Poljski savez neformalnih inicijativa, organizacija i pokreta, pod vodstvom inicijative Građani kulture (Obywateli Kultury) najavio je održavanje alternativnog kongresa kulture početkom listopada 2016. u Varšavi. Nakon što je poljska vlada najavila održavanje manifestacije iste tematike, ali bez konkretnog datuma, inicijativa je prikupila preko 400 potpisa zainteresiranih za organizaciju građanskog kongresa. U ovom trenutku peticija broji 1162 potpisa.

Građani kulture neformalna je i otvorena inicijativa za povećanje izdvajanja za kulturu najmanje do 1 posto nacionalnog budžeta, te izmjenu načina financiranja kulturnih djelatnosti i upravljanja kulturnim sektorom. “1 posto za kulturu” prvi je put formulirano kao polazište na prvom Kulturnom kongresu u Krakowu 2009, gdje je najveći naglasak stavljen na izdavačku, knjižarsku i čitateljsku aktivnost te potrebu uključivanja kulture i umjetnosti u opće obrazovne procese, kao i izmjenu financiranja javnih medija. Tada su formirani Građanski odbor za javne medije te Građanski forumi za vizualne umjetnosti i pristup knjizi. Osnovne su postavke inicijative formirane u Paktu za kulturu koji su potpisali poljski umjetnici i kulturni radnici te tisuće građana, a prošao je i javno savjetovanje. Sredinom svibnja 2010, Pakt su potpisali tadašnji premijer i predstavnici inicijative te je postao model sporazuma između građana i lokalnih vlasti koji su potpisani u Bydgoszczu, Varšavi, Krakowu, Lodzu, Olsztynu i Poznanu.

Kongresu 2009. godine prethodila su dva – prvi održan 1981, brutalno prekinut uvođenjem vojne vlasti, te drugi održan početkom novog milenija. Kongres 2009. bio je pokušaj sažimanja dvadeset godina poljske nezavisnosti te određivanja mjesta za kulturu u svakodnevnom životu poljskih građana. Sedam godina po tom sastanku, pišu organizatori najavljenog kongresa, svijet i Poljska pred novim su izazovima na koje kulturni radnici moraju zajedno odgovoriti. Kao što na portalu Krytyka Polityczna piše redatelj, dramaturg i kulturni radnik Igor Stokfiszewski, prva barijera razvoju poljske kulture je manjak sudjelovanja publike. Radi se o otuđenju koje je izazvala službena institucionalna kultura koja nije uspjela odgovoriti na kulturne potrebe građana i nije uspjela promovirati prakse koje su vrijedne, koncentrirajući se na konzumaciju umjesto na participaciju. 

Nadalje, tu su klasna autonomija (kulturne institucije po svojoj prirodi pridonose ekonomskim i klasnim podjelama u Poljskoj), zastarjele institucionalne forme odnosno manjak institucionalne inovacije, ograničen pristup kulturi zbog zaštite autorskog prava i intelektualnog vlasništva, nepovoljni radni uvjeti u kulturnom sektoru karakterizirani niskim plaćama i nepoštivanjem radničkih prava, potom prekarizacija kreativnih aktivnosti (bez zdravstvene zaštite, socijalnih i mirovinskih davanja, uz dominaciju ugovora na određeno, pogotovo u sektoru umjetnosti), te podcjenjivanje neinstitucionalnih kulturnih praksi razvijanih bottom-up pristupom u različitim okruženjima, neformalnim grupama, društvenim pokretima i nevladinim organizacijama. 

Poljsko Ministarstvo kulture i nacionalnog nasljeđa od preuzimanja vlasti pokrenulo je devet muzejskih projekata, od kojih su gotovo svi vezani uz stradanja i junački otpor “poljskog naroda” u 2. svjetskom ratu, ili pomoć Poljaka u spašavanju židovske populacije. Ministar kulture Piotr Gliński ujedno je i potpredsjednik Vlade, a kritičari smatraju da se radi o jasnoj tendenciji uskraćivanja financija umjetnosti i umjetničkim djelima koja je negativno nastrojena prema svjetonazoru koji zastupa vladajuća Pravo i pravda (PiS). Nakon prvih dvjestotinjak dana nove Vlade, piše Mislav Marjanović, takva je politika vidljiva u raspodjeli financija ministarstva kulture, temeljitim izmjenama sastava komisija koje dijele novac te u kadrovskim promjenama koje su zahvatile mnoge kulturne institucije (poput Instituta knjige, Nacionalnog centra kulture…). 

Kongres kulture, u svoja dosadašnja tri održavanja, bio je dijagnoza stanja uma građana i građanki Poljske, izazov politikama koje pretendiraju na oduzimanje zajedničkih dobara. Svaki je kongres donio promjenu, smatraju inicijatori, a u ovom “dramatičnom trenutku” potrebno je zajednički se usprotiviti rastućoj ksenofobiji, mržnji i preziru, nasilju temeljenom na kulturnim, vjerskim i rasnim razlikama, uz svijest o naglim prekidima u društvenom životu i javnom prostoru koji nisu karakteristični samo za Poljsku. Osmišljavanje i organiziranje Kongresa kulture u 2016. godini potrebno je radi obrane prava na izražavanje drugačijih ideja u kulturi, a kongres je alat i sredstvo značenja i shvaćanja stvarnosti. “Ova kultura može stvarati zajednice. Ne pitamo se čija Poljska, već kakva Poljska”, poručuju inicijatori među kojima se nalaze redatelji Agnieszka Holland, Pawel Pawlikowski, Borys Lankosz i Paul Łysak, vizualni umjetnici Julita Wojcik, Katarzyna Kozyra i Miroslaw Balka, spisatelji Andrzej Stasiuk i Sylwia Chutnik, glazbenici Bark Sipowicz i Krzysztof Knittel, profesori Maria Poprzęcka, Andrzej Mencwel i Przemyslaw Czapliński.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.