Ako je vjerovati arhivi objava, općenito mi se čini da je početkom godine u Hrvatskoj i regiji vladao neki ludi optimizam. Prisjetimo se samo onih bojkota trgovačkih lanaca (koliko god se ne slagali oko pokretača i metoda) koji su potrajali nekoliko tjedana i ujedinili regiju. Ukupno je u njima sudjelovalo barem 12 država jugoistočne Europe i mada nisu dugoročno postigli bogznašto (u Hrvatskoj je proširena lista proizvoda za koje je Vlada uvela ograničene cijene), milijuni ljudi su se mobilizirali i ujedinili, usprkos neslaganjima, usprkos granicama. Bojkot je možda i najjednostavnija metoda aktivizma, a vidjeli smo da je tada vrlo lako postigao masovnost pokreta.

Izvor optimizma u regiji velikim su dijelom bili i ostali studentski pokreti. U Srbiji već duže od godinu dana prosvjeduju za pravednije društvo, ali i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Sloveniji, pa i Hrvatskoj, studenti_ce su, iako u znatno manjoj mjeri, ove godine napravili iskorake za naša društva. Osim što ih se ugostilo i simbolički podržalo, solidarnost sa studentima u Srbiji, između ostalog, motivirala je studente_ice Filozofskog fakulteta u Zagrebu da ponovno oforme Plenum, studentice Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku da osnuju inicijativu Student uz studenta, studentice na Filozofskom fakultetu u Rijeci da ožive udrugu Inicijativa kulturalnih studija i druge da, svatko u svom gradu, organiziraju niz prosvjeda i akcija usmjerenih na nepravde koje ih pogađaju – od prosvjeda protiv nasilnih profesora, preko borbe za zadržavanje inkluzivnih prostora do apela na prekid suradnji s izraelskim institucijama, pri čemu su Studentice za Palestinu na FFZG-u uspjele izboriti prekid suradnje s lektoricom koja je godinama služila u IDF-u. 

Cijelu su godinu tinjali i radnički pokreti kao vrlo konkretan odgovor na rastuće siromaštvo i potpunu eroziju sigurnosti rada. Više sindikata u javnom i privatnom sektoru izlazilo je na ulice, organiziralo štrajkove i prosvjede, tražeći ono osnovno: plaće koje prate inflaciju i dostojanstvene uvjete rada. Dok se država hvali rastom BDP-a i investicijama, radnice i radnici u tvornicama, skladištima, bolnicama i školama vrlo jasno pokazuju tko taj rast zapravo plaća. U Sisku su ljudi izašli jer ne žele postati smetlišćani, jer odbijaju logiku po kojoj se siromašnijim sredinama dodjeljuje uloga odlagališta otpada, rizika i bolesti, dok se profit centralizira drugdje. Radnička pitanja ove godine bila su podsjetnik da se fašizacija, militarizacija i repatrijarhalizacija društva ne događaju u vakuumu, već uvijek ruku pod ruku s discipliniranjem rada i normalizacijom eksploatacije radnica.

Istovremeno je feministička borba ove godine probila institucionalni zid. Inicijativa My Voice, My Choice uspjela je kroz europsku građansku inicijativu izboriti podršku u Europskom parlamentu i time otvoriti prostor za pravo na siguran i dostupan pobačaj na razini Europske unije. Ta pobjeda nije došla iz briselskih hodnika, nego s terena, kroz tisuće potpisa, organiziranje i ustrajni rad. Paralelno s time, Sanja Sarnavka je u Hrvatskoj pokrenula peticiju za zabranu molitelja klečavaca na javnim trgovima, a kao reakciju na osamnaest femicida u godinu dana, osamnaest žena ubijenih u društvu koje nasilje nad ženama i dalje tretira kao izolirane incidente. Peticija do danas broji preko 84 000 potpisa.

Krajem siječnja 2025., tijekom i nakon utakmice Hajduk-Slaven Belupo, stotinjak članova Torcide u fantomkama vikalo je “Za dom – spremni” i “‘Ajmo ustaše”, prvo na Poljudu, onda na ulicama Splita. Ništa novo, ništa čudno, nije bilo prevelikih reakcija, život se nastavio dalje kao da se ništa nije dogodilo, a Thompsonov koncert na Hipodromu još nije bio potvrđen. Nekoliko dana kasnije, 8. veljače, u Madridu je održan skup Make Europe Great Again, nedugo nakon Keir Starmer je izjavio kako bi slao engleske vojnike u rat u Ukrajinu, a Filozofski fakultet u Zagrebu dodijelio je zahvalnicu izraelskoj ambasadi. 

Negdje u tom periodu objavila sam meme koji prikazuje tužni zeleni lik u obliku M&M bombončića, deformiran tako da izgleda kao klaun, naivčina, a ispod njega natpis “my bad, I thought we agreed that fascism is bad“. Koliko god bi taj cinični i ironični meme danas mogao poslužiti za opisivanje stanja u Hrvatskoj, u trenutku objave odnosio se primarno na Trumpovu administraciju i pojedine europske lidere, ali i na situaciju u Belgiji gdje sam tada bila na Erasmusu. Naime, ekstremno desna belgijska stranka NSV (Nacionalistička studentska asocijacija) jednom godišnje organizira profašističke marševe, svake godine u drugom gradu. Prošle godine njih 500 je u Gentu marširalo protiv migranata, ali ih je s lakoćom nadjačalo oko 1500 antifašista. 

Istovremeno na ulice izlaze mase ljudi u Grčkoj, pa studenti u Turskoj, a kasnije tijekom godine generacija Z piše povijest u Nepalu, Peruu, Keniji, Maroku i nizu drugih država u kojima čak i smjenjuju vlade i biraju nove premijerke preko Discorda. Ako nikad prije, prošle je godine postalo vrlo jasno da nas globalno muče uglavnom slične nepravde, ali da je negdje lakše, a negdje teže izboriti se, često ovisno o represivnim aparatima.

U Hrvatskoj je policija vidno pooštrila mjere, pa je tako bivši prorektor Sveučilišta u Rijeci Gordan Jelenić priveden na Noćnom maršu za 8. mart, dakle mirnom prosvjedu, zbog isticanja palestinske zastave, iako je sam prosvjed pozivao na solidarnost sa svim ženama, naravno i onima koje proživljavaju genocid u Gazi. Nekoliko mjeseci kasnije troje ljudi je na riječkom kontraprosvjedu klečavcima raširilo zastavu u palestinskim bojama – također su privedeni i izrečena im je, kao i Jeleniću, kazna od 200 eura.

Takvu je kaznu dobila i nekolicina ljudi koji su palestinsku zastavu istaknuli na balkonima ili prozorima svojih stanova, a sjećamo se i kako je u travnju policija privela čak 17 aktivistica zbog mirnog prosvjeda ispred Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Pola ih je noć provelo u pritvoru jer su zahtijevale prekid veza s Izraelom, a ministar Grlić Radman je tada izjavio da svatko ima pravo na prosvjed dok god ga prijavi, što one nisu. 

S tim stavom se načelno ne bi složio ministar Božinović. Naime, nekoliko mjeseci kasnije Torcida je u Splitu organizirala prosvjed zbog trojice pritvorenih muškaraca koji su maskirani, u grupi od njih pedesetak, prekinuli održavanje programa Dana srpske kulture na splitskim Blatinama. Božinović je tada izjavio da javna okupljanja “nisu nešto za što se daje zeleno svjetlo ili nešto što se odobrava“. Oba su ministra u svojim istupima krivo interpretirala Zakon o javnom okupljanju koji jasno navodi da sva okupljanja više od 20 ljudi trebaju biti prijavljena.

Jedan od odurnijih primjera tretmana aktivista ove godine dogodio se 31. srpnja za vrijeme mimhoda, mimoleta, mimovoza i vodočašća (valjda nisam neki mimo zaboravila) kada je u Zagrebu četvero aktivista_ica za vrijeme vojne parade utrčalo u ograđeni dio ulice gdje se naša država hvalila novim strojevima za ubijanje. U znak prosvjeda legli su na zemlju i zalili se crvenom bojom, a ugledni građani Hrvatske derali su se “ubijte ih!”, “silujte ih!”, pljujući ih i udarajući. Dok su oni prošli nekažnjeno, aktivisti_ce su nasilno privedene, zadržane u pritvoru i dobile kazne od 3000 i jednu od 700 eura. Isti sud koji visokim novčanim kaznama (najviša moguća za remećenje javnog reda iznosi 4000 eura) sankcionira nenasilnu antiratnu akciju aktivista_kinja jer su “izazvali uznemirenost, zgražanje i glasno negodovanje velikog broja okupljenih građana” tijekom suđenja je ignorirao da su policajci postupali “uz primjenu sredstava prisile” dok su ih izvodili iz vojne kolone. 

Ideološki obojana presuda nadalje se očituje i u riječima sutkinje Fumiš koja je na susretu s aktivistima izjavila da “ne može naći poveznicu između njihovog ranijeg demonstriranja za Palestinu, onda protiv patrijarhata i sada protiv militarizacije”. Ipak trebamo se zapitati upravo to: kako je povećano ulaganje u vojnu opremu povezano s Izraelom i oružjem koje je testirano nad palestinskim stanovništvom, kakve to ima veze s porastom rasizma i rodno uvjetovanog nasilja koji su jedan od simptoma sustava koji se manifestira kroz silu i hijerarhiju, i napokon kako se to uopće tiče građana od kojih dio nema dovoljno ni za osnovne životne uvjete? 

Srećom, tisuće mladih ljudi koji su početkom prosinca u Njemačkoj prosvjedovali protiv militarizacije društva, kao i njihovi riječki vršnjaci_kinje koji su antifašistički marš krajem studenog prevodili antimilitarističkim transparentom, jasno poručuju da ne žele ginuti za državu i bogate. Kako je za Al Jazeeru izjavila jedna djevojka na prosvjedu u Berlinu: “Nema ulaganja u naše mirovine, niti našu budućnost, niti u klimu. Ne vidim niti jedan dobar razlog zašto bi naša generacija morala ići u rat.”

Možda najstrože u Europi aktiviste trenutno sankcionira Ujedinjeno Kraljevstvo gdje se članovi i članice inicijative Just Stop Oil i Palestine Action suočavaju s višegodišnjim zatvorskim kaznama zbog nenasilnih akcija poput blokiranja cesta ili lijepljenja za infrastrukturu, pri čemu sudovi sve češće izriču kazne koje služe za zastrašivanje. Članove_ice Palestine Actiona optužuje se prema zakonima koji im mogu donijeti dugotrajne zatvorske kazne, uključujući primjenu antiterorističkih i zakona o “ozbiljnom narušavanju javnog reda”. Posebno zabrinjavaju slučajevi aktivista_kinja koji trenutno u zatvorima štrajkaju glađu – neki od njih su preko dva mjeseca u štrajku. Usprkos vrlo lošem zdravstvenom stanju, medicinska pomoć im je pružena tek nakon pritiska javnosti. Podršku im je dala i Greta Thunberg koja je uhićena jer je držala transparent s natpisom “I support Palestine Action prisoners. I oppose genocide“, čime je navodno prekršila taj notorni Zakon o terorizmu. Thunberg je ranije ove godine uhitila i izraelska vlada – zapravo ju je otela kao i ostale sudionike_ce Sumud flotile, jer je prekidanje ove humanitarne misije kao i pomorska blokada Gaze ilegalna. 

Akcija flotile ipak je probudila nadu u svijetu, a na poseban način u Palestini. Kako je kapetanica Morana Miljanović rekla na prosvjedu u organizaciji Inicijative za slobodnu Palestinu u Zagrebu, “revolucija nije događaj nego proces”, a ljudi Palestine mnogima su svjetionik na tom putu: “Vladajuće klase se plaše Palestine jer konvergira i ujedinjuje pitanja sustavnih, isprepletenih opresija. I jer ljudi prepoznaju da je borba za očuvanje života, dostojanstva i slobode ljudi Palestine pitanje očuvanja čovječnosti i budućnosti svih nas”, istaknula je Miljanović.

Svako malo sretnem neku kolegicu, suborkinju i postavim automatski to glupo pitanje: “kako si?”, pa požalim, spetljam se i sama sebi odgovorim “mislim, kako možeš uopće i biti, s obzirom na sve što se događa”. Kako možemo uopće biti dok svakog mjeseca već dvije-tri godine moramo (da, moramo) stajati nasuprot klečavcima koji nam žele oduzeti teško izborena prava, a koje policija uzorno štiti, dok svijet šuti o genocidu u Gazi i Sudanu, dok se uvodi obavezni vojni rok i hvali povećanjem proizvodnje oružja, dok se udara na manjine, na strane radnike, queer zajednicu, žene, Srbe, Rome, a liberalna malograđanština šuti. 

Nakon Thompsonovog koncerta pa ljeta kulturnih ratova i napada na festivale koji su posljedično odgođeni, otkazani ili ometani, uslijedila je nešto napetija jesen. Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, koje posljednjih godinu dana vodi intendantica Dubravka Vrgoč još uvijek pod optužbom DORH-a za mobbing, sredinom studenog započelo je s izvedbama baleta Venezuela izraelskog koreografa Ohada Naharina, usprkos višemjesečnim apelima i pozivima na bojkot inicijativa Za K.R.U.H. i Štrajk za Gazu, u kojima sudjelujem. Kako smo podsjetile dijeljenjem letaka na premijeri, Venezuela je čin kulturne kolaboracije s režimom koji je optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, odnosno predstava je izvozni proizvod izraelske kulturne diplomacije. Unutar kazališta, predstava je nakratko ometena zviždanjem te isticanjem dvaju transparenata. Odgovor riječke policije na transparent s natpisom “Stop artvošanju genocida” i trideset sekundi zviždanja iz jedne od loža bio je pritvaranje na četiri sata u samicu I. policijske postaje Rijeka te optužba za remećenje javnog reda i mira na naročito drzak i nepristojan način. 

Paralelno se tijekom jeseni odvijalo relativiziranje ustaštva, revizionistički okrugli stol o Jasenovcu u Saboru te napadi na sudionike_ce i organizatore_ice Dana srpske kulture u nekoliko gradova. Kulminacijom huliganskih napada napokon je došlo i do konkretnije kontraakcije, prosvjeda Ujedinjeni protiv fašizma koji su se 30. studenog održali u Zagrebu, Rijeci, Zadru i Puli. Građani_ke koji žele državu koja ne podržava fašizam, odnosno ustaštvo, koji žele društvo bez prijetnji, nasilja i zastrašivanja, izašli su na ulice u tisućama. Na prosvjedu u Rijeci maskirani huligani su na povorku bacali petarde, kasnije i baklje, u Zadru su prosvjednike_ce gađali crvenom bojom, ali građanke i građani koji su marširali pokazali su da nas ima više koji želimo budućnost bez fašizma.

Povijest nas uči da fašizam rijetko dolazi kao šok, već se osjeti kao umor, kao kompromis, kao “nije idealno, ali jebiga, što možemo”. Ako se danas pitamo kako je moguće da se ovakve stvari događaju, odgovor je jer smo predugo vjerovali da se neće dogoditi nama. Ne znam kako biti OK u svijetu koji nam se raspada pred očima, ali znam kako se stoji, kako se hoda, kako se viče i kako se šuti. Znam kako izgleda tijelo koje više ne pristaje na pristojnost dok mu se prava oduzimaju. Pišem ovo jer odbijam prihvatiti da je sve ovo normalno, da se fašizam relativizira, da se nasilje nad ženama ritualizira, da se genocid proglašava “kompleksnim pitanjem” i da se mirni prosvjedi kažnjavaju. Ako je ovo bila godina ičega, bila je godina u kojoj nas solidarnost i otpor podsjećaju da u ovoj borbi nismo same.

Ovaj neočekivano hegelijanski uvid naišao je na osudu i podsmijeh javnosti i medija, iako se iz njega možda moglo štošta naučiti – ako ni o čemu drugom onda barem o imperijalnom cinizmu. Ipak, za potrebe ovog teksta usredotočit ćemo se samo na otvoreno pitanje odnosa stvarnosti i istine. Kao što neimenovani dužnosnik daje naslutiti, klasični modeli proizvodnje i medijacije informacija, temeljeni na ideji konsenzualne stvarnosti i racionalnog subjekta, nalaze se u krizi.

Sposobnost institucija i medija da strukturiraju zajednički horizont značenja čini se sve slabijom. No za razliku od dužnosnika koji je stvarnost promatrao kao predmet političkog djelovanja, objašnjenja aktualne epistemičke krize gotovo se isključivo iscrpljuju u algoritamskoj logici digitalnih medija i navodnoj nedostatnosti medijske pismenosti. Drugim riječima, složen strukturalni problem reducira se na individualne nedostatke i tehnološki determinizam.

Kako bismo izbjegli tehnološki redukcionizam, nužno je preoblikovati način na koji govorimo o suvremenoj informacijskoj, odnosno epistemičkoj krizi. Potrebno je analizirati kako algoritamski mediji strukturiraju javni prostor te koje ekonomske i materijalne pretpostavke takva infrastruktura podrazumijeva. Umjesto da tehnologiju promatramo kao neutralan alat ili izvor svih problema, valja je razumjeti kao sastavni dio šire mreže društvenih, političkih i klasnih odnosa koji zajednički uvjetuju načine na koje se proizvodi, širi i vrednuje ono što nazivamo istinom.

Epistemička kriza i slom povjerenja

Da bi konkretnije opisali nastanak aktualne epistemičke krize, vratimo se prvo nekoliko koraka unatrag. Ako se 2004. činilo skandaloznim da visoki državni dužnosnik eksplicitno tvrdi kako stvarnost više nije mjerilo istine, onda je 2016. bila godina u kojoj je ta logika postala društveno opipljiva. Dugotrajne posljedice neoliberalnih politika – rastuće nejednakosti, slabljenje socijalne sigurnosti, pad povjerenja u institucije itd. – tada su postale toliko vidljive da ih više nisu mogli ignorirati ni pripadnici privilegiranih slojeva, takozvane profesionalno-menadžerske klase. Brexit i prvi izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a doživljeni su kao snažni potresi koji su uzdrmali dotadašnju vjeru u stabilnost institucija liberalne demokracije, pogotovo medije. Odgovornost za taj “tektonski pomak” ubrzo je, i simptomatično, u brojnim vodećim medijima pripisana sprezi intencionalnih dezinformacijskih kampanji vođenih od strane zločudnih aktera i društvenih platformi – primjerice, afera Cambridge Analytica služila je kao obrazac.

Uslijedio je val medijske samorefleksije. Tako je primjerice New York Times nizao analize o “post-istini” i “alternativnim činjenicama”, dok je Guardian otvarao pitanja o klasnoj strukturi društva i granicama uredničke neutralnosti, uključujući i doprinos budućeg američkog potpredsjednika. Reakcija nije izostala ni sa strane tehnoloških kompanija. Našavši se usred takozvanog techlasha, Facebook i Google počinju uvoditi alate i procedure za moderiranje i označavanje “provjerenih informacija”; čime su implicitno preuzeli ulogu autoriteta nad time što se u digitalnom prostoru priznaje kao istinito.

U reakcionarnim krugovima – od alt-right populista do libertarijanskih tehnolibertarijanaca – to se pitanje ubrzo pretvorilo u napad na samu ideju regulacije, maskiranu pod retorikom slobode govora. Ukratko, mediji i druge institucije pokušavale su objasniti kako je moguće da su previdjeli višestruke krize koje su već nagrizale liberalno-demokratski poredak, dok su se tehnološke kompanije pod prijetnjom regulacija cinički posipale pepelom i uložile minimalna sredstva u moderiranje i fact-checking.

Mnogi mainstream mediji također su pokušavali reafirmirati vlastiti autoritet predstavljajući se kao posljednji branioci razuma i “objektivnih činjenica” spram dezinformacijske divljine interneta. No taj pokušaj “reprofesionalizacije” bio je uglavnom neuspješan, u prvom redu zbog toga što nije ozbiljno uzimao u obzir kompleksne sistemske uzroke nepovjerenja. Istovremeno, razvijao se paralelni medijski prostor koji svoj legitimitet gradi upravo suprotstavljanjem službenim narativima. Taj uglavnom ekstremno desno orijentirani prostor iskoristio je infrastrukturu digitalnih platformi – algoritamsko favoriziranje polarizirajućih sadržaja, crowdfunding, SEO – kako bi dosegnuo široku publiku.

Platforme i društvene mreže postale su alat za izgradnju alternativnog autoriteta, često pod sloganima “neovisnosti”, “slobode govora” i “borbe protiv establišmenta”. Nedosljedni i ponekad politički instrumentalizirani odgovori službenih institucija na pandemiju koronavirusa dodatno su potpirili ovu dinamiku i potaknuli traženje alternativnih izvora za orijentaciju u svijetu koji je postojao sve više nerazumljiv.

Tehnološki solucionizam i algoritamska logika značenja

Budući da se izgradnja tog “alternativnog” medijskog sustava velikim dijelom odvijala na digitalnim platformama, umjesto sustavne kritike neoliberalizma, profitnih medija i prodiranja tržišnih imperativa u sve sfere društvenog života, u liberalnim institucijama prevladao je oblik onoga što teoretičar Evgeny Morozov naziva “tehnološki solucionizam”, vjerovanje da se kompleksni društveni problemi mogu objasniti i riješiti  unutar okvira digitalne infrastrukture. Tako su izrazi poput “lažne vijesti”, “teorije zavjere”, “dezinformacije” i “eho-komore” postali glavni alati za tumačenje sve dublje krize znanja i povjerenja. 

Dakle, epistemička kriza koja je izbila 2016. nije bila samo “kriza istine” izazvana lažnim vijestima i algoritmima, već rezultat dugotrajnog slabljenja povjerenja u medije, politički angažman i institucije. Iako digitalne platforme i nove tehnologije zasigurno utječu na društvene odnose, taj se utjecaj ne može svesti na jednostavan uzrok i posljedicu – tehnologija nije ni neutralna ni autonomna, već dio šireg socioekonomskog konteksta. Ključno je stoga pitanje: kako misliti ulogu tehnologije u epistemičkoj krizi bez da padnemo u zamku tehnološkog solucionizma ili tehnodeterminističke paranoje?

Kao što je to dao naslutiti naš neimenovani dužnosnik iz uvoda – ali i filozofske tradicije pragmatističke orijentacije – činjenice nisu vječni i objektivni odrazi stvarnosti, već proizvodi kolektivnog rada epistemičkih zajednica, čija se “istinitost” potvrđuje kroz praktičnu djelotvornost u konkretnim situacijama. Upravo u ovoj točki leži specifična moć digitalnih prostora: za razliku od masovnih medija s centraliziranim kanalima distribucije, uređivačkom strukturom i klasičnom proizvodnjom konsenzusa, novi medijski ekosustav omogućuje brzo i efikasno formiranje zajednica okupljenih oko alternativnih vizija stvarnosti, neovisno o njihovoj empirijskoj utemeljenosti.

Platforme, forumi i messaging servisi, kao i mreže pseudomedijskih portala, funkcioniraju kao paralelni sustavi za proizvodnju značenja, neopterećenih tradicionalnim kriterijima provjere informacija. Međutim, namjera ovog teksta nije predstaviti te zajednice kao eho-komore nastale zbog nedostatne medijske pismenosti, unatoč svim sličnostima. Funkcija tih zajednica nije samo epistemička, već afektivna i materijalna: nude osjećaj pripadnosti, interpretativne okvire, predloške za političko djelovanje, kao i prilike za ostvarivanje materijalnih interesa.

Vajb, zajednice i ekonomija prijevare

Proizvodnja značenja i stvaranje zajednica ne odvija se na neutralnom terenu ili u nekoj idealnoj javnoj sferi, već u prostoru strukturiranom algoritamskom logikom velikih tehnoloških kompanija. Algoritmi ne igraju samo ulogu filtera koji oblikuju vidljivost sadržaja, već strukturiraju načine identifikacije, percepcije i izražavanja. U takvom informacijskom okruženju, navigacija sadržajem sve se manje temelji na svjesnom ili racionalnom odabiru, a sve više na afektivnim signalima i brzim orijentacijskim obrascima – to jest, heuristikama koje omogućuju brzo donošenje dojma o vjerodostojnosti, tonu ili “namjeri” sadržaja. 

Primjer digitalne heuristike je koncept vibea – afektivnog signala koji prenosi značenje bez diskurzivne artikulacije. Platforme poput TikToka, Spotifyja i Netflixa odavno funkcioniraju po toj logici: sadržaj se sve češće preporučuje ne prema žanru, već prema osjećaju koji proizvodi – od “teen angst thursday afternoon” ili “ethereal and crying” Spotify daylista do sličnih tonalitetnih Netflix preporuka. Vibe zamjenjuje žanr, autorstvo, ali i ideološku poziciju, kao metriku evaluacije. U takvom informacijskom ekosustavu prevladavaju estetski kodirane subkulture – od “core” stilova do memičkih identiteta – a afektivna prepoznatljivost postaje ključna za vidljivost.

Drugim riječima, algoritamska logika online prostora zamućuje granice između stvarnog i fikcionalnog, originalnog i generiranog, ljudskog i neljudskog autorstva. Generativni alati za slike, video, glazbu i tekst dodatno brišu te granice. Razlika između istinitog i neistinitog gubi jasne konture; sadržaj je uvjerljiv samo ako nosi vajb autentičnosti. Raskrinkavanje dezinformacija u takvom epistemičkom režimu ima minimalan učinak, ostaje nam samo estetski kompas vajba.

Ovdje dolazimo do ključnog, ali često zanemarenog aspekta epistemičke krize: njezine materijalne osnove. Dok se mnogo pažnje posvećuje ideološkim manipulacijama i geopolitičkim strategijama, znatno se rjeđe problematizira činjenica da je proizvodnja dezinformacija često profitabilna djelatnost, savršeno uklopljena u ekonomije prijevare koje počivaju na narativima – poput kriptovaluta, meme dionica ili špekulativnih tržišta financijskog kapitala. Prijevare i skemovi (engl. scam) pritom nisu patologija digitalnih platformi, već njihova strukturna logika, oblikovana dinamikom financijalizacije i špekulativnih modela rasta. Pogonjen oglašivačkim modelima, SEO optimizacijom i gamificiranim sustavima nagrađivanja, informacijski ekosustav platformi konstruira uvjete u kojima epistemička nesigurnost funkcionira kao materijalni resurs.

Fyre Festival bio je luksuzni glazbeni festival koji se trebao održati 2017. na Bahamima, a reklamiran je kao “Woodstock za milenijalce”. Pokrenuo ga je mladi američki poduzetnik Billy McFarland. Kampanja se temeljila na influencerima i glamuroznim videozapisima koji su obećavali ekskluzivno iskustvo: privatne vile, catering, jahte i nastupe slavnih izvođača. U stvarnosti, festival nije bio organiziran, a posjetitelje su dočekali šatori za katastrofe i kruh sa sirom umjesto gurmanskih obroka.

Međutim, festival je u svom neuspjehu postao mem. Točnije rečeno, profitabilan mem. Inspirirao je Netflixov dokumentarac, suvenire, kao i neizbježne NFT-ove. Fyre nije anomalija, već primjer digitalne ekonomije koja kapitalizira na monetizaciji pažnje i špekulativnoj ekonomiji. Ponekad čak i samo raskrinkavanje prijevare povećava njezinu tržišnu vrijednost. Dezinformacije stoga nisu devijacija, nego žanrovska forma sadržaja; prijevara nije iznimka, nego poslovni model.

Jezik, politika i mogućnost obnove stvarnosti

Prema tome, produkcija značenja danas se odvija unutar informacijskog okvira koji više ne jamči zajednički referentni prostor, već ga zamjenjuje korporativno strukturirana infrastruktura vidljivosti. Granice onoga što se uopće može izreći i čuti određuju logike optimizacije, angažmana i monetizacije. Čak i sam jezik sve rjeđe funkcionira kao sredstvo komunikacije, već kao signal pripadnosti – algoritamski prepoznatljiv kod dizajniran za cirkulaciju, a ne za razumijevanje.

Kako upozorava Naomi Klein u svojoj najrecentnijoj knjizi Doppelganger, takav pomak ima duboke političke implikacije: govor više ne pretpostavlja dijalog, već funkcionira kao performativna gesta unutar zatvorenog sustava afektivnog prepoznavanja. Referirajući se na poznati “bla, bla, bla” komentar aktivistkinje Grete Thunberg, Klein napominje da to nije bila puka ironijska gesta prema ispraznoj retorici moći, nego pokušaj obrane jezika – štednja riječi za prostore u kojima one još uvijek mogu nešto značiti. U tome se možda krije i ključno pitanje aktualne epistemičke krize: kako ponovno uspostaviti uvjete u kojima jezik ne samo da cirkulira, već komunicira, artikulira, povezuje i, najvažnije, mijenja stvarnost. 

U tom smislu, zadatak nije nostalgična obnova izgubljenog konsenzusa, nego izgradnja novih epistemičkih praksi koje ne uzmiču pred fragmentacijom stvarnosti, već je prepoznaju kao politički teren. Jer jedino u uvjetima u kojima istina ponovno može imati posljedice postaje moguće govoriti ne samo o obnovi stvarnosti, nego o njezinoj transformaciji. Drugim riječima, trebamo graditi zajednice temeljene na stvarnosti upravo zbog toga da bi stvarnost mogli promijeniti.

Tekst je izvorno objavljen u publikaciji Odgovorno novinarstvo: Kompendij dobrih praksi borbe protiv dezinformacija, a ovdje ga prenosimo u proširenoj verziji.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Naime, pazuh je za mnoge gej muškarce jedna od omiljenih erotskih zona na muškom tijelu, a ovo je bio prvoklasan pazuh. Nije mi dugo trebalo da otkrijem kako taj pazuh pripada Hasanu Pikeru, rođenom 1991. u New Jerseyu, ali odraslom u Istanbulu, kao i da saznam da je dotični popularni streamer na Twitchu, koji prvenstveno komentira politiku, za razliku od većine ostalih na toj platformi koji igraju kompjuterske igrice. Hasanabi, kako mu je nickname, nije samo politički streamer, on je, zamalo sam ejakulirao kada sam pročitao, ljevičarski politički streamer! I to još u SAD-u! Jesam li konačno našao savršenog muškarca?!

Ubrzo sam na Youtubeu otkrio ono što se naziva Hasanabi Industrial Complex tj. brojne kanale posvećene isključivo tome da objavljuju isječke Hasanovih streamova s Twitcha i u roku od dva-tri dana sam postao Hasanabihead, kako se nazivaju njegovi fanovi. Pritom kao i mnogi od njih, odnosno nas, nisam u ove 2-3 godine nikad otišao na Twitch da bih uživo gledao Hasanov stream, primarno iz lijenosti, a sekundarno zbog razlike u vremenskoj zoni, s obzirom da Hasan živi u Los Angelesu, pa je njegovo jutro moja večer. Ionako se sve može naći na Youtubeu.

Iako me privukao besramnim queer baitingom (Hasan je, nažalost, strejt), teško da sam mu to mogao zamjeriti kada sam upoznao njegove komunikacijske vještine i strategije, koje, između ostaloga, podrazumijvaju korištenje humora, odbacivanje liberalne političke korektnosti, golemo znanje o temama koje pokriva (diplomirao je politologiju na Sveučilištu Rutgers), suverenu retoriku i, last but not least, svijest o vlastitom seksipilu i fizičkoj privlačnosti. 

Nisam ni prvi ni zadnji koji je za Hasana saznao preko thirst traps koje periodično objavljuje na društvenim mrežama. Sve je to fanatično lenjinistički (slavnog druga Vladimira Hasan često citira) u službi širenja ljevičarske ideologije u neprijateljski nastrojenom kontekstu i to, u međuvremenu je jasno, s impresivnim rezultatima i u online prostoru i u stvarnom životu. 

Moj seksi jaran Hasan – nema smisla glumiti izostanak parasocijalnosti – otkako je 2018. godine započeo streamati na Twitchu, spasio je tisuće mladih muškaraca od najgoreg desničarenja i mizoginije, pozicioniravši se kao antipod Andrewu Tateu, kojega je deklasirao u debati 2022. godine. 

U vrijeme kada internetom dominira tzv. manosfera, Hasan je jedan od rijetkih popularnih content creatora koji mladim muškarcima nudi drugačiji primjer, a istovremeno izgleda kako bi mnogi od njih htjeli izgledati, mišićavo i markantno (bavi se dizanjem utega i redovito igra košarku), te je vrlo popularan i među ženskom publikom. Pritom svojim muškim gledateljima nudi i konkretne savjete o tome kako ne završiti kao incel, ponavljajući da ”every guy can be a 7” ako se samo malo potrudi. The New York Times je u nedavnom članku dosta dobro sažeo Hasanovu privlačnost naslovom A Progressive Mind in a MAGA Body.

Iako je svojevrsni nepo baby, što će sam odmah priznati, s obzirom na to da mu je ulaz u svijet medija omogućio ujak Cenk Uygur preko tada popularnog Youtube kanala The Young Turks, iza Hasanovog uspjeha stoji prvenstveno puno rada. On streama svaki dan, uključujući i vikende, osam sati, što je impresivna konzistentnost u periodu od sedam godina. Zbog toga sam sebe opisuje kao nekoga tko je “brain broken”.

Na Twitchu ima 2,9 milijuna pratitelja, na Instagramu 1,4 milijuna, na Twitteru 1,6 milijuna, koliko i na Youtubeu itd., što je clout koji se gradio godinama. U međuvremenu je zbog toga često gost i u mainstream medijima, primjerice kod notornog Piersa Morgana. Prema (američkim) mainstream medijima Hasan ima većinom antagonističan odnos, sustavno kritizirajući način na koji pokrivaju određene teme, kao i koje teme zanemaruju, tako nudeći svojim gledateljima_cama sustavnu edukaciju iz medijske pismenosti. No kako je postao vrlo popularan, pa i utjecajan, oni ga više ne mogu ignorirati, pa vješto umije koristiti prostor koji mu sve više nude.

Istovremeno je taj rast popularnosti značio i rast broja hejtera, što je uobičajena dinamika danas na internetu, pa je Hasan često izložen raznim kampanjama čiji je cilj da ga se deplatformira. Glavna optužba na njegov račun je da je antisemit, koja se primarno temelji na njegovom anticionizmu i općenito antiimperijalističkoj politici koju zagovara. Američka vanjska politika i Izrael su redovne mete njegovih kritika već godinama, no stvari su se dodatno intenzivirale nakon što je Izrael krenuo provoditi genocid u Gazi nakon Hamasovog napada 7. listopada 2023., a Hasan još više dao gas kada je riječ o agitaciji za palestinsku emancipaciju.

Optužbe za antisemitizam se u biti temelje na vađenju Hasanovih riječi iz konteksta, poistovjećivanju Izraela sa Židovima ili jednostavno lažima, s obzirom na to da svatko tko malo duže prati što govori shvaća da je jedan od najvećih boraca protiv antisemitizma u online prostoru, kao i da je to njegov iskreni stav, a ne gluma u ime političke korektnosti. Konstantnim razlikovanjem judaizma, židovstva i cionizma Hasan svoju publiku educira o tome što doista jest antisemitizam, a što je zloupotreba tog pojma kako bi se kamufliralo zločine Izraela. Također, za jednog navodnog antisemita Hasan previše kritizira i proziva realni antisemitizam.

Zato je bilo toliko apsurdno što ga je američka proizraelska organizacija Stop Antisemitism prošle godine nominirala za titulu antisemita godine u društvu notornih antisemita poput Candace Owens (koja je na kraju i pobijedila) i Dana Bilzeriana, udrobivši tu još i npr. aktivistkinju Gretu Thunberg i glumca Johna Cusacka, oboje glasne protivnike genocida koji u Gazi provodi Izrael. Ipak, toliko se uspio zamjeriti proizraelskom lobiju da ga u medijskim istupima redovito proziva Jonathan Greenblatt, predsjednik Anti-Defamation League, koju Hasan duhovito zove “Apartheid Defence League”. 

Druga stanardna kritika na Hasanov račun je da je on salonski socijalist i prevarant, koji je postao milijunaš prodajući ljevičarsku politiku, u koju sam ne vjeruje. Glavni argumenti za to su što je 2022. kupio kuću u Los Angelesu za 2,7 milijuna dolara i što voli nositi skupu odjeću. 

Nema sumnje da je Hasan otkako je počeo streamati na Twitchu postao milijunaš (procjenuje se da je zaradio oko 8 milijuna dolara), no taj je novac pretežito zaradio od pretplate onih koji ga gledaju, odbijajući niz sponzorskih ugovora kojima je, da je htio, mogao značajno maksimalizirati profit. Drugim riječima, da je Hasan in it for the money, mogao je već namlatiti i pedesetak milijuna dolara bez problema. Što se tiče kuće, riječ je o cijeni koja za tržište nekretnina u Los Angelesu i nije posebno visoka, uz napomenu da je u nju uselio i svoje roditelje, s kojima živi. 

Istinsku opredijeljenost za lijeve politike dokazao je ne samo onime što sustavno govori, već i fundraisingom za američke sindikate, kao i doniranjem vlastitog novca za sindikalno organiziranje radnika_ca, pomoć Gazi itd. Dodatni primjer da Hasan provodi ono što propovijeda je da je podcast Fear &, koji je pokrenuo s nekoliko prijatelja, utemeljen kao kooperativa u kojoj jednako pravo odlučivanja imaju i oni ispred i oni iza kamere – radničko samoupravljanje u praksi.

Što se tiče sklonosti modnoj ekstravaganciji i općenito hedonizmu, Hasan je tu uz bok maršalu Titu, uz čiju se bistu ponosno fotografirao kada je bio na obiteljskom odmoru u Dubrovniku. Sam ističe da biti socijalist ne znači ne uživati u životu i da ne treba pristati na kapitalistički narativ koji socijalizam izjednačava sa siromaštvom. Možda je to ono što mu hejteri i najviše zamjeraju: Hasan čini da socijalizam izgleda seksi u svakom smislu.

Iako sam ne preuzima titulu novinara, Hasan često, uz uobičajeno pronicljivu medijsku kritiku, proizvodi vrhunsko novinarstvo i u intervjuima koje vodi na streamu, ali i izlaskom na teren. Postoje brojni primjeri za oboje, pa ću se ograničiti na samo dva svježa. 

Prvi je njegov intervju s američkim liječnikom Ferozeom Sidhwom koji je proveo nekoliko mjeseci radeći u Gazi i u kojem je autoritativno razvaljeno niz izraelskih laži koje papagajski prenosi većina zapadnih medija. 

Drugi primjer je njegovo izvještavanje s nedavnih protesta u Los Angelesu, koje je sa svojim snimateljem Marcheom pratio, za razliku od većine mainstream medija, sa strane prosvjednika, a ne policije, u jednom trenutku izbjegavajući i ispaljene gumene metke. Usput je demonstrirao koliko novinarski izbor s koje će se strane policijskog kordona izvještavati utječe na perspektivu i način prezentiranja događaja i činjenica. 

Tom prilikom mogli smo svjedočiti koliko Hasan znači mnogima, što se lako zaboravi uz bujicu hejta kojoj je stalno izložen online. Mnogo ljudi mu je prilazilo da mu se zahvali za njegov rad, tražilo selfije i sl. U svijetu distopije kasnog kapitalizma, vječnog rata, liberalnih laži, mizoginije, homo- i transfobije i imperijalizma, Hasan je za mnoge svjetionik nade.

To su konačno primijetili i američki (neo)liberali iz Demokratske stranke, potreseni nakon što je Donald Trump spektakularno potukao Kamalu Harris na prošlogodišnjim predsjedničkim izborima. Analizom demografskih podataka glasača shvatili su da su, između ostaloga, izgubili mlade muške glasače, koje je Trumpova kampanja lukavo targetirala kroz njegova (uspješna) gostovanja na podcastima i streamovima usmjerenim na takvu publiku. Zaključili su da im treba njihova verzija Joea Rogana, pa su pogledali u pravcu Hasana Pikera kao jedinog progresivnog streamera koji po utjecaju konkurira eksponentima manosfere. 

No, Hasan im je odmah poručio da glavni problem Demokratske stranke nije optika ili proizvodnja više liberalnih i ljevičarskih internetskih zvijezda (iako potonje ne bi bilo loše zbog dominacije desnice u tom polju), već njihova neoliberalna politika koja pretpostavlja interese krupnog kapitala i poduzetnika interesima radničke većine, kao i njihovo liberalističko moraliziranje s visoka u vezi svega i svačega. Jednostavnije, ako Demokratska stranka želi pobijediti, treba se na izborima natjecati s platformom uvođenja javnog zdravstva za sve građane, pa Hasan kaže da bi u tom slučaju rado i besplatno bio njihov propagandist.

Što nas na kraju dovodi i do pitanja gdje je naš Hasan Piker? Pod “naš” mislim na Hrvatsku i cijeli postjugoslavenski prostor, što se terminologijom Europske unije naziva Zapadni Balkan. Očito ga nema, a prijeko je potreban. 

Dapače, najveća srodna internetska zvijezda postjugoslavenskog prostora je (bio?) srpski Youtuber Baka Prase, koji je, svjesno ili ne, utjelovljenje sada dominantnih vrijednosti neoliberalnog kapitalizma, sociopatskog individualizma, antiintelektualizma, heteropatrijarhalne mizoginije i autokolonijalizma. Vjerojatno je zato i bio tako popularan, jer je bolno tipičan proizvod ovog (post)tranzicijskog Zeitgeista, pa su se mladi Balkana s njime mogli identificirati kao s nekime tko je uspio, a nije – po dominantnim kriterijima – luzer poput većine koja obitava u ekonomskoj mizeriji europske periferije.

Naravno da sam se i sam zapitao jesam li ja taj koji bi mogao replicirati nešto poput regionalnog Hasana, s obzirom na to da bih vjerojatno svaki dan mogao satima relativno upućeno komentirati politiku i društvo iz (jugo)socijalističke pozicije, ali sam s 45 godina previše star, da ne govorim o tome da bih morao krenuti i na fitness journey, što mi se ne da. 

Stoga mi jedino preostaje da mladim ljevičarima i ljevičarkama na kojima svijet ostaje pokroviteljski poručim da se okane suhoparnog teoretiziranja u zatvorenim kružocima ili pisanja ovakvih i sličnih tekstova, već da počnu otvarati profile na TikToku, Instagramu itd., kao i streamati na Twitchu, Youtubeu i ostalim platformama te vrste i tamo sustavno vršiti agitaciju i propagandu za naše ideje. Praznina zjapi, samo se netko treba usuditi i odlučiti da je ispuni ljevičarskim sadržajem. Ja bih se na to pretplatio, neovisno jesu li u sadržaj uključeni i seksi muški pazusi, ali njihovo prisustvo sigurno neće odmoći.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Zadnjih nekoliko godina medijska vidljivost klimatskih pokreta i mobilizacija mladih mnogo duguju Greti Thunberg, aktivistkinji koja je 2018. sa svojih petnaest godina počela prosvjedovati ispred švedskog parlamenta i ubrzo postala globalni simbol borbe za klimatsku pravdu. Thunberg je tad pokušala ukazati na apsurd da u školi mora učiti o puzajućoj ekološkoj katastrofi, dok se istovremeno jako malo toga poduzima da se katastrofa spriječi – kako često ponavlja, zašto bi se obrazovala za budućnost kad budućnosti nema?

“Radikalna” poruka Grete Thunberg, da nešto odmah treba napraviti, da je potrebno slušati znanstvenike i osigurati egzistenciju budućim naraštajima, naišla je na značajan odjek kod mladih širom svijeta. O Thunberg se stoga u javnosti mnogo raspravljalo. Postala je omiljena meta desnih medija, koji su mahom pokroviteljski osporavali njezino djelovanje, tvrdili da joj je mjesto u školi, da je tek projekt svojih roditelja, da ne zna o čemu govori, da je mentalno bolesna itd. No ni reakcija društvenih elita nije bila ništa manje problematična – u Greti je prepoznata prilika za licemjernim sudjelovanjem u moralnoj osudi neodgovornih odraslih. Pritom nisu izostale čak ni mitološke asocijacije, pa je primjerice kanadska književnica Margaret Atwood Thunberg usporedila s Ivanom Orleanskom i zaključila kako joj jedino nedostaje bijeli konj.

Takvoj hagiografskoj interpretaciji djelovanja Grete Thunberg naginje i biografski dokumentarni film Greta redatelja Nathana Grossmana, nedavno prikazan na 14. Subversive festivalu. Film obrađuje jednogodišnji period u životu mlade aktivistkinje – riječ je o razdoblju od kolovoza 2018. do rujna 2019. godine, tijekom kojeg Thunberg postaje inspiracija za globalne školske štrajkove okupljene u pokret Fridays for Future. Grossman je Thunberg pratio od samog početka. Kadrove koji prikazuju tada anonimnu petnaestogodišnjakinju kako sama s transparentom sjedi ispred parlamenta duguje sretnoj okolnosti – načuo je glasinu kako će kći Malene Ernman, nekadašnje švedske predstavnice na Eurosongu, održati prosvjed za klimu i u tome je prepoznao dobru priliku za kratki film. Budući da je ubrzo postalo očito da će priča prerasti lokalne okvire, Grossman je nastavio dokumentirati Gretine javne nastupe i sudjelovanja na raznim samitima i masovnim okupljanima mladih, kao i njezine odnose s bliskim ljudima, pogotovo s ocem koji ju prati na svim putovanjima. Švedski je redatelj radio bez filmske ekipe te se suzdržavao od bilo kakvog interveniranja u događanja.

Kao što sam naslov daje naslutiti, film se prije svega bavi Gretom, u prvom redu njenim aktivističkim odrastanjem, ali i njenim karakterom i osobnošću. Primjerice, tijekom trajanja filma javlja se izraziti kontrast između scena u kojima gledamo mladu ženu kako bez treme i oklijevanja drži govor na međunarodnoj konferenciji o klimi ili pak raspravlja s glavnim tajnikom UN–a, i scena u kojima vidimo dijete koje ovisi o brizi roditelja, dijete koje otac treba podsjećati da jede ili spriječiti u prenaprezanju. Na trenutke gledamo zaista intimni filmski portret klimatske aktivistkinje. No to znači da u čitavih 97 minuta zapravo ne saznamo ništa o globalnom zatopljenju, razlozima zašto predstavljaju problem, kako se boriti protiv katastrofe, politici, tek nešto malo prostora dobiva pokret koji je protagonistikinja motivirala. Središte pozornosti rezervirano je isključivo za Gretino nepokolebljivo uvjerenje da klimatske promjene predstavljaju egzistencijalnu opasnost za život kakav sada postoji. Redatelju je naprosto bilo dovoljno napraviti dokumentarac o tome što sve jedna nevjerojatno beskompromisna osoba može učiniti, kao da se zbilja radi o reinkarnaciji Ivane Orleanske. Rezultat te odluke je agresivno apolitičan film.

S druge strane, donekle je ipak razumljivo zašto je Grossman odlučio toliko prostora posvetiti osobi umjesto čitavom globalnom pokretu mladih. Borba protiv klimatskih promjena za Thunberg nije samo stvar javnog djelovanja, već je riječ o nečemu izrazito intimnom: “Gledali smo film u školi. Bili su prikazani izgladnjeli polarni medvjedi, poplave, uragani i suše. A znanstvenici su govorili da nam nije preostalo mnogo vremena da promijenimo svoje ponašanje. Tada sam počela padati u depresiju. I dobila tjeskobu. I prestala jesti i govoriti. Bila sam bolesna. Gotovo sam umrla od gladi. Trebalo je nekoliko godina, ali malo po malo, počela sam se osjećati bolje. Osjećala sam da zašto bih odustala, kad postoji toliko mnogo različitih stvari koje možete učiniti da napravite razliku?” Kako je to sama više javno istaknula, Thunberg ima Aspergerov sindrom. No ta dijagnoza joj ne stvara zapreke, baš suprotno, Greta uvijek napominje da joj u borbi protiv klimatskih promjena Aspergerov daje prednost, jer joj omogućuje da stvari vidi jasnije od drugih i svu pažnju posveti jednom cilju.

Kako je spomenuto, Gretina beskompromisnost i posvećenost sprječavanju klimatske katastrofe privukla je veliku pozornost medija. Otkad je postala poznata figura mnogo je truda uloženo u moralističko seciranje njenog kredibiliteta. Primjerice, kod nekih se pripadnika komentarijata nenadano probudila klasna osjetljivost pa su počeli “prokazivati” stvari poput Gretine privilegirane društvene pozicije. Isticali su da njezin primjer ne može biti univerzalno primjenjiv, jer ne mogu svi prilagoditi svoju prehranu ili organizirati putovanje vlakom umjesto automobilom ili pak jedriti preko Atlantika da bi izbjegli letenje itd., ne mareći pritom previše da to zapravo i jest poanta Gretinog nepopustljivog dogmatizma. Činjenica da svi ne možemo imati malen ugljični otisak, pokazuje kako je ekološki održiv život sistemski onemogućen, nedostupan i ovisan o golemoj mjeri osobnog požrtvovanja i entuzijazma. Iako se Thunberg nikad eksplicitno ne referira na političke ideologije, iz njezinih poruka je jasno kako ne smatra da se rješenje klimatske krize krije u individualnom djelovanju, već u radikalnom društvenom zaokretu utemeljenom na klimatskoj znanosti i socijalnoj pravednosti.

Grossmanov film ostavlja dojam da – zbog spomenute iritacije koju klimatska aktivistkinja izaziva u određenom dijelu javnosti – izbjegava bilo kakav kritički osvrt na popularnost svoje protagonistice. Redatelj tako u brojnim scenama pokazuje kako mladi aktivisti zahvaljuju Thunberg zato što ih je motivirala na djelovanje, ali nikad ne pokušava preispitati njezinu ulogu u globalnom klimatskom pokretu mladih. Thunberg je u svakom slučaju mnogo doprinijela vidljivosti pokreta u javnosti, no to ne znači da nije potrebno kontekstualizirati strukturne razloge njezinog uspjeha, ulogu društvenih i tradicionalnih medija, te licemjerni entuzijazam koji izaziva kod brojnih pripadnika elita. Ono što od “kritičkog pristupa” u filmu postoji ispada poprilično karikaturalno, jer je prepušteno uobičajenim zlikovcima – Trumpu, Bolsonaru, Putinu, Fox Newsu itd. Kratke sekvence u kojima su montirane njihove omalovažavajuće izjave o Thunberg, u neku ruku funkcioniraju tek kao dodatni dokaz njezine pozicije “klimatske savjesti svijeta”.

Upravo to suviše olako prihvaćanje reduciranja aktivistkinje na njezinu moralnu ulogu predstavlja glavni problem filma. Naime, Thunberg ne prosvjeduje zato što ima želju docirati o sustavu koji je iznevjerio mlađe generacije, njezin cilj je taj sustav promijeniti. No medijski narativ koji se oko Grete producira, i kojem Grossmanov film itekako doprinosi, nerijetko njezine konkretne i prilično radikalne poruke o smanjenju emisija, klimatskoj pravednosti te potrebi da bogate zemlje omoguće razvoj siromašnima, preobražava u jednostavnu moralnu osudu neodgovornih i zlih odraslih. Transformacija aktivistkinje u moralnu junakinju mnogim je pripadnicima elita omogućila da otvoreno parazitiraju na njezinoj popularnosti i sebi iscijede nešto ekološkog kredibiliteta bez uloženog truda.

Kulminacija filma je Gretina famozna plovidba jedrilicom do New Yorka i gostovanje na UN–ovm panelu za klimu. Neugodno dvotjedno putovanje i borba s hladnim valovima sjevernog Atlantika zaista otkrivaju djevojku koja bi radije bila kod kuće i provodila vrijeme sa svojim psima. Međutim, ona nema drugog izbora osim borbe za budućnost. Thunberg je tako svoj dojam o Grossmanvom dokumentarcu opisala riječima: “Stvarno mi se sviđa film koji je Nathan snimio i mislim da prikazuje mene i moju svakodnevicu u realističkom svjetlu. Nadam se da će svi koji pogledaju film napokon shvatiti da mladi ne sudjeluju u školskom štrajku radi zabave. Prosvjedujemo zato što nemamo izbora. Mnogo se toga dogodilo otkako smo krenuli sa štrajkom, no nažalost još uvijek smo zaglavili na početku. Nigdje ne nalazimo prijeko potrebne promjene i stupanj svjesnosti o ugroženosti našeg planeta. Sve što tražimo je da naše društvo tretira klimatsku krizu kao stvarnu krizu i osigura nam sigurnu budućnost.”

Fenomen Grete Thunberg je u najmanju ruku ambivalentan, a Grossmanov film ne razjašnjava mnogo toga. Ono što Greta jako dobro pokazuje jest privlačnost moralističkog diskursa kada pričamo o klimatskim promjenama. Međutim, toj privlačnosti je potrebno oduprijeti se. Cilj pokreta mladih nije u prikazivanju grijeha odraslih i moralnoj zadovoljštini, već u osiguranju vlastite egzistencije. Borba za klimatsku pravdu nije generacijski ili moralni sukob, već politički. Kako je to nedavno artikulirala Thunberg: “Ne možemo više dopustiti da ljudi na vlasti odlučuju što je politički moguće. Ne možemo više dopustiti da ljudi na vlasti odlučuju što je nada. Nada nije pasivna. Nada nije bla, bla, bla. Nada govori istinu. Nada djeluje. I nada uvijek dolazi od ljudi.”

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

Različiti konteksti, jedna borba

Među njima je i Filmski festival i internacionalni forum o ljudskim pravima u Ženevi (FIFDH Gèneve), održan od 5. do 14. ožujka 2021., na kojemu je premijerno prikazan dokumentarni film Dear Future Children njemačkog redatelja Franza Böhna koji prati politički angažman aktivistica iz Čilea, Ugande i Hong Konga te prikazuje posljedice koje aktivno zalaganje za društvene promjene ostavlja na njihove privatne živote. Film započinje u živom i multietničkom kvartu Santiaga, glavnom gradu države Čile, u kojem živi dvadesettrogodišnja Rayen, dugogodišnja aktivistkinja i članica nekolicine lokalnih udruga koje se bore protiv povećanja cijena javnih usluga, ujedno i povoda masivnih višemjesečnih prosvjeda u tom gradu. Böhn gradi zanimljiv vizualni kolaž koji narativno funkcionira djelomično kao reminiscencija na 2019. godinu, dok s druge strane upoznajemo i još uvijek aktualne društvene probleme Rayenine zajednice, kao i teške i traumatske posljedice koje je prosvjed ostavio, poput teško ozlijeđenih, pa čak i poginulih prijatelja. U pozadini čileanskog prosvjeda stajalo je pitanje sustavnih kršenja radničkih prava, kao i neproporcionalno poskupljenje života u odnosu na stagnaciju plaća radničke klase, još uvijek najbrojnije u čileanskom društvu. Kao pripadnica te klase, Rayen izražava veliko negodovanje i nezadovoljstvo svojim položajem, ali i položajem svojih roditelja i bake koja, iako već u sedamdesetim godina, još uvijek radi jer su mirovine preniske za barem djelomično normalan život.

Spretnim montažnim prijelazom Böhn nas upoznaje s drugom protagonisticom, Hildom iz Ugande, čije je aktivističko djelovanje posvećeno borbi protiv klimatskih promjena, kako na lokalnoj, tako i na globalnoj razini. Odrastajući u obitelji zemljoradnika i stočara, Hilda je osjetila klimatske promjene na vlastitoj koži, budući da su brojne poplave svake kišne sezone uništavale obiteljski posjed i na koncu natjerale obitelj na prodaju zemljišta i napuštanje dugovječnog obiteljskog zanata. Istom stilskom i narativnom logikom kao i u predstavljanju Rayenine priče, Böhn prati Hildin angažman u lokalnoj zajednici i njezin put do sastanka svjetskih organizacija za borbu protiv klimatskih promjena u Ujedinjenim Narodima. Kao i Rayen, Hilda ističe važnost prepoznavanja problema na lokalnoj razini te djelovanja sukladno potrebama zajednice koje se na globalnoj razini i ne razlikuju previše. Treća protagonistica, koja se u filmu zbog zaštite identiteta pojavljuje pod nadimkom Pepper, bila je na prvim linijama višemjesečnih prosvjeda protiv donošenja takozvanog Zakona o nacionalnoj sigurnosti u Hong Kongu koji je, nakon stupanja na snagu krajem 2019.godine, uvelike izmijenio dosadašnji način upravljanja gradom, prepuštajući veću upravnu kontrolu Kine.

Iako je Pepperina borba, kao i ona Rayenina, ukorijenjena u specifične lokalne društveno-političke prilike, i jedna i druga neminovno predstavljaju širi aspekt borbe protiv nasilnog i eksploatatorskog modela upravljanja u globalnom kontekstu. Dakle, iako područje djelovanja svake aktivistkinje ima drugačiji i regionalno specifični fokus, od početka filma Böhn teži narativnom izjednačavanju triju priča, ne fokusirajući se previše na političke i društvene specifičnosti pojedinih protestnih akcija. Takav pristup možda na prvu ostavlja dojam nedorečenosti i pojednostavljivanja kompleksnih društvenih kretanja u pojedinim državama, no film ionako nije zamišljen da zalazi u kompleksne karakterizacije likova ili u analize sociopolitičkih previranja. Iako kao gledatelji dobijemo jedan površinski pregled “situacije na terenu”, u fokusu filma su ipak pojedinačni angažmani triju predstavljenih aktivistkinja.

Aktivizam mladih u Hrvatskoj?

Što se na aktivističkom frontu događalo na domaćem planu te prijelomne godine za osvješćivanje sveprisutne ekonomske nejednakosti i sve veće klimatske neizvjesnosti? Iako su društveno-političke okolnosti u Hrvatskoj specifične i time drugačije nego primjerice u Hong Kongu, pa ne postoji aktivizam iz straha od vanjske, odnosno okupatorske političko-ideološke prijetnje, 2019. godine ipak se pojavio kratkotrajan, ali prilično glasan odjek prosvjeda srednjoškolaca protiv političke inercije u pogledu klimatskih promjena. U lokalnom kontekstu, prije nešto malo više od dvije godine, točnije 15. ožujka 2019. godine, zagrebački srednjoškolci prvi put su se okupili na Markovom trgu pridruživši se svjetskoj kampanji Fridays for Future kako bi skrenuli pozornost na alarmantno stanje klimatskih promjena i potaknuli javnost i vlast na hitno djelovanje konstruktivnim i progresivnim mjerama, prvenstveno u polju energetike i održivog razvoja.

Tada osamnaestogodišnja Laura Skala, danas već studentica na preddiplomskom studiju geografije na Sveučilištu u Exeteru, samostalno je krenula u organizaciju, kako kaže, “potpuno nepredvidive akcije” koja je rezultirala nezapamćenim angažmanom srednjoškolaca – kako na ulicama tako i putem društvenih mreža – ne bi li probudili svijest šire populacije o ozbiljnosti klimatskih promjena. Budući da se u školi gotovo uopće nisu spominjale klimatske promjene u regularnom kurikulumu, ona je svoj interes i želju za uključivanjem u klimatske akcije morala tražiti na društvenim mrežama ili u sekundarnoj literaturi što je, prema njezinom mišljenju, također nedostatno za suvislo srednjoškolsko obrazovanje u 21. stoljeću. Stoga, kada govorimo o manjku interesa ili želje hrvatskih srednjoškolaca za uključivanjem u klimatske akcije, moramo imati u vidu sustavno i dugotrajno zanemarivanje tema od javnog interesa, kao što su klimatske promjene, u sustavu osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja.

Upravo na tom tragu Laura ističe da je, budući da je ondašnja aktivistička scena, pogotovo mladih, bila praktički nepostojeća, u organizaciju samog prosvjeda trebalo je uložiti izrazite napore, ljudske resurse i strpljenja za sporu gradsku vlast. “Svega nekoliko tjedana prije prvog prosvjeda, počela sam intenzivno pratiti Gretu i njezin angažman i odlučila sam da bi takav prosvjed u Zagrebu mogla organizirati upravo ja. Kako je bilo stvarno jako malo vremena za organizaciju svakog detalja na prosvjedu, shvatila sam da je potrebno brzo organizirati jednu mikro mrežu srednjoškolaca po zagrebačkim gimnazijama kako bi se informacija o nadolazećoj akciji, a i mogućnost uključenja u istu, što brže i efikasnije širila. Uz Privatnu klasičnu gimnaziju iz koje sam ja, uključili su se još pojedinci iz Klasične i 2. gimnazije, a kasnije se naravno taj krug povećao”, prisjeća se.

Zanimljivo je primijetiti sličnost početaka organizacije aktivističkih aktivnosti Laure i Hilde iz filma Dear Future Children, budući da su obje, upravo zbog manjka strukturalne potpore na lokalnoj razini, morale samostalno graditi organizacijsku mrežu i zapravo pokrenuti cjelokupni sistem kako bi se prepoznala važnost projekta i odobrile javne akcije. Kako i Laura kaže, u današnje visoko digitalizirano doba, “organizacija i dobivanje dozvola za javno okupljanje trebali bi ići puno brže i lakše, pogotovo za ovakve akcije koje su bile dio većeg globalnog pokreta”. Na pitanje o zainteresiranosti vršnjaka na prosvjed, Laura ističe: “Meni je bilo najteže naći onih ključnih dva, tri jaka suradnika od kojih sve dalje kreće. Budući da se niti moja generacija, a niti one mlađe, nisu bile pretjerano voljne uključiti u organizacijski proces, shvatila sam da će uspjeh ili neuspjeh [akcija] ovisiti o dobroj volji individualaca, uglavnom mojih dobrih prijatelja koji razumiju važnost tog pokreta”. Iako se svijest o ozbiljnosti klimatskih promjena kod mladih unazad nekoliko godina zasigurno povećala, a javni medijski prostor postao agilniji u njihovu adresiranju, konkretnih koraka i spremnosti na djelovanje još uvijek nedostaje. No, iako je na samom početku bilo zahtjevno okupiti dovoljan broj ljudi u organizacijskoj sekciji, odaziv na prvi prosvjed na kojem se okupilo oko 2000 ljudi bio je iznad svih očekivanja, ističe naša sugovornica.

Premda je nakon prvotnog uspjeha i velikog odaziva javnost primijetila inicijativu srednjoškolaca, organizacija drugog i trećeg prosvjeda u lipnju i rujnu bila je teža, prvenstveno zbog sve manje zainteresiranosti, a i već spomenutog manjka institucionalne potpore u školama. Prema Laurinim riječima, globalni problem klimatskih promjena teško se može dovesti u direktnu vezu s hrvatskim svakodnevnim problemima, budući da Hrvatska skoro uopće nema tešku industriju koja je ipak najveći zagađivač okoliša. No, upravo su klimatske promjene najveći, a možda i jedini istinski zajednički problem na globalnoj razini, budući da one ne poznaju državne granice i tiču se svih pojedinaca. Iako je organizirano još nekoliko prosvjeda, pa čak jedna manja akcija na samom početku 2020. godine, prije početka pandemije, možemo sa sigurnošću reći da je početni val entuzijazma i osjećaj pripadnosti jednom važnom globalnom pokretu splasnuo, no ne i nestao.

Budući da je globalni medijski prostor već godinu dana rezerviran isključivo za zdravstvene ili pak gospodarsko-ekonomske teme, važne akcije i prosvjedi poput Fridays for Future sve teže ostaju u kolektivnoj memoriji globalne zajednice. Iako se na društvenim mrežama, uglavnom na Instagramu, često objavljuju sadržaji vezani uz tematiku klimatskih promjena, pa čak i aktualne lokalne događaje, poput nedavnog incidenta s ostavljenim smećem nakon večernjeg druženja u okolici Hrvatskog narodnog kazališta, neupitno je da su trenutno zabranjena fizička okupljanja jedini način pravomjernog i pravovremenog dolaska do šire javnosti. Iako se, dakle, pandemiji još ne nazire kraj, Laura ističe kako su upravo društvene mreže suvremeni nosilac globalnih pokreta pa vjeruje da bi Fridays for Future mogao imati svoj nastavak, pa i u kontekstu Hrvatske: “Znam da su trenutno Instagram i Facebook stranica Fridays for Future pokreta u Hrvatskoj vrlo aktivne te se svakodnevno objavljuju vijesti o klimatskim katastrofama, novim regulativama, nepoštivanja određenih zakona o zaštiti okoliša i slično. Aktivnosti i publika postoje, no bitno je zadržati postojeću, a potencijalno privući i novu publiku novim akcijama u javnom prostoru. Čini mi se da se bez tog segmenta ne može puno postići”.

Djeca budućnosti

Prethodno navedeni problemi poticanja aktivnog sudjelovanja mladih u zajednici, tiču se kako obrazovnog tako i sektora civilnog društva i lokalne samouprave. U velikom istraživanju Zaklade Friedrich Ebert o mladima u Hrvatskoj u 2018./2019 godini, pokazalo se da je samo 7 % mladih sudjelovalo na prosvjedu, dok je samo 1 % sudjelovalo u volonterskim akcijama ili aktivnostima civilnog društva. No, isto tako, od aktivnosti u kojima su mladi spremni sudjelovati posebno se ističe potpisivanje online peticije, no i ovdje je riječ o tek 17 % mladih. Također, zanimljivo je primijetiti da čak njih 73 % smatra da bi mladi trebali imati više mogućnosti da se u politici njihov glas čuje, što navodi do zaključka da se prosvjedne akcije i angažman u civilnom sektoru uopće ne prepoznaju kao validni načini uključivanja u zajednicu.

Takvi poražavajući rezultati samo su odraz cjelokupne trome lokalne društvene klime koja svojim manjkom senzibiliteta ne pokazuje nimalo sluha za građanske inicijative, civilno društvo i neformalnije tipove političkog djelovanja. No, pozitivan primjer lokalne podružnice Fridays for Future može dati naslutiti da je aktivistička scena mladih tek u začetku te se njezin zamah još treba dogoditi. Kako bi se omogućilo što veće javno uključivanje mladih u lokalne, ali i globalne inicijative, nužna je potpora u obrazovnom sistemu, pogotovo onom srednjoškolskom. Također, na razini lokalne samouprave nedostaje konkretnih strategija uključivanja mladih u različite oblike zalaganja za javno dobro. Kada se određena inicijativa i pokrene, mladi se susretnu s mnoštvom birokratskih prepreka, a hvatanje ukoštac s njima mogu si priuštiti samo oni najuporniji i privilegirani.

Iako je pokret nažalost bio naglo prekinut zbog pandemije koronavirusa, Fridays for Future je u Hrvatskoj zaista bio monumentalni događaj u pogledu aktivizma mladih. Laura, zajedno sa svojim timom je započela hvalevrijednu inicijativu koja ima potencijal okupiti jednu novu i svježu snagu angažiranih i osviještenih mladih ljudi, baš poput Rayen, Hilde i Pepper u filmu Dear Future Children. One su pozitivan primjer nove, odnedavno punoljetne generacije koja ima glas i snagu uistinu utjecati na kurs globalne politike i njen odnos prema radničkim pravima, političkim slobodama i mjerama za zaštitu okoliša.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici. 

Uz brojne globalne pokrete koji su trenutno fokusirani na zatvaranje ugljenokopa i lobiranje za donošenje klimatski progresivnih zakona u pojedinim zemljama, Fridays for Future, pokret proizašao iz školskih štrajkova u vrlo kratkom roku postao je jedan od najmasovnijih globalnih pokreta. Thunberg istovremeno postaje jedna od najvećih medijskih zvijezda za čiju se pažnju i priliku za fotografiranje otimaju razne političke ličnosti. Njen trenutni boravak u SAD-u praćen je očekivanim medijskim interesom što američki aktivisti pokušavaju iskoristiti za stavljanje dodatnog pritiska na politička tijela koja bi trebala donositi nove zakone o ograničavanju proizvodnje i potrošnje fosilnih goriva. Osim sastanka s političarima naklonjenim progresivnim ekološkim politikama, Thunberg je s još nekoliko mladih aktivista o posljedicama zanemarivanja problema klimatskih promjena govorila pred Američkim kongresom, a Senatorskom odboru za klimatske promjene jasno je poručila: “Žao mi je, ali ne radite dovoljno”.

Nadolazeći klimatski štrajk trebao bi podcrtati upravo ovu Thunberginu izjavu, jer iako pitanje klimatskih promjena postaje goruća tema političkih rasprava diljem svijeta, koraci koji se zaista poduzimaju su premali i nedovoljni ako želimo ostati unutar zacrtanih ograničenja ispuštanja CO2 kako se Zemlja ne bi zagrijala više od predviđenih 1.5 stupnjeva Celzijevih. Štrajk se održava tik pred Klimatski samit UN-a 23. rujna gdje bi zemlje članice trebale povećati napore za dostizanje ovih ciljeva. Štrajkovi i prosvjedi održat će se u više od 130 zemalja s više od četiri tisuće koordiniranih događaja.

U Hrvatskoj prosvjede organizira inicijativa mladih Fridays for Future Croatia, a odvijaju se u Splitu u 13 sati, te u Zagrebu, Rijeci i Osijeku u 18 sati. Ovog puta jedan od službenih suorganizatora prosvjeda je i Zelena akcija iz koje poručuju kako u potpunosti podržavaju globalni štrajk i prosvjed za klimu, te im je  iznimno drago da se nakon skoro 30 godina djelovanja Zelene akcije javljaju nove generacije mladih koje se priključuju borbi za klimatsku pravdu. “Pomalo je tužno što učenici i učenice moraju žrtvovati svoje obrazovanje odlazeći s nastave kako bi pozvali vlade na hitno djelovanje po pitanju klimatske krize. No s druge strane, štrajk je vrlo snažna metoda građanskog neposluha koja se u povijesti pokazala iznimno uspješnom i tu svakako vidim povezanost s borbom za radnička prava”, objašnjava Marija Mileta.

Nakon brojnih štrajkova i prosvjeda, mladi ovaj put pozivaju sve građane da im se pridruže u zajedničkoj borbi. Zanimljivo je također kako nije samo riječ o prosvjedu, nego se specifično naglašava ideja “štrajka”. Organizatori pozivaju građane da tog dana napuste svoja radna mjesta i pridruže se mladima koji na jednak način štrajkaju već mjesecima. Osim Splita, u Hrvatskoj se prosvjedi ipak održavaju izvan radnog vremena, a Leonarda Šmigmator iz Fridays for Future Croatia kaže kako su se za to vrijeme odlučili poučeni primjerom s prošlih prosvjeda u kojem su učenici, studenti i zaposleni bili u problemima zbog izostajanja s nastave/radnog mjesta, a svejedno su htjeli podržati inicijativu i doći na prosvjed. “Smatramo da je 18 sati idealno vrijeme s obzirom na to da se ispunjava ideja markiranja s nastave, a opet je optimalno vrijeme za sve zaposlene”, objašnjava aktivistica.

Klimatski štrajk su prvi put podržali i sindikati diljem svijeta, pozivajući svoje članove da se pridruže štrajku u zemljama u kojima je to zakonom omogućeno, a sve druge da se pridruže drugim prosvjednim akcijama. “Solidarnost sindikalnog pokreta u svijetu je uz vas”, poručila je Sharan Burrow, glavna tajnica Međunarodne sindikalne konfederacije, dodavši da “nema poslova na mrtvom planetu”. Dan uoči prosvjeda štrajk je podržao i Savez samostalnih sindikata Hrvatske. SSSH također zahtijeva donošenje strategije pravedne tranzicije, osnivanje posebnih fondova za osposobljavanje, prekvalificiranje i socijalnu zaštitu radnika, kao i investicijski plan za transformaciju europske ekonomije koja će istodobno biti u stanju osigurati kvalitetna radna mjesta. Naglašavaju kako je ove elemente potrebno ugraditi i u Nacionalnu razvojnu strategiju RH do 2030. koja je u procesu izrade. U medijskoj objavi predsjednik SSSH Mladen Novosel pozvao je članove i članice sindikata, kao i radnike i građane da se pridruže ovoj borbi za planet i za socijalnu pravdu, naglasivši da klimatske promjene zahtijevaju drukčiju industrijsku revoluciju, a pravedna tranzicija je jedini način da osiguramo da se taj proces ne odvije na štetu radnika već u korist svih ljudi.

Na saslušanju u Američkom kongresu 18. rujna, Thunberg je između ostalih postavljeno i pitanje zašto bi Amerika morala poduzimati drastične mjere u borbi protiv klimatskih promjena, ako isto ne rade druge velike zemlje kao što je Kina. Thunberg je na to odgovorila kako ona dolazi iz male zemlje gdje se političari koriste istom argumentacijom, ali za negativnu usporedbu uzimaju SAD. Hrvatski građani isto bi se vjerojatno s pravom mogli pitati zašto bi Hrvatska morala prilagođavati svoje zakone kada nismo ni blizu najvećim zagađivačima u svijetu. Šmigmator ipak kaže kako prosvjedi u Hrvatskoj nisu ništa manje važni od ostalih u svijetu. “Ako gledamo potrošnju po osobi, Hrvati su među glavnim proizvođačima CO2 iz osobnih vozila. No čak i da nismo, klimatske promjene nas neće zaobići stoga moramo djelovati i tražiti alternativnija i zelenija rješenja za određene projekte i industrije ako želimo hodati ulicom bez zaštitne maske na licu. Klimatske promjene tiču se svih građana, neovisno o nacionalnosti s obzirom na to da su lančani proces koji će promijeniti klimu u cijelom svijetu, a samim time i način života” objašnjava Šmigmator .

Svoje zahtjeve, među kojima su primjerice obustava svih fosilnih projekata u razvitku i ulaganje u razvoj ekološki prihvatljivih oblika obnovljivih izvora energije, te uvođenje edukacije o antropogenim klimatskim promjenama u nastavni program, mladi aktivisti uputili su Hrvatskoj vladi, no nisu zadovoljni s njihovom reakcijom pa poručuju da će ovaj put biti direktniji i glasniji. “Možda odluče spasiti život svoje djece dok još mogu”, poručuje Šmigmator.

“Želimo da nas čuju, da vide da smo u strahu i da nećemo odustati dok nema vidljive promjene. Zemlji je ostalo još 11 godina za smanjenje globalnih emisija za 50 posto kako bi se zaustavio daljnji rast temperature. Krećemo u borbu za sebe, našu budućnost i budućnost cijelog svijeta” stoji u najavi prosvjeda.

Šesnaestogodišnja Šveđanka Greta Thunberg prošloga ljeta pokrenula je inicijativu štrajkajući svaki petak ispred parlamenta u Stockholmu kako bi apelirala na zastupnike da učine više u borbi protiv klimatskih promjena. Nije niti slutila koliku će lavinu pokrenuti i da će njezin “štrajk za klimu” prekoračiti granice i stvoriti probleme u 75 drugih država zbog masovnih izlazaka učenika s nastave na prosvjede petkom. Dan 15. ožujak najavljen je kao Dan za klimu kada će se ujediniti sve inicijative mladih diljem svijeta i prosvjedima pružiti otpor ignoriranju velikoga problema koji se tiče svih nas. Među njima je i Hrvatska koja se pridružuje prosvjedom mladih u organizaciji maturantice Laure Skale i ostalih učenika iz inicijative School Strike 4 Climate Croatia.