Sustav osiguranja kvalitete neformalnih obrazovnih programa SKOCKANO razvijen je s ciljem povećanja kvalitete obrazovnih programa koje provode organizacije civilnog društva te služi i promicanju tih programa u društvu i lokalnim zajednicama. Sustav su razvile članice GOOD inicijative, a temelji se na vrijednostima i načelima neformalnog obrazovanja.

Usklađivanjem sa standardima i kriterijima Sustava, organizacije mogu poboljšati kvalitetu svojih obrazovnih programa i time povećati njihovu prepoznatljivost. Oznaka kvalitete potvrđuje profesionalnost organizacije, čineći je prepoznatljivijim partnerom za različite dionike, a sudionicima daje sigurnost u kvalitetu pripreme i provedbe svojih obrazovnih programa. Osim toga, oznaka kvalitete povećava vidljivost organizacije i pridonosi izgradnji povjerenja prema organizacijama civilnog društva.

Pitanja vezana uz sustav i proces prijave mogu se postavljati do 16. travnja na adresu skockano.prijave@gmail.com ili provjeriti na Q&A stranici programa.

Više detalja o pozivu pročitajte ovdje.

Rok za prijavu je 2. svibnja.

Sustav osiguranja kvalitete neformalnih obrazovnih programa SKOCKANO razvijen je s ciljem povećanja kvalitete programa koje provode organizacije civilnog društva, kao i promocije tih programa u društvu i lokalnim zajednicama. Sustav je razvijen od strane članica GOOD inicijative, a temelji se na vrijednostima i načelima neformalnog obrazovanja.

Ciklus se provodi u skladu s Pozivom na dodjelu oznaka Sustava „SKOCKANO“ i Pravilima Sustava. Na ovaj ciklus primjenjuju se sljedeći Standardi i kriteriji SKOCKANO 2024.

Rok za prijave je 21. ožujka do 12 sati, a prijave se podnose putem ovog obrasca.

Pitanja vezana za Sustav i proces prijave mogu se postaviti do srijede 6. ožujka na adresu skockano.prijave@gmail.com. Odgovori na pitanja bit će dostupni na mrežnoj stranici Sustava.

Snimku predstavljanja Sustava SKOCKANO i najave III. ciklusa prijava za dodjelu oznake možete pogledati na poveznici, a dostupan je i kratki e-modul.

Sustav je razvijen u okviru projekta SKOCKANO: standard kvalitete za organizacije civilnog društva aktivno angažirane u neformalnom obrazovanju, koji je podržan s 199.000 eura financijske podrške od Islanda, Lihtenštajna i Norveške, u okviru EGP i Norveških grantova. Nositelj projekta je Centar za mirovne studije, a partneri uključuju Forum za slobodu odgoja, Kuću ljudskih prava Zagreb, Centar za građanske inicijative Poreč, GOOD inicijativu i Phronesis SA iz Norveške.

Neformalno obrazovanje najčešća je djelatnost organizacija civilnog društva. O tome govore i podaci gdje oko 10 posto udruga u Hrvatskoj navodi obrazovanje kao svoje prioritetno područje djelovanja. Značajan broj udruga edukacije također navodi kao najčešći tip djelatnosti koje provode. Neformalni obrazovni programi provode se u različitim oblicima (edukacije, seminari, konferencije, treninzi i sl.), usmjereni su na različite ciljne skupine i korisnika, različitog su trajanja i pokrivaju široki spektar tema. Upravo su ova sveprisutnost, različitost i raznovrsnost neformalnih obrazovnih programa organizacija civilnog društva bili poticaj da se pristupi razvoju sustava osiguranja kvalitete neformalnih obrazovnih programa organizacija civilnog društva.

Polazna točka sustava Skockano je definicija neformalnog obrazovanja kao planiranih i strukturiranih obrazovnih aktivnosti i procesa osmišljenih za poboljšanje kompetencija ciljnih skupina izvan formalnog obrazovnog sustava. Stoga ovaj sustav osiguravanja kvalitete zahtijeva od organizacija koje se odluče uvesti ga, potpunu posvećenost temeljnim vrijednostima i načelima neformalnog obrazovanja u planiranju, razvoju i provedbi neformalnih obrazovnih programa. Svrha ovog sustava osiguravanja kvalitete je dati smjernice za unapređenje i jačanje organizacije te usmjeriti organizacije na davanje jamstva kvalitete ciljnim skupinama u lokalnoj zajednici.

Ideja za Skockano potaknuta je željom da se sektorskom suradnjom što jasnije istakne uloga organizacija civilnog društva u jačanju kompetencija građana i razvoju lokalne zajednice kao i da ta uloga bude što prepoznatljivija kod ključnih dionika na svim razinama. Sustav je pristupačan i besplatan, sastoji se od standarda i kriterija te nudi mogućnost dobivanja oznake kvalitete kojom se jamči polaznicima obrazovnih programa i suradnicima da organizacija prati standarde kvalitete u svom obrazovnom radu.

Na prezentaciji će biti najavljen novi ciklus poziva za proces evaluacije i dodjele oznaka za organizacije i obrazovne programe te objasniti što je potrebno za prijavu. Prezentaciju će održati članice projektnog tima koji je razvio Sustav – Lovorka Bačić iz Centra za mirovne studije i Maja Šarić iz Foruma za slobodu odgoja te Diana Kovačić, članica udruge Žmergo koja već nosi oznaku kvalitete. Njih ćete moći pitati sve što vas još dodatno zanima vezano za korištenje Sustava, iskustvo prijave za oznaku kvalitete i slično.

Za sudjelovanje na prezentaciji potrebno se prijaviti putem online obrasca do 21. studenog.

Sustav obrazovanja u Hrvatskoj bi trebao biti univerzalan, a pristup jednako zagarantiran svima. Međutim, iskustva ranjivih skupina razotkrivaju posve drugačiju stvarnost. Niži socioekonomski status, pripadnost nacionalnoj manjini ili pak LGBTIQ+ zajednici produciraju niz prepreka koje znatno umanjuju kvalitetu njihovog obrazovanja. Upravo su nevidljiva i specifična iskustva podzastupljenih skupina bila tema panela Nejednaki u obrazovanju koji se održao u okviru godišnje konferencije Hrvatska može bolje u organizaciji GOOD inicijative. Četvero panelistica_a predstavilo je istraživanja koja su ispitivala iskustva različitih ranjivih skupina, a čiji rezultati pokazuju sliku obrazovnog sustava koji je teško nazvati univerzalnim.

Tako je Thomas Farnell iz Instituta za razvoj obrazovanja ukratko opisao rad organizacije na reduciranju nejednakosti u visokom obrazovanju. Iako je pozdravio određene pomake – kao što je usvajanje strateških dokumenata poput Nacionalnog plana za unaprjeđenje socijalne dimenzije visokog obrazovanja – napomenuo je kako su u Institutu ubrzo shvatili “da je rješavanje problema nejednakosti na razini visokog obrazovanja prekasno za mnoge skupine zbog toga što nejednakosti nastaju puno ranije u obrazovnom procesu, a takvih nejednakosti u Hrvatskoj ima puno”. Primjerice, u Hrvatskoj samo 70 posto četverogodišnje djece pohađa vrtiće, u odnosu na 94 posto na razini Europske unije.

Institut je stoga proveo istraživanje nejednakosti u obrazovanju s ciljem stvaranja određenog znanstvenog temelja na kojem je moguće formulirati preporuke za javne politike. U fokus grupama su okupili širok spektar relevantnih dionika: od predstavnika ministarstava i lokalnih samouprava do organizacija civilnog društva. Proces je pokazao kako se načelno svi slažu oko postojanja problema nejednakosti i prijeke potrebe da ga se riješi. Farnell je podcrtao da su, unatoč tome što svaka razina obrazovanja ima specifične probleme, obrasci poteškoća uvijek zajednički. Naime, u nepovoljnom položaju uvijek se nalaze iste ranjive skupine: mladi nižeg socioekonomskog statusa, oni koji žive u ruralnim krajevima, LGBTIQ+ populacija, pripadnici nacionalnih manjina i dr.

Tako se u publikaciji istraživanja navodi kako su “uzroci obrazovne nejednakosti složeni i raznoliki, a proizlaze iz sustava vrijednosti i ponašanja koje nije vođeno dobrobiti (najboljim interesom) djeteta, već različitim partikularnim interesima odraslih (npr. institut roditelj njegovatelj; produljivanje radnog vremena dječjih vrtića, nepotpuni stručni timovi u dječjim vrtićima i školama i dr.). Na to se nadovezuju pogrešne paradigme i pristupi obrazovanju, od razine obrazovne politike i s njome povezanih propisa, nejednakosti uvjeta u različitim zajednicama i ustanovama (npr. dostupnost toplog obroka, produženog boravka, dječjeg vrtića) do profesionalnosti odgojitelja i učitelja, odnosno neprimjerenosti njihova inicijalnog obrazovanja i kontinuiranog profesionalnog razvoja.” Kao svijetlu točku Farnell je istaknuo kako su dionici u fokus grupama prepoznali multidimenzionalnost i kompleksnost problema nejednakosti, pa i nedostatak komunikacije ustanova koje su uključene u sustav, što predstavlja određeni temelj na kojem je dalje moguće graditi.

Detaljnije je o neposrednom iskustvu siromaštva i nejednakosti djece pričala Olja Družić Ljubotina iz Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Prema Družić Ljubotini, djeca koja žive u siromaštvu poprilično su nevidljiva u sustavima kroz koje se kreću – posebno u obrazovnom i zdravstvenom. U Hrvatskoj postoji jako veliki broj djece u riziku od siromaštva – konkretno, oko četvrtine, a čak trećina ih prima dječji doplatak. Istovremeno, institucije ne prepoznaju problem na sistemskoj razini, niti postoji mnogo udruga koje svoj rad posvećuju socio-ekonomskim poteškoćama u obrazovanju, što je u jednu ruku posve razumljivo. Na primjer, činjenica da ne postoji udruga roditelja koja bi se bavila odjecima siromaštva u obrazovnom sustavu posljedica je toga što briga za osiguravanjem osnovnih egzistencijalnih potreba ne ostavlja mnogo prostora za osnivanje udruga.

Družić Ljubotina i njene suradnice su za svrhe istraživanja razgovarale sa srednjoškolcima koji su im predočili s kojim se sve problemima susreću. Iako je javno financirano, obavezno obrazovanje za sobom donosi niz skrivenih troškova, od prehrane, radnih materijala, pribora za praksu, izleta i posjeta kulturnim ustanovama, do računalne opreme i pristupa internetu. Potonje se pokazalo kao poseban problematično u vrijeme nastave na daljinu, kada su mnogi ostali bez mogućnosti kvalitetnog pohađanja nastave, pogotovo pripadnici romskih zajednica. Socioekonomske nejednakosti se preslikavaju i na školski uspjeh. Siromašnim učenicima je tako često nedostupna podrška u učenju jer im roditelji sami ne mogu pomoći, a o mogućnosti plaćanja instrukcija nije potrebno pričati. Budući da je siromaštvo učestalije u ruralnim krajevima, mladima je nerijetko i sam izbor obrazovnih programa znatno sužen jer u mnogim sredinama postoji tek jedna srednja škola. Plaćanje prijevoza u druga mjesta s raznovrsnijim programima jednostavno je nepriuštivo. 

“Lajtmotiv našeg razgovora u tim fokus grupama je bilo obrazovanje. To je područje u kojem su oni primjećivali najveći jaz, nešto što je njima bilo iznimno važno i što ih je zapravo na neki način bilo najviše bolno u odnosu na njihove vršnjake koji ne žive u siromaštvu. Pokazalo se da su to djeca koja definitivno nemaju jednak pristup obrazovnom sustavu, koliko god se pričalo da je ono priuštivo i besplatno. To nije točno. Postoji jako puno parametara unutar sustava obrazovanja koje oni sebi ne mogu priuštiti”, sažela je Olja Družić Ljubotina.

Višestruke prepreke i nedovoljni mehanizmi potpore dovode do toga da neki mladi ponekad prerano prekidaju obrazovanje, a neki su zbog socioekonomskog statusa čak prisiljeni birati između odlaska u školu i bilo kakvog rada koji se u tom trenutku nudi. Martina Horvat je tako predstavila istraživanje koje su s tim mladima proveli u Ambidekster klubu. Rezultati su pokazali da ne postoji sustavna potpora koja se bavi problemom ranog prekida školovanja – u prvom redu zbog toga što nije riječ o velikom broju osoba. Stoga, budući da ih sustav ne prepoznaje, gotovo sva postojeća potpora ovisi o pojedinačnim EU projektima.

“Iako stopa prekida školovanja u Hrvatskoj nije visoka u odnosu na druge zemlje EU, mehanizmi sustavnog praćenja su nedovoljno razvijeni što utječe na nedovoljnu prepoznatljivost problema. Neke skupine mladih u RH su u odnosu na druge u značajno većem riziku: mladi s problemima u ponašanju, psihički oboljele mlade osobe, djeca i mladi čiji roditelji su neobrazovani i dugotrajno nezaposleni, djeca i mladi romske nacionalne manjine i oni s migrantskim iskustvo”, rekla je Martina Horvat. 

Unatoč malom broju slučajeva, prekidanje školovanja ostavlja trajne posljedice na živote mladih osoba, a nepostojanje dovoljno raznolikih mjera im onemogućuje izlazak iz “začaranog kruga siromaštva”. Mlladi su u Ambideksterovom istraživanju naveli nekoliko oblika podrške za koje smatraju da im je potrebna: pomoć u učenju u školi, prilagodba organizacije nastave i metoda poučavanja mladima s teškoćama, podrška u nošenju s krizama i problemima, informacije o dodatnim mogućnostima i pomoć pri upisu. Također je važno stvaranje programa za one koji su već ispali iz sustava. Primjerice, iako pučka otvorena sveučilišta nude programe završetka srednje škole, oni su poprilično  usmjereni na individualan rad, što nikako ne odgovara onima koji imaju poteškoće u učenju.

No socioekonomski status nije jedini faktor u proizvodnji nejednakosti u obrazovnom sustavu. Tako je Daniel Martinović iz Duginih obitelji predstavio rezultate nedavno objavljenog istraživanja Iskustva i potrebe mladih LGBTIQ osoba u Hrvatskoj, koji su pokazali da je vidljivost i zastupljenost tema vezanih za LGBTIQ+ zajednice na veoma niskim razinama. Kako je istaknuto u publikaciji istraživanja, “nacionalne politike i programi u Hrvatskoj prepoznaju važnost zaštite mladih od zlostavljanja i važnost sigurne školske okoline, ali nedostaju konkretni programi i smjernice koji se direktno odnose na zaštitu LGBTIQ mladih, na suzbijanje homofobije i transfobije u školama te na razvoj školskih kurikuluma koji promiču ravnopravnost i povećanje međusobnog razumijevanja kod učenika/ica.”

U istraživanju su sudjelovali mladi od 15 do 30 godina, većinom iz većih gradova, pri čemu je više od polovice ispitanih pohađalo je srednju školu ili fakultet, dok su ostali bili zaposleni ili nezaposleni. Više od polovice sudionika_ica izjavilo je kako djelomično skrivaju svoj LGBTIQ+ identitet s osobama koje prvi put upoznaju. Tek je četvrtina ispitanih bila vrlo otvorena, no razgovor u okviru fokus grupa pokazao je kako su nesigurnost i strah i kod njih prisutni. Kada se govori o iskustvu u obrazovnom sustavu, izražavanje LGBTIQ+ identiteta je znatno slobodnije u visokom obrazovanju nego u srednjoj školi. U oba slučajeva ispitanici_ce su ipak osjećali_le otvorenije s vršnjacima nego sa službenim osobama poput nastavnika – 55 posto nikada nije osjećalo da u srednjoj školi mogu otvoreno pričati sa stručnim osobljem.

Oko polovice ispitanika_ca je izjavilo da se u srednjoj školi LGBTIQ+ teme nikada nisu spomenule u pozitivnom kontekstu. Martinović je posebno ukazao na neosviještenost i neosjetljivost nastavnika u rijetkim slučajevima kada se i raspravlja o njima. Primjerice, jedna je sudionica opisala vlastito negativno iskustvo koje je poprilično reprezentativno. Tijekom nastave bila je organizirana debata o pravima LGBTIQ+ osoba pa se mlada učenica našla u poziciju u kojoj je trebala slušati kako joj polovica razreda negira osnovna prava. Stoga ne iznenađuje činjenica da se tri četvrtine ispitanica_ka našlo izloženo homofobnim i transfobnim komentarima vršnjaka, ali i stručnog osoblja. Martinović je zaključio kako ovi i brojni drugi rezultati pokazuju nužnost uvođenja seksualnog i građanskog odgoja i obrazovanja, kao i znatno veću zastupljenost LGBTIQ+ tema i njihovu prisutnost u obrazovnim materijalima.

U konačnici, nejednakosti u obrazovanju ne ostaju u okvirima sustava, već se prelijevaju na čitavo društvo – štoviše, mogu prerasti u važan faktor u reprodukciji društvenog isključivanja. Iako rješavanje problema u sustavu obrazovanja neće nužno riješiti sve probleme, uvođenje sistemskih mjera kojima bi se adresirale specifične poteškoće ranjivih skupina nužan je element borbe protiv diskriminacije na razini društva.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.

KP: Voljela bih da se prisjetite kako je krenula inicijativa za uvođenje GOO-a, tko je sve sudjelovao, kako je izgledao taj proces.

S.D.: Civilna platforma Istre (CPI) okupila je sedam udruga iz Istarske županije koje se bave zagovaranjem i 2016. godine, uz potporu GOOD inicijative, započela zagovaranje uvođenja GOO u istarskim osnovnim školama kako bi krenuo proces edukacije djece i mladih u Istarskoj županiji. Bilo nam je jasno da ako želimo da se uvede građanski odgoj i obrazovanje u osnovne škole, moramo predložiti model koji funkcionira i to je bio riječki model izvannastavne aktivnosti, gdje već postoje udžbenici i okvir za edukaciju učiteljica.

U procesu zagovaranja obratile smo se direktno predstavnicama Istarske županije koje su nakon nekoliko sastanka iskazale interes te predložile da CPI istraži zainteresiranost škola na području IŽ za uvođenje GOO-a. Krenule smo s anketiranjem osnovnih škola. Nastojale smo utvrditi provodi li se GOO i na koji način te postoji li interes osnovnih škola za provođenje GOO-a kao izvannastavne aktivnosti. Analiza je pokazala da od 22 škole koje su odgovorile na upitnik, njih 15 ima interes za uvođenje GOO kao izvanastavne aktivnosti, ako se ispune svi ostali uvjeti (edukacija učiteljica, satnica, financije, prostor).

S.Ž.D.: Civilna platforma Istre je nakon toga, tijekom studenog i prosinca 2016. održala seriju sastanaka s predstavnicama svih deset istarskih gradova, odnosno gradonačenicama i pročelnicama nadležnim za to područje, kako bi detektirali koji su gradovi zainteresirani za uvođenje GOO u njihove osnovne škole i uključivanje u proces izrade modela. Gradovi su pokazali zainteresiranost i bili su spremni dati podršku uvođenju GOO-a.

U jesen 2017. godine, u suradnji s GOOD inicijativom organizirali smo i dva okrugla stola na temu uvođenja Građanskog odgoja i obrazovanja u škole Istarske županije, kao i na temu demokratizacije škola. Veliki broj sudionica (škola, ravnateljica) na okruglim stolovima na temu uvođenja GOO-a kao izvannastavne aktivnosti u osnovne škole u Istri iskazalo je interes za uključenje u pilotnu provedbu projekta, kao i želju za suradnjom.

Iz te pretpostavke, Istarska županija predložila je da napravimo prijedlog sastava i rada radne skupine koja bi predložila model i financijsku konstrukciju uvođenja GOO u osnovne škole IŽ. Što smo i učinile, tako je nastao dokument Prijedlog sastava i rada radne skupine za izradu modela uvođenja građanskog odgoja u osnovne škole IŽ.

S.D.: U rujnu 2017. godine odlukom Župana osnovana je Radna skupina za uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u osnovne Škole u lstarskoj Županiji. Uspjele smo dogovoriti da u radnoj skupini od 7 članova, 3 mjesta budu za predstavnice civilnog sektora.

S.Ž.D.: Tada smo naišle na prvu prepreku. Naime, u tom trenutku unutar CPI-a nije bilo raspoloživih osoba iz različitih udruga koje bi sudjelovale u radu radne skupine, odnosno nisu se mogli obvezati na proces kojem se ne mogu vremenski posvetiti. Kompromis je bio da će u radnu skupinu ući tri članice Centra za građanske inicijative Poreč kao predstavnice Civilne platforme Istre s namjerom da se što prije, čim bude bila prilika, zamjeni jedna članica CGI-ja nekom drugom osobom.

S.D.: Radnu skupinu su činili pročelnica za odgoj i obrazovanje Istarske županije i pročelnik za društvene djelatnosti Umaga, jedan ravnatelj srednje škole, jedna profesorica srednje škole i mi. Kasnije je iz radne skupine izašla jedna naša članica i ušla učiteljica iz osnovne škole. Cilj radne skupine bio je prilagoditi tzv. riječki model (uz odobrenje Grada Rijeke) za uvođenja GOO u osnovne škole Istarske županije.

Iskaz interesa za sudjelovanje u pilot-provedbi na zahtjev Radne skupine dostavilo je ukupno 28 škola. Unatoč želji da u prvu, pilotnu fazu provedbe projekta uključimo što je moguće veći broj škola, nažalost nismo bili u mogućnosti udovoljiti svim iskazanim interesima, pa je Radna skupina odabrala ukupno deset osnovnih škola s područja Istre na osnovu njihovih motivacijskih pisama, pet čiji je osnivač Županija, a pet čiji su osnivači Gradovi s područja Istre.

Osim suradnje s JLS-ovima i Istarskom županijom, uspostavile smo suradnju s Gradom Rijekom koji već drugu godinu za redom provodi GOO u njihovim osnovnim školama. Također je potpisan sporazum o suradnji s Gradom Rijekom, tj. sporazum o preuzimanju njihovog modela. Grad Rijeka, osim što su dali besplatno pravo za tiskanje priručnika za učenice, također su nam dali i nastavni plan i program provedbe (kurikulum).

Sve škole trebale su prijaviti dvije učiteljice na edukaciju za GOO u organizaciji i uz financijsku potporu GOOD inicijative koje je i Centar za građanske inicijative Poreč članica. Program edukacije se odvijao kroz sedam modula i mentorski susret s kolegicama iz Rijeke.

S.Ž.D.: Radna skupina je preuzela riječki model s priručnikom i mapama, te na preporuku riječkih učiteljica povećana je satnica s 1 na 2 sata tjedno izvannastavne aktivnosti. S obzirom da su u eksperimentalnoj fazi uključene i škole s manjim brojem učenica, odnosno imaju samo jedan razred po generaciji i to sa smanjenim brojem učenica u razredu, predložili smo da se za te škole riječki model prilagodi na način da se spoje 5. i 6. razred, te 7. i 8. razred, što smo nazvali modelom B.

Svaki osnivač je zajedno sa školom dogovorio koji je model pogodniji za njihovu provedbu. Također je osnivačima i školama prepušteno da zajedno dogovore koji će učitelji od onih koji su prošli edukaciju zaista i provoditi GOO.

U školskoj godini 2018/2019. je 198 učenika pohađalo građanski odgoj i obrazovanje u Istarskoj županiji, to je negdje 20 učenika po školi. Prve godine su samo peti razredi bili u provedbi, druge godine peti i šesti, treće peti, šesti i sedmi. U trećoj godini provedbe krenula je i korona…

S.D.: Ideja je bila da prvo idemo s 10 škola, a da se kasnije uključe i ostale škole u IŽ. Mi smo priču zamislile da svatko unutar Radne skupine komunicira i savjetuje se na svojoj razini – pročelnice među pročelnicama, ravnateljice među ravnateljicama, ali se to nije dogodilo.

KP: Koji je razlog tome?

S.Ž.D.: Naše iskustvo je pokazalo da se radi o različitim kulturama rada u javnom i civilnom sektoru. U jednom smo se trenutku baš izgubile. Mi radimo na participativan i horizontalan način, a struktura rada u javnom sektoru je vertikalna. Naša vizija je bila da su predstavnici u radnoj skupini samo veza prema ostalim iz njihovog djelokruga i da ih uključuju u sam proces.To je posebice važno s obzirom da smo u Istri odjednom razvijali model za 6 osnivača (5 gradova i Istarska županija) koji svi imaju svoje specifičnosti, te je po našem viđenju bilo važno da su svi upoznati s procesom i da im je jasan. Danas kad bih sastavljala prijedlog radne skupine, ne bih ga nikad radila po ovom ključu. Nedostajalo je da su uključeni i osnivači svih škola koje su bile u provedbi, podrška bi tada bila veća.

Puno vremena smo proveli i oko dogovora na koji način će se honorirati učiteljice. U Rijeci Grad angažira učiteljice koji žele predavati GOO kao izvannastavnu aktivnost putem ugovora o djelu, trošak kojeg se financira iz gradskog proračuna, kao vanjske izvođače obrazovnog programa. U Osijeku učiteljice predaju GOO u okviru svoje satnice kao izvannastavnu aktivnost, a Grad pruža materijalnu i financijsku podršku uključenim ustanovama i organizacijama. U Istarskoj županiji preuzeo se riječki model, no iznos satnice je bio u visini iznosa satnice ostalih sati. To je na neki način razočaralo učitelje.

KP: Čini mi se da model koji ste zamislile u Istri podrazumijeva ne samo redistribuciju financijskih sredstava i planiranje njihovog trošenja, nego neki tip redistribucije moći koji, zapravo, ne dolazi u obzir.

S.D.: Ono što je još problematično kod ovog modela je njegova proizvoljnost. Da je to plaćeno kao izvannastavna aktivnost u sklopu redovne satnice, to vjerojatno ne bi bilo tako. Ovako je svake godine jedinica lokalne samouprave u mogućnosti reći – ove godine nećemo. Kako osigurati da to stvarno potraje? Učitelji i učiteljice, sigurna sam, i dalje rade, ali nisu plaćeni. Kad bismo sad zagovarali, zagovarali bismo osječki model provedbe.

S.Ž.D.: Ono što smo naučile da je najvažnije u cijelom procesu, to je edukacija učiteljica za građanski odgoj i obrazovanje. I same su zaključile da jednom kad prođu edukaciju, bez obzira na izvannastavnu aktivnost, one to provode i kroz svoje predmete, što je rečeno i u evaluaciji. Kad usvoje, osvijeste, onda ide to i međupredmetno. Tu uopće nema dvojbe.

S.D.: Umjesto zaključka navele bismo što su rekle učiteljice tijekom evaluacije. Na temelju odgovora može se zaključiti da su zadovoljni provedbom, ali im je nedostajalo podrške nakon početnog usavršavanja, neka vrsta praćenja ili supervizije ili susreta s kolegicama iz drugih škola, otpočetka strukturirana i dogovorena terenska nastava, osigurano vrijeme u rasporedu. Savjetuju kolegicama koji će se tek uključiti u provođenje GOO-a da što više surađuju s kolegicama iz drugih škola i s radnom skupinom Istarske županije, a na pitanje što bi učinili da se ukine GOO, kažu da bi se aktivno zalagale da se GOO vrati, što pokazuje da GOO treba djeci u školama i da ga provode učiteljice koje su svjesne njegove vrijednosti, a koje bi i svojim primjerom mogle predstavljati aktivne građanke.

S.Ž.D.: Kada bismo sada izrađivali Prijedlog sastava i rada radne skupine sigurno bismo predložile da u radnu skupinu uđu osnivači škola, a na edukacije idu i ravnateljice kako bi bili snažnija podrška učiteljicama u provođenju GOO-a.

Provedba intervjua sufinancirana je sredstvima Mreže zaklada Otvoreno društvo, u sklopu projekta Time4GOOD Education 2.0.

KP: Možete li se prisjetiti kako je krenula inicijativa za uvođenje GOO-a u Osijeku, koje su bile potrebe, kako je izgledao proces razgovora, dogovora i pregovora oko samog uvođenja, tko je sudjelovao, koji su bili ključni akteri…?

I.M.: Svaka od četiri organizacije uključene u Osijek to GOO provodi različite projekte u školama Grada Osijeka i šire, i kroz taj smo se rad dotaknuli tema vezanih uz građanski odgoj i obrazovanje. Surađujemo s velikom grupom nastavnika i velikim brojem škola, a s obzirom da smo dio GOOD inicijative, napravili smo usmenu anketu među tim učiteljima. Prvo smo formalno zatražili mišljenje samih škola, jesu li zainteresirani, onda smo se obratili Gradu Osijeku. U studenom 2017. imali smo neke inicijalne kontakte, bili na prvom sastanku s predstavnicima Grada, gdje smo kao predstavnici GOOD inicijative iznijeli našu ideju i Grad je pristao na suradnju, što nam je bilo iznimno drago. Tražili smo prvenstveno načelnu podršku, ali dobili smo i financijsku podršku. Krenuli smo u razradu cijelog projekta koji smo nazvali Osijek to GOO. Grad je kao osnivač škola sazvao sve ravnatelje na jedan sastanak, gdje smo se opet predstavili kao udruge, predstavili inicijativu, ravnatelji su iskazali zainteresiranost, poslali smo poziv školama, dobili prijavljene nastavnike i krenuli u edukaciju.

N.T.: S pozivima nastavnicima za edukacije krenuli smo u travnju 2018., a potpisivanje sporazuma o preuzimanju “riječkog modela” između Grada Osijeka i Grada Rijeke održalo se 6. svibnja 2018. Prva edukacija u tom prvom ciklusu bio je uvod u ljudska prava, na samom kraju svibnja 2018. Ciklus edukacija nastavnika jedan je od ključnih dijelova čitavog programa. Ukupno je edukacija nastavnika trajala 80 sati, a podijeljena je bila na 7 modula. Dakle, Uvod u ljudska prava, Uvod u demokraciju, odnosno politička pismenost, Medijska pismenost, Interkulturalnost – izgradnja odnosa u razredu školi i zajednici, Financijska pismenost, Održivi razvoj zajednice i Volontiranje i aktivni angažman u zajednici. Edukacija je trajala 14 dana, vikendima od svibnja do rujna.

I.M.: Tu se vidjela velika motiviranost nastavnika. Od samog pokretanja projekta je prošlo dosta vremena, tako da nam je edukacija uletjela u kraj školske godine, u ljetne mjesece, dakle, učitelji su sudjelovali na edukacijama u slobodnim, a ne nastavnim danima, već umorni i opterećeni, ali vrlo zainteresirani, bez izostajanja, a kako bi mogli krenuti s provedbom od 9. mjeseca. Specifičnost građanskog u Osijeku je da su dobar dio edukacija osmislile i održale organizacije uključene u Osijek to GOO, uz naravno podršku Centra za mirovne studije, Gonga, Foruma za slobodu odgoja. Većinu edukacija smo odradili vlastitim snagama što se pokazalo dobro u kasnijoj provedbi građanskog odgoja i obrazovanja, jer su na različitim aktivnostima nastavnici pozivali nas iz udruga ili su posjećivali udruge, dakle, imali smo mogućnost dodatnog kapacitiranja i nastavnika i učenika.

N.T.: Da, ponosimo se što smo imali snage vlastitim kapacitetima iznijeti većinu toga. Apsolutno pozdravljamo i volimo presudnu podršku naše ekipe iz GOOD inicijative, ali je vrlo bitno da je ovdje u Osijeku građanski imao lokalnu ekipu koja je to razvila na lokalnoj razini, imala želju i motivaciju da to maksimalno gura i da doista budemo podrška nastavnicima, ne samo preko edukacija, da budemo i između i nakon edukacija zajedno u čitavom procesu. Mislim da je to neka dodana vrijednost koja možda nije postojala u drugim sredinama u Hrvatskoj. Kod nas traje već tri godine kroz osobni kontakt, a potvrdu uspješnosti modela dobili smo i kroz istraživanje Kuće ljudskih prava o provedbi GOO-a. Mislim da je to jedna dobra priča.

KP: Kako je organizirana provedba GOO-a nakon edukacije nastavnika, u kojem se formatu provodi, koliko provedba ovisi o pojedinačnom nastavniku?

N.T.: Grad je potpisivanjem sporazuma s Rijekom osigurao priručnike Učenik – građanin i smjernice za nastavnike, tako da se nastavnici mogu osloniti na te materijale. Imali smo ukupno 33 nastavnika koji su prošli kroz dva ciklusa edukacija, dakle, dvije godine smo po 80 sati educirali nastavnike, i od tih 33, osmero je krenulo u provedbu. Naravno da sve ovisi i o motivaciji nastavnika, u redu nam je bilo i da nastavnici dođu zato što žele naučiti o tim temama i provoditi ih međupredmetno, pogotovo ako nemaju prostora u satnici ili nemaju podršku ravnatelja. Nastavnici koji su uveli građanski, uveli su ga kao izvannastavnu aktivnost, dakle, zaseban predmet koji su često provodili u poslijepodnevnim satima, u drugoj smjeni ili na kraju nastave. Na početku po jedan sat tjedno, ali većina je sada prešla na 2 sata, odnosno blok-sat svaki drugi tjedan.

I.M.: Covid je onemogućio neke grupe, jer su djeca iz različitih razreda pohađala zajedno izvannastavnu aktivnost. Nakon povratka u nastavu ove školske godine takav rad bio je onemogućen s obzirom da se razredi nisu smjeli miješati. Važno mi se čini spomenuti i Centar za odgoj i obrazovanje Ivan Štark, što je škola za učenike s poteškoćama, gdje su učitelj i učiteljica uključeni u provedbu GOO-a. Prema posljednjim podacima, prije Covida, u provedbu je bilo uključeno oko 150 učenika iz 6 škola.

KP: Zašto je riječki model bio toliko važan za lokalnu upravu? 

I.M.: Mislim da je naša lokalna samouprava imala zaista pozitivan odnos prema uvođenju građanskog. Što se tiče riječkog modela, pristupili smo tome da ne treba izmišljati nešto novo kad to nešto već postoji, i nije tad bila samo Rijeka, već je krenula i Istarska županija, s nama zajedno je onda kretao i Sisak. Također, postojali su gotovi materijali, imali su gotov priručnik, a znamo da je učiteljima najvažnije dobiti sredstva za rad. Grad Rijeka je bio spreman sve materijale dati besplatno na korištenje, što je Osijek prepoznao kao mogućnost da ne idemo u pilotiranje nečega, pa onda u pisanje priručnika, što su, naravno, puno veći troškovi. Ovako smo dobili autorska prava na priručnik, a troškovi projekta su trošak njihova štampanja, trošak edukacije nastavnika i provedbe programa u školama.

N.T.: Uvidjeli su koliko je to i financijski i vremenski i na sve druge načine isplativo, jednostavno preuzeti dobru praksu koju je već netko odradio kao velik i dobar posao, bilo je jasno da je šteta ne nastaviti se na to. Nisu ni mogli imati puno kontraargumenata za preuzimanje riječkog modela kada je on doista dobar.

KP: Pretpostavljam da je suradnja između organizacija i Grada već postojala, no zanima me kako se model suradnje s lokalnom upravom gradio u ovom konkretnom slučaju?

I.M.: Svakako je doprinijelo to što su sve organizacije već dugo vremena surađivale na različitim obrazovnim programima s Gradom ili su bile financirane od strane Grada za te programe, a isto tako više od 10 godina radimo sa školama i škole su nam partneri na različitim projektima i programima. To je bila garancija da će i ovaj projekt dobro funkcionirati, vidjelo se to i na sastanku s ravnateljima, koliko pojedinci iz različitih organizacija već surađujemo s njima, a Grad je predložio model partnerstva sa sve 4 organizacije. To je zajednički projekt gdje mi odrađujemo edukaciju, brinemo o mentorstvu i brinemo o provedbi, a Grad je podržava financijski i zagovarački jer je potaknuo ravnatelje na uvođenje izvannastavne aktivnosti.

N.T.: Jednostavno, bio je dobar trenutak u kojem je Grad bio zainteresiran za građanski, možda godinu ili dvije ranije to ne bi prošlo, isto tako, možda ne bi prošlo koju godinu kasnije. Taman je bilo razdoblje uvođenja Škole za život, bilo je pitanje hoće li ili neće Cjelovita kurikularna reforma, spominjao se građanski u javnom diskursu, kao nešto što je poželjno, na kraju je ispalo da tadašnja ministrica Divjak ima ipak nešto drukčiju viziju građanskog. Bilo je to vrijeme u kojem se stalno o tome raspravljalo i u kojem je možda i Gradu bilo politički prihvatljivo da to podrže.

I.M.: Imali smo tada inicijativu koja je kretala u cijeloj Hrvatskoj. Važno je što su ravnatelji iskazali podršku programu, neki su rekli – nemamo vremena, nemamo prostora, nemamo kapaciteta, nemamo učionica – ali nitko nije bio protiv te ideje. Grad je osluškivao svoje ravnatelje i škole, čuli su i nas, uvidjeli kontekst i da, mislim da je bilo dobro vrijeme.

KP: Taj dobar odnos je nešto što ste uspjeli zadržati kroz sve tri godine provedbe? Je li projekt Osijek to GOO podložan dnevnopolitičkim promjenama ili vam se čini da tu ipak postoji stabilnost?

N.T.: Ovi izbori će svakako biti zanimljivi što se toga tiče. A mislim da je istina negdje između tih dviju krajnosti. Mislim da smo u prednosti zbog uključenosti organizacija civilnog društva, za razliku od riječkog primjera gdje Grad ima glavnu ulogu, pa u trenutku kad Grad izgubi motivaciju, vjerojatno bi i projekt stao. E, pa mi iz organizacija civilnog društva nećemo izgubiti motivaciju, neovisno o dnevnopolitičkoj situaciji, tako da je podrška školama doista kontinuirana i nastavit će se neovisno o bilo kakvim novim političkim licima na sceni.

I.M.: Dodala bih i motivaciju nastavnika, a onda i motivaciju pojedinih ravnatelja, to je isto zalog za nastavak programa. Dakle, čak i da se političke okolnosti promijene, nitko više neće izbaciti građanski odgoj iz škola. Škole koje su ga počele provoditi vide pozitivne pomake, vide njegovu važnost, jer određeni broj učenika koji se uključio nije se osipao i taj bi broj vjerojatno rastao da nije bilo Covid situacije jer su se grupe morale smanjiti ili su učitelji morali raditi s dvije različite grupe, dakle smanjilo se vrijeme za rad. Mislim da su učitelji najveći zalog da će se građanski nastaviti.

KP: Čini mi se da je model vašeg partnerstva s Gradom, gdje lokalna uprava garantira stabilnost i infrastrukturu, a organizacije civilnog društva pridonose društvenim angažmanom i temama odnosno sadržajima kojima se bave, veoma specifičan baš zbog toga jer se odvija unutar formalnog obrazovnog sustava. 

N.T.: Složio bih se da bismo to mogli nazvati dobrim primjerom civilno-javnog partnerstva u području obrazovanja i da se radi o vrlo kvalitetnom modelu. Teško mi je zamisliti provedbu Građanskog bez organizacija civilnog društva jer jedan od glavnih rezultata aktivnog građanstva jest upravo udruživanje. Nažalost, to se često iz perspektive lokalnih samouprava ne prepoznaje, ali evo, ovo je možda jedan lijep primjer da se ipak to može prepoznati i koliko se daleko može dogurati s takvim odnosom, doista partnerskim. Ono na čemu posljednje dvije godine sustavno radimo jest uključivanje nastavnika u taj proces, da i oni postanu dio tima, ne više kao korisnici, nego kao oni koji doprinose i zalagačkim aktivnostima, ali i kvalitetom samog programa.

I.M.: Program nastavnicima daje slobodu u provođenju građanskog i prilagodbi jedinica i sadržaja učenicima s kojima rade. Imali su slobodu u odabiru grupe s kojom rade, naravno, u dogovoru s ravnateljem, imamo prilagodbu i u školi za djecu s poteškoćama, imali smo i prilagodbu prema vijeću učenika gdje je učiteljica željela poučavati građanski i osnažiti vijeće učenika kao zalog demokratizacije škola. U tom smislu su imali slobodu, no nažalost gotovo sve ostalo ovisi o pojedinačnom ravnatelju. Trenutno su neki nastavnici pokrenuli inicijativu da građanski postane izborni predmet, nešto što također pokušavamo domisliti, vidjeti kako to stoji s Ministarstvom jer ono još uvijek ima škole u kojima se građanski provodi kao izborni predmet, što je veća garancija učiteljima i veća garancija da će program ostati u školama.

N.T.: Iz toga je možda vidljivo da su se i nastavnici kroz sudjelovanje u programu osnažili ne samo u metodičkom smislu, već da su i sami postali aktivniji građani kroz taj proces.

KP: S obzirom na lokalni kontekst u kojem radite, koji je željeni, budući smjer u kojem se priča oko GOO razvija?

N.T.: Možda je zanimljivo da spomenem i druge, paralelne projekte koje radimo na fonu građanskog. Zajedno s Gongom, Kućom ljudskih prava i Varaždinskim underground klubom (V.U.K) kapacitirali smo mlade za strukturirani dijalog s donositeljima odluka, tako da su, recimo, mladi Osječani razgovarali s nastavnicima koji provode građanski, a potom i sa zamjenicom gradonačelnika i bili su vrlo motivirani dati perspektivu mladih osoba, većinom studenata, zašto je građanski bitan. Također, neformalna inicijativa mladih Mladforma u ovo predizborno vrijeme je razgovarala sa svim kandidatima za gradonačelnike o nastavku podrške građanskom odgoju i obrazovanju, što su svi kandidati potpisali. Naravno da taj potpis ne povlači nikakvu pravnu, nego samo moralnu odgovornost, ali ipak pokazuje da građanski nije kontroverzna tema, da prepoznaju da mogu i trebaju to potpisati, da im je podrška građanskom politički oportuna, što je također važna informacija.

I.M.: Važno je da su svi potpisali jer građanski je u školama Grada Osijeka i više nije pitanje treba li tamo biti već na koji način se provodi i kako će se provoditi.

N.T.: Treba nam postupan, ali siguran rast, u smislu uključivanja dodatnih škola, jer Osijek je osnivač 20 škola, dakle ima itekako prostora i u mnogim školama već imamo kapacitirane nastavnike. Važno je i da Grad pošalje jasnu poruku da se diči tim programom i da je to nešto što je jedinstveno u Hrvatskoj.

I.M.: Mislim da nas je Covid definitivno usporio jer bi sigurno imali puno više javnih izlazaka u medije, više publiciteta. Uz širenje u druge škole, htjela bih da ispitamo mogućnost da građanski bude izborni predmet u nadolazećem periodu.

N.T.: Još jedna bitna stvar. Kad govorimo o građanskom u školi, vrlo je bitno i čitavu školu, školski kolektiv, kapacitirati kao demokratsko okruženje. S jedne strane imamo nastavu građanskog koja je aktualna i kvalitetna, s druge situaciju u kojoj ni učenici ni nastavnici nemaju pravo glasa u odlučivanju o školskim stvarima. Vrlo je bitno raditi sa školama kao kolektivima, da postanu okruženje u kojem vijeće učenika ima doista nekakvu moć suodlučivanja, ne u onim nebitnim stvarima – hoće li nam hodnik biti žut ili zelen, iako ni o tom ne odlučuju – nego o doista bitnim stvarima za školu i njeno usmjeravanje, naravno, adekvatno njihovim kapacitetima.

I.M.: Građanski stvarno može praviti pomake u tom smjeru. Na primjer, na inicijativu Mladforme, GOO škole su se na 8. mart preimenovale u imena važnih žena. “Ukrali” smo nastavnike GOO-a, ravnatelji su pristali i to je bio primjer izlaženja građanskog iz svog balončića na razinu cijele škole. To je ove godine bila ta tema, ali takvih tema kroz godinu može biti i više, i kad tako zajednički djeluju i bude medijski popraćeno, onda zaista imate dojam da pomičete neke kotačiće u dobrom smjeru.

Provedba intervjua sufinancirana je sredstvima Mreže zaklada Otvoreno društvo, u sklopu projekta Time4GOOD Education 2.0.

Najnovije u nizu istraživanja o političkim stavovima mladih pod naslovom Politička pismenost učenika i učenica završnih razreda srednjih škola predstavili su znanstvenici Nikola Baketa i Jelena Matić Bojić na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Istraživanje su proveli Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Gong, FPZG, FFRI i Centar za studije jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu u suradnji s GOOD inicijativom, a rađeno je tijekom ožujka 2021. godine na reprezentativnom uzorku od 1122 učenica/ka u 67 maturantskih razreda iz 59 srednjih škola diljem Hrvatske. Provjeravana je razina političke pismenosti i participacije, ali se također nastojalo istražiti razinu demokratskih i vrijednosnih stavova mladih, medijskih navika i pismenosti te građanske kulture. Riječ je o najrecentnijem u nizu istraživanja koja su prethodno provedena 2010. i 2015. godine. Broj istraživanja, knjiga i radova koji se bave mladima u Hrvatskoj je u porastu pa postoji vrlo dobra slika problematičnog odnosa mladih i politike koju ovo najnovije ispitivanje još dodatno potvrđuje.

Autori/ce izvještaja o istraživanju ističu da su u općim crtama “socio-politički stavovi mladih u 2021. godini nešto demokratičniji nego što je to pokazalo istraživanje iz 2015. godine. To se posebno vidi kod stava prema homoseksualnim osobama, u smanjenom priklanjanju autoritarnim tendencijama te kod odnosa prema vlastitoj i tuđoj naciji i nacionalnoj tradiciji”.

Pritom je doduše vrlo izražena razlika između gimnazijskih programa te četverogodišnjih i pogotovo trogodišnjih strukovnih programa. Samo po sebi to nije toliko iznenađujuće budući da gimnazije imaju značajno veći fond društveno-humanističkih predmeta, dok su strukovni programi usredotočeni na pripremanje mladih za potrebe tržišta rada nauštrb cjelovitog obrazovanja. Dodatan razlog diskrepancije leži i u tome što udruge civilnog društva – na koje se provedba građanskog odgoja oslanja – ne uspijevaju u jednakoj mjeri doprijeti do suradnje sa strukovnim školama kao što je to slučaj s gimnazijama. Također je uočljiv rodni jaz između ispitanika i ispitanica – posebno kad je riječ o prihvaćanju demokratskih vrijednosti. Učenice u gotovo cijelom spektru ispitanih područja pokazuju znatno višu razinu demokratske kulture nego učenici.

Kako je spomenuto, najveći je porast prihvaćanja demokratskih vrijednosti u odnosu na prijašnja istraživanja vidljiv u stavovima prema LGBTIQ+ osobama. Dok je 2015. gotovo 50 posto učenica/ka smatralo da je homoseksualnost psihički poremećaj, a dodatnih 20 posto nije bilo sigurno, ove je godine stvar obrnuta pa se gotovo 50 posto više ne slaže s takvim tvrdnjama, dok je broj nesigurnih ostao isti. S druge pak strane, još ih gotovo 50 posto misli da seksualnost ne bi trebali javno isticati. Imajući na umu homofobne napade samo iz prethodne godine, teško se oduprijeti cinizmu – još jedno desetljeće ovakvog napretka i možda će LGBTIQ+ osobe moći prošetati po gradu ne brinući za to hoće li ih netko pokušati žive zapaliti ili baciti pod tramvaj.

Kad je riječ o konzumaciji medijskog sadržaja, preko dvije trećine učenika/ca se svakodnevno informira preko društvenih mreža. Od tradicionalnih medija prate jedino TV sadržaj, dok tisak i radio gotovo nikad ne čitaju i slušaju. Iako im predstavlja glavni izvor informacija, učenice/i imaju malo povjerenja u sadržaj koji konzumiraju na društvenim mrežama. Nikola Baketa je to kritičko vrednovanje sadržaja pripisao obrazovanju iz medijske pismenosti koje se provodi već od osnovne škole u sklopu hrvatskog jezika. Najviše povjerenja pak osjećaju prema autoritarnim institucijama poput vojske i policije, ali su također manje skloni autoritarnim stavovima nego je to bio slučaj u prethodnim istraživanjima – većina tako poštuje slobodu medija i govora te toleriraju različita mišljenja.

Najveću je pažnju u javnosti izazvao rezultat da manje od 60 posto učenika/ca zna definirati ustav ili da ih manje od 50 posto zna tko je premijer. Politolog Berto Šalaj je zato ustvrdio kako je četvrtina mladih efektivno politički nepismena. Upravo je politička (ne)pismenost u popratnim medijskim analizama istraživanja detektirana kao glavni razlog političke apatije učenica/ka. Politička pismenost – grubo definirana kao skup znanja, stavova i vještina koja omogućuju orijentaciju u političkom prostoru – svakako povećava vjerojatnost participacije, no ne govori ništa o njenoj zbiljskoj mogućnosti. Zbog očekivanja da bi mladi uz dovoljno političkog znanja automatizmom postali aktivni građani zaboravlja se da za tako nešto – osim kad su u pitanju izbori kao minimalni oblik participacije – zapravo ne postoji infrastruktura.

Kad ih se pitalo o participaciji u zajednici, velika većina učenica/ka barem je jednom sudjelovala u nekoj volonterskoj ili humanitarnoj akciji. Maturantice/i stoga u životu društva i zajednice sudjeluju prvenstveno kroz vrstu djelovanja koje ne tumače kao političko. Između ostalog velikom većinom smatraju da bi se svi trebali zauzimati za rješavanje problema u zajednici, a ne čekati da ih riješi netko drugi. Upravo je ovo značajan rezultat istraživanja koji je možda olako izostavljen iz analiza – mladi sudjeluju i smatraju da treba aktivno rješavati probleme zajednice, ali ne vide politiku kao moguće polje djelovanja. Tako gotovo 60 posto učenika/ca smatra da se u političke stranke učlanjuju ljudi koji žele stvoriti veze kako bi se dokopali nekog radnog mjesta. Mladi prema tome politiku shvaćaju kao sredstvo za postizanje privatnih ciljeva i interesa društvenih elita. S obzirom na kontekst u kojem žive teško bi bilo tvrditi da je to znak političkog neznanja – baš suprotno – to je prije odraz njihove političke intuicije.

Slični rezultati vezani za percepciju politike dobiveni su i u opsežnom istraživanju zaklade Friedrich Ebert. Podaci dosljedno potvrđuju da mladi politiku jednostavno ne shvaćaju kao polje mogućeg djelovanja – usmjereni su na privatnu sferu i rješavanje vlastite prekarne egzistencije. Ovo nije toliko stvar neznanja, koliko socijalizacije u društvu gdje se političko djelovanje odvija na jedan specifičan način – gdje je politika tek polje za postizanje privatnih interesa. Kako su u GONG-ovoj publikaciji Što znamo o političkoj pismenosti mladih u Hrvatskoj? Bojana Ćulum Ilić i Jelena Androić napomenule, “politička socijalizacija mladih ne događa u vakuumu. Izneseni rezultati istraživanja i ne govore toliko o mladima, koliko o društvu u kojem odrastaju i svim institucijama – uključujući i obitelj i odgojno-obrazovne institucije – koje bismo, kako se ono popularno kaže, trebali pustiti da rade svoj posao”.

Društveni kontekst je ono što dobrim dijelom nedostaje u politikama za mlade koje kao da sve nedaće žele riješiti obrazovanjem. Bolja implementacija građanskog odgoja bi svakako bila korak u dobrom smjeru, ali se prečesto doživljava kao panaceja. Da edukacija sama po sebi nije dovoljna moguće je naslutiti i iz aktualnog istraživanja. Ispitivači/ce su uočili da “učenici iz gimnazija nešto češće sudjeluju u humanitarnim akcijama od učenika trogodišnjih strukovnih programa te češće od svih ostalih potpisuju peticije. S druge strane, učenici trogodišnjih strukovnih programa češće od ostalih sudjeluju u mirnim ili nemirnim prosvjedima”. Iz podataka je moguće iščitati – doduše ne s apsolutnom sigurnošću – da gimnazijalci unatoč mnogo boljem pristupu građanskom obrazovanju, ne sudjeluju u većoj mjeri u političkom djelovanju. Dakle, obrazovanje – bez konkretnih mogućnosti djelovanja u kojem bi se stečena znanja mogla upotrijebiti – teško  će potaknuti političku participaciju.

Politologinja Vlasta Ilišin s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu u nedavnom je intervjuu za H-alter istaknula da “mlade niti prije politika nije zanimala nešto previše. To se može objasniti životnim ciklusima. Oni uglavnom svijet doživljavaju individualno, imaju probleme sa sazrijevanjem, odabirom karijere, socijalizacijom, a kada uspiju završiti neku školu trebaju naći siguran posao. Ozbiljno bavljenje politikom i društvenom problematikom, uglavnom dolazi onda kada se dosegne neki životni standard. Tada raste svijest da politika utječe na njihov život. Naravno, uvijek postoje političke enklave koje su osviještene i puno ranije”.

U usporedbi s 2015. i 2010. godinom poznavanje osnovnih političkih činjenica stagnira, konkretno poznavanje osnovnih političkih pojmova je u blagom padu, ali je porasla razina informiranosti. Dakle, ni u kojem slučaju nije moguće govoriti o neznanju ove generacije, već o društvenoj konstanti koja se – unatoč brojnim drugim promjenama – ne mijenja čitavo desetljeće. Iz toga nije teško zaključiti da se neznanje ne događa slučajno, štoviše, neznanje se sistemski proizvodi – ono je strukturni element važan za funkcioniranje našeg društva. Kada mladi ne znaju što je ustav to nije greška hrvatskog političkog sustava, već je njegova odlika. Politika je uostalom za one koji si mogu priuštiti sudjelovanje, bilo vremenski ili financijski.

Učenike/ce, mlade generalno, sustavno se odgaja za potrebe tržišta rada. Obrazovanje je u strukovnim programima gotovo isključivo usredotočeno na usvajanje vještina koje će im biti potrebne na sve prekarnijim poslovima – ako su te sreće da posao uopće dobiju. S druge strane, ne postoji nikakva infrastruktura kroz koju bi mladi mogli artikulirati svoje probleme i formulirati politički stav – čak kad bi i prošli kroz odgovarajuću edukaciju. U slučajevima kad institucionalni okviri namijenjeni participaciji mladih u donošenju odluka i postoje – poput, recimo, studentskih zborova – oni uglavnom služe kao inkubatori za reprodukciju stranačkih kadrova. Aktivizam se pak u većini sredina događa slučajno i sporadično te ovisi o individualnom entuzijazmu. Ukratko, nakon što ih škola nedovoljno odgoji, tržište mlade disciplinira, a politika ignorira.

Zbog toga za osnaživanje participacije mladih u političkom životu neće biti dovoljno jednostavno bolje implementirati građanski odgoj, već i raditi na stvaranju prostora ravnopravne političke participacije. Potrebno je demokratizirati institucije i stvoriti modele po kojima mogu sudjelovati u donošenju odluka. Na primjer, moguće je smanjiti dob izlaska na izbore kako bi što ranije bili uključeni u demokratske procese, a time i stvoriti raniju potrebu za orijentacijom u političkom prostoru. Ili umjesto da se kritiziraju njihovi izvori informacija, možda je te izvore moguće učiniti boljima, prilagodbom sadržaja u formu koja bi im bila zanimljivija. U konačnici, progresivne politike trebaju napraviti korak dalje od nade da će obrazovanje po sebi popraviti društvo – moraju stvoriti institucionalni okvir unutar kojeg će mladi moći politički artikulirati svoje probleme i aktivno sudjelovati u njihovom rješavanju.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici. 

Mirela Pašić koautorica je priručnika Učenik građanin za 5. i 6. razrede, jedna od urednica priručnika Učenici građani: informirani, aktivni i odgovorni za 7. i 8. razrede te sudionica procesa razvoja takozvanog riječkog modela uvođenja Građanskog odgoja i obrazovanja u formalni obrazovni sustav. Trenutno je zaposlena u udruzi SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava kao koordinatorica za preventivne i edukacijske programe. Ema Žufić je projektna voditeljica u udruzi Delta koja djeluje u području građanskog odgoja i obrazovanja, volontiranja, strukturiranog dijaloga, rada s mladima, politika za mlade i društveno korisnog učenja.

KP: Mirela, možeš li nam ukratko ispričati historijat događanja pred uvođenje GOO-a u Rijeci, kako je tekao taj proces, tko je u njemu sudjelovao?

M.P.: Prošlo je već 5 godina otkad je u školskoj godini 2016./17. Grad Rijeka eksperimentalno uveo građanski odgoj i obrazovanje kao izvannastavnu aktivnost, a tome je prethodilo upravo to što je Grad ispitao potrebe osnovnih škola, s obzirom da je njima osnivač, u suradnji sa civilnim sektorom. Nakon što su škole iskazale veliki interes i potrebu za uvođenjem takvog predmeta ili, u ovom slučaju, izvannastavne aktivnosti, krenulo se u provedbu. Inicijativa je došla iz Grada, no odgojno-obrazovni sustav i civilni sektor, a rekla bih i svi drugi uključeni akteri, objeručke su prihvatili ideju. Tome je zapravo prethodilo više od 25 godina čekanja da se stvari pokrenu na nacionalnoj razini i zagovaranja da se GOO uvede sustavno u škole. Ne samo u škole, važno je u tom kontekstu govoriti i o predškolskom sustavu. GOOD inicijativa je napravila dobar posao prije uvođenja ovog modela, zato što je većim kampanjama došla do glavnih i odgovornih u gradskim upravama. 

U izradu edukativnih materijala odnosno priručnika za učenike bili su uključeni i predstavnici civilnog sektora i predstavnici osnovnih škola i visokog obrazovanja. Mislim da se polazilo od toga da uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja u 21. stoljeću u obrazovni sustav mora odgovarati na potrebe djece danas i mladih sutra. Krenulo se s najboljom namjerom da svi ti učenici i učenice dobiju priliku učiti, stjecati i razvijati vještine o nekim važnim, zapravo svakodnevnim stvarima s kojima će se susretati ili se već susreću u životu. Grad Rijeka je u taj proces ušao dosta pripremljeno, GOO se financira iz proračuna, dakle provoditeljima Grad sufinancira troškove pripreme i provedbe. Grad je organizirao edukaciju svih zainteresiranih provoditeljica i pružio mogućnost da prošire i sadržajni opseg tema koje pokriva građanski kao predmet. Važno je imati na umu i to da je GOO, prije svega, fokusiran na praktični rad, iskustveno učenje, istraživački projektni rad, tako da su provoditelji dobili veliku podršku u usvajanju nekih novih metoda rada. Osim priručnika, izrađene su i smjernice za provođenje programa i uporabu priručnika za nastavnice, koji definiraju obrazovne ishode, stečene građanske vještine, razvijene građanske vrijednosti te opis i strukturu aktivnosti za učenike.

Nakon eksperimentalne provedbe prve godine, uključilo se i Sveučilište na način da su studenti i studentice kolegija Evaluacijska istraživanja na Filozofskom fakultetu u sklopu društveno korisnog učenja provodili evaluaciju te prve godine provedbe. Kroz nju se pokazalo da postoji veliki interes da satnica GOO-a bude veća od 35 sati, dakle veća od jednom tjedno, te je Grad odlučio kao gornju granicu postaviti 70 sati, a provoditelji su mogli odabrati koji broj sati će iskoristiti. Oni su pak u evaluaciji istaknuli da im je bilo izrazito važno što su učenici imali potrebu za nekim aktualnim temama koje su se nametale pa su na taj način davali više prostora njihovim interesima.

Mislim da je riječki model jako dobar primjer, što se i pokazalo njegovim preuzimanjem u druge sredine i zajednice te prilagodbom svakoj sredini. Također, nije isto provoditi izvannastavnu aktivnost u manjem mjestu ili većoj urbanoj sredini, drugačiji su resursi. Izvannastavna aktivnost se ne ocjenjuje i mislim da je to dobro jer građanski odgoj i obrazovanje počiva na komponentama građanskog razumijevanja, razvijanja vrijednosti i stavova što je doista teško ocijeniti. Država nije osigurala da se GOO uvede kao izborni ili čak obavezni predmet, i u tom kontekstu i ovo je bio veliki iskorak, model koji je proizašao iz grassroot metode.

KP: Kakav je u tom procesu bio odnos javnog i civilnog sektora, kako se to partnerstvo razvijalo? Jesu li OCD-ovi sudjelovali u edukaciji provoditelja i u kojem opsegu?

M.P.: Ne samo da su sudjelovali već su osmislili program, u suradnji s Gradom i odgojno-obrazovnim ustanovama, osmislili su model edukacije koja je bila vrlo opsežna, imala nekoliko modula kroz koje su prošli provoditelji. Civilni sektor ima vrlo specifična znanja i vještine, fleksibilan je i brzo se adaptira promjene. To je naša prednost, ali i problem jer smo takvi zbog kratkoročnog financiranja i stalnog traženja financijskih sredstava za opstanak. Model je bio zamišljen kao interaktivan i da se u samoj provedbi makne fokus s bilježnica i puke teorije, da se izlazi u zajednicu, upoznaje neke nove organizacije, neke nove ljude. Tako da su škole redovno ostvarivale suradnju s udrugama, ne samo s udrugama, općenito s organizacijama civilnog društva u našoj zajednici i sa nekim drugim ustanovama, primjerice, u kulturi, s nekima su imali zajedničke radionice. 

No, čini mi se da su OCD-i u smislu suradnje na građanskom odgoju puno važniji za srednjoškolski uzrast. Građanski odgoj kao izvannastavnu aktivnost slušaju učenici od 5. do 8. razreda, no to se prekida u trenutku kada dođu u srednju školu. Mi u SOS Rijeka, ali i druge organizacije iz drugih područja, koje pokrivaju ekološku, gospodarsku ili političku dimenziju GOO-a, provodimo aktivnosti u suradnji sa školama. SOS Rijeka, primjerice, sa srednjim školama provodi različite radionice u području promocije nenasilja, zdravih odnosa u mladenačkim vezama, rodne ravnopravnosti i slično. Dalje, tu je problematičan moment kratkoročnosti provedbe tih projekata. Primjerice, ove godine će 1.A razred biti obuhvaćen brojnim radionicama i imat će priliku razvijati kritičko mišljenje, dok možda iduće godine 1.B neće imati tu mogućnost jer nam neće proći projekt. Često ukazujemo na to i smatramo da bi takav model suradnje trebao biti stabilniji, kvalitetniji i dugoročno planiran. Da se projektna suradnja treba podići na razinu programa, kao što je sada GOO u osnovnim školama. Udruge su te koje se lakše prilagođavaju i brže komuniciraju, a obrazovni sustav, iako se puno teže adaptira na promjene, garantira određenu stabilnost i održivost. Možemo jako puno ponuditi u toj suradnji civilnog i javnog sektora.

KP: Iako su OCD sudjelovali u inicijativi i imali važnu ulogu na početku, nakon što je lokalna uprava preuzela financiranje i organizaciju provedbe, lokalni OCD-i nisu više toliko uključeni u provedbu?

E.Ž.: Znam da Grad osigurava dodatnu edukaciju osobama koje se žele uključiti, ali ne znam koliko je to sustavno i kada i kako se održava. Javila nam se jedna kolegica koja se željela educirati i osnažiti u provođenju tema građanskog i tada smo osvijestile da nema prijenosa znanja, od lokalnih OCD-ova u Rijeci koji se bave određenim temama u područjima građanskog, prema učiteljima i učiteljicama odnosno nastavnicima koji provode građanski. Grad organizira edukaciju, ali tu nedostaje poveznica s lokalnim OCD-ima. Kao mogući odgovor na to smo napisale projekt MODUS – civilni i javni sektor za građanski odgoj i obrazovanje koji trenutno provodimo jer želimo istražiti suradnje udruga sa školama i kroz koji želimo razviti neki prijedlog modela suradnje civilnog sektora i škola, kao nadogradnju riječkog modela, ali i kao praksu koja se može primijeniti na srednje škole i na nacionalnoj razini. Projekt provodimo s partnericama iz Centra za građanske inicijative Poreč i Udruge Breza iz Osijeka. Prvo bismo htjele istražiti potrebe nastavnica i predstavnica OCD-a, u Istarskoj, Primorsko-goranskoj i Osječko-baranjskoj županiji, a finalno osmisliti model suradnje odgojno-obrazovnih ustanova i OCD-a te pilotirati njegovu provedbu u tim županijama.

Što se Primorsko-goranske županije tiče, postoje velike razlike u provedbi između Rijeke i manjih sredina. U Rijeci je neke stvari lakše napraviti, udruge su u gradu, fizički su bliže i do informacija je lakše doći. Barijere s kojima se susreću škole u manjim mjestima nisu dovoljno adresirane. Ne postoji jedno mjesto na kojem možeš pronaći sve informacije o udrugama s kojima škole mogu surađivati, do institucija je ipak lakše doći. Često smo se susretale s učenicima i učenicama koje ne znaju što je civilno društvo, što su udruge, gdje bi sve mogli volontirati, što sve postoji… Također, važna su i pitanja financijske i svake drugačije podrške različitim modalitetima suradnje civilnog s javnim sektorom na koje se često zaboravlja, a vremenski i ljudski kapaciteti lako se troše.

KP: Ovisi li provedba GOO-a u Rijeci o dnevnopolitičkim događanjima? 

E.Ž.: Čini mi se da ne ovisi o dnevnopolitičkim previranjima, možda i zato jer Rijeka već dugo nema iskustvo neke druge političke opcije na vlasti, ali i zato jer Odjel za školstvo doista dobro radi, tamo rade sjajne žene koje se stvarno zalažu za GOO. Mislim da u gradskoj upravi postoji dovoljno kvalitetnih osoba koje mogu osigurati da provedba ide dalje. Također, riječki model je bio pionirski i ostalim je lokalnim upravama poslužio kao uzor tako da mislim da se tu neće dogoditi neke veće promjene. Svakako bi trebalo poraditi na širenju i nadogradnji modela.

Vezano uz ovu temu, Delta je početkom svibnja u suradnji s GOOD inicijativom organizirala raspravu s kandidatima i kandidatkinjama za Gradonačelnice o političkoj pismenosti mladih u Rijeci na kojoj su predstavljeni i rezultati trećeg vala velikog istraživanja o političkoj pismenosti učenika i učenica završnih razreda srednjih škola, a dio je bio posvećen upravo pitanju budućnosti riječkog modela. Sudjelovale su Ana Blečić Jelenović (Lista za Rijeku), Hrvoje Burić (Bura), Nikola Ivaniš (Primorsko-goranski savez), Katarina Peović (Radnička fronta), Davor Štimac (nezavisna lista), Vedran Vivoda (Akcija mladih) i Nebojša Zelić (Možemo! Rijeka). Svi prisutni kandidati i kandidatkinje podržavaju riječki model GOO-a, a imaju i svoje prijedloge za proširenje i nadopune tema i načina provođenja. Iako Grad nije osnivač i ne može odlučivati o provedbi u srednjim školama, dosta se pričalo o važnosti implementacije GOO-a u srednje škole, pogotovo u strukovne, gdje Grad može pružiti podršku nastavnicima i nastavnicama i organizirati dodatne programe s resursima koje ima. 

KP: Možete li nakon 5 godina provedbe GOO-a u Rijeci podvući crtu, dati neki svoj dojam dosadašnjeg tijeka provedbe?

M.P.: Grad Rijeka je nedavno objavio rezultate dvogodišnjeg istraživanja provedbe i pokazalo se da su učenici, provoditelji i roditelji toliko zadovoljni da su program ocijenili 4,53, što je zapravo petica. To pokazuje njihovo zadovoljstvo i mislim da je ono toliko visoko ocijenjeno jer je nastava organizirana kao iskustvena, terenska, praktična, u središte stavlja učenika, njegovo mišljenje, razvija kritičko razmišljanje. Ono što mi je bilo zanimljivo u rezultatima koje je Grad objavio jest da više od 70 % učenika smatra da se sada može bolje zauzeti za sebe, može lakše odbiti sudjelovanje, lakše se uživjeti u poziciju druge osobe. Zapravo, neka važna saznanja kako mladi mogu pronaći svoje mjesto u zajednici. 

Usporedila bih to s friškim rezultatima istraživanja političke pismenosti učenika i učenica završnih razreda srednjih škola koje su proveli Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Gong, Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, Centar za studije jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu i Filozofski fakultet u Rijeci. Rezultati prethodnog istraživanja pokazali su da se 50% tada ispitanih slaže s tvrdnjom da je homoseksualnost vrsta poremećaja ili bolesti, a u aktualnom istraživanju ta je brojka oko 30 %. Tu sam se htjela osvrnuti na prethodnu priču o 1.A i 1.B, gdje 1.A ove godine ima mogućnost upoznati se s tim temama i osvijestiti teme o uvažavanju drugačijih, ravnopravnosti i slično, a 1.B sljedeće godine neće imati tu priliku. Dolazimo opet do te oscilacije gdje imamo jednu grupu mladih koji razumiju neku različitost dok s druge strane imamo mlade koji nisu imali priliku kroz formalni sustav susresti se s tim temama. Važno je da im kroz sustav, kroz građanski odgoj i obrazovanje, damo prostor da kritički promišljaju o tim temama, iz nekoliko različitih uglova.

Još jedna zanimljiva informacija koja je proizašla iz istraživanja jest izražena vidljivost drugačijih rezultata na području Zagreba i na području nekog drugog dijela Hrvatske. Što nam pokazuje da sustav još uvijek nije dovoljno decentraliziran i da je to jedan smjer u kojem treba ići, da učenici u cijeloj Hrvatskoj imaju jednake mogućnosti i prilike. Tako bi i GOO, zapravo, trebao biti dostupan i omogućen svima, s obzirom na specifičan lokalni kontekst. Zato je, da se vratimo na riječki model, on važan, jer se može preuzeti i prilagoditi svakoj zajednici, tako je zamišljen.

Provedba intervjua sufinancirana je sredstvima Mreže zaklada Otvoreno društvo, u sklopu projekta Time4GOOD Education 2.0.

“Devet punih tjedana nakon početka nastave na daljinu, najranjivije su grupe djece u potpunosti ili djelomično isključene iz odgojno-obrazovnog procesa te je time narušeno njihovo ljudsko pravo na obrazovanje”, stoji u otvorenom pismu koje su uputile GOOD inicijativa, udruge Are You Syrious? i Romska organizacija mladih Hrvatske te Srpsko narodno vijeće. 

Njihov dopis upozorava kako u trenutnoj provedbi nastave na daljinu djeci kojoj hrvatski nije materinji jezik nisu osigurani osnovni uvjeti za praćenje nastave. Kao ključan se problem izdvaja HRT-ov televizijski program Škola na Trećem, u čijem se okviru ne izvodi pripremna ili dopunska nastava hrvatskog jezika za djecu koja ne znaju ili ne poznaju dovoljno hrvatski jezik.

Odnosi se to na svu djecu koja ne pripadaju dominantnoj etničkoj grupi, no u posebno se teškom položaju nalaze djeca izbjeglice i djeca Romi. Osim jezične prepreke u praćenju nastave, oni nerijetko žive u slabijim socioekonomskim uvjetima te ih posebno pogađa nedostatak osnovnih tehničkih uvjeta za praćenje nastave i prostora za rad. Na tom tragu, iz nalaza ankete koju je Mreža za podršku romskoj djeci REYN-Hrvatska provela na uzorku 65 škola u kojima se školuju romska djeca vidljivo je kako najveći problem uz nedostatne uvjete za učenje predstavlja nedostatak obiteljske podrške u svladavanju gradiva.  

O problemima s uvođenjem Škole za život te da li je ona samo forma ili reforma razgovaralo se na konferenciji GOOD Inicijative Obrazovanje u fokusu na kojoj su svoja iskustva podijelili obrazovni djelatnici koji rade na eksperimentalnoj provedbi programa. “Svi smo mislili da se prvo kreće s eksperimentalnom provedbom nakon koje će uslijediti evaluacija pa će se na temelju toga program razvijati dalje. Bilo kakva evaluacija je izostala, a istovremeno smo dobili obavijest da se s provedbom svejedno kreće”, rekao je Igor Matijašić, ravnatelj OŠ Milana Langa iz Bregane koja je ove godine uključena u Školu za život. Matijašić je dao svoju kratku evaluaciju koja se može sažeti u nekoliko rečenica: “Tableti su se ispostavili beskorisni, učitelji nisu bili dovoljno upućeni u provedbu, a nisu se ni imali priliku međusobno sretati i razmijeniti iskustva”. Langa se ipak nada kako će “cijela priča od sljedeće godine zaživjeti u školama na dobro svih učenika”.

Ivana Valjak Ilić, nastavnica iz SŠ Vrbovec koja sudjeluje u eksperimentalnoj provedbi njemačkog jezika, objasnila je kako metodika za predavanje stranih jezika nije osobito nova, provodi se već dugo, samo se sada drugačije zove. Osvrnula se i na edukacije za provoditelje u sustavu Loomen i rekla kako je ideja tog tipa online edukacije bila odlična no izvedba je dosta loša. Slično je istaknula i Suzana Hitrec, predsjednica udruge ravnatelja srednjih škola, objasnivši kako edukacije na Loomenu nisu dovoljno dobro osmišljene upravo za ravnatelje jer se ne dotiču važnih kompetencija koje bi ravnatelji trebali razvijati – nisu specijalizirane i čine se besmislene. “Zanemaruje se uloga ravnatelja koji nemaju kvalitetne uvijete i podršku i još uvijek ne znaju što ih čeka od 9. rujna pogotovo u gimnazijama koje idu u reformu ključnih predmeta”, kaže Valjak Ilić.

Netransparentnost i loša komunikacija također su postale zaštitni znak Škole za život. Dora Kršul, novinarka portala Srednja.hr ukazala je na netransparentnost financiranja metodičkih priručnika. Osobe koje su sudjelovale u njihovoj izradi izabrane su prema nejasnim kriterijima i za njihovo imenovanje nikad nije raspisan javni natječaj. “Proces izrade također je odrađen ofrlje”, naglasila je Kršul, “primjerice, upute za izradu priručnika napisane su loše pa su i sami priručnici ispali loše, zbog čega su se trebale raspisati nove, bolje upute”. Također se osvrnula na hiperkomunikaciju Ministarstva koje dijeli velike količine informacija, ali ništa zaista korisno i sadržajno. Na kraju je pomalo ogorčeno dodala kako “Škola za život postoji samo da bi opravdala ulogu HNS-a u Vladi. Ministrica će napraviti sve da se to dogodi, a njen PR će odraditi posao da bi to u javnosti izgledalo dobro”.

Svoj komentar Škole za život dala je i Eli Pijaca Plavšić iz Foruma za slobodu odgoja koji od početka sudjeluje u reformi kurikuluma. Također se osvrnula na kronični nedostatak informacija, nepostojanje ikakve komunikacije s Ministarstvom, dok istovremeno jak PR neprestano medije zasipava sadržajem koji ne govori ništa. Istovremeno, ne dozvoljava se ikakva kritika očito krivo postavljenog sustava i čini se kao da Ministarstvo provodi politiku “ili si sa mnom ili protiv mene”, kaže Pijaca Plavšić. U razgovoru s učenicima također je zaključila da ne znaju ništa o reformi, jer ni njihovi učitelji ne znaju što ona zapravo podrazumijeva.

Pijaca Plavšić naglasila je i kako je u razgovoru s brojnim obrazovnim djelatnicima zaključeno kako Škola za život nije ni dobra ni loša, nego “jedno veliko ništa”. S tim se slaže i Kršul koja kaže da ovaj program nije nužno loš, ali to nije Cjelovita kurikularna reforma koju smo zahtijevali. Škola za život samo je malo pofriškala stari kurikulum. Na kraju su panelisti zaključili da “iako je sve do sada propalo i imamo dugu povijest neuspjeha – nastavljamo se boriti”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.