U trenutku gašenja, prije nešto više od tri godine, Transfer je bio jedina televizijska emisija posvećena aktualnim strujanjima u suvremenoj kulturi i umjetnosti, a staž je u toj završnoj fazi – nakon petnaestak godina u eteru – priveo kraju u grobarskoj šihti duboko iza ponoći na Drugom programu HRT-a. 

Danas, kada imamo Treći program koji je gotovo u potpunosti posvećen sadržajima iz kulture i umjetnosti, Transfer započinje novi život, ovaj put u vanjskoj produkciji kuće imena CSA, s pionirima emisije za kormilom, ali i osvježen novim imenima kritičkog promišljanja suvremene kulture. Tu je, dakako, autorica i redateljica emisije Gordana Brzović, koja zajednički s Markom Golubom iz Hrvatskog dizajnerskog društva kao suradničkim partnerom, emisiju i uređuje.

Voditeljima Ani Franjić i Korneliju Hećimoviću pridružit će se Boris Greiner, a među autorima priloga su Ivana Borovnjak, Ana Franjić, Marko Golub, Ana Kovačić, Bojan Krištofić, Bojan Mucko, Igor Ružić i Igor Sarnavka. U pripremi je i nastavak suradnje s Dejanom Kršićem, Borisom Budenom i drugim prijašnjim suradnicima, kao i sa novima koji će se pojaviti u sljedećim epizodama.

“Uz već standardnu tematiku kojom se Transfer i ranije bavio – rubne i podreprezentirane umjetničke prakse, znanost i nove tehnologije, arhitektura i urbanizam, novi mediji itd. – novost će biti tematski prilozi posvećeni, primjerice, dizajnu”, rekla nam je Ana Franjić, voditeljica i autorica priloga za Transfer. 

Za vizualni identitet emisije i najavnu špicu zaslužni su dizajneri Dario Dević i Hrvoje Živčić, za tipografiju Nikola Đurek, a za glazbu Andro Guino, dok je specijalnu špicu – “hommage Mangelosu i originalnom TF globusu po kojem je emisija bila prepoznatljiva od devedesetih” – izradila Antonija Begušić prema instalaciji Bojana Gagića, koji zajednički s Miodragom Gladovićem potpisuje i glazbu za emisiju. 

Za sada, Transfer će biti emitiran srijedom na Trećem programu HRT-a, dva puta mjesečno, u trajanju od pola sata. Prva emisija na programu je u srijedu, 14. siječnja u 22.25.

Marko Golub u uvodniku izložbe navodi sljedeće: “Više je razloga za izložbu o Transferu danas, tri godine nakon prestanka njegova emitiranja. Jedan je sama mogućnost zahvaćanja u golemu dokumentaciju o zbivanjima u području suvremenih kulturnih i umjetničkih praksi u Hrvatskoj, regiji i šire, uključujući i uvid u kritička razmišljanja aktera same scene, njihova očekivanja, rezultate i projekcije za budućnost kroz petnaest godina u kojima je Transfer predstavljao jedno od središnjih mjesta medijacije iste te kulture. Drugi razlog je sam status Transfera kao medijskog proizvoda javne televizije o čijoj višeznačnosti govori činjenica da je s jedne strane kompletan arhiv emisija ustupljen na korištenje zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti za potrebe edukacijskih točaka, dok je s druge strane istodobno u sadržajnom, formalnom, produkcijskom i medijskom smislu bez ikakve sumnje riječ o eksperimentu često daleko izvan granica ondašnjeg i današnjeg televizijskog i umjetničkog mainstreama te duboko ukorijenjenom u samu scenu gotovo kao njen integralan dio. Nije riječ o presedanu, već prije o kontinuitetu između emisija TV galerija Dunje Blažević u osamdesetima (TV galeriji je već posvećena jedna izložba u Galeriji Nova prije nekoliko godina), Petkom u 22, Radara Dalibora Martinisa i Transfera koji ga je naslijedio sredinom 90-ih.

Bizarna retrofuturistička cyberpunk/dieselpunk estetika špice i scenografije emisije podsjećala je gledatelja da će svjedočiti nečemu strašno važnom što je istodobno i popularno i pametno i vizionarsko i ironično, dok su trikovi i intervencije u televizijskoj montaži i kućnoj radinosti, u rasponu od pedantnih do frenetičnih, otkrivali snalažljivost i istraživački odnos prema televizijskom mediju. Ovo posljednje najdosljednije je ostvareno kroz Transferovu i Bastardovu (Arkzin) koprodukciju Teorijskih filmova. Najjednostavnije opisani kao vizualizirana teorija između EPP-a, intelektualnog hard-corea i priče za laku noć, Teorijski filmovi su prava mala čudovišta u televizijskoj formi koja su u jednom mahu težila prosvjećivati i ostaviti efektan dojam, katkad sažimajući čitave teorijske sklopove u didaktičke igrane ili tipografske sekvence, a katkad ih slobodno prevodeći u kratke vizualne i verbalne provokacije na aktualnu društvenu ili političku temu. Prvih trideset realizirao je od 1999. do 2002. Dejan Kršić u suradnji s autoricom i redateljicom emisije Gordanom Brzović, dok je posljednjih nekoliko u razdoblju od 2003. do 2004, realizirao Dejan Dragosavac Ruta u suradnji s kustoskim timom Kontejner. Transfer je i u nizu drugih slučajeva bio poligonom za umjetničke i kritičke iskaze i prakse. Tomislav Gotovac je više puta nastupao u Transferu koristeći ga kao komunikacijski kanal za svoju praksu Paranoia View Arta – fantastično uvjerljivog sklopa povijesti umjetnosti i političkih teorija urota. Ladislav Galeta u istoj je emisiji vidio mogućnost ekstenzije vlastitog edukacijskog djelovanja te je u sklopu Transfera predstavljao i puštao kratke eksperimentalne filmove internacionalnih autora. U prvim sezonama Transfera, zahvaljujući angažmanu Ane Savić Gecan, voditeljica u Transferovom studiju u svakoj je emisiji prezentirala radove mladih odjevnih dizajnera i dizajnerica.

Mreža suradnika i sudionika iz današnje je perspektive impresivna – kao novinari, reporteri i snimatelji o sadržaju Transfera brinuli su se u brojnim slučajevima upravo oni autori koji su i sami bili akteri umjetničkih događanja koje je Transfer pratio – od medijske umjetnosti, preko dizajna, stručnog i teorijskog izdavaštva, aktivizma do kazališta i suvremenog plesa. Uz izvrsne priloge Kristine Leko, Ive Radmile Janković i niza drugih, tu je možda najočigledniji primjer Olge Majcen i Sunčice Ostoić, najagilnijeg novinarskog tandema koji je senzibilitet za radikalne medijske, tehnološke i tjelesne umjetničke prakse paralelno zagovarao i u Transferu i kroz aktivnosti Kontejnera. O iznimno aktivnom praćenju međunarodnih zbivanja govore i čitave tematske emisije o velikim inozemnim izložbama i festivalima poput Ars Electronicae, Transmediala, Venecijanskog bijenala i drugih. Videomaterijale i intervjue s vlastitih putovanja širom svijeta skupljali su i dopremali u montažu HTV-a i brojni umjetnici i kustosi poput Mladena Stilinovića, Branke Stipančić i Darka Fritza, dok je zastupljenost regionalne scene u Transferovim prilozima počivala na trajnoj neformalnoj razmjeni s, primjerice, Galerijom Kapelica i ŠKUC-om u Ljubljani.

Što danas čini prepoznatljivi ikonički identitet Transfera? Jednim dijelom svakako već spomenute efektne scenografije Svena Stilinovića i Davora Antolića Antasa u prvoj, i HTV-ovog kućnog dizajnera Dinka Cepaka u drugoj fazi. Svakako analogni i digitalni montažerski trikovi kao proizašli iz davnih i nikad snimljenih sf-filmova. Ali daleko najviše čine ga svi vizualni sadržaji koje je Transfer, dokumentirajući ih, upio u sebe kao svoj integralan dio – od titrajućih ekrana i začudnih tehnoloških instalacija na izložbama medijske umjetnosti, preko prisvojenih vizuala kojima su se ilustrirali apstraktni teorijski iskazi, do lica bezbrojnih protagonista progresivnih zbivanja koji argumentiraju, obrazlažu i brane svoje umjetničke i teorijske pozicije.”