Ako je bilo ikakvih dvojbi hoće li Grad Zagreb u krizi nagaziti radnice i radnike u nezavisnoj kulturi, njih je vrlo efikasno razriješio Prijedlog odluke o izmjenama i dopunama proračuna Grada Zagreba za 2020. godinu, koji se nalazi na dnevnom redu 34. sjednice Gradske skupštine, zakazane za utorak, 9. lipnja. U njemu je naime na stavci nezavisne produkcije predviđeno smanjenje proračuna za čak 12 322 000 kuna, odnosno za nešto manje od 30 % od 43 275 000 kuna koliko je bilo predviđeno inicijalnim planom. Dosad je to najjasniji krizni udarac na nezavisnu kulturu od strane gradskih vlasti nakon što je alarm upalilo stavljanje izvan snage Zaključka o hitnoj isplati sredstava za javne potrebe u kulturi i pokrivanju troškova najma i materijalnih troškova prostora za rad – jedinih, i to vrlo škrtih gradskih mjera pomoći kulturnom sektoru za vrijeme pandemije.

Najveći iznosi skinuti su upravo onim područjima rada u kulturi koja ne samo da su najdirektnije pogođena pandemijom koronavirusa, nego će vjerojatno i duže od ostaliih trpjeti njezine posljedice: kazališna djelatnost srezana je sa 7 700 000 na 5 471 000 kuna, glazbena s 5 200 000 na 3 606 000 kuna, dok su inovativne umjetničke i kulturne prakse sa skromnih 2 270 000 pale na 1 577 000 kuna, što je razmjerni pad veći od prosjeka. Drastično su smanjena i sredstva za filmsku djelatnost (sa 6 800 000 na 4 659 000 kuna), umjetnički amaterizam (6 300 000 na 4 510 000), likovnu djelatnost (2 920 000 na 2 023 000 kuna) i knjižničnu djelatnost (1 730 000 na 1 195 000 kuna), a manje su rezove pretrpjeli izdavaštvo i muzejska djelatnost. Svemu navedenome treba pribrojiti i smanjenje financiranja programskih djelatnosti ustanova u kulturi za 5 459 000 kuna, što znači i upitne honorarne angažmane za vanjske suradnice i suradnike.

Ovaj okrutan udarac na nezavisnu kulturu obrazložen je “izvjesnom manjom realizacijom programa” u 2020. godini, što znači da je Grad Zagreb na tešku egzistencijalnu krizu koja je zadesila radnice i radnike u kulturi odlučio reagirati tako da ih gurne preko ruba provalije na kojem su se našli. Definitivna je to potvrda da je stavljanje izvan snage mjera pomoći, koje su uključivale i žurnu isplatu prvog dijela potpora javnim potrebama u kulturi, bilo korak prema uvođenju drastičnih rezova. Pritom je posebno poražavajuće da je pročelnica Ureda za kulturu Milana Vuković Runjić svega koji dan prije objave ovog prijedloga rebalansa na Gradskoj skupštini tvrdila da se procedura dodjele potpora dovršava regularno, te da predstoje tek dogovori s korisnicima oko prenamjene sredstava zbog narušenog rasporeda provedbe aktivnosti.

Umjesto da im je ponuđen model realizacije aktivnosti u promijenjenim vremenskim okvirima, čime bi se omogućilo iskorištavanje svih sredstava, dobitnike gradskih potpora sada čeka neizvjesnost u pogledu iznosa koje će dobiti od Grada jednom kada se konačno krene u isplatu sredstava – hoće li im biti smanjena, koliko i po kojim kriterijima. Prepušteni nedostatnim mjerama Ministarstva kulture, radnici i radnice u kulturi nažalost polako počinju dobivati prve obrise postkriznog horizonta financiranja kulture u gradu koji im je trebao biti najveći saveznik u ovom nezapamćeno teškom razdoblju.

Na konferenciji za medije Iva Marčetić iz Prava na grad istaknula je kako “ovaj prijedlog GUP-a ne donosi nikakav razvojni plan grada, ali donosi želje i pozdrave investitora”. Negira se zakonska perspektiva i čitav proces pun je propusta, ali također, kaže Marčetić, nema razloga zašto bismo mi građani pristali na ovaj projekt. Pogledamo li samo prema Beogradu gdje je isti investitor angažiran za sličan megaprojekt koji je trenutno u izgradnji, možemo vidjeti što nas očekuje u Zagrebu. Po sličnom principu kao u Beogradu, niti u Zagrebu nitko nije pitao građane i građanke što misle o projektu, ili kako bi željeli da se prostor veličine užeg centra Zagreba zaista koristi. Površina od preko milijun kvadrata ovime bi se trebala ustupiti privatnom investitoru kojem je ultimativni cilj zarada, a ne interes građana ili kvalitetniji život stanovnika Novog Zagreba.

Ova tema problematizirana je i na međunarodnoj konferenciji INURA International Network for Urban Research and Action koja se ove godine u organizaciji Instituta za političku ekologiju i Prava na grad održala u Zagrebu. Na tribini Zagrebački projekt Manhattan stručnjaci i aktivisti predstavili su mogućnosti prostora u pitanju te vjerojatne bitke koje nam predstoje. Tihomir Jukić, profesor s Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, tako je predstavio kratku povijest Velesajma, njegov povijesni i arhitektonski značaj, ali i naglasio da njegovo stanje danas nije idealno. Sjam koji je u početku imao i do milijun posjetitelja u deset dana, danas ima oko pet tisuća i koristi samo trećinu prostora. Problem nedostatka urbanog centra Novog Zagreba također se prelama na prostoru Velesajma i Hipodroma kojem treba udahnuti novi život, a današnji studenti arhitekture već promišljaju moguća rješenja.

Megalomanski projekt kakav predlaže Eagle Hills nije neuobičajen, objasnila je u svom izlaganju Kate Shaw sa Sveučilišta u Melbourneu, koja u svom radu problematizira urbane izgrađene obale. Ovakvi prostori imaju neke svoje zajedničke karakteristike. Obično se radi o deindustrijaliziranim, slabo korištenim područjima, podijeljenog javnog i privatnog vlasništva koja u pravilu imaju velik potencijal, a profit koji nastane njihovom izgradnjom uvijek ide investitorima i rijetko ostane u samoj zajednici. Također ih obilježavaju isti elementi pri izgradnji i kasnijem korištenju. Prvenstveno, pri njihovom planiranju i izgradnji zaobilaze se lokalni zakoni i javni urbani planovi, a nastali prostori namijenjeni su mobilnoj biznis klasi. Urbanom strukturom i namjenom potpuno su odvojeni od šire zajednice, vrlo stereotipno planirani, a njihov utjecaj na javno dobro je minimalan. Investicije kao što su Beograd na vodi ili zagrebački Grad u gradu, građanima se prezentiraju kao sredstvo oživljavanja ekonomije i otvaranja novih radnih mjesta, no Shaw naglašava da je to samo minimalna količina poslova koji nastaju bez obzira o kakvoj se investiciji radi. Takvi prostori na kraju će akomodirati lokalne uredske poslove i skupe dućane kojima šira zajednica nema pristupa.

Prije same realizacije projekta slijedi nam dug proces kršenja zakona i ljudskih prava, ignoriranja demokratskih procedura i uništavanja urbanog krajolika, na što se kroz beogradski primjer osvrnula Iva Čukić iz udruženja Ministarstvo prostora. Njeno izlaganje bilo je posebno porazno jer je napomenula kako je ista ovakva javna rasprava prije pet godina održana u sklopu iste INURA konferencije u Beogradu. Aktivisti i udruge dobili su široku potporu međunarodne arhitektonske zajednice, dogovorene su aktivnosti i plan suprotstavljanja izgradnji, mobilizirali su građane i građanke na otpor, tisuće ljudi u više navrata izlazilo je na ulice, podignuto je bezbroj zakonskih prijava, i unatoč svemu, projekt je krenuo u realizaciju.

“Nije postojao zakon na temelju kojeg se moglo implementirati sve što je dogovoreno s investitorom pa je projekt proglašen ‘od nacionalne važnosti'” istaknula je Čukić. Pogodovanje investitoru u Beogradu je doseglo neslućene razmjere. Osim kršenja zakona i izmišljanja novih kako bi do suradnje uopće došlo, ugovorom koji je potpisan s Eagle Hillsom, grad i država obvezali su se na beskrajne ustupke investitoru. Primjerice, ulaganja grada i države ispala su višestruko veća od ulaganja “investitora”, dok je potencijalna zarada puno manja. Potpisani ugovor ne pruža garancije da će investitor izvršiti svoj dio obaveza, no dogovoreno je da će ostvariti profit čak i u slučaju da je do raskida ugovora došlo njegovom krivnjom. Srpska Vlada obvezala se da će planove za uređenje izgleda obala rijeke Save mijenjati prema potrebama investitora, čime se isključuje pravo građana na donošenje odluka o njihovom životnom prostoru, kao i mišljenje struke. Obvezali su se također da će Narodna skupština Republike Srbije kreirati i usvajati zakone čiji je cilj olakšavanje realizacije projekta i odbiti usvajanje onih koji bi tome eventualno naštetili.

Postupci koje smo u Zagrebu vidjeli zadnjih mjeseci daju nam naslutiti da se krećemo u istom smjeru. “Svi prijedlozi, želje i potrebe stanovnika Novog Zagreba se godinama ignoriraju, ali evaluacija ovog natječaja riješena je u samo pet dana”, naglasio je Bernard Ivšić iz Zelene akcije. Za početak, strategija borbe protiv zagrebačkog projekta je odugovlačenje. “Nadamo se izdržati do sljedećeg izbornog ciklusa, ali beogradski primjer nam govori da možemo očekivati gaženje demokratskih procedura i jurnjavu prema ostvarivanju cilja”, rekla je Marčetić. Shaw dodaje kako organiziranje kao u Beogradu nije dovoljno: „Ne možemo si dozvoliti igrati unutar pravila koja je postavila vlada – u tom slučaju već smo izgubili“.

Zagrepčani su se već počeli organizirati protiv Grada u gradu, a predstavnica udruge Siget, Gordana Pasanec na konferenciji za medije istaknula je kako su prikupili više od 14 tisuća potpisa protiv seljenja hipodroma i izgradnje ovog projekta koje su predali Gradu. Pasanec je pritom rekla: “GUP mora pasti i Zagreb ostati!”

Od prošloga ljeta, kada je pristigao dopis kojim se kustoskom kolektivu WHW po isteku ugovora 1. 1. 2014. obustavlja daljnja suradnja u vođenju Galerije Nova, a koji je povučen svega nekoliko dana kasnije, jednako bez objašnjenja kao i prethodni pokušaj prekida suradnje, prostor Galerije Nova kao i odnos s WHW-om ostao je u zrakopraznom prostoru neriješenih odnosa i neizvjesne budućnosti. Zabrinut takvim stanjem, manje zbog vlastitog polaganja prava na daljnje vođenje Galerije, a više zbog zlogukih slutnji o ukidanju djelovanja same Galerije, kustoski kolektiv organizirao je tribinu kojom je namjera bila otvoriti javni dijalog o ovom problemu. Tim povodom objavljena je i publikacija koja obuhvaća kronologiju nastanka, rada i razvoja ovog nezaobilaznog mjesta kritičke i analitičke refleksije zbilje jezikom vizualnih umjetnosti kroz različite sustave koje je uspjela preživjeti. 

Na tribini održanoj u HND-u, u petak, 21. veljače u 10 sati, sudjelovali su, uz članice WHW-a, Boris Bakal, Želimir Koščević i Emina Višnić, uz moderiranje Marine Škrabalo. U uvodu, kojim je kontekstualizirala stanje i namjere događanja, Sabina Sabolović, članica WHW-a, istaknula je kako je povod ovom događanju stanje u kojem se ne događa ništa, “a to ništa je ono što brine jer ne postoji nikakva volja gradskih vlasti da riješi situaciju Galerije Nova”. Sabolović je ujedno i artikulirala poziciju ovog kolektiva spram samog prostora, odnosno institucije Galerije Nova ističući kako “žele inzistirati da svi mi, kao kulturni radnici i radnice, utječemo na taj proces i ne dopustimo da javnost bude isključena iz odlučivanja o budućnosti tog prostora. To nije samo bitno zbog toga hoće li WHW voditi Galeriju Nova, već da se očuva opstanak institucije stare 40 godina te da se ustanovi procedura po kojoj će se ta institucija ustrojiti”.

Galerija je osnovana 1975. godine u okviru Saveza socijalističke omladine, a u okviru svog djelovanja izdaje publikacije, predstavlja nove umjetnike i tendencije te otvara prostor za nove mogućnosti čitanja umjetnosti, što je bilo i uzor smjernicama djelovanja WHW-a. Savez omladine se pretvara u OKC – Omladinski kulturni centar, a cijela transformacija kulminira 1993. kada Nova ostaje sama i po inerciji se pridružuje izdavačkoj kući AGM, mada ne postoji logika po kojoj ta institucija upravlja ovim prostorom. Janislav Šaban poziva WHW 2003. godine da preuzme vođenje prostora, a kustoski kolektiv kao temeljni zadatak postavlja stvaranje odnosa prema tom prostoru kao javnom, usmjerenom na kritiku, angažman, dijalog s aktualnim kulturnim i političkim stremljenjima, kao prostoru otvorenom čitavom nizu inicijativa. Od preuzimanja vođenja galerije, postepeno se smanjuje financijska podrška AGM-a Galeriji. Božo Čović dodatno smanjuje suradnju i podršku prostoru koja se na kraju svodi samo na pokrivanje režijskih troškova. Tako se Galerija nalazi u paradoksalnom prostoru kao gradska institucija o kojoj brine nezavisni kolektiv kustosa.

Po primitku dopisa kojim im se otkazuje suradnja, nastavila je Sabina Sabolović nakon kratkog pregleda nastanka i razvoja galerije, “pokušali smo se obratiti gradskim vlastima kako bismo dobili materijalni dokaz i obrazloženje za postupak, no ništa od toga nismo dobili. Važno nam je bilo da u dijalogu budu predstavnici gradskih vlasti, ali ništa od toga se nije desilo. I na ovu tribinu smo pozvali Darinka Kosora, Jelenu Pavičić Vukičević, Ivicu Lovrića“. Svjetlana Dizdar, aktualna ravnateljica AGM-a, s kojom su voditelji galerije u trajnim pokušajima komunikacije, rekla im je da se ništa ne moraju brinuti te da će sve biti u redu, no u međuvremenu ništa se nije desilo, a WHW galeriju vodi ilegalno jer je ugovor istekao 1. siječnja 2014. “Ovakva reakcija gradskih vlasti ukazuje da nisu zainteresirani za dijalog, a naša je odgovornost i pravo da na njemu inzistiramo kako bi se smislio kvalitetan model opstanka galerije. Bitno je isticati razliku između galerije kao institucije i prostora u kojem ona trenutno djeluje”, zaključila je Sabina Sabolović te za kraj napomenula da je otvoreno i pitanje vlasničkih odnosa te prepričala nedavno iskustvo kada su predstavnici Zagrebačkog holdinga došli premjeriti prostor kako bi se obračunala cijena prostora po evropskim standardima. “Smatramo da se tim metrom ne može mjeriti povijest niti budućnost jedne institucije”, riječi su kojima je Sabolović zaključila uvod u tribinu. 

Boris Bakal je ponudio historijski pogled na proces stvaranja i rastakanja OKC-a. “Čini mi se da se iz svih događaja koji su prethodili skupu – (ne)izbor za MSU, HNK, upravljanje Gavellom, ZeKaeM-om – postavlja pitanje treba li uopće gradskoj upravi kultura i kakva je to kultura kakvu oni zamišljaju? U posljednjih trideset godina dolazi do rastakanja kulture i oduzimanja pojma kulture. OKC nastaje u euforiji Univerzijade kada kao hibridna i policentrična institucija raznih sadržaja. Čine ga Radio 101, Z3, kazalište, izdavačka djelatnost, izložbeni prostor, a u okviru tog centra smješteni su TSP, Svjetski festival animiranog filma, Muzički bijenale, Eurokaz… Taj je centar smješten u Teslinoj 7, gdje je danas ZeKaeM čijim osnivanjem počinje raspad OKC-a”. Bakal je napomenuo kako pod OKC tada spadaju i klubovi Kulušić i Lapidarij koji su proizvodili neko drugo razumijevanje kulture. “Društvo pravednosti, kako smo zvali socijalističko društvo, stavljalo je mjesto kulture na mjesto religije, a to mjesto je bilo ključno, objedinjujući identitetski faktor čitavog društva. Postepeno dolazi do preuzimanja centra, voditelji centra vode dvostruko knjigovodstvo s privatnim šankovima u klubovima, a konačan se udar događa s Igorom Mrduljašem, čovjekom sklonim građanskom kazalištu koji preuzima vođenje ZeKaeM-a”, ukratko je skicirao prijelaz iz 1980-ih u 1990-e te se vratio na Galeriju Nova, u početcima smještenu u Mihanovićevoj ulici. “Ta galerija je jako uspješna i imala je zanimljive programe, no preseljenjem u Teslinu, krajem ’80-ih, gotovo da nije zamrla dok je nije preuzeo WHW”.

Želimir Koščević dao je širi uvid u kulturno-političku klimu u kojoj nastaje Galerija Nova i istaknuo da model po kojem je funkcionirala Galerija SC, a kojoj je bio dugogodišnji voditelj, smatra neprikladnim današnjem vremenu: “To je povijest umjetnosti, to je završeno poglavlje, i stoga prebacivanje modela njezina rada iz onoga vremena u naše vrijeme nije smisleno”. Nakon Koščevićeva izlaganja, riječ je preuzela Emina Višnić koja se osvrnula na povijesnu činjenicu rastakanja OKC-a kao proces dokidanja potencijala političkog djelovanja mladih. Mehanizam po kojem je ustrojen OKC bio je uzor pri osmišljavanju modela po kojem će biti ustrojen Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade. Višnić je istaknula kako ljudi koji danas vode gradsku politiku nisu u stanju niti žele razmišljati dalje od svojih interesa te napomenula kako je “ovo druga tribina na kojoj nema nikoga ispred gradskih vlasti odgovornih za vođenje kulturne politike. Prije dva tjedna Darinko Kosor, predsjednik GS je organizirao tribinu na koju nitko iz uprave nije došao, a pojavilo se svega dvoje ljudi iz institucija. Atmosferom straha se upravlja ovim gradom, uprava je navikla da nitko ništa kritički ne govori, i već sedmu godinu zaredom spominje kulturnu strategiju koja se opet neće desiti. U gradu nitko ne preuzima odgovornost, Ministarstvo također nema jasnu viziju, uz časne izuzetke”.

Nakon uvodnih izlaganja otvorena je rasprava o pitanjima strategija i smjernica djelovanja u pitanju kulturnog razvoja grada u širem smislu. U tom kontekstu, Tomislav Medak je predložio kako mogućim smjerom vidi uspostavljanje paralelne strukture upravljanja, te kako bi trebalo “pokušati rekonstituirati društveno polje i razviti autonomne forme upravljanja koje mogu trasirati budućnost. To stvara polje otpora ili frikcije u trenutku rasprodaje i privatizacije resursa, kao što su poduzeća i slično”, te nastavio: “Ponašamo se cijelo vrijeme kao da postoji taj adresat koji upravlja društvom, kao da postoje procesi upravljanja i odgovornost, no to je sve projekcija, stvari nisu tako ustrojene, već bitno privatnije i antagonističkije te zato treba shvatiti tu situaciju kao situaciju antagonizacije”. Na samom kraju je zaključeno kako je važno stvoriti prilike za aktiviranje radnika u institucijama, te tihe, šutljive, pristajničke mase te stvaranje prostora u kojem se njihovi glasovi mogu čuti. 

Fotografija: Tomislav Medak

Usvajanjem zaključaka Gradske skupštine sadržanih u ovim izmjenama ukinuto je još nekoliko odredba nastalih izmjenama GUP-a u proteklom razdoblju. Eliminirana je mogućnost izgradnje na zelenim površinama u podsljemenskoj zoni, uvrštena u GUP izmjenama iz 2009. godine. Pored toga, ukida se mogućnost izgradnje u rekreacijskoj zoni na Krešićevim livadama na Tuškancu te se livada pored Kraša prenamjenjuje iz mješovite u zelenu, kao što je i bilo prije prenamjene koja je još uvijek predmet istrage Državnog odvjetništva. Također, zastupnici nisu usvojili konačni prijedlog odluke o donošenju Urbanističkog plana uređenja studentskog kampusa Borongaj jer je predložena odluka sadržavala čak 50 posto više kvadrata od predviđenog.

Tijekom sjednice Gradske skupštine, aktivisti Zelene akcije i Prava na grad ispred stare gradske vijećnice poduprli su namjeru skupštinske većine da prihvati izmjene i dopune Generalnog urbanističkog plana. “Prijašnje promjene GUP-a pogodovale su isključivo investitorima, na štetu prirode i grada. Novim GUP-om donjogradska zona oslobođena je građenja garaža, odnosno denivelacije. Neće više biti predimenzionirane izgradnje u središtu grada, ali ni u podsljemenskoj zoni”, rekao je Teodor Celakovski iz Prava na grad.

Zagrebačka gradska skupština izglasavanjem izmjena spriječila je slučajeve poput Cvjetnog prolaza Tomislava Horvatinčića ili Kulmerovih dvora Ivice Todorića. Milan Bandić protivio se ovakvim izmjenama te zaprijetio da će se promjenom odnosa snaga u gradskoj politici nakon izbora GUP vrlo brzo ponovno naći na dnevnom redu Gradske skupštine.

“Ovaj GUP grada Zagreba je početak uvođenja reda u urbanizam gdje više neće biti moguće pojedinačne situacije u GUP-u koje su dosad bile moguće, kao primjerice Varšavska ulica, garaže ispod HNK. Na ovaj način se uvode vrlo jasna pravila i puno nedvosmislenija procedura nego što je to bila prije. Ovo je borba za red”, rekao je predsjednik Skupštine Davor Bernardić.

KP / pravo na grad / HTV