Istraživački projekt Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive kojim se nastoji doprinijeti javnom osvješćivanju važnosti industrijskog naslijeđa završio je izložbom u Muzeju grada Zagreba Vrijeme giganata: planska industrijalizacija i naslijeđe 1947. – 1952. Izložba se problemski i kronološki nadovezuje na prethodne studijske izložbe kustosa Gorana Arčabića realizirane 2010. i 2012. godine. Modernizacija na periferiji Carstva: 1862. – 1918. bavila se pojavom industrije u drugoj polovici 19. stoljeća. Njome se nastojao odrediti povijesni kontekst, značenje i posljedice procesa industrijalizacije za grad Zagreb i njegovo stanovništvo do kraja Prvog svjetskog rata te prezentirati trenutno stanje dvanaest industrijskih objekata i kompleksa izgrađenih do kraja razdoblja Monarhije.  

Izložba Industrijski centar države: 1918. – 1945. fokusirala se na osam industrijskih sklopova i objekata čije izvedbe izvorno datiraju od 1918. do 1945. godine, te na Zagreb kao industrijsko i financijsko središte Kraljevine SHS/Jugoslavije, odnosno industrijsko naslijeđe međuratnog  doba. Logičan nastavak prikaz je planske industrijalizacije koja je nastupila po završetku Drugog svjetskog rata kada je izgradnja velikih državnih poduzeća teške industrije i elektroindustrije predstavljala ideološku bazu privrednog i društvenog razvoja.  

Podtekst izložbe Petogodišnji je plan razvitka narodne privrede u socijalističkoj Jugoslaviji (između 1947. i 1952.), koji je predstavljen kao glavna programska osnova industrijskog razvoja ovog razdoblja, te je jedan dio izložbe posvećen njegovoj implementaciji. Politike industrijalizacije u formativnom periodu socijalizma predstavljene su kroz četiri zagrebačke tvornice – Jedinstvo, Rade Končar, Prvomajska i Tvornica parnih kotlova – čijim se procesom izgradnje željela ilustrirati socijalna situacija poratne Jugoslavije, ali i stvoriti doprinos valorizaciji ovih arhitektonskih objekata. “Tvornice izgrađene s namjerom postavljanja temelja državne privrede u socijalističkoj Jugoslaviji moguće je percipirati kao materijalne ostatke procesa pokretanog ideologijom stvaranja novog društva i novog ‘socijalističkog’ čovjeka. Neupitna je njihova vrijednost kao dokumenta vremena”, stoji između ostalog u opisu izložbe.

Izložbom se također želi upozoriti na zanemareno graditeljsko naslijeđe socijalističkog perioda, a cilj čitavog Projekta osnažiti je stručnu platformu i pristup projektiranju i planiranju u najvrjednijim gradskim prostorima. I dok je vrijednost izloženog arhivskog materijala, posebno fotografija, arhitektonskih i prostornih planova, sigurno nezanemariva, upitno je koliko izložba uistinu radikalno i detaljno propituje kulturnu važnost ovog razdoblja i infrastrukture. Osim pojedinačnih zračnih fotografija, nije dan nikakav uvid u trenutno stanje spomenutih građevina niti problematiku njihovog očuvanja, dok se prezentacija njihovog povijesnog razvoja zaustavlja na nekoliko odabranih crtica. Također, povezanost socijalnog stanovanja i urbanog razvoja s gradnjom tvornica tek je ovlaš spomenuta. Stoga izložba umjesto detaljne socijalne i urbanističke analize predstavlja tek podsjetnik na nepravedno  zanemarenu industrijsku baštinu ovog grada.