Možete li približiti središnju ideju Remote Laba i opisati na čemu se temelji metodologija suradnje na ovoj platformi?

N.B.: Posljednje tri godine su nas natjerale da nanovo promislimo načine na koje radimo zajedno ili uopće zamišljamo suradnju koja je sasvim ovisna o tehnološkoj medijaciji. S druge strane, iako čitamo sadržaje na linearan način, zapravo većinom razmišljamo i stvaramo kroz formu mreže. Ovo su dva polazišta na kojima počiva Remote.Lab kao medijska platforma za kolaborativno istraživanje i kuriranje. Svjestan sam da je riječ “kuririranje” već krajnje bastardizirana, ali mrežno mišljenje zapravo podrazumijeva neki oblik kuriranja sadržaja. Ova je aktivnost pritom mišljena kao otvoren i dinamičan proces, jer u našem slučaju ne rezultira fiksnom formom “izložbe“ već upravo dijeljenom mrežom koncepata, slika, tekstova, podignutih dokumenta, videa i različitih online resursa. Da bismo kuriranju u digitalnom okruženju vratili (ili pokušali izgraditi) legitimitet, unutar suradničke platforme su nam se pridružili neki od naših najistaknutijih kustoskih kolektiva: WHW, Kontejner, Radiona, Drugo more, Domino i Greta. Njihovi fokusi i pristupi su različiti, što je bilo savršeno za sadržajni i funkcionalni razvoj i testiranje platforme. Remote.Lab je trenutno u beta fazi, zatvoren za aktivne korisnike, no otvoren za preview.

Koji su glavni izazovi prenošenja kompleksnih odnosa i potencijalno izuzetno guste mreže odnosa u vizualno jasan i pregledan sustav?

D.P.: Svakako je najveći izazov informacijskog dizajna veliki raspon, raznolikost podataka i različiti potencijalni scenariji korištenja jedne ovakve platforme. Svako uspješno rješenje podrazumijeva generalizaciju – kontrolirano pojednostavljivanje koje isključuje neke, potencijalno manje bitne elemente nauštrb važnih ili učestalijih. Zato je važno da se ciklus razvoja i redizajna događa kontinuirano, dok god se pojavljuju nove informacije. Primarni cilj prve faze projekta stoga je upravo bio taj da uz pomoć partnera, kao mogućih stvarnih power-usera, dođemo do novih realističnih uvida, koje smo možda previdjeli. Trenutno rješenje za prikaz i unos sadržaja prilagođen je za manje space-ove, no u planu već imamo i rješenja za druge modele prikaza prilagođene različitim mjerilima npr. obrada veće količine sadržaja kao i različitim modalitetima rada.

Mihael, na koji je način tvoja umjetnička praksa, u kojoj također koristiš vizualizacije istraživanja i veza između različitih podataka i konteksta, utjecala na rješavanje izazova ove platforme?

M.G.: Proces izrade mojih radova najčešće uključuje prikupljanje i obradu podataka, a na kraju i neki oblik vizualizacije tih podataka. S obzirom da Remote Lab nije klasična web stranica koja suhoparno prikazuje podatke, iskustvo stečeno kroz umjetnički rad s podacima u ovom projektu pokazalo se kao dobra podloga za osmišljavanje funkcionalnosti platforme te vizualiziranje podataka Remote Laba. Za vlastite radove inače razvijam kodove koji prikupljaju i obrađuju podatke te pokreću završni vizualni dio rada. Često isti kod koristim u više radova uz eventualne nadogradnje, prema specifičnosti svakog rada. Fragmenti koda ugrađeni u Remote Lab platformu nastali su iz ranije programiranih kodova za neke od mojih radova poput Sunčano uz mogućnost razbojništva, Arheologija rada te serija digitalnih pejzaža Status podataka, naravno sada prilagođenih potrebama platforme Remote Lab.

Deborah, Radiona je uz Kontejner, Drugo more, Domino i WHW diljelom partnerskog tima uključenog u Remote Lab platformu, ali također ima zadatak i ulogu prvih korisnika platforme. Možeš li se iz obje perspektive osvrnuti na proces prvih koraka izgradnje ovog sustava?

D.H.: U sklopu Remote Laba Radiona.org razvija svoj koncept Open Source Curating koji već više godina prototipiramo u različitim kontekstima – fizičkim i digitalnim. Za početak upoznavanja i ulaska u područje izabrali smo koncept prebacivanja kompletne povijesti našeg laba u digitalno sučelje. Nešto kao startna pozicija iz koje učimo o sučelju, otkrivamo njegove bugove i učimo o kulturi razumijevanja koegzistiranja u digitalnim prostorima, koji nisu samo društvene mreže. Nešto poput suvremene medijske arheologije koja je u kontinuiranom nastanku i ne staje samo prebacivanjem prošlosti u drugi interfejs, već upravo kroz Remote Lab nastaje novi entitet digitalnog laboratorija unutar kojeg možemo dalje razvijati suodnose s drugim organizacijama i stvoriti vizualno sučelje temeljeno na podacima (eng. data) za nove realnosti i sukreiranje inovativnih praksi.

Kroz Remote Lab zanima nas stvaranje paralelnih odnosa koji mogu postojati u nekoliko varijanti: 1) medijska arheologija i povijest organizacije, 2) digitalni entitet laba u prostoru kao samostalna jedinica i/ili u suodnosu s drugim korisnicima platforme, 3) upotreba platforme u organizacijskoj kulturi, 4) platforma kao digitalni prostor ili platno za nove umjetničke radove, 5) participativni koncepti za građane i 6) nadogradnja platforme na nove tehnološke prakse. Sve su to područja kojima bismo voljeli sa svoje strane unaprijediti iskustva Remote Laba. S druge strane, rad na platformi kao beta testerima nešto je što iziskuje vrijeme i upornost, proces je jednak praktičnim umjetničkim ili bilo kojim drugim praksama poput pisanja, stvaranja diskurzivnih artefakata ili teoretskim kustoskim praksama. Jasno, ono traži vrijeme za upoznavanje sa sučeljem, za shvaćanjem gdje u tom digitalnom prostoru možete sebe smjestiti i na koje sve načine te iziskuje razumijevanje medija. Za nas zaista nema razlike između djelovanja u fizičkim ili digitalnim teritorijima, ne pokušavamo jedno zamijeniti drugim, već nam se jedno nadograđuje na drugo, kao neki produžetak fizičkog/digitalnog entiteta organizacije. U tim procesima, jasno nam je da to nije platforma kratkoročnih rezultata s brzim rješavanjem zadataka, već nešto u što ulažete vrijeme i kapacitete dugoročnije. Ponekad mislite da vam ništa nije jasno, da bi u sljedećem trenutku imali jasno kristalizirane poveznice pred sobom s beskonačnim mogućnostima stvaranja jednadžbi koje uz to posjeduju nevjerojatnu digitalnu poetičnost.

Proces prvih koraka i „popikavanja” kroz platformu za nas je značio angažman članice laba Layle Munitić koja sigurno pliva u vodama UX dizajna i odlično poznaje različita digitalna sučelja „ispod haube”. Znači, ključan nam je bio odabir osobe koja ima motivaciju za duboki zaron u digitalne sfere koje su često kompleksna područja i za koje treba strpljenja pri otkrivanju bugova. Imati priliku prototipirati nešto u takvom sučelju smatramo nevjerojatnim privilegijem, jer zapravo možete vidjeti kako funkcionira digitalno gradilište i kako ga možete kroz svoj rad i unos podataka unaprijediti.

Nalazimo se u dobu gdje velike tvrtke i korporacije stvaraju digitalne prostore skoro kao nadomjestak za stvarni život, i Remote Lab nekako vidim kao art&tech&culture&education strike back. Sama činjenica da možemo stvarati suradničke prakse ili makar samo refleksije prethodnih suradnji kroz digitalno sučelje je vrlo uzbudljivo i motivirajuće. Uz meta aspekt, Radioni se platforma nadovezuje na gamifikacijski i istraživački pristup koji njegujemo kroz prototipiranje s pravom na grešku i kontinuirano učenje kroz rad i dokolicu. Činjenica da platforma u budućnosti može dovesti do suradničkih praksi između organizacija u digitalnoj sferi u različitim formatima, jednostavno je nadahnjujuća. Zbog toga Remote Lab.

U posljedenje dvije godine primjećujemo “eksploziju” digitalnog sadržaja. Kako balansirati potrebu i nužnost online povezivanja s pitanjem (energetske) održivosti?

N.B.: Eksplozija online sadržaja i potreba za povezivanjem nisu nužno vezani. Dominantne online platforme temelje se na ideji pasivne konzumacije u stilu tik-toka, kojom se korisnike uvlači u dopaminske slapove digitalnog sadržaja iz kojih je teško izaći. Ideja hipnotičke konzumacije zamijenila je ideju povezivanja. Danas kada svjedočimo kraju njihove tehnološke ere, društvene platforme su zapravo otvoreno odustale od ideje povezivanja jer ono je i onako od početka bilo tek izlika za ekstrakciju osobnih podataka i targetirano oglašavanje.

S druge strane, platforme poput zooma, u post-pandemijskom vremenu povezivanje su odvele do suprotnog apsurda. Oba principa su dugoročno neodrživa, u psihološkom, društvenom, a posljedično i ekonomskom smislu. Međutim, dok spomenute paradigme i dalje dominiraju, učinilo nam se zanimljivo krenuti u suprotnom smjeru, i zamisliti platformu koja se ne temelji na linearnom scrollu, već na dijeljenom prostoru povezanih sadržaja. Ono što se na Remote Lab-u objavljuje nisu nužno sadržaji nego smislene veze među sadržajima. Rekao bih da je Remote nešto između medijske platforme, kuriranog repozitorija i relacijskog note-taking alata.

Kako održati kontinuirano korištenje ovakvog sustava od strane kreatora sadržaja i potencijalnih istraživača u kontekstu u kojem ne samo društvene mreže preuzimaju ulogu primarnog izvora informacija, oglašavanja i umrežavanja, već se i zbog sve većeg iscrpljivanja kulturnih praktičara u komuniciranju svog rada teži automatizaciji ovakvih procesa?

N.B.: Velik napredak na polju umjetne inteligencije (AI) posljednju godinu dana, posebno kroz sustave za generiranje slika poput DALL-E-a i Stable Diffusion-a, ili nedavno objavljenog ChatGPT-a za generiranje teksta, u pitanje dovodi većinu postojećih modela kreacije digitalnog sadržaja. Odgovori neurualnih mreža na naše upite (prompts) toliko su sofisticirani da ih uzimamo s divljenjem i nekritički. Za neke djelatnosti ovakva automatizacija ima savršenog smisla. No u nekim situacijama i za određene društvene skupine, AI već neko vrijeme predstavlja instrument daljnje društvene segregacije, a potencijalno i životnu ugrozu. Unutar Remote ekipe već neko vrijeme traje razgovor o AI-u, no bilo kakav korak u tom smjeru ne bi trebao proizvoditi “zatvorena, gotova rješenja” koja bi se mogla copy-pastat, već dijagramirane prijedloge koji zahtijevaju daljnji, kolaborativni angažman. Na kraju, ljudi trebaju biti ti koji povezuje točkice, a kontrola korisnika nad vlastitim podacima, sadržajima i vezama će presudno utjecati na perspektive korištenja platforme.

Koji je sljedeći korak u razvoju platforme?

N.B.: Do sada smo bili usmjereni na dizajn sučelja te razvoj osnovnih funkcionalnosti i sadržaja kroz suradnju s partnerima. Na ovom polju nas čeka još dosta posla jer je sve još u procesu. Međutim, sljedeću godinu posebno ćemo se posvetiti infrastrukturi u pozadini platforme. Pritom mislim na kreiranje open-source standarda koji bi korisnicima omogućio punu kontrolu nad njihovim podacima i sadržajima, što bi razvoj platforme odvelo u smjeru kojeg trenutno možda ne možemo ni zamisliti.

Tematska cjelina sastavljena je od serije slika na platnu i intervencija na ready made print reprodukcijama koje prikazuju preobrazbu jednog te istog motiva. Preslagivanjem dijelova motiva nastaju slobodnije kompozicije koje “iz ezoteričnog prelaze u dekorativno”, stoji u najavi izložbe. 

Crteži i intervencije na print reprodukcijama nastali su za vrijeme autorove umjetničke rezidencije u Lisabonu 2018. godine. Sve reprodukcije korištene u tih mjesec dana boravka pronađene su na odlagalištima ili kupljene na sajmu za par eura, dok se nakon povratka u Zagreb praksa nastavlja s predlošcima iz obiteljske ostavštine uglavnom anonimnih printeva što su završili po podrumima, izopćeni od svoje dekorativne funkcije. 

Izložba ostaje otvorena do 15. veljače 2019. 

Kako stoji u najavi, umjetnicu zanimaju “slučajnost i promjena kao materijali kojima se prostor može graditi, načini na koje ih on apsorbira te kakve zone u prostoru nastaju njihovom akumulacijom – sigurne, nesigurne, učvršćene, oštre, nestabilne, zgusnute”.

Kroz trajanje izložbe instalacija se “taloži” svakodnevnim raštimavanjima koja u nju umjetnica unosi mijenjajući položaje predmeta ovisno o namjeri, slučajnosti, potrebi, događaju ili nekoj drugoj intervenciji koja se dogodi unutar prostora instalacije/galerije. Rad je stoga djelomično improvizacijski. Korištene predmete Gatolin bira tako da svaki ima svoju suprotnost unutar cjeline (neki su osobni, a neki nađeni, cijeli ili slomljeni, uporabni ili potpuno neupotrebljivi), što stvara tenziju iz koje umjetnica može pokrenuti «neke slučajnosti, kaose i promjene».

Prvi oblik ovog istraživanja prostora razvio se u sklopu završnog rada na preddiplomskom studiju Novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Izložba je izložba je dio programa Interface 2018, a otvorena je do 21. studenog.

Riječ je o višegodišnjem projektu, istraživačko-izložbenog karaktera, u sklopu kojeg se surađujući s raznim glazbenicima i performerima, pet skulptura prevodi u pjesme. Tekstovi pjesama su djelo kustosa i likovnih kritičara. Glazba, kao i tekstovi pjesama, interpretiraju skulpture. Projekt se bavi performansom kao multimedijalnim i kolaborativnim procesom prevođenja koji nadilazi pojedinačni čin interpretacije.

Izložba ostaje otvorena do 16. studenog. 

Festival po prvi put na jednom mjestu okuplja međunarodne i domaće umjetnike, programere i inženjere koji se bave audiovizualnom umjetnošću za koju koriste analogne osciloskope i lasere. Zagrebačka publika, umjetnici, ali i svi ljubitelji glazbe i vizualne umjetnosti, imat će jedinstvenu priliku naučiti više o stvaranju audiovizualnih djela na vektorskoj osnovi, kao i znanstvenoj i umjetničkoj povijesti tih tehnika iz pedesetih godina nadalje od najboljih svjetskih umjetnika, programera i glazbenika.

Program se sastoji od izložbenog dijela (izložba Douglasa Nunna i Teda Daviesa u Galeriji Greta od 1. do 4. listopada), dnevnog konferencijskog dijela (predavanja, razgovori, okrugli stolovi, prezentacije softverskih alata) te večernjih audiovizualnih nastupa. U njima će svoje vještine predstaviti devet domaćih i stranih umjetnika, među kojima se ističu zvijezde eksperimentalnog zvuka Jerobeam Fenderson i Robert Henke, jedan od osnivača festivala i veteran multimedijalne umjetnosti u Hrvatskoj Ivan Marušić Klif te pripadnica mlađe generacije umjetnica zvuka Hrvoslava Brkušić.

Performansi se odvijaju u Hali V. Tehničkog muzeja (ulaz iz Tratinske ulice), a ulaz na sva događanja festivala, osim radionica, je slobodan.

Serija je nastala 2018. godine na formalnom skupu na kojemu je bio okupljen velik broj visokopozicioniranih državnih i vojnih dužnosnika. Međutim, o važnosti skupa možemo tek nagađati – umjesto dokumentarnih fotografija kakve bi bile očekivane, Bavoljak nam otkriva tek niz obrisa i silueta, mutne ovale lica i grupe likova koji se na njegovim fotografijama pretvaraju u plohe i mrlje. Na pojedinim fotografijama subjekti su jasniji i uskoro prepoznajemo predstavnike najvišega državnog vrha.

Kako u predgovoru izložbe ističe Lana Lovrenčić, “višeznačnost fotografije prepoznaje se u tome što je moramo čitati u odnosu na kontekst. A kontekst u kojemu su ove fotografije snimljene društveno-politička situacija obilježena visokim stupnjem nepovjerenja u institucije i demokratske predstavnike. Transparentnost koju zahtijeva demokracija i poštivanje procedura, vjera u političke predstavnike i dostupnost demokratskih alata za sankcioniranje neodgovornoga političkog djelovanja danas se, nažalost, čine kao teško ostvarivi ciljevi. Stoga, u društvu u kojem se visoki dužnosnici nerijetko povezuju s korupcijom i gospodarskim kriminalom, fotografiranje njihovih klasičnih – izoštrenih – portreta udaljenije je od istine od niza zamućenih obrisa.”

Izložba ostaje otvorena do 7. rujna.

Kako stoji u najavi izložbe, njihovo istraživanje vizualnog polja proizlazi od istraživanja znanstvenika o učincima svjetlosti, nijansi i zasićenosti na percipiranu dubinu između susjednih regija. “Kao grupa, gledajući naš objekt ispitivanja, arbitrarno dodjeljujemo vrijednosti dotičnoj boji, a zatim ga izjednačavamo s prosječnom vrijednošću koja ovisi o tome koliko je od nas radilo na radu. Koristeći znanstvene činjenice kao početak naše namjerno-proizvoljne igre bojama, želimo strvoriti produkt koji odgovara i znanstvenim činjenicama i našim proizvoljnim, prilagođenim filtrima kroz koje provlačimo naše početne vrijednosti boja objekta.”

Rad asocira na video igru neprestanog kretanja i ponavljanja, putem malih polja, kvadrata i okvira koje autor ispunjava svojim pokretima. Godine 2016. video materijal je montiran i dobiven je željeni efekt “bez kraja“ koji simbolizira vječno odmicanje, bijeg od stvari koje sputavaju u životu.

Multimedijski umjetnik Željko Jančić Zec rođen je u Rijeci, a diplomirao je u Nizozemskoj na Amsterdamse Hogeschool voor de Kunsten. Nastupio je i izlagao u Europi i Americi, član je UPUH Zagreba i Rijeke te IG Freie Theaterarbeit i Bildende Kunst u Beču. Utemeljitelj je umjetničke udruge Part of art u Beču koja djeluje kao platforma različitih umjetničkih pravaca. Predaje izvedbenu i vizualnu umjetnost u raznim školama i institucijama u Hrvatskoj i inozemstvu, te na raznim festivalima. Producirao je nekoliko kratkih eksperimentalnih filmova koji su uspješno prikazani na međunarodnim filmskim festivalima. Dobitnik je nagrade za film Waterish na međunarodnom festivalu Choreographic Captures International Competition 2008 Joint Adventures te za film The Second Man na 41. festivalu KRAF u Rijeci.

Na slici Daj se smiri I (akrilik na platnu, 140×90 cm) fokus je na povezanosti čovjeka i prirode, u ovom slučaju umjetnika i psa. Ovdje je ujedno pas u ulozi onog koji daje mir i poziva na smirenost. Daj se smiri II (3D laserski ispis u staklu, 5x5x8 cm) je autoprtret, nastaou Bangkoku, koji prikazuje Kraškovićevu zahvalu, pozdrav i veliko poštovanje upućeno Tajlandskom narodu i njihovoj kulturi utemeljenoj u budizmu. Autor u predgovoru ističe kako su radovi različite tematike i izvedeni u različitim medijima, ali da oba govore o čežnji i potrebi za unutarnjim mirom. Također oba djela povezuje prikaz potrebe da se mir prima ili dijeli sa okolinom, to jest drugim ljudima ili prirodom općenito.

Blizu kraja (epoxy, poliuretan, aluminijska šipka, akrilik) je rad koji čini grupa skulptura koje prikazuju 13 živih i jednu mrtvu kunu u prirodnoj veličini. Radi se o diorami koja je postavljena na pod galerije. Svaka pojedina skulptura kuna, drugačija je kako u boji, tako i u karakteru. U skladu s time svaka kuna se na drugačiji način suočava sa smrću člana svoje družine. U ovom radu bavim se kontrastom života i smrti, koji se isprepliću sa kontrastom materijalnosti i duhovnosti. Sam naziv sugerira i pitanje sa kojim su suoćene stilizirane kune, ali također svaka asocijacija na hrvatsku valutu nije slučajna, navodi Krašković u opisu rada.

Plava kuverta (akrilik na platnu, 140×90 cm) nastala je kao reakcija i protest samog umjetnika spram prekomjerne količine korupcije u Republici Hrvatskoj. RH je naime prema svim statističkim pokazateljima među najgorim zemljama u Evropi kada govorimo o mitu i korupciji. Ova slika može funkcionirati i kao asocijacija na uručenje sudskog poziva, službenog pisma, ovrhe i slično, no nije nužno, jer promatrač može promišljati na različite načine što se to nalazi u pismu, te tko ga komu i zašto uopće daje, navodi se u predgovoru izložbi.

Denis Krašković (1972., Zagreb) je u rodnom gradu maturirao na Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn, gdje je i predavao na Kiparskom odsjeku od 1996. do 2007. godine. 1994. diplomirao je na Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 2007. do 2017. g. bio je profesor na Likovnom odsjeku Umjetničke akademije u Osijeku. 2010. Magistrirao je na Akademiji za likovno umetnost u Ljubljani. 2015. godine bio je gost profesor na Kiparskom odsjeku Akademije za Glazbu i vizualne umjetnosti u Pečuhu. Dobitnik je više nagrada, između ostalih i Grand prix Salona mladih u Zagrebu 2000. godine. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Autor je 14 javnih skulptura, između ostalih Kit na zagrebačkom jezeru Jarun, Janje i Morž ispred Arene Zagreb, te Neandertalac I i Neandertalac II u Krapini.

Izložba ostaje otvorena do 9. lipnja svaki dan od 18 do 21h.

U fokusu izložbe feminističko je kolažiranje svakodnevice koja se tiče društevnog, političkog, ekonomskog, afektivnog, zdravstvenog, reproduktivnog, privatnog i javnog života žena u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji u periodu od 1946. do 1953. godine. Polazeći od dokumentacije i materijala iz online arhiva, pored nužnih pitanja koje donosi njihov sadržaj kada je riječ o revolucionarnim promjenama i istorizaciji samog pokreta, Andreja Dugandžić, iskorakom u kolažiranje, odgovara i na pitanje koje se tiče izlagačkih formata arhiva i arhivske dokumentacije. 

Povodom otvorenja izložbe na istom mjestu, u 17.30 sati održava se i razgovor s Tijanom Okić, jednom od urednica zbornika Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava (Sarajevo, 2016). U razgovoru koji moderira Renata Jambrešić Kirin pokušava se odgovoriti na pitanje što ostaje kao trag (prisutnost odsutnosti) nakon ukinuća AFŽ-a 1953. godine. Kako najmasovniju feminističku platformu i njezinu emancipatorsku agendu misliti danas, nakon “kraja historije”? Kako interpretirati biografije (bosanskohercegovačkih) revolucionarki u kontekstu kontradiktornih i nekonzistentnih politika jugoslavenskog “državnog feminizma”? Što nam danas znače iznevjereni ideali i neviđeni entuzijazam (nevidljivih) žena u socijalističkoj epistemi, modernizaciji, urbanizaciji i razvoju javnih politika i praksi (proizvodnih, društvenih, umjetničkih, medijskih)? Koja je uloga digitalnog arhiva Crvene za feminističko razumijevanje diversifikacije rodnih uloga i krize progresivnih ideja u društvima koja vlastito pamćenje i dalje oblikuju kroz mit i/ili amneziju? 

Razgovor i izložbu organiziraju Udruženje za kulturu i umjetnost CRVENA i Centar za ženske studije Zagreb u sklopu projekta Organizirane žene na ljevici u periodu između dva rata, tijekom Drugog svjetskog rata i nakon rata. Program se organizira u sklopu proširenog programa Trnjanskih krijesova 2018. 

Izložba je otvorena do subote, 12. svibnja 2018. u 20 sati.