Udruga Drugo more trinaestu godinu zaredom u Rijeci organizira festival Moje, tvoje, naše, koji se održava od 22. do 24. ožujka u galeriji Mali salon i Filodrammatici. Naglasak ovogodišnjeg izdanja festivala je na problematici transnacionalizma, društvenog fenomena i područja znanstvenog istraživanja koji proizlazi iz sve veće povezanosti među ljudima i opadajućom ekonomskom i društvenom važnosti granica između nacionalnih država.

U četvrtak, 22. ožujka u 20 sati, u galeriji Mali salon otvara se izložba Transnacionalizmi koja donosi radove renomiranih svjetskih umjetnika – Juliana Olivera, Daniele Ortiz, Jeremyja Hutchisona, Raphaëla Fabrea, Jonasa Staala te skupina Studio Folder (Marco Ferrari i Elisa Pasqual) i They Are Here (Helen Walker i Harun Morrison). Izložba istražuje načine na koje nove tehnologije, nove vrste zajednica i novi oblici identiteta preoblikuju geopolitičku kartu svijeta, a moguće ju je posjetiti do 14. travnja.

Novomedijski radovi predstavljeni na izložbi bili su izlagani u brojnim galerijama i umjetničkim festivalima, a o njima su sa zanimanjem pisali mnogi svjetski i neki domaći mediji. Među radovima se nalazi interaktivna instalacija koja istražuje najudaljenije alpske predjele, gdje se granice između Italije i Austrije pomiču zajedno s pomicanjem glečera uslijed posljedica klimatskih promjena. U Malom salonu izlaže se i digitalna karta na kojoj se državne granice premještaju u trenutku kada se mobitel prebaci na mrežu u susjednoj državi, kao i osobna iskaznica koju je francuska državna birokracija izdala iako je priložena fotografija bila u potpunosti izrađena pomoću kompjuterske tehnologije.

U velikoj dvorani Filodrammatice održava se rasprava gostujućih izlagača o tome hoće li se tehnologije i zajednice koje ne poznaju granice nastaviti razvijati i rušiti barijere između naroda i građana, ili će rastući valovi migracije, klimatskih promjena, separatizma i nacionalizma voditi prema još razlomljenijoj budućnosti.

U petak 23. ožujka, posjetitelje očekuje izlaganje publicista i umjetnika Jamesa Bridlea, novinarke New York Timesa i nekadašnja zaposlenica Al Jazeere i Reutersa Atosse Araxia Abrahamian, te aktivist i jedan od začetnika net.arta Heath Bunting. Idućeg dana, u subotu 24. ožujka, prezentacije održavaju riječki kulturolog Aljoša Pužar, koji trenutno predaje na Fakultetu za društvene znanosti u Ljubljani, glavni analitičar Centra za mirovne studije Gordan Bosanac, i milanski arhitekt i dizajner Marco Ferrari, suosnivač spomenute skupine Studio Folder. Polusatna izlaganja održavaju se na engleskom jeziku i oba dana započinju u 18 sati, a po njihovom završetku slijedi rasprava.

Ulaz na sve programe je besplatan. Više o izloženim radovima i njihovim autorima, kao i o predavačima i njihovim izlaganjima, saznajte na internetskoj stranici Drugog mora.

Ana Brakus iz CESI-ja, Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije i Dragan Zelić iz GONG-a, predstavljajući Platformu 112 na tiskovnoj su konferenciji komentirali 100 dana rada Vlade premijera Tihomira Oreškovića. 

“Platforma 112 izražava svoju duboku zabrinutost s postupcima nove Vlade koji urušavaju dosegnutu kvalitetu demokracije i poštivanja ljudskih prava te traži da se hitno i bezrezervno prestane s rastakanjem demokratskih institucija, urušavanjem socijalne države, te ugrožavanjem slobode medija, opstruiranja građanskog udruživanja i kritičkog civilnog društva”, rekao je Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije.

Jedinom se istinskom “reformom”, što je pojam koji se u ovom slučaju pravom ima staviti u navodnike, pokazalo sustavnu transformaciju Hrvatske u državu u kojoj “kritičkom mišljenju, demokratskom pluralizmu izražavanja i pluralizmu interpretacija prošlosti, slobodi medija, poštivanju ljudskih prava i različitosti”.

Platforma 112, široka inicijative iza čijeg imena stoji šezdesetak organizacija civilnog društva koje se niz godina bave zaštitom ljudskih prava, demokratizacijom, izgradnjom mira, suzbijanjem korupcije i zaštitom javnih resursa i okoliša, stoga traži javnu i nedvosmislenu osudu i sankcioniranje svakog pojedinačnog i grupnog isticanja ustaških simbola i parola, te u tom smislu smjenu ministra Hasanbegovića što “treba biti prvi, ali nikako i zadnji korak”.

Svakodnevni pritisci, orkestrirano i netransparentno uništavanje neprofitnih medija, političko kadroviranje na HRT-u, perfidni inženjering u sustavu potpora za razvoja civilnog društva i kritičkih programa u kulturi, rasprodaja društvene imovine, uvođenje nadstandarda u javno zdravstvo, podizanje dobne granice za umirovljenje, samo su neke od “reformi” koje je ova Vlada iznjedrila u proteklih 100 dana upravljanja zemljom.    

“Pitamo se koliko bi ljudi glasalo za Vladu da su na plakatima oglašavali da će smanjiti socijalna davanja, slobode medija, smanjivati ljudska prava, uvesti nadstandard u zdravstvo, da će on funkcionirati tako da je tu za one koji mogu platiti uslugu. Koliko bi ljudi glasalo za Vladu da su na plakatima jasno rekli da će se povećati dob za odlazak u mirovinu na 67 godina i da su znali da će Hasanbegović bit na čelu ministarstva i provoditi asolutnu cenzuru”, rekla je Ana Brakus.

Demokracija nije vladavina većine nad manjinom, ističe se u priopćenju Platforme 112, već sustav koji štiti sve građane i brani prava svih manjina; sustav u kojem sloboda pojedinca prestaje tamo gdje počinju prava druge osobe; sustav u kojem pojedinci i skupine imaju pravo u javnosti izražavati kritičke stavove i mišljenja. To je ono što su birači odabrali.

“Predsjednik Vlade Orešković, ali i cijela vladajuća koalicija snose  odgovornost za stanje u zemlji i ne mogu se skrivati iza pojedinih resora. Socio-ekonomski razvoj Hrvatske neće biti moguć bez poštivanja temeljenih ljudskih prava i sloboda”, zaključio je Gordan Bosanac.

Trenutno stanje, ali i izostanak jasnih poteza pa i negativnih trendova u područjima rodne ravnopravnosti, sigurnosnih politika, obrazovanja, vanjske politike, socio-ekonomske politike, suzbijanja korupcije, civilnih žrtava rata, okoliša i održivog razvoja, uz jasan naglasak na porast demokratske regresije i ugrožavanja temeljnih ljudskih prava, detaljno je dokumentirano u izvještaju “Osvrt na prvih 100 dana rada Vlade premijera Tihomira Oreškovića”.

Piše: Matija Mrakovčić

Krajem travnja, u Čakovcu je okupljena Inicijativa 1729/2 s ciljem stvaranja Društvenog centra Čakovec u prostorima nekadašnje vojarne. Neformalna mreža nazvana je po katastarskoj čestici pod tim brojem, a trenutno okuplja desetak lokalnih organizacija civilnog društva i dvadesetak pojedinaca iz lokalne zajednice uz potporu nacionalnih organizacija i platformi (Savez udruga Klubtura, Pravo na grad, Mreža mladih Hrvatske) te drugih relevantnih sudionika u lokalnoj zajednici, poput Tehnološko-inovacijskog centra Međimurja i REDEA – Regionalne razvojne agencije Međimurje.

O čakovečkom društveno-kulturnom kontekstu

U Čakovcu se već nekoliko godina razvijaju dva društvenopoduzetnička pothvata koje je pokrenula udruga Autonomni centar – ACT: Socijalna zadruga Humana Nova i ACT Printlab. Zadruga Humana Nova uz sakupljanje i sortiranje odjeće razvija poslovnu aktivnost upcyclinga odjeće i proizvodnje unikatnih odjevnih i uporabnih predmeta od ostataka industrijskog tekstila. Dizajn studio ACT Printlab osnovan 2007. godine organizacijama civilnog društva i drugim neprofitnim organizacijama nudi kreiranje vizualnog identiteta, grafičko oblikovanje i prijelom, izradu web stranica, print i tisak, a početkom 2014. udruga ACT osnovala je i ACT Press – društveno poduzeće za izdavačke djelatnosti. ACT Grupa je konzorcij organizacija i pojedinaca koji promiču, razvijaju i unapređuju društveno odgovorno ponašanje i poslovanje, društvenu i solidarnu ekonomiju, društveno poduzetništvo i civilno društvo, a uz društvena poduzeća Autonomnog centra, grupu čine i CEDRA Čakovec, Centar za pomoć u kući Međimurske županije i Socijalna poljoprivredna zadruga Domači vrt.

Osim ACT Grupe, inicijativu 1729/2 čine udruge poput CeZama, Hrvatskog društva likovnih umjetnika Međimurja ili Međimurske udruge za ranu intervenciju u djetinjstvu, potom pojedinci, građani, aktivisti, nezavisni kulturni radnici, umjetnici, arhitekti. Pozamašan popis sudionika priče o Društvenom centru Čakovec stvara i pozamašan pritisak na strukture vlasti, Grad i Županiju, pogotovo u gradu poput Čakovca prepoznatom kao okruženju za kvalitetniji razvoj pojedinca čemu svakako u prilog ide i povijest ACT-a i njihov nesumnjiv doprinos rastu i razvoju osvještene zajednice. Na tribini u sklopu Clubture foruma pod nazivom Društveni centar Čakovec: izazovi i prilike, održanoj u dvorani Zrinski zgrade Scheier 17. lipnja, na kojoj su sudjelovali predstavnici civilne inicijative te predstavnici Grada i Županije, ideja o osnivanju Društvenog centra jednoglasno je podržana. No, kako se pokazalo, situacija je poprilično zamršena, a uzroci komplikacije sežu u sada već daleku 2006. godinu.

Kronologija vlasništva i preuzetih obaveza

Nakon što je MORH te godine napustio objekte bivše vojarne Nikola Šubić Zrinski i časničkog doma u Čakovcu te vojni poligon Gmajna na području grada Čakovca i općine Pribislavec, 5. lipnja 2007. godine navedeni su prostori prešli u ruke Međimurske županije, piše Lidija Knežević na portalu obris.org. Ugovor o primopredaji potpisali su tadašnji premijer Ivo Sanader i međimurski župan Josip Posavec. Time je okončano dvije godine dugo razdoblje rješavanja bivših vojnih nekretnina na području Međimurja, a vrijednost ovih nekretnina procijenjena je na 67 milijuna kuna. Zauzvrat, Međimurska županija trebala je za potrebe Ministarstva obrane do kraja 2011. godine izgraditi 10 skladišta te osigurati 350 četvornih metara prikladnog uredskog prostora za potrebe MORH-a. Prijedlog idejnog rješenja organizacije prostora u bivšim vojnim objektima osmislila je REDEA – Regionalna razvojna agencija Međimurja te je prostor od ukupno 55 hektara zamišljen u dva segmenta koja bi se međusobno upotpunjavala – bili bi tamo Centar znanja i Poslovna zona, dok bi se postupno ostali objekti prilagodili za Međimursko sveučilište koje je s radom počelo tek 2008. godine.

U prostoru Časničkog doma danas su caffe bar i izložbeni prostor kojim upravlja gradska tvrtka. Veći dio prostora je prazan, a cijeli je prostor inače prepušten Gradu Čakovcu. Županija je prodala Gradu prostor za 3,5 milijuna kuna, a sporazumom tadašnjih gradonačelnika i župana u prostoru je trebao biti smješten i Dječji odjel knjižnice, no desetak godina kasnije, nakon prokišnjavanja i nastanka štete koju se Grad 2012. godine obvezao sanirati s oko 260 000 kuna, do saniranja prostora, a još manje otvaranja Dječjeg odjela nije došlo. U jednoj zgradi uređeni su prostori za potrebe Veleučilišta, u druge dvije za Tehnološko-inovacijski centar te u četvrtom za potrebe REDEA-e, Međimursku energetsku agenciju, Obiteljski centar i Međimurje investicije i nekretnine. U srpnju 2012. godine, Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU dalo je Međimurskoj županiji 207 tisuća kuna za izradu projektne dokumentacije potrebne za rekonstrukciju i prenamjenu dodatnog objekta Veleučilišta.

Problem nastaje u ispunjavanju spomenute obveze Županije prema MORH-u. Prema ugovoru, Županija je trebala izgraditi 10 skladišta, a ako to ne bi učinila, Republika Hrvatska preuzima svoje objekte natrag. No, ništa se od toga nije ostvarilo. Županija, naime, smatra da bi plaćanjem izgradnje vojnih skladišta bila dovedena u neravnopravan položaj prema ostalim jedinicama lokalne i regionalne samouprave, od kojih je velika većina vojne objekte dobila bez naknade, a određeni broj ih je i komercijalizirao. Temeljem Vladina priznanja ulaganja Međimurske županije u javne sadržaje, Županija zahtijeva da im se bivši vojni prostor prepusti bez ikakve naknade, a i dug za komunalnu naknadu za razdoblje od 2004. do 2007. godine, u iznosu od oko 700 tisuća kuna, nastao nakon što je MORH prestao plaćati naknadu tvrdeći da neperspektivna vojarna nije u funkciji, daljnji je argument za prepuštanje objekata Županiji. U međuvremenu MORH je Županiji nudio nagodbe, tražeći da izgradi barem 6 skladišta, no Županija ponuđene nagodbe nije prihvatila, te je jedno od rješenja i ponovno knjiženje Republike Hrvatske na bivše vojne nekretnine u Čakovcu.

Trenutno stanje

Dakle, radi se o prostoru u vlasništvu Međimurske županije, u cijelosti prepuštenom Gradu Čakovcu na upravljanje. Obveznik ugovora s MORH-om je Županija, a direktna je posljedica neispunjenja ugovorne obaveze nemogućnost postupanja s prostorom, odnosno vezane ruke Grada u njegovoj dodjeli civilnoj inicijativi. Župan Matija Posavec, govoreći na tribini u zgradi Scheier, istaknuo je da je pitanje vlasništva dodatno zakomplicirano nakon što je Hrvatska ušla u NATO savez, a izgradnja obećanih skladišta dvostruko poskupila te sada iznosi 70% ukupnog prihoda Županije. Zamjenik gradonačelnika Romano Bogdan zamjera pritiscima države jer smatra da bi novaca za sve bilo “kada bi država napokon provela dosljednu i potpunu decentralizaciju. S obzirom na to da državna uprava zahtijeva ulaganja lokalne uprave u nešto što lokalnoj zajednici ne treba, lokalna zajednica ostaje bez novaca za svoje potrebe”. Unatoč tome što su obojica izrazila punu podršku inicijativi za Društveni centar, ostao je dojam da su i njihove ruke vezane potraživanjima iz ugovora te da će još neko vrijeme morati balansirati između željenog civilno-javnog partnerstva koje predlaže inicijativa i ugovornih obaveza koje su potpisale bivše vlasti. 

Što se tiče prostora bivše vojarne, kako je rečeno na tribini, još od odlaska MORH-a civilno društvo, u suradnji s arhitektom Lorandom Klemenčićem, počinje promišljati što učiniti s prostorom. Godine 2006. projekt Park kulture i znanosti urudžbiran je pri Međimurskoj županiji, bez odgovora do današnjih dana. Od 2006. do 2009. godina udruga ACT traži prostor za Klub mladih te organizira tribine, okrugle stolove i provodi zagovaračke aktivnosti. Rezultat je toga otvaranje prostora Prostor kao centra za mlade smještenog u kompleksu gdje je i ACT, a čije troškove najma pokriva Grad. Već 2009. godine desetak lokalnih organizacija civilnog društva pokreće kampanju za propitivanja korištenja prostora u vlasništvu Grada, a 2013. ACT Grupa počinje tražiti prostor u gradu za smještaj konzorcija. Između nekoliko opcija sjetili su se stare vojarne koja ispada prevelika za njih sa svojih 2,5 hektara neiskorištenog prostora, no koja ima sjajan potencijal za društveno-kulturni centar. Nakon toga kreću u pregovore sa Županijom i Gradom te se nakon procjene zemljišta cijena naglo udvostručava, baš kao i u slučaju cijene izgradnje MORH-ovih skladišta. Zemljište na kojem se nalazi bivša vojarna u prostornim se planovima vodi kao mješovito odnosno na njemu je moguća gradnja biločega. Iako pregovori i dalju traju, prostor je dan na privremeno korištenje (bez definiranja roka) inicijativi 1792/2 čija je vizija samoodrživ model upravljanja i djelovanja. ACT je udruga koja zastupa Inicijativu u pregovorima s vlasnicima prostora, i Gradom i Županijom, a nedavno su se prijavili i na poziv Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva za iskaz interesa gradova za uspostavu razvojne suradnje financiranja društveno-kulturnih centara iz strukturnih fondova EU. Potpisan je tripartitni ugovor te bi u sljedećem razdoblju u krugu budućeg Društvenog centra trebao nastati i Regionalni centar za pomoć djeci s poteškoćama u razvoju i kampus koji bi primao do 600 studenata.

Ništa nas ne spriječava da zajedno osnivamo javne ustanove

Teo Petričević iz ACT-a na spomenutoj je tribini rekao kako je trenutak za djelovanje upravo sada: financijski okvir je povoljan, Međimurje je puno incijativa koje moraju spojiti svoja znanja i vještine, potpora šire javnosti je jaka, a projekt ima mogućnost zapošljavanja velikog broja ljudi. Na tribini je sudjelovala i Emina Višnić, ravnateljica Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade – POGON osnovanog kao javno-civilno partnerstvo, koje je predstavila kao oslanjanje na resurse iz javne domene radi razvoja civilnog društva – resursi ostaju u javnoj domeni no ne kontrolira ih isključivo vlast. Inicijativa najčešće dolazi odozdo, a vezana je uz postojeću infrastrukturu, gotovo nikad uz novu, modeli suradnje temeljeni su na otvorenosti i dostupnosti. Radi se o prostorima društvenosti koji proizvode društveno dobro, a njihovi su preduvjeti načelna spremnost lokalnih vlasti, investicije iz EU fondova te regulatorni okvir na razini države. Prema Zakonu o upravljanju javnim ustanovama u kulturi, istaknula je, “ništa nas ne spriječava da zajedno osnivamo javne ustanove”, odnosno da svaki partner sudjeluje u svojim okvirima, ulažući infrastrukturu i druge resurse ili predlažući i provodeći programe. 

Svakako, bilo je nesvakidašnje iskustvo u Čakovcu vidjeti javnu vlast i civilnu scenu jednoglasnu u podržavanju ideje koja bi trebala lokalnoj zajednici omogućiti rast i razvoj u pogledu održivosti, uključivosti i pluralizma, razvoj koji je mnogim predstavnicima lokalnih vlasti u Hrvatskoj mantra koju vole ponavljati, no ne i zaista provoditi, unatoč postojanju resursa. Što se tiče vojnih nekretnina, Republika Hrvatska peta je u Europi, iza skandinavskih zemalja, po veličini imovine u državnom vlasništvu te, riječima Gordana Bosanca iz Centra za mirovne studije koji je također sudjelovao na tribini, “prostora ima za sve”. MORH je 2013. godine objavio evidenciju vojnih nekretnina među kojima se nalazi 226 perspektivnih nekretnina koje koriste Oružane snage i MORH te 392 neperspektivne vojne nekretnine, kao i 358 nekretnina koje su predane državnim tijelima nadležnim za upravljanje i raspolaganje imovinom u vlasništvu Republike. MORH je najavio kako će nakon izvršenog popisa izdvojiti perspektivnu imovinu koju će zadržati i njome raspolagati, a ostalu imovinu koja je neperspektivna predat će Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). DUUDI pak u svojoj strategiji za 2014. godinu navodi kako će se vojne nekretnine ustupati zainteresiranim stranama po najvažnijem kriteriju – razvojnim projektima i sukladnosti prostornom uređenju. Bosanac je također istaknuo da se među novim smjernicama DUUDI-ja nalazi i odluka da se nekretnine neće moći prepuštati organizacijama civilnog društva, već samo lokalnim zajednicama. 

Budućnost Društvenog centra Čakovec tako se zasad nalazi između potraživanja države, podrške lokalnih i regionalnih vlasti i rada civilnog sektora na zasnivanju samoodrživog modela korištenja i upravljanja javnim resursom. Unatoč dobroj volji svih zainteresiranih, ipak je evidentno da su najveću štetu današnjim nastojanjima nanijeli dogovori i pregovori nekih bivših vlasnika javnog interesa koji su naslijeđe odbijanja odgovornosti i čekanja da “stvar prođe” prenijeli i na aktualne vlasti, a koje će to, izgledno je, nastaviti prenositi i na buduće generacije. U to kontekstu, javni prostor u službi javnog interesa pokazuje se kao prva stepenica u zajedničkoj borbi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Matija Mrakovčić

Nakon industrijskih kompleksa Stare klaonice i bivše Tvornice željezničkih vozila Gredelj, međunarodni festival dizajna Dan D za svoje je peto izdanje odabrao prostore bivše vojne bolnice u Vlaškoj ulici u Zagrebu. U sklopu festivala, održana je tribina u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva i Centra za mirovne studije, naslovljena Kome pri(o)padaju demilitarizirani prostori?, a koja je obuhvatila tri osnovna pitanja: kako upravljati bivšim vojnim prostorima, kako provoditi proces konverzije koji je uključiv prema lokalnoj zajednici, te kako uravnotežiti javni i privatni interes pri namjeni ovih objekata. Tribinu je moderirao CMS-ov Gordan Bosanac čiji je tekst o prošlosti prostora u Vlaškoj 87 i potrebi zagovaranja javnog interesa u upravljanju državnom imovinom otisnut na dizajnerski uspješno izvedenom formatu razglednice, a koju je svatko mogao poslati gradonačelniku Zagreba s upitom o sadašnjosti i budućnosti namjene tog prostora. 

Naime, raspadom Jugoslavije, na teritoriju Hrvatske zatekao se čitav niz vojnih prostora koje je naslijedilo Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. Smanjenjem opsega Hrvatske vojske, brojne vojne nekretnine počele su MORH-u predstavljati sve veći teret za održavanje te su s vremenom pojedini vojni prostori postepeno napuštani. Sam sustav konverzija vojnih u civilne prostore nikada nije bio do kraja uređen i ostavljao je diskrecijsko-lobistički prostor kroz koji su pojedine jedinice lokalne samouprave dolazile u posjed reprezentativnih prostora. Konkretno, prostor od 12 000 kvadrata u Vlaškoj predan je u vlasništvo Gradu Zagrebu i otada zjapi prazan i neiskorišten.

Igor Tabak, neovisni vojni analitičar, napomenuo je da od izgradnje 1862. godine svi režimi, države, gradske uprave i ministarstva žele ostaviti dojam da im je stalo do tog prostora, pa su tako zabilježena povremena uređenja u vidu bojanja zidova, lakiranja podova, pa čak i (loše izvedenog) uvođenja centralnog grijanja, no jasno je da odlaskom države iz prostora nadležna tijela igraju s njim ping-pong te on postaje slika institucionalne nepažnje. Republika Hrvatska donedavno nije imala jasnu strategiju što učiniti s bivšim vojnim prostorima, a ponajmanje kako u procese konverzija uključivati građane. Primjeri su relativno uspješnih konverzija u novijoj povijesti kampus Borongaj u Zagrebu ili Gradska knjižnica u Zadru. S druge strane, oni bivši vojni prostori koji su predani lokalnoj samoupravi, a prenamjene se nisu dogodile, izloženi su potpunoj devastaciji.

MORH je 2013. godine objavio evidenciju vojnih nekretnina među kojima se nalazi 226 perspektivnih nekretnina koje koriste Oružane snage i MORH te 392 neperspektivne vojne nekretnine, kao i 358 nekretnina koje su predane državnim tijelima nadležnim za upravljanje i raspolaganje imovinom u vlasništvu Republike. MORH je najavio kako će nakon izvršenog popisa izdvojiti perspektivnu imovinu koju će zadržati i njome raspolagati, a ostalu imovinu koja je neperspektivna predat će Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). DUUDI je osnovan u prosincu 2011. godine i, kako piše na službenim mu stranicama, nije pravni sljednik niti jednog sličnog tijela. Služi kao koordinacijsko tijelo za upravljanje državnom imovinom – i to svom imovinom, od nekretnina preko dionica do trgovačkih društava. 

Zamjenik predstojnika DUUDI-ja Alen Čičak na početku je spomenuo slab odaziv građana na javne rasprave o strategiji i zakonu o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske. Kao osnovni problem u konverziji bivših vojnih prostora naveo je njihovo poklanjanje bez kriterija, planova i natječaja jedinicama lokalne samouprave koje se na temelju njih onda zadužuju i podižu kredite. Zanimljiv je podatak da u prosjeku na 100 metara kvadratnih u prostorima u državnom vlasništvu radi jedan građanin. Što se tiče prostora u Vlaškoj, Čičak je prijenos vlasništva na Grad Zagreb opisao kao “Sanader i Bandić zamijenili su zgrade”, neimenovavši objekt u Krajiškoj ulici koji je državi dan u zamjenu. Čičak je napomenuo da se radi o prijenosu u kojem je država izgubila mnogo i u financijskom i u prostornom smislu. Naime, kad bi uredi državne uprave radili u prostorima koji su u državnom vlasništvu, država bi uštedila milijune na poprilično skupim najamninama koje sada plaća i u tom je kontekstu važan podatak da je Republika Hrvatska peta u Europi, iza skandinavskih zemalja, po veličini imovine u državnom vlasništvu.

DUUDI u svojoj strategiji za 2014. godinu navodi kako će se vojne nekretnine ustupati zainteresiranim stranama po najvažnijem kriteriju – razvojnim projektima i sukladnosti prostornom uređenju. Prostorno planiranje tako se ispostavilo kao najveći problem u dodjeljivanju državne imovine, konkretno nekretnina: njih čak 900 u MORH-ovim se popisima vodi kao prostore posebne namjene iako oni to više nisu. Čičak je spomenuo vojarnu Jelas u Slavonskom Brodu koja se nalazi u centru grada i koja bi mogla zadovoljavati komunalne i kulturne potrebe građana, no vojarna je neiskorištena otkako je darovana Gradu. S druge je strane primjer vojarne u Otočcu, prostor od 14 000 kvadrata koji je općina dala građanima na korištenje.

Na tribini je gostovala i Dušica Radojčić iz udruge Zelena Istra i građanske inicijative Volim Pulu! koja je prisutne upoznala s nastankom inicijative povodom projekta Brijuni rivijera, započetim 2000. godine, a koji je svoju prvu javnu raspravu dočekao tek 2013. godine. Trenutno je aktualno pitanje Muzila, poluotoka veličine petine Pule koji je više od sto godina bio isključivo vojno područje, a sada su pulski gradski vijećnici izglasali izmjene i dopune Prostornog plana uređenja grada i GUP kojim su omogućili izgradnju elitnog turističkog kompleksa s 2500 postelja, terenima za golf, marinom i hotelima na tom području. Radojčić je istaknula da je Pula kao (bivše) strateško vojno područje prepuno vojnih kompleksa i nekretnina, pogotovo na sjeveru i jugu grada, no da je odlaskom vojske iz sjevernog dijela došlo do potpune devastacije, a u takvoj je sada situaciji i Muzil. Istaknula je da kod nas ne postoji pojam privremenog korištenja prostora, odnosno u vremenu od izglasavanja plana do njegove realizacije, te naglasila opravdanu bojazan građana za budućnost prostora ukoliko vojska napusti Muzil, a investitora nema na vidiku.

Upravo je slučaj Muzila posljednji primjer nepostojanja dijaloga u procesu donošenja odluka o upravljanju i korištenju imovine odnosno nekretnina u državnom vlasništvu. S druge je strane primjer Društvenog centra Karlo Rojc, bivše vojarne u Puli, koji je okupacijom građanskih inicijativa 1997. godine postao jedan od ključnih prostora aktera koji rade u javnom interesu. Konverzija prostora dugotrajan je proces koji zahtijeva planiranje, istaknuo je Kruno Kardov s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je svoju doktorsku tezu posvetio upravo vojnim prostorima u Hrvatskoj. No, nažalost u Hrvatskoj se to rijetko događa, a javnost je iz tih procesa uglavnom isključena, osim u sporadičnim situacijama kada interni birokratski sukobi koji usporavaju proces otvaraju prostor za javnu debatu. 

Tako je prostor u Vlaškoj postao privremeno utočište građanske inicijative Muzej ulične umjetnosti i festivala Dan D, a tribina održana u njemu prvi glas o potrebi transparentnog, uključivog i održivog upravljanja prostorima u vlasništvu države, dakle u zajedničkom vlasništvu svih nas.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Gordan Bosanac, analitičar Centra za mirovne studije, govorit će u segmentu Institucionalno zagovaranje, Teodor  Celakoski, aktivist Prava na grad, u segmentu Taktikčke platforme, performativne akcije i kombiniranje metoda, a Jelena Miloš, sudionica studentske blokade i članica Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju, u segmentu Blokada, direktnodemokratske metode (plenumi), povezanost s radničkim borbama. Svoj pogled na profesionalizaciju, organizacijsko djelovanje, kombiniranje metoda, stvaranje veza i potrebnih savezništva dat će i dugogodišnji aktivisti Suzana Kunac (Socijalna politika i uključivanje – SPUK) i Tomislav Medak (Multimedijalni Institut – mama).

Predavanje će se održati u četvrtak, 17. travnja u 19 sati, a to će ujedno biti i zadnji dan kako je otvorena čitaonica s publikacijama na temu aktivističkih praksi i razvoja civilnog društva na ovim prostorima u posljednja tri desetljeća.

Suorganizatori programa su Mirovni studiji – prostor za nemirne građane i WHW. 

Ta vrlo dobro organizirana grupacija usvojila je u svom djelovanju diskurse ljudskih prava i demokratskih procesa te za diskriminirajuće ciljeve koristi strategije građanskog prosvjeda i političke kampanje dok istovremeno pitanja seksualnosti ograničava na sferu privatnosti i smješta unutar okvira nacionalne hetero-kulture, katoličkog morala i tradicijskih/obiteljskih vrijednosti. Trenutni razvoj događaja ukazuje na to kako Katolička crkva i priključene organizacije pokušavaju ojačati utjecaj u području svjetovnih, građanskih pitanja, kao i na zloupotrebu političke moći značajnim uplitanjem u privatne živote hrvatskih građanki i građana, te otvorenim poticanje homofobije, transfobije, netolerancije i diskriminacije. 

Izlaganja na ovom panelu bave se analizom i komentiraju navedene društvene i političke procese u odnosu na diskurse javnih politika, ljudskih prava, demokracije, civilnog društva te medijskih prezentacija.

Na tribini u petak, 13. prosinca, u 18 sati u Galeriji Nova sudjeluju Marina Škrabalo, aktivistkinja i istraživačica, Sanja Cesar, feministkinja i jedna od osnivačica CESI-ja, Gordan Bosanac, aktivist za ljudska prava, i Barbara Matejčić, slobodna novinarka. Koncepciju tribine potpisuje i moderira Amir Hodžić.

Knjiga je nastala povodom dvadesete godišnjice postojanja Antiratne kampanje – ARK i predstavlja donekle sustavno izdanje o toj aktivističkoj udruzi, čime je po prvi put ukoričena konstitucija i samopotvrda identiteta i stavova ARK-a. Osim transkripta prošlogodišnjeg okruglog stola održanog na istu temu i dva transkripta razgovora osnivača/ica, knjiga donosi kronologiju ARK-a, dio izvornih dokumenata, a priloženi su i razgovori Vesne Janković sa stranim aktivistima ARK-a, kao i kraći teorijski tekst Bojana Bilića. U Neispričanoj povijesti može se naći popis osnivača/ica udruge, kao i grafički prikaz mreže udruga koje su nastale iz ARK-ove baze.

Nakon uvodnih riječi Vesne Kesić koja je naglasila da se radi o kolektivnom projektu sudionika Antiratne kampanje, prije samih urednika publici se obratio sociolog Ozren Žunec koji je konstatirao kako mu je, kao sudioniku “ratne kampanje” bilo, kroz ovu knjigu, dirljivo vidjeti drugu stranu aktivizma u tom razdoblju. Pohvalio je “fizičku i intelektualno-moralnu hrabrost” sudionika ARK-a kao iskorak van normativne definicije rata, kao priznatog i uređenog nasilja, prema poštovanju društvenih normi koje se obično odnose na mirnodobske situacije. Takav način inzistiranja na normalizaciji društva, tj. nenasilju i normalitetu ljudskih prava u ratnoj situaciji, bio je, naglasio je, istovremeno van i unutar diskursa monolitne “obrambene politike”. Otvarajući pitanja poput prigovora savjesti i demilitarizacije Visa, ARK je djelovao kao korektiv države u ratu, ali je i ostao neprepoznat u toj situaciji, dodao je Žunec.

Na Žunecove riječi nadovezao se urednik izdanja Nikola Mokrović rekavši kako se knjigom želi vratiti predmet ARK-a kritičkom sudu društva, gledan u povijesnoj perspektivi kroz princip javnog dobra. Smatra da je ARK razvio velik broj tema u malo vremena i uveliko pridonio projektu odgoja civilnog društva te kako se nada da je 20 godina dovoljan odmak za “objektivnost”. Ona je, po njemu, realnija zbog ARK-ove uspješnosti da se konstatno samodekonstruira bez upadanja u zamku nasljeđa. U časopisu udruge, ARKzinu Mokrović tako prepoznaje četiri faze. Prvu, u kojoj je ARKzin istovremeno ustanovljivao i preispitivao procese normalizacije i građanskog razvoja; u drugoj se održavao kao samosvjesni politički objekt; u trećoj kao novine civilnog društva, dok je u posljednoj fazi bio profiliran kao teorijski časopis. Nadalje, Mokrović konstatira četiri moguća problema refleksije o ARK-u: nostalgiju, samoheroizaciju, zatim problem prvoboraca i pitanje tko je profitirao od aktivizma, istaknuvši kako misli da knjiga nije zabrazdila ni u jednom od tih smjerova. Onome što se pak može pojmiti kao nasljeđe ARK-a, prijete pozicije nacionalističke filozofije povijesti unutar koje nema mjesta perspektivi ARK-a, ili pak “anarhističko poimanje” pisane povijesti, kojom je “svaka povijest nasilje i gubi se autentičnost ulaskom u nju”, dodao je Mokrović. Na kraju, za njega su važni aktivistički principi ARK-a koje shvaća kao pozitivne intervencije u “svijet i povijest”.

Vesna Janković, druga urednica Neispričane povijesti, nastavila je razgovor zahvalom svim suradnicima i izrazila zadovoljstvo što je knjiga izašla unatoč početnim prijeporima i osporavanjima. Istaknula je kako je u njenoj uredničkoj interpretaciji bila prisutna dvostruka perspektiva s obzirom da se nalazila u dvostrukoj ulozi: aktivistice uključene u ARK-ovu priču i sociologinje koja je promatra sa znanstvenog stajališta. Janković vidi ARK kao samoniklu civilno-građansku inicijativu koja je djelovala kao politički nemonolitna te su različite struje promovirale višeglasje pridonijevši interaktivnom i intersubjektivnom kreiranju kolektivne memorije ARK-a. Važno je zabilježiti dio povijesti civilne scene, nastavila je, i ovom knjigom želim nadoknaditi manjak interesa, tekstova i kvalitetnih studija. Ipak, Janković smatra da u knjizi nije dovoljno predstavljen mrežni karakter ARK-a, pošto je implementacija grassroot principa civilne scene razvijana regionalno i van Zagreba. Osobno, Neispričana povijest za nju predstavlja potrebu za prisvajanjem dijela vlastitog života i obračun sa stigmom “izdajnika i nepoželjne”; s tim projektom je krenula “raspakiravati kutije sa spakiranim emocijama”. Nadalje, osim priloga povijesti civilnog aktivizma, knjiga je poticaj na otvaranje diskusije o pitanjima iz ’90-tih, poput nacionalističkog osnivačkog mita hrvatske države koji se danas producira s ublaženom retorikom te je nužno preispitati stvarnost tih mitova i političke retorike, smatra Janković. K tome se nada da će tema nenasilja, pogotovo “protuprirodna” u situaciji rata, naići na zanimanje mladih za izbor pacifizma i ideje nenasilne društvene promjene.

Nakon govora dvaju urednika, uslijedile su reakcije aktivista ARK-a koji su pratili promociju i bili pozvani da se uključe u razgovor. Moderatorica Vesna Kesić ponovo je otvorila raspravu nazvavši ARK inkubatorom civilnog društva u Hrvatskoj koje se dalje treba propitivati je li razvijeno i institucionalizirano, te se projektima poput Neispričane povijesti mora u pitanje dovoditi “ono u čemu smo sudjelovali”. Također, smatra da hrvatsko društvo još uvijek nije uspjelo doći do pozitivnog netraumatskog ishoda vlastite memorije. Miroslav Ambruš-Kiš kazao je kako je ARK nastao kao potreba za “tihim radom koji ne traži herojstvo” već očuvanje vlastite moralne pozicije te se zbog ratnih posljedica takav rad isplatio. Aida Begić upitala je da li se mogu preispitivati termini poput Domovinskog rata i mogu li “sjećanja” poput ARK-a mijenjati školske koncepte? Vesna Teršelič izrazila je nadu u daljnje preispitivanje građe i traženje novih kritičkih puteva u sklopu fakultetskih institucija te pozvala na osnivanje zasebnog centra koji bi se bavio prikupljanjem i organizacijom takve građe, tako da bi ARK svojom višeslojnošću davao putokaze i inspiraciju drugim udrugama da daju priloge. Složila se s Aidom Begić da je dobrodošla analiza javnog, političkog i medijskog diskursa o mitu kovanja Domovinskog rata, pošto se radi o pojednostavljenom narativu sličnom onome o NOB-u i njemu ARK ne nalazi svoje mjesto. Gordan Bodog definirao je aktiviste ARK-a kao ljude koji imaju senzibilitet za razumijevanje nasilja i samorazumljive stavove o neprakticiranju nenasilja te posjeduju vrline prepoznavanja interpretacija životnih pluralizama. Bojan Bilić naglasio je kako se, po njemu, ovom knjigom mijenja paradigma žrtve u agenta diskursa. Paul Stubbs pak u Neispričanoj povijesti vidi ravnotežu između aktivizma i istraživačkog procesa te mogućnost novog aktivizma povezanog sa znanošću i svrsishodno u budućnosti zahtijeva više literature. ARK je nastao, kaže Stubbs, na temelju spontane i kreativne društvene energije i njegovi aktivisti mogu se smatrati pravim state builderima jer su uveli diskusiju o novom sentimentu koji nije nacionalistički. Gordan Bosanac dotakao je problem nedovoljne “znanstvenosti” izdanja, kazavši da će ga se u akademskoj zajednici moguće tretirati kao “spomenar”. K tome je predložio da se ARK registrira kao udruga proizašla iz Domovinskog rata. Urednica Vesna Janković pred kraj je naglasila kako joj je bitno poglavlje o strancima odnosno međunarodnim volonterima te kako ARK predstavlja dio globalnog mirovnog pokreta. Spomenula je kako su modeli rada MIRamiDA-e i Osječkog mirovnog centra implementirani u strategije međunarodnih mirovnih pokreta. Raspravu je zaključio Ognjen Tus rekavši kako je on po struci električar i u ARK-u je djelovao onako kako je najbolje znao – popravljajući električne instalacije.

Panel o rodu kao osnovi društvenog isključivanja pod naslovom (Gender as Terrain for Policies of Exclusion) okupio je Ivanu Radačić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Radu Borić iz Centra za ženske studije i saborsku zastupnicu Mirelu Holy. Praksa kako se sve napisano u muškom rodu odnosi na oba spola ponukala je Gordana Bosanca da za vrijeme rasprave i o sebi govori u ženskom rodu, što je konceptualno zaokružilo cijelu priču. Teme o kojima se govorilo bile su transrodnost i rodna politika, rodna (ne)osjetljivost hrvatskog zakonodavstva te elitna prostitucija.

O transrodnosti i rodnim politikama govorila je Mirela Holy čija je stranka u saborsku proceduru uvela dva zakona bitna za transrodne osobe: Zakon o osobnom imenu i Zakon o državnim matricama. Spomenuti zakoni trebali su olakšati život transrodnim osobama budući da postojeće zakonodavstvo uzrokuje probleme osobama koje mijenjaju ime, a što je posebno problematično za osobe koje mijenjaju spol. Drugim riječima, država ne dopušta da se osoba deklarira u željenom rodu čime transrodne osobe ostaju isključene. Zakoni nisu uspjeli proći saborsku proceduru, a Holy razlog tome pronalazi u nemogućnosti osoba na vlasti da se postave u poziciju drugačijih, već ih se smatra perverznjacima i rezultatom društvene dekadencije dok se sama transrodnost i dalje tretira kao bolest. Izlaz iz postojećeg stanja vidi u edukaciji javnosti i guranju određenih zakonskih inicijativa.

O razvoju feminističkih perspektiva u pravu, odnosu prava i roda te poziciji Hrvatske u svemu tome govorila je Ivana Radačić. Feminističke perspektive u pravu pojavljuju se s drugim valom feminizma unutar anglosaksonske akademske tradicije. Neke od njih su kulturalne, radikalne, postkolonijalne, a svaka je postavila određene zahtjeve pred pravnu znanost. Istočna i Centralna Evropa ne poznaju ovakva razlikovanja, a rezultat toga je da ni na jednom pravnom fakultetu u Hrvatskoj ne postoje rodne perspektive u pravu niti ženska ljudska prava. Ovakav sustav ostavlja i samu Radačić na neki način isključenom budući da doktorat s područja ženskih ljudskih prava ne spada ni pod jednu od pravnih grana.

Iako je pravna znanost nezainteresirana za feminizam, on nije ravnodušan prema pravu budući da svojstvenom mu objektivnošću i istinitošću može doprinijeti postizanju društvenih ciljeva te legitimiranju borbi koje se u ovom polju vode. Pitanje je treba li pravu feminizam i na koji način se ono može koristiti za poboljšanje položaja žena. Ukoliko pravu treba feminizam, nužna su teorijsko-empirijska istraživanja utemeljena na iskustvima žena i uključivanju osoba na koje bi se zakoni donosili u proces donošenja samoga zakona, a što je upravo feministički pristup. Niz diskriminatornih zakona, zakona bez sankcije, niskih kazni i nefunkcioniranja zaštitnih mjera govore tome u prilog.

O prostituiranju rodnog i elitnoj prostituciji govorila je Rada Borić. U Hrvatskoj se o rodnom govori samo prigodom određenih događanja ili ekscesa – kao na primjer o pobačaju uz dolazak pape, o homoseksualnim osobama u vrijeme Pridea ili o legalizaciji prostitucije uz aktualni slučaj elitne prostitucije. Istaknula je kako je taj slučaj ukazao na licemjerstvo kojim se provodi sudbeni postupak. Naime, tužiteljstvo je pristalo da ročište bude zatvoreno za javnost kako bi se zaštitili privatni životi svjedoka, dok su ti isti svjedoci istovremeno i korisnici usluga te samim time i sudionici ove, prema hrvatskom zakonu, kriminalne radnje. Obrazloženje za isključenje javnosti iz postupka nalazi se u zaštiti obitelji svjedoka/korisnika, većinom hrvatskih uglednika.

Vraćajući se na priču o legalizaciji, Borić je navela potrebu učenja iz iskustava drugih. Slučajevi zemalja koje su legalizirale prostituciju pružaju jasnu sliku o tome gdje bi takvo što moglo odvesti, a argumenti kao što je briga za zdravlje i porezi gube bitku pred pojavom novih vrsta kriminala u legaliziranoj situaciji.

Nova nacionalna politika za promicanje ravnopravnosti spolova predviđa i obilježavanje Međunarodnog dana borbe protiv homofobije i transfobije na instucionalnoj razini. Organizatore zanima na koji način će se iduće godine Međunarodni dan borbe protiv homofobije obilježiti na institucionalnoj razini, a u sinergiji s organizacijama civilnog društva koje se bave ovim područjem unutar šireg spektra zaštite i promocije ljudskih prava.