Tijekom iduće godine Kamba nastavlja podržavati produkciju i prezentaciju novih umjetničkih radova kao i rezidencijalnih i istraživačkih programa, tematski orijentiranih prema razmatranju fizičkog prostora garaže, dvorišta i grada, kao i kaleidoskopa društvenih, socijalnih i geopolitičkih realnosti.

Prijava je otvorena za pojedinačne umjetnike_ce, više autora_ica i kolektive, kao i za kustose_ice i kustoske kolektive. Moguće se prijaviti u sklopu jedne od sljedećih kategorija koje uključuju izložbeni program (produkciju novih radova), rezidencijalni program te ostale programe (radionički, edukativni, diskurzivni i drugi srodni formati).

Odabran(i) projekt(i) biti će pojedinačno prijavljeni na natječaje za financiranje te će se sukladno rezultatima osigurati djelomična ili cjelovita produkcija, a projekti će se modificirati u suradnji s autorima i vodstvom Kambe. Uz navedeno, galerija će sukladno ostvarenim financijskim sredstvima odabranim autorima osigurati i ostale troškove koji uključuju: autorski honorar, dizajn i tisak materijala, fotodokumentaciju, kustosku i tehničku podršku te promociju. 

Više detalja o uvjetima natječaja možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 3. kolovoza.

Zatvoreno prije tri godine zbog oštećenja građevinske konstrukcije, kino Tuškanac ponovno bi trebalo ugledati svjetlo ekrana krajem 2027. godine. Postupak javne nabave za obnovu zgrade pokrenut je u travnju ove godine, a radovi bi trebali početi najesen i završiti u roku od 12 mjeseci. Iako dovršetak sanacije kasni u odnosu na Program razvoja kulture, u kojem je predviđen za prošlu godinu, i dalje se radi o jednom od bržih i konsolidiranijih procesa u odnosu na druge gradske projekte u kulturi.

Za razliku od Kina Europa, razlozi zatvaranja Kina Tuškanac ticali su se isključivo stanja same građevine. Kako navode iz Grada u razgovoru za Kulturpunkt, “kino je izvan funkcije zbog oštećenja nosive konstrukcije uzrokovanog potresima, a što je dodatno pogoršano olujom 2023. godine te zbog toga ulazi u fazu temeljite obnove”. Izrada projektne dokumentacije ugovorena je s tvrtkom Nugrad d.o.o. još u rujnu 2024., a izrada projekta interijera i scenske opreme u listopadu 2025. Prema gradskim podacima, obnova ukupne površine od oko 2.400 četvornih metara obuhvaća ojačanje konstrukcije i cjelovito uređenje uz očuvanje vanjskog izgleda i namjene prostora, dok se zahvati u tlocrtu svode na nužne intervencije radi sigurnosti, ponajprije u velikoj dvorani, krovištu i ulaznom prostoru.

Uz Grad, aktivnu ulogu u planiranju novog kina imao je i Hrvatski filmski savez (HFS), njegov dugogodišnji upravitelj. Kako za Kulturpunkt ističe voditelj kina Filip Zadro, ciljevi Saveza u novom Tuškancu neće se mijenjati, a nove dvorane moći će smjestiti još više ljudi: “Prema trenutačnom projektu glavna kino dvorana imat će nešto manji broj sjedećih mjesta nego prije zatvaranja zbog nagiba u zadnjim redovima dvorane, ali nova manja dvorana kina Tuškanac raspolagat će kapacitetom od oko 50 mjesta pa će ukupni kapacitet biti veći nego što je bio prije početka obnove”. S obzirom na to da se najavljeni rokovi obnove Europe i Tuškanca poklapaju, iz Grada naglašavaju da bi Zagreb simultano trebao dobiti nazad i svoje art i svoje programsko-edukativno kino.

Prema Zadri, ta će konstruktivna praksa podjele programa nastaviti djelovati i ubuduće: “Programska koordinacija s drugim zagrebačkim kinoprikazivačima već postoji na neformalnoj razini jer je nužna u oblikovanju komplementarnih programa. Očekujemo da će se takva suradnja nastaviti i s kinom Europa, kao što je postojala i ranije kada su oba kina paralelno provodila svoje filmske programe.”

Kino Tuškanac svoju je povijest započelo 1883. kao streljana s dvoranom za zabave, a pretvoreno je u kino u doba zagrebačkog kinematografskog booma 1920-ih. Tijekom NDH djeluje pod imenom Urania, tijekom socijalizma pod imenom Sloboda, a za njegov današnji status zaslužan je upravo HFS. Nakon što je Grad otkupio kino od privatiziranog društva Kinematografi, dodijelio ga je Savezu u veljači 2004. U Tuškancu su se zatim smjestili HFS-ovi Filmski programi, nastali u suradnji s Hrvatskom kinotekom/Filmskim arhivom HDA “zbog potrebe za obrazovnim sadržajem za pedesetak tisuća srednjoškolaca i studenata u Zagrebu kojima je studij vezan uz medijsku kulturu”. Ovaj edukativni karakter protegnuo se u sljedećim desetljećima i kroz suradnje u prikazivanju nacionalnih kinematografija s raznim veleposlanstvima, konzulatima te inozemnim kulturnim organizacijama. 

Kako ističu iz Grada, obnova Tuškanca je izniman prioritet upravo zbog njegove uloge i kulturnog značaja u široj programskoj ponudi: “Kino Tuškanac godinama je jedno od ključnih mjesta nekomercijalnog filmskog programa u Zagrebu, prepoznato po prikazivanju klasika, autorskog filma i festivalskih programa. Njegova obnova važna je ne samo zbog sigurnosti i očuvanja prostora, nego i zbog prikazivanja kvalitetnog filmskog sadržaja koji oblikuje kulturni život grada. Cilj nam je vratiti Tuškanac publici u punom kapacitetu, kao mjesto susreta, razmjene ideja i vrhunskog filmskog programa.”

U nedostatku matičnog prostora, Tuškanac u gostima se u protekle tri godine udomaćio u Kulturno informativnom centru, Kinu Forum Studentskog centra, Sceni Ribnjak i Histrionskom domu u Zagrebu te nastavio prikazivati tematske i nacionalne cikluse, novu distribuciju i autorske retrospektive. Kako je sumirao Zadro, program Kina Tuškanac “nije se mijenjao i provodimo ga kontinuirano na alternativnom lokacijama od prvog dana zatvaranja dvorane, a planiramo ga nastaviti provoditi i dalje”. Etablirani programski karakter, konzistentnost i definirani cilj Kina Tuškanac, dakle, garantiraju da znamo što možemo očekivati.

Slično je i s Kućom hrvatskog filma na Novoj Vesi, prostorom koji je deset godina bio radni dom šire filmske zajednice, od festivala poput Animafesta i ZagrebDoxa do produkcijskih kuća i strukovnih udruga. Zgrada je 2021. zbog oštećenja u potresima proglašena opasnom za boravak, što je njezine korisnike preko noći ostavilo bez radnog prostora, a obnova još uvijek traje. Kako je u izjavi povodom njezinog početka naveo ravnatelj Zagreb filma Vinko Brešan, u renoviranom se prostoru “očekuje nova kino dvorana s cca 45 mjesta i studio za lutka film u prizemlju zgrade, Zagrebački filmski ured i konferencijska dvorana na dijelu prvog kata”, dok će uredski i drugi prostori biti dodijeljivani putem javnog poziva. U Programu razvoja kulture, očekivani kraj radova naveden je za ovu godinu, a činjenica da ih Grad ističe u razgovoru za Kulturpunkt mogla bi značiti da je dovršetak i blizu.

No nisu svi prostori te sreće, čak i ako ih građani traže, a institucije uvrste u strategiju. Kino Kalnik, jedno od dvadesetak kina nekadašnje gradske mreže, napušteno je kao i mnogi drugi gradski prostori dolaskom devedesetih i propadanjem Kinematografa. Ideja njegove prenamjene u kulturni centar javila se već 2015. u formi besplatno izrađenog projekta dvojice arhitekata te se očekivalo da će radovi početi krajem te godine. No pomaci nisu dolazili sve do 2023., kada je Vijeće gradske četvrti Črnomerec ponovno pokrenulo ideju da Kalnik “umjesto isključivo kino-dvorane postane multifunkcionalna dvorana – za film, glazbu, ples, izložbe, instalacije, konferencije itd.” Predviđeno je da će novim kulturno-društvenim centrom upravljati Novi prostori kulture, a rekonstrukcija Kalnika je uvrštena u Program razvoja kulture s rokom dovršetka u 2024.

Kako stoji u gradskom izvješću za istu godinu, za izvođenje radova izrađena je novelirana projektna dokumentacija te su projektanti tražili izmjenu glavnog projekta “radi niza okolnosti koje su u međuvremenu nastupile (dva potresa, promjena zakonske regulative, promjene potreba korištenja prostora), te je u tijeku iznalaženje rješenja za izradu izmjene i dopune glavnog projekta, rekonstrukcije i prenamjene građevine”. Gradska skupština je izmjenama proračuna iste godine umanjila sredstva za Kino Kalnik, a u javnim se komunikacijama ono posljednje dvije godine ne spominje. Na naš upit o tome je li se od projekta odustalo, o čemu ovisi početak radova te što bi društveno-kulturni centar trebao uključivati, iz Grada odgovaraju da se “u ovom trenutku razmatraju i druge opcije vezane za njegovu javnu namjenu”. Slobodni smo, stoga, zaključiti da se ta namjena ne očekuje uskoro.

Iako nije dio trenutnog audiovizualnog fokusa Grada, kino Kalnik s razlogom je uvršteno u gradsku kulturnu strategiju. Črnomerec bi rekonstrukcijom tog kina potencijalno dobio dvoranu sa 150 sjedala, što znači da bi i pozornica šire namjene pružila značajno gledalište četvrti bez takvog društvenog prostora. U skladu s najavama i politikom decentralizacije kulture na četvrti, ovaj bi prostor – mrtav gotovo tridesetak godina – mogao predstavljati značajan iskorak.

S obzirom na ostale najavljene projekte poput obnove još dulje napuštenog Paromlina te imovinsko-financijske prepreke koje su ih zaustavljale, možemo zaključiti da gradska uprava dosad nije odustajala od rehabilitacije kulturnih prostora. Tijekom predstavljanja kapitalnih projekata u travnju 2026. naveli su da će “u narednih nekoliko godina Grad Zagreb, uz 70,8 milijuna eura koliko trenutno investira u kapitalne projekte u kulturi, uložiti još 62 milijuna eura u nove kapitalne investicije u kulturi, odnosno ukupno više od 132 milijuna eura u razdoblju 2024.-2030.” Hoće li Kino Kalnik biti dio tih ulaganja, ipak, ostaje neizvjesno. Trenutnu, istinsku silu gradskog rada na kulturnoj infrastrukturi zasjenjuje manjak konkretnih odgovora o nedovršenim projektima i pitanjima budućeg upravljanja prostorom.

Kako vidimo iz navedenih primjera, od svih su ovih kulturnih prostora najduže opstali  i u najboljem su položaju Tuškanac i Kuća hrvatskog filma, prostori koji su nakon osamostaljenja povjereni stručnjacima, savezima, udrugama, kućama i radnicima. Oba ova prostora definira i usmjerava neprekinut lanac upravljanja i podrške kroz desetljeća, što zgrade i njihove korisnike dovodi u mnogo stabilniji položaj od drugih gradskih aktera. Uz etabliran program s kontinuitetom prikazivanja imaju i čvrsto definiranu praksu nakon otvorenja. S druge strane, Kalnik, Paromlin i desetke drugih prostora prošlosti danas imamo potencijal probuditi za sadašnjost i buduće mogućnosti, i to upravo kroz sinergiju kulturnih krugova javne i nezavisne sfere. Kako pokazuje sama širina trenutnih ulaganja u kulturi, prostora u Zagrebu zaista ima – bitno je samo kako njime upravljamo.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Premda mi ovaj dio grada nije stran – u neposrednoj blizini smješten je Kvaternikov trg, važna spona središnjeg i sjeveroistočnog dijela Zagreba, a zgrada tržnice Kvatrić bila je kulisa moga ranijeg teksta na ovom portalu – unutrašnjost nekadašnjeg tvorničkog bloka Badel još nisam imala priliku istražiti. Kao savršen povod pokazao se prijedlog Kulturpunktova uredništva za reportažu o Pjenici, napuštenom primjerku međuratne industrijske arhitekture koji Grad Zagreb planira prenamijeniti u novi kulturni centar posvećen izvedbenoj umjetnosti, u sklopu šireg projekta urbane revitalizacije prostora omeđenog Martićevom, Derenčinovom, Vlaškom i Šubićevom ulicom.

Ulaz u dvorište bloka pronalazim u Šubićevoj, pored zgrade Gorice, bivše tvornice za proizvodnju emajliranog posuđa. S privatnog parkirališta uz trgovinu keramike i sanitarija otvara se pogled na Pjenicu. Njezina prepoznatljiva silueta gotovo je u potpunosti zaklonjena gustom vegetacijom, evocirajući prizore postapokaliptičnih filmova, dok se oko zgrade gomilaju odbačene palete, gume, keramičke pločice, sanitarije i razni ostaci građevinskog materijala.

Oljuštena žbuka otkriva masivne zidove od opeke, a kroz razbijene prozore naziru se metalne rešetke krovne konstrukcije zgrade. Velika čelična nadstrešnica na južnom pročelju zgrade odolijeva gravitaciji, usprkos hrđi koja nagriza njene konzolne nosače. Pred takvim prizorom teško je ne zapitati se – gdje se nalazi granica nakon koje se više neće obnavljati zgrada, nego tek memorija prostora?

Ideja o prenamjeni Pjenice u prostor kulture pojavila se i prije zatvaranja destilerije sredinom osamdesetih. Već početkom desetljeća, u sklopu natječajnog rada za uređenje Kvaternikova trga, urbanist Zoran Hebar predlagao je da se dio kompleksa Badel adaptira za potrebe multifunkcionalnoga društvenog objekta s kazalištem. Nešto kasnije ta je zamisao nakratko dobila i svoju izvedbenu potvrdu: u rujnu 1990. u Pjenici izvedena je Vatrotehna, prva cjelovečernja predstava skupine MONTAЖ$TROJ, jednog od najznačajnijih kolektiva hrvatske izvedbene scene posljednjih desetljeća.

Petnaest godina poslije, Blok Badel ponovno je postao pozornica. Desetodnevna manifestacija Operacija:grad 2005. pretvorila je napušteni industrijski kompleks u privremeni laboratorij suvremene kulture, okupivši umjetnike, organizacije i publiku oko ideje da zapušteni gradski prostori mogu postati mjesta kulturne proizvodnje i društvenog života. Njezine kasnije iteracije dodatno su učvrstile percepciju Bloka Badel kao jednog od ključnih neiskorištenih prostora kulturnog potencijala u Zagrebu. Drugim riječima, mnogo prije nego što je prenamjena Pjenice ušla u gradske strategije i razvojne planove, umjetnice i kulturni radnici već su pokazivali što bi taj prostor mogao biti.

Izvedbena scena u potrazi za domom

Ideja prenamjene Pjenice u centar za izvedbene umjetnosti nije važna samo zbog očuvanja zgrade. Ona otvara i pitanje infrastrukture za suvremene izvedbene umjetnosti u Zagrebu, koja se posljednjih desetljeća razvijala znatno sporije od samog umjetničkog polja. Ako izuzmemo otvaranje Zagrebačkog plesnog centra 2009. godine, nastalog prenamjenom nekadašnjeg kina Lika, te recentniji projekt HNK 2, u posljednjih dvadesetak godina nije bilo većih ulaganja u namjensku infrastrukturu za izvedbene umjetnosti. Zagrebački plesni centar pritom predstavlja možda i najvažniju javnu investiciju za nezavisnu izvedbenu scenu u poslijeratnom razdoblju – prvi ozbiljan pokušaj da se prenamjenom postojećeg gradskog prostora osiguraju uvjeti za kontinuirani razvoj suvremenog plesa i srodnih izvedbenih praksi.

No model upravljanja koji je od početka bio postavljen na krivim osnovama – bez zasebne ustanove i adekvatnog financiranja – onemogućio je da ZPC zaista postane ono što je trebao biti. Povrh toga, rastuće potrebe izvedbene scene vrlo brzo su prerasle postojeće gradske kapacitete, zbog čega sve važniju infrastrukturnu ulogu preuzimaju drugi gradski i negradski prostori, poput Pogona Jedinstvo, Teatra &TD, KNAP-a, kluba MaMa, TALA Plej(s)a, dvorane Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti, gradskih kulturnih centara itd.

Posljednjih godina značajnu ulogu preuzima i Scena Ribnjak, koja nije nastala kao rezultat velike kapitalne investicije, nego postupnim programskim i institucionalnim profiliranjem postojećeg prostora Centra kulture Ribnjak. Ondje se od 2022. godine provode rezidencijalni programi za umjetnike, organizacije i udruge s izvaninstitucionalne scene, a prostor se postupno afirmirao kao produkcijski i prezentacijski centar suvremenih izvedbenih praksi. Za nezavisnu plesnu scenu posebno važnim se pokazalo otvaranje TALA Ple(j)sa u Radničkoj 27 (bivšoj tvornici Katran), koji osim dvorane za izvedbe, umjetnicama nudi produkcijsku i rezidencijalnu podršku, prostor za rad i razvoj projekata, edukacijske programe te mogućnosti međunarodne suradnje.

Istodobno, najveći dio gradskih ulaganja u kulturu posljednjih je godina bio usmjeren na obnovu postojećih ustanova, modernizaciju tehničke opreme te sanaciju posljedica potresa iz 2020. godine. Značajan dio sredstava usmjeren je na muzeje i baštinske objekte, dok je broj novih prostora namijenjenih izvedbenim umjetnostima ostao ograničen. Dio tih potreba trebao bi zadovoljiti i Društveno-kulturni centar Paromlin, koji je trenutno u izgradnji. Prema dostupnim planovima, sadržavat će multimedijalne dvorane za izvedbene i audiovizualne programe, radioničke prostore, galerijske sadržaje, urede te apartmane za umjetničke rezidencije. No Paromlin je zamišljen kao višefunkcionalni kulturni centar koji na jednom mjestu nastoji odgovoriti na potrebe različitih kulturnih sektora.

Centar za izvedbene umjetnosti kakav se planira u Pjenici imao bi drugačiju logiku. Osim prostora za prezentaciju programa, takav bi centar mogao objediniti dvorane za probe, produkcijske prostore, radionice, skladišta scenografije i opreme, rezidencijalni smještaj te druge sadržaje nužne za svakodnevni rad umjetnika. U multifunkcionalnim kulturnim centrima izvedbeni programi često dijele prostor s drugim aktivnostima, dok namjenski centri omogućuju dugoročniji razvoj produkcije i stabilnije uvjete rada. Isto tako, prostori namjenskih centara mogu biti oblikovani tako da zadovoljavaju specifične potrebe jedne kulturno-umjetničke grane, što u višefunkcionalnim centrima često izostaje (poput čistih i toplih dvoranskih podova za probe plesnih umjetnika).

U tom smislu Zagreb i dalje nema instituciju koja bi pod jednim krovom okupljala različite grane suvremenih izvedbenih umjetnosti, kakve postoje u brojnim europskim gradovima – od Tanzquartiera u Beču do Mousonturma u Frankfurtu ili PACT Zollvereina u Essenu. Upravo zato pitanje budućnosti Pjenice nadilazi sudbinu jedne zgrade: ono se tiče i pitanja kakvu infrastrukturu Zagreb želi osigurati za suvremenu izvedbenu umjetnost u desetljećima koja dolaze.

Blok Badel u procesnoj blokadi

Blok Badel proglašen je gradskim projektom 2007. godine, još za vrijeme prethodne gradske vlasti, te je 2012. proveden međunarodni urbanističko-arhitektonski natječaj na kojem je pobijedilo rješenje protugalskog ureda Pablo Pita Architects. Godinama nakon toga, međutim, nije bilo značajnijih pomaka. Tek 2018. formalno je pokrenuta izrada Urbanističkog plana uređenja bloka, koji je naposljetku usvojen krajem 2023., više od deset godina nakon provedbe natječaja. Unatoč prijeporima koji su pratili njegovo donošenje, UPU-om je formalno zatvorena važna proceduralna faza u procesu revitalizacije šireg prostora, te se činilo da će prenamjena Pjenice u centar za izvedbene umjetnosti napokon krenuti u konkretniju realizaciju.

Prenamjena gradskih brownfield zona jedan je od strateških ciljeva Plana razvoja Grada Zagreba za razdoblje do kraja 2027. godine, usvojenog u prosincu 2023. U tom je dokumentu prva faza revitalizacije Bloka Badel predviđena za razdoblje od 2023. do 2026. godine. Takozvana soft faza podrazumijeva ključne neinfrastrukturne zahvate – izradu programa za provedbu urbanističko-arhitektonskih natječaja za pojedine građevine unutar kompleksa te pripremu i izradu tehničke dokumentacije za javne sadržaje i prostore – kojima se postavlja teren za buduću izgradnju. Tim je zanimljivije što se u samom Planu razvoja Blok Badel opisuje kao “najspremniji projekt […] za koji je proveden najveći dio studijskih istraživanja i potrebnih procedura te će po usvajanju urbanističkog plana uređenja biti spreman za realizaciju”. U praksi, međutim, ta spremnost ostaje uglavnom deklarativna.

Projekt prenamjene Pjenice uključen je i u aktualni Program razvoja kulture Grada Zagreba s planiranim izvršenjem do 2030. godine. Osim Pjenice, dokument navodi niz drugih značajnih ulaganja u kulturnu infrastrukturu grada od kojih se većina oslanja na isti razvojni model – prenamjenu napuštene industrijske baštine u nove kulturne i društvene sadržaje. No od svih projekata te vrste navedenih u Programu trenutačno je u izgradnji samo nova zgrada Gradske knjižnice i spomenutog Društveno-kulturnog centra Paromlin.

Nakon što nije bila uvrštena u Plan provedbe Programa razvoja kulture za 2024. godinu, Pjenica se ipak pojavila u Planu za 2025., sugerirajući da projekt napokon izlazi iz dugogodišnje faze čekanja. Aktivnosti planirane za drugu polovicu godine uključivale su “analizu lokacije, propisa i potreba” te “izradu projektnog zadatka”, no prema Izvještaju o provedbi Programa za 2025., nijedna od planiranih aktivnosti nije realizirana, a kao razlog se navodi “rješavanje zahtjeva za povrat imovine”.

U Plan za 2026. godinu Pjenica ponovno nije uključena, a da projekt trenutačno nije među prioritetima gradske kulturne politike sugerira i nedavno predstavljanje pet novih kapitalnih ulaganja u kulturnu infrastrukturu Zagreba. Tada su predstavljeni Kulturno-umjetnički centar Pluto, Muzički centar Tesarna u Gredelju, Kulturni centar Jelkovec, Interkulturni društveni centar na Trnju i Galerija Draškovićeva, dok o Pjenici, kao ni drugim važnim gradskim prostorima poput bivše zagrebačke klaonice u Heinzelovoj i kina Kalnik na Črnomercu, nije bilo riječi.

Upravo zbog toga, kao i činjenice da od donošenja UPU-a nije bilo značajnijih javnih informacija o napretku projekta, obratila sam se Službi za informiranje Grada Zagreba s nekoliko upita o trenutačnom statusu projekta prenamjene zgrade Pjenice. No odgovor koji je stigao nije ponudio mnogo više od onoga što je već moguće pronaći u gradskim dokumentima. Iz Grada navode tek da je “u tijeku rješavanje imovinsko-pravnih odnosa sa zainteresiranim stranama koje traže povrat imovine, nakon čega će se moći pristupiti sljedećim koracima u realizaciji projekta”.

Prošle godine iz Grada su za Index izjavili da nakon rješavanja imovinsko-pravnih odnosa slijede “organizacija i provedba urbanističko-arhitektonskih natječaja za građevine javne namjene i javne prostore u unutrašnjosti bloka te rješavanje pretpostavki za realizaciju izgradnje stambenih i poslovnih građevina od strane zainteresiranih privatnih investitora”. Tom prilikom dodali su da je potrebno provesti i “detaljna konzervatorsko-restauratorska istraživanja” te “analizu povijesne i arhitektonsko-urbanističke dokumentacije”.

Spomenuti imovinsko-pravni odnosi u velikoj mjeri kompliciraju realizaciju projekta Blok Badel, koja je trenutno zakočena zbog dugotrajnog i složenog postupka oko povrata imovine obitelji Arko, pokrenutog prije gotovo tri desetljeća. Prema službenom očitovanju, Gradski ured je o zahtjevima nasljednika obitelji Arko prvi put odlučivao još 2002. godine, a potom i 2012., no u oba slučaja rješenja su poništena i proslijeđena na drugostupanjsko odlučivanje Upravnom sudu RH. U ponovnom postupku u ožujku 2025. zahtjev za naturalni povrat nekretnina opet je odbijen, na što su bivši vlasnici još jednom uložili žalbu koja je proslijeđena na odlučivanje Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne komunikacije. Gradonačelnik Tomislav Tomašević pojasnio je da poništenje ranije odluke o parceli u središtu bloka od strane višeg suda predstavlja presedan zbog kojeg Grad ne može nastaviti s projektom dok se ne donese konačna sudska presuda.

Međutim, otvara se pitanje jesu li se pojedine planirane aktivnosti, poput analize lokacije, propisa i potreba, mogle provoditi paralelno s rješavanjem vlasničkih odnosa i time osigurati preduvjete za brzo raspisivanje arhitektonskog natječaja i realizaciju projekta jednom kada to pravno bude moguće. Isto tako ostaje nejasno zašto se nisu provodile nužne mjere održavanja i osiguranja zgrade, ili barem hitne sanacije, koje bi Pjenicu zaštitile od daljnjeg propadanja uslijed dugogodišnjeg nekorištenja. No odgovori iz Grada na ta pitanja ovog puta nisu stigli.

Ovaj niz neodogovrenih pitanja, kao i dugogodišnje odgađanje konkretnih koraka, ukazuje na temeljno pitanje odnosa između proceduralne kompleksnosti upravljanja prostorom i njegove stvarne fizičke budućnosti. Korištenje ne znači samo aktivaciju programa; ono znači i osnovnu brigu o građevini. Prostor koji se koristi, grije, provjetrava, održava, poprima minimalne oblike njege koji usporavaju propadanje. Suprotno tome, prostor koji je formalno “u procesu” prenamjene, ali faktički prazan, najbrže ulazi u zonu entropije. U tom smislu, institucionalna odgoda ne samo da ne štiti prostor, nego ga aktivno dovodi u stanje u kojem će buduća obnova biti skuplja, zahtjevnija i nesigurnija.

Nasuprot toj logici stoji niz privremenih i neformalnih kulturnih praksi koje su kroz posljednja desetljeća već pokazale potencijal Pjenice i šireg Bloka Badel, ali i drugih zagrebačkih brownfielda. Prakse poput Operacije:grad, koja je prošle godine obilježila svoju 20. godišnjicu, oblikovale su drugu vrstu znanja o prostoru: ono koje ne proizlazi iz planova, nego iz uporabe.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Prostor Klaonice, u kojem se razgovor i održao, industrijska je baština u propadanju, a prostor je mjestimično iskorišten za potrebe privatnog sektora. U isto vrijeme, nedostatak radnih prostora za umjetnike_ce predstavlja egzistencijalni problem za nezavisne autore_ice i kolektive. Okupljeni oko inicijative, očuvanje postojeće strukture i osiguravanje stabilnih radnih uvjeta za kulturno-umjetničke prakse vide kao komplementarne ciljeve koji mogu imati zajedničko rješenje.

U ime umjetnika_ica okupljenih oko Inicijative, koja trenutno broji više od 160 članova_ica, Luana Lojić, Predrag Pavić, Nikola Radeljković, Tea Kantoci, Marko Pogačar i Bojan Mrđenović približili su okupljenima prostorne potrebe u različitim područjima umjetničke djelatnosti. Dotakli su se i ankete provedene među članstvom inicijative. Prema rezultatima, njih 85% nema adekvatne uvjete za rad zbog čega su alternativu prisiljeni tražiti u komercijalnim najmovima stanova ili u vlastitom stambenom prostoru. Pritom, najizraženija je potreba za ateljeima i radionama za koje je takav oblik prostora vrlo često neprikladan.

Panel raspravu koja je uslijedila moderirao je Filip Pračić, istraživač i programski suradnik u udruzi Pravo na grad, i u uvodu istaknuo da je velika prednost Klaonice ta da je potpunom u vlasništvu Grada i to kao strateška razvojna cjelina, a ne skupina pojedinačnih parcela. Iz toga proizlazi drugi veliki cilj inicijative – osmišljavanje modela upravljanja Klaonicom kao urbanim dobrom namijenjenom kulturno-umjetničkom radu i proizvodnji kako bi se izbjegla ¨stihijska uporaba prostora, gentrifikacija uzrokovana komercijalizacijom, a ponajviše institucionalna obnova i prenamjena¨.

Sven Janovski u ime Operacije grad i Jana Šarinić, sociologinja sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na panelu su predstavili programske, odnosno sociološke smjernice koje smatraju ključnima na temelju zasebno provedenih analiza.

Analiza praksi dodjele prostora za kulturu koju su 2025. godine mreža Clubture i Mreža društveno-kulturnih centara (DKC-HR) proveli i u Zagrebu, pokazala je, sumira Janovski, da se kao glavni problem izdvaja imovinsko-pravna neizvjesnost. Razlog tomu su neriješeno vlasništvo velikog broja prostora, ali i sporadični zahtjevi za povratom prostora od strane države. Također, analiza je pokazala da su resorni gradski odjeli s jedne strane preopterećeni po pitanju količine zahtjeva koju trebaju obraditi, ali im jednako tako nedostaje kadar koji bi procijenio iskoristivost prostora i potrebe korisnika_ca. 

Šarinić je 2021. izradila sociološku studiju Gradski projekt Zagrepčanka u Heinzelovoj ulici u kojoj zaključuje da projekt mora podmiriti potrebe svakodnevnog života u vidu zelenog prostora i prostora konzumacije kulturnog sadržaja s obzirom na to da gradska četvrt Trnje i dalje nema kulturni centar. Istaknula je da je za ostvarenje tog cilja nužna rekonstrukcija po fazama kako bi se prostor postepeno afirmirao, a građani stekli naviku korištenja. Također podsjetila je na skvot u Zagrepčanki kao ¨samoniklu kulturu¨ koju treba jednako čuvati kao zelenilo i baštinu.

Preostale sudionice panel rasprave, Ana Boljar iz Društva arhitekata Zagreb, Nataša Milutin Naglić kao predstavnica Gradskog ureda za gospodarstvo, ekološku održivost i strategijsko planiranje te Kornelija Mlinarević, predsjednica Razvojne agencija Grada Zagreba, iznijele su operativno-praktičnu perspektivu o budućnosti Klaonice.

Iz prostorne i urbanističke perspektive, Klaonica ispunjava značajne preduvjete za izradu programa gradskog projekta. Boljar prije svega izdvaja lokaciju i dobru prometnu povezanost zbog čega Klaonica ima potencijal biti kulturni produžetak centra grada. Nadalje, na tom prostoru mikrourbanizam već postoji (zgrade, prometnice, zelenilo) i u budućnosti se ne bi mijenjao po pitanju izgrađenosti i namjene, odnosno radni prostori naslijedili bi radne prostore. Nažalost, neosjetljivost i rigidnost standardnih gradskih procedura usporavaju proces transformacije prostora za javnu namjenu zbog čega Boljar smatra da je propitivanje tih procedura imperativ u daljnjem bavljenju ovim kompleksom.

Nastavno na protokole, Milutin Naglić poručuje da je problem birokracije neizbježan, a procedura kompleksna i dugotrajna, no kao takva je propisana GUP-om pa prostora za tumačenje i propitivanja nema mnogo. Podsjećajući da je Zagrepčanka dio usvojenog urbanističkog plana uređenja Heinzelova-Radnička-željeznička pruga (2006.) te da se aktivnosti oko kompleksa nisu pokretale dijelom i zbog toga što konzervatorski elaborat iz 2023. nije uspio proći revalorizaciju, Milutin Naglić poručuje da Grad iskazuje interes i da unatoč komplikacijama postoje zadovoljeni uvjeti da se krene u postupak pripreme gradskog projekta.

S obzirom na obujam, značaj i kompleksnost cjelokupnog prostora nekadašnje Klaonice, Mlinarević konstatira da je projekt proizvodno-umjetničke infrastrukture moguće izdvojiti i kao zaseban zbog brže provedivosti, ali podsjeća i da Europska unija pozdravlja takav tip regeneracijskih, teritorijalno i sektorski integriranih projekata kakav bi bio cjelokupni zahvat rekonstrukcije i revitalizacije zone Zagrepčanka.

Na kraju rasprave pred okupljene je stala i Suzana Dobrić, članica Vijeća GČ Trnje i zastupnica u Gradskoj skupštini, kako bi pročitala prijedloge koje je Vijeće dalo 2024. godine u sklopu gradskog projekta revitalizacije prostora Zagrebačke Klaonice. Prijedlog uključuje prenamjene dijela prostora u kulturno-umjetničke svrhe i utoliko se podudara se s ciljem Inicijative kojoj je Vijeće izrazilo punu podršku.

Dok se raspravlja o budućnosti Klaonice, prazni i nekorišteni dijelovi kompleksa nastavljaju propadati, iako nisu svi pod istim stupnjem zaštite ili podjednako nedostupni za korištenje već danas. Upravo zato inicijativa zagovara postepeno stavljanje u funkciju onih dijelova koji ispunjavaju elementarne uporabne uvjete. Takav pristup ne predstavlja zamjenu za sustavnu obnovu, nego način da prostor ostane živ i relevantan te da se oko njega gradi zajednica korisnika.

Kada jednom dođe vrijeme za opsežnije zahvate, postojanje aktivne i organizirane zajednice moglo bi biti presudno za daljnje zagovarnje javnog interesa i održivog razvoja kompleksa. Dok je postupno korištenje prostora jedan od načina izgradnje zagovaračke zajednice, inicijativa prepoznaje komplementarne formate artikulacije zajedničkih stavova i interesa u obliku prikupljanja potpisa podrške putem formulara i javnog susreta Forenzika Klaonice najavljenog za rujan, kao jednako važne oblike umrežavanja i jačanja.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Uz obnovu zgrade kasni i plan upravljanja Kinom i njegovim programskim sadržajima koji je, prema Programu razvoja kulture, trebao biti izrađen do 2025. godine. Prostor je nakon zatvaranja kina dan na upravljanje Kulturno-informativnom centru, javnoj ustanovi koja je i partner Gradu na EU projektu Novo Kino Europa – unaprjeđenje javne kulturne infrastrukture. KIC-ova uloga u Kinu Europa za sada je definirana upravo tim projektom – iz Grada objašnjavaju da je “vezana uz program, različite usluge poput digitalne platforme i javne komunikacije”, i to u svrhu ostvarenja pokazatelja koje projekt predviđa u roku pet godina od otvorenja. Širi model korištenja i upravljanja, dodaju, tek treba definirati.

Kako je u razgovoru za Kulturpunkt podijelio ravnatelj KIC-a Hrvoje Hribar, odgovor o budućnosti djelovanja Kina Europa će “dijelom dati praksa, a dijelom slovo strategije audiovizualne djelatnosti Grada Zagreba, koja je u fazi nastajanja, a zatim javne rasprave”. Što se samog modela upravljanja tiče, trenutačno postoji nekoliko različitih scenarija, a Hribar pretpostavlja da će “uloga KIC-a biti značajna u takozvanoj beta fazi, tj. fazi stavljanja pogona u funkciju”, dok daljnji razvoj upravne strategije “ovisi o reformi i razvoju modela upravljanja kulturnim ustanovama u gradu Zagrebu u cjelini”. Potreban je, dakle, još niz opsežnih koordinacija, dokumenata i strategija koje će definirati daljnji rad Kina kroz dulji period.

Hribar je također zadužen za planiranje programskog sadržaja u sklopu projektnog tima Kina Europa, a taj će sadržaj, kaže, također uvelike ovisiti o povezanim kulturnim strategijama. “Europa/Balkan je reprezentativni prostor koji prirodno udomljuje tri velika i nekoliko manjih zagrebačkih festivala, domaće, regionalne i europske premijere, inauguraciju kapitalnih domaćih restauracija – mjesto s kojeg se lansira repertoar hrvatskih neovisnih kina objedinjenih u mrežu kojoj treba novi poticaj i nova organizacijska energija”. Ta je mreža danas, kako Hribar ne skriva, “prilično potrgana intruzijom američkog komercijalnog filma i manjkom odlučnosti u provođenju normativne nacionalne strategije”, a njezino obnavljanje je posao koji, smatra, predstoji HAVC-u i samoj mreži. 

Zadaća Europe je i da dijelom funkcionira kao repertoarno kino za nove domaće i europske naslove, što je, kako naglašava Hribar, “značajni izazov, s obzirom na monodvoranski karakter koji je zadan arhitektonskim planom i na opće stanje s publikom, kojoj će biti potrebni snažni poticaj i suradnička aktivacija drugih ekrana na području grada”.

U posljednjem desetljeću, porast kulture cineplexa, utjecaj pandemije i zatvaranje vrata ključnih kinoprikazivača poput Europe simultano su utjecali na navike gledateljstva, ali i ponude na ekranima Zagreba. “Zlatnih” 2010-ih, Kino Europa funkcioniralo je kao pravo suvremeno art kino u kojem su se prikazivali novi autorski filmovi iz selekcija Cannesa, Berlina, Sundancea te drugih većih međunarodnih festivala. Pritom je fokus često bio na francuskoj, njemačkoj, skandinavskoj i balkanskoj kinematografiji, tj. neholivudskom filmu. Radilo se, dakle, o kinu koje je pratilo suvremenu filmsku umjetnost izvan domene mainstream naslova američke hiperprodukcije.

Lokalnu je ponudu upotpunjavao Tuškanac, orijentiran više prema filmskoj baštini, repertoarima velikih imena poput Ingmara Bergmana i Federica Fellinija te ciklusima koji su davali pregled određene nacionalne kinematografije ili filmskog pokreta. Kinoteka je kombinirala ta dva pristupa te prikazivala repertoarne klasike, ali i nove naslove autorskog filma i programe nacionalnih kinematografija, uz selekciju novijih popularnih naslova. U kontekstu zatvaranja i privremenog izmještanja ključnih gradskih kino dvorana, ulogu alternativnog prostora odigralo je KIC-ovo Surogatkino, u kojem se smjestilo i Dokukino, specijalizirani program koji od 2012. godine vodi Restart, a posvećen je dokumentarnom filmu, posebice onom s angažiranim i društveno relevantnim temama, uz redovite razgovore s autorima.

Govoreći o odnosu Kina Europa prema drugim kinoprikazivačkim prostorima u gradu, Hribar ističe da su programi Surogatkina različitih profila i ciljane publike od onih koji će biti dostupni u Kinu Europa. KIC-ov program je, kaže, “po karakteru komoran i ekspertski, rijetko koji naslov se u programu ponavlja, a kad se ponavlja, ne ponavlja se u repertoarnom kontinuitetu” te kao takav nije prenosiv u dvoranu od 400 mjesta. S druge strane, ni takva velika, “ceremonijalna dvorana” ne može samostalno zadovoljiti sve potrebe bez druge, manje dvorane, koja “produžuje život filma u drugoj fazi javnog prikazivanja”. Ta dva prostora su, zaključuje, komplementarna, ali ne i međusobno zamjenjiva jer su različitih programskih profila.

Ključan aspekt će predstavljati i interes publike, a i najavljena obnova Tuškanca: “Budući da će Europa biti otvorena puno prije kina Tuškanac, koji je profiliran kao Surogat-Kinoteka, izvjesno je da će prvih sezona Hrvatski filmski savez, tj. Tuškanac u gostima biti značajni programski partner, a zatim, kad se Sloboda (originalno ime Tuškanca, op.a.) digne iz ruševina, slijede nove okolnosti. Prikazivački život filma ovisi o brutalnoj vrsti demokratskog odlučivanja koje je u rukama publike, a život prikazivačke institucije ima istu vrstu sudbine. Projekt će biti uspješan u onoj mjeri u kojoj će uspjeti reformirati navike publike, kako god mi bili progresivni ili konzervativni u izboru upravnog modela.”

Planirana digitalna platforma pritom je zanimljiv dodatak upravo u smislu promjena u navikama publike, a posebno s obzirom na to da umjetnička organizacija Zagreb Film Festival, prethodni upravitelj Kina Europe, već vodi streaming platformu Croatian film. Također je 2020. vodio i platformu Kino Europa Online kako bi “umanjio prazninu nastalu prekidom programa”. No ZFF zasad neće biti uključen u rad obnovljenog kina, a ni platforme. Kako navode iz Grada, nova platforma će “omogućiti gledanje filmova putem pretplate podržane mobilnom aplikacijom. Programiranje je u fazi javne nabave, a početak razvoja platforme očekuje se u drugoj polovici ove godine.”

Kako razjašnjava Hribar, neće se raditi o platformi šire namjene kao što je Croatian film. Nova Europa online će služiti kao “pomoćno sredstvo ograničenog dostupa repertoaru, ograničeno na osobe s posebnim potrebama, takvima kojima je fizički dostup ograničen te na druge dislocirane korisnike”, uz napomenu da je uzor bio norveški model ograničene online distribucije kino-repertoara.

Iz svega navedenog, možemo zaključiti da će šire gradske audiovizualne i kulturne strategije, zajedno s planom upravljanja Kinom Europa, morati uzeti u obzir ove programatske odnose između različitih kino dvorana te konsolidirati ukupnu ponudu kako bi privukla novu generaciju gledatelja_ica. Nemala uloga Kina Europe, povijesno i danas, pritom će potencijalno moći poslužiti kao orijentir koji bi gradu vratio kinematografski život kakav njegovi prostori zaslužuju.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Ta se Kutinova gotovo panična osviještenost manifestira kroz komad u kojem nije ostavljen prostor za suptilnosti. Riječ je o radu koji je istovremeno krhak i grub, zaokružen i fragmentiran, kako u svojoj dramaturgiji tako i u glazbenoj podlozi, koja se povija izvedbenim potrebama. Oštre metalne ploče u precizno kontroliranim intervalima odvajaju se s magnetnog lustera i uz perkusivni tresak udaraju o tlo. Nešto dublje, u kutu dvorane, bljesak stroboskopa prati suptilno krckanje koje podsjeća na izboje žive žice.

Kroz tu se mrežu apstraktnih efekata probijaju tradicionalniji elementi komornog ansambla uz puhačke i gudačke instrumente koji razlažu gotovo melodičnu, sumorno-napetu temu u čast tjeskobom prožetog trenutka u kojem se nalazi svijet. Promatrani zasebno, stavci sadrže osvježavajuće potentnu kompozicijsku iskru koja funkcionira u okviru naglašene teatralnosti, ali su istovremeno skloni pretjeranim ponavljanjima koja narušavaju inače iznimno zanimljivu dinamiku. Posebice se ta nesigurnost i neodlučnost osjećaju u segmentu tijekom kojeg će jedan od izvođača otpale metalne krhotine uporno i strpljivo slagati na centralno montirani elektromagnet, samo da bi se ta pažljivo konstruirana arhitektura iznova raspala. Na kraju, metalne ploče ostaju razasute po podu.

Realiziran u suradnji sa Subversive Festivalom, ovaj uvodni dio programa šestog izdanja Gibanja atipično je eksplicitan u svojoj ideološkoj formi, iako je i u prošlosti po prirodi eksperimentalnih glazbenika_ca bio domom za angažirane radove. Tako će, primjerice, prošlogodišnje izdanje ugostiti Sergeja Vutuca čiji audiovizualni performans Iz kružnog toka posjetitelje slikom i zvukom tjera da svjedoče strašnom stradanju tijekom izraelskog genocida u Gazi.

Za povratak kući, biram pješačenje putevima kojima se nešto ranije u danu kretala Zvučna šetnja Cvjetnim naseljem montažerke Hrvoslave Brkušić, pokušavajući doživjeti barem djelić te interaktivne izvedbe koja otvara umjetnost prema susjedstvu i susjedstvo prema umjetnosti. Taksi, pritom, eskiviram iz praktičnih razloga. Želja mi je izbjeći rušenje lokalnog neba na glavu u susretu s vozačem naoružanim dubokim poznavanjem izopačenih stvari što se događaju u Tomaševićevim udrugama poput KONTEJNERa – omiljenoj temi opskurnih desničarskih portala, profila na društvenim mrežama i podjednako opskurnih oporbenih zastupnika zagrebačke skupštine.

Na ovaj rušilački diskurs koji udruge nezavisne kulture pretvara u vektor napada na gradsku vlast po principima nove desnice (vidi pod: flood the zone, oppo research), ne vrijedi trošiti riječi. U Gradu su pametniji, pa umjesto ignoriranja ili lansiranja odjeba, zagrebačka vlast kontinuirano uzmiče i izmiče koristeći se pragmatičnim ali u stvarnosti jalovo defenzivnim komunikacijskim strategijama, od prebacivanja loptice na Ministarstvo kulture do podcrtavanja značajnih ulaganja u sport. Taj pristup nadilazi polje kulture i zadire u širi ideološki okvir, kao što Saša Vejzagić iz Mreže antifašistkinja Zagreba precizno secira u intervjuu za H-Alter, no na vjetrometini najviše izloženima ostavlja upravo radnike_ce u kolektivima poput KONTEJNERa – mnoge od njih u pozicijama prekarnog rada – koje se javno proziva kao u kakvom nagovještaju budućeg linča.

Posljedice prepuštanja javnog prostora, a time i silnica kulturne hegemonije, konzervativnim prodorima nisu se dale naslutiti tijekom preostala četiri redovna dana Gibanja, iako se u samom programu našlo radova itekako svjesnih sličnih globalnih obrazaca ideološke borbe. Kao i u prethodnim izdanjima publici je ponuđen miks svih onih vrsta glazbe i zvukovne umjetnosti koji se nespretno guraju pod zajedničku kategoriju eksperimentalnosti a nude istinski inovativne, redovito iznenađujuće glazbene prakse. Ključ uspjeha takvog eklektičnog pristupa prvenstveno pronalazimo u radu Davorke Begović, voditeljice glazbenih programa u KONTEJNERu, koja, uz pažljivo kuriranje i izbjegavanje nepotrebne mistifikacije, nastoji približiti ponekad teško prohodne forme što širem krugu ljudi.

Zadaća otvaranja prvog pravog dana festivala u KONTEJNERovu prostoru – pod vizurom nestajućeg Vjesnika – pripala je francuskoj glazbenici s berlinskom adresom Jessici Ekomane, čiji se radovi u području računalne glazbe – posebice na izdanju Manifolds – nalaze na samoj oštrici razvoja suvremenog zvuka. Ovom prilikom, Ekomane se oslonila na svoja istraživanja polifonije, ponudivši skup treperavih i ingenioznih, ali povremeno nezgrapno povezanih elektroničkih minijatura koje svoju zanimljivost podjednako duguju zaigranim ritmičkim i melodijskim obrascima i teksturalnim intervencijama.

Kontrapunkt digitalnom svijetu u kojem obitava Ekomane te most prema kasnijim elektroničko-nojzerskim ekskurzijama dua Julien Claire (Julien Desprez i Claire Gapenne) ponudili su Noël Akchoté (gitara), Tony Buck (bubnjevi) i Vesna Pisarović (vokal). Kao što se dalo naslutiti u Močvari tijekom predstavljanja Pisarovićina albuma Poravna u studenom 2025., ovaj koncizniji format bolje nosi rastakanje i ponovno slaganje dekontekstualiziranog sevdaha, odnosno njegove forme poravna. Oslanjajući se na čvršće ritmičko fraziranje i međusobnu komunikaciju osovine Buck-Akchoté, Pisarović u izvedbi klizi od pjevnih segmenata do apstraktnih proširenih tehnika, pritom se značajno bolje snalazeći u prvima.

Kao i tijekom prethodnih nastupa, Pisarovićini izleti u vokalizacije – režanje, scatting, šaputanje – koje obično povezujemo sa slobodnom improvizacijom i radom glazbenica poput Isabelle Duthoit ili Maggie Nicols često su putovanja bez cilja, tijekom kojih naša jazz i pop glazbenica djeluje neodlučno oko smjera u kojem bi je te tehnike, kojima svakako vlada dovoljno dobro, trebale odvesti. Krajnji rezultat su segmenti koji djeluju sami sebi svrhom, vokalne egzibicije neusklađene s ostatkom repertoara i bez moćnog pečata koji bi mogla dati njihova svrsishodna primjena. Za kraj večeri, nešto drukčijim vidom improvizacije, miješanjem elektroničkih intervencija s mutiranim zvukovima električne gitare, prethodno spomenuti duo Julien Claire podignuo je tenzije do gotovo klupske razine no bez namjere da ih ikad razriješi.

Drugi je dan festivala, pak, djelovao gotovo nostalgično, usmjeren na prostorni, višekanalni zvuk koji je, početkom desetljeća, poslužio kao ishodišni raison d’être za Gibanja. Od otvaranja difuzijom monumentalnog, budizmom inspiriranog rada Kyema nedavno preminule francuske pionirke elektroničke kompozicije, dronea i ambijentalne glazbe Éliane Radigue do konkretnijih zvučnih pejzaža švedskog umjetnika zvuka BJ Nilsena, glazbi se omogućava širenje u dodatnu dimenziju, gdje prostorno pozicioniranje elemenata postaje žarišnom točkom pažnje. Iako ta prostornost nudi opasnost pretvaranja u šablonski trik, izvedbe koje je publika imala priliku iskusiti druge večeri tim se podražajima koriste suptilno i često učinkovito.

U odsutnosti bolešću spriječenog Radigueina prijatelja, skladatelja i direktora pariškog Ina GRM-a, Françoisa J. Bonneta, difuziju Kyeme u svoje ruke preuzima Miodrag Gladović. On nas vodi kroz mekane i odmjerene zvučne kretnje na granici percepcije, koje od slušatelja traže da svojim stanjem uma popuni praznine između petlji podharmoničkih, mikrotonalnih zvučnih gesti. Gladović će, nešto kasnije i u sličnom raspoloženju, izvesti svoju dosad uvjerljivo najuspješniju kompoziciju, The Last Trace (Non-Intentional), koja duboko osobnu tematiku pogrešaka, razilaženja i rastanaka pretače u osjetilno neposredan, iskustveno dirljiv doživljaj.

Upravo će ova dva komada obilježiti večer, upotpunjenu nastupom Davora Gazdea na modularnom sintesajzeru Buchla – instrumentu koji svojim predivnim tonom i toplim vibratom zamagljuje umjetnikove decentne strukturne progresije – te nešto pompozniji i tjelesno prisutniji rad BJ Nilsena čija se efektnost nažalost rasplinje u razvučenom drugom dijelu.

Sljedeću večer obilježio je povratak programskom eklekticizmu. Duo udaraljkašice Kaje Farszky i saksofonista Grgura Savića proveo nas je kroz nekoliko improviziranih segmenata koji su međusobnom estetskom distancom djelovali poput ideja u nastanku, ne još sasvim razvijenih ali dovoljno zanimljivih već i u ovoj inkubacijskoj fazi, od zaigranog dueta kinderklaviera i melodike do moćnog, poentilističkog sudara timpana i prepariranog saksofona. Posebno je, pritom, bilo zanimljivo promatrati kako Farszky i Savić pregovaraju o glazbenom jeziku, pristajući na kompromise između nešto formalnijih obrazaca akademski obilježene eksperimentalne glazbe, kojoj pripada Farszky, i otvorenosti slobodne improvizacije koju baštini Savić.

A propos društvene angažiranosti eksperimentalne umjetnosti, na nju se uvijek može računati u radovima filmašice Nicole Hewitt, ovoga puta u suradnji s kolegom Ivanom Slipčevićem i vizualnom umjetnicom Vidom Guzmić pod projektom Zvukospjevi. Ono plače ljudskim suzama odskočište pronalazi u Moru plastike, nepreglednom kompleksu staklenika koji se proteže na 40 tisuća hektara u španjolskoj pokrajini Almeriji. Kombinacijom glazbe, filma i izgovorene riječi, trojac spaja ekološke, agrarne, biološke, radničke i humanističke teme, uzdižući povijest, sadašnjost i budućnost regije na razinu pitanja koja se tiču čovječanstva u cjelini.

Ispod često humorističnih ali i mučnih skica, beatovima popločena glazbena podloga kreće se od plesnosti techna do nelagode dark ambienta, dok sugestivne no nikad plastične projekcije postaju terenom za upečatljive, često nadahnute naracije na rubu pjevnosti u kojima se izmjenjuju Hewitt i, kao posebna gošća, njena kći Billie Grace. Nakon što se računala, projektori i pojačala ugase, ostaju nam slike, zvukovi i ideje zapečene negdje duboko u podsvijesti.

Nastup škotske umjetnice Care Tolmie i engleskog producenta Riana Treanora, utemeljen u materijalu s njihova prošlogodišnjeg albuma Body Lapse, nudi sličnu silinu angažmana, ali fokus stavlja na individuu i njene limite. Suočena s Treanorovim prvo nervoznim i izlomljenim pa ekspanzivnim produkcijama, na tragu dekonstruirane plesne glazbe, Tolmie se opire glasom i pokretom, ispipavajući karakteristike vlastita uma i tijela, provodeći glas od minucioznih afektacija i narativne poezije do granica pucanja. Riječ je o nastupu koji računa na empatiju i prisutnost publike, tjerajući one okupljene oko izvođača da i sami osjete napetost tijela, krhkost glasa, ali i konačni otpust.

Iako je Farida Amadou prvenstveno prepoznata kao basistica u bučnijim granama improvizacije, na Gibanjima se pojavljuje u ulozi elektroničke glazbenice, laptopom, kontrolerima i padovima izvodeći solo djelo Darwinian 1.0. Kao refleks i odgovor na percipiranu zatvorenost eksperimentalne glazbene scene – čije potpuno razumijevanje i tumačenje traži naučeni diskurzivno-teoretski aparat, narušavajući inkluzivnost – Amadou se, kao što naslov sugerira, vraća temeljnim glazbenim principima, te poseže za zapadnoafričkim ritmovima i teksturama malijskog glazbenika Alija Farke Touréa.

U tom, po njenim riječima, primitivnom obliku, svjedočimo glazbenici koja se odriče virtuoznosti u poznatim joj formama kako bi otvorila vrata iskonske radosti muziciranja u gotovo amaterskim okvirima. Dok se Amadou kreće kroz materijal, naziru se momenti nepreciznosti i učenja, čak i šlampavosti, no oni su namjerni, a glazbeničin je instinkt nepogrešiv dok u hodu isprepliće ritmički bogatu mrežu glazbenih motiva.

Nešto ranije posljednje večeri festivala, česti zagrebački gosti, engleski gitarist Fred Frith i slovenski bubnjar Jaka Berger – koji su se, ako je vjerovati anegdoti, na jednom od ranijih KONTEJNERovih zbivanja i upoznali – proveli su nas kroz klasičniji repertoar free jazza i slobodne improvizacije. Igrajući se naizmjenično gušćim, u rocku utemeljenim figurama i labavim motivima, dvojac slaže gotovo prijemčive strukture između škriputavih akorda i podjednako nijansiranih intervencija na činelama.

Ako su tijekom prethodna četiri dana nastupi često sugerirali distancirani aktivizam i neostvarenu želju za uvlačenjem publike u fenomenološki prostor umjetnosti – bilo u ulozi svjedoka ili aktivnih dionika – američka glazbenica Felicia Chen ili Dis Fig crpi iz svoje raznolike pozadine u njujorškom eksperimentalnom undergroundu, hardcoreu i industrialu kako bi srušila sve barijere i konačno uspostavila vrlo doslovan kontakt. Pretvarajući zlokobno ali pasivnije tkanje dronea, ambienta i manipuliranih vokala u sirovi krik, Chen se u posljednjim trenucima nastupa – indikativno, i festivala – u potpunosti prepušta energiji vlastitih pjesama, rušeći se na pod među publikom i kanalizirajući mrak onog neba koje se srušilo u preplavljujuću, blistavu katarzu.

Po izlasku s posljednje večeri, ipak sjedam u taksi uz nadu da je vozač stranac ili barem blaženo nezainteresiran za lokalnopolitičku situaciju. Unatoč pritiscima i uskraćenim sredstvima za KONTEJNERov cjelogodišnji koncertni program, staviti financiranje Gibanja iz Javnih potreba u kulturi pod znak upitnika bio bi skandalozan potez čak i za poslovično plašljive članove povjerenstava. Ipak, dok mi u ušima odzvanjaju Chenini posljednji distorzijom omotani vrisak, dozvoljavam si sanjariti o gradskoj vlasti koja umjesto upornog povlačenja dolazi na nastup poput njenog, napojiti se prkosom i energijom za širi društveni otpor. Možda nagodinu.

U javnim komunikacijama kroz godine pojavljivale su se različite informacije o planovima otvorenja, napretku radova i uzrocima zastoja, pa smo od Grada Zagreba nastojali doznati što se u posljednjih nekoliko godina događalo s kinom: što stoji iza odgoda, što obuhvaća aktualni projekt obnove i što se mijenjalo u odnosu na ranije predstavljene planove.

Kompleksna vremenska crta obnove Kina Europe započinje, naravno, 2019. kada je Kino zatvoreno, nakon što je Zagreb Film Festivalu uskraćen nastavak zakupa uz obrazloženje da zgradu treba obnoviti, a upravljanje prostorom preuzeo je Kulturno-informativni centar. Zgrada je odmah po zatvaranju ograđena skelama, no iza njih se dugo nije događalo ništa. Prema rješenju Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, Grad je bio obvezan u roku od 120 dana od zatvaranja predati dokumentaciju za sanaciju, no taj rok, koji je istjecao u rujnu 2019., nije ispoštovan. Ugovor o izradi projekta obnove s arhitektom Alanom Braunom potpisan je tek krajem te godine, no sredstava za provedbu radova u proračunu nije bilo. 

U lipnju 2020., tri mjeseca nakon razornog potresa, obnova pročelja i krovišta ipak je započela, a krajem godine predstavljen je i projekt obnove koji je predviđao uređenje kino dvorane s 400 sjedala (nešto manje od dotadašnjeg kapaciteta), povratak originalnih arhitektonskih elemenata poput pozlaćenih ukrasa koji su dotad bili skriveni ispod žbuke te dio radne sobe Orsona Wellesa, koju je Gradu Zagrebu donirala hrvatska filmašica i Wellesova partnerica Oja Kodar.

Iz odgovora današnje gradske uprave doznajemo da je obnova južnog i istočnog pročelja zaista i završena 2021., no prvobitni projekt, kako navode, “nije uzimao u obzir možebitna oštećenja uslijed dvaju potresa”. Stoga je naručen detaljni pregled konstrukcije, sondiranje zidova i izrada novog elaborata koji je ukazao na potrebu ojačanja konstrukcije – zbog čega zapadno pročelje i krov čeka ponovna obnova. Na pitanje o ukupnim troškovima tih radova, konkretnim oštećenjima od potresa i vremenskom opsegu novelacije projekta odgovor nije stigao.

Druga etapa – uređenje interijera, obnova instalacija i ostalih unutarnjih elemenata – trebala je započeti 2022., a gradska uprava najavljivala je dovršetak u roku od dvije godine. No do radova nije dolazilo, a u službenoj komunikaciji kao razlozi navodili su se ishodovanje dozvola i rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, koji su bili i preduvjet za prijavu na EU fondove kojima se planiralo financirati nastavak obnove.

Na pitanje o kojim je imovinsko-pravnim odnosima konkretno riječ, Grad odgovara da je predmet obuhvata zahvata obnove isključivo zgrada Kina, a da se radi o susjednom “stakleniku koji se nalazi uz zgradu Kina, a ispod poslovne zgrade na k.č.br. 2213” – prostoru koji danas zauzima restoran Basta s povezanim dvorištem. “Smatramo da je imovinsko-pravni status nekretnine jasan, a zbog uknjižbe tražimo da Sud utvrdi da je tzv. staklenik vlasništvo Grada Zagreba, koji drži posjed. Također, prolaz ispred kina predstavlja javnu površinu, što je svojom Odlukom o proglašenju prolaza komunalnom infrastrukturom potvrdila i Gradska skupština Grada Zagreba”, dodaju.

Iako iz odgovora i dalje nije jasno kako je navedeni spor povezan s obnovom zgrade Kina Europa, pretragom javno dostupnih sudskih odluka može se rekonstruirati kompleksan imovinski proces koji seže još u 1992., kada je tvrtka Baredo Commerce d.d. zakupila od Grada tadašnji poslovni prostor od pedesetak kvadrata. Posjednik je izgradio današnji ugostiteljski objekt od nešto manje od 300 kvadrata, uz valjanu građevinsku dozvolu, no ugovor o zakupu je istekao davne 1997. Baredo je iste godine (neuspješno) sudski tražio da mu Grad Zagreb prizna pravo vlasništva temeljem izgradnje, a Grad se tim posjedom, prema dostupnim podacima, nije bavio sve dok nije otkupio Kino Europu od tvrtke Kinematografi d.d. 2007. Peripetija sa “staklenikom” zatim je imala par sudskih epizoda kroz koje su i Kinematografi i Grad Zagreb neuspješno pokušavali preuzeti posjed i utvrditi vlasništvo nad prostorom.

Grad je konačno dobio pravo na potražnju zaostale naknade za zakup od Baredo Commercea u parnici koja je trajala od 2019. do 2021., no Baredo je 2022. pokrenuo drugu parnicu “radi utvrđenja prava vlasništva nad predmetnim poslovnim prostorom”, koja je još uvijek u tijeku. Spor se sljedećih godina zahuktao u vidu žalbi i prigovora s obje strane u nekoliko sudskih procesa s kontradiktornim rješenjima, a cijelu sliku najbolje opisuje recentna presuda, donesena u ožujku 2026., koja utvrđuje da su raniji sudovi iste tužbe jednom usvajali, a drugi put odbijali, te da je pitanje vlasništva nad prostorom svaki put rješavano drugačije. Tom je presudom zaustavljen postupak ovrhe za najamninu, a status nekretnine ostaje nerazriješen.

Vratimo se stoga obnovi same zgrade. Kako objašnjavaju iz Grada, na temelju elaborata naručenog zbog oštećenja nastalih u potresima, arhitekt Braun je novelirao projekt kako bi se konstrukcija ojačala i uskladila sa sigurnosnim standardima. Ostali elementi projekta ostaju isti, s tim da se čini da aktualni planovi predviđaju i ugostiteljski objekt, koji u prvoj verziji projekta nije spominjan: 

“Planira se uspostava izvorne tlocrtne dispozicije, uz neznatno smanjenje broja sjedala radi većeg komfora, restauracija povijesnih elemenata i omogućavanje pristupa osobama smanjene pokretljivosti, ali uz potpunu obnovu scenske i AV tehnike. Kino će – drugim riječima – biti obnovljeno u izvornom izgledu, a svi infrastrukturni i projekcijski sustavi će biti suvremeni. Ugostiteljski objekt je prirodni komplement kino ponudi, ali njegov modus operandi tek treba dogovoriti.” Uz navedeno, planirana je i obnova sustava vodovoda i odvodnje, elektrotehničkih instalacija i sustava grijanja, hlađenja i ventilacije te unaprjeđenje energetskih svojstava zgrade.

A da bi se sve to realiziralo, ključno je bilo osigurati sredstva. Prva etapa obnove, pokrenuta još za Bandićeve uprave, financirana je iz pričuve koju Grad Zagreb uplaćuje GSKG-u kao upravitelju, no kako sredstava nije bilo dovoljno, GSKG je dignuo kredit koji se, putem KiC-a, otplaćuje kroz povećanu pričuvu. Manja financijska injekcija stigla je 2023., kada je Ministarstvo kulture dodijelilo Gradu nešto više od 131.000 eura za opremanje i digitalizaciju dvorane te obnovu sustava grijanja no ta su sredstva, pokazalo se, stigla prerano. 

Ključno i većinsko financiranje ovisilo je o uspjehu prijave na EU fondove. U srpnju 2025. Ministarstvo kulture i medija, Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU te Središnja agencija za financiranje i ugovaranje konačno su s Gradom Zagrebom potpisali ugovor za provedbu projekta “Novo Kino Europa – unaprjeđenje javne kulturne infrastrukture”, s KiC-om kao partnerom. Ukupna vrijednost projekta iznosi nešto više od 11,6 milijuna eura, od čega 6 milijuna čine bespovratna sredstva iz EU fondova, a ostatak Grad financira iz proračuna i zajma Europske investicijske banke.

Osiguranje sredstava nije značilo i brz početak radova. Tijekom 2025. provođena je javna nabava – tvrtke za nadzor odabrane su u ljeto, a izvođač građevinskih radova, ING-GRAD d.d., tek u rujnu. Ugovoreni iznos od nešto više od 11 milijuna eura bio je za oko tri milijuna viši od procjene u javnoj nabavi, što Grad objašnjava inflacijom, raspoloživošću građevinskih tvrtki (što ih je manje, cijene su više) te tehničkim i organizacijskim izazovima gradilišta u centru grada.

Jedan od tih izazova bio je i smještanje dizalice za izvođenje radova. Kako navode iz Grada, “planirana lokacija za kran nalazila se iznad podrumskog prostora u državnom vlasništvu koji je bio u zakupu te je bilo potrebno pregovarati s Državnim nekretninama da se spomenuti zakup privremeno obustavi kako bi Grad mogao preuzeti prostor i postaviti kran na njega, uz obavezu očuvanja konstrukcije i vraćanja prostora u prvobitno stanje, za što je napravljeno tzv. osiguranje dokaza odnosno detaljna evidencija zatečenog stanja”. U prosincu 2025. Grad je objavio da u dogovoru s Državnim nekretninama preuzima zakup tog prostora tijekom trajanja radova na Kinu.

To nas, konačno, dovodi do stvarnog početka obnove Kina Europe početkom 2026., gotovo sedam godina od zatvaranja. Kao što je vidljivo iz svega navedenog, na putu do njih stajali su naknadna izrada elaborata nakon potresa, pravna pitanja oko prostora na česticama u vlasništvu Grada te osiguravanje financiranja. Svaki od tih procesa – prijave za financiranje, parnice, pregovori, ponovna ispitivanja strukture i izrada dokumentacije – ima svoju logiku i trajanje, no projekt ni u kojem stadiju nije napušten već je Grad na njemu aktivno radio.

Ipak, uzastopno najavljivanje rokova koji su se pomicali – krajem 2022., pa 2024., pa 2025. – bez jasnog javnog objašnjenja opravdano je izazvalo nepovjerenje građana. Kao uprava koja kulturnu infrastrukturu stavlja u središte svoje platforme i koja na kapitalnim kulturnim projektima doista i radi, trebala bi komunikaciju o ključnim mjestima građanskog interesa voditi konkretnije i transparentnije. No uz pitanje obnove, otvorenim ostaje i ono kakav će program obnovljeno kino nuditi i tko će njime upravljati. O tome više u idućem tekstu ovog temata.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Suočeni sa sličnim izazovima, neki su gradovi posegnuli za figurom noćnog gradonačelnika. Naziv nije novost – njegovi korijeni sežu daleko u prošlost, pa su ga tako već srednjovjekovni latinski izvori poznavali pod imenom proconsul nocturnus, a engleski pisac Thomas Dekker spominje službu “noćnog stražara”. U 19. stoljeću taj se naziv pojavio i u SAD-u, no ipak, suvremeno značenje pojma – kao glasnogovornika i zaštitnika gradskog noćnog života – najčešće se vezuje uz Rotterdam, gdje je pjesnik i džezer Jules Deelder još 70-ih godina neslužbeno prozvan “noćnim gradonačelnikom”, a taj se nadimak s vremenom pretvorio u pravu gradsku funkciju. Prvi Nachtburgemeester tako je pionirski uveden u Amsterdamu 2003. godine, a neki gradovi koji prakticiraju ovu funkciju su Berlin, Pariz, London, Zurich, Prag, Beč, Varšava, New York, Chicago, San Francisco i drugi.

Nazivi i opisi ove funkcije donekle se razlikuju od grada do grada. Tako se, na primjer, u Berlinu njihov noćni gradonačelnik prilično tehnički naziva “povjerenik za klubove”, dok London koristi poprilično flamboajantnu titulu “noćnog cara” (engl. night tzar). Noćni gradonačelnik nije policajac. Nije niti “promotor”. On je strateg i pregovarač – osoba koja sjedi za stolom s vlasnicima klubova, udrugama, stanovnicima, komunalnim službama i gradskom upravom te iz te složene dinamike izvlači funkcionalne kompromise.

Noćni gradonačelnik zagovornik je i katalizator – netko tko se bori da nezavisni glazbeni prostori ne nestanu pod pritiskom tržišta, gentrifikacije ili stanodavaca, da radno vrijeme klubova bude usklađeno s potrebama susjedstva, a ne s hirovima inspektora, te da se sigurnost u kasnim noćnim satima ne svodi na nadzorne kamere i uniforme, nego i kvalitetno osvjetljenje, funkcionalni javni prijevoz te socijalne programe. Otkako je ovu funkciju uveo, Amsterdam je u nekoliko godina drastično smanjio broj pritužbi vezanih uz noćni život, dok su istodobno prihodi iz noćne ekonomije porasli. Berlin je otišao korak dalje, kada je njemački Bundestag 2021. izglasao odluku kojom su noćni klubovi proglašeni kulturnim institucijama, što je bio rezultat višemjesečne kampanje organizacije Clubcommission, koji su u parlamentu lobirali protiv sve učestalijeg zatvaranja klubova.

Noćna kultura kao javni interes

Tena Šarčević – organizatorica konferencije Rejvitalizacija i novinarka koja godinama pokriva teme noćnog života – osvrće se na ovaj zaokret od pogrešne perspektive prema kojoj se noćni život tek “tolerira” prema onoj u kojoj se strateški razvija kao sastavni dio kulturne infrastrukture grada: “Vjerujem da bi uvođenje takve funkcije značajno pridonijelo strukturiranju i destigmatizaciji noćnog života. To bi istovremeno bio i simboličan potez koji bi pokazao da Grad brine o ovoj branši, ali i konkretan alat za upravljanje. Umjesto moralnih panika oko buke i ‘nereda’, imali bismo osobu ili ured koji se bavi konkretnim podacima, medijacijom i dugoročnim planiranjem.”

Šarčević pritom nabraja konkretna područja koja bi takva funkcija pokrivala: pametno zoniranje grada i regulaciju radnog vremena u zonama, sigurnost u klubovima i harm reduction, javni prijevoz noću, zaštitu radničkih prava u često prekarnoj noćnoj smjeni, osiguravanje jasnih mehanizama korištenja javnih prostora za kulturna događanja i tome slično. Uz nabrojano, uvođenje ove funkcije značilo bi simboličko priznavanje noćne kulture kao legitimnog dijela urbanog identiteta, a ne kao problema koji treba kontrolirati.

Smatra da bi jedna od bitnijih uloga funkcije zagrebačkog noćnog gradonačelnika bila artikulacija noćnog života kao legitimnog područja javnog interesa. Napominje kako danas zagrebačku scenu dobrim dijelom nose mali kolektivi, nezavisne organizacije i pojedinci koji proizvode sadržaj visoke kulturne vrijednosti, ali djeluju izvan institucionalnih okvira i često u prekarnim uvjetima, snagom vlastitog entuzijazma i dobre volje.

“U tom smislu, noćni gradonačelnik mogao bi imati važnu zagovaračku ulogu prema Gradu – ne samo u simboličkom priznavanju scene, nego i u razvoju konkretnih mehanizama podrške. Jedan od njih bio bi uspostavljanje namjenskog, dostupnog fonda za noćnu kulturu, koji ne bi nužno morao biti velik da bi bio transformativan, a njegova bi vrijednost bila u prepoznavanju i stabiliziranju scene koja već postoji, ali funkcionira u uvjetima stalne nesigurnosti. Time bi se stvorio prostor za kontinuitet, profesionalizaciju, hrabrije programe i dugoročniji razvoj, umjesto pukog preživljavanja od događaja do događaja.”

Detaljniju analizu trenutnog stanja zagrebačkoga noćnog života pod nazivom Zagreb Night-Time Economy: Hit or Myth prošle je godine proveo Institut za razvoj i međunarodne odnose (IRMO), a ovo je istraživanje uvod u četverogodišnji europski projekt NITIES, koji IRMO i Grad Zagreb provode u partnerstvu s nekoliko drugih europskih gradova. Projekt je vrijedan gotovo 1,83 milijuna eura a za cilj ima napokon uvesti noćni život u kulturnu politiku Zagreba, učeći od primjera poput Berlina, Londona i Vilniusa. Kako će se projekt u Zagrebu manifestirati ostaje nam za vidjeti u narednim godinama.

Zagreb raspolaže svim preduvjetima za sličan model. Ima relativno razvijenu noćnu scenu, povijest noćnog života, talentirane ljude, kultna mjesta i klubove koji ga čine atraktivnim. Ono što Zagreb i dalje nema jest političku i pregovaračku funkciju koja će sve skupa objediniti u koherentnu priču. Bez sustavnog pristupa, Zagreb noću djeluje po principu nadglasavanja i nasumičnosti. Stanovnici se žale zbog buke, ugostitelji zbog restrikcija, umjetnici zbog gentrifikacije, gosti zbog cijena, i tako u krug… Razlog tome nisu samo financije, nego i izostanak infrastrukture i gradske kulture koja ih prepoznaje. Grad koji nema nekoga da sustavno promišlja noćnu kulturu kao ozbiljnu temu šalje jasnu poruku kako mu to nije prioritet.

Noćna ekonomija nije samo zabava

Noć je “treća smjena” grada, a noćna ekonomija dakako nije samo zabava. Ona uključuje opskrbne lance, čišćenje i održavanje ulica, noćne radove i niz “nevidljivih” poslova koji omogućuju da grad od jutra nadalje funkcionira. Ti sustavi često su neprepoznati u urbanim promišljanjima, iako su ključni za život grada. Istovremeno uz klubove, rade i bolnice, dostave, logistika, hoteli, komunalne službe, i mnogi drugi. Ti sustavi nisu usklađeni po pitanju prijevoza, sigurnosti, radnih uvjeta… Upravo u kontekstu ove problematike, noćni gradonačelnik dobiva smisao – kao koordinator koji povezuje sektore koji inače djeluju paralelno, slijepo i bez zajedničke strategije.

Jana Perković, istraživačica u polju strateškog planiranja i dizajna i doktorandica Sveučilišta u Melbourneu, zajedno sa svojim tadašnjim mentorom i kolegama pri Melbourne School of Design pokrenula je 2019. godine policy studio pod imenom Night Shift (Noćna smjena) – projekt koji je označio početak njenog sustavnog istraživanja noćne ekonomije.

Ono što je započelo kao akademska radionica ubrzo je preraslo u složeni istraživački projekt koji danas, pod okriljem Melbourne Centre for Cities, okuplja noćne gradonačelnike iz cijelog svijeta, surađuje s industrijskim stručnjacima na podizanju tzv. “noćne pismenosti” u urbanom planiranju te savjetuje gradske vlasti o složenim pitanjima koja noć donosi sa sobom: od glazbene i ugostiteljske scene te noćnih radnika u zdravstvu, dostavi i beskućničkim službama, do problema seksualnog uznemiravanja u ugostiteljstvu i noćnog kriminala.

Kako ističe Perković, “noćna ekonomija često je nevidljiva i podcijenjena, ali značajna: mnogi stanovnici rade nakon zalaska sunca, u područjima kao što su ugostiteljstvo, zabava, logistika, zdravstvo, promet. Ova radna snaga često se zanemaruje i slabo razumije uglavnom zbog nedostatka podataka. Kada i postoji interes, on ostaje na vrlo vidljivim područjima zabave i ugostiteljstva, a previđa rad vezan za održavanje i javne usluge, kao i volonterski i neformalni rad.”

Posebno upozorava na ranjivost samih noćnih radnika koji se nerijetko suočavaju s raznim problemima, poput prekarnog zaposlenja, specifičnih zdravstvenih rizika, izloženosti određenim vrstama kriminala, poteškoćama prilikom putovanja do radnog mjesta itd. Ovi izazovi naglašavaju potrebu za hitnim uvođenjem inovativnih rješenja koja će radnicima osigurati bolju zaštitu, unaprijediti sigurnost na radnom mjestu te omogućiti da se noćni rad primjerenije vrednuje i sustavno uključi u gospodarsko i prostorno planiranje.

Pitanje sigurnosti, dakako, šire je od policijskog nadzora: gdje se i kako ljudi kreću kroz grad u kasnim noćnim satima, koliko su javni prostori i prolazi osvijetljeni, postoje li sigurne rute i pouzdan javni prijevoz? Grad može biti siguran, a da pritom ne postane restriktivan – ali to traži pomno planiranje, a ne ad hoc intervencije. Jedan od najvećih noćnih problema svakako je i mobilnost. Nakon ponoći, javni prijevoz postaje rijedak ili nepouzdan, a bez funkcionalnog noćnog prijevoza – grad se fragmentira.

Perković dodaje kako sustavi upravljanja noćnim radom formalno mogu biti strukturirani kao komisije, vijeća, odbori ili gradonačelnici, kako unutar gradskih struktura tako i kao neovisni subjekti, a njihov opis poslova obuhvaća savjetovanje donosioca odluka, zastupanje različitih dionika, promicanje suradnje i višestrano umrežavanje gradske uprave, industrije i građana. Ono ključno, ističe Perković, jest da takvo upravljanje noćnom ekonomijom bude uključivo i orijentirano na dijalog, te integrira glasove različitih skupina u urbano planiranje i politiku.

Ideja noćnog gradonačelnika tako nije nekakav simbolički dodatak ili nepriuštivi luksuz, nego ozbiljan alat upravljanja gradom koji shvaća da mu noć ne bi trebala biti problem koji valja kontrolirati, već resurs koji treba razvijati. Zagreb ima potencijal, ali mu evidentno nedostaje strateški okvir za upravljanje noćnom ekonomijom, stoga se trebamo nadati da će u skorijoj budućnosti aktualna gradska uprava ovaj propust nadoknaditi. Dok mnogi gradovi u Europi već dugi niz godina imaju svoje “šefove noći”, Zagreb i dalje (doslovno i preneseno) tapka u mraku. Pitanje više nije je li ideja noćnog gradonačelnika dobra, već zašto je i dalje ignoriramo?

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Kako je naglasila Sarić, ovakva prenamjena prostora koji dosad nisu imali kulturnu namjenu je “znatno teža nego nešto graditi iz temelja”. Grad će u njih uložiti 23 milijuna eura isključivo iz gradskog proračuna, a građani bi njima trebali dobiti oko 10.000 m² novih kulturnih prostora. Ovi kapitalni projekti, s izuzetkom objekta u kompleksu Gredelj, obuhvaćeni su Programom razvoja kulture Grada Zagreba 2024.-2030. koji predviđa i niz drugih infrastrukturnih projekata, od kojih je dio trenutno u pripremi ili tijeku. 

Nekadašnja tvornica Pluto na Branimirovoj ulici najveći je od prostora predstavljenih na konferenciji, s 3800 m² interijera i krovom koji se prostire na 950 m². Taj bi prostor trebao postati međunarodni centar za razvoj umjetnosti, kako vizualne, tako i plesne i glazbene. Središnji prostor bit će velika izložbena dvorana, a uz nju će biti smješteni arhiv dizajna, umjetnički ateljei, plesni studio, audiovizualni studio i prostori za obrazovanje, dok bi na krovu trebala biti smještena ljetna pozornica i zimski paviljon. Predviđeno je da će dijelovi prostora funkcionirati i kao dnevni boravak za mlade i druge skupine iz četvrti. Grad je odabrao projektanta te projektiranje započinje po potpisivanju ugovora. Početak radova očekuje se u 2028.

U bivši industrijski kompleks Gredelj, kao prvi korak njegove revitalizacije nakon rušenja dijela zgrada i privremene prenamjene dijela prostora u parkiralište, Grad planira smjestiti razvojni hub za autorsku glazbu suvremenih žanrova, namijenjen prije svega novim i mladim zagrebačkim glazbenicima_ama. Kompleks Tesarna prostire se na 560 m², a trenutačno je u iznimno lošem stanju, posebno po pitanju drvenog krovišta. Također je i pojedinačno zaštićeno kulturno dobro, što znači da se mora vratiti u izvorni tlocrt unutar kojeg će se smjestiti koncertna dvorana za do 1000 posjetitelja, prostor za edukacije i međusobnu razmjenu, a vani terasa s ljetnom pozornicom. 

Prostor budućeg Kulturnog centra Novi Jelkovec u Sesvetama stoji nedovršen još od izgradnje naselja 2009. Riječ je o oko 1500 m² ogoljenog interijera koji više od petnaest godina zjapi prazan. Unatoč inicijativama koje od 2010-ih upozoravaju na nedostatak društvene infrastrukture u Novom Jelkovcu, projekt se godinama nije pomicao s mrtve točke – sve do izrade Programa razvoja kulture Grada Zagreba u kojem je potreba za centrom i formalno prepoznata. 

U izjavi za Kulturpunkt u siječnju 2024. gradska uprava najavila je da bi centar mogao biti stavljen u funkciju već 2025. godine, no konkretniji koraci uslijedili su tek sredinom te godine. U svibnju je raspisana javna nabava za izradu projektne dokumentacije, a u listopadu je odabran projektant Capital Ing s kojim je sklopljen ugovor. Projektiranje je trenutačno u tijeku, dok je početak radova najavljen za iduću godinu. Centar će uključivati multifunkcionalnu dvoranu za do 400 posjetitelja te prostore za radioničke programe i druženje djece, mladih i starijih.

Interkulturalni centar Trnje planiran je kao mjesto kulturnog dijaloga, umjetnosti i održive prakse,  što zagrebačke civilne organizacije u području ljudskih prava, zaštite okoliša i kulture već dugo zagovaraju. Projektni zadatak, dodijeljen projektantu Urbane tehnike d.o.o., proizašao je iz participativnog postupka te se uskoro očekuju dva projektna rješenja, tj. prvi nacrti kako će budući centar izgledati. Početak radova očekuje se sljedeće godine. Predviđene su galerija, manja dvorana i radionički prostori, a Centar bi trebao funkcionirati kao dnevni prostor (umjesto večernjeg ili noćnog) zbog blizine stambenih objekata. U Programu razvoja kulture prva faza rekonstrukcije predviđena je za 2025. koja je iza nas, a druga za 2027. godinu.

Najmanji od predstavljenih prostora je galerija u Draškovićevoj ulici, smještena u prostoru bivšeg kafića koji sada postaje prostor za suvremene i inovativne umjetničke prakse. Iako je prema Programu razvoja kulture rekonstrukcija ovog prostora i njegova prenamjena u galeriju predviđena još u 2024., projekt je nakon više neuspjelih postupaka javne nabave do izvođača radova stigao tek u veljači 2026., kada je odabrana tvrtka Hidroelektra-Čikara d.o.o. Kako je istaknula pročelnica Višnić, Galerija je već dodijeljena na upravljanje ustanovi Novi prostori kulture te je putem javnog natječaja sklopljena programska suradnja s udrugom Što, kako, za koga /  WHW koja će u njenih 380 m² organizirati izložbe, video projekcije, predavanja i slične sadržaje. Početak radova najavljen je već idući mjesec. 

Uz izdvojene projekte te knjižnicu i društveno-kulturni centar Paromlin i Kino Europu, predstavnici Grada na konferenciji su spomenuli i niz drugih zahvata u kulturnoj infrastrukturi. Među skorijim dovršecima istaknuta je obnova HDLU-a, čije se otvorenje očekuje na jesen, te Kuća hrvatskog filma i Kazalište Komedija koji bi trebali biti dovršeni ove godine, dok se ponovno otvaranje Muzeja za umjetnost i obrt najavljuje za 2027. godinu. U tijeku su i pripreme za obnovu više kulturnih centara (Novi Zagreb – Remetinec, Ribnjak, Dubrava i Maksimir), s rokovima dovršetka predviđenima za 2027. i 2028. Ovih je dana pokrenuta i javna nabava za rekonstrukciju Kina Tuškanac, koja u Programu predviđena za 2025. godinu. 

Gradski Program razvoja kulture predviđao je i rekonstrukciju i adaptaciju još nekolicine prostora važnih za lokalnu nezavisnu scenu, koji ovom prilikom nisu spomenuti. Primjerice, rekonstrukcija Kina Kalnik na Črnomercu bila je planirana za 2024. godinu, no u realizaciji tog projekta zasad nema konkretnih pomaka. U ovoj je godini trebala započeti dugo očekivana sanacija i obnova Jedinstva, dok je rekonstrukcija i prenamjena dijela prostora bivše tvornice Badel u centar za izvedbene umjetnosti predviđena do 2030. godine, ali o dinamici provedbe tih planova nema novih informacija. Izvan Programa, prošle je godine najavljena i izgradnja prostora za kulturne sadržaje uz kongresni centar na Velesajmu, s početkom radova najavljenim za 2027. godinu, no ni o tom projektu ovom prilikom nije bilo riječi. 

Razvoj, obnovu i prenamjenu dijela spomenutih objekata pratimo u okviru temata Kulturni hodogram, u kojem ćemo se tim projektima detaljnije baviti u narednim tekstovima.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Projekt su razvili Gradski ured za kulturu i civilno društvo te Služba za informacijski sustav i tehničke poslove, u suradnji s tvrtkom Differo Studio, pobjednikom HACKL-a. Riječ je o programerskom natjecanju u organizaciji Zagrebačkog inovacijskog centra ZICER i Grada Zagreba koje okuplja građene aktivne u polju kako bi osmislili tehnološko rješenje za učinkovitije i transparentnije javne usluge. Ovakav pristup razvoju javnih servisa, primjer je “participacije u digitalizaciji i nastavak već nekoliko uspješnih projekata kojima želimo gradske usluge učiniti lakše dostupnima našim građanima”, istaknuo je Lučanin.

“Ideja za sam projekt nastala je tijekom procesa izrade gradske kulturne strategije programa razvoja kulture za razdoblje 2024. do 2030.”, istaknula je Višnić napominjući pritom da je realizacija servisa Guru za kulturu samo jedna od aktivnosti kojom se nastoje ispuniti ciljevi spomenute strategije, ponajprije dostupnost kulture.

Na konferenciji je predstavljena prva, odnosno pilot, faza projekta koji za sad objedinjuje samo događanja u organizaciji gradskih ustanova. Testna faza trajat će do kraja tekuće godine, a građani i kulturni radnici_e pozvani su da putem obrasca upute povratnu informaciju o zadovoljstvu aplikacijom i eventualnim prijedlozima za doradu.

Ovaj javni servis besplatan je za sve korisnike i nastaje kroz participaciju organizatora događanja. Stoga, organizacije i pojedinci_ke u kulturi se putem zasebnog obrasca mogu prijaviti kako bi mogle objavljivati svoje kulturne programe, jer će u idućoj fazi projekta građani moći pronaći događanja koja nastaju izvan gradskih institucija, a financirana su iz proračuna Grada Zagreba.

Specifičnost servisa jest mogućnost filtriranja događanja prema tipu programa, terminu održavanja, uzrastu i naselju, te interaktivna mapa koja ilustrira dostupnost sadržaja po zagrebačkim kvartovima. Vizualno rješenje aplikacije, koje potpisuju Superstudio i Ira Payer, oblikovano je kao kolaž referenci iz zagrebačke kulture, od kazališnih plakata Teatra &TD, lika profesora Baltazara i poetike Zagrebačke škole crtanog filma, pa sve do prepoznatljivih urbanih figura i spomenika.

Gradonačelnik Tomašević zaključio je predstavljanje podsjetnikom da kulturni programi doprinose kvaliteti života u gradu, čine ga dinamičnim i jedan su od razloga zašto ljudi žele živjeti u gradovima. U tom smislu, aplikacijom Guru za kulturu nastoji se okupiti i približiti kulturna događanja građanima te dati vidljivost programima izvaninstitucionalnih organizacija, dok se istodobno unapređuje preglednost i dostupnost sadržaja koje nude i gradske kulturne ustanove.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.