Umjetnicu Sanju Iveković, profesoricu antropologije Svetlanu Slapšak, književnika Marka Pogačara i profesoricu filozofije Snježanu Prijić Samaržiju ugostio je Bojan Munjin. 

Tribina je otvorena zamolbom gostima da provedu ”inventuru napora emancipacije žena”, pri čemu su gosti iznijeli vlastite kronologije feminizma i iskustava s istim. Između nasilja i akcije naglašeno je pri prelasku na pitanje o ljutnji koju osjećaju pri vlastitom umjetničkom radu. I kao da je to oslobodilo skrivene potencijale dijaloga, one kreativne, Svetlana Slapšak i Marko Pogačar zajednički su ustvrdili snagu partizanskog pokreta žena i razarajuću moć kapitalizma. Po pitanju ljudskih prava, Slapšak je ustvrdila da je teško inzistirati na jednakosti, kad ni ”europska zajednica sama nema točan koncept ljudskih prava”. 

Munjin je održavao provokativnost tribine začudnim pitanjima poput prava žene na pobačaj, pri čemu je konstatirao da se pobačajem može lišiti života jedna buduća Sanja Iveković, ili pitanjem Marku Pogačaru o voljnosti da prihvati izloženost žene u radikalnom umjetničkom djelu. Pogačar je odbio pitanje ženskosti kao teme njemu zanimljive, uputivši na sferu uvjeta mogućnosti proizvodnje svake umjetnosti, pa tako i “ženske”, koje je, po njemu, klasno pitanje.

Upravo u pitanju klasnoga određenja feminizma i kao teorije i kao prakse, razvila se zanimljiva diskusija pri kraju tribine, otprilike odmah po spominjanju novoukletoga termina ljevica. Po Svetlani Slapšak, na našim geografskim koordinatama nema ljevice. Kaže, ”postoje mladi koji bi željeli da su ljevičari, ali ne znaju to konceptualizirati osim u terminima socijalizma i komunizma”, predlažući formulaciju kroz neki novi termin koji će nastati putem feminističke teorije i epistemologije. Nakon Pogačareva objašnjenja da postoje artikulirana pribježišta ljevice koja se svode na ozbiljan aktivistički rad  i Munjinova svraćanja pažnje Svetlani Slapšak na blokadu Filozofskoga fakulteta i Varšavske ulice, netko je iz publike zaključio da ”ljevica kod nas postoji, ali da feminizam nije njen dio”. Naime, ovdašnji se feminizam još uvijek bavi pitanjima poput emancipacije menadžerica, pritom zaboravljajući da je “menadžer” klasno određenje. 

Rasprava o pravu na pobačaj zauzela je više vremena nego što bi se očekivalo na takvome mjestu i o takvoj temi, no iznjedrila je zanimljiv zaključak Svetlane Slapšak. Ona se, nakon objašnjenja da je žensko pismo svako pismo, odnosno da pisanje, u kršćanskoj paradigmi svijeta, koincidira sa neimanjem glasa, osvrnula na cenzuru koja osjenčava svaku proizvodnju. Današnja cenzura, koja je ”kandidna, nevina”, nalazi se na najnižem nivou, na pitanjima pobačaja, referenduma, svakodnevne politike. Postavljanje težih pitanja nije jednostavno ”jer ne možete ništa protiv europskoga projekta” koji ”jednostavnije vidi”.  

Cenzure se isprva dotakla Sanja Iveković rekavši da je ”feministička kritika društva i umjetnosti još uvijek nelagodna tema”, kao što su to i pitanja siromaštva, prava na rad i obrazovanje, preraspodjele bogatstva. Pitanje cenzure nije novo niti je nestalo – ‘sponzori’ su nevidljivi ali snažni. Spomenula je autocenzuru kao mnogo veći problem, koju tako možemo objasniti i kandidnom cenzurom koju je istaknula Slapšak, ali i autocenzurom koju provodimo nad samima sobom, odbijajući da otresemo osjećaj krivnje što nismo takvi kakvi Drugi želi da budemo.

Nasilje je eskaliralo dva puta: Svetlana Slapšak i Marko Pogačar ponudili su, na trenutak, oružje kao jedino rješenje glupe i nesvjesne društvene cenzure, ne objasnivši što pod time podrazumijevaju. Sanja Iveković nasiljem je nazvala nepostojanje prava na pobačaj u Poljskoj.

Optimističan ton tribini kojoj zasigurno nisu prisustvovale sve žene koje su to možda htjele, bilo zbog rodno-spolne, bilo zbog klasne razlike, dala je Sanja Iveković spomenuvši tradicionalnu vrlinu koju je neoliberalizam zadržao: ”Kompetitivnost je ubitačna kategorija koja se njeguje”. Kao alternativu ponudila je “solidarnost kao najsubverzivniju metodu”. 

Tribina Umjetnost, žene, društvo – između nasilja i akcije održana je u knjižnici Bogdana Ogrizovića 29. ožujka, a snimka iste može se pronaći na internetskoj stranici Trećeg programa Hrvatskog radija.

Foto © Matej Grgić, tportal.hr