Piše: Vatroslav Miloš

Nakon operativne pacifikacije neprofitnih medija, uslijedila je, očekivano, i ideološka pacifikacija javnih medija. Umjesto, kako ističe Bilten, “tehnokratskog ‘clean-upa’” dobili smo “ideološku čistku”; umjesto tehnokratskog manekena Gorana Radmana dobili smo Sinišu Kovačića, desničarskog portparola i (sada već bivšeg) predsjednika HNIP-a, kvazižurnalističkog udruženja u čije se članstvo broje i doajeni slobodne misli i riječi Marko Jurič i Velimir Bujanec. “No, u raspravama koje će slijediti”, piše Bilten, “na umu treba imati činjenicu da javni medij kao temeljna načela svog rada mora imati istraživačko novinarstvo, političku edukaciju različitih usmjerenja, znanost i umjetnost, lokalne interese, kao i interese svih marginaliziranih i potlačenih društvenih skupina, što su sve načela što razlikuju javni medij od komercijalnog, koji, premda može promovirati iste ove prioritete, nema tu obavezu jer nije javno financiran. Od radikalno desnog ravnatelja javnog medija može se, umjesto diferencirane medijske ponude za različite publike, očekivati upravo suprotno, inzistiranje na zadovoljavanju potreba samo jedne takve skupine: glasačke mašinerije HDZ-a”. Više o radu Siniše Kovačića potražite u detaljnoj analizi Faktografa.

Lektira je posljednjih tjedana, od objave Prijedloga nacionalnog kurikuluma za hrvatski jezik, goruća tema u medijima. Moralno-intelektualna panika dosegla je točku usijanja jer se na popisu nisu našli popularni klasici i omiljeno srednjoškolsko štivo poput Marulića ili Biblije. Ipak, neki su otkrili da se sporni popis tiče djela za cjelovito čitanje gdje je jasno istaknuto kako “na popisu nisu mnoga važna djela svjetske i nacionalne književnosti, poput Biblije, Homerovih epova, Don Quijotea, Judite, Ribanja i ribarskoga prigovaranja ili Robinje“, odnosno da “to ne znači da se učenici s tim djelima uopće neće susresti, već da će ih upoznati preko najznačajnijih dijelova ili ulomaka, kao što je uobičajeno u nastavnoj praksi”. Tu smo javnu i neočekivanu demonstraciju važnosti lektire za razvoj sposobnosti čitanja s određenom dozom razumijevanja doživjeli u HRT-ovoj je emisiji Otvoreno, gdje je profesionalni čitatelj Slobodan Prosperov Novak na vlastitom primjeru pokazao da je skupina posvećena reformi nacionalnog kurikuluma na dobrom tragu.   

“Europska komisija se u svom aktualnom izvješću dotakla i braniteljskih naknada te zaključila da bi one trebale biti usklađene s drugim socijalnim naknadama za koje se primjenjuje imovinski i dohodovni cenzus”, piše tportal. Očekivano, budući da se radi o detaljnom izvješću koje analizira stanje na terenu, ova vijest nije imala nekog većeg odjeka u javnosti. “Za neke opće programe primjenjuju se strogi kriteriji, među ostalim i imovinski i/ili dohodovni cenzus i gornje granice, kao što je to slučaj sa zajamčenom minimalnom naknadom. Osim toga, naknade u okviru posebnih programa, uglavnom su više od usporedivih naknada koje se dodjeljuju u okviru općih programa. U okviru ostalih programa koji su usmjereni na posebne kategorije kao što su branitelji i njihove obitelji primjenjuje se univerzalniji pristup”, stoji u izvješću. 

Kako stvari trenutno funkcioniraju na poljskoj javnoj televiziji (TVP) i kako bi, uzgred budi rečeno mogle funkcionirati i kod nas, svjedoči slučaj specijalne emisije “Oko Ide“. U dvanaestominutnom programu koji je prethodio emitiranju Oscarom nagrađenog filma Pawela Pawlikowskog na TVP2 gostovali su filmski kritičar Krzysztof Klopotowski, povjesničar Piotr Gursztyn i aktivist Maciej Swirski iz Poljske protuklevetničke lige, organizacije koja se bori protiv “anti-poljske propagande u stranim medijima”. Swirski je u emisiji, među ostalim, rekao da “ako je film dio katarze naroda onda bi trebao imati značenje s kojim se poljski narod slaže” kao i da bi se trebalo “razgovarati o užasnim stvari u koje su se desile u povijesti, ali ne tako da se uvrijedi narod”. Svaka sličnost s trenutnim stanjem u lokalnom kontekstu je, usudio bih se reći, namjerna. 

Tiny Mix Tapes je najavio suradnju norveške glazbenice Jenny Hval, Kima Myhra i Trondheim Jazz Orchestra koji će zajednički album – In the End His Voice Will Be the Sound of Paper – objaviti 8. travnja. Istovremeno, engleska grupa Fear of Men, predvođena karizmatičnom Jessicom Weiss, najavila je izlazak nove ploče – Fall Forever – za 6. lipnja. 

“Uloga HRT-a drugačija je od uloge RTL-a ili Nove TV, HRT je javna televizija za koju ljudi plaćaju pristojbu i svi imaju jednako pravo na jednaku zastupljenost. Ako se doista ostvari odluka o ukidanju regionalnih dopisništaca, ne vidim da će se moći zadržati ovu razinu programa i efikasno pokriti područje cijele Hrvatske. Uvjeti su teški, nije jednostavno, HRT je u financijskim teškoćama, ali imam osjećaj da se krenulo od najslabijih karika na prostorima gdje je politički otpor najslabiji, a da nema cjelovite analize ušteda. Viška zaposlenih na HRT-u sigurno ima, ali nitko nije napravio jasnu analizu. I ova ideja o video novinarima, može biti da će neki i to naučiti, ali to je profesija – biti snimatelj, biti reporter. Kvaliteta će pasti, imamo četiri programa i bojim se da ne ispadne prema onoj da se s ‘prljavom vodom, baci i dijete’. Ja sam u mirovini i možda vidim crni scenarij, ali nadam se da će pobijediti razum”, kazao je Ivo Bušić, urednik dopisništava HTV-a od 1980. do 1997. godine.

“Nemojmo prostituirati posao”, poručio je i Tomislav Tolušić, predsjednik Hrvatske zajednice županija, čiji su članovi u siječnju bili na sastanku s ravnateljem HRT-a Goranom Radmanom, ali bezuspješnom jer na mnoga pitanja, odgovore nisu dobili. “U dvije godine ukinute su mnoge ispostave zavoda za mirovinsko i zdravstveno osiguranje te HEP-a, brojni uredi državne uprave, carine, bolnice, tu je i priča sa željeznicom, kao i ova racionalizacija na HRT-u u vidu  ukidanja dopisništava”, podsjetio je na širu sliku Tolušić, inače župan Virovitičko-podravske županije.

Naime, i virovitičko dopisništvo jedno je od onih na listi za “gašenje” premda “žitelji Virovitičko – podravske županije HRT-u plaćaju pristojbu od 21 milijun kuna, a dopisništvo proizvede mjesečno 40 do 45 minuta programa. Jedan ‘superman’ bi od 1. srpnja trebao biti ne samo novinar, i snimatelj te proizvoditi za sve platforme: tv, radio i web”, ogorčeno je pobrojao Tolušić. I podsjetio da “sadašnji mjesečni troškovi dopisništva koje radi na staroj opremi i koje se nalazi u županijskim prostorima iznose oko 400.000 kuna, a da su ljudi željni ne vidjeti župana ili gradonačelnika, nego ljude i događaje iz svojega kraja, kao uostalom i u područjima drugih dopisništava. Istovremeno, postoji apsurdna sprdačina, kad tako moram reći, da na Prisavlju postoje osobe plaćene da vas vode hodnicima i za to ima novca?”

“Ravnatelju Radmanu postavili smo mnoga pitanja, ali odgovora nema, a odluka je donesena. Čemu ta sila? No, ja ću za šest mjeseci i opet za godinu dana pitati što se radi dalje i je li zaposlen netko novi na HTV-u. Mi smo dobili samo 15-minutnu prezentaciju, ali cost – benefit analizu nismo”, upozorio je Tolušić, na što ga je Melisa Skender, moderatorica tribine i novinarka HND-ovog lista Novinar podsjetila na mogućnosti Zakona o pravu na pristup informacijama s obzirom na to da je HRT tijelo javne vlasti. 

Procjenu odluke o ukidanju HRT-ovih dopisništava uz odgovore na brojna pitanja, valja ovdje podsjetiti, tražila je i Platforma 112, međutim, upitnici su i dalje postojani, a takvima će, kako se čini, i ostati jer Radman je zacrtao svoju odluku provesti, a koliko polaže na polaganje računa javnosti koja plaća pretplatu, pokazuje i primjer nedavnog natječaja za ravnatelja programa HTV-a u vezi kojeg se i dalje kada su u pitanju konkretna imena ljudi koji su se javili na natječaj na kojem nitko nije prošao, i dalje sve svodi na nagađanja medija. Za to vrijeme, među ljudima vlada strah pa se tako na tribini, iako su bili višekratno pozivani nije pojavio nitko od dopisnika jer “ljudi su u strahu i kako su svi na otkaznom roku te su se prijavili na novi natječaj i nadaju se da će možda upravo oni dobiti posao, ne žele javno govoriti”. I premda svjesna njihove nezavidne situacije, organizatorica Novinarskih srijeda Božena Matijević, novinarka Večernjeg lista, ipak je postavila važno, ako ne i ključno pitanje – pitanje (njihova) profesionalnog dostojanstva.

Muči li ono ili ne Ivanku Lučev, nije se moglo čuti jer zbog smrtnog slučaja u obitelji rukovoditeljica Radne jedinice – HRT centri nije mogla biti na tribini, dok je Renato Kunić, šef dopisničke mreže HRT-a, odbio doći govoriti, objasnila je Matijević publici u kojoj je sjedilo ravno 10 ljudi (od kojih je jedan bio čovjek iz Službe za odnose s javnošću HRT-a koji nema mandat išta govoriti) koliko je pohodilo sinoćnju tribinu, na kojoj se nije ukazao niti itko iz vodstva HND-a, ali ni Ministarstva kulture. U toj su instituciji možda bili zauzeti brušenjem medijske strategije koju se sad već čeka gotovo kao Godota, a koja inače neprestano bruji o važnosti javnih medija, a nije bilo niti ikoga iz saborskog Odbora za medije, kojemu je inače HTV jedna od najdražih tema, doduše, ovih dana svjedočimo prepisci između Radmana i Branka Vukšića, inače bivšeg novinara, a sada laburističkog sabornjaka i šefa Odbora za medije.

U međuvremenu, pitanje dopisništava nije samo HRT-ovski problem, naime, rezanja se provode ili su već provedena i u drugim medijima, a o “redukciji, redukciji, redukciji” u Slobodnoj Dalmaciji koja je s 40 ljudi spala na njih šest, govorio je Vedran Marjanović, posljednji šef zagrebačkog dopisništva Slobodne Dalmacije, koje formalno nije ugašeno, ali kao da i jest. Teško da netko iz Zagreba može više poznavati lokalnu scenu u primjerice Bjelovaru ili Virovitici i tko će od dopisnika bolje znati pozadinu priče i s kojim ljudima točno razgovarati kad se pojave neki drugi “sabe, merzelice” i slični slučajevi? Uostalom, kako je istaknuo Marjanović, “mnogi su novinari postali novinarima upravo zahvaljujući svojim lokalnim medijima, a upravo su dopisništva bila snaga HTV-a i Slobodne Dalmacije“.

Andreja Žapčić/GONG

Zahtjev prenosimo u cjelosti.

“U cilju poštivanja odredbi Venecijanske komisije o Standardima dobre prakse pri provedbi referenduma, a koje posebno naglašavaju važnost javne televizije u obavještavanju javnosti o referendumskom pitanju, proceduri provedbe referenduma, te jednakoj zastupljenosti obje strane u javnom prostoru, izražavamo nezadovoljstvo stavom javne televizije da se ne organizira specijalna emisija u svrhu referendumske debate netom prije samog referenduma na koji bi obje strane imale priliku poslati svoje zastupnike.  

Naime, funkcija javne televizije upravo jest osigurati prostor za razmjenu mišljenja kako bi građani/ke koji će na referendumu sudjelovati imali prilike čuti argumente i jedne i druge strane, kao i mišljenja stručnjaka, te objektivne informacije o načinu provedbe referenduma. Posebice ovdje ističemo da javna televizija nije uopće javnost informirala o ključnim proceduralnim aspektima referenduma kao što je primjerice činjenica da uspjeh referenduma ne ovisi o izlaznosti jer nema određene kvote pa stoga apstitencija nema nikakvog utjecaja na konačan rezultat. 

Nadalje, iako je javna televizija donijela odluku o jednakoj zastupljenosti obje strane, uvjetujući objavu vijesti u informativnim emisijama jedino ako postoji i prateća vijest suprotne kampanje na dnevnoj razini, isto se načelo nije primijenilo u religijskom programu. Time se značajno narušila ravnoteža zastupljenosti referendumskih strana, budući da se u religijskom programu otvoreno agitira isključivo za stranu ZA, a tema referenduma zauzima većinu prostora svake emisije u tom programu. 

Tražimo izjašnjavanje Povjerenstva o pristranosti religijskog programa i utjecaju na balansiranu javnu raspravu. 

Stoga zahtijevamo da u cilju jednake zastupljenosti obje strane izbalansirate emisije religijskog i informativnog programa, te da osigurate predreferendumsku debatu na jednak način kako to osiguravate političkim strankama u predizborno vrijeme. Vjerujemo da uviđate da je ovo pitanje od izuzetne važnosti za javni interes, a posebice stoga što se radi o prvom i to ustavotvornom referendumu na inicijativu birača. 

Također, nužno je da u svom informativnom programu redovito izvještavate građane o načinu provedbe referenduma, nepostojanju kvote izlaznosti i načinu na koji će se obrađivati rezultati izbora”.

Izvor: Glasaj protiv / Fotografija: Ivan Petrović, TV or TV, instalacija

Rasulo koje se posljednjih godina događa Grčkoj sve intenzivnije ocrtava obrise nečeg što bi se moglo nazvati neoliberalnom distopijom. Pod diktatom MMF-a i institucija Europske unije, Grčka vlada donosi takozvane “mjere štednje” koje, među ostalim, uključuju i masovnu privatizaciju, smanjivanje mirovina i plaća u javnom sektoru, rezanje budžeta za zdravstvo i obrazovanje, te socijalnih prava općenito. No, ništa od ovog, unatoč obećanjima, još uvijek njeno stanovništvo ne izvlači iz ponora ekstremnog siromaštva i masovne nezaposlenosti. Istovremeno, kako to za ekonomskih slomova često biva, Grčkoj se događa ubrzani porast fašizma. Do tada marginalna neonacistička grupa Zlatna zora 2012. ulazi u parlament s otvoreno antisemitskom retorikom koju povezuje s antibankarskim sentimentima, zahtjevima za policijskom državom, selektivnim uvođenjem smrtne kazne za imigrante koji počine kazneno djelo itd. Pri tome, njeni se članovi u svom djelovanju ne zadovoljavaju parlamentarnim metodama, štoviše, redovito su uključeni u premlaćivanja imigranata, ljevičarki, pripadnika rodnih manjina, a povezuje ih se i uz rastistička ubojstva. Tako je glasnogovornik stranke Ilias Kasidiaris za vrijeme televizijske emisije nekoliko puta udario ljevičarsku političarku Lianu Kanelli, dvojica parlamentaraca Zlatne zore sudjelovala su u napadu na imigrantske prodavače na tržnici, a jedan od primjera je ubojstvo pakistanskog imigranta početkom godine kada su kod počiniteljâ pronađeni upravo pamfleti Zlatne zore. Zbog povezanosti s policijom te zahvaljujući aktualnoj vlasti koja ih koristi kao strašilo pomoću kojeg, u ime stabilnosti, pokušavaju amortizirati ljevicu i njene zahtjeve protiv politike zaduživanja, pripadnici Zlatne zore za svoje zločine u načelu ne odgovaraju. 

U ovom kontekstu rasno motiviranih ubojstava, čini se pomalo neumjesnim pretjerano naricanje nad gašenjem javne televizije, pogotovo takve televizije koja je i sama svoj prostor redovito otvarala fašističkim ideolozima te čije su glavešine cenzurirali novinare koji bi se, primjerice, usudili izvještavati o policijskom nasilju i za to prozivati aktualnog ministra. Međutim, moment u kojem vlast dekretom ukida javni servis, kakva god njegova društvena uloga u ovom trenutku bila, savršeno se uklapa u gore postavljenu distopijsku viziju, dio je istog mehanizma, te joj udara konačan pečat – radi se o činu koji neminovno evocira situaciju diktature. Argumentacija je, međutim, izrazito liberalno-demokratska: državni ERT ne vodi se racionalno, premrežen je korupcijom, ima previše zaposlenih koji naprosto previše koštaju. Odluka je, logično, donesena nakon posjete na početku spomenutih institucija, od kojih jedna, Europska komisija, u svojoj reakciji na vijest izražava ljubav prema javnim servisima, ali i svijest o njihovoj nemogućnosti. Uz ovo, unatoč negiranju grčke vlade, sasvim je izvjesno da je ukidanju javne televizije kumovala i neuspjela privatizacija državnog distributera plina. 

Naravno, ono što je nekom distopija, drugom je utopija. Vrlo brzo su se hrvatska neoliberalna glasila, predvođena agilnim Jutarnjim listom, zlurado oglasila sa željom da se isto napravi i s Hrvatskom radiotelevizijom. To da je HRT korumpiran i da svoju ulogu javnog servisa ne obavlja kako spada jasno je i upravo su to mjesta s kojih ga često napada lijevo orijentirani civilni sektor. U tom su se smjeru stvari potencirale od kad je za ravnatelja HRT-a izabran Goran Radman, čovjek koji se kalio u privatnom sektoru, ali od kojeg, izgleda, nije naučio lekcije o racionalnom i profesionalnom upravljanju, što su, kako nas apologeti neoliberalizma uče, vještine koje se nužno rađaju iz izloženosti tržišno generiranoj konkurenciji. Nije razriješio pitanje prevelikog broja honorarnih suradnika televizije, u isto vrijeme planirajući gašenje redovnih radnih mjesta. Na vodeća mjesta u kući zapošljavao je kadar koji možda i nije kompetentan, što onda kompenzira lažiranim CV-om, ali je s Radmanom obiteljski vezan. Primjer je ovo Željka Rogošića koji je, a ovdje imamo posla s posebno sumanutom ironijom, medije koji su ovakvo kadroviranje smatrali problematičnim optuživao za pokušaj “destabilizacije HRT-a kao javnog servisa”. Nenaučenim lekcijama iz privatnog sektora unatoč, Radmanova povezanost s njim ostaje snažna. Nakon što je izabran za ravnatelja HRT-a nastavio je djelovati kao član nadzornih odbora Hypo Alpe Adria Banke i Atlantic grupe, pristajući na napuštanje tih funkcija i predaju imovinske kartice tek nakon sankcija koje mu je odredilo Povjerenje za odlučivanje o sukobu interesa. Uz ovo, njegova vjernost privatnom kapitalu ima i svoje suptilnije manifestacije: to je zabrana jinglea kojim je inicijativa Srđ je naš preko Radio Dubrovnika građane pozivala na referendum o gradnji igrališta za golf. Ono što je ovdje ponovno posebno zanimljivo argumentacija je kojom se branio ovaj čin cenzure uložen u privatni interes. Baš kao i kod Rogošićeva objašnjenja kojim je osobni interes pokušao kamuflirati u javni, pokušaj udruge da plati emitiranje  jinglea Radman je shvatio kao znak da HRT ne radi ono što bi kao javni servis trebao, pa je udruzi ponuđeno besplatno gostovanje u jednoj radijskoj emisiji. Pritom je – a tu je, dakako, i ključ ove odluke – svima uključenima savršeno jasna razlika između utjecaja jedne emisije i utjecaja jinglea koji bi se opetovano puštao. Ono s čim ovdje imamo posla traljavi je cinizam kojim se urednička politika klanjanja privatnom interesu lažno predstavlja kao briga za javni interes. Problem je, dakako, i u pravnom okviru koji dobar dio Radmanovih postupaka tolerira, ili barem čini sivom zonom. Radi se o aktualnom Zakonu o HRT-u koji funkciji ravnatelja daje upravo autokratske ovlasti, mogućnost direktnog interveniranja u uredničku politiku te samostalno odlučivanje o poslovima kuće do iznosa od deset milijuna kuna. Zato je i mogao ignorirati odluku novinarki i osoblja HRT-a, koji su velikom većinom glasali protiv izbora spomenutog Rogošića, postavljajući svog kuma na uredničku funkciju. Radman, potpomognut zakonom, izjašnjavanje ljudi kojih se ta odluka direktno tiče sveo je na neobvezujući kvazidemokratski folklor.

Međutim, toleriranje javne televizije kao cenzurom premrežene i korumpirane crne rupe s jedne, te zahtjev za njenim ukidanjem s druge strane, nisu jedine opcije. Ovo je toliko očito da je simptomatično što se uopće treba napominjati: drugačija, javnija javna televizija je moguća. Promjene u načinu funkcioniranja trebaju se i mogu provesti, a oklijevanje da se one provedu nije nimalo slučajno. Kod grčkog ERT-a upravo je vlast ta koja je tolerirala srozavanje televizije do razine u kojoj je pomislila da pred narodom ima legitimitet reći: kad je ovakva, onda nam ni ne treba (a narod je pak odgovorio prosvjedima). Retorika je to koja se redovito čuje i iz hrvatskih ministarstava. Upravo je takva, primjerice, poruka koja se građanima šalje davanjem Brijuna u koncesiju: da, vi ste nas izabrali da slijedeće četiri godine upravljamo državom i njenom imovinom, međutim mi nismo sposobni da to odradimo, stoga ćemo rasprodati ili dati u koncesiju sve što možemo. Isto tako, friška odluka vlade da ministarstva i dobar dio državnih tijela i institucija u iduće dvije godine struju kupuje od HEP-ova konkurenta GEN-I vrlo jasno daje naslutiti kakva se sudbina državnom distributeru struje sprema. Privatnici su, očito, sposobniji. Način na koji je uređeno financiranje Hrvatske radiotelevizije nešto je drugačiji nego ono ERT-a, međutim mogućnost ukidanja HRT-a kao javnog servisa, odnosno njenog privatiziranja, pri tom nije ništa teže zamisliva.

Posljednje pitanje koje se ovdje može postaviti jest sve i ako možemo zamisliti HRT kao potpuno javni medij u pravom smislu tog izraza, treba li nam uopće javna televizija? Neoliberalno odbacivanje bilo čega javnog ovdje će pak posegnuti za tzv. zdravorazumskom logikom koja se može sažeti u sljedećem argumentu. Ako narod želi gledati reality showove na komercijalnim televizijama umjesto dobro napravljenih političkih emisija o temama suštinski relevantnima za širu javnost i klasičnih filmova javne televizije, nitko mu nema pravo nametati drugačije. U perverznom obratu, ovi apologeti privatnog pod svaku cijenu, sebe su skloni prikazivati upravo kao branitelje prava naroda pred nasrtajima intelektualnih snobova i njihovih sitnih privatnih interesa. Ponekad je takav stav iskreno kratkovidan, a ponekad tu kratkovidnost u nekoj mjeri hini. U svakom slučaju, radi se o jeftinom populizmu koji se u takvu argumentaciju sklanja pred nemogućnošću shvaćanja kompleksnije dinamike masovnih i komercijalnih medija i njihove puno suptilnije moći nametanja, moći koja pogotovo raste u nedostatku alternativnih mogućnosti. Pri tom je posebno ironično što će isti ti apologeti, najbolje reprezentirani Jutarnjim listom, odnosno njegovim izdavačem EPH-om, istovremeno od države uživati oslobađanje plaćanja poreza u ime javnih potreba, bez obzira što se toj javnosti obraćaju isključivo kao lijenim neradnicima. Ista će korporacija za svoju djelatnost izdavanja knjiga tražiti i dobivati poticaje od Ministarstva kulture – izloženost zakonima tržišta u svom slučaju spremno suspendiraju.

U svakom slučaju, da je javna televizija, nepotkupljiva od aktualne vlasti i privatnog kapitala, štoviše, ona koja će upravo pritiskom na ove instance zastupati konstantno degradirani javni interes, nešto što je narodu potrebno, bilo je jasno svim onim građanima Grčke koji su, iako takvu televiziju u tom trenutku nisu imali, a dijelom vjerojatno i baš zato što je nisu imali, bučno ustali u njenu obranu. Obrana ideje javne televizije, za nadati se, u jednom će trenutku postati i obrana prakse zaista javne televizije.

Glavni govornici tribine koja će se održati u srijedu, 22. svibnja, s početkom u 19 sati su Jelena Berković, zamjenica izvršnog direktora GONG-a, Goran Beus Richembergh, saborski zastupnik HNS-a, član saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije, Elizabeta Gojan, novinarka i urednica na HTV-u, predsjednica Ogranka HND-a na HTV-u, Jasen Mesić, saborski zastupnik HDZ-a, član saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije, Nina Obuljen, predsjednica Programskog vijeća HRT-a, Dražen Rajković, član Nadzornog odbora HRT-a i Tomislav Klauški, kolumnist 24 sata. Moderator tribine je Petar Vidov, novinar portala Index.hr.

Umjesto početka emitiranja, tako, dobili smo nastavak lobiranja. 

Prijava jednog od osmorice kandidata za ravnatelja HRT-a odudara ozbiljnošću, stručnošću i iscrpnošću, obavještava nas prije nekoliko dana ugledni kolumnist čitane dnevne novine: Saša Runjić, nekadašnji pokretač RTL-a, projekciju je željenog petogodišnjeg mandata razradio na 65 stranica, čak 36 više od najizglednijeg protukandidata Gorana Radmana. A to je samo nagovještaj nesvakidašnje poslovne vizije: Runjić do 2017. planira preokrenuti ustrojstvo najveće hrvatske medijske kuće u skladu s famoznim “suvremenim svjetskim standardima” i broj kanala podići na čak 11, među kojima bi četiri bila tzv. “premium”, a ostali specijalizirani za sport, kulturu, glazbu… Ambicija je potencijalnog ravnatelja takvih proporcija da se ugledni kolumnist zabrinuto pita nije li njegov program “preambiciozan za saborske zastupnike”, koji će odlučivati o jednoj od najutjecajnijih medijskih pozicija u državi. Stoga ukazuje na glavnu prednost Runjićeva plana, skoro dvostruko veću televizijsku produkciju programa: 54 sata dnevno, umjesto dosadašnjih 29. Financiranje nije problem: sredstva bi se namaknula otpuštanjem 2000 od 3200 HRT-ovih radnica i radnika. Posljednja je informacija pritom predstavljena onako kako smo već navikli da se slični podaci plasiraju; uzgredno i nonšalantno, kao zgodna zanimljivost i domišljat poslovni potez. Što je, uostalom, koja tisuća radnih mjesta u usporedbi s čak četiri “premium” programa?

Zaglušeno najavljenom eksplozijom novih kanala, televizijskih sadržaja i programskih sati, pokretanje Trećeg programa djeluje sada kao benigni prasak omanje petarde; pogotovo ako uzmemo u obzir nezgodnu činjenicu da ga, eto, nitko nije platio radnim mjestom. Baš suprotno: novi Treći potvrdio je onu rečenicu kojom je jedan HRT-ov radnik na nekoj od brojnih nedavnih tribina posvećenih eroziji hrvatskih medija prokomentirao standardne dogme o “preglomaznom”, “mastodontskom” pogonu javnog servisa: “Mi nemamo višak ljudi, mi imamo manjak posla”. Rečenica je važna zato što lapidarno izvrće ideologem o implicitnoj radničkoj krivnji za svako loše poslovanje na njegovo naličje, pa je, mutatis mutandis, primjenjiva i na druga područja: naravno da problem nije u onih 20 tisuća ljudi u državnim službama koje ovih dana nonšalantno otpisuje Vlada, nego baš u toj Vladi i u sistemu koji je nedovoljno dobar da im osigura potreban posao.

Zasjenjivanje konkretnih postignuća privremenog vodstva javne televizije spektakularnim najavama njihovih potencijalnih nasljednika samo je, međutim, dio problema javne percepcije novog programa za kulturu; s rezervom, iako manjom, treba promatrati i brojne pohvale koje su ga dočekale. Sve se, naime, tiču njegovog sadržaja: kolaps kriterija televizijske produkcije u proteklih desetak godina hegemonije komercijalne programske koncepcije doveo je, evo, dotle da je sasvim dovoljno pronaći nekoliko upućenijih i relevantnijih stručnjaka, dati im da prošvrljaju po golemoj arhivi javne televizije i dobiti program otporan na bilo kakvu kritiku. Razumljivo: komentatori i novinari koji se ovih dana oduševljavaju sporim tempom nove rumunjske kinematografije, Chaplinovim ciklusom ili četrnaestodijelnim Fassbinderovim remek-djelom inkliniraju logikom socijalne i kulturne distinktivnosti novoj programskoj koncepciji. Svi su oni, da banaliziramo stvari, nekadašnji studenti i studentice književnosti, povijesti ili sociologije, vlasnici specifičnog kulturnog kapitala, elitnije pozicionirani čak i unutar novinarskoga polja, skloniji rafiniranijim temama, detaljnijoj kontekstualizaciji, ozbiljnijim referencama: sasvim je logično da podržavaju televizijski program temeljen na filmskim klasicima i historiografskoj dokumentaristici. Oni koji su, s druge strane, proteklih godina o televizijskom sadržaju govorili isključivo u brojkama, reducirali značaj javne televizije na pitanje naplate reklamnih sekundi i promovirali razliku između “sharea” i “rejtinga” u ključno analitičko oruđe medijske kritike sada o Trećem šute. Ništa dobro ne smiju reći jer taj program predstavlja sve ono što bi na televiziji htjeli ruinirati, ništa loše jer je aura elitne kulture dovoljno moćna da unaprijed eliminira mogućnost napada: tko bi se usudio javno prigovarati emitiranju Kurosawinog filma ili dokumentarca o Andriji Mauroviću?

Upravo zato što sadržaj Trećeg nitko ne smatra problematičnim, jasno je da se značaj novog programa ne iscrpljuje na sadržajnoj razini. Njegov je ključni učinak u tome što je konačno i faktički opovrgnuo nekoliko neutemeljenih teza koje već više od desetljeća dominiraju javnom raspravom o medijima. Prvenstveno, naravno, onu o nužnosti udara na radnička prava radi povećanja kvalitete i kvantitete produkcije, tezu na kojoj se, evo, temelji i program jednog od glavnih kandidata za budućeg ravnatelja, Saše Runjića. Zatim, posve pogrešnu premisu o natjecateljskom odnosu javne i komercijalnih televizija: trenutak u kojem je v.d. glavnog urednika HRT-a Dean Šoša, predstavljajući novi program, kratko i nedvosmisleno ustvrdio da ga gledanost uopće ne zanima simbolički je okončao torturu rejting-lista i podataka o popularnosti kojom se uporno dokazivala inferiornost HRT-a u odnosu na Novu i RTL. Konačno, i ne manje važno, Treći je vratio kulturne teme u vrh hijerarhije medijskih vrijednosti, što povratno omogućava da se priča o odnosu privatnih i javne televizije konačno osovi na pravo pitanje: zašto privatni vlasnici nacionalnih koncesija ne ispunjavaju zakonom i ugovorima regulirane obaveze o emitiranju kulturnog (ali i obrazovnog, dječjeg itd.) programa? 

Chaplin je, naravno, sjajan, Posebni dodaci ležerni i zanimljivi, Žicu vrijedi pogledati još jednom. Ali najvažniji se efekt početka emitiranja Trećeg sastoji u postavljanju sasvim novih koordinata za raspravu o javnoj funkciji i odgovornosti medija. Previdjeti to, značilo bi bezrazložno zadržati podređenu poziciju u borbi protiv komercijalizacije medijskog prostora, borbi u kojoj je javno dobro proteklih godina na trenutke izgledalo zauvijek izgubljenim.