Potreba za adekvatnim gradskim prostorima za produkciju i prezentaciju suvremene umjetnosti dosegla je, kako navode organizatori_ce, točku kulminacije. Tim povodom, na konferenciji Nove perspektive prostora za kulturu bit će predstavljen istraživački izvještaj koji je izrađen u okviru projekta Javni prostor je ključan za sudjelovanje građana. Njime će se izložiti “nalazi, zaključci i preporuke (…) o dodjeli prostora za kulturu”, a obuhvaćeni su provedeni natječaji u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Osijeku i Rijeci.

Nadalje, održava se javni razgovor u kojem sudjeluju pozvani predstavnici_e “institucija, gradskih upravnih tijela, ustanova u kulturi, mjesnih odbora, organizacija civilnog društva, korisnika prostora, umjetnika_ca, strukovnih organizacija, te inicijativa za prostore” s ciljem da se ocrtaju “izazovi i prilike dodjele i korištenja prostora za kulturu u Gradu Zagrebu”.

Detaljni program pronađite ovdje.

Jagoda je – na otvorenju izložbe rekla je kustosica Leila Topić – bila osoba koja je spajala ljude i omogućavala nove kreativne poticaje, što Kurtela i uklapa u koncept Ateljea Jagoda kao “vlastite sobe” i njenog, za javnost otvorenog, diskurzivnog programa Vježbe. Upravo u tom prostoru od kojeg je sve krenulo srećem se s Ninom radi razgovara o izložbi Jagoda: Prostori nevidljivog koja je u MSU-u otvorena od 23. siječnja do 9. ožujka.

Na ulazu u Black Box MSU-a, gdje je postavljena izložba, dočekuje nas srednjometražni film Jagode Kaloper Žena u ogledalu koji je 2011. godine premijerno prikazan u MSU-u. Premijerom u muzeju, a ne kino dvorani (iako je film godinu dana kasnije prikazan na Zagreb Doxu), prema riječima Leonide Kovač, impliciralo se problematiziranje samog žanra filma. Možemo li reći da kroz ovu izložbu ti (re)problematiziraš fluidnost žanrova, multidisciplinarnost Jagodinog rada?

Svakako, mislim da se s tim inače u svom radu vrlo često susrećem. Nikad nisam ni u jednoj kategoriji, uvijek sam negdje između medija i prvo konceptualno promišljam stvari pa tek onda dolaze prikladni mediji za realizaciju mojih ideja ovisno o samom kontekstu i raznim okolnostima u kojima rad nastaje. 

Ovaj rad, isto kao i mnogi moji radovi do sada, spaja različite elemente – od filma, videa do instalacije, konceptualnog promišljanja i diskurzivnog djelovanja. U ovom slučaju zanimalo me kako nematerijalni prostor dotičnog ateljea – u kojem je prvo stvarala jedna, a zatim druga umjetnica – materijalizirati. Sagledavam ga kao metaprostor, prostor memorije, prostor nasljeđa i raznih fikcija te promatram kako ti prostori / objekti / krajolici mogu postati alati za daljnji razvoj moje umjetničke prakse.  

Kroz istraživanje Jagodinog rada ogledalo je isplivalo kao jedno od važnih elementa s kojim se ona često u svom radu bavila, između ostalog kroz taj film u kojem snima sebe u refleksijama. Leonida Kovač je napisala knjigu o njenom radu naslova U zrcalu kulturnog ekrana, a i kad sam ušla u ovaj prostor, bilo je dosta ogledala svugdje, na onim vratima, u kuhinji, sa strane, bilo je ogledala samo postavljenih u prostoru i to mi je bilo jako zanimljivo. Tako sam i krenula s idejom dekonstrukcije ogledala. Ja se možda nikad ne bih u svom radu s tim bavila, ali baš zato mi je bio izazov kako to ogledalo dekonstruirati i što s njim napraviti da nije tipičan lacanovski odraz gledanja u ogledalo, itd. Kako se uopće u suvremenoj umjetnosti nositi s tim medijem? 

Tako nastaje serija lightboxova gdje u stvari skidam i oduzimam ogledalu njegovu funkciju na nekim dijelovima. Uz pomoć kemikalija, te mehaničkim putem, strugajući, skidala sam dijelove tog refleksivnog sloja pa sam na te dijelove koji postaju prozirni lijepila fotografije iz arhiva isprintane na paus-papir tehnikom kolaža. Na stražnju stranu ogledala lijepim samoljepljivu magnetnu traku koja se doslovno samo klikne na metalnu kutiju koja je na zidu, a između njih je i lampa. Tako istovremeno možete vidjeti sebe u odrazu u ogledalu ali i kolaže stvorene od arhivskog materijala koji se djelomično probijaju kroz ogledalo.

Drugi rad u kojem se pojavljuje element ogledala nalazi se desno gore na samom ulazu u Black Box. Tu je ideja bila da film odnosno pokretnu sliku ne vidite direktno s ekrana već u odrazu tri ogledala koji su postavljeni pod različitim kutevima. To mi je bilo zanimljivo rješenje gdje ti u stvari ogledalo ne koristiš da gledaš sebe, nego da gledaš ekran u refleksiji ogledala. Kako se krećeš kroz prostor događa se druga slika, druga dinamika, drugi prostor i vrijeme, itd. 

Kako Jagoda koristi ogledalo kao (auto)refleksivni, feministički alat kroz objektiv kamere, a kako ti preuzimaš i razrađuješ taj odnos prema pogledu (autorski i gledateljski)?

Ona je jedan zanimljiv i specifičan primjer – bila je objektificirana i doživljavana kao zgodna žena, a u stvari je njen autorski rad bio potpuno zanemaren. Kroz svoju umjetničku karijeru ona se nije uspjela dovoljno realizirati jer nije imala prilike, uvijek su je zvali i gledali i doživljavali više kao lijepu glumicu, ženu, seks simbol. Kad je u pitanju njen rad, ono što je meni važno u odnosu na moju praksu je pitanje autorstva. Ja sam se puno bavila i plesom i izvedbom i kao plesačica za druge koreografe, i iako je danas u suvremenom plesu to progresivnije, radi se o sličnoj poziciji interpretatorice. 

Kroz tekstove i razgovore s njenim kolegama saznajem da ona politički i kritički nije preispitivala svoju specifičnu poziciju sve do pred kraj svog života, do filma Žena u ogledalu. Ona tu prvi put autorefleksivno sagledava svoju poziciju i propituje uloge koje je glumila u filmovima muških redatelja tako da ih rekonstruira, u ovom slučaju iz pozicije redateljice. Sad uzima kameru u svoje ruke i snima iz svoje pozicije. Doživljavana je od strane javnosti, publike, itd. kroz “male gaze”, a sada imamo drugi pogled iz njene perspektive. 

Ona radi u vrijeme kad u Zagrebu buja konceptualna scena..

U početku je djelovala oko Koščevića i galerije SC koju je on vodio 60-ih i 70-ih godina gdje su izlagali Sanja Iveković, Martinis, Trbuljak, Braco Dimitrijević i ostali. Tamo je imala svoju prvu samostalnu izložbu 1970. godine pod nazivom Neimenovani ambijent. To je bilo vrijeme kad su se oko SC-a događale progresivne stvari, zatim nove tendencije itd. U Zagrebu su tada gostovali i umjetnici poput Josepha Beuysa, Marine Abramović, Johna Cagea, Victora Vasarelyja, Sota, Burena i mnogih drugih. Iako se voli vjerovati da je to bilo progresivno vrijeme i da su žene isto imale svoju poziciju u Jugi, kroz ovo istraživanje se to nije pokazalo baš tako jednostavnim. Kad pitamo Koščevića i sve te muške kustose tog vremena, svi će reći da je Jagoda bila super žena, zgodna, društvena, okupljala ljude, ali kad pokušamo pričati o njenom radu to nitko nije ozbiljno shvaćao. 

Materijale skupljane tijekom istraživanja sa suradnicom Sarom Simić kategorizirala si u arhivske mape dostupne na službenoj web stranici svoje umjetničke organizacije Jagoda.

Saru Simić sam zvala jer se kao mlada profesionalka kroz svoj rad fokusirala na istraživanje filmskih praksi autorica manje etabliranih u filmskoj povijesti, pa tako i u kontekstu Jugoslavije.

Arhiviranje iz moje perspektive kao umjetnice (ja nisam istraživačica i nisam povjesničarka umjetnosti) ne predstavlja klasičan arhiv, nego ideje i preispitivanje što arhiv jest. Zato su u ovoj izložbi ranije spomenuti lightboxovi hibrid arhivskog materijala koji postaje autonomni rad za sebe. 

Prva mapa je Legacy Archive koja je kronološki postavljena i vizualno podijeljena na dvije strane: autorica / glumica, da se vidi što je Jagoda radila kao glumica u isto vrijeme kao autorica. Naravno vidimo da glumački dio prevladava.

Druga mapa je Appearance and Presence – tu smo išle u gradske arhive, novine, skupile fotografije i njene izjave iz raznih intervjua. Jagoda je u stvari bila dosta eksponirana. Kada smo krenule slagati materijal, dizajnerica Lana Grahek je predložila da vizualno izvlačimo njene javne izjave te ih je složila u mapu. Zanimljivo mi je bilo vidjeti sve te nasumično izabrane izjave na jednom mjestu. 

Onda imamo tragove koje smo našle u prostoru, to su Traces and Objects. Ovdje je npr. njena prva izložba, Boris Bućan je radio plakat za tu izložbu u SC-u, tu su razni plakati, katalozi, neki kućanski objekti, odjeća, i recimo, jedna mini DV kazeta s video materijalom koji je Jagoda snimala na Zlarinu. Sve sam tu našla. 

Zatim je Theory and Premise s tekstom Sare Simić Undesirable History, koja se između ostalog kritički osvrće na koncept stereotipizirajućeg muškog pogleda i eksploatacije ženskog tijela te politike zaborava uvjetovane rodnim režimima moći. 

Zadnja mapa, Future Repairs, još je u pripremi i sastojat će se od mojih novonastalih radova koji su se izrodili iz ovog istraživanja.

Ti se umjetnički u biti baviš svojim iskustvom ulaska u Jagodin prostor, ne samim njenim opusom rada. 

Tako je. Ideja prostora mi je bila jako važna. Od samog ateljea kao fizičkog prostora do ateljea koji ima neku drugu dimenziju, on je prostor memorije, prostor imaginacija, transformacije, prostor fikcija. Pitala sam se kako taj prostor materijalizirati a da nije samo fizički atelje. Tako nastaju i video materijali tj. pokretne slike koji su dio izložbe. Oni prikazuju prašinu koja je skupljana iz ateljea i koja je snimana mikroskopom u Institutu Andrija Štampar. Prašina je simbol tog nevidljivog što ostaje, neka memorija, zapisani kod u nečemu što se ne vidi golim okom. Mikroskopske čestice. Putem posebnih metoda montaže pretapam razne tragove iz prostora i stvaram krajolik koji se generira i raspada. Prostor koji je živ, koji se transformira, koji je pun potencijala za neke nove imaginacije. 

Pored toga, bila mi je važna ideja doslovnog premještanja ovog prostora, pogotovo u institucionalni kontekst muzeja, iz nekoliko razloga: prvo zbog gradnje vidljivosti, drugo da se vidi u kojim uvjetima rade umjetnici, da se vidi koliko je to malo, da se vidi gdje je Jagoda živjela i radila. Ali istovremeno mi je bilo važno da se vidi da iako dotični atelje ima samo 25 m2, njena a sada i moja “vlastita soba” – A Room of One’s Own Virginije Woolf – opstaje kao siguran ženski prostor za nesmetani razvoj različitih umjetničkih znanja, ideja, praksi ali i kao prostor skrbi, zajedništva, solidarnosti, inkluzivnosti i razmjene. Da se vidi koliko je važno imati prostor za nesmetani umjetnički rad.

Tako nastaje centralni dio izložbe, metalna konstrukcija, koja je naznaka ovog ateljea u mjeri jedan naprema jedan, u prirodnoj veličini. Za vrijeme trajanja izložbe on će služiti kao svojevrsni poligon za razna druženja u kojem će se održati diskurzivni program Vježbe. U sklopu izložbe održat ćemo dvije koje ćemo smjestiti u samu izložbu, točnije u metalnu konstrukciju koja nagovještava prostor ateljea. Propitivat ćemo s jedne strane aktualnu temu dodjele gradskih ateljea i važnosti radnih prostora koji kronično nedostaju u Zagrebu gdje će gostovati razni umjetnici, kulturni radnici i predstavnici nove inicijative Trebamo radne prostore, a moderatorica će biti Ana Kutleša iz BLOKa. S druge strane, jednu Vježbu posvetit ćemo zapostavljenom ženskom umjetničkom nasljeđu gdje će se mlade umjetnice i filmske kritičarke osvrnuti na razne ženske pozicije u kontekstu jugoslavenskog crnog vala pa sve do danas.

Referirala si se na nedavno objavljen natječaj Grada Zagreba za zakup gradskih ateljea. Kao jedna od korisnica gradskog prostora, kako vidiš značaj dostupnosti tih prostora za umjetnike? Koliko su procesi dobivanja ateljea od grada do sad bili (ne)transparentni?

To je važna tema. Ja sam jedna od rijetkih kolegica mlađe generacije koja je dobila ovaj atelje u vrijeme Bandića, kad se to nije dobivalo putem javnih natječaja. A ja sam ga dobila ne zato što sam imala veze s Bandićem, nego zato što sam uselila u ovu zgradu i saznala od susjeda da je iznad mog stana jedan prazan atelje. Prije nisam ni znala gdje su ti ateljei, to nije bilo poznato javnosti, nije bilo transparentno. Postojale su neke liste, ja sam na tu listu 2007. poslala prijavu. Kad sam se 2017. vratila iz Berlina tu je bio taj prazni atelje u kojem nije bilo nikoga već godinu dana. Išla sam u Grad, kucala na sva vrata, pitala što je s tim, kad će biti natječaj, da li postoji natječaj? Nitko ništa nije znao. Bila sam uporna, išla svuda, govorila o Jagodi Kaloper, da je to vrijedno nasljedstvo, da se želim time baviti. Kažu mi da pošaljem prijavu, kažem ja njima da sam to napravila prije deset godina, da sam na listi. Oni meni, kojoj listi? Tad sam mislila nema šanse. I ništa, poslala opet, nazvali su me za dva mjeseca da su mi dodijelili prostor. Ali samo zato što sam bila uporna, malo pilila s Jagodom, zato što sam došla iz Berlina i zato što je to, budimo realni, prostor od 25 kvadrata na zadnjem, petom katu bez lifta u ne baš predobrom stanju. 

Apsolutno podržavam inicijativu trenutne gradske vlasti da se pitanje ateljea regulira, da postoji javnosti dostupna lista prostora i korisnika_ca te transparentan javni natječaj gdje će se na temelju umjetničkih postignuća dodjeljivati podrška u obliku prostora za rad. Nažalost, smatram da novi pravilnik i novoodređeni kriteriji jasno ukazuju na nerazumijevanje nadležnih o kompleksnosti naših umjetničkih praksi i specifičnosti radnih prostora ateljea. Žao mi je da se novi pravilnik nije radio u dijalogu s korisnicima, da u radne grupe nisu bili uključeni umjetnici, mislim da je to veliki propust.

Primjerice, ono što će presuditi na ovom natječaju, pored izložbi i nagrada za koje vjerujem da će mnogo umjetnika dobiti maksimalan broj bodova, je zajedničko korištenje prostora više fizičkih osoba. Prednost time dobivaju oni korisnici kojima je dovoljan stol i računalo za rad, te se u prostor od 25 m2 može smjestiti i više ljudi što za praksu samostalnog umjetnika jednostavno nije poticajno. Radi se o uglavnom komercijalnijim i ekonomski isplativijim djelatnostima (dizajn, arhitektura, film, itd.) koji svoje usluge mogu lakše naplatiti dok se vizualni umjetnici takvom odlukom ponovno postavljaju u prekarnu poziciju. Ukratko, kriteriji za samostalne umjetnike ne bi smjeli biti isti kao i za ostale osobe koje djeluju u području kulture i umjetnosti. Umjetnicima je potreban prostor za koncentraciju i introspekciju, dok kulturni radnici zahtijevaju prostor za suradnju i administrativne funkcije…

Po novom pravilniku također možete djelovati u jednom prostoru najviše 10 godina. Mnogo dosadašnjih korisnika ulagalo je svoja sredstva (uključujući i mene) u ponekad ozbiljne zahvate kao što su sanacije krovova, nova stolarija, uvođenje centralnog grijanja itd. i te cifre nisu male. Sumnjam da će se po novom pravilniku korisnici olako upuštati u takve investicije ako već unaprijed znaju da kroz nekoliko godina moraju izaći. To nije održivo ni za Grad, ni za korisnike.

Mislim da puno ljudi ne razumije što znači radni prostor ateljea. Za mene je to prostor kontinuiranog procesa, razvoja, transformacije, gdje ste okruženi radovima u nastajanju koji se razvijaju kroz godine rada, raznim materijalima, alatima, strojevima… To je prostor konstantne nadogradnje, eksperimenta, razvoja i puno prljavog i bučnog posla gdje razvijate određenu vrstu prakse. Svaki atelje je jedan procesualni umjetnički rad za sebe, jedan krajolik. To nije prostor koji se može tek tako dijeliti s nekim ili samo tako preseliti. Ispada da je natječaj sam po sebi jedan veliki paradoks jer umjetnički atelje bi prije svega trebao biti prostor individualne kreativnosti, kontemplacije, koncentracije, mira i ono najvažnije, kontinuiranog rada.

Bitno mi je o tome pričati jer uvjeti u kojima radimo i kvaliteta radnih prostora uvelike utječu na naš umjetnički rad. Jagodina kćer Ana mi je rekla da kad je Jagoda ušla u ovaj prostor njoj se tu nešto dogodilo i počela je raditi na filmu. Ona je tu sjela, konačno u svom prostoru počela autorefleksivno razmišljati, godinama snimala, montirala. Konačno je imala prostor za razmišljanje, to je ta “vlastita soba” na koju se stalno referiram. 

Rekla si da postoji mogućnost selidbe metalne konstrukcije i u druge izložbene i javne prostore. Postoje li neki planovi za to i koje su tvoje želje? 

Da, ideja je da se konstrukcija seli i da bude neka vrsta poligona u kojoj će se održavati razni diskurzivni programi, kao što su se i do sada održavali u prostoru Ateljea. Da gostuje u drugim institucijama i javnom prostoru kako bi se povećala vidljivost. Za sada mogu samo otkriti da će konstrukcija biti izložena na 60. Zagrebačkom salonu koji će ove godine biti u javnom prostoru, jer je HDLU u obnovi. Tamo bi se opet, ali ovaj put na otvorenom, događale Vježbe, ali u skladu s njihovim programom i temama. Poslužit će i za snimanje mog novog eksperimentalnog filma kojim nastavljam propitivati ovu temu ali kroz drugi medij.

Inače, u MSU-u su još od početka imali prijedlog da se krene u razgovore s Gradom i da negdje permanentno bude postavljena ta instalacija u javnom prostoru. Možda to i nije nemoguće za očekivati, iako bih voljela da i u muzeju ostane jedna, jer ima nešto kada je u interijeru, prostor u prostoru, i to pogotovo u kontekstu institucije kao što je MSU. Odlično bi funkcionirala i u bijelom prostoru, white cube. Voljela bih ju vidjeti u visokom bijelom ogromnom prostoru te napraviti još jednu repliku koja je statički dorađena za javni prostor. Tako da imamo dvije, jednu u interijeru, drugu u eksterijeru.

Kako je ovom postavu izložbe pridonio prostor black boxa MSU-a nasuprot bijeloj kocki koja ga okružuje?

Black box je bio način kako objediniti sve te radove, povezali smo ih svjetlom koje je bilo ključno, stvorilo odnos između radova i dalo im teatralni element. Ovdje moram spomenuti i svoje suradnike koji su tu odigrali ključnu ulogu – Ana Dana Beroš, Bojan Gagić i Hrvoje Spudić. Rješenje da Jagodin film bude ispred ulaza u Black Box je predložila Ana Dana. To je fantastična ideja jer radovi na koje se kroz Okidače umjetnici referiraju ne moraju biti nužno u prostoru. Ovako je Jagodin film postao uvertira u cijelu izložbu, a nakon ulaska u Black Box publika se suočava s novim radovima nastalim (između ostalog) i kao refleksija na njega. 

U vrijeme istraživanja o Jagodi, ti radiš paralelno i svoje radove. Da li primjećuješ ikakvu promjenu, kako se tvoji dosadašnji interesi i prakse ponašaju u susretu s njenim? 

Oduvijek se bavim raznim kontekstima i prostorima u kojima se u tom periodu svog života nalazim, site specific radom. Tako se primjerice i moj prošli rad bavio pitanjima identiteta i moje osobne veze s Finskom preko mojeg imena, te igrom nevjerojatnih okolnosti koje su me dovele do Akija Kaurismäkija. Onda, Transformance se bavi prostorom u Berlinu s kojim sam bila dosta vezana kroz svoj studij. Sad se desilo da sam došla tu i naišla na ovaj kontekst. 

Pogled u Jagodinu personu i opus daje mi ključne motive, ili ideje za neku moju praksu, ali u referenci prema njenoj. Moja praksa je uvijek bila takva, ali elementi su ti koji su se pojavili kroz Jagodu – volim metodologiju rada u kojoj nemam potpunu kontrolu nad onim što će doći i što će se ispred mene pojaviti. Ono s čim se poistovjećujem je dualna pozicija izvođačice tj. interpretatorice i autorice. To je nešto s čim se već dugo bavim u svom radu, ali mi je zanimljivo vidjeti na primjeru Jagode, pogotovo u nekom drugom vremenu, i u njenom ekstremnijem, medijski eksponiranijem primjeru. Važno mi je naglasiti da kroz sve ovo što radim ne želim idealizirati njen rad, nego postaviti pitanja. Mislim da je užasno bitno to sagledavati iz određene perspektive i gledati na nju kao primjer određenog konteksta i vremena i kroz nju sagledavati ženske pozicije tog vremena. 

Zato sam i ušla u cijelo istraživanje, jer sam htjela učiti o njenom radu, imati knowledge transfer, transgeneracijski prijenos. Sve je to neka vrsta arheologije kopanja, traženja, da u stvari sve ono što sam našla ne mora uopće biti važno u povijesnim, istraživačkim, arhivističkim perspektivama, ali da meni nađeni materijali mogu služiti kao alat za rad i da to koristim kao motivaciju za dalje. 

Trenutno je u planu i film koji će biti nastavak ovog rada. Jedan aspekt u njemu, iako ne znam još točno kako će to sve izgledati u filmu, bila bi prašina, nevidljivost, slojevi ogledala i mikroskopske snimke koji bi stvarali neki apstraktni krajolik i prostor. Drugi element bi se oslanjao na arhiv, možda i animacije, kolaže, a treća stvar bi bila koreografija. Htjela bih se kroz Jagodine primjere koje imamo iz filmova baviti njenim gestama, izvlačiti ih i od toga napraviti koreografski score koji bih izvodila. Tjelesnost mi je ključ kako povezati nju i mene, kako u arhivski rad uvesti izvedbenost. 

U samom filmu, osim jedne kratke spontane replike, Jagoda ne progovara. Ona suprotstavlja kadrove iz filmova u kojima je glumila (“konstruirana ona”) i kadrove gdje se snima u reflektirajućim površinama (“analitička ona”), ostavljajući između prostor bez komentara, prostor neverbalnog. Kako vidiš nijemost, šutnju, tišinu kao dio (ženskog) rada u filmskoj, plesnoj i vizualnoj umjetnosti?

Ona koristi, kako je i rekla, kameru kao luk kojeg guli sloj po sloj. Ima replike u insertima iz filmova, a pozicija iza kamere je obično bez govora. Ali je ona koristi kao medij izražavanja. Također je rekla da je u filmovima bila konstruirana “od nekog režisera i scenarista”, dok je pokušavala dokazati svijetu “da može biti sve što on jest”. Možda to možemo povezati i s nevidljivim? 

Imamo, kao što smo pričale, žensko nasljeđe koje je nevidljivo ili zaboravljeno, ili nevidljivi ženski rad, fizički rad, npr. kao plesačice u dvorani smo dva mjeseca i to se nigdje ne vidi, možda postane predstava ali ne i objekt, a onda imamo i ženski rad kao i reproduktivni / kućanski rad. Prostori tog nevidljivog rada – što je isto i rad u ateljeu – pretvaraju se u atelje koji postaje, ajmo to tako reći, proziran. U muzeju, to je netko bio komentirao i bilo mi je zanimljivo, atelje postaje stvarno samo naznačen metalnom konstrukcijom i svojim bridovima. Kad će se događati Vježbe tamo ljudi će biti unutar dogvilleovske strukture, a netko će možda izvana to promatrati.

Što znači uopće gradnja vidljivosti nečega što je nevidljivo?

U stvari je to samo neka pažnja. Prostor neke kolektivne skrbi, kad daš pažnju i brigu nečemu što je možda zanemareno i nevidljivo. I zato u stvari organiziram Vježbe, to je upravo došlo iz moje potrebe za stvaranjem nekog sigurnog prostora za razmjenu znanja, iskustva, metodologija rada, vještina i prvenstveno podrške. To je taj nevidljivi dio našeg rada, procesa, gdje sve naše ideje, metodologije, razmišljanja nikad ne vidiš u konačnom radu. Stvaranjem ovakvih prostora tim procesima dajemo pažnju, kao zajednica ih gledamo, slušamo, dijelimo naša iskustva.

Od 28 raspoloživih ateljea, tri su namijenjena za umjetnike_ce mlađe od 35 godina. Radi se o jednom većem prostoru na adresi Antuna Štrbana od 69 četvornih metara i dva manja – kvadratura ateljea u Križanićevoj iznosi 30, a u Paškoj ulici 28 četvornih metara. Raspoložive prostore, zainteresirani će moći posjetiti na dan pregleda u periodu od 23. do 28. siječnja, a točan datum može se provjeriti u tablici.

Prema tekstu natječaja, 22 od 28 ateljea nalaze se u posjedu fizičkih osoba, a ne Grada; “Grad Zagreb će prijavitelju s kojim sklopi ugovor o zakupu prostora koji u to vrijeme nije u njegovom posjedu, isti predati u posjed u roku 8 dana nakon što stupi u posjed tog gradskog prostora. Prijavitelj s kojim Grad Zagreb sklopi ugovor o zakupu neće imati pravo na naknadu štete niti na druga prava zbog nekorištenja gradskog prostora koji je dan u zakup u razdoblju od sklapanja ugovora do ulaska u posjed prostora.”

Pravo na prijavu imaju pojedninačne osobe ili kolektivi koje se bave kulturom s prebivalištem ili boravištem u Gradu Zagrebu, a nemaju dugovanja prema državnom proračunu i proračunu Grada Zagreba, niti se protiv njih vodi kazneni postupak.

Prijava na natječaj mora sadržavati ispunjene i potpisane obrasce i izjave propisane natječajem, presliku osobne iskaznice ili uvjerenje o prijavi prebivališta/boravišta, dokaz o statusu samostalnog umjetnika_ce, izjavu o članstvu strukovnog udruženja ili izjavu prijavitelja da djeluje u području kulture i umjetnosti.

Prijave se šalju preporučenom pošiljkom uz naznaku “Ne otvaraj – javni natječaj za davanje u zakup gradskih prostora fizičkim osobama koje djeluju u području kulture” na adresu Grad Zagreb, Trg Stjepana Radića 1.

Puni popis uvjeta, kriterije natječaja i potrebne obrasce možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 17. veljače.

Cilj natječaja je preispitati stereotipe o zelenim i plavim površinama u različitim klimatskim područjima te društevnim i kulturnim tradicijama kroz fotografski natječaj. Na temelju pristiglih fotografija će se izgraditi raznovrsna globalna vizualna baza podataka, koja će biti javno dostupna preko besplatnog online repozitorija Wikimedia Commons.

Sudjelovanje u natječaju je besplatno i dostupno svima, a pet će fotografija biti nagrađeno novčanom nagradom od 400 funti (približno 467 eura). Nagradu će dodjeliti žiri koji čine kustosica Lucia Pietroiusti i kustos Herrero Delicado. Pobjedničke fotografije bit će izložene na Bijenalu arhitekture u Rotterdmu i u sklopu RECLAIM konferencije u Londonu.

Pri prijavi potrebno je najprije pohraniti fotografiju na server Wikimedia Commons, a zatim ispuniti formular na stranici RECLAIM mreže s pripadajućim podacima.

Uvjeti za prijavu:

• fotografija mora prikazivati urbanu zelenu ili plavu površinu iz propisanih kategorija
• sve prijave moraju bti vlasništvo autora_ice i pohranjene uz pripadajuće ime
• svaka prijava mora sadržavati informacije upisane u Wiki formular u formatu “SimpleCaption_LocationName (npr. ExploringTheForest_CardiffWales)”
• uz fotografiju treba dodati relevantne kategorije koje uključuju “RECLAIM Network” i “GBI ime” te opisne kategorije koje pobliže opisuju lokaciju
• ne postoji ograničenje broja prijavljenih fotografija po osobi

Više informacija o natječaju možete pronaći ovdje, a o detaljnom postupku prijave ovdje.

Prijave se vrše do 26. travnja.

Potaknuti nedostatkom takvog tipa obrazovnih sadržaja u ponudi formalnih i neformalnih programa, od 2013. godine u program Školice uvodimo radionicu audio formi. Na njima se polaznice i polaznici upoznaju sa specifičnostima i tehnikama proizvodnje sadržaja (priprema, obrada i strukturiranje sadržaja) za konkretni medij te praktičnim radom: struktura priloga za zvučni medij, tehnike snimanja, oblikovanja, predmontaže i montaže zvuka. 

Polaznice i polaznici Školice ove su godine uz mentorsku podršku Klare Berdais osmislile_i i proizvele_i kulturnu radio emisiju Zov na voz. Tako u sklopu emisije reportažu s predstave Ekspozicija Bacača sjenki donosi Filip Kučeković, uz ambijentalni zvuk mizoginije prve subote u mjesecu na Trgu bana Josipa Jelačića s feministkinjom starije generacije razgovara Vida Račić, a s izdavačima uoči Interlibera pričala je pak Marta Agičić. S književnim temama nastavlja Iva Brižan u svom čitanju Knausgardovog eseja Okviri, dok Magdalena Stipković donosi priču o ponovnoj popularnosti gramofonskih ploča. Emisiju zaključuje razmatranje uloge korištenja slušalica i slušanja glazbe u doživljaju gradskog prostora Pavela Gulina Zrnića. Kondukteri i voditelji emisije Zov na voz su Lucas Legović i Karla Šarac.

Mentorstvo, montaža i produkcija: Klara Berdais.

Prvi dokument, Odluka o davanju gradskih prostora udrugama i ostalim organizacijama civilnog društva, zamijenit će dosadašnji Pravilnik o dodjeli gradskih prostora na korištenje udrugama, i to tako da regulira postupak davanja gradskih prostora i Turističkoj zajednici Grada Zagreba i/ili Turističkoj zajednici Zagrebačke županije te ustanovama, političkim strankama i nositeljima nezavisnih lista, vijećima i predstavnicima nacionalnih manjina. Odredbe ove odluke koje se odnose na udruge odgovarajuće se primjenjuju i na zaklade, sindikate i druge neprofitne organizacije kako je to definirano Uredbom o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge.

Odlukom su zasebno propisani kriteriji za davanje u zakup gradskih prostora putem javnog natječaja, te kada se gradski prostor može dodijeliti neposredno, bez provođenja javnog natječaja. U kriterijima i mjerilima za bodovanje pristiglih prijava na natječaj za određeni prostor najveće se težište stavlja na programske aktivnosti i društveni značaj djelovanja organizacije u nekoliko područja: rad u zajednici, zagovaranja za opće dobro, kulturno-umjetničkog stvaralaštva i provođenja javnih kulturno umjetničkih programa, aktivnosti u polju amaterskog i rekreativnog sporta kao i plan korištenja prostora kako bi se osigurala što veća iskoristivost gradskih prostora.

Drugi dokument na javnom savjetovanju, Odluka o uvjetima i kriterijima za davanje u zakup gradskih prostora u području kulture, proizlazi iz obaveze jedinica lokalne i regionalne samouprave (kao i Vlade Republike Hrvatske) da u roku od godinu dana od stupanja na snagu Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi (28. srpanj 2023.), donesu opći akt koji će propisati kriterije za dodjelu prostora pravnim i fizičkim osobama koje djeluju na području kulture. 

Prema Zakonu, prostori se dodjeljuju u zakup javnim natječajem i neposrednom pogodbom za obavljanje kulturne djelatnosti odnosno djelatnosti koje su od posebnog interesa za kulturni razvitak Grada Zagreba. Odluka propisuje kriterije za davanje u zakup gradskih prostora putem javnog natječaja pravnim osobama, fizičkim osobama i fizičkim osobama – umjetnicima do 35 godina starosti, te kada se gradski prostor može dodijeliti neposredno, bez provođenja javnog natječaja.

Na određene odredbe ove Odluke, odgovarajuće se primjenjuju odredbe Odluke o davanju gradskih prostora udrugama i ostalim organizacijama civilnog društva. 

U srijedu, 7. lipnja u 13 sati, Odbor za financije zagrebačke Gradske skupštine održat će tematsku sjednicu na kojoj će se predstaviti oba Nacrta Odluka te održati javna rasprava. Za sudjelovanje na sjednici zainteresirana javnost može se prijaviti putem maila na adresu zana.tropina@zagreb.hr.

Piše: Diana Magdić

Kada je za mandata Milanovićeve Vlade objavljen štur i manjkav popis državne imovine pa onda još i natječaj Projekti 100 za prijedloge prenamjena, koncesioniranja i prodaje nekretnina – što nije jedina imovina – činilo se da država napokon počinje kontrolirano i kontrolabilno upravljati svojim vlasništvom. Par godina poslije, DUUDI je pretvoren u Ministarstvo, a karakter tog upravljanja opet podsjeća na rane devedesete: društveno je državno, a država, to je “državotvorna” Vlada. Pretvorba i privatizacija sada su samo fokusiranije na prostor, kako to već deindustrijaliziranoj državi i rentijerskoj ekonomiji i priliči.

Sam taj korak u državnu iz društvene, općenarodne imovine – koncepta koji je u međuvremenu praktično sveden na protuhrvatski – bio je nužan uvjet za ono što benevolentno nazivamo “tranzicijom”. Zajednička dobra prikladno su postala “ničija”, besplatno ili gotovo besplatno dostupna svakome dovoljno drskom da ih prisvoji, bilo da se radilo o tvornici, stanu, komadu trga, ulice, pomorskog dobra, izvoru vode ili poljoprivrednom zemljištu, a postala su i praktično sredstvo zadovoljavanja apetita i onih najvećih nekretninskih igrača, poput Crkve. Podvučemo li crtu nakon više od četvrt stoljeća, čitava Hrvatska još uvijek, na ovaj ili onaj način, uglavnom parazitira na toj nekad društvenoj imovini. I to radi jako loše, konstantno umanjujući vrijednost golemom naslijeđenom bogatstvu. Odnosno, radi to odlično za manjinsku skupinu profitera, odričući se planiranja i upravljanja pod motom “država je loš gospodar”.

Visoku složenost sustavnih nepravdi vezanih uz vlasništvo i nered u zemljišnim knjigama i katastru sjajno je dokumentirala Silvana Menđušić za subverzivni serijal Stambeno pitanje, još uvijek dostupan na zahtjev na servisu državne televizije. U okviru vlastite poetike, teme se dotakla još jedna TV serija, Betonski spavači, pa se ne može više reći da razmjera štete šira javnost uopće nije svjesna. U međuvremenu, od 2011. godine, prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima moguće je i temeljem dvadesetgodišnje dosjelosti upisati se na državno vlasništvo, što je umjesto da rezultira uređenjem knjiga, napravilo novi kaos na sudovima. Slijedio je Zakon o legalizaciji kojem se danas smiješi novi krug. Zatim, ovrhe. Zatim, porez na nekretnine. Zatim, izmjene zakona o pomorskom dobru. A sve još u kontekstu ulaska u Europsku uniju, što znači i primjenu serije EU direktiva vezanih uz prostor, a i dalje neuređene zemljišne knjige te bijedno kapacitiran pravni sustav. Ukratko, ogroman prostor za lov u mutnom. 

Da je otimačina i danas sistemska praksa, pokazuje i jedan jednostavan recentni slučaj, gdje u petnaestak kvadrata formalno općenarodne imovine kojom upravlja Grad Split, privatni investitor pokušava nasilno ući, a naknadno ih od države, kad se ona na njih upiše, i otkupiti. Okolnost da se uz to radi i o kulturnom dobru s UNESCO-ove Liste svjetske baštine, svega nekoliko koraka od Peristila, samo podcrtava razinu nezajažljivosti, ali i nefunkcioniranja institucija koje su zakonski obavezne štititi takve prostore. Spor iz splitske Dioklecijanove ulice, koji ne predstavlja neku naročitu iznimku u modelu, raspliće se samo zahvaljujući nestrpljivosti (gluposti?) investitora koji na tuđe vlasništvo pokušava proširiti “hotel” čije mu uređenje financira HBOR, i neposrednom posjedniku, umjetničkoj udruzi Adria Art Annale (AAA) koja se, napuštena od institucija, odlučila glasno boriti protiv otimačine i koristiti legalnim institutom dopuštene samopomoći. 

Darko Miladin, bivši nogometaš, danas poduzetnik, na prijevaru je, “privremeno, za potrebe adaptacije hotela”, ušao u jednu od soba koje je koristila udruga i između nje i ostatka prostora izbetonirao pola metra debeo zid, ispunivši ga dijelom i kamenim ulomcima, najvjerojatnije nekadašnjim okvirima prozora palače koju “obnavlja”. Prema već spomenutom Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, članak 27., “tko ima pravo na zaštitu posjeda može svoj posjed zaštititi (…) i silom od onoga tko mu posjed samovlasno oduzme (…) ako je to nužno jer bi sudska pomoć stigla prekasno, a opasnost je neposredna”. Rok je mjesec dana od otkrića upada u posjed, a tijekom tih mjesec dana rasvijetlio se niz izvjesno kaznenih radnji, ne samo “poduzetnika” koji je provalio u državno vlasništvo i oštetio kulturno dobro, već i niza vezanih institucija, pa je stoga ovaj slučaj zgodan, čisti primjer kako sustav funkcionira na ovih 15 kvadrata, a tako onda i na 15 ili 150 tisuća kvadrata. 

Potka na kojoj se pokušava dovesti u pitanje karakter ove sasvim banalne krađe jest ideja da su umjetnici “niškoristi i neradnici, sisači proračuna” koji u gradskom prostoru ostvaruju manji profit Gradu od onog koji bi ostvarivao hotel. Kada se radi o splitskoj gradskoj jezgri, jedinstvenoj upravo po tome da je “živi spomenik”, mjesto u kojem ljudi rade i obitavaju najmanje 1700 godina, takva je percepcija vrlo kratkovidna i nategnuta – korist koju gradu može donijeti još jedan hostel, hotel ili nakupina apartmana trebala bi se gledati u kontekstu UNESCO-ova brenda koji ipak predstavlja temeljnu turističku ponudu, ne samo Splita već i njegove šire okolice. Izgubi li kulturno dobro autentičnost i integritet, skida se s Liste. Treba li do tog doći da se netko dosjeti da nije bilo baš pametno potjerati sve stanare i korisnike gradskih prostora? 

Politike dodjeljivanja gradskih i državnih prostora udrugama uglavnom su nedosljedne i netransparentne u čitavoj zemlji, iako postoji načelni okvir za razvoj civilnog društva koji onim udrugama koje obavljaju socijalne funkcije koje država neće ili ne može, daju izvjesne povlastice pri najmu. Slično, i svim onim udrugama najrazličitijih profila koje obavljaju druge društvene i kulturne funkcije, a koje konačno doprinose zajednici i olakšavaju funkcioniranje lokalnih samouprava. Paušalni pregled korisnika gradskih i državnih prostora gotovo u svakom gradu u zemlji, jasno ukazuje na to da kriterij društvene korisnosti, radilo se o polju djelovanja ili o novcu koji udruga povlači iz, primjerice, EU fondova, ili o zapošljavanju, nije ključan faktor pri dodjeljivanju prostora, dok je s druge strane redovit natječajni uvjet – prostor za obavljanje djelatnosti. Uvjeti najma bitno određuju budžete pa su tako udruge u nezavidnom položaju ako se za prostor bore po pojednostavljenim “tržišnim” uvjetima – isključivo ponuđenoj svoti za mjesečni najam – a bez financijskih i ostalih elemenata poslovanja. 

Udruge koje djeluju u polju kulture naročito su opterećene anakronom percepcijom kulture kao potrošača ili društvene nadgradnje, nečega što bi se trebalo financirati samo iz viškova, ako uopće. Naročito u kontekstu hrvatske ekonomije koja ogroman dio budžeta kroz turizam vuče upravo iz kulture i kulturne ponude, gotovo svako proračunsko izdvajanje za kulturu je – investiranje. Tako je i prepoznato u nacionalnim strategijama Ministarstva kulture, no opet velik dio svih novaca i preko te linije vuče Crkva, ionako pošteđena “tržišta”. Sve one ustanove i udruge iz spektra nezavisne kulture, uz vlastitu snalažljivost, ovise i o hirovima upravitelja prostorima te raznim političkim okolnostima. U splitskom slučaju, ovise i o sposobnosti plivanja u potpunom neredu.  

Suprotno objavljenim interpretacijama u nekim medijima, udruga Adria Art Annale po zakonu ima sva prava posjeda bez obzira što joj je ugovor s Gradom istekao, a za prostor kojeg je ta oteta prostorija dio, uredno, prema primljenim uplatnicama, mjesečno plaća najam već petnaestak godina. Natječaj za gradske prostore raspisan u ljeto 2015. godine, poništen je na zahtjev 58 splitskih udruga jer u nizu stavki nije bio u skladu s Odlukom o kriterijima, mjerilima i postupku dodjele nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske na korištenje organizacijama civilnog društva radi provođenje projekata od interesa za opće dobro. Odluka jasno navodi niz kvantitativnih i kvalitativnih kriterija, od godina djelovanja i broja zaposlenih i volontera, preko kvalitete prethodnih aktivnosti i urednosti financijskog poslovanja, pa sve do relevantnosti planiranih programa za širu zajednicu. Jedini kriterij poništenog gradskog natječaja bio je financijski, a programska usmjerenost udruga sasvim irelevantna. Da nepovjerenje u pravednost provedbe takvog natječaja bude potpuna, Grad Split natječajem nije definirao ni povjerenstvo za ocjenu pristiglih prijedloga. 

Do danas je tako mnogo splitskih udruga bez potpisanih ugovora u prostorima koje su i ranije koristili, izloženih na milost i nemilost nekolicine ljudi u gradskoj upravi. U međuvremenu je Grad Split raspisivao nove natječaje istog ili sličnog sadržaja, iselio niz udruga i prodao dio nekretnina, a prema svemu sudeći, s tom se praksom misli i nastaviti. Jer, “grad je loš gospodar”. U slučaju prostorije udruge AAA, kojoj je Grad posredni posjednik, on zaista to i jest, s obzirom da nije poduzeo ništa da zaštiti imovinu kojom upravlja. No, to ne znači da njome ne treba upravljati. Možda samo treba promijeniti upravljače.

Ivica Pavić, kojem su članovi udruge i njihovi podržavatelji simbolično na radno mjesto isporučili oko kubik šute iskopane iz ilegalnog poduzetnikova zida, upravlja i “upravlja” gradskim prostorima već preko dvadeset godina. Nešto od njegove rabote postalo je čitljivije zahvaljujući nekolicini novinara i stranci Pametno koja je na početku svojeg prvog mandata uspjela popisati i javno objaviti barem dio nekretnina za koje je nadležan Grad Split, no dobar dio podataka još uvijek je nedostupan javnosti, pa čak i onima koji već više od deset godina pokušavaju napraviti Plan upravljanja starom gradskom jezgrom. Naime, iako je splitska jezgra jedan od najranije upisanih lokaliteta na Listu svjetske baštine, još uvijek ne postoji ni konzervatorska podloga za cijelu zaštićenu zonu, a još manje jasna i transparentna ideja što se s tom baštinom planira. Odnosno, samo je odabranim parovima očiju poznato što je uopće (zasad) u javnom vlasništvu, što u povratu, što namijenjeno prodaji, jednako kao što je samo odabranim parovima očiju poznato koliko Grad, a koliko ostali uključeni prihoduju od državne i gradske imovine sve ove godine. O nekoj javnoj cost/benefit analizi nema riječi, čak ni za najatraktivnije lokacije. 

Grad Split je u slučaju Dioklecijanove ulice poduzetniku prvo dozvolio da privremeno uđe u prostor udruge – pod tu je suglasnost potpisan sam Pavić – a zatim mu po prijavi provale od strane udruge naložio da je vrati u prvobitno stanje. Nalog do danas navodno nije uručen investitoru, pa on i dalje “obnavlja”, a srušeni je zid zamijenio čeličnom pločom. Nepoznato je je li provalu, građenje bez građevinske dozvole i oštećenje kulturnog dobra Grad posljednjih dana možda ipak prijavio policiji, građevinskoj inspekciji i konzervatorima. Legitimno je pitati se zašto nije odmah, bilo bi lijepo da se upita i DORH. 

Slično, samo u drugom i daleko opasnijem mjerilu ponaša se i država koja je isto “loš gospodar”. Ta je država zakonom obavezala i ovlastila Konzervatorski odjel Ministarstva kulture RH i pročelnika Radoslava Bužančića da brinu o kulturnom dobru. Gotovo punih mjesec dana od prve prijave nezakonitih radnji na neprocjenjivoj srednjovjekovnoj Palači d’Augubio – koja uopće nije dio dozvole izdane investitoru, prema Pravilniku o jednostavnim građevinama i konzervatorskoj suglasnosti, jer se nalazi na drugoj katastarskoj čestici od one na kojoj je njegov budući “hotel u zraku” – nitko iz tog ureda ili iz konzervatorske inspekcije nije zatvorio gradilište, što su obavezni, niti se udostojao građanima po Zakonu o pravu na pristup informacijama dati bilo kakav traženi dokument prema kojem se tamo gradi i/ili nalaz inspekcije. Trenutno su navodno svi ili na bolovanju ili koriste godišnji odmor, a nije nebitno ovdje pripomenuti da su svi institucionalni akteri u ovom skandalu daleko izdašnije plaćeni iz državnog proračuna od bilo koje udruge.

Početkom lipnja je Bužančiću, inače prvom susjedu sporne lokacije, dostavljen na radno mjesto arheološki materijal nađen u poduzetnikovu zidu. Nakon svega, nije vjerojatno ni da će ga protokolirana spolija potaknuti na djelovanje, kad već nije Zakon o zaštiti kulturnih dobara koji sadrži i odredbu o njegovoj kaznenoj odgovornosti, ni prijava DORH-u, no vrijedi pokušati. Vrijedi pokušati i s peticijom ministrici Nini Obuljen Koržinek, a svi su pozvani pridružiti se apelu. Iz solidarnosti, principa, odgovornosti, poštovanja ideje pravne države, ideje socijalne države, pa i iz klasičnih slobodno-tržišnih pretpostavki, svejedno. Pristanemo li na ovo pogodovanje i ovu krađu, pristajemo na sve.

Ovih 15 spornih kvadratnih metara samo su simbol odsustva kontrole, prvenstveno pravne i političke, i možemo spekulirati o kakvim se pogodovanjima radi u slučajevima značajno veće vrijednosti. S druge strane, čak i ako prostor u vlasništvu RH gledamo u sasvim tržišnim okvirima, treba jasno odrediti vrijednost i perspektivu tog resursa prije nego se njime krene trgovati. Tu i tamo se nešto parcijalno obradi, ponekad se digne i buka pa i spriječe neke štete, ali dok se ne uredi popis državne imovine i proizvedu strategije njenog upravljanja, gubitak je neminovan. S treće strane, razne društvene i financijske štete nepotrebno proizvode netransparentnost i neprimjenjivanje kriterija dodjele državnih prostora krajnjim korisnicima, a to je u ovom skupu problema jedino rješivo odmah. Ne samo da je rješivo, isključivo političkom voljom, već bi generiralo i popravljanje ostalih slojeva danas bolesnog sustava. Organizirani pritisak u tom pravcu itekako onda ima smisla, ako je među civilnim akterima za njega ostalo snage.           

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Matija Mrakovčić

“Gradovi nisu samo mjesta pod suncem s administrativnim kapacitetima nego mjesta u kojima se događaju dinamički procesi aktivnih građana koji po svojoj volji, afinitetima, estetikama i opredjeljenjima moraju imati pravo da utječu na razvoj zajednice. Institucionalni okviri su filtri koji koordiniraju te procese i mada nisu jedini izvori kapacitiranja, velika je odgovornost na ljudima koji su na pozicijama da arbitriraju. Zadru, zbog svoje već poslovične jednoobraznosti je možda čak i nužnija ta aktivna komunikacija institucionalnog i izvaninstitucionalnog nego nekim drugim gradovima. Međutim, mora se priznati da je filter preoštar i da su poluge volje za razvoj komunikacije dotrajale. Vrlo je teško postići rezultat, a stečeno se izgubi u čas posla. S druge strane, sposobni i uporni imaju priliku da opstanu, pa je uz sve nedaće scena još uvijek živa, zahvaljujući ne samo pojedincima već i gradskim upravama – odnosno upravi, jer godinama nema promjene – koja tu scenu sustavno, ali minimalno, gotovo reanimacijski (p)održava, ipak neadekvatno onoj važnosti koju bi ta scena mogla imati u jednoj ozbiljnije građanski organiziranoj zajednici prema suvremenim modelima funkcioniranja”.

Riječi su to Jurja Arasa, voditelja jedne od najstarijih zadarskih udruga u kulturi, umjetničke organizacije Teatro VeRRdi, ujedno i odgovor na pitanje o važnosti nezavisne kulturne scene za Grad Zadar. Pitanje je postavljeno povodom novih prostornih problema u kojima se našla zadarska scena, problema koji nikada nisu adekvatno riješeni te se radilo o trenutku kada će ponovno doći u fokus javnosti. Naime, proteklog je tjedna Grad Zadar, odnosno njegov Ured za upravljanje gradskom imovinom, zaključao i zapečatirao zgradu bivšeg Kazališta lutaka u Jazinama koju od 2013. godine koriste, među ostalim, Teatro VeRRdi, Zdanje, Šigureca, Eko Zadar i Dragon Teatar. Isti je dan portal Zadarski.hr prenio apel korisnika kluba Knjigozemska koji od 2009. godine okuplja razne udruge i inicijative koje čine dio nezavisne kulturne scene Zadra. Knjigozemskoj je prijetilo iseljenje zbog razloga formalne naravi, odnosno neriješenih ugovornih odnosa s vlasnikom prostora, Gradom Zadrom.

Prostorna problematika konstanta je zadarske nezavisne kulturne scene, koja umnogome koči njen daljnji rast i razvoj. Unatoč minimalnim financijskim sredstvima koje gradska uprava izdvaja za programe i projekte izvaninstitucionalnih aktera, od 1990-ih naovamo, oni se i dalje odvijaju te privlače sve veći broj građana. Kada se pojavi mogućnost stabiliziranja njihovih aktivnosti, uvijek se nekako dogodi da se pitanje prostora u kojima se te aktivnosti odvijaju postavi u prvi plan i zaprijeti gašenju svega što se postiglo. Koncem 1990-ih u Zadru se razvijaju različite inicijative i udruženi oblici nezavisnog kulturnog djelovanja, a tada su zabilježene i prve javne akcije zagovaranja potreba mladih, alternativne kulture i vaninstitucionalnog umjetničkog stvaralaštva. Veću javnu vidljivost postigla je odluka Grada da se Dom hrvatske mladeži, sagrađen 1980-ih samodoprinosom građana, dodijeli zadarskom Sveučilištu na upravljanje – organizirane su tribine, pisani zahtjevi i peticije, no podrška i potpisi bivaju ignorirani. Godinu 2008. obilježava pokretanje programa Artikultura kojim šest zadarskih udruga vraća kulturni život gradu u prostoru napuštenog kina Pobjeda i rezultira najjačim okrupnjavanjem izvaninstitucionalne scene s oko 150 programa i 10 000 posjetitelja. Gasi se 2010. godine jer se prostor kina pokazuje prezahtjevnim u troškovima i održavanju. Organizacije šalju prijedlog mogućeg idealnog rješenja, zgrade Zaraušek, koja nekoliko mjeseci kasnije biva do temelja srušena i pretvorena u gradsko parkiralište. Sljedeća prilika je korištenje Kazališta lutaka Jazine, kada nastaje Savez udruga Centar za nezavisnu kulturu, no ugovor s korisnicima prostora nikada nije potpisan jer Grad određuje rok od tri godine, dok korisnici traže pet, zbog apliciranja na natječaje za uređenje prostora kojima je jedan od uvjeta ugovor na minimalno pet godina.

Vršiteljica dužnosti pročelnice Upravnog odjela za gospodarenje gradskom imovinom, Jagoda Surać, ukazuje na to da je korištenje prostora stare zgrade Kazališta lutaka bilo uređeno Zaključkom Gradonačelnika iz 2013, kojim je Zajednici udruga Centar nezavisne kulture prostor “dan na korištenje”, a da Zajednica udruga “nikada nije potpisala Ugovor o posudbi predmetnih prostorija”. Na poziv Grada za reguliranje korištenja predmetnih prostorija nitko se nije odazvao. U kontaktu s predsjednikom zajednice udruga, ističe Surać ne imenovavši ga, isti se oglasio da ne želi preuzeti odgovornost. “Naime, u nekoliko navrata nas je MUP PU Zadarska upozorila da se tamo održavaju skupovi mladih koji od njih nisu dobili dozvolu za održavanje jer nisu dostavili dokaz da im je to Grad Zadar dozvolio. Napominjemo da se samo u nekoliko navrata udruga obratila Gradu Zadru za održavanje koncerata, koje smo odbili iz razloga neprimjerenosti terase na vrhu zgrade na kojoj su htjeli održati koncerte. Nakon što Zajednica udruga nije dostavila dokumentaciju za zaključenje ugovora, očitovanja njihovog predsjednika da ne želi preuzeti odgovornost, a ista činjenica ni ne začuđuje jer je dovoljno pogledati u kakvom stanju je predmetni prostor, Grad Zadar je privremeno preuzeo posjed zgrade do okončanja pregovora s predmetnom Udrugom, nakon čega će se zaključiti ugovor kojim će udruga preuzeti odgovornost za korištenje zgradom”, istaknula je v.d. pročelnice.

No, zgrade starog Kazališta lutaka nema u prostornom planu grada, a svojedobno se pisalo da je predviđena za rušenje radi realizacije nekih drugih gradskih planova. Juraj Aras smatra da je do promjene došlo prvenstveno zbog novih standarda oko komunalnih doprinosa, poreza na nekretnine i slično, na razini cijele države. “Očekujem da će se po novim standardizacijama ponuditi neki model korištenja, ali s obzirom na inkopatibilnost programa koji provode udruge međusobno, te činjenice da je prostor derutan i predviđen za rušenje, sumnjam da će to imati neki značajniji utjecaj na razvoj scene. Po meni, tamo nema neke velike sreće, kao što uostalom nije bilo ni do sad. Prostor Jazina je za neki logistički rad u redu, ali za strukturirano javno djelovanje naprosto je nefunkcionalan bez solidnog financijskog ulaganja – a u taj scenario ne vjerujem”. 

Udruga Z.V.U.K. bila je formalni nositelj prava korištenja prostora kluba Knjigozemska, a u međuvremenu je likvidirana i pravno više ne postoji. Brigu o prostoru i nastavku aktivnosti od siječnja 2016. preuzeli su Udruga za kulturu i umjetnost Punktum, Udruga Zapis, Klub studenata/ica sociologije Antifjaka kao udruga građana, te mnogi drugi umjetnici pojedinci, koji nakon pravnog ukidanja Z.V.U.K.-a nisu izvršili formalno preuzimanje prostora niti se neka od udruga registrirala kao pravni sljednik udruge Z.V.U.K. Upravni odjel za gospodarenje gradskom imovinom prepoznao je takvu situaciju kao pravno nerješiv problem te zatražio da korisnici napuste prostor zajedno sa svim inventarom. Da se radi samo o formaliziranju trenutnog stanja, govori činjenica da se posljednjih 15 mjeseci prostor uredno koristi, sukladno namjeni za koju je dodijeljen, pokriveni su zatečeni dugovi kako bi se nesmetano nastavio program, a tekuće režije pokrivaju članovi udruga i korisnici prostora. Također, uz pomoć i suradnju stanara zgrade saniran je propali krov jedne od prostorija, a na inicijativu korisnika ulaz u prostor prilagođen je osobama s invaliditetom.  

“Intenzivan rad i program prostora Knjigozemska rezultirao je i sve većim interesom javnosti te je napokon počeo živjeti kao pravi kulturni klub koji okuplja sve dobne skupine i profile korisnika. Našu publiku dobrim dijelom čine kako djeca tako i sveučilišni profesori, objavljivani i nagrađivani književnici, samostalni umjetnici, glumci, novinari, aktivisti, riječju tvorci i konzumenti kulture na lokalnoj i državnoj razini. Privući i zadržati tako šaroliku i zahtjevnu publiku može samo kvalitetan, ali i stalan program na koji publika može računati, i kakav Knjigozemska organizira već mjesecima”, ističu inicijatori peticije Tereza Kaurinović, Koraljka Alavanja, Adrijana Vidić, Martina Rajzl, Marina Bura, Roberto Vodanović i Slaven Petri, odreda članovi udruga, samostalni umjetnici i aktivisti, a prvenstveno korisnici prostora. “Inzistiranje na proceduri proizlazi iz pravnog pogleda. Međutim, kvalitetan dio kulturne scene se već godinama izmješta po prostorima kako bi održao kontinuitet aktivnosti. Jedan dio tih udruga činimo i mi. Zbog toga smatramo kako takav oblik legalizma nije održiv u primjeru s već petnaestomjesečnim programom u prostoru Knjigozemska”, zaključuju. 

“Po meni je prostor Knjigozemske, u smislu standarda kulturnog proizvoda, vrijedniji branjenja od Jazina. Uredan je, kapacitetima primjeren, već prepoznat kao kvalitet na toj lokaciji, a ljudi koji brinu o prostoru i programima su vrlo ozbiljni i dobro organizirani, dobro brinu o prostoru i plaćaju sve račune. Sama činjenica da trećinu publike čine sveučilišni profesori, među njima i doktori znanosti oduševljava i predstavlja platformu za razmjenu komunikacije između mladih ljudi, studenata i profesora, pogotovo u Zadru koji je davno izgubio studentski klub, a diči se titulom sveučilišnog grada”, ističe Juraj Aras. U posljednjih petnaestak godina Aras je u suradnji s drugim udrugama ili samostalno promijenio pet prostora, kao što kaže, “u svaki ušao prvo čisteći pa sanirajući pa adaptirajući, pa provodeći program i naposljetku bivajući istjeran – iako, da se zabilježi, ni jedan nisam skvotirao, sve sam u dogovoru i legalno radio. Ta sama činjenica govori dovoljno. A najviše mi je žao prostora stare tehničke škole koji je položajem i strukturom idealan da zadovolji široki spektar potreba izvaninstitucionalne kulture, a koji zbog samovolje i krivih procjena nekolicine političkih djelatnika stoji derutan i iz dana u dan sve više propada. Taj nedostatak vizije i povjerenja u širu društvenu zajednicu naprosto je žalostan”, zaključuje. 

Na sastanku s čelnicima gradskih odjela za kulturu i gradsku imovinu, udrugama je naposljetku ponuđeno da nastave održavati svoje programe u spomenutim prostorima. Prostor Jazina nije adekvatan za javne programe, no organizacije kojima treba prostor za rad, probe, pripreme ili logistiku mogu potpisati ugovore za korišenje, uz cijenu od jedne kune po kvadratu. Programi u Knjigozemskoj nastavit će se održavati uz uvjet formalnog rješavanja pravnog sljedništva udruge Z.V.U.K. Istovremeno, Upravni odjel za gospodarenje gradskom imovinom ne raspolaže podatkom koliko udruga koje djeluju u području kulture koristi gradske prostore, no ističe “da Grad Zadar želi osigurati prostor za rad društveno-kulturnog centra udruga u kulturi Grada Zadra koje žele zaključiti ugovor i preuzeti odgovornost za legalnost i urednost korištenja predmetnih prostorija, kao i podmirivanje troškova održavanja istih”. 

Unatoč inzistiranju na legalnosti korištenja prostora, činjenica jest da se zadarska nezavisna kulturna scena nalazi u situaciji bez osigurane mogućnosti cjelogodišnjeg rada i razvoja, već se veliki broj vrijednih projekata i inicijativa ugasio, neki nezavisni akteri, udruge i umjetnici odustali, dok su oni koji ustraju gurnuti na marginu. Posebno zanimljiv slučaj inzistiranja na legalnim dogovorima zbio se prije dvije godine kada se zadarska gradska uprava sama prijavila na natječaj Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva za financiranje gradskog društveno-kulturnog centra, pri čemu su gradovi morali iskazati interes da unaprijede ili uspostave suradnju s organizacijama civilnoga društva. Taj je natječaj predstavljao svojevrsno mapiranje potencijala za sklapanje civilno-javnih partnerstava, upravo s ciljem korištenja gradske infrastrukture radi osnivanja društveno-kulturnih centara. Ni tada gradska uprava nije znala što znači pojam društveno-kulturnog centra, kakav sadržaj te kakav model upravljanja podrazumijeva. 

Stoga ne čudi inzistiranje na potpisivanju ugovora za prostor koji je predviđen za rušenje (Kazalište lutaka), kao što ne iznenađuje ideja o iseljavanju korisnika prostora čija peticija trenutno ima gotovo tisuću potpisa građana (Knjigozemska). Pitanje upravljanja gradom, a onda i prostorima za rad i prezentaciju aktivnosti kulturnih aktera, nikada nije pitanje samo lokalne vlasti, već prvenstveno pitanje komunikacije s građanima o tome kakav grad oni žele. U posljednjih dvadesetak godina građane se pitalo malo ili nimalo o tome, a rasplet događaja oko Jazina i Knjigozemske daje naslutiti da u gradu stasa nova generacija kulturnih radnika koji neće dopustiti da se odluke o upravljanju javnim resursima donose mimo javnog interesa.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Uvodna izlaganja na okruglom stolu imali su Danijel Škugor iz Agencije za upravljanje državnom imovinom i Igor Vidačak iz Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske. Dvojac je brojnim predstavnicima civilne scene predstavio neke od smjernica budućeg rada na kriterijima oko dodjele prostora. Kako bi prisutnima bili oprimjereni neki od dosadašnjih modela javno-civilnog partnerstva pri korištenju gradskih i državnih prostora, izlagali su i Toni Vidan iz Zelene akcije koji je predstavio projekt Solarne akademije na Šolti te Marijana Rimanić iz Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade Pogon koja je govorila o participativnom upravljanju prostora dodijeljenog udrugama od strane Grada Zagreba. 

Igor Vidačak napomenuo je kako se u Uredu za udruge već godinama susreću s problemom prostora za funkcioniranje udruga, podsjetivši na istraživanje Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva koje je pokazalo kako tek jedna četvrtina udruga posjeduje sredstava za plaćanje najma duljeg od pola godine. “Kako bi se potaknulo održivo funkcioniranje udruga, potrebno je raditi na transparentnim postupcima dodjele, mjerilima i kriterijima”, naglasio je Vidačak i upozorio na potrebu revizije popisa prostora i udruga, mogućnosti savjetovanja civilnog društva po ovom pitanju te uvođenje ravnoteže između cijene najma i potreba revitalizacije prostora. Uz analizu sadašnjih, netransparentnih praksi dodjele prostora, predstavnicima udruga u ovom je izlaganju svakako je bilo zanimljivo čuti kako Nacionalna zaklada priprema fond za uređenje prostora.  

I tajnik Agencije za upravljanje državnom imovinom Danijel Škugor izašao je sa zanimljivim podatkom. Naime, od travnja 2011. od kada je ova Agencija započela s radom, udrugama je dodijeljeno tek osam prostora po prilično proizvoljnim kriterijima. Smatrajući to lošom praksom, Škugor je istaknuo kako “agencija danas nema jasne kriterije za dodjelu. Naš je posao sada ih utvrditi i objaviti. Također, država treba priznati ulaganja udruga u prostor i odbiti njihov iznos od cijene najma”. Kao korak prema uvođenju uređenog sustava, Škugor je najavio objavu registra nekretnina koje udruge od države ili lokalnih uprava mogu dobiti na korištenje. 

Nakon što su upućeni u trenutno stanje i novosti oko razvoja novih modela za dodjela prostora udrugama, prisutni su kroz raspravu iznijeli svoje prijedloge za poboljšanje sustava. Tako se kroz dinamičnu debatu utvrdilo da je nužno posve transparento objavljivati zahtjeve i obrazloženja (ne)dodjele prostora udrugama, donijeti odluku da se udrugama prostori ne smiju iznajmljivati po komercijalnim cijenama te apsolutno otvaranje rasprave o ovom pitanja prema zainteresiranoj javnosti. Također, nekoliko predstavnika udruga naglasilo je kako broj članova ili rad s korisnicima ne smiju primarno biti kriteriji pri dodjeli prostora za rad te je poželjno opreznije formuliranje ovakvih kriterija.  

Važno je istaknuti kako su raspravi prisustvovale predstavnice uprave Grada Zagreba i članice Povjerenstva za davanje gradskih prostora na privremeno korištenje. Budući da se zaposlenici Grada Zagreb teško odlučuju na izravnu javnu komunikaciju s potražiteljima gradskih prostora, upita, kritika i komentara na rad Povjerenstva bilo je zaista mnogo. Gradskoj upravi predstavnici civilnog društva zamjeraju nekonzistente odluke o dodjeli gradskih prostora i samovolju pri odlučivanju o cijeni najma. Suočene s nezadovoljnima, službenice su tek komentirale kako je Grad Zagreb usvojio kriterije po kojima dodjeljuje prostore koji se u obliku Zaključka od ožujka mogu naći na Internetu, a kako konačnu odluku donosi gradonačelnik. Također, istaknule su kako je teško donijeti jednoobrazne kriterije jer je nadležno Povjerenstvo sačinjeno od predstavnika raznih Gradskih ureda, koji na koncu imaju svoje prioritete i interne prakse vrednovanja udruga.  

Na kraju, čini se bitnim kazati kako je mnogima okrugli stol bilo izvor ključnih informacija. Osim o budućim koracima, ova se tvrdnja zasigurno odnosi i na spomenuti istup predstavnica Grada Zagreba i informacije o novousvojenom Zaključku o davanju gradskih prostora na privremeno korištenje. Naime, u novom dokumentu, koji je donesen bez javne rasprave, uz usvojene kriterije dodjele, najavljene su i promjene cijena najamnina gradskih prostora koje su mnoge udruge dotjerale do ruba bankrota. Upravo zbog ovakvog sustava prenošenja najosnovnijih obavijesti, predstavnicama Grada bilo je teško uvjeriti prisutne kako se u zagrebačkoj upravi transparentno odlučuje. 

U zaključku možemo pohvaliti svaki napor da civilnu scenu uključi u proces odlučivanja o sustavu koji ju održava. No, zabrinjavajuće je da takvih inicijativa i susreta nema dovoljno unatoč tome što interes i potreba za dijalogom zasigurno postoje. Rasprava je pokazala da će najavljene promjene udruge svakako imati pod povećalom.  

P. N. 

U radu okruglog stola očekuje se sudjelovanje predstavnika grada Zagreba, Agencije za upravljanje državnom imovinom, Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske, te udruga i ostalih organizacija civilnog društva koje koriste državne ili gradske prostore za provođenje projekata i programa od interesa za opće dobro. Okrugli stol koja će u započeti u 14 i 30 sati u dvorani Tribine Grada Zagreba nabrojat će se primjeri uspješnog javno-civilnog partnerstva u korištenju gradskih i državnih prostora te se razgovarati o mogućnostima poboljšanja kriterija za dodjelu gradskih i državnih prostora na korištenje udrugama. Zainteresirani su zamoljeni najkasnije do 10. lipnja prijaviti svoj dolazak. Više informacija o programu i prijavnicu za sudjelovanje možete dobiti ovdje. 

Izvor: Ured za udruge