Da saznamo više o tome kako i zašto se prepoznatljiva umjetnička organizacija našla prepuštena “tržišnoj logici” privatnih iznajmljivača obratili smo se Antoniji Kuzmanić, suosnivačici Rooma 100: “Kako smo praznili HALU 100 tako smo iznijeli i arhiv u kojem sam našla naš prvi dopis poslan gradskoj upravi, a koji datira iz 2008. godine. S promjenom svake vlasti, slala sam dopis gradskoj upravi sa zahtjevom za korištenjem nekog od gradskih prostora. Za vrijeme Baldasarove vlasti ponuđen nam je prostor atomskog skloništa, tri etaže ispod površine, u kojem je bilo nekih 10 cm vode. Komentar tadašnjeg pročelnika bio je da možemo potpisati ugovor na dvije godine, a da dovođenje prostora u stanje u kojem ga se ustvari može koristiti financiramo sami bez mogućnosti da nam se za iznos troškova sanacije umanji najam. Naravno, ovu smo ponudu iz snova odbili.”

Grad Split je ranije ove godine objavio Poziv organizacijama civilnog društva za iskazivanje interesa za zakup poslovnih prostora na temelju kojeg je potom izrađen Nacrt prijedloga odluke o dodjeli prostora na korištenje udrugama i ostalim organizacijama civilnog društva. Nacrt se trenutno nalazi u javnom savjetovanju pa se javni natječaj za dodjelu prostora očekuje nakon njegovog usvajanja. Kuzmanić ističe da su tijekom čitavog procesa slali više iskaza interesa. Međutim, budući da suvremeni cirkus zahtijeva posebne prostorne uvjete za rad, situacija se za Room 100 dodatno komplicira: “S obzirom da ne postoji javno dostupan registar gradskih prostora tako da ne znamo postoji li u gradu Splitu prostor koji je odgovarajući za našu organizaciju i viziju razvoja suvremenog cirkusa. To ćemo znati kada se raspiše natječaj i kada izađe popis slobodnih prostora. Budući da grad Split nema bogatu industrijsku ili vojnu baštinu, a koja inače garantira prostore većih dimenzija, skeptična sam da ćemo pronaći nešto za nas.” 

U međuvremenu zbog nemogućnosti plaćanja najma Room 100 manji dio svojih programa i aktivnosti već ugovorenih s donatorima seli u Kuću Klajn u Zagorju, dok veći dio njih više neće moći provoditi. Tako će biti prisiljeni ugasiti: godišnji program HALE 100 koji se sastojao od rezidencija za međunarodne, regionalne i hrvatske suvremene cirkuske umjetnike, godišnji program prezentacija predstava u nastajanju i gotovih predstava, edukacijski program koji se sastojao od radionica i masterclassova gostujućih umjetnika i redovni program treninga akrobatike i kontorcionizma. Kako je spomenula Kuzmanić, činjenica da u Hrvatskoj i regiji ne postoji mogućnost formalnog cirkuskog obrazovanja dodatno podcrtava ozbiljnost gubitka programa u HALI 100.

“HALA se brendirala kao slobodni prostor za istraživanje i eksperimentiranje u području suvremenog cirkusa: uveli smo standard da umjetnike pozivamo na minimalnih dva tjedna boravka u Splitu i da im pružamo maksimalnu podršku u radu. Pokrivali smo im putne troškove, troškove boravka u Splitu i plaćali im honorar za njihov autorski i umjetnički rad. Također smo im pružali tehničku pomoć i trudili se omogućiti im najbolje uvjete za rad. Na sceni je česta pojava da rezidencijski prostori pružaju potporu umjetnicima samo davanjem besplatnog prostora za rad, dok smo mi pružali zaokruženu potporu radi koje su se umjetnici uistinu mogli posvetiti istraživanju, nisu imali dodatne troškove zbog toga što su umjetnici već su bili pošteno plaćeni”, rekla je Kuzmanić.

Osim za umjetnike i umjetnice koje gube važan prostor, gašenje HALE 100 predstavlja velik gubitak za splitsku publiku, ali i sam grad. “Dodat ću i da je uistinu tužno kada grad koji je potpuno pregažen turizmom izgubi jedan prostor za kulturu jer takvih je prostora manje nego prstiju na rukama. Govorim o potpunoj ovisnosti Splita o rastu turizma kao i svojevrsnoj dekadenciji u koju grad zapada potpuno prepuštajući kvalitetu života stihiji”, zaključila je Kuzmanić.

Od devet kandidata i kandidatkinja za obnašanje izvršne vlasti u Gradu na sučeljavanje u Domu mladih odazvalo se njih pet – bivši gradonačelnik i kandidat Centra Ivica Puljak, Mostov Josip Markotić, kandidatkinja platforme Možemo i Nove ljevice Tamara Visković, Kristina Vidan iz stranke Pametno za Split i Dalmaciju te zamjenica SDP-ovog kandidata Suzana Piacun. Na načelnoj razini, među kandidatkinjama i kandidatima vlada priličan konsenzus kada je u pitanju važnost kulture za razvoj grada te nužnost restrukturiranje cjelokupnog sustava kako bi mogao odgovoriti na potrebe svih svojih dionika, institucionalnih i vaninstitucionalnih. Prepoznaju i kako splitska scena stagnira, što se u prvom redu pripisuje nepostojanju strategije razvoja kulture, dokumenta koji bi trebao odrediti vrijednosti i definirati prioritete razvoja na kojima bi se temeljila gradska kulturna politika.

Oko središnjeg pitanja financiranja kulture bilo je nekih disonantnih stavova. Iako su svi sudionici rasprave složni da su potrebna veća ulaganja u kulturu, moglo se čuti i kako se za kulturu već sad izdvajaju značajna proračunska sredstva (“čak i više nego za sport”) te da se potrebno okrenuti drugim izvorima poput europskih fondova i iznaći nove načine kako generirati prihode u kulturi i za kulturu. Dobro je stoga podsjetiti da prema posljednjem proračunu teškom nešto manje od 1,7 milijarda kuna, Grad Split za kulturu izdvaja 128 milijuna kuna, a više od polovice tog iznosa (77,7 milijuna kn) odlazi na plaće zaposlenih u ustanovama u kulturi. Za programe ustanova u kulturi izdvaja se 43 milijuna kuna, a 4,7 milijuna ulaže se u prostornu infrastrukturu i opremu. Na koncu, 3,2 milijuna kuna ostaje za programe svih izvanproračunskih korisnika, kategorije u kojoj se nalaze i udruge s jednom zaposlenom osobom i institucija poput Arheološkog muzeja.

Raspodjela ovih skromnih sredstava odvija se kroz poziv za predlaganje javnih potreba u kulturi, a informaciju o tome što se u pojedinačnim kategorijama (film i medijska djelatnost, glazbeno-scenska te muzejsko-galerijska djelatnost i izdavaštvo) financira u tekućoj godini korisnici su doznali tek sredinom lipnja. Bivši gradonačelnik odgovornost za višemjesečno kašnjenje poziva i rezultata prebacio je na stručnu službu koja se, prema njegovim navodima, oglušila na naputak da se rečeni poziv objavi. Kako se prilično uhodani mehanizam objave poziva za javne potrebe u kulturi urušio posljednjom promjenom vlasti nije do kraja razjašnjeno, no dano je obećanje da će idući poziv ići “na vrijeme”, u 10. mjesecu.

Da je kultura jedan od najzapuštenijih resora u Gradu Splitu složili su se gotovo svi kandidati i kandidatkinje, a dio problema svakako leži u marginaliziranom položaju koji ima u široj strukturi gradske uprave. No dok bivši gradonačelnik ostaje kod ranije predloženog plana restrukturiranja prema kojem bi se u Službi za društvene djelatnosti – uz Odsjek za sport, predškolski odgoj i obrazovanje, branitelje, Park šumu Marjan i Staru gradsku jezgru – kulturi pridružila i socijalna služba, kandidatkinje centra i ljevice takvom se planu odlučno protive, što je uostalom i potvrđeno ranijim odbijanjem ovog prijedloga u Gradskom vijeću. Visković i Vidan stava su da bi “utapanje” kulture u službu s toliko raznorodnih djelatnosti voditelja ili voditeljicu tog odsjeka učinilo još neefikasnijim no što je to sad, dok Puljak rješenje vidi u fokusiranju na jednu osobu – pročelnika ili zamjenika s kulturno-menadžerskim backgroundom koji bi imao sluha za razvoj i unaprjeđenje sektora.

Osim izostanka strateškog promišljanja gradske kulturne politike i financijske iscrpljenosti sektora, kojemu ne pomažu ni europski fondovi čije sufinanciranje Grad ne uspijeva podržati, bolna točka splitske kulture je infrastruktura, posebno ona za programe koji se razvijaju na nezavisnoj sceni. Na raspravi je otvoreno i pitanje dostupnosti kulturnih sadržaja u rubnim dijelovima grada, za koje postoji interes i institucionalnih i vaninstitucionalnih aktera, no manjak adekvatne infrastrukture, i još važnije, manjak političke volje zaustavili su sve projekte koji su se na terenu pokazali uspješnima. Prostor je prepreka i intenzivnijoj suradnji između institucija i umjetničkih organizacija i udruga u kulturi, jer su ustanove vanjskim korisnicima dužne izdati račun za korištenje njihove infrastrukture. Riječ je o modelu sufinanciranja rada ustanova koji se pokazao lošim za razvoj suradnje i razmjene među različitim akterima u sektoru, no sudeći prema komentaru bivšeg i izgledno budućeg gradonačelnika kako “nema besplatnog ručka”, promjene u ovom području čine se malo vjerojatnima.

Na listi lijepih želja za kulturu našlo se uvođenje opcije četverogodišnjeg financiranja za udruge od posebnog interesa, ali i utvrđivanje kriterija prema kojima se taj status stječe, potom osnaživanje kadrovskog potencijala Odsjeka za kulturu te promjena sustava evaluacije koja se sada bazira na tehno-menadžerskim principima, bez valorizacije međusektorskih suradnji i građanske participacije. Konačno, zaključak je da bez sustavnog promišljanja o tome kamo splitska kultura ide, sektor ostaje osuđen na strategiju pokušaja i pogrešaka, bez mogućnosti stvarnog iskoraka.

Prvi koraci prema demokratizaciji kulturnog sektora započeli su javnim pozivom za kazališna i upravnih vijeća u deset gradskih ustanova u kulturi, no bez velikog interesa i odaziva stručnih i iskusnih kandidata. Postoje li oni uopće u gradu koji godinama ne pokazuje interes za sustavan razvoj kulturnog polja; u kojem se kultura, financijski i infrastrukturno potkapacitirana, održava na slijepom entuzijazmu pojedinaca? Od kulture se u Splitu očekuje puno – ovisno o tome iz kojeg je političkog očišta promatrana, od toga da stvara aktivne, kritične i angažirane građane, do toga da kroz turističko brendiranje doprinosti ekonomskom rastu – no bez ozbiljnog ulaganja u sektor, i uz najbolju političku volju, splitska kultura ostat će bez ljudi koji će je razvijati.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Krenimo od svima jasne pretpostavke da je 2020. godina bila itekako izazovna, kako na osobnom planu svakog pojedinca, tako i po društvo, državu i samu sliku svakodnevice čije smo važnosti postali svjesni tek, kako to i biva, kad nam je bila oduzeta. Ako se ograničimo na sektor kulture i umjetnosti, suzimo ga na nezavisnu kulturnu scenu i dodatno fokusiramo na polje izvedbenih umjetnosti, ključna pitanja koja se odmah probijaju na površinu vjerno prate ciklus stvaranja jednog izvedbenog djela. Nesretna je pandemija utjecala na cijeli proces, bez iznimke i olakšavanja u koracima: od same ideje za rad, preko procesa rada na istoj, produkcije i probi, pa sve do finalnog rezultata koji se ostvaruje u izvedbama i kontaktu s publikom.

Bitka za prepoznavanje

Za ilustraciju ove problematike i živo iskustvo “iz prve ruke” razgovarala sam s predstavnicima organizacija koje djeluju u polju izvedbenih umjetnosti na području Splita. Riječ je o Matku Botiću, umjetničkom voditelju kazališta PlayDrama, Nikolini Dolfić, predsjednici plesne udruge Tiramola, plesačici Mii Kevo koja vodi Kolaborativnu Izvedbenu Platformu (KIP), Dori Komendi, dopredsjednici Cirkus Kolektiva te Antoniji Kuzmanić, suosnivačici suvremenog cirkuskog kolektiva ROOM 100.

Kako bismo stekli dodatan uvid u preduvjete lokalnog karaktera, potrebno je odmah na početku spomenuti dvije bitne teme vezane uz splitsku nezavisnu scenu – problematiku prostora za rad, kao i potporu ovoj sceni od strane Grada Splita. Splitsku nezavisnu scenu lokalna, ali, vjerujem, i nacionalna publika, uglavnom povezuje s prostorom Doma mladih pa se tako ovo betonsko zdanje, koje trenutačno prolazi kroz nužne promjene da bi se transformiralo u društveno-kulturni centar, pojavljuje kao ključno i u ovom tekstu. Pitanje prostora za djelovanje nezavisne scene goruće je pitanje u Splitu i svi moji sugovornici imaju iskustva rada u Domu mladih (konkretno, kazalište PlayDrama i Cirkus Kolektiv djeluju u prostoru Doma, plesna udruga Tiramola terminski koristi prostor Cirkus Kolektiva, a prostore Doma povremeno koriste i ROOM 100 i KIP).

Osim vječno prisutne problematike nedostatka adekvatnog prostora i terminskog korištenja postojećih prostora za rad, a koja se dodatno potencirala u godini kada tek prostori pozamašne kvadrature pružaju uvjete za rad i javne izvedbe u skladu sa svim propisanim epidemiološkim mjerama, splitska nezavisna scena vodi nezavidnu bitku i u pokušajima da Grad Split prepozna njezin značaj i pruži joj adekvatnu potporu u radu. Organizacije koje djeluju u polju izvedbenih umjetnosti redovito se prijavljuju na natječaj Javne potrebe u kulturi Vijeću za glazbeno-scenske djelatnosti pri čemu je, već letimičnim pregledom rezultata u posljednje tri godine, uočljiv kontinuiran nesrazmjer odobrenih sredstava za glazbene i scenske djelatnosti pri čemu se preko 75 % ukupnog budžeta kojim raspolaže ovo Vijeće redovito dodjeljuje glazbenim djelatnostima. Ostalih 25 % ukupnih sredstava dijele prijavitelji programa u polju izvedbenih umjetnosti, dok je ove, krizne godine, taj postotak smanjen na svega 15 % ukupnog iznosa, pri čemu tek tri odobrena iznosa za programe izvedbenih umjetnosti prelaze cifru od 10 tisuća kuna.

Dokaz žilavosti scene

Već iz samog izbora sugovornika vidljivo je da je riječ o organizacijama koje djeluju u različitim umjetničkim poljima, od kazališta, preko suvremenog plesa do suvremenog cirkusa, ali se njihova iskustva, kako se može pretpostaviti, preklapaju kada pričamo o iskustvu rada u protekloj godini.

“Stres koji je proizvela pandemija nije bio nešto novo i neočekivano za mene osobno. Radimo u uvjetima koji su daleko od idealnih tako da odgađanje programa, sto i jedna varijanta kalendara i ukidanje određenih izvora financiranja samo je išlo uz bok klasičnim izazovima rada u sektoru”, govori Antonia Kuzmanić. Na njezin se stav nastavljaju i komentari ostalih sugovornika koji mahom potvrđuju već poznato – rad u sektoru nezavisne kulture nikako nije lukrativan i neće vas spasiti od stresa, egzistencijalnih problema i brojnih izazova vezanih uz osmišljavanje i prijavljivanje programa na natječaje, kao i provedbu istih.

“Nezavisna kulturna scena ionako slovi za najžilaviju, tako da nastavljamo opravdavati ovaj stereotip i dalje”, piše iz distance Dora Komenda i navodi načine na koji se ova udruga borila s izazovnom 2020. godinom. Ni te se borbe ne razlikuju previše među mojim sugovornicima, svi su oni uzeli što im je ova godina pružila i potrudili se iskoristiti ograničene resurse na najbolji mogući način. Većinu su planiranih programa uspješno odradili tijekom ljeta i jeseni, dok su neke produkcije, suradnje i gostovanja prebačeni za sljedeću godinu.

“Pandemija je najviše utjecala na edukacijski dio naših aktivnosti koje su se provodile samo četiri mjeseca u cijeloj godini, kao i na broj publike na izvedbama koji je bio upola do četiri puta manji”, nastavlja Dora i uvodi nas u teme koje je nemoguće preskočiti kada razgovaramo o izvedbenim umjetnostima u ovoj kriznoj godini. Ograničen kapacitet publike, rad bez fizičkog kontakta, manjak prostornih resursa, nemogućnost održavanja treninga i satova glume, ovisnost o realnom prostoru i vremenu u kojem se zbiva izvedba, uz neizostavno pitanje budžeta, natječaja i predloženih i provedenih mjera potpore, kristaliziraju se kao ključna pitanja za ovu pandemijsku godinu i izvedbene umjetnosti.

Smišljanje strategija, pomicanje granica

Ako ove ključne teme promotrimo kronološki, prvi od načina borbe s novonastalom situacijom, a koji je doživio svoj apsolutni boom tijekom proljeća, svakako je održavanje programa u kulturi u online formatima. Može li se izvedba jednostavno i naglo prebaciti u online svijet? Što je s ljudskim, neposrednim kontaktom, prostorom i vremenom kao neizostavnim faktorima svake izvedbe, iskustvom gledanja predstave uživo?

“U vremenima kada je offline onemogućeno, radili smo online jer smatramo da je bitno stremiti zanatskoj i umjetničkoj izvrsnosti, bez obzira na uvjete rada i ograničenost određene situacije. Online, like i subscribe neće nikad biti isto što i živi pljesak i demonstrativno lupanje vratima usred predstave, mislimo da je to svima jasno, ali to nije razlog da u ovakvim situacijama spuštamo kriterije”, govori Matko Botić. Mia Kevo nadovezuje se vlastitim iskustvom sudjelovanja u nekoliko online izvedbi: “Prelazak na online izvedbe zahtijeva promišljanje nekih drugih strategija, pomiču se granice, postavlja se tijelo koje se na neki način zamjenjuje/kreira u tehnološkoj realnosti. Ali smatram da, iako zanimljiva u nekom kratkoročnom smislu, online izvedba nikad neće moći zamijeniti ono ‘živo’ što izvedbenu umjetnost i čini specifičnom.”

I ostali su se sugovornici na različite načine oslanjali na virtualni prostor i osmišljavali načine provedbe programa i rada s članovima u online formatima, svjesni manjkavosti koju selidba žive izvedbe i rada s ljudima uživo u digitalne medije sa sobom nosi. Antonia Kuzmanić ipak ističe: “Meni je osobno smiješno očekivanje koje se pojavilo, da umjetnici trebaju kreativno reagirati na novonastalu situaciju i da za vrijeme lockdowna trebaju nastajati neki novi koncepti i produkcije. Nakon popuštanja mjera nismo nastavili s online programom jer smo imali izrazito aktivno ljeto i nemamo ljudskih kapaciteta. S druge strane, ne podržavamo streamanje predstava niti besplatan online program jer, ako kava u kafiću ili odlazak na sportsku utakmicu nisu besplatni, zašto bi kulturni sadržaj trebao biti besplatan online ili i inače?”

Zaista se čini da je stav prema kulturnoj produkciji kao (javnosti) besplatnoj dobio na vidljivosti upravo u proljetnim mjesecima, dok smo upoznavali svaki kutak vlastitih domova i sladili se brojnim besplatnim sadržajima koji su nas napadali sa svakog ekrana i zvučnika. Od kulture se tada zahtijevalo da popuni prazan hod u novoj svakodnevici, da opravda sva sredstva uložena u nju, da bude inovativna dok istovremeno vodi bitku za puku egzistenciju. Pritom se sav sadržaj dijeli besplatno, kako zbog očekivanja javnosti (zbog činjenice da je riječ o javno financiranim programima), tako i zbog samih očekivanja koja nezavisna kultura postavlja pred samu sebe, bilo zbog činjenice da je na taj način projektno uvjetovana od strane donatora, bilo zbog svijesti i želje da program koji producira treba imati široku dostupnost svim skupinama.

Svakako, birati najbolju taktiku za sljedeći korak na brodu koji tone katastrofalna je pozicija borbe za opstanak koja rezultira različitim pristupima situaciji. Od odgađanja programa preko otkazivanja gostovanja s jedne strane do hiperprodukcije sadržaja, brzih krpanja programa i snalaženja u novoj situaciji s druge, čini se da su se umjetnice i umjetnici te kulturni radnici i radnice mogli u ovoj godini osloniti samo na činjenicu da je kontinuirana prilagodba tijekom procesa rada – nešto na što su se, (ne)srećom, imali priliku naviknuti u svom radu – nova nužnost.

Kriza je samo naglasila postojeće probleme

Načini prilagodbe, nakon prvog i snažnog vala hiperprodukcije online sadržaja, dalje su se ogledali u načinima izlaska “u svijet”, među publiku. Pomicanje programa na ljetne i, češće, jesenske mjesece rezultiralo je izrazito bogatim programom na splitskoj nezavisnoj izvedbenoj sceni. Svakako, ni rad u donekle boljim uvjetima nije garantirao da će planirana izvedba biti održana niti da će biti isplativa zbog ograničenog kapaciteta publike. I dok je nezavisni kulturni sektor (projektno) navikao na produkciju (publici) besplatnog sadržaja pa u smanjenju kapaciteta gledališta često ni ne vidi prijetnju održivosti, Matko Botić iz PlayDrame ističe upravo ovo kao jedan od ključnih faktora pri donošenju odluke da određeni dio planiranih izvedbi odgodi: “Klimava matematika koja nam, kad namirimo troškove, ne puni blagajnu ni s punim gledalištima u kojima igramo, u novim distanciranim uvjetima postaje posve besmislena.”

Oslanjati se na prihod od ulaznica u stanju smanjenih kapaciteta gledališta, faktora poput preklapanja programa i zasićenosti istim pa sve do pukog straha koji mnoge ljude koči od ikakvih javnih društvenih i kulturnih aktivnosti, svakako je nerealno očekivanje. Na što su se onda ovi pojedinci i organizacije u kojima djeluju mogli osloniti? Sudeći prema brojnim pejorativnim karakterizacijama civilnog sektora koje egzistiraju u javnom diskursu, a koje su poznate i čitateljima ovog portala, možemo zaključiti logičan odgovor: “Na državu!”

“Što se tiče samih mjera Ministarstva i potpora za samostalne umjetnike, smatram da su bile nužne i potrebne, a sad jesu li bile dostatne – mislim da nisu. Umjetnici su posljedice pandemije osjetili i nakon lockdowna, a ne samo u ta tri mjeseca ili sada kada smo ponovno spriječeni u radu. Udruge nisu imale mogućnost prijaviti se za državnu potporu i to je ono što nas je najviše pogodilo i zbog čega su se plesne udruge i  klubovi ‘digli na noge’ putem Plesne inicijative Hrvatske”, pojašnjava Nikolina Dolfić. Priču o mjerama i suvremenoj plesnoj sceni nastavlja Mia Kevo: “Sve poduzete mjere Ministarstva pokazale su nerazumijevanje za radnike i radnice u kulturi koji nemaju status slobodnog umjetnika_ce, a koji su itekako dovedeni na sam rub egzistencije.”

Cirkuska umjetnost u Republici Hrvatskoj nije formalno prepoznata umjetnička kategorija, što se ispostavilo kao razlog izostanku potpora cirkuskim umjetnicima, a Antonia Kuzmanić ističe: “Jesenske COVID mjere koje je Ministarstvo raspisalo pokazale su dodatno nerazumijevanje kako scena funkcionira jer ispada da umjetnost u Hrvatskoj stvaraju samo umjetnici i strukovne organizacije dok su svi ostali izignorirani. Zapanjujuće je da Ministarstvo ignorira količinu umjetničke produkcije koja nastaje iz udruga i od umjetnika koji nemaju status samostalnih umjetnika”.

Dora Komenda podijelila je načine na koje su se splitski cirkuski umjetnic_e angažirali u kriznom periodu: “Sve ovo je potaklo umrežavanje i inicijativu za osnivanje strukovne udruge cirkuskih umjetnika u Hrvatskoj i nacionalne cirkuske platforme. Ovo su jako veliki koraci za budućnost i drago nam je da je do njih došlo, pa makar bilo uzrokovano ovako nesvakidašnje lošom situacijom”. Matko Botić naglašava sreću što je kazalište PlayDrama registrirano kao umjetnička organizacija pa su mjere omogućile ovom kazalištu da “izgura” tekuću godinu, ali svejedno nisu bili lišeni problema. Naime, njihove su bitke za očuvanje radnih mjesta za dvije dugogodišnje djelatnice trajale puna četiri mjeseca. “Pandemijska godina nije donijela ništa novog, samo je amplificirala probleme koji postoje već duže vrijeme; prije svega to su nedovoljno, simbolično financiranje cjelokupnog kulturnog sektora i svođenje kulturne proizvodnje na nemilosrdne, tržišne uvjete”, zaključuje.

Nakon svih iznesenih dojmova mojih sugovornika, svih koraka koje su poduzimali u ovoj godini, načina na koje su prilagođavali vlastiti rad i egzistenciju novonastaloj situaciji, pretpostavka da je ova godina bila itekako izazovna pokazuje se točnom, kao što se potvrđuje i činjenica da u nezavisnom kulturnom sektoru rade ljudi kojima je prilagodba u procesu rada dio svakodnevice. Nažalost, pretpostavka da je ova godina bila bitno različita od prethodnih, ako temu ograničimo na financiranje programa, prekinut će ovaj niz. Rijeka iz uvoda teksta, ona u kojoj ovi pojedinci metaforički stoje, tako se paradoksalno otkriva kao vječna mijena, ali i ustaljena barska voda u kojoj dugoročno nema naznaka nekih bitnijih promjena i svježine. I u ovoj su se godini pojedinci i kolektivi koji djeluju na nezavisnoj izvedbenoj sceni oslanjali na improvizaciju, ustupke, nestabilnosti i, najvažnije, slijepi entuzijazam te se po tome ona bitno ne razlikuje od prethodnih godina, a izgledno ni od onih koje slijede.

Piše: Filip Bojić

Dok je postsezona obarala rekorde u noćenjima i dolascima, ovo ljeto Splićani su mogli svjedočiti obaranju vlastitih granica tolerancije na kaos koji dolazi s navalama turista u grad. Jasno, turizam i njegovi brojni gosti samo su kap što prelijeva posudu problema koje jedna vlast ostavlja drugoj u naslijeđe. Ljetne gužve na ulazu u grad koji je s autocestom, odnosno aerodromom spojen samo jednom prometnicom mogu poslužiti kao prostorni i konceptualni uvod u problematiku beskompromisne podređenosti jednoj ekonomskoj grani. Tako je postalo gotovo nemoguće uzeti stan u najam na čitavu godinu, jer se u periodu od svibnja do listopada prazne za goste, pa urbane i društvene dinamike doživljavaju promjenu. Split se seli na periferiju i u trgovačke centre, a veliki i reprezentativni dijelovi grada, poput Splita 3, ostaju bez sadržaja, samo s idejnim konceptom.

Samim tim, dinamika života i dalje poprilično centraliziranog grada ocrtava poprilično jak kontrast između ljetnog meteža i zimske letargije. Dok za turizam manje atraktivni kvartovi i objekti prepušteni sami sebi dobrim dijelom atrofiraju, centar grada i obala doživljavaju investicijski bum. Nažalost, i tu se u osnovi radi o razvoju samo profitabilnih projekata, poput nakaradnih hotela na Bačvicama koji su pojeli malobrojne zelene površine i objekte šire namjene, a njihovi gosti okupirali plaže istisnuvši lokalno stanovništvo. Situaciju ne poboljšava sivozonska dodjela koncesija na pomorskom dobru kao ni njihova neadekvatna kontrola.

No svakako najveću težinu upravljačke usmjerenosti na brzi profit podnosi centar grada i njegova stara jezgra. Zatvaranjem prodavaonica odjeće i obuće, prehrambenih dućana, antikvarijata i knjižnica ili autentičnih kavana gube se sadržaji koje urbane sredine uzimaju zdravo za gotovo. Invazivna transformacija ponude iz cjelogodišnje u sezonsku učinila je svakodnevni život težim, a bezobzirna okupacija javnog prostora gotovo nemogućim. Štekati, gužve i otpad koji za njima ostaje progutali su život i grad pretvorili u kulisu za prolaznike. Problem nebrige za gradsku jezgru u međuvremenu je izišao iz praznog izloga gdje je bio manje uočljiv i preselio se na ulice, parkinge, trgove i dijelove obale, odnosno na sve površine koje mogu doprinijeti obaranju još jednog turističkog rekorda. Prometni, komunalni i društveni red žrtvovani su u ime brzog profita kojeg donose štekati i ležajevi, a stanovnici splitskog Geta primorani su odlaziti u druge dijelove grada ili uzeti stvari u svoje ruke.

Jedan od malobrojnih Getana koji prkosi nametnutim promjenama je Baldo Đanović, tridesettrogodišnji kroatist s adresom u Dominisovoj 9, jedinoj ulici sa zelenom površinom u Dioklecijanovoj palači. Njegovo uporno vrtlarenje koje je započeo kao jedanaestogodišnjak stvorilo je prostor poznat kao Vrtal, trenutno jedno od rijetkih mjesta unutar zidina gdje javni prostor ispunjava svoju svrhu. Iako je zbog prizora u kojem se iznad autohtonog mediteranskog bilja na tankom konopu suši odjeća lako pomisliti kako je ovaj dio grada oduvijek izgledao isto, za njegovo stvaranje bilo je potrebno puno borbe s vjetrenjačama. Vrtal je nastao iz Ruševine, kako se ranije zvao taj dio Dominisove jer se tu nalazio objekt koji je tijekom Drugog svjetskog rata srušen, pa je 90-ih ovo mjesto služilo za odlaganje otpada. “Osim vešmašina, bojlera i građevinskog otpada tu su se nalazili i kontejneri koju su uklonjeni tek nakon što je jedan završio u rivi kao znak protesta nakon niza neuspješnih dopisivanja s nadležnim službama. Ostataka otpada susjedi i ja smo se rješavali postepeno i na njihovo mjesto donosili zemlju te počeli sa sađenjem. Veliki dio ljudi koji su pomagali oplemeniti prostor danas više nije u Dominisovoj, pa smo susjeda teta Lile i ja jedini koje se kontinuirano brinemo o Vrtlu”, objašnjava Baldo.

Nastanak Vrtla je bio dugotrajan i ostao neizvjestan proces. Unatoč tome što kroz njega prolazi evakuacijski put kinoteke Zlatna vrata zbog čega se na njegovom mjestu ne može izgraditi objekt, i ovoj se površini u više navrata pokušao promijeniti izgled i namjena. Za razliku od ranijeg napada kada je prenamjena u štekat zaustavljena inicijativom građana, onaj zadnji, s kraja 2017. godine, kada se krenulo u popločavanje površine, spriječen je intervencijom samog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare.

Tada je najavljeno da će nakon vraćanja površine u prvobitno stanje Parkovi i nasadi u suradnji s građanima održavati Vrtal. Upitan kako izgleda suradnja na održavanju, Baldo odgovara: “Sve se opet svelo samo na riječi pa kao i do sada ovisimo sami o sebi. Pomoć više ne stiže ni u obliku sadnica, pa jedine donacije budu od susjeda, poput recimo ove vreće iskorištene kave iz kafića u kojem sjedimo, što ću upotrijebiti kao gnojivo”. No tradicionalno ignoriranje gradskih službi i konzervatora zapravo stoji u sjeni neodgovorenog pitanja o nadležnosti. Zamoljen da pojasni tko je uopće odgovoran za ovaj prostor kojim se službenici i turistički djelatnici često hvale, Baldo kaže: “Odi u Banovinu pa ako saznaš reci mi, jer do sada nitko od nadležnih na to nije odgovorio, kao ni što je točno prvobitno stanje. Je li to antika, ovo zelenilo ili ona hrpa otpada koju smo morali sami uklanjati? Shvaćam da su moje intervencije u Vrtlu ilegalne i zbilja nemam problem s tim da mu netko promjeni izgled ili svrhu, samo želim da se tom površinom konačno počne upravljati na transparentan način”.

Iako Vrtal iz različitih razloga privlači interes prolaznika, javnosti, investitora i gradskih službi, pozornosti usprkos, ostatak Dominisove ulice kao i mnoge druge točke unutar gradske jezgre ne dobivaju ni minimum potrebne brige. Unatoč Unescovoj zaštiti povijesnog dijela za čije se održavanje plaća spomenička renta, ali i na kojoj se dobrim dijelom temelji ekonomija čitavog grada, očiti problemi centra Splita i dalje se ignoriraju. Nepostojanje adekvatnog plana upravljanja starom gradskom jezgrom zbog kojeg je taj dio grada pretvoren u zabavni park za turiste i izvor zarade za investitore svela je broj stanovnika Geta s više tisuća na par stotina. Kontinuirana uzurpacija javnih prostora štekatima zbog kojih trgovi počinju ličiti na ulice, a ulice na eksterijer restorana, neodržavanje osnovne infrastrukture, restauracija nekvalitetnim i preplaćenim materijalima, nereagiranje na samovolju pojedinaca koji ruše i grade unatoč zaštiti ovu su sezonu eskalirali, a građanima je prekipjelo.

Kako bi se tradicija nebrige konačno prekinula, raskopana fasada odmah nasuprot Vrtla i rupe u stropu obližnjeg Židovskog prolaza postale su početna mjesta niza aktivističkih akcija koje se i dalje redaju. Dok su rupe u Židovskom prolazu aktivisti performativno sami sanirali i pritom na uvid dali troškovnik, na fasadi u Dominisovoj prozvani su voditelj Odsjeka za staru gradsku jezgru Goran Nikšić i pročelnik Konzervatorskog odjela Radoslav Bužančić, koji je inače i sam stanar spomenute ulice. Jasno, zid je jutro nakon akcije prebojan, ali fasada je ostala razrovana. Upornost prozivanja isplatila se barem kod ilegalno postavljene ploče za oglašavanje na Voćnom trgu, koja je poslije akcije građana skinuta, no nažalost, previše je kompleksnih problema koji bi se na ovaj način mogli riješiti. Upitan da prokomentira situaciju koja se dešavala u blizini njegovog doma, Baldo odgovara: “Građanima je dosta nereda i mislim da je potrebno upozoriti na nerad institucija koje svi mi plaćamo. Kad je riječ o Vrtlu, ne želim sebi priskrbiti medijsku pažnju, tapšanje po ramenu niti se pozicionirati kao jedini koji ima pravo na ovaj prostor. Moj cilj je ispod vlastitog prozora stvoriti ugodno mjesto za obitelj i građane kad nam već oni kojima je to posao to nisu u stanju osigurati”. 

Nakon što se stiša buka, a gužve stranaca polako prorijede, u centru Splita ostaju njegovi malobrojni stanovnici i mnogobrojni problemi. Visoke cijene i loš standard života u starom dijelu grada te komunalni nered koji eskalira pretrpavanjem infrastrukturnih kapaciteta ili jednostavnije, uporno neupravljanje gradskom jezgrom, rezultiraju kontinuiranim bijegom građana u druge kvartove. Sezonski metež uvijek istakne niz problema s kojima se Getani svakodnevno suočavaju, a “projekti” poput Vrtla dodatno naglašavaju nebrigu nadležnih tijela čiji posao obavljaju aktivisti. Javne površne, a posebice one oplemenjene zelenilom nisu ekonomski resursi grada, nego dvorište i potreba ljudi koji ga naseljavaju, pa se kao takvi moraju i sačuvati. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Početkom svibnja u petnaestak kvadrata u Dioklecijanovoj ulici kojima upravlja Grad Split, a iznajmljuje ih umjetničkoj udruzi Adria Art Annale (AAA), pokušao je nasilno ući bivši nogometaš, danas poduzetnik Darko Miladin. Spomenuti je za potrebe adaptacije svog hotela ušao u jednu od soba koje je koristila udruga i između nje i ostatka prostora izbetonirao pola metra debeo zid. Otada traje sukob na nekoliko razina: udruga prvenstveno traži da joj se prostor, za koji plaća najam već petnaest godina, uredno vrati te da Miladin prestane s nadogradnjom hotela u staroj gradskoj jezgri. Grad Split dugo nije poduzeo ništa da zaštiti imovinu kojom upravlja, no nakon brojnih pritisaka udruge, zainteresirane javnosti i napisa u medijima, odlučio je tužiti investitora. Ipak, paralelno s time, vlasništvo nad spornim prostorom, koje se dotada vodilo kao “općenarodna imovina”, prebačeno je na noovoosnovano Ministarstvo državne imovine. 

Nakon što su članovi udruge i njihovi podržavatelji kubik šute iskopane iz ilegalnog poduzetnikova zida isporučili na radno mjesto Ivice Pavića, pročelnika gradske službe za upravljanje gradskom imovinom, te Radoslava Bužančića, pročelnika Konzervatorskog odjela, ista se akcija održala i pred Ministarstvom državne imovine u zagrebačkoj Dežmanovoj, ovaj put uz podršku aktivis udruge Pravo na grad. Razlog: namjera Ministarstva da za najam prostora od petnaest kvadrata, koje se tek nekoliko mjeseci nalazi u njegovom vlasništvu, otvori javni natječaj. Javni natječaj tako bi fingirao otvaranje mogućnosti svima zainteresiranima da sudjeluju u nadmetanju za nekoliko kvadrata, no bez garancija po kojim će se kriterijima prostor dodijeljivati. Ne pamtimo kada je javni prostor dodijeljen za aktivnost koja ima važnu kulturnu svrhu, u korist javnosti, no pamtimo itekako kada su takvi prostori dodijeljivani radi eksploatacije tržišne ili komercijalne vrijednosti, redovito za privatan džep. 

Kao što je istaknula Diana Magdić, koja je i detaljnije za Kulturpunkt pisala o ovom slučaju, natječaj za gradske prostore raspisan u ljeto 2015. godine, poništen je na zahtjev 58 splitskih udruga jer u nizu stavki nije bio u skladu s Odlukom o kriterijima, mjerilima i postupku dodjele nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske na korištenje organizacijama civilnog društva radi provođenje projekata od interesa za opće dobro. Odluka jasno navodi niz kvantitativnih i kvalitativnih kriterija, od godina djelovanja i broja zaposlenih i volontera, preko kvalitete prethodnih aktivnosti i urednosti financijskog poslovanja, pa sve do relevantnosti planiranih programa za širu zajednicu. Jedini kriterij poništenog gradskog natječaja bio je financijski, a programska usmjerenost udruga sasvim irelevantna. Da nepovjerenje u pravednost provedbe takvog natječaja bude potpuna, Grad Split natječajem nije definirao ni povjerenstvo za ocjenu pristiglih prijedloga. Do danas je tako mnogo splitskih udruga bez potpisanih ugovora u prostorima koje su i ranije koristili, izloženih na milost i nemilost nekolicine ljudi u gradskoj upravi. U međuvremenu je Grad Split raspisivao nove natječaje istog ili sličnog sadržaja, iselio niz udruga i prodao dio nekretnina, a prema svemu sudeći, s tom se praksom misli i nastaviti. 

Prilikom donošenja šute pred ulaz Ministarstva, Antej Jelenić iz udruge Adria Art Annale istaknuo je da su osim naznaka da će javni natječaj ići izravno u korist poduzetniku koji je neovlašteno uzurpirao prostor, htjeli usmjeriti pažnju na samo Ministarstvo kao dio Vlade Republike Hrvatske – pojam republike znači zajedničku, javnu stvar o kojoj se u ovom slučaju teško može više govoriti: “Bez očuvanja zajedničkih dobara više ne govorimo o pojmu republike već se može reći da je Vlada na jednoj strani, a javnost na drugoj te da oni prvi rade što ih je volja”. Podršku im je dalo Pravo na grad čiji je član Tomislav Domes istaknuo: “Smatramo neprihvatljivim da sila i novac imaju prednost pred zakonom i pravom, iako je u ovom slučaju jasno koji je zakon u pitanju i čije je pravo, no nitko se na to ne obazire”. Po iskrcavanju šute pred ulaz, članovi udruga i podržavatelji predali su Ministarstvu stotinjak zahtjeva da im se prostor vrati na korištenje te da samo Ministarstvo pokrene tužbu protiv privatnog uzurpatora.

Tomislav Domes pozvao je Ministarstvo da stane na kraj ovoj otimačini prostora: “Smatramo da nije u redu da se u Splitu, čiji se centar i dalje komercijalizira, daje prednost takvom sadržaju umjesto kuturnom i umjetničkom javnom prostoru”. Jelenić je zaključio da se ne smijemo prestati odupirati izbacivanju umjetnka i kulturnih sadržaja iz gradske jezgre jer će u tom slučaju u gradu i ostati samo hoteli i ugostiteljski objekti: “Ne radi se o velikom prostoru, ali je princip djelovanja oko njega univerzalan. Jednostavno ne želimo popustiti da takvi ljudi zavladaju centrom grada jer tako grad gubi svaki smisao”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Diana Magdić

Kada je za mandata Milanovićeve Vlade objavljen štur i manjkav popis državne imovine pa onda još i natječaj Projekti 100 za prijedloge prenamjena, koncesioniranja i prodaje nekretnina – što nije jedina imovina – činilo se da država napokon počinje kontrolirano i kontrolabilno upravljati svojim vlasništvom. Par godina poslije, DUUDI je pretvoren u Ministarstvo, a karakter tog upravljanja opet podsjeća na rane devedesete: društveno je državno, a država, to je “državotvorna” Vlada. Pretvorba i privatizacija sada su samo fokusiranije na prostor, kako to već deindustrijaliziranoj državi i rentijerskoj ekonomiji i priliči.

Sam taj korak u državnu iz društvene, općenarodne imovine – koncepta koji je u međuvremenu praktično sveden na protuhrvatski – bio je nužan uvjet za ono što benevolentno nazivamo “tranzicijom”. Zajednička dobra prikladno su postala “ničija”, besplatno ili gotovo besplatno dostupna svakome dovoljno drskom da ih prisvoji, bilo da se radilo o tvornici, stanu, komadu trga, ulice, pomorskog dobra, izvoru vode ili poljoprivrednom zemljištu, a postala su i praktično sredstvo zadovoljavanja apetita i onih najvećih nekretninskih igrača, poput Crkve. Podvučemo li crtu nakon više od četvrt stoljeća, čitava Hrvatska još uvijek, na ovaj ili onaj način, uglavnom parazitira na toj nekad društvenoj imovini. I to radi jako loše, konstantno umanjujući vrijednost golemom naslijeđenom bogatstvu. Odnosno, radi to odlično za manjinsku skupinu profitera, odričući se planiranja i upravljanja pod motom “država je loš gospodar”.

Visoku složenost sustavnih nepravdi vezanih uz vlasništvo i nered u zemljišnim knjigama i katastru sjajno je dokumentirala Silvana Menđušić za subverzivni serijal Stambeno pitanje, još uvijek dostupan na zahtjev na servisu državne televizije. U okviru vlastite poetike, teme se dotakla još jedna TV serija, Betonski spavači, pa se ne može više reći da razmjera štete šira javnost uopće nije svjesna. U međuvremenu, od 2011. godine, prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima moguće je i temeljem dvadesetgodišnje dosjelosti upisati se na državno vlasništvo, što je umjesto da rezultira uređenjem knjiga, napravilo novi kaos na sudovima. Slijedio je Zakon o legalizaciji kojem se danas smiješi novi krug. Zatim, ovrhe. Zatim, porez na nekretnine. Zatim, izmjene zakona o pomorskom dobru. A sve još u kontekstu ulaska u Europsku uniju, što znači i primjenu serije EU direktiva vezanih uz prostor, a i dalje neuređene zemljišne knjige te bijedno kapacitiran pravni sustav. Ukratko, ogroman prostor za lov u mutnom. 

Da je otimačina i danas sistemska praksa, pokazuje i jedan jednostavan recentni slučaj, gdje u petnaestak kvadrata formalno općenarodne imovine kojom upravlja Grad Split, privatni investitor pokušava nasilno ući, a naknadno ih od države, kad se ona na njih upiše, i otkupiti. Okolnost da se uz to radi i o kulturnom dobru s UNESCO-ove Liste svjetske baštine, svega nekoliko koraka od Peristila, samo podcrtava razinu nezajažljivosti, ali i nefunkcioniranja institucija koje su zakonski obavezne štititi takve prostore. Spor iz splitske Dioklecijanove ulice, koji ne predstavlja neku naročitu iznimku u modelu, raspliće se samo zahvaljujući nestrpljivosti (gluposti?) investitora koji na tuđe vlasništvo pokušava proširiti “hotel” čije mu uređenje financira HBOR, i neposrednom posjedniku, umjetničkoj udruzi Adria Art Annale (AAA) koja se, napuštena od institucija, odlučila glasno boriti protiv otimačine i koristiti legalnim institutom dopuštene samopomoći. 

Darko Miladin, bivši nogometaš, danas poduzetnik, na prijevaru je, “privremeno, za potrebe adaptacije hotela”, ušao u jednu od soba koje je koristila udruga i između nje i ostatka prostora izbetonirao pola metra debeo zid, ispunivši ga dijelom i kamenim ulomcima, najvjerojatnije nekadašnjim okvirima prozora palače koju “obnavlja”. Prema već spomenutom Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, članak 27., “tko ima pravo na zaštitu posjeda može svoj posjed zaštititi (…) i silom od onoga tko mu posjed samovlasno oduzme (…) ako je to nužno jer bi sudska pomoć stigla prekasno, a opasnost je neposredna”. Rok je mjesec dana od otkrića upada u posjed, a tijekom tih mjesec dana rasvijetlio se niz izvjesno kaznenih radnji, ne samo “poduzetnika” koji je provalio u državno vlasništvo i oštetio kulturno dobro, već i niza vezanih institucija, pa je stoga ovaj slučaj zgodan, čisti primjer kako sustav funkcionira na ovih 15 kvadrata, a tako onda i na 15 ili 150 tisuća kvadrata. 

Potka na kojoj se pokušava dovesti u pitanje karakter ove sasvim banalne krađe jest ideja da su umjetnici “niškoristi i neradnici, sisači proračuna” koji u gradskom prostoru ostvaruju manji profit Gradu od onog koji bi ostvarivao hotel. Kada se radi o splitskoj gradskoj jezgri, jedinstvenoj upravo po tome da je “živi spomenik”, mjesto u kojem ljudi rade i obitavaju najmanje 1700 godina, takva je percepcija vrlo kratkovidna i nategnuta – korist koju gradu može donijeti još jedan hostel, hotel ili nakupina apartmana trebala bi se gledati u kontekstu UNESCO-ova brenda koji ipak predstavlja temeljnu turističku ponudu, ne samo Splita već i njegove šire okolice. Izgubi li kulturno dobro autentičnost i integritet, skida se s Liste. Treba li do tog doći da se netko dosjeti da nije bilo baš pametno potjerati sve stanare i korisnike gradskih prostora? 

Politike dodjeljivanja gradskih i državnih prostora udrugama uglavnom su nedosljedne i netransparentne u čitavoj zemlji, iako postoji načelni okvir za razvoj civilnog društva koji onim udrugama koje obavljaju socijalne funkcije koje država neće ili ne može, daju izvjesne povlastice pri najmu. Slično, i svim onim udrugama najrazličitijih profila koje obavljaju druge društvene i kulturne funkcije, a koje konačno doprinose zajednici i olakšavaju funkcioniranje lokalnih samouprava. Paušalni pregled korisnika gradskih i državnih prostora gotovo u svakom gradu u zemlji, jasno ukazuje na to da kriterij društvene korisnosti, radilo se o polju djelovanja ili o novcu koji udruga povlači iz, primjerice, EU fondova, ili o zapošljavanju, nije ključan faktor pri dodjeljivanju prostora, dok je s druge strane redovit natječajni uvjet – prostor za obavljanje djelatnosti. Uvjeti najma bitno određuju budžete pa su tako udruge u nezavidnom položaju ako se za prostor bore po pojednostavljenim “tržišnim” uvjetima – isključivo ponuđenoj svoti za mjesečni najam – a bez financijskih i ostalih elemenata poslovanja. 

Udruge koje djeluju u polju kulture naročito su opterećene anakronom percepcijom kulture kao potrošača ili društvene nadgradnje, nečega što bi se trebalo financirati samo iz viškova, ako uopće. Naročito u kontekstu hrvatske ekonomije koja ogroman dio budžeta kroz turizam vuče upravo iz kulture i kulturne ponude, gotovo svako proračunsko izdvajanje za kulturu je – investiranje. Tako je i prepoznato u nacionalnim strategijama Ministarstva kulture, no opet velik dio svih novaca i preko te linije vuče Crkva, ionako pošteđena “tržišta”. Sve one ustanove i udruge iz spektra nezavisne kulture, uz vlastitu snalažljivost, ovise i o hirovima upravitelja prostorima te raznim političkim okolnostima. U splitskom slučaju, ovise i o sposobnosti plivanja u potpunom neredu.  

Suprotno objavljenim interpretacijama u nekim medijima, udruga Adria Art Annale po zakonu ima sva prava posjeda bez obzira što joj je ugovor s Gradom istekao, a za prostor kojeg je ta oteta prostorija dio, uredno, prema primljenim uplatnicama, mjesečno plaća najam već petnaestak godina. Natječaj za gradske prostore raspisan u ljeto 2015. godine, poništen je na zahtjev 58 splitskih udruga jer u nizu stavki nije bio u skladu s Odlukom o kriterijima, mjerilima i postupku dodjele nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske na korištenje organizacijama civilnog društva radi provođenje projekata od interesa za opće dobro. Odluka jasno navodi niz kvantitativnih i kvalitativnih kriterija, od godina djelovanja i broja zaposlenih i volontera, preko kvalitete prethodnih aktivnosti i urednosti financijskog poslovanja, pa sve do relevantnosti planiranih programa za širu zajednicu. Jedini kriterij poništenog gradskog natječaja bio je financijski, a programska usmjerenost udruga sasvim irelevantna. Da nepovjerenje u pravednost provedbe takvog natječaja bude potpuna, Grad Split natječajem nije definirao ni povjerenstvo za ocjenu pristiglih prijedloga. 

Do danas je tako mnogo splitskih udruga bez potpisanih ugovora u prostorima koje su i ranije koristili, izloženih na milost i nemilost nekolicine ljudi u gradskoj upravi. U međuvremenu je Grad Split raspisivao nove natječaje istog ili sličnog sadržaja, iselio niz udruga i prodao dio nekretnina, a prema svemu sudeći, s tom se praksom misli i nastaviti. Jer, “grad je loš gospodar”. U slučaju prostorije udruge AAA, kojoj je Grad posredni posjednik, on zaista to i jest, s obzirom da nije poduzeo ništa da zaštiti imovinu kojom upravlja. No, to ne znači da njome ne treba upravljati. Možda samo treba promijeniti upravljače.

Ivica Pavić, kojem su članovi udruge i njihovi podržavatelji simbolično na radno mjesto isporučili oko kubik šute iskopane iz ilegalnog poduzetnikova zida, upravlja i “upravlja” gradskim prostorima već preko dvadeset godina. Nešto od njegove rabote postalo je čitljivije zahvaljujući nekolicini novinara i stranci Pametno koja je na početku svojeg prvog mandata uspjela popisati i javno objaviti barem dio nekretnina za koje je nadležan Grad Split, no dobar dio podataka još uvijek je nedostupan javnosti, pa čak i onima koji već više od deset godina pokušavaju napraviti Plan upravljanja starom gradskom jezgrom. Naime, iako je splitska jezgra jedan od najranije upisanih lokaliteta na Listu svjetske baštine, još uvijek ne postoji ni konzervatorska podloga za cijelu zaštićenu zonu, a još manje jasna i transparentna ideja što se s tom baštinom planira. Odnosno, samo je odabranim parovima očiju poznato što je uopće (zasad) u javnom vlasništvu, što u povratu, što namijenjeno prodaji, jednako kao što je samo odabranim parovima očiju poznato koliko Grad, a koliko ostali uključeni prihoduju od državne i gradske imovine sve ove godine. O nekoj javnoj cost/benefit analizi nema riječi, čak ni za najatraktivnije lokacije. 

Grad Split je u slučaju Dioklecijanove ulice poduzetniku prvo dozvolio da privremeno uđe u prostor udruge – pod tu je suglasnost potpisan sam Pavić – a zatim mu po prijavi provale od strane udruge naložio da je vrati u prvobitno stanje. Nalog do danas navodno nije uručen investitoru, pa on i dalje “obnavlja”, a srušeni je zid zamijenio čeličnom pločom. Nepoznato je je li provalu, građenje bez građevinske dozvole i oštećenje kulturnog dobra Grad posljednjih dana možda ipak prijavio policiji, građevinskoj inspekciji i konzervatorima. Legitimno je pitati se zašto nije odmah, bilo bi lijepo da se upita i DORH. 

Slično, samo u drugom i daleko opasnijem mjerilu ponaša se i država koja je isto “loš gospodar”. Ta je država zakonom obavezala i ovlastila Konzervatorski odjel Ministarstva kulture RH i pročelnika Radoslava Bužančića da brinu o kulturnom dobru. Gotovo punih mjesec dana od prve prijave nezakonitih radnji na neprocjenjivoj srednjovjekovnoj Palači d’Augubio – koja uopće nije dio dozvole izdane investitoru, prema Pravilniku o jednostavnim građevinama i konzervatorskoj suglasnosti, jer se nalazi na drugoj katastarskoj čestici od one na kojoj je njegov budući “hotel u zraku” – nitko iz tog ureda ili iz konzervatorske inspekcije nije zatvorio gradilište, što su obavezni, niti se udostojao građanima po Zakonu o pravu na pristup informacijama dati bilo kakav traženi dokument prema kojem se tamo gradi i/ili nalaz inspekcije. Trenutno su navodno svi ili na bolovanju ili koriste godišnji odmor, a nije nebitno ovdje pripomenuti da su svi institucionalni akteri u ovom skandalu daleko izdašnije plaćeni iz državnog proračuna od bilo koje udruge.

Početkom lipnja je Bužančiću, inače prvom susjedu sporne lokacije, dostavljen na radno mjesto arheološki materijal nađen u poduzetnikovu zidu. Nakon svega, nije vjerojatno ni da će ga protokolirana spolija potaknuti na djelovanje, kad već nije Zakon o zaštiti kulturnih dobara koji sadrži i odredbu o njegovoj kaznenoj odgovornosti, ni prijava DORH-u, no vrijedi pokušati. Vrijedi pokušati i s peticijom ministrici Nini Obuljen Koržinek, a svi su pozvani pridružiti se apelu. Iz solidarnosti, principa, odgovornosti, poštovanja ideje pravne države, ideje socijalne države, pa i iz klasičnih slobodno-tržišnih pretpostavki, svejedno. Pristanemo li na ovo pogodovanje i ovu krađu, pristajemo na sve.

Ovih 15 spornih kvadratnih metara samo su simbol odsustva kontrole, prvenstveno pravne i političke, i možemo spekulirati o kakvim se pogodovanjima radi u slučajevima značajno veće vrijednosti. S druge strane, čak i ako prostor u vlasništvu RH gledamo u sasvim tržišnim okvirima, treba jasno odrediti vrijednost i perspektivu tog resursa prije nego se njime krene trgovati. Tu i tamo se nešto parcijalno obradi, ponekad se digne i buka pa i spriječe neke štete, ali dok se ne uredi popis državne imovine i proizvedu strategije njenog upravljanja, gubitak je neminovan. S treće strane, razne društvene i financijske štete nepotrebno proizvode netransparentnost i neprimjenjivanje kriterija dodjele državnih prostora krajnjim korisnicima, a to je u ovom skupu problema jedino rješivo odmah. Ne samo da je rješivo, isključivo političkom voljom, već bi generiralo i popravljanje ostalih slojeva danas bolesnog sustava. Organizirani pritisak u tom pravcu itekako onda ima smisla, ako je među civilnim akterima za njega ostalo snage.           

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

S obzirom da je Grad Split jedan od potencijalnih prijavitelja na natječaj Europska prijestolnica kulture 2020, Platforma Doma mladih smatra da je nužno javno porazgovarati o prednostima i izazovima ovog projekta za Grad i lokalnu kulturu (kako onu institucionalnu, tako i izvaninstitucionalnu). Tim povodom gosti će biti predstavnici projekta Maribor Europska prijestolnica kulture 2012.: Peter Tomaž Dobrila, inicijator i koautor projekta Maribor EPK 2012., udruga EPEKA, Miha Horvat, Fundacija son:DA, Maribor, Marko Brumen, producent / projekt menadžer, Maribor, i Igor Baković, savjetnik Grada Splita za kulturu i znanost.

Osim predstavnika iz Maribora, na tribini će sudjelovati i predstavnici kulturnih vijeća Grada Splita, Platforme Doma mladih, kao i splitske institucionalne i izvaninstitucionalne kulture.

Tribina se održava u sklopu projekta Civilno-javna partnerstva u kulturi i hibridne institucije kojeg provodi Savez udruga Operacija Grad (Zagreb) u partnerstvu sa organizacijama Art Radionica Lazareti (Dubrovnik), Drugo more (Rijeka), Savez udruga Rojc (Pula) i Koalicija udruga mladih (Split), uz potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Organizatori tribine su Koalicija udruga mladih i Platforma Doma mladih.