Brain rot se zapravo žanrovski dobro uklapa u čitav niz sluzavih i (za)grobnih metafora o suvremenom online životu – tako govorimo o posranjivanju (engl. enshitification)¹, AI šrotu (engl. slop)², zombie internetu, ekonomiji truleži, raspadanju, digitalnom mračnom dobu itd. Ukratko, internet je mrtav, a njegovom se truplu događaju gnjusne stvari.

Metafora mrtvog interneta potječe iz rasprava na nišnim online forumima i zajednicama, a značajniju pažnju privukla je 2021. godine kada je korisnik pod imenom IlluminatiPirate na forumu Agora Road’s Macintosh Cafe objavio post pod naslovom Teorija mrtvog interneta: Većina interneta je lažna. Objava je objedinila razne spekulativne ideje koje su kružile online prostorima, sugerirajući da se promjena u prirodi interneta dogodila oko 2016. ili 2017. godine, kada su stvarni korisnici postali zasjenjeni algoritmima, automatiziranim botovima i umjetnom inteligencijom. Ukratko, IluminatiPirate tvrdi da na internetu više ne postoje ljudi već isključivo botovi koji međusobno razgovaraju i produciraju sve bezličniji i sterilniji sadržaj. Iako je originalna objava bila prilično nekoherentna, teorija je naišla na plodno tlo, a u mejnstrim prostor ulazi objavom članka novinarke Kaitlyn Tiffany Maybe You Missed It, but the Internet ‘Died’ Five Years Ago u časopisu The Atlantic. Od tada teorija doživljava omanji revival svaki put kad se pojavi vijest o novim automatiziranim sustavima.

Iako je ideja da su svi na internetu botovi očigledno sumanuta, ona ipak sadrži natruhe istine – uostalom, kao i svaka teorija urote koja imalo drži do sebe. Internet doista sve više počinje ličiti automatiziranom šoping centru gdje je svaki kutak osmišljen tako da iz korisnika_ca izvuče što više vrijednosti. Sučelja su pretrpana oglasima prerušenima u sadržaj, notifikacije vrište za pažnjom, a dizajnerski tamni uzorci (engl. dark pattern) guraju korisnike prema odlukama koje koriste platformama, a ne njima samima. Osjećaj kontrole erodirao je pod utjecajem algoritama koji odlučuju što ćemo i kako vidjeti, gušeći spontanost istraživanja u korist beskonačnog skrolanja. Bazične funkcije, poput pronalaska informacija ili povezivanja s drugim osobama, sada su zagušene paywallovima, pretplatama i nametljivim privolama za podatke. 

Uzmimo za primjer Google – kompaniju koja je poprilično uočljivo odustala od svog originalnog mota “Don’t be evil”. Zadatak internet tražilica je jednostavan: na upit korisnica_ka što brže ponuditi relevantne rezultate. Dakle, što je tražilica bolja, to će korisnici provesti manje vremena na njoj. Iz pozicije platforme to ipak nije najsretnije rješenje. Budući da im prihodi ovise o prikazivanju reklama, Googleu je u interesu da korisnici provode što više vremena unutar brižno ograđenog ekosustava, a ne da im pruži najbolju moguću uslugu. Kompaniji je stoga ekonomski razboritije prioritizirati sponzorirane linkove, a relevantne informacije sakriti iza nešto skrolanja. Prije desetak godina klikanje na drugu stranicu Googleovih rezultata bio bi znak očaja i predmet memova, danas su šanse da se upravo tamo kriju tražene informacije. Poslovni model velikih platformi tako pretpostavlja određeno balansiranje između izazivanja maksimalne moguće iritacije za korisnice i stvarne korisnosti. 

Međutim, utjecaj Googleova rangiranja stranica ne ostaje ograničen na sam ekosustav platforme – njegova tražilica najkorištenije je sučelje pristupa ostatku interneta. Pozicioniranje među rezultatima pretraživanja za milijarde web stranica, blogova i medija predstavlja razliku između vidljivosti i opskurnosti. Optimiziranju stranica za Googleove i druge algoritme posvećena je i čitava SEO (engl. search engine optimization) industrija. Utrka za udovoljavanjem Googleovim algoritmima stvorila je beskrajno more šupljeg, repetitivnog sadržaja, optimiziranog ne za ljude, već za hirove algoritama. A kako uvođenjem automatiziranih sustava Googleova kontrola nad internetom jača, običnim korisnicima ostaje da razvijaju taktike otpora. Na primjer, praksa dodavanja riječi “reddit” na kraj Google pretrage postala je suptilna, ali značajna promjena koja odražava rastuće nepovjerenje prema serviranim rezultatima i potrebu za stvarnim sadržajem. Svim problemima Reddita unatoč, ta platforma još uvijek okuplja velik rezervoar zajednički stvorenih mišljenja, rasprava i iskustava, što nije nužno slučaj s ostatkom interneta. 

Naime, značajan dio web prometa — prema nekim procjenama, gotovo polovicu — proizvode automatizirani sustavi. No utjecaj botova nije ograničen na proizvodnju sadržaja, već stvara i nove načine ophođenja s digitalnom mrežom. Izvan okvira teorija zavjere, metafora mrtvog interneta odražava raširenu nelagodu i kolektivnu anksioznost koja vlada u online prostoru. Teorija mrtvog interneta nije samo teorija; to je raspoloženje, tihi šum u pozadini svake interakcije s modernim webom. Ona ne tvrdi samo da su botovi preplavili internet, već sugerira nešto daleko više uznemirujuće: da je čovječnost interneta ispražnjena, zamijenjena mehaničkim performansom tako uvjerljivim da jedva primjećujemo promjenu. Radi se o načinu na koji su naše interakcije sve više posredovane platformama koje prioritiziraju bilo kakav angažman nad kvalitetom, o načinu na koji smo internalizirali te prioritete i oblikovali naše digitalne subjektivnosti. Čak i kad nismo botovi, igramo po njihovim pravilima. 

Kako je to u seriji tekstova istražio i pokazao novinar portala 404 Media Jason Koebler, širenje sadržaja generiranog automatiziranim sustavima na društvenim mrežama poput Facebooka ukazuje na tu uznemirujuću transformaciju u prirodi online interakcija. Naime, daleko od toga da je Facebook mrtav internet sastavljen samo od botova, no ta je društvena mreža evoluirala u svojevrstan zombi internet — kaotičnu mješavinu botova, umjetne inteligencije i stvarnih korisnika, od kojih neki svjesno, a drugi nesvjesno stupaju u interakciju s automatiziranim sadržajem. Bizarne slike i sadržaji – poput Isusa sastavljenog od škampi, militarističke propagande, nekonsenzualne pornografije slavnih i svakodnevnih osoba generirane umjetnom inteligencijom – infiltriraju se u platformu i oko sebe stvaraju “zajednice” (stranice i grupe) koje uključuju milijune profila stvarnih ljudi i botova.

“Platforma je postala nešto gore od razgovora botova s ​​botovima. Postala je nakupina botova koji razgovaraju s botovima, botova koji razgovaraju s botovima po uputama ljudi, ljudi koji razgovaraju s ljudima, ljudi koji razgovaraju s botovima, ljudi koji se svađaju o lažnoj stvari koju je stvorio bot, ljudi koji ne razgovaraju ni s kim, a da toga nisu svjesni, otetih ljudskih računa pretvorenih u botove, ljudi zabrinuti da su drugi ljudi s kojima razgovaraju botovi, hibridnih ljudskih/bot računa, kraja zajedničke stvarnosti, i, u središtu svega ovoga, jedna od najvrednijih kompanija na planetu koja je omogućila ovo sranje, jer njezini ljudski rukovoditelji i dioničari imaju previše novca. Taj novac pak previše ovisi o masovnom usvajanju tehnologije koja razbija stvarnost, da bi učinili išta po tom pitanju”, zaključuje Koebler.

Fenomen zombi interneta prema tome nije samo apstraktna zanimljivost, već odraz poslovnog modela Facebooka, ali i same logike velikih platformi. Tehnološki kritičar Ed Zitron je za tu logiku skovao termin ekonomija truleži. Izraz opisuje digitalni ekosustav vođen nemilosrdnom i konačno destruktivnom težnjom za rastom. Taj imperativ rasta doveo je do pada kvalitete online prostora i degradacije korisničkog iskustva. Ekonomija truleži je prema Zitronu sveprisutna sila koja utječe na gotovo svaki aspekt naših digitalnih života, od načina na koji konzumiramo sadržaj i komuniciramo do načina na koji uspostavljamo odnose i snalazimo se u svijetu. U nedavno objavljenom opsežnom eseju Never Forgive Them, Zitron podcrtava: “Iskustvo prosječne osobe s tehnologijom toliko je agresivno i nasilno da vjerujem da blago traumatizira milijarde ljudi. Čini se da smo, kao društvo, sposobni shvatiti da nas društvene mreže mogu povrijediti, uznemiriti ili učiniti da se osjećamo ludi i ljuti, ali mislim da je vrijeme da prihvatimo da ostatak tehnološkog ekosustava potkopava našu dobrobit na jednako podmukao način. I većina ljudi ne zna da se to događa, jer su svi prihvatili duboko usrane uvjete u posljednjih deset godina.”

Jedina svijetla točka sadašnjeg zombificiranog stanja interneta jest što je suludoj iluziji kako su velike tehnološke platforme drugačiji i “progresivniji” predstavnici kapitalizma konačno došao kraj. To ne znači da će platforme izgubiti svoju moć, upravo suprotno. Tako je, unatoč svim predviđanjima o brzoj propasti, Muskova kupovina Twittera i njegova izuzetno uspješna politička instrumentalizacija pokazala ostalim platformama da su moderiranje sadržaja, bavljenje provjerom činjenica, ograničavanje botova ili desničarskih trolova i prazno pokazivanje brige za “demokraciju” tek nepotrebni troškovi. Nije trebalo dugo da ostatak sektora usvoji lekciju pa je tako i Facebook odustao od dosadašnjeg modela moderiranja i provjere činjenica (Zuckerbergova novopronađena vjera u slobodu govora pritom će vjerojatno podrazumijevati više transfobije, ali ništa manje cenzuriranja genocida). 

Ako želimo drugačiji internet, ne možemo čekati da se korporacije “poprave” ili da algoritmi “evoluiraju”. Potrebna je politička i ekonomska borba – izgradnja decentraliziranih alternativnih mreža i, prije svega, kolektivno odbacivanje platformi koje nam oduzimaju pravo na digitalni prostor kao javno dobro. U međuvremenu, brain rot nam nudi tračak nade i zabave dok navigiramo digitalnim kaosom, po mogućnosti s daljinskim upravljačima. On nije samo simptom raspada, već i signal da bi se iz kompostirajućeg trupla kapitalističkog interneta mogla izroditi neka bolja budućnost.

1. Pojam označava postupno pogoršanje kvalitete digitalnih platformi ili usluga zbog poslovnih odluka koje stavljaju profit ispred korisničkog iskustva ↩︎
2. Fenomen masovne proizvodnje tekstova i slika koje oponašaju ljudski sadržaj, ali su besmislene ili loše kvalitete. Cilj je privući promet na web stranice, a posljedica je da korisnici moraju prolaziti kroz velike količine “šrota” kako bi pronašli relevantne informacije. ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kada je glavni profiter nove regulative News Corp Ruperta Murdocha – korporacija za koju bi se bez preuveličavanja moglo reći da je za širenje propagande učinila znatno više nego sve društvene mreže zajedno – nema mnogo razloga za optimizam. Ipak, mediji ovu priču nisu popratili kao sukob milijardera Murdocha i milijardera Zuckerberga, već kao početak dugo iščekivane obrane demokracije od distopijskih sila Interneta. Upravo je to važan element cijele priče: društvene mreže i Internet su iskorišteni kao ideološki privjesak koji je sukob nekolicine korporacija preobrazilo u borbu za očuvanje tradicionalnih institucija i demokracije. Ovaj slučaj je samo jedan od mnogih primjera kako suvremeni diskurs o tehnologiji mistificira upravo one probleme koje želi razjasniti.

Kritika tehnološke kritike

Posljednjih se godina proširio žanr analiza koje je moguće svesti pod nazivnik tehnološke kritike, a tematika tih priloga gotovo je formulaična. Većinom argumentiraju da velike tehnološke kompanije predstavljaju značajnu prijetnju našoj privatnosti, slobodi govora, pritom manipuliraju našim ponašanjem, omogućuju širenje propagande i lažnih vijesti, stvaraju ovisnost i kvare našu mladež. Iako se zapravo nije teško složiti s velikim dijelom tih dijagnoza ipak postoji jedan ozbiljan nedostatak – vjerovanje da su spomenuti problemi u srži nešto inherentno tehnologiji, a ne suvremenom društvu.

Kao konkretan primjer može poslužiti način na koji mislimo o Internetu – način koji je teoretičar Evengy Morozov u knjizi To Save Everything, Click Here nazvao internet-centrizmom. Morozov ističe kako je Internet proizveo niz uvjerenja o svijetu, glavno od kojih je “da proživljavamo jedinstveno, revolucionarno vrijeme, u kojem nekadašnje istine više ne vrijede i sve prolazi kroz duboke promjene, a potreba za ‘popravljanjem stvari’ nikad nije bila snažnija”. Internet-centrizam za sobom donosi niz pretpostavki o tome kako svijet funkcionira, kakve rasprave o njemu trebamo voditi i kako ga možemo popraviti. Te pretpostavke implicitno prihvaćaju i tehnološke korporacije kao i njihovi protivnici.

Jednom kad je paradigma razvoja svojstvo same tehnologije, problemi digitalizacije prestaju biti političko ili društveno pitanje te postaju stvar iznalaženja istančanih tehničkih rješenja i optimalnih algoritama. Tehnološki determinizam velikim korporacijama omogućuje da se predstave kao skupine dobroćudnih hipsterskih vizionara u kapuljačama, koji implementacijom novih procesa i proizvoda poboljšavaju našu svakodnevicu. Međutim, Facebook, Google (Alphabet), Amazon, Uber, Apple su u prvom redu upravo to – korporacije. Njihov cilj nije povezivanje ljudi, olakšavanje nečijeg života ili omogućavanje pristupa znanju i točnim informacijama. Jedini problemi koje zaista žele riješiti jesu kako maksimizirati svoj profit, povećati udio na tržištu i zadovoljiti dioničare.

Internet-centrizam utjecao je i na kritičke pristupe tehnologiji, tj. suzio ih je na (bio)etičke i moralističke rasprave – na TED talks kritiku. IT kompanije ništa ne vole više od organiziranja panela i think thankova koji raspravljaju o raznim filozofičnim implikacijama njihovih proizvoda – sve kako bi simultano pokazali da vode brigu o društvenim posljedicama i kako nema previše potrebe pričati o bilo čemu osim sjajnih novih izuma.

Tako i dobronamjerne intervencije institucija mogu učvrstiti problem koje žele riješiti. Famozni GDPR veći je efekt imao u izazivanju svakodnevnih iritacija korisnika konstantnim spamanjem privolama, nego u zaštiti osobnih podataka i privatnosti. Još gore, GDPR je zaštitu osobnih podataka reducirao na individualni pristanak i legitimirao njihovu aproprijaciju. Svi trebamo koristiti usluge digitalnih kompanija, a rijetko tko ima vremena i znanja proučavati koje kolačiće skida s raznoraznih stranica. Poslovni model Googlea ili Facebooka nije niti okrznut, ali je zato privatnost efektivno preobražena iz građanskog prava u uslugu za entuzijaste koji mogu uložiti potrebno vrijeme i novac za skrivanje svojih digitalnih otisaka.

Sve to govori o prijekoj potrebi za promjenom konceptualnog pristupa. Raširena tendencija da se razmišlja isključivo o načinima na koji tehnologije mijenjaju društvo pretpostavlja jednosmjeran odnos tehnike i društva – pretpostavlja internet-centričko mišljenje. Kritički pristup ne može biti potpun bez sagledavanja sistemskih uzroka i načina na koji su konkretni historijski procesi poput deregulacije tržišta, slabljenja socijalne države ili događaji poput velike recesije utjecali na razvoj IT sektora. Nova priča nije o tehnologijama koje izopačuju društvo, već o društvu čije kontradikcije tehnologiju reduciraju na tek jedno od sredstava za ekstrakciju bogatstva.

Na primjer, izgradnja poslovnog modela koji je doveo do sukoba opisanog na početku teksta nije se odigrala u vakuumu. Ekonomistkinja Shoshana Zuboff u bestseleru The Age of Surveillance Capitalism prepoznaje da je proces otkrića i komodifikacije osobnih podataka nerazdvojivo vezan uz povijest Googlea. Ta povijest je značajna jer je odredila način na koji razmišljamo o uslugama IT kompanija. Primjerice, iako nema ništa prirodno u tome da su društvene mreže ili web tražilice besplatne, model financiranja temeljen na prihodu od reklama je alternative poput pretplata učinio gotovo nezamislivima.

Burzovni mešetari godinama su ulagali u startupe i zvučne ideje koje su trebale revolucionirati neki aspekt svijeta – bez da je bilo tko znao kako će te mlade firme ostvariti profit. Krajem devedesetih došlo do pucanja Dot-com financijskog balona, a Google je bio tek jedna od mnogih firmi u problemima. Iako su izgradili vjerojatno najopsežniji katalog znanja i informacija u povijesti čovječanstva, nisu imali načina da taj katalog monetiziraju – pristup znanju je resurs kojeg nije jednostavno prilagoditi tržišnoj logici. No ispostavilo se da u Googleu nisu samo katalogizirali znanje, već su ga i proizvodili.

Kada su korisnici pretraživali Internet generirali su goleme količine podataka – nehotice su otkrivali svoje interese i osobnosti. Dok su još bili samo web tražilica, u Googleu nisu posvećivali previše pažnje toj gomili bihevioralnih podataka, ali kad ih je stezanje financijskog obruča prisililo da izmisle profitabilni(ji) poslovni model, otkrili su da imaju pristup novoj vrsti ‘sirovine’. U Googleu su tu novu vrstu podataka jednostavno odlučili prisvojiti – zašto i ne bi kad ih ništa u tome nije sprječavalo. Kao što su napravili katalog web stranica, konstruirali su i katalog svojih korisnika, uz bitnu razliku da su pristup potonjem krenuli naplaćivati – u prvom redu drugim kompanijama u svrhu marketinga, ali ne treba zaboraviti da se i sigurnosne službe nalaze na listi značajnih klijenta.

Treba istaknuti da niti je kršenje privatnosti kao poslovni model logička posljedica internetskih tražilica ili tehnologije općenito – zapravo s tehnologijom je jedva imalo veze – niti je itko imao eksplicitnu namjeru da krene zloupotrebljavati osobne podatke. Ova prvobitna akumulacija podataka bila je moguća isključivo zahvaljujući složenom spletu ekonomskih i političkih okolnosti. Nezainteresiranost američke države za regulacijom nove industrije rezultirala je stanjem anomije, dok je financijski sektor u krizi pružio potrebni pritisak da se to bezakonje iskoristi bez sagledavanja posljedica. Zuboff ističe da su suvremena “polaganja prava na bezakoni prostor izuzetno slična onima razbojničkih baruna iz ranijeg stoljeća. Poput ljudi iz Googlea, i titani s kraja 19. stoljeća polagali su pravo na nebranjeni teritorij radi vlastitih interesa, proglašavajući pravednost svojih samododjeljenih privilegija i branili svoj novi kapitalizam od demokracije pod svaku cijenu”.

Slabljenje institucija i platformski populizam

Jednom kad je nekoć zajednički teritorij ograđen, teško ga je vratiti. Velike IT kompanije navikle su poslovati u laissez faire okruženju, i zahvaljujući tome postale su neizbježan dio infrastrukture svakodnevnog života. Google neometanu ekstrakciju podataka duguje svojoj poziciji portira interneta, dok društvene mreže poput Facebooka i Twittera čine istu stvar zahvaljujući tome što u vlasništvu drže takoreći čitavu infrastrukturu javnog prostora i osobnih komunikacija. Strukturna pozicija tih kompanija stvara velike probleme naknadnim pokušajima uvođenja regulacija – posebno zato što u sve većoj mjeri preuzimaju funkcije institucija.

Kolonizacija društvenih struktura dodatno se raspirila nakon recesije 2008. godine. Kombinacija mobilnog Interneta i politika štednje pokazala se savršenim spojem – logika internet-centrizma proširila se u fizički prostor u vremenu kad financijski iscrpljene države nisu pokazivale interes za obavljanjem svojih funkcija. Morozov je ovo stanje nedavno nazvao platformskim populizmom – termin se odnosi na “gotovo konspirativno inzistiranje da svijet nije onakav kakvim se čini. Postojeće tvrtke – taksiji, hoteli, hedge fondovi – promijenile su pravila igre na takav način da favoriziraju vlastite interese. Samo disrupcijom pravila možemo se nadati ubiranju svih blagodati koje digitalne tehnologije omogućuju. U tu svrhu platforme obećavaju osloboditi snage kapitalizma kako bi civilizirale ove divljačke ostatke ranije, preddigitalne civilizacije”.

Uber je vjerojatno najpoznatiji primjer platformskog populizma. Ideja je jednostavna – ako imam automobil i nešto slobodnog vremena mogu skinuti aplikaciju pa to vrijeme “monetizirati”. Klijenti dobivaju jeftinu i praktičnu uslugu, a vozač pak nešto zaradi u fušu. U službenoj verziji priče Uber je primjer kako jednostavan komad softvera i slobodno tržište rezultiraju racionalnijom upotrebom svima dostupnih i neiskorištenih resursa.

Međutim, platforme poput Ubera teško bi mogli zamisliti bez ogromnog porasta prekarnih i potplaćenih radnika. Stagnacija rasta plaća, uparena s porastom renti u gradovima, rezultirala je slojem ljudi koji ovise o fleksibilnim formama rada. Uber je u lokalnim zajednicama poslodavac, zamjenjuje komunalne usluge poput javnog prijevoza i pojedincima služi gotovo kao financijska sigurnosna mreža. Jednom kad su se platforme uklopile u funkcioniranje zajednica, njihovo reguliranje postaje rizično bez ponovne izgradnje javno financiranih alternativa. Na primjer, u gradu bez dobrog javnog prijevoza, skuplja vožnja Ubereom potaknuta nekom regulacijom značila bi da znatno otežano kretanje za dio populacije.

No najvažnija stvar vezana za Uber – ali i platforme općenito – jest da unatoč tome što je prisutan u gradovima diljem svijeta, još nije ostvario profit. Svaka vožnja Uberom subvencionirana je milijardama dolara iz financijskog sektora. Među značajnim investitorima nalazi se i Google koji ulaže sredstva prikupljena komodifikacijom naših osobnih podatka. Budući da su voljni subvencionirati naše vožnje i trpjeti trenutne gubitke, racionalno je pretpostaviti da investitori očekuju da im se ulaganja u budućnosti isplate. Tehnologija iz te perspektive nije ništa drugo doli posebna metoda koja finacijskom sektoru omogućuje privatizaciju javnih dobara.

Dodatno to potvrđuje i činjenica da bi bez nekolicine IT kompanija u medijima razvikani rekordni rast burze u potpunosti izostao. One su integralni dio začaranog kruga neoliberalizma: vlade ne oporezuju korporacije pa gube prihode i ne mogu pružati osnovne usluge, nejednakost posljedično raste pa se sve veći broj ljudi prisiljen okrenuti prekarnim oblicima rada. Korporacije zatim putem raznih tehnoloških platformi iskorištavaju slabljenje institucija i stanje anomije kako bi zaposjele što veći dio tržišta i javnog prostora, a to im je omogućeno zahvaljujući financijskom sektoru koji traži prilike za investiranje viška sredstava prikupljenih ili poreznim olakšicama ili potpunom evazijom poreza. Može se pretpostaviti da se subvencioniranje digitalnih usluga neće nastaviti unedogled – jednom kad prestane, tehnološke korporacije i financijski sektor će biti u posjedu ogromnog dijela infrastrukture svakodnevnog života. O tome kako će se situacija dalje razvijati možemo slobodno nagađati.

Rasprave o reguliranju tehnoloških korporacija koje glavnu opasnost vide u atributu “tehnološki” umjesto u korporacijama, u najboljem su slučaju nedostatne, a u najgorem štetne. Tehnologija nastaje u konkretnim historijskim uvjetima i probleme koje proizvodi nije moguće riješiti bez promjene tih uvjeta. Privatnost, sloboda govora ili aproprijacija podataka su svakako važni, ali bez odgovarajućeg konteksta postaju apstraktni pesudoproblemi koji – kako je najrecentnije posvjedočio australski primjer – maskiraju stvarne odnose moći. Kako se može nazrijeti iz uspješnih kolaborativnih projekata poput Wikipedije, GitHuba i Sci-Huba, drugačija logika organizacije je dovoljna za ponovno otkrivanje emancipacijskog potencijala tehnologije. Nove tehnologije tako nisu uzrok problema, već posljedice parazitskog sustava financijskog kapitala.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Sistemska transformacija kapitalizma podrazumijeva digitalne monopole podržane financijskim kapitalom, automatizaciju proizvodnje, distribucije i potrošnje te sve veću ulogu informacijskih i komunikacijskih tehnologija u ekstrakciji podataka i profita iz poluperifernih i perifernih zemalja. O ekonomskim procesima i sistemskim transformacijama kapitalizma bilo je riječi u prethodnom članku. Kada govorimo o vijestima, govorimo o specifičnom medijskom formatu modernog, kasnomodernog i suvremenog doba. Vijesti, u idealnom smislu, omogućavaju političku orijentaciju građanima, donošenje informiranih odluka i sudjelovanje u političkim pitanjima. Uloga medija nezaobilazna je u demokratskim procesima. Međutim, u suvremenom društvu, kao što je poznato iz brojnih empirijskih studija, povjerenje u demokratske institucije i medije sve više opada. Stoga se može zaključiti da se ne radi o tome da smo se odjednom našli u situaciji u kojoj postoje lažne vijesti, već o tome da, kao što tvrde Natalie Fenton i Des Freedman, već dugo živimo u nečemu što se može nazvati lažnom demokracijom. U ovom tekstu govorit ćemo o automatiziranoj distribuciji i potrošnji sadržaja, normativnoj ulozi komunikacije u društvu te redistribuciji ekonomskog viška kao političkim i kulturnim izazovima suvremene demokracije.

Automatizacija distribucije i potrošnje sadržaja

Problem lažnih vijesti nije u tome što javnom sferom kruži puka laž ili nedostatak objektivne istine. Dublji je problem u strukturnim uvjetima u kojima lažne vijesti predstavljaju vrhunac optimizacije i racionalizacije ekonomskog sistema. Drugim riječima, lažne vijesti jesu potpuno objektivne, ekonomski opravdane i racionalne akterima čiji je glavni cilj ekonomska dobit: oglašivačima i digitalnim posrednicima, kao što su Google i Facebook. Automatizirani algoritmi pomažu tim kompanijama da pronađu najkraći informacijski put između oglašivača i potrošača. Sadržaj pritom nije relevantan – brzina, količina informacija i učinkovitost glavni su kriteriji. Problem je u tome što se ekonomski sustav digitalnog društva do te mjere odvojio od sustava političke kontrole da ne znamo definirati problem, a kamoli pronaći rješenje. Zapravo, sve bi bilo po starom da ekonomski sustav nije počeo proizvoditi negativne eksternalije i ozbiljno ugrožavati političke procese. U automatiziranoj javnoj sferi, kako ju naziva Frank Pasquale, malo je prostora za ljudsku procjenu, kvalitetan sadržaj i refleksiju. Osim generalnog slabljenja vrijednosti javnoga sektora, tri su procesa stvorila plodno tlo za širenje lažnih vijesti: raširena navika uporabe besplatnoga sadržaja, pristrana korporativna tehnologija i preusmjeravanje oglašavanja od medijske industrije digitalnim posrednicima.

Besplatan digitalni sadržaj promicali su pokreti otvorenoga koda i otvorenoga sadržaja koji su, između ostalog, rezultirali globalnim file-sharing projektima kasnih devedesetih i ranih dvijetisućitih. Međutim, s vremenom su najveće korporacije prilagodile svoje poslovne modele i pronašle način da komodificiraju i komercijaliziraju besplatan sadržaj, odnosno da njegovu javnu svrhu pretvore u komercijalnu. Globalni digitalni divovi kopiraju i distribuiraju sav sadržaj koji se proizvede na internetu uključujući i vijesti koje proizvode tradicionalni mediji. Proizvodnja i distribucija besplatnoga sadržaja pokazuje se kao dugoročno neodrživa alternativa korporativnim strategijama. Naime, nemoguće je s jedne strane zaobići troškove rada, a s druge pružiti otpor komercijalizaciji i komodifikaciji informacija. Ukorijenjene navike uporabe besplatnoga sadržaja idu na ruku globalnim kompanijama. Primjerice, u istraživanju provedenom u 2017. na reprezentativnom uzorku korisnika interneta u Hrvatskoj, samo 16,4 posto korisnika interneta ima običaj plaćati sadržaje na internetu; 66,9 posto ispitanika nije spremno plaćati za sadržaj news portala koje trenutno posjećuje; a 6,8 posto ispitanika odgovorilo je da bi plaćalo za sadržaj koji trenutno posjećuje. Proizvodnja sadržaja skup je proces jer podrazumijeva vremenske i novčane troškove rada. U medijskoj industriji trošak rada je stavka koja predstavlja otprilike dvije trećine ukupnoga troška, bez obzira na to radi li se o tisku, radiju, televiziji ili internetu. Međutim, kao što tvrde Jakob Rigi i Robert Prey, jednom kad se informacija proizvede, njezina razmjenska vrijednost jednaka je nuli. Bez prihoda od prodaje, pretplate ili javnih subvencija održivost digitalnih medija je upitna.

Funkcionalnost korporativnih tehnologija definira se iza zatvorenih vrata ulaganjem u istraživanje i razvoj, u simbiozi s financijskim kapitalom koji osigurava iznadprosječne plaće vrhunskim inženjerima (najčešće uz kratkoročne i nesigurne radne ugovore). Monopoli Googlea i Facebooka definiraju pravila distribucije i potrošnje sadržaja. Jedini sadržaj koji te kompanije proizvode jest softverski kod za unaprjeđenje vlastitih digitalnih usluga. Međutim, za razliku od sadržaja koji te kompanije distribuiraju, softver je zaštićen složenim sustavom prava intelektualnog vlasništva. Korporativna tehnologija prilagođena je povezivanju oglašivača i korisnika interneta. Taj je odnos do te mjere blizak da je Google u suradnji s MasterCardom počeo razvijati sustav koji predviđa i mjeri povezanost između pregledanih mrežnih oglasa i kupnje proizvoda na fizičkim lokacijama u trgovinama. Naime, Google je od Mastercarda kupio prava na uporabu podataka o kupnjama bankovnim karticama. Radi se o svetom gralu oglašavanja jer je trošak oglašavanja u pravilu teško povezati sa stvarnim porastom prodaje oglašavanih proizvoda. Najčešće se radi o vrlo grubim procjenama u nemrežnom okruženju – do te mjere da je povrat ulaganja u oglašavanje prodajom često manji od 50 posto. S obzirom na konkurenciju u privlačenju internetskog oglašavanja, ključna poslovna strategija svodi se na preciznost i funkcionalnost tehnologije koja povezuje potrošače i oglašivače. Interes za povećanje profita veći je od interesa za podržavanjem demokratski relevantna sadržaja. Takav je interes unaprijed ugrađen u tehnologiju mrežnoga pretraživanja i društvenog umrežavanja, koja stvara ne samo politički pristrane rezultate distribuirane lažnim vijestima nego i, još važnije, rezultate koji su pristrani prema ekonomskim izračunima.

U konačnici, privlačenje oglašivača izravno utječe na održivost digitalne medijske industrije jer je oglašavanje na news portalima višestruko skuplje od oglašavanja na velikim digitalnim platformama. Podsjetimo, u prethodnom smo članku iznijeli procjenu prema kojoj su Google i Facebook u 2016. zajedno preuzeli oko 56,3 posto cjelokupnog tržišta digitalnog oglašavanja u Hrvatskoj. Manje novca od oglašavanja znači manje mogućnosti za održivost i proizvodnju kvalitetna sadržaja. Ne iznenađuje stoga situacija u kojoj pada povjerenje u medije i u kojoj korisnici interneta pristupaju vijestima upravo kroz alternativne kanale. Prema ovogodišnjim istraživanjima provedenim u 37 zemalja, 65 posto korisnika interneta pristupa vijestima s pomoću tražilica, društvenih medija, elektroničke pošte, mobilnih aplikacija i agregatora vijesti, dok samo 32 posto vijestima pristupa izravno na portalima.

(Nova) normativna uloga komunikacije u društvu?

Raširenost lažnih vijesti posljedica je automatizirane distribucije sadržaja pod kontrolom globalnih monopola. Stoga se postavlja pitanje treba li regulirati tehnologiju ili transnacionalne korporacije. U oba slučaja vrlo brzo dolazimo do granica mogućnosti demokratskog djelovanja nacionalne države i Europske unije. Ključni je preduvjet definirati što želimo od komunikacije i u kakvom društvu želimo živjeti. Možemo to promatrati kroz debatu između Jürgena Habermasa i Michela Foucaulta. Foucault je, naime, smatrao da komunikacija uvijek podrazumijeva određene procedure društvenog isključivanja. Moć je za Foucaulta “složena strategijska situacija u danom društvu” koja se artikulira u diskursu. Diskursi su rezultat procedura društvenog isključivanja i stvaranja opozicija između istine i laži. Društvo je zapravo skup subjekata i društvenih skupina koje se nalaze u procesu previranja i sukoba. Za Habermasa je, s druge strane, društveni konsenzus moguć i, štoviše, društveno poželjan. Njegova teorija komunikativnog djelovanja usmjerena je “proceduralnoj etici”, odnosno uspostavi konsenzusa koji nastaje u društvenoj interakciji među akterima koji komunikativno djeluju. “Proceduralna etika” podrazumijeva određenu definiciju moralno poželjna društvenog djelovanja. Habermas i Foucault zapravo analiziraju različite dimenzije iste društvene stvarnostima, pri čemu je Foucault se usmjeren na pozadinske odnose moći vidljive u diskurzivnim poretcima i u tom smislu predlaže društveno-povijesnu analizu pojavnoga. Habermas govori o normativnim temeljima koji moraju biti cilj komunikativnog djelovanja ako se društvo želi usmjeravati prema pravednim demokratskim procesima. Foucaultova je pozicija ontološka, a Habermasova aksiološka, i obojica su istovremeno u pravu i u krivu. Foucault nam posredno objašnjava da su lažne vijesti rezultat složenih odnosa moći, ali nam ne može reći kako osigurati pravednije društvo. Habermas nam posredno objašnjava da nam je potrebna definicija pravednog društva utemeljena na proceduralnoj etici, ali nam ne može objasniti zašto je javna komunikacija najčešće konfliktna.

U razdoblju lažne demokracije proceduralna etika ne mora voditi rješavanju problema lažnih vijesti jer institucionalizirane norme slobode izražavanja i medijskoga pluralizma mijenjaju svoja konotativna značenja. Slobodan protok informacija i tehnološka neutralnost zapravo podrazumijevaju slobodu tržišta koja pogoduje digitalnim gigantima. Sloboda govora lako se pretače u govor mržnje, a obje opcije jednako su ekonomski vrijedne za globalne digitalne posrednike. Medijski pluralizam možda nikad dosad nije bio veći ako promatramo puku brojnost medija i izvora informacija. Istovremeno, koncentracija distribucijskih kanala nikad nije bila izraženija. Štoviše, norma medijskoga pluralizma dovedena je do apsolutne krajnosti u kojoj se čak i radikalna, antidemokratska stajališta toleriraju jer, tobože, oslikavaju raznolikost sadržaja i društvenih pozicija. Političko rješenje problema lažnih vijesti nalazi se u reinterpretaciji postojećih komunikacijskih normi i stvaranju novih normi koje će odgovoriti na suvremene sistemske izazove. Međutim, tu se vraćamo na problem manjkave demokracije i normativni vakuum suvremenog političkog djelovanja. Tko god bio nositelj novog demokratski orijentiranog normativnog poretka, morat će se pozabaviti naslijeđem politike koja je razvoj digitalne komunikacijske infrastrukture prepustila tržišnim silama. U tom razdoblju postavljeni su novi strukturni uvjeti s kojima se sada treba uhvatiti u koštac. Nije to bio samo laissez faire pristup, bio je to vrlo političan, centristički pristup nemiješanja politike u razvoj tehnologije. Tržišne inovacije trebale su pružiti građanima ono što oni žele, a ekonomski uspjeh najkompetitivnijih kompanija trebao se preliti na ostatak društva. Krajnji je rezultat takve politike schumpeterijanska kreativna destrukcija tradicionalnih medija, koja za posljedicu ima destabilizaciju demokracije utemeljene na provjerenim informacijama i stabilnim normativnim postavkama. Dobrodošli u potpuno digitaliziranu, automatiziranu javnu sferu u kojoj su doseg, viralnost i mrežni učinak glavni kriteriji društvene uloge komunikacije!

Redistribucija ekonomskog viška kao kulturni i politički problem

Monopolizacija digitalne komunikacije znači kontrolu distribucijskih kanala, prikupljanje javnih podataka i privlačenje oglašivača. Ekonomski višak koji akumuliraju Google i Facebook apsorbira se i umnaža spekulacijama financijskoga kapitala. S druge strane imamo opći gubitak povjerenja u medije, opadanje kvalitete novinarskoga sadržaja, širenje lažnih vijesti i slabljenje demokracije. Ta su dva procesa blisko povezana. Međutim, problem u aktualnim “protuinicijativama” Europske komisije u tome je što se ta dva fenomena promatraju odvojeno. Time se stvara lažna antiteza ekonomske i kulturne razine, a predložena politička rješenja zbog toga su djelomična. Komisija je u 2018. osnovala brojne stručne skupine (eng. High Level Groups) poput skupine za lažne vijesti, skupine za umjetnu inteligenciju i skupine za ekonomiju platformi. Prva se skupina bavi utjecajem lažnih vijesti na demokraciju, druga utjecajem tehnologije na ekonomiju i društvo, a treća ekonomskim procesima kojima platforme narušavaju tržišno natjecanje. Povezanost u radu stručnih skupina nedovoljno je izražena, a samim time njihovi prijedlozi i rješenja ostaju djelomični. Konkretniji prijedlog regulacije na razini Europske komisije porezna je direktiva koja se temelji na definiciji “značajne digitalne prisutnosti”. Da bi se prisutnost smatrala značajnom, potrebno je zadovoljiti jedan od triju predloženih kriterija: (1) ostvaren prihod veći od 7 milijuna eura u državi članici; (2) više od 100 000 korisnika digitalne usluge; (3) više od 3000 poslovnih ugovora za korištenje digitalnih usluga u pojedinoj državi članici. Google i Facebook lako zadovoljavaju te kriterije u većini zemalja.

Međutim, prijedlog porezne direktive ne predlaže kamo usmjeriti nove porezne prihode, čime se još jednom pokazuje ograničenost predloženih regulativnih inicijativa. Ekonomska redistribucija mora se, kako tvrdi Nancy Fraser, povezati s politikom priznanja (eng. Recognition) etničkih, rasnih, seksualnih i drugih identitetskih skupina. Redistribucija, dakle, nije samo ekonomski problem već podrazumijeva i društveno priznanje na način da ekonomski i politički potiče društvenu uključivost. Promicanje društvene uključivosti tradicionalna je uloga javnih i neprofitnih medija, institucionalizirana u postojećem zakonodavstvu u većini europskih zemalja. Kao prvi korak političkog rješenja lažnih vijesti u deficitarnoj demokraciji nadaje se redistribucija, koja se oslanja na postojeće normativne mehanizme. Otvorena je komunikacija preduvjet i rezultat demokratski orijentiranog društva. Kao što tvrdi Axel Honneth, kada se uklone komunikacijske barijere, sposobnost zajednice da percipira potencijalna rješenja društvenih problema eksponencijalno raste. Barijere u digitalnom društvu već smo više puta spomenuli: slab javni sektor, digitalni monopoli, centralizirana akumulacija ekonomskog viška, eksploatacija korisnika interneta, automatizirana proizvodnja, distribucija i potrošnja, neodrživost medijskih industrija, i tako dalje. Barijera je puno, rješenja malo. Novo (staro) političko pitanje jest u kakvom društvu želimo živjeti. Budući da su ekonomska, kulturna i politička pitanja neraskidivo povezana, lažnim vijestima politički se može doskočiti samo pružanjem sistemskih alternativa, podupiranjem kvalitetne proizvodnje te kontrolom korporacija i njihovih tehničkih rješenja.

Reference

Berkowitz, D. (1997) Overview: Why a “Social Meanings of News” Perspective?. U: Berkowitz, D. (ur.), Social Meanings of News: A Text Reader. London, New Delhi, SAGE Publications, xi-xiv.

Fenton, N. i Freedman, D. (2017) Fake Democracy, Bad News. Socialist Register 54.

Foucault, M. (1994) Znanje i moć. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Fraser, N. (2004) Social Justice in the Age of Identity Politics: Redistribution, Recognition, and Participation. U: Fraser, N. i Honneth, A. Redistribution or Recogniton? A Political-Philosophical Exchange. London i New York: Verso, 7-109

Habermas, J. (1984) Theory of Communicative Action Volume 1: Reason and the Rationalization of Society. Beacon Press: Boston.

Honneth, A. (2017) The Idea of Socialism: Towards a Renewal. Cambridge: Polity Press.

Lippmann, W. (1922) Chapter XXIII: The Nature of News. U: Lippmann, W. Public opinion, dostupno ovdje 

McChesney, R. W. (2000) The Political Economy of Communication and the Future of the Field. Media, Culture & Society 22, 109-116.

Pasquale, F. (2017) The Automated Public Sphere. Rosa Luxemburg Stiftung: New York Office.

Rigi, J. i Prey, R. (2015) Value, Rent and the Political Economy of Social Media. The Information Society 31: 391-406.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Suvremenim razvojem tehnologije dominira nekolicina kompanija: Apple, Amazon, Alphabet, Microsoft i Facebook zajedno čine “veliku petorku”, kako ih naziva Vincent Mosco. Kada govorimo o vrijednosti dionica tih kompanija, Apple i Amazon su pojedinačno premašili rekordnu vrijednost od jednog bilijuna (tisuću milijardi!) dolara. Apple je kompanija koja se, između ostalog, bavi proizvodnjom računalnog softvera, osobnih računala i mobilnih uređaja. Amazon dominira online kupovinom, globalnom distribucijom potrošnih roba, te računarstvom u oblaku (eng. cloud computing). Microsoft se primarno bavi proizvodnjom računalnog softvera. Microsoft i Apple nastali su sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća te su pratili i oblikovali brojne trendove u razvoju osobnih računala, operativnih sustava i mobilne tehnologije. Amazon nastaje sredinom devedesetih i uspješno je prebrodio burzovni krah s kraja desetljeća da bi postao jedna od dominantnih kompanija u razvoju oblaka i analize velikih podataka. Google (osnovan 1998., a 2015. restrukturiran u Alphabet Inc.) i Facebook (osnovan 2004.) nastaju u drugačijem okruženju od Applea, Microsofta i Amazona. Alphabet Inc. je razvio primarnu djelatnost u proizvodnji usluga pretrage interneta pa je tako u 2018. ostvario tržišni udio mrežnog pretraživanja od više od 80 posto među globalnim korisnicima mobilnih uređaja. Facebook dominira društvenim umrežavanjem, a kompanije poput Myspacea, koje su svojedobno konkurirale Facebooku, danas su gotovo pale u zaborav. Istovremeno, Google i Facebook zajedno su preuzeli 64 posto ukupnog globalnog rasta digitalnog oglašavanja između 2012. i 2016. Nakon burzovnog kraha iz 2001. investicije stagniraju, pa Google i Facebook svojim poslovnim modelima nastoje prvo privući internetske korisnike da bi oglašavanjem osigurali isplativost vlastitih usluga, privukli financijski kapital i, konačno, učvrstili monopol nad tržištima u kojima pružaju digitalne usluge.

Njihovu dominaciju ovdje promatramo kroz koncept ekonomskog viška kako ga nazivaju Baran i Sweezy u svojoj teoriji monopolnog kapitala. Ekonomski višak autori jednostavno definiraju kao razliku između onoga što društvo proizvodi i troškova te proizvodnje. Promatrajući Google i Facebook kao internetske platforme čiji se poslovni model temelji na globalnoj akumulaciji kapitala, vidljivo je da uz relativno malu radnu snagu, ali i značajna interna ulaganja u istraživanje i razvoj, uspijevaju ostvariti znatan višak vrijednosti u usporedbi s tradicionalnim industrijskim kompanijama. U tom nas smislu zanimaju uzroci tog fenomena koji se mogu objasniti kombinacijom teorije digitalnog rada i monopolnog kapitala. Dakle, pomoću koncepta ekonomskog viška analizirat ćemo digitalni duopol Googlea i Facebooka u skladu s teorijom stvaranja viška vrijednosti na temelju eksploatacije plaćenog i neplaćenog digitalnog rada. Analiza ekonomskog viška omogućava nam razumijevanje političkih i socijalnih posljedica monopola u suvremenoj globalnoj, digitalnoj ekonomiji te razmatranje smjernica za stvaranje političkih programa na temelju redistribucije ekonomskog viška.

Digitalni rad i eksploatacija internetskih korisnika 

Tezu o medijskoj publici kao potrošnoj robi prvi je iznio Dallas Smythe koji je tvrdio da komunikacija nije samo sustav nadgradnje i ideologije, već dio odnosa proizvodnje i društvene reprodukcije. Drugim riječima, Smythe tvrdi da je najveći dio neradnog vremena zapravo vrijeme koje publika provodi gledajući, slušajući i čitajući medije. Vrijeme koje publika potroši koristeći različite medije prodaje se oglašivačima. Slobodno vrijeme, stoga, predstavlja neplaćeni rad medijskih publika koji eksploatiraju mediji i oglašivačka industrija. Smytheova “nadopunjena” verzija Marxove radne teorije vrijednosti uspješno je primijenjena na digitalne medije. Tako, na primjer, Christian Fuchs ističe da korporativni digitalni mediji oglašivačima prodaju podatke po cijenama koje su veće od uloženog stalnog i promjenjivog kapitala. Višak vrijednosti sadržan u tim potrošnim robama dijelom je rezultat eksploatacije stalno zaposlenih radnika digitalnih kompanija, a dijelom digitalnog rada korisnika interneta. Višak vrijednosti povećan je činjenicom da internetski korisnici nisu plaćeni pa su, naglašava Fuchs, beskonačno eksploatirani.

Krajem 70-ih godina kad je Smythe iznio svoju tezu, moglo se govoriti o tendenciji stvaranja monopola masovnih komunikacija kao i kulturnom imperijalizmu američke filmske i televizijske industrije. Međutim, usprkos rastu globalne moći američkih medija, radilo se ipak o marginalnoj industriji u ekonomskom smislu. Danas je situacija preokrenuta pa se može govoriti o komunikacijskoj i tehnološkoj industriji kao o glavnom pokretaču suvremenog kapitalizma. Štoviše, u 2017. godini tehnologija je bila sektor s najvećom tržišnom kapitalizacijom (ukupna vrijednost dionica). Među sto vodećih globalnih kompanija tehnologija je bila dominantni sektor s ukupnom vrijednošću od 3,583 bilijuna američkih dolara. Na drugom je mjestu financijski sektor s 3,532 bilijuna američkih dolara. S obzirom na to da tehnološkim sektorom dominira ranije spomenuta “velika petorka”, komodifikacija publike i digitalni rad postaju nezaobilazne kategorije u analizi poslovnih modela najvećih kompanija, ali i u analizi društvenih nejednakosti i odnosa moći na globalnom internetu.

U 2017. godini Alphabet Inc. (Google) je sa 80110 zaposlenika ostvario ukupni prihod od 110,855 milijardi američkih dolara, od čega 86 posto dolazi od oglašavanja. Istovremeno, Facebook je sa 25105 zaposlenika ostvario ukupni prihod od 40,653 milijarde američkih dolara, od čega 98 posto od oglašavanja. Na temelju veličine digitalnih tržišta, količine oglašavanja po glavi stanovnika i veličine internetske populacije moguće je procijeniti koliki su prihod Google i Facebook ostvarili u Hrvatskoj. U 2016. godini Google je preuzeo 43,4 posto, a Facebook 12,9 posto cjelokupnog tržišta digitalnog oglašavanja. Dakle, dvije globalne kompanije preuzele su ukupno 56,3 posto cjelokupnog tržišta digitalnog oglašavanja u Hrvatskoj što iznosi nešto iznad 25 milijuna eura. Pritom je ključna činjenica da Google i Facebook nemaju registriranu djelatnost u Hrvatskoj, čime se izbjegava direktno oporezivanje njihovih prihoda.

Prema istraživanju Dicka Bryana i njegovih suradnika iz 2017. godine, registracijom djelatnosti na Bermudima, Google je u 2011. platio ukupnu poreznu stopu od 3,6 posto iako je standardna stopa poreza na korporativne prihode u Europi prosječno 22 posto. Drugim riječima, Google i Facebook uspijevaju osigurati prihode na temelju eksploatacije digitalnog rada internetskih korisnika, neujednačene međudržavne regulacije i neoliberalne politike slobodnog protoka kapitala. Takva eksploatacija poluperifernih tržišta stvara strukturne probleme za održivost digitalnih industrija poput novinarstva. Naime, lokalni komercijalni mediji prepušteni su digitalnom tržištu na kojem je sve manje mogućnosti za održivost temeljem digitalnog oglašavanja. Rješenje situacije leži u snažnijoj potpori javnim i neprofitnim medijima jer je društvena cijena korištenja besplatnih globalnih servisa poput Googlea i Facebooka, u kombinaciji s laissez-faire pristupom digitalnim tržištima, pražnjenje digitalne demokracije od relevantnog informativnog sadržaja.

Intelektualno vlasništvo i bitka za monopol

Eksploatacija korisnika interneta poprima različite oblike. Ne radi se samo o eksploataciji vremena kako je to analizirao Fuchs. Radi se, također, i o eksploataciji koja nastaje na temelju vlasništva nad podacima koje stvaraju internetski korisnici. Digitalne platforme Google i Facebook temelje svoj poslovni model na analizi velike količine podataka. Dio se tih podataka sistematizira i analizira za prodaju zainteresiranim oglašivačima. Drugi se dio tih podataka koristi za unaprjeđenje digitalnih usluga mrežne pretrage i društvenog umrežavanja. Što se više koriste platforme, više se podataka akumulira i evaluira. Duže korištenje omogućuje stvaranje podataka koji se prisvajaju i koriste za razvoj različitih algoritamskih rješenja. Algoritamska su rješenja zaštićena različitim oblicima intelektualnog vlasništva kao što su patenti. Stoga je ostvarivanje privatnog vlasništva nad digitalnim podacima temelj procesa koji David Harvey naziva akumulacija obezvlašćenjem. U tom je smislu važno istaknuti potrebu za analitičkim razdvajanjem potrošnih roba koje kompanije poput Googlea i Facebooka proizvode: s jedne strane publike, a s druge strane algoritme. Algoritamska rješenja omogućuju uspostavu tržišne dominacije navedenih kompanija.

Kao što tvrdi Matteo Pasquinelli, strojevi i algoritmi ne proizvode višak vrijednosti već akumuliraju i povećavaju višak vrijednosti na temelju eksploatacije generalnog intelekta. Drugim riječima, dok su u 2017. prihodi za Google bili oko 110, a za Facebook oko 40 milijardi američkih dolara, istovremeno je vrijednost njihove imovine bila 197 milijardi za Google i 87 milijardi za Facebook. Ta se imovina odnosi između ostalog i na nematerijalnu imovinu i različita prava intelektualnog vlasništva. Primjera radi, u 2017. Google je držao prava nad preko 15000 patenata. Prava se ostvaruju prikupljanjem i analizom podataka unutar samih kompanija i ulaganjem u istraživanje i razvoj. U 2017. godini Alphabet Inc. je uložio 16,625, a Facebook 7,754 milijardi američkih dolara u istraživanje i razvoj. Glavne su stavke tog troška plaće inženjerima i računalnim stručnjacima za razvoj novih proizvoda. Dakle, analiza velike količine globalno prikupljenih podataka zahtijeva značajnu tehničku infrastrukturu i ulaganja u istraživanje i razvoj. Time se slabi tržišno natjecanje jer su pragovi izlaska na tržište konkurentskih tražilica i servisa za društveno umrežavanje previsoki. Istovremeno su usporene inovacije jer globalni duopol proizvodi i akumulira patente i intelektualno vlasništvo eksploatacijom stalno zaposlenih suradnika i neplaćenih korisnika interneta.

Dominantna se tržišna pozicija jača brojnim akvizicijama kojima se dolazi do novih patenata i visokoobrazovane radne snage. Neke od najvećih i najpoznatijih akvizicija Alphabeta su Motorola koja je 2011. kupljena za 12,5 milijardi američkih dolara te YouTube koji je 2006. kupljen za 1,65 milijardi. Motorola je omogućila Googleovu ekspanziju na tržište mobilnih uređaja. Facebook je 2014. kupio WhatsApp za 19 milijardi američkih dolara te 2011. Instagram za 1 milijardu američkih dolara. Prihodi od oglašavanja osiguravaju svojevrsnu proizvodnu bazu za Google i Facebook, a prava intelektualnog vlasništva dominaciju nad tržištima pružanja specifičnih digitalnih usluga. Poslovni se model, dakle, temelji na uspostavi velikog broja korisnika, privlačenju prihoda od oglašavanja te osiguravanju prava intelektualnog vlasništva.

Financijska nadgradnja

Spektakularna akumulacija bogatstva digitalnih kompanija ne bi bila moguća bez financijskih ulaganja. Ne radi se, naravno, o novom ekonomskom fenomenu, nego o činjenici da financijalizacija dominira nad proizvodnjom kao njezina svojevrsna nadgradnja koja u velikoj mjeri postaje nezavisna i nekontrolirana. Financijalizacija označava i širu neoliberalnu promjenu načina upravljanja kompanijama. William Lazonick i Mary OʼSullivan tako ističu da su velike kompanije do 1970-ih provodile politike zadržavanja i ponovnog ulaganja prihoda (eng. Retain and reinvest). Nakon 1970-ih primjećuje se strukturna promjena i trend ka smanjenju radne snage i distribuciji prihoda i viška vrijednosti među dioničarima (eng. Downsize and distribute). Kada govorimo o financijalizaciji tehnoloških kompanija, ona je neraskidivo vezana uz stvaranje novih poslovnih modela i tržišta digitalnim uslugama. Konačni proizvod su algoritmi, softver i druga tehnička rješenja čiji razvoj zahtijeva ekstenzivna ulaganja investicijskog kapitala.

Google je počeo trgovati dionicama 2004., a Facebook 2012. godine. Sve kompanije koje trguju dionicama obvezne su objavljivati godišnji izvještaj (Form 10-K) u kojem navode glavne financijske indikatore poslovanja firme te objašnjavaju rizike u poslovanju postojećim i potencijalnim dioničarima. Pregledom Googleovih izvještaja između 2004. i 2016. vidljive su promjene u poslovanju tvrtke te različiti kompetitivni, ekonomski, organizacijski, tehnološki i zakonodavni rizici. Osobito se ističu dva rizika: rizik od gubitka prihoda od oglašavanja i rizici povezani s ostvarivanjem i zaštitom prava intelektualnog vlasništva. Smanjenje ovih rizika provodi se inovacijama u pružanju usluga mrežnog pretraživanja čime se pokazuje i simbiotska veza između financijske nadgradnje i proizvodne baze digitalnih kompanija. Početkom 2018. tržišna kapitalizacija za Alphabet Inc. (Google) iznosila je 719 milijardi američkih dolara, a za Facebook 492 milijarde američkih dolara. Glavni su dioničari obiju kompanija njezini osnivači i bliski suradnici. Za Alphabet Inc. glavni su dioničari Larry Page i Sergei Brin. Osobno bogatstvo Larry Pagea u 2018. procijenjeno je na 53,9 milijardi američkih dolara, a Sergei Brina na 52,5 milijardi. Najveći Facebookov dioničar je Mark Zuckerberg. Njegovo je bogatstvo procijenjeno na 60,7 milijardi. Financijalizacija je, dakle, s jedne strane omogućila strelovit uspon digitalnih tržišta i razvoj novih usluga, ali i akumulaciju osobnog bogatstva za najveće dioničare i osnivače digitalnih kompanija.

Redistribucija ekonomskog viška 

Poslovna strategija Googlea i Facebooka temelji se na trima važnim etapama. Prvo, osigurati stabilan izvor prihoda koji se primarno odnosi na prihode od oglašavanja. Drugo, izgraditi portfolio nematerijalne imovine, odnosno intelektualnog vlasništva kao što su patenti. Treće, osigurati priljev investicijskog, financijskog kapitala koji pomaže u brzom razvoju digitalnih usluga i uspostavi tržišnih monopola te osigurava materijalno bogatstvo najvećim dioničarima. Nevjerojatna tržišna kapitalizacija tehnoloških kompanija koja je među 100 najvećih kompanija u 2017. iznosila 3,583 bilijuna (tisuća milijardi!) američkih dolara ogledni je primjer načina na koji se stvara ekonomski višak u suvremenom monopolno-financijskom algoritamskom kapitalizmu. Jedna od ključnih posljedica globalnog duopola Googlea i Facebooka je destabilizacija različitih modela oglašavanja koji su prethodno bili vezani uz tradicionalne medije. Iz perspektive političke ekonomije medija glavna je kritika medijima bio prevelik utjecaj oglasa na uredničke politike. U digitalnom okruženju, novinska industrija ima sve manje šanse za osiguranjem komercijalnih prihoda od oglašavanja pa je, paradoksalno, gubitak prihoda od oglašavanja jedan od glavnih uzroka suvremene demokratske krize medija na internetu.

Stoga se može govoriti o specifičnim strukturnim uvjetima u kojima globalni duopol Googlea i Facebooka destabilizira tradicionalnu proizvodnju vijesti utemeljenu na prihodima od oglašavanja. Dok se ne uspostave novi modeli demokratske uloge digitalnih medija globalni će duopol nastaviti dominirati internetom. Redistribucija ekonomskog viška stoga postaje temeljno ekonomsko, ali i političko pitanje 21. stoljeća. Inicijative Europske komisije iz 2018. kao što je prijedlog oporezivanja digitalnih kompanija na temelju prihoda koje ostvaruju u zemljama članicama korak je u pozitivnom smjeru. Međutim, taj prijedlog očekivano zapinje zbog lobiranja velikih kompanija u Bruxellesu te otpora država koje imaju najveću korist od registrirane djelatnosti internetskih kompanija u njihovim zemljama, kao što su naprimjer Irska i Luksemburg. Istovremeno, prijedlog porezne direktive ostaje ograničen u temeljnom pitanju redistribucije i ponovnog ulaganja takvih poreznih prihoda. Redistribucija prihoda od oporezivanja digitalnih kompanija javnim i neprofitnim medijima bio bi veliki korak naprijed u uspostavi progresivnog i demokratskog interneta. Međutim, takve se inicijative, u pravilu, ostavljaju nacionalnom zakonodavstvu članica Europske unije. Dok pitanje redistribucije ekonomskog viška u javne i neprofitne medije ne postane političko pitanje teško je očekivati značajne pomake osim daljnje nekontrolirane liberalizacije, hiperkomercijalizacije i monopolizacije digitalne ekonomije pod vodstvom nekolicine američkih kompanija.

Reference:

Baran, P i Sweezy, P. (1966) Monopoly Capital: An Essay on the American Economic and Social Order. London i New York: Modern Reader Paperbacks.

Bryan, D., Rafferty, M. i Wigan, D. (2017) “Capital Unchained: Finance, Intangible Assets and the Double Life of Capital in the Offshore World”. Review of International Political Economy 24(1): 56-86.

Lazonick, W. i OʼSullivan, M. (2000) “Maximizing Shareholder Value: A New Ideology of Coprorate Governance“. Economy & Society 29(1): 13-35.

Mosco, V. (2017) Becoming Digital: Toward a Post-Internet Society. Emerald Publishing.

Europska komisija (2018) “Proposal for a Council Directive Laying Down Rules Relating to the Corporate Taxation of a Significant Digital Presence”. Dostupno na https://ec.europa.eu/taxation_customs/sites/taxation/files/proposal_significant_digital_presence_21032018_en.pdf 

Fuchs, C. (2014) Digital Labour and Karl Marx. New York: Routledge. 

Pasquinelli, M. (2015) “Italian Operaismo and the Information Machine”. Theory, Culture & Society 32(3): 49-68.

Smythe, D. (1977) “Communications: Blindspot of Western Marxism”. Canadian Journal of Political and Social Theory 1(3): 1-27. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Jasna Jasna Žmak

Nedavno objavljeni tekst Guardianove novinarke Carole Cadwalladr u kojem je denuncirala google kao tražilicu, ergo i Google kao kompaniju, kao kolaboracionista u širenju desničarskih, ergo i fašističkih ideja, u rekordnom je roku izazvao promjenu pojedinih rezultata googlea kao tražilice, jednako kao i javnu “ispriku” Googlea kao kompanije. Sukus njenog članka tiče se dviju činjenica. Kao prvo, Googleova autocomplete funkcija je donedavno za pretrage koje počinju riječima “are Jews” ili pak “are women” ili pak “are muslims”, kao nastavak navedenih upita predlagala pojam – “evil”. Tako je, ako biste u google naš svagdašnji ukucali “are women” google bi, kao jednu od mogućih opcija, sugerirao da možete, odnosno želite, saznati i jesu li žene – zle. Jednako tako i za muslimane i Židove. Za usporedbu, za sintagmu “are germans” google ostaje nijem, dok za “are french” nudi niz varijacija na temu krumpirića – french fries.

Kao drugo, google bi kao odgovor na ta pitanja ponudio pregršt stranica koje nedvojbeno tvrde i dokazuju da tomu jest tako. Ne samo da su Židovi, muslimani i žene zli, a posljednje pritom još i kurve, naravno, nego je i islam “bad for society”, dok je Hitler “one of the good guys”! Dok je potonja tvrdnja, naime, bila rezultat prvih desetak web stranica koje je google prikazivao kao rezultat upita “Was Hitler bad?”, “Islam is bad for society” se prikazivao kao related pretraga za “are muslims”. Naravno, ne zaboravimo i onu antologijsku – “black people commit more crimes”, što je ionako pradavni školski primjer načina na koje medijska reprezentacija i perpetuiranje stereotipa idu ruku pod ruku. Druga verzija istog logičkog problema – “are mexican drug dealers”, također je prva googleova sugestija za “are mexicans”.

Zanimljivo je ovdje na tren skrenuti pozornost na jednu pretragu koja je autorici promakla prilikom intimizacije s googleom. Naime, njena je pretraga bila temeljena isključivo na identitetskim odrednicama, onima koje uvjetuju rodne, nacionalne, etničke razlike i stereotipe. Međutim, istovjetni epitet zla pojavljuje se kao sugestija u autocompleteu i prilikom ukucavanja termina “are communists”, dok se uz “are leftists” veže inovativni i jednako pejorativni “mentally ill”, a uz “liberals” ide “idiots”. “Fascists”, usporedbe radi, ne polučuju ni približno iste rezultate, dok “nazis” prate istovremeno i “good” i “bad” (ipak!) i “still alive”. Jasno je, dakle, da simptom nije rezerviran za manjinske grupacije, već je proširen i na šire pitanje političkog opredjeljenja.

Rezultati koje prenosim predstavljaju, naime, samo vrh mizogine, fašistoidne sante leda koja je, kako je pokazalo istraživanje koje proveo John Albright, profesor na američkom Sveučilištu Elon, nastala kao rezultat masovnog desničarskog manipuliranja internetskim sadržajem u svrhu propagiranja desničarskih ideja putem aproprijacije SEO alata. Leksički, SEO je akronim iza kojeg stoji termin search engine optimization odnosno optimizacija web stranica za tražilice. Ekonomski, SEO je već godinama imperativ poslovanja u komercijalnom sektoru i predstavlja industriju koja posljednjih godina bilježi stalan i vrlo značajan rast – s trenutnih 65 milijardi dolara, predviđa se dosezanje 72 milijarde 2018. i 79 milijardi do 2020. godine. Laički, SEO je ono kad se IT ekipa pobrine da google baš tvoju stranicu izbaci među prvima ili, drugim riječima, da ljudi baš tvoju stranicu kliknu prije svih ostalih.

Koliko god se Google pravio da je neutralan, da su njegovi rezultati samo refleksija sadržaja koji postoji širom weba, što je egida pod kojom opetovano opravdava gore opisane slučajeve uz pratnju jednako demagoške izjave da “kao kompanija, snažno cijenimo različitost perspektiva, ideja i kultura”, naime, njegov je algoritam zapravo samo mehanizirana urednička funkcija. I, kako u Guardianovu članku tvrdi Damien Tambini s London School of Economics, kao takva bi trebala podlijegati istoj zakonskoj regulativi kojoj podliježu ostale medijske korporacije, regulativi koja se tiče širokog raspona područja – od govora mržnje do tržišnog natjecanja. Isto vrijedi i za Facebook o čijoj je ulozi u Trumpovoj recentnoj pobjedi na predsjedničkim izborima naširoko pisano.

Ali, tomu nije tako.

I Google i Facebook, i google i facebook, i dalje su ne samo javno percipirani kao neutralne platforme koje samo reprezentiraju postojeći sadržaj, već se i sami prave da uopće nemaju veze sa sadržajem koji plasiraju u javnost, samo zato što nisu njegovi inicijalni kreatori. Googleovi Sergey Brin i Larry Page te Facebookov Mark Zuckerberg očito nisu bili u školi onaj dan kad se učilo o tome da je uređivačka politika zapravo drugo ime za reguliranje prikazanog sadržaja, a da je uređivačka politika, baš kako joj i samo ime kaže, također – politika.

I tako je, upravo zahvaljujući negiranju vlastite političnosti odnosno vlastite uloge onog koji pojedinim sadržajima kaže da i onog koji onim drugima kaže ne, Google postao platforma koju je desnica vješto prisvojila za vlastitu propagandu, osiguravajući visoki page rank upravo diskriminirajućem sadržaju, fašistoidnom diskursu i govoru mržnje. Kako zaključuje Albright, nakon provođenja opsežne in-depth analize ove propagandne mašinerije čije funkcioniranje podsjeća na širenje malignih metastaza, “desnica je kolonizirala digitalni prostor oko navedenih tema (muslimani, žene, Židovi, Holokaust, crnci) i to puno efikasnije nego liberalna ljevica”. Dobro iskušani scenarij je, dakle, samo preseljen iz realnosti u virtualnost, ako se o tim kategorijama može više uopće govoriti kao odvojenim entitetima, a poslovanje ovih dviju kompanija postalo je tako vrlo opipljiv dokaz toga u kojoj mjeri tehnokracija čuva leđa novim oblicima radikalizma i konzervativizma.

Naravno, Googleov pretraživački algoritam pritom je jedna od bolje čuvanih tajni kognitivnog kapitalizma, ali, za razliku od onog Coca Colinog, on prolazi kroz redovite revizije i update s ciljem navodnog poboljšanja. No, njegovi sastojci i dalje ostaju dobro skriveni od očiju javnosti. I dok je za njegov rast i razvoj zadužen trust Googleovih mozgova u Silicijskoj dolini, nama smrtnicima ne preostaje drugo nego uzdati se i ufati u njega prilikom lunjanja bespućima internetske zbiljnosti, s obzirom na to da je, upravo zahvaljujući vlastitoj nadmoći i sofisticiranosti, vrlo brzo nakon svoje pojave uspio pokoriti svu konkurenciju. Tko se još sjeća altaviste ili yahoo-a?! I tko na tjednoj, ako već ne i dnevnoj bazi ne posegne za googlanjem!?

I dok je Google, još istog dana nakon objave članka Carole Cadwalladr, uklonio dio takozvanog osjetljivog sadržaja (sensitive content u ovom je slučaju vrlo licemjerna, politički korektna fraza iza koje se zapravo krije hate speech), bez dodatnih objašnjenja zašto su žene prestale biti, a muslimani i dalje nastavili biti zli, ja sam, za potrebe ovog teksta, odlučila obaviti malo istraživanje domaćih autocomplete prilika. Već nakon prve domicilne pretrage postalo mi je jasno da domaća desnica, srećom, očito nije još toliko tech savvy, tako da su rezultati do kojih sam došla utoliko benigniji. No, i dalje funkcioniraju kao prilično zanimljiv sken lokalnog stanja.

Tako pretraga “jesu li hrvati” daje vrlo indikativne rezultate kojima domaća desnica, mnijem, i ne bi bila toliko zadovoljna. Kao potencijalne nastavne pojmove za tu pretragu, google naime sugerira niz etničkih odrednica – Slaveni, Srbi, pokatoličeni Srbi, Balkanci. Jesu li Hrvati čisti Srbi ili su pokatoličeni Srbi, pita se google. Ili su možda ipak samo Slaveni? Navedeni rezultati tako daju naslutiti kako Hrvati ipak i dalje imaju priličnih problema s definiranjem vlastitog nacionalnog identiteta. Da, ni Google nije uspio razriješiti tu bitku koja traje od stoljeća sedmog. Za razliku od “muslims and jews”, ovom napaćenom narodu tako očito preostaje još dug put do moralnih kategorija dobra i zla. No, za utjehu desnici želim istaknuti kako top autocomplete hit za tri magične riječi “jesu li srbi” glasi, naravno: “hrvati”. Tako i pretraga nama bliskih naroda ukazuje na dominaciju nacionalističkih preokupacija brdovitog Balkana kao i dalje prevladavajuće brige zemalja bivše Jugoslavije, uz mjestimičnu pojavu pokojeg stereotipa (jedni lijeni, drugi glupi).

Nadalje, po pitanju seksualnih manjina google.hr autocomplete ostaje začudno nijem, i to uglavnom vrijedi za sve pretrage u vezi pedera, lezbijki, homoseksualaca i transrodnih osoba. Zašto je googleov autocomplete potpuno slijep za ove manjinske skupine odnosno zašto su one u njegovim očima nevidljive, ostaje otvoreno pitanje. Kao jedini sramežljivi izdanak nadaje se u ovom smislu, naravno, “homoseksualnost bolest” i biseksualci koji očito tipičnom heteroseksualcu zadaju prilične glavobolje – “kako ih prepoznati” i “što je to” pita se, naime, google tom prilikom.

Rodna pitanja koja počinju sa “jesu li žene” i “jesu li muškarci” također daju neke zanimljive, da ne kažem bizarne rezultate, koji zapravo savršeno služe kao dokaz da je nešto uistinu trulo s Googleovim algoritmom. No, umjesto ilustracije navedenih teza, predlažem da se sami okušate u ovoj igri s napomenom da postaje još zabavnija jednom kada s autocompletea pređete na same rezultate pretraga. Kao dodatni bonus, podsjećam i na incognito mode dostupan u pojedinim preglednicima, a koji iz algoritma izuzima osobnu povijest surfanja koja zna prilično zamagliti rezultate. Govorim ovo iz osobnog iskustva koje će mi poslužiti i za završnu moralnu lekciju.

Nakon prvotnog utipkavanja pojma “partizani” u tražilicu, naime, dobila sam niz autocomplete sugestija koje su se ticale istoimenog albanskog nogometnog kluba i – ništa više. Ni riječi o Drugom svjetskom ratu, Titu, partiji, omladini, akciji. Navedeni paradoks ponovio se i prilikom uobičajene pretrage, kada se FK Partizani pojavio kao prvi rezultat i u tzv. featured snippetu, izdvojenom okviru na samom vrhu stranice. Mojem čuđenju nije bilo kraja, a otuda je potekao i revizionizam u naslovu samog članka.

Onda sam se sjetila da me u prvom mjesecu čeka putovanje u Albaniju. Zahvaljujući integriranosti raznih aplikacija koje koristim online s Chromeom kao Googleovim preglednikom, i Google i google su naime obavješteni o mom putovanju te su, shodno tome, prilagodili moju pretragu tom putovanju, izuzevši pritom iz nje moje primarne interese i stavove (ah, nitko nije savršen!). Kada sam istu pretragu obavila u incognito mode, sve je opet bilo u redu, vratili su se i NOB i crvene zvjezdice i, nešto niže, ustaše koji su, prema googleu, očito neizostavni dio diskursa o partizanima. Želim ovdje napomenuti da sam i ostatak pretraga na kojima sam temeljila ovaj članak, obavila incognito, tako da nisu bile pod utjecajem mojeg internetskog života i utoliko predstavljaju “objektivnu” sliku Googlea.

Naravno, kao što sam prethodno ukazala, njena je objektivnost zapravo samo prividna, jednako kao što je i naše surfanje “bez nadzora”, jednako kao što i Google ima “čiste ruke” kada je u pitanju desnica.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Svaki od GFAeB pokrenuti su kao poslovi vođeni isključivo na Internetu. Danas, oni digitaliziraju svjetsku intelektualnu baštinu, planetu Zemlju, Mjesec, mora i podmorje (Google), osiguravaju globalnu platformu trgovanja gdje bilo tko može prodati bilo što bilo kome (eBay), facilitiraju ponudu na tržištu intelektualnog rada tako što spajaju poslodavca s najamnim radnikom bez direktnog kontakta gdje je posao podijeljen u tisuće malih zadataka koje radnicima distribuira online platforma u realnom vremenu (Amazonov Mechanical Turk). Oni znaju tko je prijatelj s kim (Facebook), kakve su čije potrošačke preferencije (Amazon) ili koliko je tko pouzdan prodavač ili kupac (eBay). Oni su vladajuća klasa digitalnog svijeta.

Dosadašnje rezultate istraživanja Nenad Romić aka Marcell Mars predstavit će na predavanju u riječkoj Molekuli u okviru programa Refleks udruge Drugo more, u utorak, 26. ožujka u 19 sati.

Nenad Romić aka Marcell Mars rođen je 1972. godine, studirao je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U sklopu stručnog usavršavanja pet je godina pohađao školu psihoterapije, od 2011. do 2012. bio je istraživač na Jan van Eyck Akademie u Maastrichtu s projektom Ruling Class Studies, a trenutno je na Akademie Schloss Solitude u Stuttgartu. Jedan je od osnivača web dizajn studija ShePOoArts Airways (1997), nevladine organizacije Multimedijalni institut – mi2 (1999), net.kulturnog kluba mama (2000) te izdavačkog projekta i produkcijskog kolektiva EGOBOO.bits (2001). Inicijator je Razmjene vještina (2004) i serije (ne)konferencija Ništa se neće dogoditi (2006) koje su okupile hakersku zajednicu i entuzijaste tehničke kulture u regiji. U polju digitalnih medija organizirao je, producirao, konceptualizirao i kurirao brojne festivale, izložbe i konferencije, a samostalno radi i kao istraživač, programer i umjetnik. Njegov rad priznat je u stručnim pregledima relevantnih praksi medijskog dizajna, umjetnosti i društvenog angažmana u regiji.

KP / drugo more / Fotografija: Paolo Cirio, Face to Facebook

Kako tehnologija ne pada s neba, pitanja koja postavljamo moraju se odnositi na uzroke i uvjete tehnoloških invencija, a ne samo na njihove posljedice. U tom smislu, kreatorima ove izložbe čini se zanimljivim da se tradicionalna sfera primijenjene umjetnosti (dizajna) – ponajviše zahvaljujući proliferaciji nove tehnologije – umjesto na tradicionalno područje oblikovanja uporabnih predmeta sve više usredotočava na oblikovanje društvenih praksi.

Kako se naša moć nad kontrolom prirode povećava, kako se na neki način ona sve više zgušnjava, upravo uobličava u različitim protokolima, tako raste i važnost onih koji te procese oblikuju. Nekako, kao da se tradicionalni dizajnerski zadatak mijenja: umjesto uljepšavanja i unapređenja svakodnevnog života, dizajn, čini nam se, sve više sudjeluju u njegovom određenju.

Izlaganje naslovljeno Komu(o)nizam – Google, Facebook, robe i tržišta otvorenih procesa će se održati u net.kulturnom klubu mama u petak, 4. veljače u 19 sati.

Ili kako kaže Toni, “svijet je danas prepun inicijativa za otvorenost (Otvoreni Podaci, Otvoreni Pristup, Otvoreni Kod, Otvorena Vlada itd.). Sve one za sada ostaju u okvirima kapitalizma, ne dovodeći u opasnost njegove osnove. No postoji jedan oblik otvorenosti za koji mi se čini da ga kapitalizam teško može apsorbirati: otvorenost procesa. I ako su svi bitni društveni procesi otvoreni  – računovodstvo, matematičke formule kojima se uvode nove forme novca (derivati), državni ugovori, osobni dohoci, stvaraju se snažni preduvjeti za nadilaženje kapitalizma.”

Predavanje će temu zaokružiti formulom da je “duh otvorenosti duh komunizma, a da je komu(o)nizam komunizam hakiran otvorenim procesima.”

Toni Prug studira na londonskom koledžu Queen Mary, gdje priprema doktorat na odjelu za biznis i menadžment, s temom “Hakiranje ideologija: slobodni software, politički subjektiviteti, fikcija i realnost”. Diplomirao je sociologiju na Goldsmiths koledžu u Londonu. Radi kao softverski inženjer. Također se bavio glazbom.