Osim značajnog porasta broja zahtjeva za azil, promjene su nastupile i u proceduralnom pristupu nadležnih institucija. Naime, MUP je u prvoj polovici godini na temelju Zakona o strancima počeo masovno izdavati Rješenja o povratku. Riječ je o dokumentima kojima se privremeno regulira boravak osoba u Hrvatskoj, koje MUP u ovom slučaju mahom izdaje na trajanje od sedam dana. Tijekom tog perioda osobe u pokretu uglavnom su  prepuštene sebi, a nakon isteka roka dužne su prijaviti se na graničnom prijelazu.

Osim što signalizira određenu promjenu MUP-ove strategije “upravljanja migracijama” – o čijim motivima i ciljevima trenutno možemo tek nagađati – značajan porast tražitelja međunarodne zaštite, a posebno osoba kojima su uručena Rješenja o povratku, također podrazumijeva i veću vidljivost ljudi u pokretu u javnom prostoru. Za razliku od posljednjih nekoliko godina u kojima je “upravljanje migracijama” podrazumijevalo pushbackove i nevidljivo nasilje na granici – procedure koje, valja napomenuti, nisu prestale – osobe u pokretu sada su u većim brojevima prisutne na ulicama, trgovima i napuštenim prostorima gradova. Primjerice, osobe sa sedmodnevnim rješenjima nerijetko se nalaze u poziciji beskućništva.

Kako država aktivno pridonosi stvaranju krize, javlja se prijeka potreba da gradovi s progresivnom upravom sami organiziraju koordiniran sustav pomoći. Inicijativa Zagreb grad-utočište stoga je još krajem listopada prema gradskoj vlasti uputila Zahtjev za preuzimanje odgovornosti za socijalnu zaštitu i sigurnost svih ljudi na području Grada Zagreba te predložila niz načina na koji Grad aktivacijom vlastitih resursa može pomoći osobama u pokretu. Prijedlozi Inicijative uključuju: uspostavu gradske koordinacije koja će pratiti događanja na terenu i prevenirati kršenja ljudskih prava, uključujući institucionalni rasizam i ksenofobiju; uspostavu mobilnih multidisciplinarnih timova koji će rješavati hitne slučajeve na terenu, ali i sve druge potrebe ljudi, bez obzira na njihov administrativni status; te uspostavu utočišta za osobe u pokretu kojima je potrebno osigurati privremeni krov nad glavom, sanitarne prostorije, topli obrok te osnovne pravne informacije o reguliranju statusa. O gradovima-utočištima na Kulturpunktu smo detaljnije pisali ranije ove godine.

Grad Zagreb je u međuvremenu, sredinom studenog, ispred Paromlina otvorio dva šatora i sanitarni kontejner namijenjene onima koji imaju Rješenje o povratku izdano od strane MUP-a. Grad je postavljanje šatora predstavio kao privremeno “humanitarno” rješenje koje bi trebalo potrajati do ulaska u Schengen početkom sljedeće godine, kada očekuju smirenje situacije. Drugim riječima, Grad Zagreb nije odlučio izgraditi sistemsko rješenje za pomoć osobama u pokretu, već se nada kako će se situacija razriješiti sama od sebe.

U priopćenju za medije povodom otvaranja humanitarne stanice kod Paromlina iz Inicijative Zagreb grad-utočište poručili su kako smatraju kako je “ovo ‘jednomjesečno’ rješenje zakašnjeli odgovor gradske uprave koje zapravo potencira i sukreira krizu te ide u prilog predšengenskom spinu Ministarstva unutarnjih poslova i Europske unije, kao i u prilog režimu nasilja i kontrole. Šatori, kontejneri, cerade, folije i ostali elementi ‘kriznog imaginarija’ koriste se u izostanku i nedostupnosti drugih struktura. Podizanje šatora i kontejnera uz po život opasnu zgradu Paromlina – u zadnji čas – nakon što ljudi u pokretu već 6 mjeseci borave i prolaze kroz Zagreb, doprinosi predvidljivom argumentu MUP-a da se po ulasku u Schengen situacija mora strože kontrolirati, odnosno da ljude treba zatvoriti i protjerati. Gradska uprava imala je dovoljno vremena da osmisli adekvatnije, humanije i zelenije rješenje”. Nije naodmet spomenuti kako je Inicijativa Gradu slala prijedloge za izgradnjom koordiniranog sustava pomoći još u lipnju prošle godine.

“Sigurnost ljudi je centralno polazište u kreiranju grada utočišta – svi koji se nađu na administrativnom teritoriju jednog grada moraju biti slobodni i zaštićeni od progona, mučenja, beskućništva. Svima treba biti dostupna hrana i medicinska skrb, bez obzira na papire, već samim time što su ljudi. Vidjeli smo da gradovi kroz sustav javne skrbi mogu pružiti takvu vrstu zaštite – zahtijevamo da se isto učini i sada, kao i u 2023. godini”, zaključuju iz Inicijative Zagreb grad-utočište.

Platforma Upgrade, u kojoj je okupljeno desetak organizacija civilnog društva, već godinama zagovara otvaranje interkulturnog centra koji bi odgovarao na potrebe lokalne zajednice i novih članova društva. Povodom konferencije koju Platforma organizira u Centru mladih Ribnjak, o važnosti interkulturalnih centara i odjecima migracijskih režima u zagrebačkoj svakodnevici razgovarali smo s Igorom Petričevićem, socijalnim antropologom i sociologom s interesom za antropologiju migracija i grupne kontakte.

U svojoj doktorskoj disertaciji istražuješ kako upravljanje migracijama i dominantni narativi o migrantima utječu na svakodnevni život zajednica u urbanom okruženju, koristeći pritom koncept emocionalne geografije. Možeš li ukratko pojasniti taj koncept i zašto ti je koristan u istraživanju?

Diskusije o prihvatu migranata uglavnom ističu suosjećanje ili ksenofobiju kao dvije krajnosti mogućih afektivnih odgovora lokalne populacije na prisutnost stranaca. Koncept emocionalne geografije (Bondi, 2005) upućuje upravo na načine na koje emocije srastaju uokolo i unutar određenih mjesta. Polazište je ideja da su emocije simultano unutar nas kao pojedinaca te strujaju između nas kao društvenih bića u fizičkim prostorima kojima pridajemo značenje.

Studirajući iskustva novih migranata i percepcija “lokalaca” o njima u mjestima interakcija naišao sam na mnogo šarolikiji spektar emocija i pozicija uključujući (ne)sigurnost, nelagodu, poniznost, zbunjenost, sažaljenje, entuzijazam, sumnjičavost, prezrivost, ozlojeđenost i gađenje koji se često preklapaju. Uz to, treba naglasiti i promjene stavova pojedinaca kroz vrijeme te fluktuacije u društvenoj atmosferi vezane uz dinamiku samih migracija (npr. broj ljudi na ruti i u prihvatilištu), ali i incidenata ili glasina o njima u naselju. Pozicioniranje naspram migranata vezano je uz upravljanje migracijama, granicama i uz (trans)nacionalne diskurse (npr. civilizacije i rase), ali i lokalnu povijest mjesta na ruti. U našem slučaju to je povijest rata i izbjeglištva, ali i nacionalizma te (post)socijalističkog nasljeđa i perifernosti, povijest koja je upetljana u ove oscilacije u emocijama i pozicijama. Stoga, u disertaciji naglašavam kako se prihvat migranata sastoji ne samo od smještajnih kapaciteta i donacija već i od raznih lokalnih diskursa, praksi i orijentacija naspram migranata koje fluktuiraju između gostoprimstva i animoziteta, bliskosti i distance, te formiraju kompleksni afektivni krajolik (ne)dobrodošlice.

Hotel Porin, prihvatilište za osobe koje traže međunarodnu zaštitu, smješten je u blizini zagrebačkog kvarta Dugave. Postoje li primjeri “spontanog” interkulturalnog dijaloga ili su zajednice novih susjeda i lokalaca u potpunosti izolirane jedna od druge?

Hotel Porin je prihvatilište polu-otvorenog tipa što znači da se osobe koje traže međunarodnu zaštitu mogu slobodno kretati, ali očekuje se njihov povratak do 23 sata kada kreću provjere po sobama. Dakle, spontane interakcije naravno postoje. Autobusi, stanice, parkovi i kafići su mjesta svakodnevnih susreta, a određeni broj djece iz Porina pohađa i osnovnu školu blizu kvarta. U Dugavama postoji i ambulanta za tražitelje međunarodne zaštite u Domu zdravlja te Centar za pružanje usluga socijalne skrbi u kojem su smješteni maloljetnici bez pratnje. U knjižnici Dugave povremeno se organiziraju predstavljanja zemalja iz kojih dolaze novi susjedi, a jedno vrijeme se održavao i neformalni tečaj Arapskog jezika.

No, unatoč prostornoj bliskosti, među stanovnicima Novog Zagreba postoji prilično velika socijalna distanca prema tražiteljima azila. I druga istraživanja pokazuju kako kontakt sam po sebi, iako može, ne vodi nužno do kulturne razmjene, već može osnažiti predrasude, animozitete i afirmirati granice kolektivnih identiteta. Jedan primjer koji sam uočavao tijekom terenskog rada je ustajanje “lokalaca” sa sjedala u autobusu nakon što je tražitelj azila sjeo pokraj. Drugi je slučaj otvaranja zasebne čekaonice za azilante u Domu zdravlja o čemu se pisalo i u medijima. Treći primjer su ograde koje su se izgradile u ulicama oko Hotela Porin. Veoma je prisutan i negativno obojen govor o “azilantima”, prepun generalizacija te zamjeranje što se s lokalnom zajednicom nije komuniciralo pri otvaranju prihvatilišta.

Važan čimbenik koji doprinosi održavanju distance jest sama dinamika tranzitne migracije i činjenica da je Hotel Porina istovremeno čekaonica za nastavak migracija dalje u Europu i za dobiti azil i ostati u Hrvatskoj. Jedna Dugavljanka mi je objasnila kako ne bi imala nikakav problem da se Afganistanac useli u stan pokraj njezinog, ali da je jako teško uspostaviti kontakt kada u Porinu živi 200-500 ljudi koji se konstantno izmjenjuju. Nadalje, proces traženja azila zna trajati do godinu dana, u nekim slučajevima i oko dvije godine, što tražitelje međunarodne zaštite stavlja u zasebni režim vremena, tj. ritam svakodnevice obilježen čekanjem u neizvjesnosti, različit od onog Hrvatskih državljana. Jedan tražitelj azila iz Irana rekao mi je da, dok čeka azil živeći na 100 HRK mjesečno, većinu vremena provodi u hotelskoj sobi. Nije znao hoće li dobiti azil ili će morati ponovno migrirati. Njegovim riječima: “Nemam nikakav odnos s Hrvatskim društvom. Stalno sam ovdje unutra. Želim ući u Hrvatsko društvo, ali ne mogu.” Ovo je bilo u razdoblju odmah nakon što su nekolicina azilanata napadnuti u Dugavama, tako da ga je povrh toga i bilo strah kretati se po kvartu. Ovo je primjer kako legalni status, prostorna segregacija, ekonomska prekarnost i ksenofobna agresija reproduciraju distancu prema ovoj populaciji.

U posljednje vrijeme se često spominje koncept gradova utočišta kao potencijalnih mjesta otpora ksenofobnim politikama. Tako je i Skupština Grada Zagreba početkom godine usvojila Akcijski plan za integraciju. Kolika je uloga gradova u uključivanju osoba s migrantskim porijeklom u društvo i koliko gradovi u RH imaju “slobodne ruke” kreirati vlastite politike uključivanja?

Budući da migracije nisu samo pokreti stanovništva iz nacije A u naciju B koji odgovaraju na tzv. “push” i “pull” faktore, već imaju svoju unutarnju dinamiku, gradovi dolaska, ali i gradovi na ruti, poprimaju izuzetno važnu ulogu u medijaciji i transformaciji migracijskih kretanja.

Gradovi su centralni za raspršivanje granica u urbanu svakodnevicu gdje može doći do različitih oblika društvenog isključivanja, policijskog profiliranja i deportacija, tj. praksi koje uvelike odražavaju i sprovode (supra)nacionalne restriktivne migracijske i granične politike. Koncept gradova utočišta primarno je vezan uz kontekst Sjedinjenih Američkih Država te implicira određeni stupanj municipalne autonomije koja bi omogućila ograničavanje ovih politika. No, iako lokalna samouprava ne može utjecati na sam proces dodjeljivanja međunarodne zaštite, prostor djelovanja za ostvarivanje prava zajamčenih Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti postoji. Taj je prostor pretežito bio ispunjavan djelatnostima organizacija civilnog društva, stoga je ovaj Akcijski plan korak naprijed prema inkluzivnijim gradskim politikama. Gradovi su također mjesta inter-kulturnih razmjena te veza i mreža društvenosti krucijalnih za osjećaj doma i pripadnosti, veza koje se ne uspiju razviti u uvjetima segregacije i socijalne distance koja se produbljuje činjenicom da se zajamčena prava (učenje jezika, rad, obrazovanje, zdravstvena i socijalna zaštita) ne uspiju sprovesti u praksi.

Možeš li ukratko predstaviti važnost interkulturalnih centara kao mjesta susreta različitih zajednica?

Otvaranje interkulturalnih centara sadrži potencijal za približavanje ljudi različitih podrijetla i statusa te razmjene i dijalog između prijašnjih i novijih članova društva. Poželjno bi bilo da centri sadrže aktivnosti koje adresiraju potrebe i probleme zajednice u kojima se nalaze i probleme s kojima se sreću njihovi novi susjedi. Neki od sadržaja mogli bi biti tečajevi jezika, različite usluge i savjeti vezani uz integraciju poput pravne pomoći, pomoći sa zapošljavanjem, stanovanjem, upisima u vrtiće, škole i zdravstveni sustav. Na taj način bi se olakšalo uključivanje novih susjeda u društvo. Nadalje, mogle bi se organizirati i edukacijske i društvene aktivnosti u svrhu transformacije predrasuda i preveniranja diskriminacije što bi moglo smanjiti socijalnu distancu i olakšati suživot u gradu.

Kakvi su potencijalni utjecaji interkulturnih centara na emocionalnu geografiju gradova, kvartova, zajednica?

To je teško predvidjeti. Ovisit će o modelu centara, resursima, dinamici pojedinih zajednica i samim ljudima koji se uključe u aktivnosti centra. Trebao bi postojati prostor za dijalog unatoč razlikama i razumijevanje za probleme i perspektive samih korisnika centra, ali i susjednih zajednica.

Integracija izbjeglica i osoba pod međunarodnom zaštitom u društvo domaćina je kompleksan, dugotrajan i dvosmjeran proces koji zahtijeva aktivnu participaciju, kako osoba pod međunarodnom zaštitom tako i domicilnog stanovništva. Upravo je zbog toga izgradnja smislenih institucionalnih okvira koji bi taj proces što bolje facilitirali sušto potrebna. Međutim, u Hrvatskoj ali i u brojnim drugim državama Europske unije ne postoji objedinjena i jednostavna praksa koja bi osiguravala da osobe pod međunarodnom zaštitom ostvare svoja ljudska prava ― štoviše, birokratizaciju sustava azila i integracije je teško ne promatrati kao sanitiziranu produženu polugu režima nasilja prisutnog na vanjskim granicama “Tvrđave Europe”. 

Budući da su institucionalna rješenja na nacionalnim razinama u sve većoj mjeri politički instrumentalizirana te vođena više ili manje prikrivenom ksenofobijom, značajan teret za stvaranje humanog sustava integracije nerijetko leži na jedinicama lokalnih samouprava ― pogotovo onih s progresivnijom vlasti. Uloga gradova je tim veća zbog činjenice da osobe s odobrenom međunarodnom zaštitom, kao i migranti općenito, bez obzira na njihov formalno-pravni status, svoje nove živote uglavnom pokušavaju uspostaviti u urbanim okolinama. Uzroci te privlačnosti gradova većinom se tiču relativno lakšeg rješavanja pitanja egzistencije i svakodnevnih potreba ― poput veće dostupnosti radnih mjesta i lakšeg zaposlenja, dostupnosti stambenog prostora, boljih etničkih, društvenih i kulturalnih mreža, anonimnosti, kao i veće razine društvenog prihvaćanja. Dakle, sve to apostrofira potrebu da se na razini municipalne politike razvijaju prakse koje bi olakšavale procese integracije i pogodovale izgradnji interkulturalnih društava.

Upravo se iz spomenutih razloga u posljednjih nekoliko godina u javnom diskursu raširio model gradova utočišta. Riječ je o konceptu koji dolazi iz specifičnog konteksta Sjedinjenih Američkih Država, a u najširim crtama označava niz mjera koje se mogu poduzeti na municipalnoj razini samouprave da bi se osobama iz trećih zemalja omogućila lakša integracija u društvo ili pak pružila minimalna zaštita od protjerivanja koje često provode državne institucije. Primjerice, nakon izbora Donalda Trumpa i njegovog proširenja ionako izuzetno karceralnog sustava represije migracija u SAD-u, gradovi su pokazali kao jedina mjesta gdje su se mogle sprovoditi koliko-toliko progresivne migracijske politike. S druge strane, također je važno držati na umu da jednostavno preslikavanje takvog modela u europski kontekst ponešto nespretno zbog čitavog niza institucionalno-pravnih razlika koji američkim gradovima omogućuju veću autonomiju spram federalne vlade. No potreba za pronalaženjem novih i zaobilaženjem ustaljenih praksi upravljanja migracijama itekako postoji, a gradovi se pojavljuju kao potencijalno važni prostori otpora.

Međutim, jako mali broj europskih gradova ima posebne mjere za uključivanje migranata u društvo. Primjerice, u posebno ranjivoj poziciji nalaze se takozvani iregularni migranti, tj. osobe koje nemaju određeni formalno-pravni status poput tražitelja međunarodne zaštite ili su pak taj status izgubili, a možda ga nikad ni nisu imali. Procjenjuje se kako je u Europi tri do četiri milijuna takvih osoba. Budući da nemaju formalno reguliran status, njihovi načini preživljavanja nerijetko leže izvan okvira legalnosti, a uz to su im pristup uslugama i ostvarivanje elementarnih prava gotovo u potpunosti onemogućeni. Kako navode autori i autorice preglednog članka Sanctuary Cities in Europe? A Policy Survey of Urban Policies in Support of Irregular Migrants, u istraživanju provedenom u 95 najvećih europskih gradova tek je 27 posto imalo neki oblik propisa koji se odnose na olakšavanje svakodnevnog života iregularnih migranata. Od onih koji imaju propise, većinom se radi o olakšavanju dostupnosti gradskih usluga, dok je samo pet gradova migrantima omogućilo dodjeljivanje posebnog formalnog statusa.

“U europskom kontekstu, gradovi ne traže samo rješenja za migrante koji nikada nisu dobili status boravka; nego se uglavnom susreću s migrantima čiji su zahtjevi za azil odbijeni, ali su ipak ostali. Primjerice, nakon takozvane ‘izbjegličke krize’ 2015./16., europske su zemlje odbile zahtjeve više od milijun tražitelja azila, ali je njihova stopa povrata bila znatno ispod 50 posto. Neki europski gradovi izravno se protive sve restriktivnijoj nacionalnoj politici prema iregularnim migrantima i odbijenim tražiteljima azila”, zaključuju autori_ce članaka.

Kada je riječ o hrvatskom kontekstu, proces integracije osoba pod međunarodnom definiran je Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, koji je na snazi od 2018. godine. Osim što azilantima jamči određena prava ― pravo na spajanje obitelji, smještaj, obrazovanje, rad, zdravstvenu zaštitu itd ― Zakon predviđa i organizaciju raznih oblika potpore koje bi treble olakšati uključivanje u društvo. Ta pomoć podrazumijeva “izradu plana integracije za azilanta ili stranca pod supsidijarnom zaštitom s obzirom na njegove individualne potrebe, znanja, sposobnosti i vještine”, kao i pružanje pomoći i nadzora pri izvršenju tog plana. No kako smo već i ranije pisali na Kulturpunktu, problem nije toliko u zakonskom okviru, već u načinu njegovog provođenja i dostupnosti institucija. U praksi veliki udio rada vezanog za uključivanje migranata u društvo ovisi o potplaćenom ili volonterskom angažmanu organizacija civilnog društva.

No osim zakonskim okvirom, procesom integracije upravlja se usvajanjem i provođenjem akcijskih planovima. Dosad su na nacionalnoj razini postojala dva plana ― za razdoblje od 2013. do 2015. godine te od 2017. do 2019. godine. Dok se još očekuje javna rasprava oko donošenje novog plana, Skupština Grada Zagreba je krajem siječnja usvojila Akcijski plan Grada Zagreba za integraciju tražitelja međunarodne zaštite i osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita za 2022. godinu, prvi takav operativni dokument na razini lokalne samouprave u RH. Plan je nastao u sklopu projekta Connection europske mreže gradova Eurocities. Radnu skupinu za izradu Akcijskog plana odabrala je prethodna gradska vlast, a javno savjetovanje se odvijalo tijekom prošlogodišnjeg lipnja i srpnja uz sudjelovanje organizacija civilnog društva koje se bave radom s azilantima.

Svojevrstan lajtmotiv novousvojenog plana je olakšavanje pristupa i informiranje o uslugama koje su u ingerenciji Grada. Konkretne aktivnosti podijeljene su u šest tematskih područja: socijalna i zdravstvena zaštita, učenje i obrazovanje, rad i zapošljavanje, jačanje lokalnih kapaciteta te međugradska i međunarodna suradnja. Tako je primjerice predviđena izrada mrežne stranice i tiskanje letaka na hrvatskom, engleskom, arapskom i farsi jeziku s informacijama o pravima i uslugama koje Grad osigurava tražiteljima azila i osobama s već međunarodnom zaštitom. Kao posebno značajan iskorak ističe se angažiranje prevoditelja i osoba koje će posredovati između gradskih institucija i azilanata. Upravo je to bio posao koji je dosad nerijetko ovisio o volonterskom radu i angažmanu kapacitetom ograničenih udruga civilnog društva.

Kao dobar iskorak ističu se i aktivnosti koje Akcijski plan predviđa za povećanje institucionalnog znanja o pravima azilanata. Primjerice, trenutno postoji veliki problem kod ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu jer liječnici u mnogim slučajevima nisu upoznati da troškove podmiruje nadležno ministarstvo umjesto HZZO-a, što nerijetko dovodi do odbijanja pacijenta. Unutar plana je zato predviđeno tiskanje letaka i njihovo slanje zdravstvenim ustanovama kako bi ih se upoznalo s procedurom. 

Za komentar o novom akcijskom planu zamolili smo Marijanu Hameršak, višu znanstvenu suradnicu na Institutu za etnologiju i folkloristiku te voditeljicu istraživačkog projekta ERIM. Hameršak je naglasila kako iz i historijske perspektive gradovi i lokalne zajednice imaju istaknutu ulogu u procesima integracije. U tom smjeru su išli i prijedlozi iz prošlogodišnje rezolucije Zagreb grad-utočište upućene novoj zagrebačkoj vlasti, a čije bi usvajanje podrazumijevalo da Grad izgradi konkretnu infrastrukturu ― poput kontakt centra i gradskog ureda u kojem je moguće zatražiti pomoć i savjete u vezi prijavljivanja za azil ― kako bi se osiguralo da na zagrebačkom “administrativnom teritoriju svi uživaju ista prava bez obzira na svoje porijeklo i administrativni status”.

U tom kontekstu Hameršak je zaključila kako bi Akcijski plan Grada Zagreba za integraciju “samom činjenicom što je donesen, i to u uvjetima u kojima već godinama nemamo nacionalni akcijski plan za integraciju, ali zbog načina na koji je donesen, dakle, nakon otvorene javne rasprave povodom koje su s predstavnicima Grada Zagreba započeti razgovori o načelima i rješenjima iz rezolucije Zagreb grad-utočište, a posebice time što je u svojoj finalnoj varijanti uz osobe kojima je odobrena međunarodna zaštita obuhvatio i tražitelje azila, mogao biti prvi korak na nelakom, ali nužnom putu stvaranja prostora slobode i sigurnosti za sve i u hrvatskom kontekstu. S obzirom da se akcijski plan o kojem je riječ odnosi na 2022. godinu, već će sljedeća, 2023. godina biti prilika da vidimo je li on to doista i bio, i je li to smjer u kojem će se Zagreb razvijati u budućnosti.”

Kako ističu u Akcijskom planu u 2019. godini na razini države odobreno je tek 158 zahtjeva za azilom. Taj se broj dodatno smanjio u 2020. godini kada je odobreno 36 zahtjeva. Sveukupno je prema podacima MUP-a od 2006. godine, dakle od kada je formalno uspostavljen sustav međunarodne zaštite, pa do kraja prethodne godine odobreno 880 zahtjeva. Od osoba kojima je odobrena zaštita mnoge su već odavno otišle iz Hrvatske zbog nemogućnosti rješavanja osnovnih egzistencijalnih pitanja. Sve to ukazuje kako RH ima velik problem sa zadržavanjem ne samo vlastitog stanovništva, već i nekolicine osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita. Potreba za progresivnim političkim rješenjima koja bi poticala razvoj interkulturalnih zajednica je stoga očita, a Zagreb kao mjesto u kojem boravi najveći broj azilanata mora uistinu postati grad utočište.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.