Tekst Povratak političkog – nada, imaginacija, solidarnost izvorno je objavljen u Časopisu za suvremena umjetnička i društvena zbivanja GSG, čiji je nakladnik riječka organizacija Građanke svom gradu. Riječ je o najavnom tekstu novog, petog broja časopisa koji se fokusira na istraživanje odnosa između financiranja i društvenog djelovanja, analizirajući kako izvori financija oblikuju umjetničke i aktivističke prakse u lokalnom i europskom kontekstu.

U nastavku prenosimo tekst autorica Emine Bužinkić i Josipe Lulić, popraćen intelektualnim grafitom, kako svoje crteže sam zove, Dana Perjovschija.

U listopadu prošle godine, suočena sa slikama i zvukovima nove iteracije okupacijskog nasilja Države Izrael u okupiranoj Palestini, Inicijativa za slobodnu Palestinu organizirala je mirni prosvjed na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu. U priopćenju izdanom prije samoga prosvjeda, Inicijativa je između ostaloga navela sljedeće:

U odmazdi nakon Hamasova napada 7. listopada u kojem su stradali civili, u Palestini je  ubijeno više od 4000 osoba, uključujući najmanje 1700 djece. Procjenjuje se da je 14.000 osoba ranjeno u bombardiranju u kojem je među ostalim 6000 bombi bačeno na škole, bolnice, domove i evakuacijske rute u ‘otvorenom zatvoru’, Gazi. Najmanje 20 novinara izgubilo je živote, mnogo više nego u posljednja dva desetljeća. Pojas Gaze sve se više pretvara u pustoš gdje se briše svaki trag ljudskog života. Svjedoci smo zločina genocidnih razmjera u čijem kontekstu djeca pišu svoje oporuke. Kako je moguće pred takvim krvoprolićem ostati ravnodušan i promatrati kolektivnu osvetu nad nedužnim životima?

Dvanaest mjeseci poslije, slika ispred nas ističe više od 185.000 ubijenih u Palestini,¹ uključujući i one na Zapadnoj obali, uništene bolnice, škole, sveučilišta, parkove, igrališta, vodovode i svu komunalnu infrastrukturu. Masakri pred kamionima humanitarne pomoći, u izbjegličkim šatorima koji plutaju po lokvama u blatu, i selima na sjeveru Palestine, ponavljaju se iz dana u dan. Roditelji skupljaju ostatke svoje djece u plastične vreće i mjere ih u kilogramima. Na stotine je ubijenih u Libanonu, a raketiranje južnog Libanona i Beiruta smjera potpunom uništenju i genocidu te zaziva regionalni rat. Sve se to događa uz potporu SAD-a, Njemačke i europskih država koje redovito opskrbljuju Izrael političkom retorikom prava na obranu i oružjem. Upravo ovih dana gledamo teretni brod Kathrin sa 60 kontejnera TNT-eksploziva i osam kontejnera RDX heksogenih eksploziva kako plovi Jadranom i Jonskim morem tražeći luku za pristajanje, na putu do Izraela. Izbris, istrebljenje, i mašinerija potpunog uništenja suočavaju nas s ruinama svih sustava zaštite ljudskog života pred nadmoćnošću krupnoga kapitala i militarizacijskih režima.

Osjećaj nemoći je neumoljiv, ali ne i potpuno paralizirajuć. Dapače, duboka tuga i nevjerica okidač su za prkos, solidarnost, kolektivitet i kulturu otpora. Punu godinu gradimo Inicijativu za slobodnu Palestinu, formiranu kao antiratnu inicijativu koja se kritički angažira(la) u razlaganju kolonijalne okupacije i režimskog nasilja izraelskog aparthejda u Palestini uvezanom u niz povijesnih i sadašnjih geopolitičkih kompleksnosti. Jednako tako, Inicijativa je zauzela snažnu poziciju traženja prekida vatre i uspostave mira u Palestini podržavajući epistemičko-političke projekte deokupacije i dekolonizacije Palestine. Takva je pozicija isprepletena s epistemologijama i iskustvima borbe za slobodu kako ljudi Palestine, tako i onih iz drugih geografija s pečatima antikolonijalne, antiimperijalne i antiratne borbe. Inicijativa je, dodatno, artikulirala protivljenje politici hrvatske vlade koja sudjeluje u užasavajućoj politici izbrisa ljudi, jezika, kulture i zemlje Palestine, disciplinirano sudjelujući u diktatu pranja savjesti od vlastitog sudioništva u pogromu Židova u Drugom svjetskom ratu. S tim u vezi, Inicijativa se jasno odredila u odmaku od ideologije “hodanja po jajima” i u jasnoj podršci oslobađanju Palestine, a time i Libanona, Sirije, Sudana, Jemena, Kašmira pa tako i osude nasilja i smrtonosne politike prema migrantima i rasijaliziranim populacijama koje Europa i Hrvatska žele držati podalje od kruga bijelog, liberalnog čovjeka kršćanske provenijencije.  

Narodna fronta vs ciljne skupine

Inicijativa za slobodnu Palestinu djeluje kao grupa građanki i građana iz raznorodnih društvenih sfera i kao takva predstavlja široku narodnu frontu. U povijesti antiratnog organiziranja u Hrvatskoj od devedesetih naovamo, ova inicijativa je moguće najraznovrsniji društveni pokret koji otvara i tka prostor dijaloga i organiziranja među pjesnikinjama, veteranima, feministkinjama, vjernicima, aktivistima za manjinska prava, zagovornicima LGBT i prava transrodnih osoba i mnogih drugih. Drugačijim riječima rečeno, ovaj pokret okuplja one koje uobičajeno ne svrstavamo skupa. Takav oblik organiziranja ima, dakako, svoje kompleksne izazove, no ključnu točku poveznice traži u zajedničkoj viziji slobode koju postiže javnim okupljanjima, intimnim dijalozima, edukacijskim formatima. Svaki oblik rada Inicijative je labor of love koji počiva isključivo na intrinzičnoj motivaciji, razmjeni energije i ideja te satima kolektivnog rada u promišljanju i organiziranju metodologije, formata i poruka organiziranja. Ipak, kreativne ideje povremeno izlaze iz okvira materijalno mogućega; stoga se Inicijativa odlučila ishoditi materijalna sredstva uoči organizacije drugog mirnog prosvjeda u studenom prošle godine kako bi organizirala odgovarajuće tehničke uvjete i time osigurala snažniji utjecaj vlastite akcije.

S tom idejom Inicijativa je, preko prijateljske udruge koja sudjeluje u njezinu radu, prijavila prijedlog akcije na poziv namijenjen hitnim intervencijama jedne zaklade koja u svome nazivu i opisu promovira solidarnost. U pozivu za projektne prijedloge stoji kako je pripadajući  fond “podrška organizacijama u hitnim zagovaračkim, pravnim, komunikacijskim i drugim akcijama (…) koje su planirane kao neposredan odgovor na različite izazove”. Inicijativa je odluku Zaklade čekala mjesec dana, što znači da je odgovor dobila dobra dva tjedna nakon što je prosvjed za čiju je organizaciju tražila sredstva održan. A konačno pristigli rezultati bili su negativni: ne zato što bi evaluatori tvrdili da tema nije važna (kažu: “Potreba za djelovanjem na obrani vrijednosti, a protiv kršenja ljudskih prava i ratnih zločina u Pojasu Gaze i Zapadnoj obali i trenutna situacija/prilika za zagovaranje dobro su objašnjene.”), nego zato što prijava nije udovoljila formalnim zahtjevima projektne logike. Primjerice, na pitanje o korisničkim skupinama napomenuto je: “Primarna ciljna skupina je definirana kao ‘lokalna (Zagreb) i nacionalna zajednica’ što nije dovoljno specifično, a nije jasno ni na koje potrebe te skupine se ovom akcijom odgovara. Sekundarna ciljana skupina je ‘Vlada RH, ostale vlade EU država i organizacije koje imaju moć utjecati na promjene’ čije potrebe također nisu opisane.” Ova vrsta birokratskog formalizma, kada cijeli svijet svjedoči genocidu gledajući ga uživo preko mobilnih i televizijskih ekrana te kada je posve jasno da se ciljana skupina formira u trenutku organskog, grassroot organiziranja – pokazatelj je teatra apsurda: strašno je da se događa genocid, govore, ali nisu objašnjene potrebe Vlade – u kontekstu organizacije prosvjeda koji kontrira stavovima Vlade – a i nije jasno zašto se traži financiranje prijevoda na arapski materijala Inicijative za slobodnu Palestinu jer govornici arapskog nisu navedeni kao ciljana skupina. Suludi sudar svjetova doveden je do začudnosti, no nije bez presedana. Držimo da je ovdje riječ o kulminaciji i ogoljivanju procesa kojima se, kroz formu tehnokratizacije projektnog financiranja, lišene vrijednosti, emocija i drugih parametara afektivnog, civilno društvo pacificira i iz prostora organiziranja za društvenu promjenu pretvara u agente održavanja statusa quo.

Civilno društvo – upravljanje promjenom kako se ona ne bi dogodila

Okupljanje ljudi kako bi zajednički djelovali na društvenu stvarnost osnovna je odlika društvenih procesa. Ono se prakticira u različitim oblicima: od okupljanja u humanitarna udruženja pod pokroviteljstvom Crkve, preko radničkog udruživanja u sindikate, revolucionarnih anarhističkih organizacija, političkih stranaka, studentskih pokreta, organiziranja zajednice, pa do udruga civilnog društva. Svi su ovi oblici bili u određenom povijesnom trenutku prominentni, ponekad istovremeni, u ovisnosti o društvenim okolnostima. Njihovi su zahtjevi i ciljevi djelovanja također pokrivali širok spektar: od revolucije, preko reformizma, do humanitarizma i novih oblika organiziranja političkih zajednica. U suvremenom društvu, gdje se dinamika globalnih promjena neprestano odražava na lokalnoj razini, gdje neoliberalni kapitalizam tehnokratski upravlja idejama i političkom promjenom, a sve kako se ona ne bi dogodila, gdje službene politike Hrvatske i EU-a odobravaju genocid nad palestinskim narodom, rasističke i nehumane prakse prema ljudima u pokretu, krajnju eksploataciju radnika, segregaciju i eugeničku deintelektualizaciju romske djece u školama, zajednički nazivnik mnogim međusobno vrlo različitim osobama i organizacijama postaje koncept društvene promjene. Nakon što su ideja i jezik revolucije isparili iz javnog života, već i djelomična društvena promjena u jasno određenoj sferi postaje važan cilj. Društvena promjena postala je prihvatljiv narativ, cilj oko kojeg se možemo okupiti, konkretizirati vlastite napore, želje da u barem nekim aspektima zaista promijenimo društvenu strukturu.

Najveći dio tog rada događa se kroz civilno društvo. Civilno društvo je kao novi(ji) igrač  na scenu stupilo u kontekstu tranzicijske Hrvatske devedesetih godina 20. stoljeća, ali nije puno starije ni u zapadnoeuropskim okvirima u Europi: u svom se današnjem obliku ono razvija osamdesetih, kada polako počinje preuzimati ulogu socijalne zaštite, pružajući usluge koje su ranije bile organizirane unutar javne ili državne sfere. U zemljama bivše Jugoslavije, koje su iz socijalizma izlazile kroz rat, civilno društvo brzo je postalo iznimno važan element: udruge se prepoznaju kao čuvari demokratskih tendencija u opreci prema nacionalističkim režimima i njihovim “totalitarnim” tendencijama. Istodobno su organizacije civilnog društva postajale i poligoni na kojima se pokušavala osigurati određena vrsta ideološke hegemonije s liberalnim političkim predznakom. Ta su se kretanja nerijetko podudarala s financiranjem Soroševe zaklade Open Society, po kojoj je nastala  klasična defamacijska etiketa “soroševaca”, “stranih plaćenika” i “antiratnih profitera”, a koju su najčešće lijepili desni oponenti spomenutih procesa. Financiranje kroz Open Society ili putem veleposlanstava različitih država (posebno SAD-a i Norveške) u Hrvatskoj značajno opada početkom 2000-ih – približavanjem, a zatim i ulaskom Hrvatske u EU, kada su tu ulogu preuzeli prvo pretpristupni fondovi, a onda i direktno financiranje EU-a. Organizacije proizašle iz prvog vala organiziranja protiv nacionalističke politike i rata devedesetih u idućoj su se dekadi sve više nalazile ovisnima o projektnom financiranju, dok su nove organizacije stvarane već duboko u sustavu projektnog financiranja (Stubbs, 2000). Štoviše, EU-ov projektni sustav postaje norma čak i u sektorima u kojima je nešto slično bilo potpuno nezamislivo tek dekadu ranije, kao što su javne ustanove (poput sveučilišta ili muzeja), pa čak i jedinice lokalne samouprave: gradovi u Hrvatskoj danas ovise o EU-sredstvima za izgradnju osnovne infrastrukture poput vrtića ili javnog prijevoza. Stoga nije ni neobično da je Inicijativa za slobodnu Palestinu svoje aktivnosti morala prijaviti pod tuđim imenom, čin tek naizgled samo formalan: uvjet postojanja pravne osobe, konkretno udruge, koja jedina može prijaviti projekt, također funkcionira kao metoda discipliniranja i kontrole.

Eto skice današnjeg stanja u Hrvatskoj: umjesto na revolucionarnu ideju potpune transformacije temeljnih društvenih odnosa, rad na društvenim promjenama nerijetko se fokusira na konkretan problem, često shvaćen usko identitetski, a dobrim se dijelom događa u okviru organizacija civilnog društva, ponajprije udruga. Udruge se, pak, za razliku od sindikata, koji se prije svega financiraju iz članarina, te stranaka, kojima su glavni izvori državni proračun, donacije i članarine, oslanjaju na projektno financiranje. Iz toga proizlazi da se velik dio rada na transformaciji društva događa na pozadini sukoba barem dviju suprotstavljenih linija: jedne koja želi propitati dominantnu ideologiju i druge, linije dominantne ideologije koja odlučuje (ne) financirati to propitivanje. U želji da zadrži imidž pluralističke i demokratske zajednice, EU će rijetko koji sadržaj  eksplicitno zabraniti, no cenzura je ipak na djelu, samo mnogo suptilnije: ona se odigrava na polju forme.

Ova se dijalektika ogleda i u organizaciji rada i samorazumijevanja radnika_ca u polju. Zakon o udrugama RH definira udruge kao “svaki oblik slobodnog i dobrovoljnog udruživanja više fizičkih, odnosno pravnih osoba, koje se, radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za zaštitu ljudskih prava i sloboda, te ekološka, humanitarna, informacijska, kulturna, nacionalna, pronatalitetna, prosvjetna, socijalna, strukovna, športska, tehnička, zdravstvena, znanstvena ili druga uvjerenja i ciljeve, a bez namjere stjecanja dobiti”. Zaštita ljudskih prava i sloboda, tema koja nas ovdje ponajprije zanima, u zakonu je navedena na drugom mjestu, odmah nakon osobnog probitka. Zakon, dakle, odražava i proklamiranu ideju uloge “civilnog društva”, odnosno “trećeg sektora” – onu da služi i kao korigirajući faktor (watchdog) službenih politika jer pretpostavlja da države neće nužno štititi ljudska prava i slobode, ili u najmanju ruku neće to činiti dovoljno efikasno. To je i realnost velikog broja udruga: njihovi su glavni adresanti upravo donositelji politika: udruge organiziraju prosvjede, traže izmjene zakona, nadgledaju rad policije ili otvaraju strateške litigacije (uključujući tužbe protiv RH na Europskom sudu za ljudska prava). Slična je situacija i na razini Unije.² Stoga udruge i inicijative često sebe percipiraju kao prostore gdje se osobe udružuju kako bi se pobunile protiv određene politike, za što pak traže različite izvore financiranja. Istodobno, ovaj se odnos može tumačiti i drugačije: tako da financijeri udrugama autsorsaju provođenje vlastitih politika. Isti Zakon o udrugama, naime, kaže: “Vlada Republike Hrvatske, na osnovi provedenog natječaja, dodjeljuje dotaciju iz državnog proračuna udrugama za projekt ili program koji je od osobitog interesa za opće/javno dobro u Republici Hrvatskoj.” Što određena vlada podrazumijeva kao opće/javno dobro, središnje je političko pitanje. Europska unija funkcionira po istom principu: kako navodi Iva Kosmos u tekstu o konceptu društvenog utjecaja u umjetnosti i kulturi, Europska agencija za obrazovanje i kulturu na radionicama vezanima uz projektno financiranje ističe moto – Europa ne financira projekte, nego kroz projekte financira svoje politike.

U posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj se sve više raspravlja o uvjetima rada u udrugama i neprofitnim organizacijama. Tko je tu točno poslodavac, tko radnik, tko profitira od rada i na koji način, tko donosi odluke i s kim se može pregovarati o radnim uvjetima, pitanja su koja su tako došla u prvi plan. Nedavno osnovan sindikat radnika/ca u civilnom društvu i neprofitnim organizacijama SKUPA na ovakav način opisuje svoju misiju: “Civilni/neprofitni sektor se najvećim dijelom financira projektima koji se prijavljuju donatorima (…) Takvi projekti su vremenski ograničeni, a njihovo financiranje ovisi o stalnim natječajima i konkurenciji među organizacijama na svojevrsnom tržištu donatorskih sredstava, kojeg dominantno uređuje, ali i novčanim sredstvima posredno i neposredno opskrbljuje sama država. Pritom nerijetko same organizacije postoje da bi upravo nadomjestile uloge koje su ranije pripadale socijalnoj državi i njenim institucijama (…) Sindikat SKUPA pokazuje neke nove obzore i potrebu da se uđe u pregovore o radnim pravima sa samim donatorima, odnosno, prije svega, državom. Budući da je pitanje naših poslodavaca složeno, pregovore, ali i zagovaranje usmjerit ćemo na više nivoa – od udruga koje potpisuju ugovore o radu, preko lokalnih, nacionalnih i europskih tijela, političkih i drugih aktera zaduženih za programiranja, fondove i donošenje odluka o alokaciji sredstava do privatnih donatora i njihovih zahtjeva.”

Od političkog do administrativno mjerljivog i unaprijed poznatog

Sandro Busso i Nicola De Luigi u svom članku Civil society actors and the welfare state. A historically-based analytical framework historiziraju ulogu organizacija civilnog društva u kontekstu javnih politika u Europi. Oni kao polaznu točku uzimaju osamdesete godine 20. stoljeća – vrijeme kad se na globalnoj razini događa snažan politički i ekonomski zaokret udesno, koji donosi kraj razdoblja države blagostanja (welfare state). U tom kontekstu Busso i De Luigi fokusiraju se na dvije promjene. Organizacije, s jedne strane, oslanjajući se na povijest humanitarnih udruženja, ali i organiziranog rada i uzajamne pomoći – dva sistema koja su osiguravala osnovnu socijalnu zaštitu u devetnaestostoljetnoj Europi – preuzimaju ulogu pružatelja socijalnih usluga (zadržavajući transformativnu, ako ne više revolucionarnu misiju); s druge strane, vlade umjesto politike, u prvi plan stavljaju upravljanje. Prijelaz s politike na administraciju, na tehnokratsku ideju upravljanja temeljenog na dokazima, otvorit će put i projektnom financiranju, koje će zauzvrat monopolizirati civilno društvo i svesti njegov transformacijski potencijal na minimum. Iva Kosmos je analizirala na koji način ovaj koncept, nastao u kontekstu decidnog prelaska s politike na policy u Ujedinjenom Kraljevstvu,³ a danas sveprisutan kao jedan od glavnih elemenata evaluacije projekata, služi kao mehanizam održavanja statusa quo i blokiranja transformativnih potencijala civilnog društva.

Projektna struktura izgrađena oko ideje utjecaja na društvo (social impact) pretpostavlja, naime, da će aktivnosti koje organizacije provode djelovati na društvo na unaprijed odrediv način, s mjerljivim pokazateljima uspjeha, konkretnim ishodima i mogućnošću da se jasno planiraju i predvide rezultati. Takav pristup, tvrdi Kosmos, strukturno ne može imati transformativnu moć jer nužno podrazumijeva održavanje statusa quo kako bi omogućio okvir unutar kojega se mogu pratiti kvantitativni pokazatelji. Umjesto društvene promjene, on podrazumijeva individualnu adaptaciju na neoliberalni ekonomski i društveni sistem (str. 18). Kada bi, naime, određena aktivnost rezultirala istinskom društvenom promjenom, rastočio bi se i okvir koji omogućava mjerenje postignutih rezultata – okvir na koji željena promjena upravo cilja. Budući da je, međutim, okvir postavljen kao forma, a ne kao sadržaj, on se ponaša poput svojevrsne nulte institucije koja unaprijed određuje arenu u kojoj će se voditi borba za hegemoniju, dok sama arena ostaje nedirnuta.⁴ Tu podjelu Rancière podvodi pod opreku između politique (eng. politics, hr. politika) i police (namjerni kalk engleskog termina policy, a na francuskom znači i policija). Policy je prema Rancièreu aktivnost u polju u kojem su uloge uvijek već podijeljene i odnosi moći ustanovljeni. Politika, zauzvrat, pretpostavlja dublje restrukturiranje društvenog polja i ustanovljavanje odnosa koji prije toga nisu prepoznati kao mogući.⁵

Forma projektnog prijedloga tako postaje mehanizam kojim se osigurava da se sva aktivnost civilnog društva vodi na polju intervencija u policy, a ne politiku. Ako neka organizacija, na primjer, krene od želje da dubinski promijeni ksenofobno društvo, da transformira zajednicu tako da omogući istinsku, višesmjernu integraciju, ona će, da bi osigurala resurse za svoje aktivnosti, morati pisati projekte u kojima joj valja jasno definirati ciljanu skupinu (njih), kao korisnike određenih integracijskih usluga koje pružaju stručnjaci (mi). Morat će, dakle, reproducirati upravo onu strukturu protiv koje se bori. Ako pak organizacija želi stvoriti prostor u kojem osobe s invaliditetom mogu organizirati okolinu tako da bude prilagođena njihovim potrebama, sredstva za svoj rad može dobiti jedino ako se prijavi za financiranje kroz platforme i obrasce koji nisu prilagođeni slijepim ili neurodivergentnim osobama. Ako organizacija želi oblikovati siguran prostor unutar kojeg osobe koje imaju problema s mentalnim zdravljem mogu sudjelovati u društvenom/javnom životu bez pritisaka produktivnosti koje im nameće aktualna društvena struktura, mora se izložiti pritiscima produktivnosti koji čine nužni dio projektnog prijedloga – jer prije ili kasnije valja podnijeti izvještaj. Ako se, pak organizacija želi pobuniti protiv genocida nad palestinskim narodom, naići će na odbijenicu, u kojoj će jedna od primjedaba biti ta da potrebe Vlade, koja je navedena kao “ciljana skupina” (jer je to nužna kategorija projektnog prijedloga, a cilj je da se utječe na Vladu RH da se uključi u zaustavljanje genocida), “nisu jasno objašnjene”. Upravo posljednji primjer najjasnije ukazuje na crtu razdvajanja o kojoj govorimo: dok bi se za prva tri, ako bismo bili krajnje dobronamjerni, moglo tvrditi da ih je moguće podvesti pod pitanje policyja – da je osnovna politika Vlade suštinski ispravna, samo što “imaju potrebu” da im se objasni kako je nužno promijeniti određene uredbe – četvrti  primjer jasno i nedvosmisleno govori da je riječ o političkom pitanju. A projektne forme mainstream fondova upravo su i osmišljene kako bi osujetile miješanje u politiku.

Ruševine Gaze i našeg demokratskog poretka

Sve ovo nije novost. U svom poznatom eseju The Master’s Tools Will Never Dismantle the Master’s House Audre Lorde piše: “Gospodarev [i majstorov – na djelu je dvoznačnost engleskoga master] alat nikada neće rastaviti gospodarevu [majstorovu] kuću. On će nam možda dopustiti da ga privremeno pobijedimo u njegovoj vlastitoj igri, ali nikad nam neće omogućiti istinsku promjenu. A ova je činjenica prijetnja onim ženama koje gospodarevu kuću i dalje vide kao jedini izvor podrške koji imaju.”

Inicijativa za slobodnu Palestinu uputila je žalbu na odluku spomenute zaklade, navodeći sljedeće:

Inicijativa je […] svojim prijedlogom akcije adresirala posve očigledan slom demokratskih procedura i demokratskih vrijednosti na kojima zajednica europskih zemalja tvrdi da se zasniva. Naša inicijativa je zasnovana na javnom, odnosno građanskom, komuniciranju urušavanja sustava vrijednosti na koje se Europska unija nominalno poziva, ali u praksi nije spremna stati iza njega.

Naša inicijativa je jasno usmjerena na otvorene gradske prostore i poticanje građanske solidarnosti. Uspostavljanje dijaloga o miru u Palestini kroz umjetnost, kulturu i druge aktivnosti ne samo da izlazi iz socijalnog mjehurića već aktivno potiče širenje svijesti i angažmana među građanima.

Odbijanje takve inicijative pod izgovorom izostanka ključnih riječi i prevladavajuće terminologije pokazuje dubinsko nerazumijevanje problema s kojima se kao društvo susrećemo kada je u pitanju shvaćanje okupacije Palestine i, praktički, odmicanje od vrijednosti na kojima bi Europa i države koje se smatraju europskima trebale počivati.

I ta kuća i ti alati koji se kriju ispod famoznih “europskih vrijednosti” ruševniji su od ruševina Gaze ispod kojih su neki ispustili svoj zadnji dah. Institucionalizacija europskih vrijednosti, kako se ističe u svim dostupnim materijalima Europske unije – promicanje mira i sigurnosti te poštovanje temeljnih prava i sloboda – običan je celofan kojim se pokušava sakriti politika rezervacije mira, sigurnosti, prava i sloboda samo za određene populacije zaštićene bijelim, kršćanskim i navodnim civilizacijskim predznakom, kojemu su Palestinke i Palestinci jasan kontrapunkt. U posljednje vrijeme celofan je sve prozirniji – krilatice razotkrivaju svoje pravo lice i naličje pa tako filantropija i solidarnost postaju simbiotične u svojoj međusobnoj kooptaciji ili pak lišavanju značenja.

Vraćajući se na tezu da su ideja i jezik revolucije isparili iz sfere podržanog rada na društvenoj promjeni izvan projektne logike, indikatora i birokratiziranog shematskog upravljanja neizvjesnom budućnošću, Inicijativa za slobodnu Palestinu kao i druge kojima agitiramo promjenu položaja rasijaliziranih populacija ili pak prestanak policijskog i strukturnog nasilja, jedino se može osloniti na mobilizaciju kolektiviteta i resurse zajednice koji su mnogo više nematerijalni nego materijalni, kao i na suradničkim razmjenama materijalnih resursa sve dok ih ima.

Tako je Inicijativa za slobodnu Palestinu, bez ikakvih financijskih sredstava, oslanjajući se na vrijeme, energije, viziju i suradnju, organizirala tri masovna javna okupljanja, niz političkih akcija, kulturnih događanja, online-kampanje, zagovaračke akcije, dobrotvorne akcije, projekcije filmova, bdijenja i tugovanja, ne polažući nade u to da će sredstava za ovakav organski rad na organiziranju društvenog pokreta ikada biti. Ovdje filantropska institucija nije izdala samo nas, izdala je prije svega sebe. Ne samo da je kooptirala solidarnost i svela je na format i broj, nego je od nje stvorila produženu ruku industrije forme i tehnokratske represije koja kastrira imaginaciju mogućeg.⁶ Na sreću, privilegij je i izbor biti svjedokom teatra apsurda, a ne njegovim suučesnikom te graditi društveni pokret za slobodu kao primjer imaginacije i agitacije kritičke promjene translokalno i transnacionalno.

U Kulturpunktovoj čitanci donosimo izbor iz tiskanih i online publikacija različitih izdavača, a ostali tekstovi čitanke dostupni su ovdje.

1. Khatib, R., McKee, M. & Yusuf, S. (2024). Counting the dead in Gaza, difficult but essential. The Lancet. ↩︎
2. Iako ne sasvim ista jer na periferiji i dalje postoji dodatni sloj – u nekim temama, poput LGBT-prava, mnoge udruge prepoznaju EU kao kontrapunkt nacionalnoj politici. ↩︎
3. New Labour Period, 1997 – 2010. Vlada je usvojila princip evidence-based policy making, koji je pretpostavljao da se policy neće voditi politikom i ideologijom, već isključivo “objektivnim” istraživanjima i empirijskim dokazima. ↩︎
4. Nulta instutucija prema Žižeku i Močniku postavlja specifičan pogled na svijest kao prirordan i samorazumljiv te naturalizira svoju ideološku jezgru, predstavljajući se kao objektivan i neideološki. Više u: Žižek, S. (2012). The Real of Sexual Difference. US. Barnard & B. Fink (ur.), Reading Seminar XX: Lacan’s major work on love, knowledge, and feminine sexuality. SUNY Press.; Močnik, R. (2014). Subject supposed to believe and nation as zero institution. Perm University Herald. ↩︎
5. Rancière, J., 2013. The politics of aesthetics. Bloomsbury Publishing. ↩︎
6. Bosanac, G. & Zdravković, L. (2012). Imagination Castrated: Critical Rethinking of the Civil Society (Organisation) in Contemporary Society . Mirovni Inštitut & Centre for Peace Studies. ↩︎

Pokret nesvrstanih nastaje u periodu svjetskih zbivanja nakon Drugog svjetskog rata – u vremenu Hladnog rata, kada je postojala tendencija podjele svijeta na Zapad i Istok. Kao alternativa tom putu, pojavila se ideja nesvrstanosti odnosno odbijanja bipolarizacije te kreiranja treće opcije: nesvrstanosti. Pokret nesvrstanih formalno je osnovan 1961. godine tijekom konferencije u Beogradu, ali se ideja gradila godinama prije. Pokret je nastao kao otpor kolonijalizmu, rasizmu i imperijalizmu te suprotstavljanju bipolarizaciju svijeta i ideoloških sukoba na relaciji Istok-Zapad, s ciljem borbe za nezavisnost i protiv siromaštva. 

Jedni od prvih koji su u Hrvatskoj otvorili temu Pokreta nesvrstanih jest Platforma za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske CROSOL publikacijom Razvojna suradnja kroz nasljeđe Pokreta nesvrstanih. Kako u uvodnom tekstu navodi Gordan Bosanac, želja autora bila je na simboličan način obnoviti sjećanja na brojne vrijedne projekte i suradnje uspostavljene kroz Pokret nesvrstanih koji nam, zajedno s poslijeratnim iskustvom Hrvatske, mogu poslužiti kao temelj za izgradnju javnih politika međunarodne razvojne suradnje. Spominju razne prakse koje ukazuju na moguće multidisciplinarne aspekte suradnje – od akademskih suradnji (iskustvo Instituta za razvoj i međunarodne odnose) preko poslovnih (grupa Končar) do znanstveno-obrazovnih (razvoj modela liječenja dijabetesa, stipendiranje stranih studenata). 

Posebno je zanimljivo istraživanje Petre Matić o Međunarodnom studentskom klubu prijateljstva (MSKP) koji je 1961. godine osnovao Savez studenata Hrvatske. Izdavanje časopisa Solidarnost bila je jedna od ključnih aktivnosti kluba jer je kroz njega pružen uvid u živote stranih studenata (kroz priče, intervjue, putopise i izvještaje), ali i “svjedočanstvo o MSKP-u kao jedinstvenom mjestu susreta snažnih i aktivnih studentskih organizacija iz različitih država, od kojih su mnoge upravo proživljavale svoju nezavisnost, djelovale kao podružnice svojih nacionalnih organizacija i bile isprepletene u globalne dijasporske mreže kroz koje su informacije putovale velikom brzinom”.

Zaustavljanju zaborava znatno doprinosi rad Mile Turajlić objedinjen u dokumentarnom diptihu Dosje Labudović: Nesvrstani i Cine-Guerrillas, koji se temelji na arhivskim snimkama Stefana Labudovića, snimatelja Josipa Broza Tita. Filmovi daju uvid u rođenje Pokreta nesvrstanih kroz arhivske snimke i Labudovićeva sjećanja, ali i medijsku bitku koja se odvijala tijekom Alžirskog rata za nezavisnost u kojem je filmski medij mobiliziran kao oružje političke borbe protiv kolonijalizma. Politički položaj područja na kojem živimo nekoć je imao sasvim drugačiji utjecaj, a možda i moć – važno je to ne zaboraviti. Još jedan važan doprinos tome jest knjiga Tvrtka Jakovine Budimir Lončar: od Preka do vrha svijeta – biografija posljednjeg ministra vanjskih poslova Jugoslavije, Budimira Lončara, koja uz uvide o vremenu nesvrstanosti daje jedan dubok pogled na diplomatsku povijest druge polovice dvadesetog stoljeća i ulogu Jugoslavije u njoj.

Iako je uloga Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih bila važna i cijenjena, važno je da je se sagledava s dimenzijom kritičke refleksije te demistificira njena uloga. Sanja Horvatinčić i Iva Kovač u uvodu trećeg broja časopisa Građanke svome gradu čine upravo to kroz isticanje rada umjetničkog kolektiva Doplgenger. Koristeći se arhivskim snimkama Radio Televizije Novi Sad u Vojvodini, kolektiv otvara prostor “kritičkom čitanju jugoslavenske, očekivano europocentrične slike Pokreta nesvrstanih” i tako zatire uvriježenu tezu o iznimnosti jugoslavenske pozicije unutar globalnog antiblokovskog pokreta. Isto ističe i Stubbs u promišljanju strateškog pozicioniranja Jugoslavije, zaključujući da se radi o dekolonijalnom materijalizmu kroz pragmatičnu instrumentalizaciju (posebice u djelovanju Jugoslavije prema Indoneziji 1965. godine kada je izvršen državni udar na tadašnjeg vođu Sukarna; u tom pogledu Jugoslavija nije imala kolonijalni teret, ali je u prodaji oružja imala ekonomske interese).

Ekonomski interes vidljiv je i u segmentu stipendiranja stranih studenata. Prisutnost stranih studenata u Jugoslaviji imala je ekonomsku, političku i kulturnu važnost. Između dva svjetska rata, Jugoslavija je imala najveću kvotu nepismenosti u Europi (prema: Dugonjić-Rodwin i Mladenović). U godinama nakon rata, glavni zadatak visokog obrazovanja u Jugoslaviji bio je usavršavanje kvalificiranih stručnjaka u ekonomskih, društvenim i kulturnim sferama. Prema tom kriteriju, Jugoslavija je bila četvrta rangirana u Europi (iza Švedske, Nizozemske i USSR-a), što je s godinama dovelo do toga da je postotak stranih studenata prelazio onaj europskih studenata u akademskoj godini 61/62. Većina studenata dolazila je iz azijskih zemalja, no rastao je i broj studenata iz afričkih zemalja – primjerice iz Etiopije, Južne Afrike, Kenije, Konga, Liberije, Maroka, Obale Bijelokosti, Somalije, Sudana, Tunisa, Ugande, Zambije. Dugonjić-Rodwin i Mladenović u svom tekstu “Transnational Educational Strategies during the Cold War: Students from the Global South in Socialist Yugoslavia, 1961-91” povlače zanimljivu paralelu tog povijesnog trenutka, sadržanu u činjenici da su u isto vrijeme dok su studenti afričkih zemalja dolazili na studij u Jugoslaviju, u Belgiji bili aktualni ljudski zološki vrtovi koji su privlačili bijelce.

Andrijana Mitrović u tekstu “Međunarodna razvojna saradnja Jugoslavije kroz stipendiranje stranih studenata i stručnjaka 1945.-1965. i tragovi ove saradnje u Srbiji danas” govori o političkom interesu Jugoslavije da ideološko-politički utječe na stipendiste tijekom boravka, kako bi se nakon njihovog povratka u svoje zemlje omogućila efikasnije suradnja. Radilo se o dugoročnoj investiciji pa je odlučeno da je bolje primati studente iz afroazijskih zemalja odmah po završetku srednje škole kako bi se na njih moglo lakše utjecati. Osim toga, u stipendiranje su se uključivale i privredne organizacije, najčešće farmaceutska industrija s krajnjim ciljem prodiranja na nezauzeto tržište. Mitrović zaključuje da je ova praksa bila zapravo praksa Zapada – ulaganje u inteligenciju iz zemalja Trećeg svijeta kako bi se napravio put za efikasniju suradnju u drugim oblastima nakon njihova povratka u zemlju. No ideja je imala propust jer nisu održavani kontakti s bivšim stipendistima pa nije bilo moguće pratiti učinak ove politike. 

Petra Matić ističe kako je u Zagrebu od 1955. do kraja 1980-ih boravilo na tisuće studenata iz zemalja Globalnog Juga, koji su, unatoč diskriminaciji i političkoj kontroli, u MSKP-u vodili razvijen društveno-politički život kroz vlastite organizacije, sudjelovanje u tribinama, organiziranje kulturnih, sportskih i zabavnih događanja te suradnju s lokalnim organizacijama i ustanovama. Borbe za neovisnot i politička previranja koja su se odvijala u zemljama nesvrstanih neke studente koji su se nalazili na studiju u Jugoslaviji dovodile su u položaj bez državljanstva. Dugonjić-Rodwin i Mladenović utvrđuju kako je najveći broj takvih studenata bio tijekom 1959. i 1960. te da su oni ponajviše dolazili iz dobrostojećih obitelji koje su ih uzdržavale tijekom studiranja, no neki od njih su primili i stipendiju od Jugoslavije.

Problem s kojim su se tadašnji studenti nosili, a s istim se nosi i velik broj stranaca u Hrvatskoj danas, bio je jezik. Dolaskom u Jugoslaviju, studenti su imali od šest mjeseci do godine dana da savladaju srpsko-hrvatski jezik, što je za neke bilo dosta izazovno. Svjedoci tog vremena još uvijek žive ovdje i žele prenositi svoja iskustva. Mirovni studiji su kroz rad u mentorskoj grupi nastojali doprinijeti tom prijenosu iskustva no otvaranje takvih rasprava i prostora razmjene nam tek prethodi. Osim živih svjedoka, tu su i “djeca nesvrstanih” čija je perspektiva bitna – a koju kroz mapiranje osobnih priča planira oživjeti ranije spomenuta dokumentaristica Mila Turajlić.

Motivi i namjere izvlačenja nesvrstanosti iz ormara su kod svih spomenutih autora različiti, no sigurno je da će svaki uloženi napor doprinijeti demistifikaciji istoga, kao i promišljanjima što iz konkretnog povijesnog iskustva možemo naučiti. Raspadom Jugoslavije postali smo društvo koje pokušava biti dio kluba Zapada, država koja je poslušna članica Europske unije te čini sve da ostane dio tog kluba često zanemarujući ljude i kontekst. Društvo smo koje ima izazovne odnose s susjednim zemljama, nekadašnjim dijelovima Jugoslavije; društvo kojeg njegovi stanovnici napuštaju i odlaze raditi na Zapad zbog boljih ekonomskih prilika za svoje obitelji; društvo koje je liberaliziralo tržište rada do te razine da strani radnici žive i rade u nehumanim uvjetima kao robovi; država koja svojim postupanjem blokira ulaz nepoželjnih na samoj granici. Bolje od toga sigurno možemo – ako stanemo i sagledamo drugačije pristupe: one koji su ne tako davno bili dio ovih prostora ili okrenemo glavu prema Jugu umjesto Zapadu. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Catherine Baker je britanska povjesničarka koja istražuje regiju bivše Jugoslavije, pristupajući joj iz vizure kulturalnih studija i međunarodnih odnosa. Autorica je knjige Rasa i jugoslavenska regija: postsocijalističko, postkonfliktno, postkolonijalno?, u kojoj ukazuje na potrebu za uporabom teorijskog pojma rase u proučavanju Jugoistočne Europe. Ana Sladojević, autorica knjige Muzej afričke umetnosti, Konteksti i reprezentacije i nekadašnja kustosica u istoimenom muzeju u Beogradu, s Baker je razgovarala o statusu pojma rasa u studijima Jugoistočne Europe, odjecima (anti)kolonijalizma u regiji te nasljeđu Pokreta nasvrstanih.

Catherine, kada sam prvi put čitala tvoju knjigu, imala sam snažni dojam kako tvoj rad predstavlja neophodnu intervenciju u vlastito akademsko polje. Na koliko si otpora, možda čak i nerazumijevanja, naišla kod kolegica i kolega iz istog područja, a koliku si podršku u tom pogledu imala kada si započela ovo istraživanje?

Zasad sam naišla na puno više podrške nego otpora. Recenzije tek počinju pristizati, ali one koje sam do sada pročitala pune su srdačnih pohvala i konstruktivnih kritika – primjerice, Dafina Paca je u svojoj recenziji objavljenoj u Sociologiji rase i etniciteta (Sociology of Race and Ethnicity), a koja proizlazi iz njezina vlastita istraživačkog iskustva, napravila važnu usporedbu o tome kako su se kosovski Albanci, u vrijeme kada su bili meta dehumanizirajuće ideologije i Miloševićeve policije, poistovjećivali s afroameričkim hip-hop tradicijama. Igrom slučaja, od 2018. godine manje idem na velike međunarodne konferencije gdje se najčešće i pojavljuje izravni otpor prema istraživanjima temeljenim na kritičkim studijama rase (a i prema istraživačicama i istraživačima koji ih provode, posebice onima koji nisu bijele rase) – ponekad i u uvredljivim oblicima kojima se naše akademske udruge i čelnici trebaju odlučno oduprijeti.

Izazov kojim se trenutno najviše bavim je argument da se “bjelačkost”[1]  kao koncept koji se promišlja u SAD-u, ne može pretočiti u proučavanje srednje i jugoistočne Europe bez počinjenja jednog oblika kulturnog i intelektualnog imperijalizma kojemu se pokušavamo oduprijeti. Smatram da su kulturna estetika i politika znanja o gore spomenutom konceptu sada već toliko globalizirane da su se u jugoistočnoj Europi učvrstile i prije nego što smo mi kao istraživačice i istraživači počeli koristiti kritičke alate u njihovom proučavanju – i u konačnici se nadam da će istraživanja o rasi u jugoistočnoj Europi i, jednako važno, istraživanja iz nje, igrati ulogu u promjeni načina promišljanja rase i u društvima iz kojih proizlaze ključne kritičke studije o rasi.

Nekome tko nije toliko izravno uključen u povijesna istraživanja, isprepleteni odnosi između pojmova etniciteta i rase nisu toliko samorazumljivi kao onome tko je već duboko uronjen u suvremena povijesna istraživanja iz perspektive studija o jugoistočnoj Europi (Southeast European Studies). I Aniko Imre i Miglena Todorova pišu o tome, no ako se osvrnemo na tvoju knjigu i možda na recepciju koju je doživjela u međuvremenu, što misliš što je posebice doprinijelo ovom obliku normalizacije zamjene etniciteta rasom te smatraš li to još uvijek problemom u studijima o jugoistočnoj Europi?

Jedan od razloga bio bi način razmišljanja koji se u sociologiji naziva izuzimanje rase (racial exceptionalism) – uvjerenje kako rasa i rasizam nisu važni za razumijevanje određene regije, nacije itd. Perspektive koje polaze od premise da je “rasa” kao interpretativni okvir već raširen i preveden diljem svijeta polaze od suprotne pretpostavke: rasa jest važna, pitanje je samo kako. Od prikaza Afrike u islandskim udžbenicima s početka 20. stoljeća pa sve do estetike konzumerizma u postkolonijalnoj Gani, rasa je prisutna daleko izvan okvira društava u kojima je rasizam najkonvencionalnije proučavan pa stoga perspektive o rasi kao globalnom pitanju smatram uvjerljivijima. Pod izuzimanjem rase ne mislim samo na spremnost (premda ona postoji) ili na svjesni izbor da se poistovjetimo sa zapadnjačkim oblikom “bjelačkosti” (premda i on često postoji), nego primarno na strukturne i povijesne čimbenike koji su proučavanje jugoistočne Europe držali razdvojenim od proučavanja rase na globalnoj razini.

Umjesto toga, povijest i antropologija prvenstveno su tumačile kolektivne identitete regije u etničkim ili etno-nacionalnim pojmovima (i u religijskim pojmovima tamo gdje je religija simbol etno-nacionalnog identiteta, posebno u Bosni i Hercegovini). Te su nacije, utemeljene na etničkim pripadnostima, znanstvenici i antropolozi uključeni u projekte izgradnje nacije u prvoj polovici dvadesetog stoljeća i sami rasno tumačili. Tako su, primjerice, Tomislav Longinović za Jugoslaviju, a Nevenko Bartulin za Hrvatsku tvrdili kako su se hrvatska nacija i sinkretička jugoslavenska nacija obje razlikovale od svojih susjeda pozivajući se na rasnu znanost.

Tako su ideje o etnicitetu i rasi zamućene davno prije nego je to učinila struka u posljednjih nekoliko desetljeća. Kad je rasa pridodana proučavanju jugoistočne Europe, to je obično bilo kroz analogiju: ono što je “crnačkost” (blackness) u SAD-u ili Britaniji, to je ovdje etnički Drugi ili sam pojam “Balkana”. To je pomoglo pri identificiranju strategija stigmatizacije i Drugosti, a opet, sljedeći je korak postavljanje konkretnog pitanja o, primjerice, značenjima “crnačkosti” na samom Balkanu.

Općeniti pomak područja istraživanja prema pitanjima rase u posljednjih nekoliko godina podudara se s izrazito zakašnjelim akademskim zanimanjem za povijest Pokreta nesvrstanih, posebice njegovih kulturalnih posljedica. Ja sam osobno duboko uvjerena da je zatiranje povijesti Pokreta nesvrstanih kao u suštini antikolonijalne tvorbe (zanemarivši sve njegove nedostatke) izravno povezano sa zataškavanjem kolonijalne povijesti, kao i njezinog naslijeđa, koje je nastavljeno kroz obrazovanje, kulturalne stereotipe i reprezentacije. Ti si ovaj problem oblikovala u pitanjima “zašto je moj kurikulum bijel?” ili “zašto moja profesorica nije crna?” u svojoj komunikaciji sa studenticama i studentima. Slažeš li se donekle s ovim?

Pitanja “zašto je moj kurikulum bijel?” i “zašto moja profesorica nije crna?” bili su slogani korišteni u kampanji na University College London (UCL) koju su studenti_ce i istraživači_ce iz afričkih i azijskih dijaspora organizirali 2014. godine kada su se borili za to da crnačka, autohtona, i znanja globalnog juga postanu zastupljenija u njihovom kurikulumu te za rasnu pravdu na najvišim i najzaštićenijim razinama akademskih zvanja. Studirala sam i predavala na UCL-u, na Školi slavističkih i istočnoeuropskih studija, pa me je njihova online kampanja potaknula na razmišljanje o tome kako bih ja reagirala da još uvijek radim tamo. 

Jedan od glavnih problema kojima su se bavili u kampanji bilo je zataškavanje kolonijalne povijesti, što se posebno isticalo u okruženju poput UCL-a, na kojemu je eugeničarima Francisu Galtonu i Karlu Pearsonu odana počast imenovanjem prestižnih zgrada njihovim imenima. To je bila borba koja je utemeljena u Velikoj Britaniji, a koja je imala mnoge poveznice sa sličnim pokretima u Južnoj Africi i u SAD-u.[2] 

Slažem se s tezom Vedrane Veličković da je u postjugoslavenskom kontekstu povijest Pokreta nesvrstanih pala u “postkomunistički zaborav” zbog odlučnosti država nasljednica bivše Jugoslavije da njihova povijest bude priznata kao “europskija”. I uistinu, iz istraživanja poput onoga Konstantina Kilibarde, možemo primijetiti da su se intelektualci i dužnosnici Partije u Sloveniji i Hrvatskoj već počeli udaljavati od antikolonijalnih solidarnosti Pokreta nesvrstanih tijekom 1980-ih. Fascinantno je da je upravo pitanje rase u državnom socijalizmu, čije su nam proučavanje omogućili transnacionalni susreti koji su bili dijelom Pokreta nesvrstanih, ono što nam je, izgleda, omogućilo uspostavljanje opsežnijeg projekta proučavanja rase u jugoistočnoj Europi.

Tvoja knjiga predstavlja vrijedan repozitorij studija slučaja koje si sama istražila ili citirala iz recentnih radova drugih istraživačica i istraživača, a što pokazuje kako je struka već prepoznala i  spremno usvojila važnost takvog istraživanja. Nastojeći argumentirati važnost teorijskog pojma rase koji se uvodi u studije o jugoistočnoj Europi, smatraš li da si se kroz svoj rad usredotočila na očitije primjere koji prvenstveno potvrđuju kako su rasa i njezine implikacije postojale i još uvijek postoje u regiji, dok su neki ne toliko očiti i suptilniji primjeri (i rasizma i antirasizma, koji se također mogu analizirati dublje od njihove deklarativne ili političke uloge) izgubljeni u procesu probiranja?

Svakako se slažem da su neki od primjera koje sam upotrijebila u knjizi mogli postati samostalne studije, a neke od njih sam dijelom i svjesno uvrstila kao popis želja – teme koje se provlače kroz knjigu kao okvirne ideje i koje zahtijevaju daljnje istraživanje, ali nisu još napisane. Nadala sam se da će knjiga olakšati neke od puteva koji vode prema njihovom budućem teoretiziranju te se veselim vidjeti koje će ona nijanse značenja još dodati. Primjerice, u jednom dijelu posljednjeg poglavlja iznijela sam neke prijedloge o ulozi transnacionalnih džihadista u bosanskom sukobu u okviru povijesti jugoslavenskih ratova, skicirajući neke poveznice sa svjetskom sigurnosnom politikom nakon 11. rujna; od tada je knjiga Darryla Lia Univerzalni neprijatelj (The Universal Enemy), temeljena na višegodišnjim intervjuima i etnografiji, izgradila majstorsko djelo na sličnim temeljima. 

Slažem se da ima još prostora, posebice za pomirenje kritičkog aparata o sudioništvu sa strukturama rasizma koji proistječe iz anglofonog globalnog sjevera s intelektualnom i materijalnom marginalizacijom jugoistočne Europe i njezinih proizvođača/ica znanja. U budućim istraživanjima rase i jugoistočne Europe jedan od izazova bit će zadržavanje fokusa na povijestima antikolonijalne i transverzalne solidarnosti regije pritom ne zanemarujući (često nesvjesnu) privrženost strukturama misli i osjećaja koje kritičke studije rase nazivaju “bjelačkost”, s obzirom na to da nam je potreban uvid u moguće alternative koje te povijesti sadrže kako bi mogli kritički sagledati društveni i globalni poredak današnjice.

Bi li rekla da se izražavanje rasne “sljepoće” (racial “blindness“),[3]  promovirano tijekom socijalističke Jugoslavije, na ovaj ili onaj način, još uvijek osjeća kao historizirani diskurs?[4]  Naime, bez obzira što socijalistička Jugoslavija, kao mnoge zemlje pripadnice Pokreta nesvrstanih, nije uspjela u razvoju temeljitije i dosljedne kulturne suradnje među zemljama pripadnicama Pokreta te joj je svakako nedostajalo autorefleksije kada govorimo o rasi i rasizmu, ovaj “daltonistički” socijalizam ostavio je traga u kolektivnoj memoriji, s obzirom na to da naslijeđe nekadašnje solidarnosti još uvijek postoji, u koliko god nejasnom i ne uvijek razumljivom obliku?

“Daltonizam” je opstao dulje od socijalizma – možda zato jer nije bio u sukobu s postsocijalističkim nacionalizmima na način na koji je to bio socijalizam. Riječ je o nacionalizmima koji su počeli preuzimati prostor legitimiteta koji je socijalizam napustio i prije nego su upravne strukture državnog socijalizma doživjele konačni slom. Slovenski i hrvatski nacionalizmi morali su reagirati protiv jugoslavenske ideje u kakvu se pretvorila u sustavu kojeg je Milošević iskorištavao, a srpski nacionalizam morao je reagirati protiv jugoslavenskog ideala koji je omogućio zamišljanje Jugoslavije s višestrukim centrima moći, ali se niti jedan od tih nacionalnih projekata krajem 1980-ih nije trebao izravno suprot staviti ideji da je Jugoslavija postojala izvan “rase” kao sklop koji je povezivao kapitalistički, imperijalistički Zapad s izrabljivanim Trećim svijetom. Iako se mogu iščitati poveznice s europejstvom i stoga (do one mjere u kojoj ideja Europe kao “bijelog” prostora ostaje neupitna) s idejom “bjelačkosti” tijekom postkolonijalnih projekata izgradnje nacionalnog identiteta, nijedan od njih nije morao srušiti spomenuti “daltonizam” iako su često rušili solidarnosti koje je slavio državni socijalizam. 

Koliko god je izuzimanje bilo općeprihvaćeno kao strategija vlastitog izuzeća čak i promišljanja vlastitog mjesta u globalnijoj cirkulaciji stereotipa povezanih s rasom, aktiviranje odnosa unutar Pokreta nesvrstanih izložilo je neke Jugoslavene iskustvu racijalizacije. Evo primjera Oskara Daviča, pisca i dopisnika koji je tijekom 1960. – 1961. posjetio zapadnoafričke zemlje, i njegovih žalopojki iz putopisa: “Bivši belac – Besmisleno je, ali šta mogu, stid me. Narod kom pripadam i klasa čiji sam sin nisu nikad morili, robili, ubijali. Stolećima smo sami robovali. Da, ali ja sam beo, to je sve što prolaznici vide. Kad bih na reveru mogao da nosim sažetu istoriju svoje zemlje!“[5] 

Ovaj Davičov odlomak posljednjih godina živi drugi život. Prvi put sam ga čula kada ga je pročitao Nemanja Radonjić, koji proučava jugoslavenske putopise o Africi, na konferenciji (Pro)mišljanje jugoslavenskog internacionalizma ((Re)Thinking Yugoslav Internationalism) na kojoj smo oboje sudjelovali 2016. kada sam radila na knjizi Rasa i jugoslavenska regija. Jelena Subotić i Srđan Vučetić spominju ga kao tekst koji “je najbliži održivoj kritici rasizma” od svih onih koje su proučavali za svoj članak o “bjelačkosti” i “težnji za ugledom” pristupa razvoju Trećeg svijeta među jugoslavenskim čelnicima. Potonji, prema njihovom sudu, zasigurno nisu posjedovali Davičovu sposobnost promišljanja svih povijesnih ostavština koje su nastale kad su Afrikanci doživjeli Jugoslavene kao bijelce.

Pa ipak, istodobno su britanski diplomati u zapadnoj Africi tijekom 1960-ih bili zabrinuti da će Jugoslavija postati suparnik tamošnjim britanskim trgovinskim interesima, jer su Jugoslaveni imali iskustvo industrijalizacije bez kolonijalnog tereta – Britancima je povijest nekih od tih Jugoslavena već bila puno očitija nego što je Davičo mislio da može sam napisati. 

Parafrazirajući Frantza Fanona, već je 2004. godine Dejan Sretenović, tadašnji glavni kustos Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, napisao knjigu kao prilog istoimenoj izložbi Crno telo, Jugoslavije prije Drugog svjetskog rata u odnosu prema problemu rase i rasizma, a izložbu je postavio u Muzeju afričke umetnosti – zbirci Vede i dr. Zdravka Pečara u Beogradu, koji je kontekstualno i nominalno bio povezan s Pokretom nesvrstanih. Na ovaj je način pridodao segmente kolonijalnih imaginarija koji su kružili ovom regijom prije Drugog svjetskog rata onome što se smatralo antirasističkim i antikolonijalnim stavom jugoslavenskog socijalizma, uvodeći pitanja rase, rasizma, kolonijalnog naslijeđa, “crnačkosti” i “bjelačkosti” u muzej koji ih je uspješno izbjegavao od svog osnivanja. Sretenović u jednoj rečenici sažima odnose socijalističke Jugoslavije prema afričkim dvojnicima: “Titoistička politička figura Afrike nije figura apsolutno drugog, isključenog i distanciranog, već figura partnera i ‘mlađeg brata’ na putu u socijalizam koji je leopardovu kožu zamenio radničkim kombinezonom.”[6] 

Ovakva vrsta paternalizma je nešto što, prema mišljenju Jelene Subotić i Srđana Vučetića u gore spomenutom članku, često karakterizira odnos Jugoslavije s Trećim svijetom – i što, kao što to sugerira Sretenovićev citat, u konačnici proizlazi iz rasnog shvaćanja “Europe” (prostora s kojim su se identificirali kao Jugoslaveni) kao mjesta koje će neizbježno biti naprednije od “Afrike”. Ovakve pretpostavke, kao što to tvrdi Eduardo Bonilla-Silva, proizvode “rasizam bez rasista” – toliko su postale dijelom općeg shvaćanja globalnog poretka da će ih reproducirati vjerojatno čak i mnoge pojedinke i pojedinci koji se bore za rasnu jednakost. U nedavnom razgovoru sa socijalnim povjesničarkama i povjesničarima koji se bave poviješću rada u socijalističkoj Jugoslaviji zaintrigiralo me je u kolikom su opsegu ovakvi stavovi bili dijelom radne svakodnevice, posebno u poduzećima koja su izvozila u ili trgovala s Afrikom, pa se nadam da ćemo moći nastaviti s tim istraživanjem.

Neznanje s kakvim pojedini suvremeni mediji ili političke osobe koriste otvoreno rasistički rječnik odaje duboko ukorijenjene društvene probleme povezane sa svim oblicima nasilja. Kako onda razlikovati rasizam od drugih oblika diskriminacije i nasilja?

Ključne teoretičarke i teoretičari rasizam vide ne samo kao ideologiju ili predrasudu, već kao strukturalno povijesno naslijeđe – povijesnu posljedicu načina na koji su europski imperijalizam, naseljenički kolonijalizam i porobljavanje Afrikanaca prikazani kao prirodni i predodređeni u vrijeme kada su se događali. Naše moderne ideje o rodu, seksualnosti, tijelu, higijeni, razvoju, znanosti, moralu, pa i o samoj modernosti, oblikovane su u interakciji s idejom “rase” – iako se detalji tih kategorija i njihove karakteristike razlikuju od mjesta do mjesta.

Danas to znači da rasizam ne možemo razdvojiti od drugih oblika diskriminacije i nasilja – kontekst rasizma uvijek je relevantan za razumijevanje

raznorodnih oblika diskriminacije i nasilja, čak i kada se čini da rasne razlike ne igraju u njima nikakvu ulogu. Kada doživljavam diskriminaciju kao queer žena, a način na koji je doživljavam uvjetovan je činjenicom da sam bijela queer žena – izložena sam mizoginiji i homofobiji, ali ne i naglašenom rasnom ušutkavanju, nepovjerenju i strukturno nepovoljnijem položaju kakvom bi istovremeno bila izložena queer nebjelkinja. Naravno, to govorim iz pozicije anglofone govornice, što znači da društvo moju “bjelačkost” smatra bezuvjetnom – mnogo više borbe vodilo se oko toga smatra li Zapad jugoistočne europske nacije “bijelima” zbog romofobije, orijentalizma i klasne hijerarhije koje su zapadnjaci projicirali na ovu regiju. 

Catherine, tvoj pristup pisanju ove knjige pokazuje izraženu dozu autorefleksije i prema vlastitom prijašnjem akademskom radu. Osim uvođenja novih perspektiva u tumačenju teme koja ti je već dobro poznata, odnosno popularne glazbe, osobito u Hrvatskoj 1990-ih, u svoj pristup uvela si i neke (inter- ili transdisciplinarne) metodološke promjene.

Prijelaz s moje prve knjige o popularnoj glazbi i nacionalnom identitetu u Hrvatskoj Zvuci granice (Sounds of the Borderland) na drugu, Rasa i jugoslavenska regija, može se činiti izraženim, no ja nisam svoj pristup promijenila isključivo kako bih napisala ovu knjigu, nego je moj pristup bio promijenjen već i zbog različitih akademskih i intelektualnih krugova kojih sam bila dio svih ovih godina. Knjiga Zvuci granice sama je po sebi interdisciplinarna, temeljena na disciplinama koje teoretičarke i teoretičari glazbe u jugoistočnoj Europi i sami vrlo ležerno spajaju, tako da je dijalog među njima već postojao. Glavna promjena u akademskom smislu koja se u međuvremenu dogodila je ta da sam se oko 2013. godine, netom po dovršetku projekta o očuvanju mira i o prevoditelji(ca)ma/tumači(teljica)ma u Bosni i Hercegovini, puno više bavila feminističkim i postkolonijalnim međunarodnim odnosima, važnima za razumijevanje očuvanja mira, ali i koji su se također počeli pretvarati u pitanja popularne kulture i militarizma. 

Prve bilješke koje sam zapisala, a koje će kasnije postati Rasa i jugoslavenska regija, nastale su nakon mojeg sudjelovanja na konferenciji organiziranoj od strane International Feminist Journal of Politics u Sussexu na kojoj su globalna politika rase i “bjelačkost” bili među važnijim temama. Uslijedila je radionica o rodu i građanstvu u jugoistočnoj Europi – tijekom prezentacije Julije Sardelić o postjugoslavenskim Romima i politici multikulturalizma, počela sam sastavljati popis drugih važnih tema u istraživanju jugoistočne Europe koje je bilo potrebno preispitati ako ćemo o njima postavljati istu vrstu pitanja kakva sam čula i u Sussexu. 

Pišući ovo usred karantene u Ujedinjenom Kraljevstvu, svjesna sam koliko je način na koji se moj intelektualni okvir razvio tijekom posljednjeg desetljeća ovisio o mojoj mogućnosti da podnesem financijski i vremenski trošak putovanja u svrhu istraživačkog umrežavanja tijekom akademskog semestra – i svjesna sam činjenice kako je i tu posrijedi nepravedna raspodjela dobara. Tako da i to zaslužuje biti dijelom moje samorefleksije.

U knjizi ističeš (najmanje) tri načina stavljanja u suodnos rase s jugoslavenskim prostorom, neke od kojih smo već spomenuli: daltonizam (ravnodušnost ili “bijela nevinost”), analogiju i povezivanje. Zanimalo bi me kako bi, uz odmak od dvije godine od izdavanja knjige, dodatno pojasnila pojam povezivanja kao najangažiranijeg od ova tri načina. 

Kako ne bih previše dužila, reći ću da je povezivanje onaj način koji odbija konvencionalno razgraničenje postjugoslavenske regije, pa čak i ostatka postsocijalističke Europe, kao područja koje se nalazilo izvan tokova globalne povijesti kolonijalnosti i rase – budući da su one i tamo imale odjeka i čak su utjecale i na oblike dominacije koji su se najneposrednije manifestirali u regiji.

Gledajući preko tih granica, sposobniji smo vidjeti manifestacije globalnih fenomena u regiji i načine na koje je regija sastavni dio globalnih fenomena čak i kada su najkonkretnije manifestacije tih fenomena negdje drugdje. Ali naravno, ove su veze istraživane, i što je važnije življene, i prije nego je itko ovakav način razmišljanja o istima nazvao nekakvim akademskim pojmom. 

^[1] Bjelačkost se u teorijskom smislu ne odnosi na nečiju boju kože, kako bi se inače ta riječ mogla kolokvijalno koristiti, već na strukture znanja, emocija te, prije svega, moći, putem kojih se naturalizira ideja rasizma. Prema Charlesu W. Millsu, filozofu rase i bjelačkosti, „bjelačkost“ znači „skup normi i pretpostavki […] kojima se osigurava legitimitet bijele dominacije […] i nepravde koje proizlaze iz njezina propitivanja [te dominacije]“. Iz Charles W. Mills, „Piercing the Veil“, u: V. Watson, D. Howard-Wagner & L. Spanierman (eds.). Unveiling Whiteness in the Twenty-First Century; Global Manifestations, Transdisciplinary Interventions. (1st ed.). Lexington Books, Lanham-Boulder-NewYorkLondon, 2014., 77-88.

^[2] Drugu, raniju borbu, Rhodes mora pasti (Rhodes Must Fall), koja se iz Južne Afrike preselila na Sveučilište u Oxfordu, spominje tekst Nepodnošljiva lakoća anakronizma: Prakse podizanja spomenika i čuvari povijesnog konsenzusa, također objavljen u trećem broju časopisa GSG.

^[3] Termin “racial blindness” koji opisno prevodimo kao rasna “sljepoća” ili kasnije u tekstu kao “daltonizam” (colour blindness) se u engleskom jeziku koristi kada se tvrdi da nečija rasna pripadnost ne ograničava njegove/njezine životne mogućnosti.

^[4] Pojam “historizirani diskurs” je iskorišten kako bi se istaklo da je rasna “sljepoća” u kolektivnoj memoriji povezana sa socijalističkom Jugoslavijom i njenom ulogom u Pokretu nesvrstanih, odnosno tadašnjim govorom o antikolonijalizmu i solidarnosti. Ona se i danas javlja kao “naslijeđeni” pristup pitanjima rase i rasizma, a oni koji je upotrebljavaju najčešće nisu svjesni negativnih konotacija kakve ona nosi (poput negiranja ili relativiziranja utjecaja nečije rasne pripadnosti na njegove/njezine životne mogućnosti), već je zbog njenog povijesnog konteksta smatraju afirmativnom.

^[5] Oskar Davičo, Crno na belo, Prosveta, Beograd, 1969., 13.

^[6] Dejan Sretenović, Crno telo, bele maske, Muzej afričke umetnosti, Beograd, 2004., 26.

Ususret lokalnim izborima, kulturni sektor u Rijeci nalazi se u specifično neizvjesnom položaju. Uz odlazak gradonačelnika koji je dulje od dva desetljeća proveo na vlasti, 2021. Rijeka prestaje nositi titulu Europske prijestolnice kulture čime se zatvara etapa kojoj je lokalna kulturna politika bila usmjerena niz godina. Projekt EPK gradu je ostavio u nasljeđe prostore koji su za njegove potrebe prenamijenjeni u prostore za kulturu. Njihovo su održavanje i daljnja namjena pod znakom pitanja, pogotovo u svjetlu činjenice da je 2021. ujedno i godina u koju je Rijeka zakoračila bez važeće strategije kulturnog razvitka. Pridodamo li tomu i izvjesan ulazak u širu ekonomsku krizu, nesigurnim se pokazuje i održavanje postojećeg stanja u kojem je Rijeka u samom vrhu po postotku proračunskog izdvajanja u kulturu u hrvatskim, ali i europskim razmjerima.

Potkraj 2019. i početkom 2020. godine zamišljena projekcija budućnosti riječkog kulturnog života u kolektivnoj svijesti imala je utopijske konotacije. Grad  u tom trenutku bilježi nagli porast kulturnog turizma čiji se boom tek očekuje, otvaraju se nova radna mjesta, raste odaziv na kulturne manifestacije, a kultura sve više izlazi na ulice. Epidemija koronavirusa euforiju zamjenjuje apatijom i iščekivanjem, a crvene zastave s natpisom “Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture” koje vijore s prozora praznih apartmana, podsjećaju na turiste koji nikad nisu došli i na događanja odgođena za neka druga, bolja vremena.

Iako je identitet grada primarno vezan uz industrijalizaciju i urbanizaciju, posljednjih godina Rijeka postaje turističko središte. Naime, u kolovozu 2017. u gradu je zabilježeno 77 990, dok je dvije godine kasnije zabilježeno 111 018 noćenja. U skladu s tim, raste i broj smještajnih jedinica koji se u samo godinu dana s 876, koliko ih je u gradu bilo tijekom kolovoza 2018., penje na njih 1268. Gotovo 50 postotni porast stanova za kratkoročni najam dugoročno rezultira iseljavanjem stalnih stanovnika, što dovodi do depopulacije, ali i deurbanizacije, dotad mahom industrijskog grada.

Utjecaj rastuće turistifikacije na (de)urbanizaciju i identitetsku transformaciju priobalnih gradova jedna je od preokupacija novomedijske umjetnice Katerine Dude, koja riječki “slučaj” tematizira u dvije faze. U prvom segmentu umjetničko-istraživačkog projekta Ruke, plahte, metla: statistički ljetopis, realiziranom u produkciji umjetničke organizacije Građanke svom gradu u prosincu 2019. godine, Duda problematici pristupa iz feminističke vizure te perspektive budućnosti i sadašnjosti rada. Koristeći prostor riječkog Korza kao podlogu za vizualizaciju podataka, autorica je predočila riječki turizam u brojke te prikazom obima njihovog posla kvantificirala rad spremačica i pralja, pri čemu je rasvijetlila zakulisni rad žena u turizmu i njegovu neadekvatnu valorizaciju.

Drugi segment umjetničkog projekta, Ljetopis kretanja izložen je 6. studenoga 2020., a riječ je o svojevrsnom nastavku Statističkog ljetopisa, zamišljenog u formi audio šetnje čija je polazišna točka Gradska ura. Preuzimajući audio sadržaj na svoje mobilne uređaje publika dobiva precizne upute o kretanju gradom, pri čemu se zaustavlja pored nekoliko markacijskih punktova: zgrade stare gradske pošte, skulpture Hodača (kojim i sama postaje), hotela Neboder i Bonavia te zgrade Gradske knjižnice u čijoj će blizini šetnja završiti. Kretanje je organizirano nelinearno: kreće se ciklički glavnom gradskom ulicom, nekoliko puta prolazeći pored istih lokacija. 

Medij prijenosa je muški glas koji daje smjernice o kretanju pa publika, afirmirajući pokretnu točku motrišta, postaje aktivnim agensom i sustvarateljem umjetničkog projekta. Tako se Ljetopis kretanja razvija međudjelovanjem triju instanci; prva se odnosi na autoritarni glas, odnosno vodiča Korzom, a druga na umetnute glasove građanki i građana čije odgovore na pitanja o gradu i gradskom životu slušamo za vrijeme šetnje. Treća je instanca sama publika, šetači i šetačice koji se prema napucima vodiča kreću gradom te recepcijom dobivenih podataka i neposrednim djelovanjem u javnom gradskom prostoru mozaično konstruiraju sliku grada koji, umjesto očekivanog uzleta, stagnira i postaje – kako je u projektu naglašeno – grad koji čeka.

Izražena tematska preokupacija rada je rascjep između prošlogodišnjih zamišljenih percepcija budućnosti i realiteta, odnosno između očekivanog kulturnog i turističkog booma te postojeće epidemiološke stvarnosti. Šetnja znakovito započinje tvrdnjom o riječkom turizmu kao donedavno izvrsnom financijskom planu b, a vodič navedeno oprimjeruje prošlogodišnjim dijelom projekta u kojem je većina građana na postavljeno pitanje o tome je li prazan stan u turističkoj sezoni propuštena prilika za biznis, odgovorila potvrdno. Kontrapunktirajući predepidemiološko stanje sa sadašnjošću i osvjetljavajući turizam kao jedan od epidemijom ugroženijih sektora, vodič slušateljima postavlja isto pitanje. Naglasak rada je na dijaloškoj formi i zahtjevu za interaktivnim sudjelovanjem publike pa se od nje traži propitivanje sljedećeg: Kako zamjena stalnih stanovnika privremenima utječe na identitetske okosnice grada, jesu li turisti privremeni stanovnici? Možemo li se na turizam olako oslanjati? Možemo li razlučiti stalne stanovnike grada od radnika ili posjetitelja te koja je skupina u manjini?

Premda se odgovori nameću sami od sebe, pounutrašnjene perspektive i iskustva građanki i građana pomažu nam pri razumijevanju razvojnog puta deurbanizacije i depopulacije. Jedna od intervjuiranih građanki govori o iskustvu iznajmljivanja stanova u Rijeci, zaključivši da je prije 2018. bilo jednostavnije pronaći stan za dugoročni najam po pristupačnoj cijeni. Situacija se porastom turizma znatno promijenila: cijena najma raste, a velik broj stanodavaca traži tzv. ljetno iseljavanje što je za stalne stanovnike neprihvatljivo. Dolaskom epidemije situacija funkcionira retrogradno pa uočavamo da su apartmani i hosteli, na koje nam vodič ironično ukazuje kao na kakve turističke atrakcije, zatvoreni ili prazni.

Figura šetača je antipodna, a informacije prima na dvostrukoj razini: slušanjem sadržaja umjetničkog projekta uronjen je u struju glasova koja ga upućuje o aspektima promjena, a kretanjem glavnom gradskom ulicom i njezinim iščitavanjem ima priliku neposredno iskusiti promijenjeni grad. Na taj način analogno egzistira u sadašnjosti i prošlosti, a pozicija voajerističke instance istovremeno ga čini autsajderom koji izvana promatra situaciju i insajderom uklopljenim u gradsku vrevu.

Kao i u prvom dijelu projekta, autorica oscilacije u turizmu na riječkom području prikazuje brojkama, a Korzo ponovno koristi kao podlogu za vizualizaciju podataka. U Statističkom ljetopisu na mjestu Korza zamišlja hotel koji, da bi mogao primiti dnevni dolazak gostiju u kolovozu 2019., mora imati pet etaža i biti visok 17.5 metara. Zamišljeni bi hotel u kolovozu 2020., jasno, bio prazan. U Ljetopisu kretanja vodič od publike traži prenamjenu imaginarnog hotela pa, umjesto turista, u njega smješta iseljene stanovnike kojih je od početka turističkog booma iz grada odselilo više od tisuću. U zamišljeni hotel smješta i sezonske radnice, sobarice, čistačice i ostalo osoblje koje je u propaloj turističkoj sezoni proglašeno tehničkim viškom, čime projekt artikulira glasove onih koje je epidemija postavila u poziciju društvenih marginalaca, rasvjetljavajući posljedice novonastalih ekonomskih i društvenih procesa.

Rijeka se u radu nastoji prikazati kroz prizmu njezinih cjelogodišnjih stanovnika pa se propituje čitava lepeza gradskih problema, neovisnih o turizmu i epidemiji. Građani bitnim smatraju nedostatak parkinga te, ističući Korzo kao jedinu gradsku ulicu koja ne funkcionira kao prometnica, zaključuju da Rijeka, za razliku od većine hrvatskih gradova, nije prilagođena pješacima. Grad je prikazan kroz emotivnu dimenziju njegovih stanovnika pa su iznesene subjektivne reminiscencije i odnos prema življenom prostoru. Primjerice, jedna građanka ističe ambivalentan odnos prema Korzu koji istovremeno vidi kao na mjesto povezivanja, ali i kao odcijepljeno gradsko slijepo crijevo. U svom pristupu Duda objedinjuje subjektivno i objektivno tumačenje grada pa uz lokalne perspektive, edukativna audio šetnja nudi i brojne povijesne zanimljivosti, poput one o palači Modello čija je gradnja početkom 1880-ih obustavljena na dva mjeseca zbog epidemije kolere. 

Od 15. do 17. listopada u Rijeci se održava Smoqua, međunarodni festival queer i feminističke kulture koji okuplja raznovrsne umjetničko-aktivističke projekte i inicijative te služi kao platforma za njihovu prezentaciju i umrežavanje. Festival od 2017. godine organizira Lezbijska organizacija Rijeka LORI u suradnji s udrugom PaRiter, Centrom za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci i platformom Građanke svom gradu, a krovna tema ovogodišnjeg izdanja, u skladu s prilikama u kojima je nastao, nosi naslov Semo qua, u prijevodu Tu smo. Udruga LORI tu je od listopada 2000. kada je registrirana kao prva lezbijska organizacija u Hrvatskoj, a povodom obiljižavanja 20. godišnjice djelovanja u sklopu Festivala održava se i prigodna izložba koja dokumentira njihov dosadašnji rad na senzibiliziranju javnosti i borbi za ravnopravnost pripadnika_ca seksualnih i rodnih manjina.  

Četvrta po redu Smoqua održava se u hibridnom formatu, online i u fizičkom prostoru, a okuplja preko 30 aktivista_kinja i umjetnika_ca s različitih strana svijeta, od Norveške, Belgije i Švedske do Argentine i SAD-a. Neke od njih posjetitelji i posjetiteljice će imati priliku upoznati u sklopu programa koji je osmislila umjetnička organizacija Građanke svom gradu, a fokusiran je na teme vezane uz javno zdravstvo. Riječ je o temama koje su relevantne za društvo u cjelini, ali na specifične načine pogađaju njegove neprivilegirane dijelove, kao što su LGBT zajednica, žene, izbjeglice i osobe koje su izdvojene iz društva kroz kazneni sustav. 

Programsku cjelinu GSG@Smoqua otvara povjesničar umjetnosti i kustos Vladimir Čajkovac predstavljanjem istraživanja AIDS – prema stvarnim događajima i prateće izložbe u Njemačkom muzeju higijene u Dresdenu koji posjeduje najveću zbirku HIV/AIDS plakata u svijetu. Analizirajući načine vizualne reprezentacije HIV/AIDS-a kao “bolesti drugih”, Čajkovac ih stavlja u relaciju s današnjim vizualnim jezikom pandemije COVID-19 te ispituje odnos politike, zdravstva i javnog mnijenja spram bolesti.

Pitanje pristupa uslugama javnog zdravstva u kontekstu sve teže ostvarivog prava na pobačaj sve je urgentnija tema kojom se bave feminističke udruge i inicijative, a aktualizirano je i u akciji Hod pijuna kojom se uoči parlamentarnih izbora nastojalo upozoriti na politički pritisak desnih grupacija i njihove manipulacije u ograničavanju prava žena na slobodno odlučivanje o vlastitim tijelima. Performans je u realizaciji prekinula policija, a slijed događanja i intencije akcije na Smoqui predstavlja aktivističko umjetnički kolektiv Tools for Action iz Nizozemske koji je zaslužan za umjetničko rješenje akcije, te Građanke i građani Rijeke koji su u njoj sudjelovali.

U uvjetima pandemije, kada je ostvarivanje potrebne fizičke distance često otežano zbog vrste posla, uvjeta stanovanja ili zadovoljavanja emotivne potrebe za bliskošću, posebno su ugroženi oni koji se nalaze u kaznenom sustavu. Slučaj je još teži kada je riječ o centrima za azilante u kojima se kontinuirano krše ljudska prava, pa i pravo na zdravlje. Temom detekcijskih centara u američkom kontekstu bavi se projekt In Plain Sight, koji uključuje 80 umjetnica i umjetnika te zrakoplove koji parom ispisuju aktivističke poruke u znak podrške zatočenima. U vrijeme kada je svima ograničeno kretanje, ovaj umjetničko aktivistički projekt koristi inovativne metode komunikacije i upozorava da je u centrima za azilante bolest dodatno opterećujuća. Projekt će na Smoqui predstaviti njegovi koautori, kanadaski_a umjetnik_ca Cassils i američki umjetnik Rafa Esparza. 

Sva događanja održavaju se u Galeriji SKC (OKC Palach), a posjetitelji i posjetiteljice ih mogu pratiti putem live streaminga na Facebook stranicama Udruge LORI, PaRiter i GSG. Raspored cjelokupnog izvedbenog, diskurzivnog i radioničkog programa nalazi se ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Trenutno razvijate Publishing Acts, program u čijem je okviru izdavaštvo određeno na raznolike načine, između ostaloga kao prostorna praksa, alat za promatranje i društvena koreografija. O čemu je točno riječ i kako se u okviru projekta spajaju arhitektura i izdavaštvo?

Projekt Publishing Acts, iako je riječ o međunarodnom projektu unutar paneuropske platforme Future Architecture, svoj izvorni naslov nosi na hrvatskom jeziku: Izdavaštvo-akcija. Svojevrstan je to hommage “izlasku umjetnosti na ulice” i Izložbama-akcijama Grupe šestorice autora, s fokusom na istraživanje site-specific procesa izdavaštva. Kao što su članovi Grupe šestorice među prvim hrvatskim umjetnicima izašli iz galerijskih prostora i izlagali u javnim prostorima – kao čin institucionalne i društveno-političke kritike, i/ili kao čin aktiviranja zajednice, ili bar publike, tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća – tako i Izdavaštvo-akcija kroz svoje tri izdavačke radionice, uključujući i ovogodišnje četvrto, ponovljeno izdanje u Rijeci – nastoji “stvoriti publiku”. Nužno je ponovno vratiti se u engleski jezik – to make public – možemo razumjeti, uzimajući značenjsku dvosmislenost u obzir, i kao objaviti i kao stvoriti publiku. Publishing Acts, oslanjajući se na rad Making Public umjetnika i edukatora Paula Soullelisa, težište naravno postavlja na stvaranje javnosti, odnosno stvaranje publike, za razliku od pukog objavljivanja. Objaviti, prema autoru, u pravilu podrazumijeva “učiniti javno dostupnim”.

Koncepcija “stvaranja publike” polazna je točka članka Izdavaštvo kao kritička prostorna praksa, koji je služio kao teorijski okvir prvih eksperimentalnih radionica Izdavaštvo-akcija I i II. Autorica teksta Rebekka Kiesewetter opisuje težnje Publishing Acts vrlo bliskim nastojanjima avangardnih prethodnika, umjetnika-konceptualaca poput Grupe šestorice autora, a to su: poticanje na djelovanje, služenje kao sredstvo oblikovanja zajednica, zamišljanje alternativnih sustava vrijednosti i otvaranje novih političkih horizonata. Tijekom eksperimentalnih radionica izdavaštva koje su se dogodile u Puli (2017.), Šibeniku (2018.) i Rijeci (2019.), izdavačkoj aktivnosti pristupalo se kao metodi istraživanja suvremenih urbanih teritorija i zamišljanja budućih u kojima ćemo tek živjeti zajedno, uvijek propitujući nametnute gradske narative poput (uspješne) deindustrijalizacije, (uspješnije) demilitarizacije ili (najuspješnijeg) kulturnog turizma. Sami izdavački eksperimeti preuzimali bi oblike heterotopijskih mjesta, smještenih fizički unutar, a konceptualno izvan gradskih teritorija.

Na pitanje kako se u okviru projekta Publishing Acts spaja arhitektura i izdavaštvo, proširit ću odgovor na prostor, budući da, unutar navedenih ekperimentalnih radionica, od samih početaka razmatramo potencijal izdavaštva kao kritičke prostorne prakse. Naime, prostor može podrazumijevati i apstraktnu sferu (tematski prostor), i materijalni prostor (izdavačko mjesto). Proces izdavaštva koji teži oblikovati zajednicu, “stvoriti publiku”, u sebi nužno nosi karakteristike izvedbenosti – procesualnosti, događajnosti, relacionalnosti i otvorenosti – kao i oprostorivanja, odnosno pruža prostornu infrastrukturu diskurzivnoj sferi. Izdavaštvo kao praksa “stvaranja prostora”, u kojoj zamišljamo vlastitu kolektivnost i prostornu pravdu, skrbi o procesima koji nadilaze granice monetarnih izdavačkih aktivnosti, a koji mogu oblikovati sfere u kojima (kontra)publike stvaraju i šire (kontra)diskurs. Tome je bliska misao pjesnika nadrealista Andréa Bretona, citirana u naslovu kolektivnog istraživanja umjetnica Andree Francke i Eve Weinmayr –  “One publishes to find comrades” – a koja kazuje da je “svrha publiciranja, izdavaštva pronaći drugove”.

Nedavno je u sklopu Publishing Actsa održana Škola izdavaštva, ciklus u kojemu su sudjelovali različiti domaći i inozemni praktičari iz različitih područja. Možete li nam ukratko predstaviti glavne fokuse programa i objasniti kako je tekao proces formacije tog privremenog kolektiva?

U vremenima fizičkog distanciranja, bilo je iznimno važno održati Školu izdavaštva kao, možda čak i prkosni, susret tijela. Riječ je o pokušaju stvaranja škole “stvarno korisnog znanja”, a koja se bavila pedagogijama brižnosti i alternativnim oblicima arhitektonske edukacije – i to online, točnije pomoću radijskog prijenosa emisija uživo putem interneta, te offline, živim susretom živih bića (ljudi, životinja i biljaka) u prostorijama bivšeg skladišnog prostora IVEX-a na Delti i urbanim pejzažima grada Rijeke. Stvorili smo, barem privremeno, brižnu zajednicu u kojoj su se dijelile vrijednosti poput solidarnosti, usmjerenosti na zajednički proces rada i učenja, slušanje drugih i sebe, dijeljenje resursa i ideja. Za razliku od reproduciranja i osnaživanja postojeće strukture nejednakosti koje promiče institucionalno obrazovanje kroz kompetitivnost, individualizam i hijerarhiju – nastojali smo istražiti put prema stvaranju drukčijeg, brižnijeg društva, ostvariti barem fragment živuće solidarnosti.

Škola izdavaštva, budući da je bila lišena potrebe za davanjem pragmatičnih odgovora na potrebe arhitektonske profesije, poticala je radikalnu metodologiju, funkcionirajući kao neobična kombinacija radio-emisije, umjetničkog performansa i grupne terapije.The Radio School, program otvoren za javnost, platforma je britanskog umjetnika i dizajnera Jacka Bardwella, koji je zajedno s drugim participantima radionice-simpozija, stvarao live edukativne sadržaje u formi radijske postaje. Emitiranja uživo sastojala su se od niza razgovora, u prvom redu sa sudionicima koji nisu mogli doputovati u Rijeku zbog porasta zaraze koronavirusom. Važno je napomenuti da je program The Radio School zamišljen kao “događajni element” digitalne izložbe Publishing Acts, koja ponajprije služi kao digitalni arhiv svih dosadašnjih publikacija Izdavaštvo-akcija.

Performativna radionica Pedagogies of Care umjetnice Selme Banich poticala je slušanje, imaginaciju i transparentnost, te služila kao “somatski uvod” u praksu i politiku dodira, čulnosti i svjesnosti. Upravo je neposredan susret s “drugima”, kroz tjelesno iskustvo u visokorizičnoj situaciji, bio jedinstven. Armina Pilav, arhitektica i osnivačica istraživačkog kolektiva Un-war Space Lab, te sudionica radionice, osvjestila je da nas je rizik kontaminacije od “drugog” tijela činio još svjesnijim ljudi u neporednoj blizini, čak i bliskijima nego u “normalnim” okolnostima.

Osim povezivanja sa samima sobom, te svijetom putem etera, nastojali smo stvoriti smislene spone i s lokalitetom – s riječkim umjetničkim organizacijama i projektima poput MO Hartera, Građanke svome gradu, Prostor Plus – dijeleći iskustva i podršku u brižnom radu sa zajednicom, te samostalnim izdavačkim poduhvatima. I na kraju, ne smijem zaboraviti spomenuti iznimnu kohezijsku ulogu koju su imali komunalni ručkovi u stvaranju brižnog kolektiva. Zajednički smo pripremali većinu objeda, i to čak online prateći grčke recepte koji koriste samo povrće uzgojeno u vlastitoj bašti, ili pak kuhajući kilograme i kilograme sardinijske paste koja je stigla brzom pošiljkom u IVEX. Bili su to načini povezivanja s onima koji fizički nisu mogli biti s nama (TiriLab, Institutes of Care), a bogati ručkovi koji su nahranili mnoge sudionike i goste, ne bi uspjeli bez velike podrške članica i članova bračke zajednice Zemlja za nas.

Program Škole izdavaštva uključio je pristupe različitih disciplina sa zajedničkim fokusom na pedagogiju brižnosti. Kakve ste oblike učenja (ili odučavanja) prakticirali u okviru škole, i zašto je za njih važan transdisciplinarni pristup? 

Usudila bih se reći da smo u radu na Školi izdavaštva zakoračili u tzv. postdisciplinarnu eru u kojoj se znanje gradi na ruševinama disciplina. U želji za “okončanjem disciplina”, uzimali smo u obzir disciplinarne i antidisciplinarne perspektive – radikalne pedagogije šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća  – od Pedagogije obespravljenih brazilskog edukatora Paula Freirea, do mnoštva praksi razškolovanja u arhitektonskoj edukaciji. Kao samo neke od primjera, spomenut ću istraživački projekt o svjetskoj povijesti alternativnog arhitektonskog obrazovanja Radical Pedagogies, koji je vodila je teoretičarka arhitekture Beatriz Colomina sa Sveučilišta Princeton, te izložbeni projekt Education Shock kustosa Toma Holerta, koji će se otvoriti početkom sljedeće godine u Berlinu.

Kao i kod mnogih prethodnika, vjerojatno i nekih budućih nasljednika, naglasak našeg kolektivnog istraživanja bio je na razumijevanju praksi koje imaju za cilj promjenu, transformaciju ili drugost/različitost. Slijedeći ideju radikalne postdisciplinarnosti da su svi načini ljudske spoznaje jednakovrijedni, pojmove poput “drugog”, “drukčijeg” ili “na drugi način” razumijevali smo politički i poetski. Usredotočili smo se na marginu, na ono između, svakodnevno i odbačeno. Prvi je korak bio uspostaviti “vlasništvo nad sobom”, kao vježba usvajanja jednog od osnovnih pojmova radikalnih teorija obrazovanja. Pritom je bila ključna već spomenuta radionica Selme Banich, budući da se zasnivala na istraživanju “iznutra”, osnaživala slušanje, vokalizaciju, transparentnost i, u konačnici, imaginaciju kao alate promjene. Fokusirali smo se na utjelovljenje kao iskustvo, i kao kolektivnu transformacijsku silu, olakšavajući pritom naše procese umještanja i izmještanja. Tjelesnost, kao subjektivnost, nepoznanica je u arhitektonskom obrazovanju, ako izuzmemo učenje o prostornim normativima za, uglavnom, savršena (muška) tijela.

Radionica Pedagogije brižnosti stoga je bila bliska praksisu kritičke pedagogije, koji je orijentiran prema emancipaciji i oslobođenju marginaliziranih društvenih skupina i pojedinaca. Započeli smo rad osvješćivanjem kao praksom samoosnaživanja i kolektivne skrbi unutar strukturnih odnosa moći, zatim prakticirali individualnu i kolektivnu brižniju svakodnevicu, kao i vizije bolje budućnosti. Citirat ću riječi umjetnice Banich: “Prisutni smo u vječnoj promjeni. S druge strane, budući da nas ‘obrazovanje za pripitomljavanje’ sprječava da svijet vidimo kao nešto što se može promijeniti, mi želimo oslobođenje. Želimo naučiti, odučiti, poništiti – rastaviti i transformirati – ono što se osjeća, izvodi i čini javnim”.

Dugogodišnja ste praktičarka neformalnih obrazovnih programa u području arhitekture i urbanizma. S obzirom na iskustvo, kako i gdje u općenitom smislu vidite najveću potrebu za širenjem stručnog, arhitektonskog znanja?

Počet ću od potrebe za širenjem arhitektonske pedagogije, koja bi uz tehničko i umjetničko obrazovanje morala uključivati politički čin, bar podržavati stvaranje kritičke pozicije. Kao što ne postoji “apolitična arhitektonska praksa”, tako ni arhitektonska pedagogija nikad nije samo prostor refleksije i vježbe, već prostor društvene, odnosno političke (inter)akcije. Podučavati o arhitekturi znači problematizirati pedagoške norme i propitivati politički status quo. Pedagogija je uspješna kad postaje prosvjed.

S druge strane, arhitektonsko znanje kao proizvod tradicionalnog obrazovanja daje nam intelektualne alate i organizacijske sposobnosti, koje kasnije možemo primijenjivati u drugim područjima. Tek kad savladamo neku disciplinu, možemo uvidjeti njezina ograničenja i razmišljati kako ih nadići. Primjerice, moja prijelomna točka u desetogodišnjoj “arhitektonskoj karijeri” bilo je podizanje školske žičane ograde unutar već ograđenog vojno-izbjegličkog logora u Grčkoj… I zaista, način razmišljanja oblikovan dugim studiranjem i prakticiranjem arhitekture primjenjujem u svojem istraživačkom i kustoskom radu. Za mene su izložbeni projekti “male arhitekture”, mada mainstream arhitektonski diskurs jedino produkciju zgrada prepoznaje kao arhitekturu.

Primjerice, polaznici trodnevne radionice Iz njih razmatrali su neophodnu relaciju koja proizlazi iz odnosa prostora i ljudskog djelovanja. Na istoimenoj izložbi u organizaciji udruge Drugo more i gostujućeg istraživačkog projekta DEPT. (Describing the Present Tense) polaznici su predstavili svoje radove. DEPT. je projekt koji istražuje prostor kao produkt društvenih interakcija i načine na koje ga društvo proizvodi i konzumira. Jedan od DEPT.-ovih istraživača i voditelj radionice Donato Ricci naveo je da su se polaznici bavili pitanjem Što riječki javni prostor traži od nas, pri čemu je temeljna intencija bila “pronaći fotografije riječkih ulica i na njima iščitati simbole, ljude, objekte i znakove koji nas pozivaju da djelujemo”. Autori su iščitali grad kroz antropološku vizuru izvođenja kulturnih praksi, a njihov emocionalan odnos prema prostoru djelovao je kao distinktivno obilježje kojim je prostor prestao biti neutralno obilježen i postao konstruktom zamišljaja i reprezentacija.

Polaznici su odabrali rutu koja za njih nosi određen stupanj pozitivne ili negativne konotacije nakon čega su s Google Street Viewa skinuli fotografije rute i obradili ih pomoću algoritama za prepoznavanje prostora. Uz rutu i nekoliko izdvojenih gradskih lokaliteta ili objekata stoje parcijalni narativi građeni od niza autorovih stavova, mišljenja, aluzija i odnosa prema odabranom prostoru. Na taj način polaznici su secirali kulturnu dimenziju prostora pridajući mu estetsku i emocionalnu komponentu, pri čemu su riječki javni prostor postavili u funkciju svjedoka društvenih, ekonomskih i političkih (ne)prilika grada.

Velik broj autora ukazao je na problem neiskorištenog prostora izdvojivši zapuštene i prazne infrastrukture koje, bez obzira na izvrsne lokacije, propadaju. Na jednoj od ruta propadajućim potencijalom označena je zgrada pokraj željezničkog kolodvora u kojoj se nekada nalazio riječki supermarket Graziani. Iako u sklopu projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture svjedočimo intenzivnijim ulaganjima u napuštene gradske objekte, kao što je izgradnja infrastrukturnog objekta Dječja kuća u prostorima urušene Ciglene kuće kompleksa Benčić, izložene rute ukazuju kako je navedeno još uvijek objektivni problem.

Izvjesno je da će problem autobusnog kolodvora biti dijelom tematizacije nužnosti interveniranja u riječki javni prostor. Jedan od autora u prikazu rute sumira razloge zbog kojih su korisnici nezadovoljni. Osim nedostatka prostora, autor ukazuje na socijalne probleme kojima je moguće svjedočiti na kolodvoru, a odnose se na alkoholizam, nasilje, rastući broj beskućnika (u Hrvatskoj ima oko dvije tisuće apsolutnih beskućnika od čega njih stotinjak egzistira u Rijeci), a motiv odlazećih putnika koristi kako bi propitao problem riječke depopulacije i podsjetio na smanjenje od jedanaest tisuća stanovnika u Rijeci u posljednjih sedam godina.

Pomisao na nedostatan broj parkirnih mjesta u centru grada i previsoke cijene parkinga u jednom od autora izaziva anksioznost. U nekim dijelovima grada, primjerice u blizini Kliničkog bolničkog centra Rijeka, plaćena godišnja parkirna karta ne osigurava platitelju pronalazak parkinga, što autor smatra razlogom za intervenciju. Autor s mikrorazine prelazi na makrorazinu ističući kako ga plave parkirne crte navode na razmišljanje o funkcioniranju kapitalizma koji iskorištava i naplaćuje javni prostor i tako ga pretvara u ekonomski isplativi resurs. I drugi su se autori osvrnuli na posljedice koje kapitalizam i konzumerizam ostavljaju u (ne)zapadnom svijetu. Neki su ukazali na problem zatvaranja lokalnih trgovina nakon dolaska velikih trgovačkih lanaca, a drugi na preoznačenost grada reklamama i brendovima koji na nesvjesnoj razini oblikuju subjektivnost građana.

Usložnjavanje problematike javnog prostora ostvareno je personificiranjem gradskih lokaliteta pa autori govorenjem iz perspektive predmeta pozivaju na intervencije. Oni tako dematerijaliziraju prostor i nude eksplicitne odgovore na pitanje što javni prostor traži; odbacivanje pasivnih subjekata koji negiraju postojeću stvarnost i agense koji djelovanjem popunjavaju praznine.

Katerini Dudi riječki javni prostor poslužio je kako bi prikazala neproporcionalnost između ženskog rada u turizmu i njegove adekvatne valorizacije. U umjetničko-istraživačkom projektu Statistički ljetopis u organizaciji Građanki svom gradu, Duda se koristi površinom riječkog Korza kako bi zakulisni ženski rad kvantificirala i učinila vidljivim, potkopala njegovu marginalizaciju i ukazala na neravnopravan položaj žena u tom sektoru. Medijski prostor preplavljen je informacijama o riječkom turizmu koji u posljednje tri godine bilježi porast sa 77 990 na 111 018 noćenja godišnje. Sukladno tome turizam je plodonosan sektor pri zapošljavanju radnika i radnica, o čemu se također mnogo govori i piše, a ženski rad koji stoji iza pompoznih brojki ostaje upravo ondje – u pozadini. Pitali smo autoricu misli li da je ženski rad u tom sektoru ugroženiji od rada u ostalim sektorima: “Moj dojam je da ovaj sektor nije u posebno drugačijoj situaciji što se tiče vrednovanja ženskog rada od drugih sektora. Međutim, situacija je takva da određeni postotak radnika iz ovog sektora radi sezonski što znači da neki od njih nisu u stalnom radnom odnosu čime bivaju još manje zaštićeni, nije im lako sindikalno se organizirati i sl.”

Duda u Statističkom ljetopisu navodi kako Rijeka u kolovozu prosječno ugosti 1154 turista dnevno što autorica promatra kroz 2308 plahti, 1154 jastučnice i 2308 ručnika koje sobarice, čistačice i pralje moraju pripremiti. U Statističkom ljetopisu Korzo se mapira, a njegova površina koristi kako bi se izmjerio potreban materijal za ostvarivanje onoga što se označava uspješnom sezonom. Prema autoričinim izračunima, posložimo li u visinu ručnike koje gosti iskoriste tijekom jednog dana, oni će doseći 104 metra što odgovara udaljenosti od Robne kuće do Kraša, posložimo li plahte na jednak način, toranj bi bio za pola metra viši od visine Robne kuće, a napravimo li ispred nje zid od 35 803 role toaletnog papira, koje gosti jednog hotela potroše tijekom kolovoza, on će doseći metalnu konstrukciju na istoj zgradi. Autorica duž površine Korza imaginira hotel čija visina mora prijeći sedamnaest metara kako bi imao dovoljan kapacitet za prihvaćanje gostiju koji ljeti dolaze u Rijeku. Zbog nestandardizirane norme održavateljice takve infrastrukture u kolovozu bi pospremile najmanje 390 kreveta, promijenile 780 plahti, zamijenile 1560 ručnika, očistile 390 kupaonica, usisale 8190 m2  i oprale podova sveukupne površine 1365 m2 što bi u praksi doseglo i veće brojke. Za održavanje takvog hotela u jednoj bi smjeni radilo 39 sobarica, a ako je neka od njih na bolovanju ili je, kako autorica navodi, zbog iscrpljenosti dala otkaz, svakoj će se sobarici posao povećati za trećinu norme. Dudino korištenje Korza kao podloge za vizualizaciju podataka rasvijetlilo je nedostatan stupanj valorizacije ženskog rada u ugostiteljskom i turističkom sektoru i prikazalo surov proces njegove komodifikacije, odnosno pretvaranja u tržišnu robu, u kojem najmanji profit ostvaruju one za njega najzaslužnije – radnice.

Umjetnica nam je istaknula kako je pri istraživanju riječkog turizma bilo zanimljivo to što “Rijeka još uvijek nije grad koji se primarno oslanja na turizam. Međutim i ovdje je turizam u porastu. Posljednjih godina raste Airbnb najam, sve je teže naći podstanarski smještaj tijekom cijele godine i sl. Pitanje je koliko to utječe na urbanizam grada i koliko ga postepeno mijenja – otvaraju se praonice rublja, apartmani i hosteli, sve je više sezonske radne snage. Zato nam je bilo zanimljivo i postaviti ovaj rad u javnom prostoru uoči 2020. kada Rijeka postaje europska prijestolnica kulture”. Turistifikacija Rijeke u ovom kontekstu podrazumijeva afirmaciju procesa deurbanizacije i deindustrijalizacije, što bitno mijenja naličje grada koji je prvenstveno bio označen kao lučki i industrijski. Govoreći o mijenjaju grada turistifikacijom, uokvirenom aktualnim riječkim kontekstom, nezaobilazno je spomenuti kulturu, a pitanja brendira li se grad kulturom i kako se umjetnost koristi u turističke svrhe nameću se sama od sebe.

Približavanjem 2020. kultura i umjetnost sve intenzivnije prodiru u riječki javni prostor te, ispreplićući se s popularnom kulturom, zamućuju njezine granice i čine ih elastičnijima u odnosu na prethodne godine. Ona postaje tvorbenom materijom učvršćivanja gradskog identiteta, ali i proizvod kojim se nastoji unaprijediti kulturni turizam. Navedeno otvara pitanje kakvim se identitetskim konstruktom grad želi predstaviti. Popularizacija identitetskog sloja vezanog uz svjetonazorsku otvorenost građana, njihovo prihvaćanje razlika i tolerantnost gotovo je postala prostorom brendiranja. Program Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture obiluje sadržajima koji traže reinterpretaciju riječke povijesti i njezino promatranje kroz postkolonijalne i feminističke perspektive te šire svijest prema Drugome u saidovskom smislu. To su sadržaji koji nude pogled iznutra, tumače povijest putem kolektivnog i individualnog pamćenja, izjednačavaju mehanizme patrijarhata s autoritarnim režimima i etnocentrizmom te razmontiraju projekcije o manjinskim skupinama. Njihov cilj je, između ostalog, učvršćivanje koherentnog kolektivnog identiteta grada utemeljenog na otvorenosti.

Rijeku se dakle nastoji brendirati kao luku različitosti, a umjetničke intervencije u javnom prostoru poput tlocrta Velike sinagoge Damira Stojnića tome pridonose. Naime, umjetnik je na nogostupu u riječkoj ulici Pomerio iscrtao tlocrt Velike sinagoge koju su nacisti 1944. godine srušili i zapalili, o čemu se u kontekstu riječke povijesti malo govori. Zato se Stojnićevi bijeli kvadratni oblici mogu tumačiti kao otpor mehanizmima kulturnog zaborava i selektivnom oblikovanju kulturnog pamćenja, a simbolička rekonceptualizacija sinagoge upotpunjuje identitet Rijeke kao grada prihvaćanja.

Prodirući u riječki javni prostor ili ga secirajući putem antropoloških dimenzija, umjetničke intervencije označile su deurbanizaciju, metamorfozu iz industrijskog u turističko središte, depopulaciju te kulturni procvat temeljnim obilježjima suvremene Rijeke, dijagnosticirale stupanj promjene te otvorile pitanja o učincima tih procesa na kolektivnu svijest o gradu.

Ovogodišnji je fokus na Zajednice u nestajanju i nastajanju vezan uz teme migracija, politike identiteta, pitanja (ne)mogućnosti svakodnevnih rituala bivanja zajednice, pitanja društvene i ekonomske integracije, kulture, solidarnosti i tolerancije, gentrifikacije, geopolitike…

Program koji se odvija od 22. do 24. studenog u Križanićevoj 6a uključuje diskurzivni, umjetnički i edukativni segment. Prezentirat će se dva umjetnička rada nastala kroz ovogodišnji javni poziv GSG-a Nevidljive  prepreke – vidljivi pomaci, a centralni dio trodnevnog događanja diskurzivni je program koji će se održati prvog dana događanja, s početkom u 16 sati. 

Na tribini sudjeluju voditeljica baranjske udruge Romsko srce Nadica Balog, umjetnički duo iz Beograda Rena Rädle i Vladan Jeremić, kulturologinja i suorganizatorica festivala Porto Etno Katarina Petrović, povjesničar i novinar Čedomir Višnjić, uz moderiranje Nikole Petkovića, profesora na Odsjeku za kulturalne studije u Rijeci.

Ovaj časopis izdavat će se dvaput godišnje, u proljeće i jesen. Prvi broj, posvećen queer i feminističkim temama, nastao je kroz doprinose organizatorica Smoque – prvog regionalnog queer i feminističkog festivala održanog u Rijeci. 

U svrhu nastavljanja dijaloga u pauzi između izdanja festivala, organizatori su pozvali LORI, Pariter i Centar za ženske studije da pišu o queeru i feminizmu iz perspektive vlastitog djelovanja.

Nakon predstavljanja u izlogu Križanićeve 6a ostat će izložba Queer šetnja s fotografijama Ane Opalić i tekstom Antonije Stojanović Almesberger.