznio priču o vlastitom radu i životu, koji je bio i ostao obilježen ovisnošću o kokainu i alkoholu. O posvećenosti i strasti prema novinarskom poslu možda najbolje svjedoči činjenica da je iste večeri kad je umro moderirao okrugli stol posvećen dokumentarnom filmu Citizenfour u kojem su sudjelovali redateljica Laura Poitras, novinar Glenn Greenwald i, putem video-veze, sam Edward Snowden. Više čitajte ovdje. 

“Kad vaši gledatelji čuju riječ ‘reforma'”, veli Boris Jokić, “ono malo kose što im je ostalo na glavi diže se u zrak” i pogađa, čini se, točno u sridu. Prošlotjedno Otvoreno, točnije ono emitirano 10. veljače, bilo je posvećeno reformi obrazovnog sustava. Čini se kao da smo istu emisiju tijekom godina gledali već više puta. Želje, obećanja i namjere ostale su iste, jedino su se akteri ponešto mijenjali. O reformi su tog utorka raspravljali voditelj radne grupe za izradu Strategije znanosti i obrazovanja Neven Budak, voditelj Stručne skupine za reformu kurikuluma Boris Jokić, HRT-ova novinarka Sunčica Findak i Željko Stipić iz sindikata Preporod. Ostaje zaključiti da je sve čemu se možemo nadati jest da ćemo ih zajednički u studiju gledati opet. Samo ne ponovno neke izborne godine. 

“Inherent Vice briljantno prikazuje kako je neoliberalizam kooptirao kontrakulturu”, piše Stephen Maher u kritici posljednjega filma Paula Thomasa Andersona. Kao predložak za film poslužio je istoimeni roman Thomasa Pynchona iz 2009. godine, a njegovu adaptaciju Maher vidi kao “nadu u mogućnost drugačijeg filma”. A mogućnost drugačije filmske kritike na ovim prostorima, uz Velimira Grgića i Marka Mihalineca i njihov projekt Žuti titl, već neko vrijeme istražuje Goran Pećanac na svojem blogu Killing Time. Neopterećen akademizmom, distributerskim PR-om i diktatom aktualnog repertoara, Pećanac vlastito gledateljsko iskustvo prenosi neposredno, neuvijeno i isprepleteno s analiziranim filmskim materijalom. Njegovu kritiku filma Inherent Vice možete čitati ovdje. 

Piše: Vatroslav Miloš

Uz isprike na izostanku ovoga pregleda u posljednjih nekoliko tjedana, ovaj ćemo vremenski prošireni pregled započeti pričom o rušenju Berlinskoga zida, padu Željezne zavjese i ujedinjenju Njemačke. Prošlo je 25 godina, no kakva je stvarnost koju njemački građani danas žive prilično vjerno ilustrira izuzetan prilog Die Zeita dostupan i u engleskoj inačici. “Kako izgleda ujedinjenje Njemačke četvrt stoljeća poslije?”, pitaju se u Die Zeitu, “Možete li ga dotaknuti? Možete li ga vidjeti?” Odgovor je jasan: gdje je nekoć stajao zid od armiranog betona s promatračnicama, naoružanim stražarima i bodljikavom žicom, danas stoji oku nevidljiva, društvena, ekonomska i kulturna granica između ondašnjeg Istoka i Zapada. Mjesta za interpretaciju je malo jer tekst, fotografije, grafike i statistički podaci dovoljno govore same za sebe. Također, vrijedi posjetiti i Die Zeitov zaseban segment koji pokriva različite perspektive, svjedočanstva, istraživanja i novinarske priče o posljedicama ujedinjenja Njemačke.

O medijskoj politici i strategiji u našoj se zemlji ozbiljnije i na strukturnoj razini počelo razgovarati tek petnaestak godina od osamostaljenja. Ministarstvo kulture, koje ima ingerenciju za medijski sektor, kroz sve te godine vodilo je disparatnu, partikularnu i, zapravo, neodgovornu politiku ignoriranja medija, položaja novinara i novinarske struke. Po osnivanju zasebnog Odjela za medije unutar Ministarstva kulture s Milanom F. Živkovićem na čelu, stvari su se – ako već ne rapidno nabolje – počele kretati nekamo. Utoliko su ideja i realizacija teksta “medijske strategije” uistinu revolucionaran potez. Doduše tek u formalnom, ali ne i u sadržajnom smislu. Nakon što je tjednik Novosti ljetos počeo objavljivati segmente takozvanih “Radnih materijala za raspravu o medijskog politici”, neformalno je međumrežjem počeo kolati i integralan tekst tih “Radnih materijala”, a kritike pljuštati sa svih strana. Kako na te kritike reagira Milan F. Živković možete čitati u razgovoru koji je njim vodila Mašenjka Bačić za portal Stav!. Istovremeno, o stvarnim reperkusijama dugogodišnjeg administrativnog ignoriranja medija, medijskog i radnog zakonodavstva kao i uvjetima rada u novinarstvu možete čitati u intervjuu H-alteru u kojemu je Nataša Škaričić objavila zašto napušta tu struku. 

Beogradski Oktobarski salon jedna je od najznačajnijih manifestacija posvećenih suvremenoj umjetnosti na ovim područjima pa kao i većina takvih manifestacija na ovome području nije zaštićena od volje političara i lokalnih moćnika. “Drugog novembra zatvoren je 55. Oktobarski salon u Beogradu. Samo nekoliko dana pre toga, gradska vlast na čelu sa sekretarom za kulturu Vladanom Vukosavljevićem izvršila je agresiju na ovu manifestaciju, donevši odluku o njenom bijenalnom održavanju”, piše Saša Ilić u novom broju Novosti. Nakon te odluke, Mia David Zarić, direktorica Kulturnog centra Beograda, organizacije koja Oktobarski salon vodi od 1986. godine, odlučila je podnijeti ostavku, samo da bi saznala da su drugi to već učinili za nju i da se “pripremi u roku od pola sata za dolazak Komisije za primopredaju”. Na njeno je mjesto postavljena Ivana Jevtić, koja je do sada “obavljala rukovodeću funkciju Odeljenja za trgovinu i usluge u preduzeću Pošte Srbije”. Laku noć i sretno. 

Još jedan slučaj političkog kadroviranja u kulturi dolazi iz Rusije, zemlje generalno ne baš dobrih vijesti za demokraciju, ljudskih prava i pluralizma mišljenja. Naime, cjelokupno vodstvo Filmskog muzeja u Moskvi, uključujući i njegova predsjednika Nauma Ikiljeviča Kleimana, dalo je ostavke u znak protesta protiv radnih metoda novopostavljene direktorice Larise Ottovne Solonjicine. U pismu naslovljenome ruskome ministru kulture Vladimiru Rostislaviču Medinskom kritizirali su Solonjicininu “nekompetenciju, autoritaran način upravljanja i potpuni izostanak transparentnosti u donošenju odluka”. Solonjicina je Kleimana, koji je potom postao predsjednik Muzeja, zamijenila na mjestu direktora prošloga ljeta na intervenciju tamošnjega ministarstva kulture. Pismo zaposlenika Muzeja možete čitati ovdje, a pisma podrške filmskih radnika, umjetnika, teoretičara i kritičara na stranicama Britanskog filmskog instituta. 

Liz Harris suvremena je američka umjetnica koja muziku stvara, objavljuje i izvodi pod imenom Grouper, ali i eksperimentira s vizualnim umjetnostima. Iza sebe ima više hvaljenih ploča u kombinaciji žanrova eksperimentalne glazbe te “nađenih” i ambijentalnih snimaka, a nedavno je za izdavačku kuću Kranky objavila Ruins, svoj deveti studijski album. Za razliku od prošlogodišnjeg The Man Who Died In His Boat, kojega su uglavnom činili slojevi atmosferičnih rezonancija akustičnih gitara i vokala, Ruins predstavlja minimalističku međuigru klavira i vokala. Dubinski uvid u radne procese umjetnosti koju proizvodi Liz Harris je dala časopisu The Fader. 

O novom konceptu “javne knjižnice”, odnosno mogućnostima javne novomedijske arhivistike i eksperimentalnog bibliotekarstva možete čitati u fantastičnom eseju Marcella Marsa, Manara Zarrouga i Tomislava Medaka.

Selekciju stereoskopskih fotografija s fronta Prvoga svjetskog ratu možete pogledati u The Guardianu.  

Piše: Vatroslav Miloš

Škotski referendum za neovisnost je iza nas. Rezultati su jasni: 55% glasača se izjasnilo za Ujedinjeno Kraljevstvo. No, kako su mnogi mediji izvještavali posljednjih dana, stvari za Škotsku – i Wales i Sjevernu Irsku pa i samu Englesku – više nikada neće biti iste. Što epilog referenduma znači za njegove ključne aktere možete čitati u tekstu Anoosha Chakeliana u New Statesmanu. Također, u procesu prema mogućem osamostaljenju Škotske, mnogo je glasova prigovaralo inherentnom nacionalizmu kampanje za odcjepljenje. Ipak, u obranu tog procesa i njegovih ideja stala je Cat Boyd u Red Pepperu: “Nije val škotskog nacionalizma taj koji davao pokretački impuls glasu ‘za’: bila je to debata o socijalnoj pravdi, ekonomskoj demokraciji i prilika za radikalnu promjenu”. 

Polarizacija našeg društva – vođena izuzetnom dezorijentiranošću političkih klasa, što u ideološkom, što u birokratskom smislu – ovoga se tjedna manifestirala u potezu državnog činovnika koji je odbio kao porezni odbitak računati donaciju zagrebačkom Centru za ženske studije. Naime, ovaj je poreznik i, očito, amaterski stručnjak za ustavno pravo rad te organizacije klasificirao protuustavnim jer se ista, njegovim riječima, zalaže za pravo na pobačaj. Priču je sredinom tjedna otkrila Dubravka Blaško na H-alteru, a tekstovima su reagirale i Asja Bakić na Mufu, kao i Dijana Ćurković na Vox Feminaeu. Slučaj je u Hrvatskoj uživo komentirala direktorica Centra za ženske studije Rada Borić, a Novi list izvijestio da je poreznik koji je glumio ustavnog suca – suspendiran.

Danny Dorling, čija knjiga Inequality and the 1% ovoga mjeseca izlazi za Verso Books, za Guardian iznosi “deset šokantnih činjenica o nejednakosti”: o tome kako britanski liječnici i profesori više nemaju svoga mjesta pri vrhu platne ljestvice, kako ultrabogati percipiraju pripadnike nižih klasa kao “podljudsku” vrstu te kako posljednjih 15 godina svjedočimo nevjerojatnom rastu društvenih nejednakosti. 

Nedavna tragedija u rudniku Raspotočje otvorila je okno nad katastrofalnim stanjem bosanskohercegovačkih rudnika: “U stvari, priča o stanju u rudnicima, nemaru i bezgraničnoj neodgovornosti onih koji donose odluke, priča je o Bosni i Hercegovini danas. Naravno, stanje u rudnicima je i ilustracija za stepen korupcije koja vlada ovom zemljom zbog koje se urušava i prijeti da kolabira ionako krhki sistem”. Tekst Nidžare Ahmetašević možete čitati na Biltenu. 

Netom prije smrti u 95. godini života, britanski povjesničar Eric Hobsbawm je eseje “o Marxu i marksizmu” koji su nastajali od 1956. do 2009. sakupio u knjigu Kako promijeniti svijet. Hrvatski je prijevod ovoga vrijednog doprinosa opusu rasprava o mogućnosti boljega svijeta iz marksističke vizure objavila Naklada Ljevak, a o njemu je u prošlotjednim Novostima Branimira Lazarin zapisala: “Nemoguće je prepričavati Hobsbawma, tužno jalovo poput onog dosadnog ‘plesanja o arhitekturi’, ali razgovarati o njegovoj socijalnoj historiji s analitičkim, historiografskim, srednjoklasno kulturhoch fundiranim povodom, to je već sistemski korak za konkretnu kulturnu sredinu. Jasno da prijevod knjige Erica Hobsbawma (kulturni događaj u humanističkom korpusu) uvijek upućuje na zrcalni problem domaće historiografije, fakat kojemu ne možemo pripisati, recimo, grijeh intelektualne odgovornosti. U prevladavajućem korpusu nacionalne historiografije jedva da ima mjesta za tip orijentacije poput socijalne historije. Tu baš nema disputa i zato je logično da o knjizi velikog (marksističkog) povjesničara na domaćoj ‘sceni’, eventualno i prigodno, razgovaraju tek profesori/ce filozofije, po mogućnosti ‘ljevijeg’ ili marksističkog opredjeljenja”. 

Bolji su svijet zamišljali i oni koji su se, bježeći pred fašističkim okupatorom, našli nasukani u pustinji El Shatta. “[I]stodobno se na tim fotografijama događa i jedna paralelna priča, ispričana licima dalmatinskih seljaka i ribara zatečenih u jednom dramatičnom povijesnom trenutku, licima koja nam donose svu patnju kroz koju su prolazili, ali i prkos kojim su se nosili sa svojim problemima. Zato ovu izložbu i fotografije na njoj treba promatrati ne kao povijesni zapis, nego kao intimno upoznavanje s tisućama hrabrih ljudi, pobjednicima nad sudbinom koju im je pokušalo nametnuti najveće zlo koje je ikad hodalo Zemljom”, piše Ivica Profaca u Forumovom osvrtu na izložbu Lica El Shatta održanoj u galeriji Fotokluba Split. 

Što je to što jedan grad čini zavodljivim? Ljudi, infrastruktura, klima, cijene? Berlin već desetljećima utjelovljuje tu shizofrenu neodređenost koja istovremeno privlači i mlade umjetnike u potrazi za onime što dolazi, avan/turiste koje zanima tek minimalan trošak i maksimalan užitak, kao i pohlepne investitore koji ruševne nekretnine pretvaraju u luksuzne stanove koje si lokalno stanovništvo ne može priuštiti. Više o tome čitajte u New Republicu, u tekstu Thomasa Rogersa naslovljenome The Life and Death of a ‘Cool’ City. 

Američkog redatelja Fredericka Wisemana struka smatra jednim od najznačajnijih živućih dokumentarista današnjice, a u posljednjem filmu Boxing Gym snima školu boksa – na suptilno provokativan način kritizira postojanost i prisutnost nasilja u današnjem društvu.

Predstavit će se i Errol Morris kojeg je 2003. magazin Guardian uvrstio na sedmo mjesto najboljih svjetskih redatelja, a za svoj je rad nagrađen brojnim filmskim nagradama, uključujući Oscara za film Magla rata. Morrisov posljednji film Tabloid bilježi priču o Joyce McKinney, bivšoj Miss Wyominga, koja nije željela prihvatiti prekid ljubavne veze s mormonskim svećenikom te ga je navodno pratila, otela i seksualno zlostavljala.

Redatelj i pjesnik Jørgen Leth vodeća je figura svjetske eksperimentalno-dokumentarne produkcije te jedan od pionira suvremene danske kinematografije. U filmu Erotic Man putuje svijetom i stvara provokativni i nerijetko autobiografski filmski esej o čovjeku u potrazi za prirodom erotskog.

Među dokumentarističke majstore uključene su i dvije autorice: Kim Longinotto i Jennifer Fox čiji su filmovi domaćoj publici poznati sa prošlogodišnjih izdanja ZagrebDoxa. Longinotto je istaknutabritanska redateljica poznata po portretiranju izuzetno snažnih žena diljem svijeta i bavljenju kontroverznim temama u visoko rizičnim društvima u kojima su diskriminacija i kršenje temeljnih ljudskih prava svakodnevna pojava. Njezin posljednji film, Pink Saris, donosi priču o ženskim pravima u sjevernoj Indiji. Fox je višestruko nagrađivana njujorška redateljica i producentica koja se već predstavila na ZagrebDoxu 2007. godine. Ove će se godine predstaviti dokumentarcem My Reincarnation koji uključuje njezino dvadesetogodišnje praćenje tibetanskog učitelja i njegovog sina koji tvrdoglavo odbija prihvatiti svoju sudbinu reinkarniranog učitelja te umjesto toga odabire karijeru u Italiji.