<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?><rss version="2.0"
	xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/"
	xmlns:wfw="http://wellformedweb.org/CommentAPI/"
	xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/"
	xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom"
	xmlns:sy="http://purl.org/rss/1.0/modules/syndication/"
	xmlns:slash="http://purl.org/rss/1.0/modules/slash/"
	>

<channel>
	<title>Goethe-Institut Kroatien &#8211; Kulturpunkt</title>
	<atom:link href="https://kulturpunkt.hr/tag/goethe-institut_kroatien/feed/" rel="self" type="application/rss+xml" />
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<description>nezavisna kultura / suvremena umjetnost / dru&#353;tvo</description>
	<lastBuildDate>Wed, 03 May 2023 17:29:12 +0000</lastBuildDate>
	<language>en</language>
	<sy:updatePeriod>
	hourly	</sy:updatePeriod>
	<sy:updateFrequency>
	1	</sy:updateFrequency>
	<generator>https://wordpress.org/?v=7.1.4</generator>

<image>
	<url>https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/02/cropped-Kulturpunkt-baloncic-novo-32x32.png</url>
	<title>Goethe-Institut Kroatien &#8211; Kulturpunkt</title>
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<width>32</width>
	<height>32</height>
</image> 
	<item>
		<title>Dokaz da učenje i život ne moraju biti suprotstavljeni</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/intervju/dokaz-da-ucenje-i-zivot-ne-moraju-biti-suprotstavljeni/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Ivana Pejić]]></dc:creator>
		<pubDate>Wed, 08 Dec 2021 16:51:43 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Intervju]]></category>
		<category><![CDATA[dokumentarni film]]></category>
		<category><![CDATA[Goethe-Institut Kroatien]]></category>
		<category><![CDATA[gospodin bachmann i njegov razred]]></category>
		<category><![CDATA[human rights film festival]]></category>
		<category><![CDATA[maria speth]]></category>
		<category><![CDATA[migranti]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=dokaz-da-ucenje-i-zivot-ne-moraju-biti-suprotstavljeni</guid>

					<description><![CDATA[Razgovarali smo s Mariom Speth, njemačkom redateljicom čiji filmski opus okupiraju teme djece i mladih, njihovih mogućnosti i potencijala van klišeja i površnih prikaza. ]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p><strong>Maria Speth</strong> njemačka je redateljica čiji filmski opus okupiraju teme djece i mladih, njihovih mogućnosti i potencijala van klišeja i površnih prikaza. Te su teme u fokusu njezina dokumentarnog filma <em>9 života</em> te triju igranih filmova <em>Dani između</em>, <em>Madone</em> i <em>Kćerke</em>. Njezin najnoviji dokumentarac <em>Gospodin Bachmann i njegov razred</em>, koji se prikazuje na ovogodišnjem <a href="http://humanrightsfestival.org" target="_blank" rel="noopener">Human Rights Film Festivalu</a>, prikazuje odnos između nastavnika Bachmanna i učenica i učenika šestog razreda u njemačkom gradiću Stadtallendor.</p>
<div></div>
<p><strong>Uz njegove stanovnike, gradić Stadtallendorf jedan je od glavnih likova u vašem filmu. Možemo li za početak porazgovarati o gradu, o njegovoj povijesti. Zašto je jedinstven?</strong></p>
<p>Povijest &#8220;grada&#8221; počinje 1938. godine. Dotada je Allendorf bio idilično beznačajno poljoprivredno selo s otprilike 1.500 stanovnika. Po nalogu režima nacionalsocijalista, 1938. godine tvrtke Dynamit Nobel AG (DAG) i Westfälisch-Anhaltische Sprengstoff AG (WASAG) započele su izgradnju dvaju pogona za proizvodnju eksploziva u Herrenwaldu. S vremenom je nastalo oko 650 betonskih građevina i time najveće mjesto proizvodnje naoružanja u Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata. Do 1945. ovdje je proizvedeno više od 125.000 tona TNT-a. Budući da se potreba za radnom snagom nije mogla pokriti raspoloživim civilnim radnicima, zapošljavali su se prisilni radnici: ratni zarobljenici i Francuske i Srbije, kazneni zatvorenici iz Poljske i Belgije, zatvorenici iz koncentracijskog logora Buchenwald. Više od 17.000 ljudi ovamo je dovedeno silom.</p>
<p>Kako tijekom rata nikada nisu bile bombardirane, mnoge su bunkerske građevine sačuvane. Tako su se početkom tzv. <em>njemačkog gospodarskog čuda</em> pedesetih godina ponovno mogle upotrebljavati u gospodarske svrhe. Godine 1951. osnovana je ljevaonica željeza Fritz Winter koja danas broji 2.800 zaposlenih. Godine 1956. Ferrero je otvorio svoj danas najveći pogon (3.400 zaposlenih). Stadtallendorf se razvio u industrijsku lokaciju. Potreba za radnom snagom na koncu se morala pokrivati tzv. gostujućim radnicima (<em>gastarbajterima</em>) iz Turske, Italije, Grčke, Španjolske itd.</p>
<p>Danas 70 posto stanovništva Stadtallendorfa ima tzv. migracijsku pozadinu. Turski migranti pritom čine najveći segment: opet 70 posto. I tako je do današnjega dana svaki val migranata ili izbjeglica u Stadtallendorf donio ljude koji su se tamo nastanili. Na primjeru Stadtallendorfa se, dakle, može iščitati politička povijest i povijest razvoja strukture stanovništva Njemačke od tridesetih godina. Ironija povijesti: nacionalsocijalistička politika uništenja svega stranog, ne-njemačkog dovela je u ovom slučaju do grada čije stanovništvo u 70 posto slučajeva ima migracijsku pozadinu.</p>
<p><strong>Za Stadtallendorf je vrlo važna upravo povijest tzv. gastarbajtera. U filmu je očito da mnoga djeca u razredu gospodina Bachmanna dolaze iz radničkih obitelji, da njihovi roditelji ne mogu prisustvovati školskim predstavama zato što moraju obavljati teške fizičke poslove itd. Kakva je ta ekonomska stvarnost grada danas, kako radnici žive?</strong></p>
<p>Velik dio stanovništva zaposlen je u industriji grada. Opet veći dio takvih industrijskih radnica i radnika čine nekvalificirane radnice i radnici. Primanja su im stoga često prekarne prirode ili u najmanju ruku ispodprosječna. To pak dovodi do toga da su oba roditelja prisiljena raditi. Vrijeme koje mogu provesti sa svojom djecom je stoga ograničeno. A takvi su i poticaji glede obrazovanja i kulture koje svojoj djeci mogu pružati.</p>
<p><img fetchpriority="high" decoding="async" title="Gospodin Bachmann i njegov razred, r. Maria Speth" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2021/12/mrbachmann1_630.jpg" alt="Gospodin Bachmann i njegov razred, r. Maria Speth" width="630" height="433" /></p>
<p><strong>Gospodin Bachmann djeci prikazuje i film o prvim gostujućim radnicima koji su došli u grad i vidljivo je da mnoga djeca ovaj dio svoje povijesti ne poznaju. Kako je vama bilo promatrati kako oni na to gledaju?</strong></p>
<p>To su bili uistinu posebni trenuci tijekom snimanja filma u kojima je prošlost proizvela reakciju u sadašnjosti. Kada je primjerice prikazan film o &#8220;gastarbajterima&#8221;, bilo je kao da su djeca stekla novi pogled na svoje djedove i bake te roditelje. Bilo je to vrlo dirljivo. Potresno je bilo i vidjeti <strong>Reginu</strong> kada je prilikom prikazivanja dijapozitiva u Centru za dokumentiranje i informiranje riječ bila o <strong>Adamu Koslowskom</strong>, dječaku iz Poljske koji je onomad bio jednake dobi kao djeca u filmu, a morao je raditi kao prisilni radnik u tvornicama. Imala sam osjećaj da je u tom trenutku shvatila da je to prije 80 godina mogla biti njezina sudbina.</p>
<p>U radničkim obiteljima najčešće se ne ispisuje obiteljska povijest niti postoji usmena predaja te povijesti. Nitko se ne bavi istraživanjem predaka zato što se obiteljska povijest ne smatra tako važnom da bi se morala zapisati ili ispričati. Često su tu i traumatični događaji koji se žele zaboraviti i koji uzrokuju šutnju o vlastitoj povijesti&#8230; O tome kako je bilo kada je čovjek napustio ili morao napustiti svoju zemlju kako bi negdje u tuđini obavljao teški fizički posao, najčešće prvo ostavljajući za sobom ženu i djecu.</p>
<p><strong>Počeli ste raditi na ovom filmu jer gospodina Bachmanna poznajete godinama. Kako je on s vama razgovarao o školi i djeci, što vas je navelo da na koncu tamo i odete?</strong></p>
<p>Kada je <strong>Dieter Bachmann</strong> počeo raditi kao nastavnik u Stadtallendorfu često mi je govorio o tom gradu, manje o situaciji u školi. Jednom sam ga onda ondje posjetila i već sama pojava mjesta me fascinirala. Industrija gigantskog dojma usred grada okružena stambenim blokovima, gospodarske zgrade nalik na bungalove s ravnim krovovima na kojima rastu borovi i breze, trgovačke ulice na kojima prevladavaju Turci, seljačke kanatne kuće. I na to dolazi već opisana povijest grada&#8230; O tome sam obavezno htjela snimiti film. Time je grad Stadtallendorf bio određen za prvog glavnog junaka. Budući da nisam mogla zamisliti snimanje filma samo o gradu, tražila sam konkretnu polaznu točku povezanu s osobom ili osobama: Kakve su prve ljubavi mladih s različitim etničkim korijenima? Dieter Bachmann već je tada sudjelovao u projektu adaptacije <em>Romea i Julije</em> prenesenu u kontekst današnjeg Stadtallendorfa. Kada se, međutim, financiranje odužilo, a ja sam obavezno htjela snimiti film o ovom mjestu, na brzinu sam se odlučila prebaciti tematsko težište na školski život, na promatranje svakodnevice šestih razreda. S vremenom to se sve više usredotočilo na nastavnika Dietera Bachmanna i njegov razred.</p>
<p><strong>Zašto ste se odlučili usredotočiti na šesti razred?</strong></p>
<p>Šesti razred bio je zadnji razred kojem je Dieter Bachmann predavao prije umirovljenja. U tome je ulogu dakle odigrala slučajnost, no za film je to bio veliki dobitak. S jedne strane zato što je školski uspjeh koji djeca u 6. razredu postižu presudan za njihovo uvrštavanje u školski sustav vrednovanja: on odlučuje o tome u kojoj će školskoj grani nastaviti svoje obrazovanje. S druge strane, djeca u toj dobi još nisu razvila sposobnost preuzimanja društvenih maski kako bi odgovarala određenim obrascima uloga. Emocionalno su vrlo izravna, otvorena, ne pretvaraju se i u tom smislu su &#8220;nevina&#8221;.</p>
<p><img decoding="async" title="Gospodin Bachmann i njegov razred, r. Maria Speth" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2021/12/mrbachmann2_630.jpg" alt="Gospodin Bachmann i njegov razred, r. Maria Speth" width="630" height="433" /></p>
<p><strong>Bachmann svoje učenice i učenike često ispituje o njihovim izvornim jezicima, kulturi zemlje iz koje dolaze, uvjetima u kojima žive, situaciji u obitelji itd. Smatrate li da bi mediji kod izvještavanja o izbjeglicama i migrantima trebali usvojiti neke njegove taktike?</strong></p>
<p>Kod gospodina Bachmanna to je posljedica njegove potrebe za osobnim susretom s djecom, onkraj društvenih uloga učenica i učenika koji ne znaju ništa i nastavnika koji zna sve. U tom smislu je normalno da se zanimate za životne okolnosti onih s kojima želite uspostaviti osobni odnos i s kojima svakodnevno provodite mnogo vremena.</p>
<p>I da, kada postoji društvena ili novinarska potreba poticanja osjećaja zajedništva i međusobnog poštovanja u suživotu ljudi, zasigurno je važno informiranje o životnim okolnostima i kulturnim običajima tih ljudi. No to ne može nadomjestiti osobni susret.</p>
<p><strong>Još jedna među mnogim divnim stvarima koje Bachmann čini je ta da ohrabruje razmjenu znanja i misli i uistinu pokazuje da i on može nešto naučiti od svojih učenica i učenika. Je li bilo nečega što ste vi naučili od djece, a što je promijenilo vaš način snimanja?</strong></p>
<p>Na početku sam bila nesigurna oko toga hoće li biti moguće snimiti film iz čisto promatračke perspektive bez intervjua. Otvoreni, izravni i emotivni nastup djece i način na koji su djelovala na nastavi, vrlo brzo me uvjerio da je film ostvariv bez intervjua, a to je bilo i u skladu s mojim filmskim uvjerenjima.</p>
<p>Što me se također dojmilo: kada bi razred muzicirao, često su u obzir uzete želje djece. To je značilo da su djeca bila u mogućnosti pjevati svoje pjesme na svom materinjem jeziku. <strong>Stefi</strong> je u tim prilikama često pjevala pjesmu <em>Anakaranin</em> što je i Bachmannova omiljena pjesma. Gospodin Bachmann se na taj način prema djeci odnosio s poštovanjem i u razmjeni kulturnih dobara nije nastupao s visoka.</p>
<p>Gospodinu Bachmannu isto tako nije bio problem priznati ako je u vezi nečeg bio u zabludi. Nije se stilizirao u ulozi &#8220;sveznajućeg nastavnika&#8221;. Tako je i često od djece tražio da formuliraju i brane vlastito mišljenje, a da ga pritom nije vrednovao. Pridonosio je tome da se u razredu mogla razvijati kultura dijaloga bez represije.</p>
<p><strong>Posebnost tog načina poučavanja je da vlada osjećaj opuštenosti i da razred više sliči na dnevni boravak. Koje su lekcije koje možemo naučiti od gospodina Bachmanna kada se radi o stvaranju manje zastrašujućih i otvorenijih prostora za učenje?</strong></p>
<p>Nisam snimila ovaj film zato da bih kritizirala postojeći obrazovni sustav ili osmislila novi. Nisam s tim u vezi imala neke određene teze ili stavove.</p>
<p>Ja sam za početak htjela naprosto doživjeti kako netko taj 6.b sa svojim heterogenim i multikulturalnim sastavom poučava i kako razred poučava sam sebe, je li to moguće i kako. Fasciniralo me vidjeti kakve mogućnosti postoje unutar sustava, primjerice za oblikovanje prostora u kojem se čovjek osjeća ugodno, za uređenje razreda u kojem postoji i sofa na kojoj se djeca mogu odmoriti.</p>
<p>Škola Georg Büchner je posve normalna opća škola s kurikulumom, kontrolom uspjeha i ocjenjivanjem kakve poznajemo. No ona ima tog nastavnika Bachmanna kojemu uspijeva djeci pružiti i druge mogućnosti doživljavanja ili dokazivanja, onkraj pukog prenošenja znanja – glazba, kiparstvo, stolarstvo, žongliranje itd. – kako bi ona stekla samopouzdanje. Nastavnik koji ne ispunjava samo ulogu nastavnika, već se daje kao cjelovita osoba i koji je na taj način uzor djeci da mogu govoriti o svojim osobnim problemima, a da se pritom ne moraju stidjeti da se pokažu takvima kakvi naprosto jesu, sa svim svojim jakim stranama i slabostima. Čovjek koji je usredotočen na sposobnosti svojih učenica i učenika, a ne na njihove nedostatke. Moja je najvažnija spoznaja da učenje i život ne moraju biti suprotstavljeni.</p>
<p><strong>Još jedna istaknuta profesorica u filmu je gospođa Bal koja je među učenicima također omiljena. Na koji je način njezina priča važna za priču filma?</strong></p>
<p>Kada su se gospođa <strong>Bal</strong> i djeca na kraju školske godine međusobno grlili&#8230; To je bio vrlo dirljiv trenutak koji pokazuje da su ovi ljudi ostvarili osobnu povezanost.</p>
<p>Gospođa Bal prakticira drugačiji stil poučavanja od gospodina Bachmanna, ali i ona svojim nastupom uspostavlja veoma osobni kontakt s učenicama i učenicima. Ona je osoba koja dijeli iskustva djece, primjerice kada s učenicama i učenicima razgovara o sebi kao djetetu gostujućih radnika. Ona je za djecu ogledalo, netko tko je doživio isto i zna kako je to kada si rastrgan, kada ne znaš kamo pripadaš, jer je to iskusila na vlastitoj koži. U tom se smislu Bachmannov i njezin pristup poklapaju. I ona se učenicama i učenicima predstavlja kao cjelovita osoba, a ne samo u ulozi nastavnice.</p>
<p><img decoding="async" title="Gospodin Bachmann i njegov razred, r. Maria Speth" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2021/12/mrbachmann3_630.jpg" alt="Gospodin Bachmann i njegov razred, r. Maria Speth" width="630" height="433" /></p>
<p><strong>Vaš prvi montirani materijal trajao je čak 20 sati, a film u konačnici traje 217 minuta. Zašto je bilo toliko teško montirati film? Čitali smo u jednom intervjuu da je dio izazova za vas bio da ne izgubite male trenutke radosti uhvaćene na kameri.</strong></p>
<p>Htjela sam da se ono što smo u razredu doživjeli tijekom snimanja u montaži nikako ne izgubi, ta energija – bilo je često tih malih izravnih emocionalnih priznanja, npr. kada <strong>Cengiz</strong> ničim izazvan uzvikne &#8220;Gospodine Bachmann, ja volim svoj razred&#8221;. ili spontani zagrljaji, često vrlo mali neupadljivi trenuci. To obiteljsko ozračje u razredu, kao u dnevnom boravku, u kojem se pokraj udovoljavanju školskim zahtjevima jede, muzicira i tu i tamo i opušta i sanja. Mjesto na kojem se nastavnik i učenice i učenici osjećaju ugodno i sigurno. Meni je to bilo nešto veoma posebno.  Ali tu su i ustaljene fore, osobitosti djece koje se uvijek nanovo pojavljuju. Često su to bili smiješni, veseli trenuci koje sam u montaži htjela sačuvati.</p>
<p>Sila snimljenog materijala od 200 sati je isprva bila doista zastrašujuća. Izazov je bio ne izgubiti se u njemu, ali i oprostiti se od njegova velikog dijela. Komprimiranje materijala vrtjelo se oko toga da se ne izgubi višetematski element, da se istaknu tematski kompleksi i da se vidi kako se protagonisti razvijaju, koja se dramaturgija ocrtava na likovima. Bilo mi je važno da gledatelj stekne dojam o ovim dječjim osobnostima, da se i nakon filma sjeća <strong>Hasana</strong>, Stefi, <strong>Aymana</strong>, <strong>Rabia</strong>, Cengiza itd.</p>
<p><strong>Završili ste snimanje 2017. godine. Jesu li ove četiri godine otvorile novu perspektivu na film i ljude u njemu? Je li pandemija u središte pozornosti stavila nove teme, osvijestila nešto novo u odnosu na film i svijet koji predstavlja?</strong></p>
<p>Već kod samog snimanja je postojao veliki afinitet i bliskost s protagonistima, ali tijekom montaže sam se naprosto zaljubila. Djeca su za mene zvijezde ovog filma. Njihov otvoreni, iskreni nastup i njihova energija su ono što za mene čini čar ovog filma. Ta čar me nosila kroz dugo vrijeme montaže filma. Moram reći da su mi djeca u tome veoma pomogla jer sam se svakog radnog dana radovala tome da ću ih vidjeti. To je velika stvar za film, da ga tako dugo montirate, a i dalje se radujete. Tada sam znala da je materijal relevantan i snažan.</p>
<p>Mislim da nam je pandemija ponajviše pokazala koliko je važna mogućnost izravnog i osobnog kontakta među ljudima. To je nešto što dosad možda nikad nismo stvarno primjećivali jer smo to uzimalo zdravo za gotovo.</p>
<p>Počeci filma i vrijeme snimanja filma Gospodin Bachmann i njegov razred sežu u vrijeme daleko prije pandemije. Da se škola sada kao društveni prostor u kontekstu pandemije percipira kao posebno važno mjesto nije nešto što je bila moja namjera. No na koncu ispada da je manevarski prostor za socijalnu dimenziju škole posebna kvaliteta života 6.b. A da je za nju pored ispunjavanja kurikuluma bilo mnogo vremena, posebna je zasluga nastavnika Bachmanna.</p>
<p><em><span style="color: #888888;">Razgovor donosimo u suradnji s Goethe-Institut Kroatien.</span></em></p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>O dokumentiranju i (ko)memoriranju bijega</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/blic/dokumentiranje-i-komemoriranje-bijega/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Ivana Pejić]]></dc:creator>
		<pubDate>Fri, 22 Oct 2021 09:08:05 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Blic]]></category>
		<category><![CDATA[arhiv bijega]]></category>
		<category><![CDATA[Galerija Nova]]></category>
		<category><![CDATA[Goethe-Institut Kroatien]]></category>
		<category><![CDATA[okrugli stol]]></category>
		<category><![CDATA[Svjedoci i sudionici]]></category>
		<category><![CDATA[Vizualne umjetnosti]]></category>
		<category><![CDATA[whw]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=dokumentiranje-i-komemoriranje-bijega</guid>

					<description><![CDATA[<p>Okrugli stol <em>Svjedoci i sudionici</em> bavi se ulogom kulturne zajednice u adresiranju problema suvremenih migracija te mogućnostima djelovanja kroz umjetničke prakse.</p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>Hrvatska i druge države regije prostor su duge povijesti iseljavanja, ali i mjesto izbjeglištva te aktualna bolna točka migrantskih kretanja. Kompleksnost ovog iskustva manifestira se i kroz brojna autorska nastojanja da adresiraju ovo goruće pitanje suvremenog društva i suoče se sa sistemskim nasiljem vezanim za suvremene migracije.</p>
<p>Migracija i njezin cilj, ostvarivanje sigurnosti (fizičke, ekonomske i emocionalne) u drugoj zemlji, proces je koji obuhvaća kako pojedinca koji migrira, tako i sve one koji su na njihovom putu ili krajnjem odredištu. Umjetničke inicijative, od kojih su se mnoge bavile ovim pitanjem i prije nego što je ušlo u vidokrug medija, široj javnosti donose spektar različitih perspektiva, ali i otvaraju brojna pitanja o pristupu temi migracija bez upadanja u zamku eksploatacije.</p>
<p>O ovoj temi raspravlja se i na okruglom stolu <em>Svjedoci i sudionici – razgovor uz projekt Arhiv</em> <em>bijega</em> koji se održava u srijedu, 27. listopada putem izravnog prijenosa na Facebooku. Umjetnica i aktivistica <strong>selma banich</strong>, redateljica <strong>Tiha K. Gudac</strong> te umjetnik i novinar <strong>Davor Konjikušić</strong>, uz moderaciju znanstvenice i antropologinje <strong>Marijane Hameršak</strong>, razgovarat će o ulozi kulturne zajednice u ovom procesu, te detektirati mogućnosti i ograničenja djelovanja kroz umjetničke prakse.</p>
<p>Okrugli stol <em>Svjedoci i sudionici – razgovor uz projekt Arhiv bijega</em> organiziran je u suradnji udruge <a href="https://www.whw.hr/novosti/index.html" target="_blank" rel="noopener">WHW</a>, <a href="https://www.goethe.de/ins/hr/hr/index.html" target="_blank" rel="noopener">Goethe-Institut Kroatien</a> i projekta usmene povijesti <a href="https://www.hkw.de/de/programm/projekte/2021/archiv_der_flucht/start.php" target="_blank" rel="noopener"><em>Archiv der Flucht</em></a> (<em>Arhiv bijega</em>) berlinske <a href="https://www.hkw.de/de/index.php" target="_blank" rel="noopener">Kuće kultura svijeta</a>. <em>Arhivom bijega</em>, koji okuplja video-intervjue četrdeset dva protagonista koji su u Njemačku došli između 1945. i 2016. godine, stvara se digitalno mjesto sjećanja na bijeg i migraciju u Njemačku u 20. i 21. stoljeću, koje pokazuje da se ne radi o iznimkama ili anomalijama prouzročenima krizom, nego važnom segmentu europske povijesti i sadašnjosti. Projekt je pokrenula <strong>Carolin Emcke</strong> i kurirala ga s <strong>Manuelom Bojadžijev</strong>, a dio arhiva bit će moguće pogledati u prostoru Showrooma Galerije Nova od 28. do 30. listopada 2021.</p>
<p>Okrugli stol bit će prenošen uživo na <a href="https://www.facebook.com/events/1084097482331876/?ref=newsfeed" target="_blank" rel="noopener">Facebook događanju</a> stranice Goethe-Institut Kroatien</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Migrantska kriza je kriza Zapada</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/tema/migrantska-kriza-je-kriza-zapada/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Matija Mrakovčić]]></dc:creator>
		<pubDate>Fri, 06 Mar 2020 20:06:58 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Tema]]></category>
		<category><![CDATA[_kulturoskop_tekst]]></category>
		<category><![CDATA[Bani Abidi]]></category>
		<category><![CDATA[Davor Konjikušić]]></category>
		<category><![CDATA[Eva Leitolf]]></category>
		<category><![CDATA[galerija umjetnina split]]></category>
		<category><![CDATA[getting across]]></category>
		<category><![CDATA[Goethe-Institut Kroatien]]></category>
		<category><![CDATA[jasminka babić]]></category>
		<category><![CDATA[Javier Téllez]]></category>
		<category><![CDATA[Kishor Parekh]]></category>
		<category><![CDATA[Mike Parr]]></category>
		<category><![CDATA[Sumi Dayal]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=migrantska-kriza-je-kriza-zapada</guid>

					<description><![CDATA[<p>Izložba <em>Getting across</em> u splitskoj Galeriji umjetnina granice sagledava ne kao mjesta razdvajanja nego, upravo suprotno, kao mjesta doticaja i zbližavanja.</p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>Piše: Ivana Vukušić</p>
<p>Fenomen migracija prirodna je pojava oduvijek poznata u ljudskoj povijesti. Od prahistorije ljudi su imali potrebu mijenjati boravišta zbog gospodarskih, egzistencijalnih, društveno-kulturnih, socio-ekonomskih i ostalih razloga. Ti procesi složeniji su i dugotrajniji od pukog površnog shvaćanja migracija kao zadiranja Drugoga u vlastiti teritorij. Pojam Drugosti oblikuje se nastankom država-nacija, a s obzirom da su i narod i nacija društveni konstrukti, a ne prirodna datost, ne čudi što ne postoji jasna predodžba o artificijelnosti granica. Dovoljno govori činjenica da je krajem 2018. godine 70, 8 milijuna ljudi bilo raseljeno, prema podacima UNHCR-a. Nažalost, danas je pojam migracija ispolitiziran i često negativno konotiran. Problem je to uglavnom lošeg javnog diskursa i medijske manipulacije. Posljednjih pet godina rasprave o migracijama su dodatno intenzivirane uslijed nastale migrantske krize.&nbsp;</p>
<p>Krizu u ovom slučaju treba sagledati s odmakom jer se postavlja pitanje ogleda li se ta kriza više na domicilno stanovništvo ili same migrante. Apsolutno je sigurno da razlozi određenih migracija određuju i njihove kontekste, no ono što se pojavljuje kao najveći problem uslijed njihova nastanka jest nemoralno stigmatiziranje migranata, prolongiranje i indiferentnost u traženju efikasnih rješenja. Etičnost, moralnost i ljudskost kao da padaju u drugi plan pred ekonomskim i političkim prioritetima. U aktualnom valu rasprava i predviđanja nove migrantske krize, a dobrim dijelom zbog neusaglašene i nekonkretizirane politike država članica EU, neophodno je educirati javnost i artikulirati mišljenja kako bi se izbjegli ksenofobni stavovi i nehumani postupci prema migrantima kojima smo mogli svjedočiti posljednjih nekoliko godina. Nužno je poticati rasprave i otvarati pitanja ne bi li se akcelerirao proces konstruiranja bolje budućnosti i suživota, ali i potaklo promišljanje o granicama kao mjestima susreta, a ne razdvajanja.&nbsp;</p>
<p>Upravo o tome govori izložba <em>Getting across – izložba o granicama</em>, otvorena 11. veljače u Galeriji umjetnina Split, a realizirana u suradnji s <a href="https://www.goethe.de/ins/hr/hr/index.html" target="_blank" rel="noopener">Goethe-Institutom Kroatien</a>. Kustosi <strong>Leonhard Emmerling</strong> i <strong>Kanika Kuthiala</strong> koncept izložbe osmislili su 2016. u New Delhiju, zamislivši je kao mobilnu platformu koja će prezentirati radove odabranih umjetnika iz cijelog svijeta te na taj način povezati države, senzibilizirati javnost o gorućoj temi migracija i pokušati potaknuti humanija poimanja iste. Koncipirana je na način da se iz osnovnog fundusa radova selektiranih umjetnika odabiru eksponati ovisno o tehničkim mogućnostima prostora u kojem se izložba postavlja, a posebnost projekta je ta da lokalni kustosi imaju priliku po vlastitom izboru uključiti i rad jednog lokalnog umjetnika. Za kustosicu hrvatske edicije izabrana je <strong>Jasminka Babić</strong>, a gostovanje u Galeriji umjetnina ujedno je i njeno prvo predstavljanje na međunarodnoj turneji te (za sada) jedino u Hrvatskoj. Nakon zatvaranja u Splitu 8. ožujka, izložba seli na Cipar.&nbsp;</p>
<p>Odabirom umjetnika i radova, izložba u Splitu polemizira o granicama na nešto složeniji način – u kontekstu kulture, politike, društva i etosa. Kako iz predgovora kataloga izložbe čitamo, &#8220;migracije ne podrazumijevaju samo migriranje ljudi, nego i migriranje znanja, vještina i vrijednosti, kao i nove načine promatranja svijeta&#8221;. Getting across, naime, pojam granica i migracija sagledava iz više različitih kutova, ne kao mjesta razdvajanja nego upravo suprotno, kao mjesta doticaja i zbližavanja, spajanja različitih kultura, naroda, ali i pojedinaca. U prvom planu nije etnicitet već je predstavljena vrijednost i važnost identiteta u bogatstvu svojih potencijala. U sklopu ove izložbe kustosica Jasminka Babić odabrala je i predstavila radove sveukupno deset umjetnika. To su <strong>André Lützen, Eva Leitolf, Mike Parr, Kishor Parekh, Sumi Dayal, Halil Altindere, Bani Abidi, Javier Téllez, Roman Signer</strong>, te hrvatski predstavnik <strong>Davor Konjikušić</strong>.&nbsp;</p>
<p>Ulaskom u prostor galerije, prvi rad koji nas uvodi u izložbu je crno-bijela fotografija Kishora Parekha, indijskog ratnog fotoreportera. Fotografija prikazuje potresnu scenu djevojčice zgrožena izraza lica koja se na ulici odmiče od gotovo raspadnutog trupla starca. Fotografija je preuzeta iz knjige <em>Bangladesh, A Brutal Birth</em>, objavljene 1972. godine nakon Parekhovog petodnevnog boravka u Bangladešu gdje dokumentira genocid koji je počinila pakistanska vojska uslijed razdvajanja Istočnog i Zapadnog Pakistana 1971. godine.&nbsp;</p>
<p>Velik dio izložbe zauzimaju fotografije koje dokumentiraju zbivanja na granicama ili ratnim područjima, no u korespondenciji s ostalim radovima one odstupaju od reporterskog stila i usvajaju umjetnički izraz. Umjetnica Eva Leitolf u <em>Razglednicama iz Europe</em> eksperimentira s fotografskim bilježenjima graničnih područja tako što im prilaže popratne razglednice na kojima ispisuje tekst u formi intervjua sa sudionicima, nastojeći što pomnije informirati o događajima koja se na tim mjestima odvijaju. Metoda njenog rada negira pretpostavku da je sadržaj fotografije razumljiv sam po sebi te da prenosi pouzdane informacije o kontekstu u kojem nastaje. Njene fotografije lišene su ljudske pojavnosti, ali atmosfera koju prenosi budi potrebu za daljnjim propitivanjem viđenog.</p>
<p>Najistaknutiji rad je videozapis performansa Mikea Parra izvedenog 2002. godine na Sveučilištu Monash u Melbourneu, naziva <em>Zatvorite koncentracijske logore</em>. U šestosatnom mučnom performansu umjetnik zašiva usne na živo i naposljetku na bedro žigosa riječ<em> stranac</em> referirajući se na činove samopovređivanja koji su ilegalni imigranti australskih kampova koristili u znak protesta zbog groznih uvjeta u kojima žive. Parr oštro kritizira australsku nehumanu politiku prema migrantima, a na ovaj radikalan performans se odlučuje svjestan svog položaja i utjecaja i samim time vidljivosti koju može postići. Dovoljno je napomenuti da se australske kampove za ilegalne migrante često naziva koncentracijskim logorima.</p>
<p>Dvoje umjetnika u svojim radovim na humorističan i suptilan način prenose višeznačnost i apsurdnost teme prelaska granica, drugog značenja granica i ograničenja, tradicije, kolonijalizma. Venecuelanski umjetnik Javier Telléz za svoj rad Let iznad praznine (izgubljeni metak) 2005. godine angažira cirkuskog performera <strong>Davida Smitha</strong> zvanog Ljudska topovska kugla, da se ispali iz topa i tako pređe granicu dviju susjednih država. Cijeli performans u ulozi voditelja prate štićenici psihijatrijske ustanove, uz ostale prisutne posjetitelje umjetničkog festivala InSITE u sklopu kojeg je događaj organiziran. Ovim činom Telléz želi ukazati na još jedno poimanje granice koje nije nužno vezano uz migracije, ali tiče se granica određene manjinske skupine. Granica razdvajanja &#8220;normalnih&#8221; od &#8220;nenormalnih&#8221;, podobnih od nepodobnih. Video odiše veselom festivalskom atmosferom s humorističnim situacijama, poput one kada performer netom prije ispaljenja iz topa prisutnima pokazuje putovnicu kao znak da ne krši zakone.</p>
<p>Još jedan rad s elementima sarkazma prikazuje paradoks granica i besmisao koji s vremenom postižu. Umjetnica Bani Abidi 2004. godine naručuje od tradicionalnog pakistanskog gajdaškog orkestra izvedbu američke himne te je dokumentira. Dvokanalni videozapis prikazuje probe orkestara i pripreme za nastup. U tradicionalnoj svečanoj odori glazbenici sviraju američku himnu na gajdama koje su naslijedili iz doba britanskog kolonijalizma. Prožimanje i spajanje različitih kultura i tradicija umjetnica prikazuje na suptilan i humorističan način.</p>
<p>Rad <em>Aura: F37</em> hrvatskog predstavnika Davora Konjikušića sastoji se od fotografija ekrana termovizijskih kamera koje je autor snimio prilikom jednog prelaska granice. Te kamere se koriste u noćnom nadzoru vanjskih granica Europske unije, a fotografije prikazuju trenutak prelaska migranata preko zelene šengenske granice. Rad je realiziran kao zvučno-fotografska instalacija postavljena u lighhtboxove. Umjetnik efektom slike u slici prisvaja policijsku tehnologiju i naknadnim ubacivanjem zvuka nastoji ljudskim siluetama dati identitet, istovremeno zaobilazeći objektiviziranje subjekta.</p>
<p>Migracije su tema o kojoj treba raspravljati, pisati i mijenjati paradigme pristupa, pogotovo u doba kada politike i mediji manipuliraju moralnim i etičkim vrijednostima. A problematika nastale krize zapravo je prikaz krize Zapada i čovječanstva. U tom je kontekstu izložba ispunila inicijalni cilj progovaranja o ovoj globalnoj temi u raznim aspektima, a nepretencioznim pristupom umjetnici kroz radove zorno prikazali slojevitost problema.&nbsp;</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>U sferama privatnog i javnog</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/kritika/u-sferama-privatnog-i-javnog/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Martina Domladovac]]></dc:creator>
		<pubDate>Tue, 04 Dec 2018 14:46:33 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Kritika]]></category>
		<category><![CDATA[drugo more]]></category>
		<category><![CDATA[Freiraum]]></category>
		<category><![CDATA[Goethe-Institut Kroatien]]></category>
		<category><![CDATA[Luxflux]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=u-sferama-privatnog-i-javnog</guid>

					<description><![CDATA[Performans The Place, It Has a Name i izložba Studija slučaja Crvene i Plave nastali su propitivanjem odnosa javnog prostora u korelaciji s individualnim slobodama. ]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>Piše: Kasja Borić</p>
<p>U okviru projekta <a href="https://www.goethe.de/prj/fre/en/index.html" target="_blank" rel="noopener"><em>Freiraum</em></a>, 38 europskih Goethe-Instituta s lokalnim partnerima radilo je na propitivanju teme prostora slobode. Rijeka i Luxembourg, odnosno <a href="https://www.goethe.de/ins/hr/hr/index.html" target="_blank" rel="noopener">Goethe-Institut Kroatien</a> i riječko <a href="http://drugo-more.hr/" target="_blank" rel="noopener">Drugo more</a>, uz luksemburški <a href="http://www.ipw.lu/?fbclid=IwAR2F0weq2N2tksz9mS4DjX2rIHb6sBtn5sRU0GsA_JCEV6FFKTtAE6ls-iY" target="_blank" rel="noopener">Institut Pierre Werner</a>, <strong>Sveučilište u Luksemburgu</strong>, <strong>Luksemburški centar za arhitekturu (LUCA)</strong> i <strong>Kasemattentheater</strong>, zajedno su razvili projekt naziva <em>Luxflux</em>. Projekt obrađuje odnos javnog prostora u korelaciji s individualnim slobodama, zapravo odnos privatnog i javnog.&nbsp;</p>
<p>Kao rezultati projekta nastale su dvije samostalne, ali ujedno i suradničke manifestacije. Instalacija i performans <em>The Place, It Has a Name</em> dramatičara <strong>Iana De Toffolia</strong>, glumice <strong>Else Rauchs</strong> i umjetnice <strong>Lise Kohl&nbsp;</strong>&nbsp;predstavljena je 30. studenog u velikoj dvorani Filodrammatice. Rad tematizira prostore slobode, a njegovo su polazište izjave o slobodi nastale tijekom radionice koju je s riječkim studentima održao dizajnerski dvojac <strong>Maša Poljanec</strong> i <strong>Leo Kirinčić</strong>. Oni su također autori trodnevne izložbe istovremeno predstavljene u galerijskom prostoru Filodrammatice <em>Studija slučaja Crvene i Plave</em>, nastale kao rezultat luksemburške radionice o slobodi prostora pod vodstvom dr. <strong>Katrin Becker</strong>.&nbsp;</p>
<p><img decoding="async" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2018/12/The_Place_It_Has_a_Name_630_0.jpg" alt="The Place, It Has a Name" title="The Place, It Has a Name" width="630" height="432"></p>
<p>Eklektični performans <em>The Place, It Has a Name</em> započinje fokusom na viseća platna koja nalikuju na zavjese te služe kao medij na koji se projicira autorski imaginarij. Rad se manifestira kao igra auditivnog i vizualnog: uz projekcije na visećim instalacijama slušamo intimni monolog glumice koja opisuje početak svoga dana. Performans je podjednako ispunjen nemirnim i umirujućim prijelazima između intimnih monologa i pomičnih projekcija na instalaciji u rasponu od postapokaliptične livade i njenog pejsaža do mikroskopskog prodiranja u materiju. Kako se radnja razvija, naizgled rutinski početak dana doživljava svoj preokret.</p>
<p>Glumica izlazi iz prostora svoje intime, a ono s čime se susreće nalikuje na nešto posve nepoznato i pomaknuto. U jednostavnoj potrazi za stanicom na kojoj bi čekala autobus postaje uznemirena i delirična. Performans se dalje razvija kao reakcija na bespomoćnost koju izaziva iluzija slobode u kontekstu autonomije i individualnih želja. Protagonistica na koncu intervenira u prostor izvedbe ispunjen visećim platnima čime dolazi do kulminacije performativnog dijela. Monolog nastavlja uznemireno, tjeskobno i šizofreno, utjelovljujući sve migracije odnosa intimnih sloboda i nesloboda. Kako što sama govori &#8211; <em>All is unfinished &#8211;</em>&nbsp;što savršeno opisuje osjećaj nedostatnosti te teret izolacije. Ispreplićući te elemente, djelo se nadograđuje na postojeća pitanja osobnih sloboda u sferama privatnog i javnog.</p>
<p><em>Studija slučaja Crvene i Plave</em> instalacija je usmjerena na arhitektonski projekt socijalističke stambene gradnje <strong>Ninoslava Kučana</strong> na Krnjevu iz 1978. godine. Arhitekt je želio osmisliti kompleks koji bi omogućio stanovanje, ali i zajednicu. Unutar zgrada postoji promenada koja sadrži sve što bi moglo biti potrebno stanarima (kafići, trgovine, vrtić), a sam je kompleks projektiran s idejom stvaranja zajednice, kao centar susreta gdje stanari grade svoje susjedske veze i pokreću društvena zbivanja, dok njihove privatne slobode ostaju netaknute.&nbsp;</p>
<p><img decoding="async" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2018/12/drugo_more_630.jpg" alt="Drugo more, Studija slučaja Crvene i Plave" title="Drugo more, Studija slučaja Crvene i Plave" width="630" height="433"></p>
<p>&#8220;Početna točka istraživanja nije bila u urbanom planiranju i arhitekturi, već u polju društvene organizacije&#8221;, objašnjavaju Poljanec i Kirinčić svoj <em>case study</em>. Samo ime izložbe upućuje na kontekst projekta koji proučava nešto veće od estetizacije arhitektonskog prostora i njegove urbanističke funkcije. Izložba komparativno analizira Crveni i Plavi stambeni kompleks kao ideal ostvarenja zajednice, pritom se oslanjajući na odnos pojedinačnih sloboda sa zajedničkim prostorima življenja.&nbsp;</p>
<p>Izložene fotografije nisu zakovane statično u zidove, već su postavljene na palete na kotačima tako da ih gledatelj može samostalno pomicati duž prostora. Izložba tako poziva na interakciju te intervenira u prostor kao instalacija. Rezultate su, osim u obliku izložbenih instalacija, prikazali i u formi informativnih povezanih novina (jedne su crvene, a druge plave) kako bi dočarali fragmentiranu društvenu zbilju, kolažiranjem sadašnjeg stanja s idejama o budućnosti tih javnih prostora.</p>
<p><img decoding="async" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2018/12/drugo_more_luxflux_630.jpg" alt="Drugo more, luxflux" title="Drugo more, luxflux" width="630" height="433"></p>
<p>Koncepti performansa i izložbe nisu zaključni niti konačni, već nude postojećim pitanjima prostora individualnih i kolektivnih sloboda nove dimenzije, ali i otvaraju nove važne teme unutar naizgled ustaljenih okvira tih sloboda. Iako raznorodni, performans i izložba vođeni su sličnim pitanjima, te su upravo korištenjem rezultata radionica održanih u drugom gradu omogućile univerzalnost primjera: slobode koju propituju i javnih prostora u kojima obitavaju.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Preplitanje videoigara, društva i stvarnosti</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/najava/izlozba/preplitanje-videoigara-drustva-i-stvarnosti/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Lujo Parežanin]]></dc:creator>
		<pubDate>Thu, 29 Nov 2018 11:11:24 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Centar za umjetnost i medije iz Karlsruhea]]></category>
		<category><![CDATA[Goethe-Institut Kroatien]]></category>
		<category><![CDATA[Igre i politika]]></category>
		<category><![CDATA[msu zagreb]]></category>
		<category><![CDATA[Muzej suvremene umjetnosti]]></category>
		<category><![CDATA[muzej suvremene umjetnosti]]></category>
		<category><![CDATA[Srđan Laterza]]></category>
		<category><![CDATA[Zagreb]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=preplitanje-videoigara-drustva-i-stvarnosti</guid>

					<description><![CDATA[<p>Izložba <em>Igre i politika</em> u organizaciji Goethe-Instituta i Centra za umjetnost i medije iz Karlsruhea prikazuje društveno angažirane videoigre kao puno više od medija za zabavu.</]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>U utorak, <strong>4. studenog</strong> u <strong>19 sati</strong> u predvorju <strong>Muzeja suvremene umjetnosti</strong> otvara se izložba <em>Igre i politika</em>.</p>
<p>Nastala u suradnji <a href="https://www.goethe.de/ins/hr/de/index.html" target="_blank" rel="noopener">Goethe-Instituta</a> i Centra za umjetnost i medije iz Karlsruhea (ZKM), izložba prikazuje politički i socijalno angažirane videoigre kao puno više od medija za zabavu.</p>
<p>Nakon postavljanja u Skopju i Sofiji izložba se u prosincu prikazuje u Zagrebu u suradnji s MSU-om, dok će u siječnju gostovati u riječkoj Filodrammatici u partnerstvu s udrugom Drugo more. Kao prvi dio projekta, u suradnji s <em>Animafestom</em> u lipnju ove godine održana je radionica izrade videoigara za studente s njemačkim developerom <strong>Onatom Hekimogluom</strong>. Nastali će radovi također biti prikazani u sklopu izložbe.</p>
<p>Posjetitelji postaju igrači pa uz studentske igre mogu isprobati i 16 videoigara koje propituju različite aspekte suvremenog društva: politička odlučivanja (<em>Democracy 3</em>), rodnu problematiku (<em>Perfect Woman</em>), državni nadzor (<em>TouchTone</em> i <em>Orwell</em>), rat dronovima (<em>Killbox</em>), odnos prema izbjeglicama (<em>Escape from Woomera</em>), otpor prema totalitarnim sustavima (<em>Yellow Umbrella</em>), moć medija (<em>The Westport Independent</em>), prošla ili aktualna politička događanja (<em>The Cat and the Coup</em> i <em>Madrid</em>), posljedice ratnih događanja (<em>This War of Mine</em>).</p>
<p>Popratni program izložbe pod nazivom <em>1000 novih života</em>&nbsp;(7. &#8211; 9. prosinca) kurira <strong>Srđan Laterza</strong> i zamišljen je kao festival koji će tijekom jednog vikenda istraživati načine ispreplitanja videoigara, društva i umjetnosti. Po prvi put će svoj rad u Hrvatskoj predstaviti <strong>Jelena Visković</strong>, umjetnica čiji je <em>gaming</em> projekt otkupio prestižni Victoria and Albert Museum iz Londona. <strong>Thorsten Wiedemann</strong>, pokretač berlinskog festivala <a href="https://amaze-berlin.de/" target="_blank" rel="noopener"><em>A MAZE</em></a>, pokušat će odgonetnuti budućnost videoigara i igranja općenito. Vodeći domaći <em>gaming</em> studiji ispričat će nam kako su iz Hrvatske osvojili milijune igrača širom svijeta, stvorivši prepoznatljive brandove u industriji zabave.</p>
<p>Detaljan program moguće je pronaći na <a href="https://www.goethe.de/ins/hr/de/ver.cfm?fuseaction=events.detail&amp;event_id=21429161" target="_blank" rel="noopener">web stranici</a> i <a href="https://www.facebook.com/goetheinstitut.kroatien/?tn-str=k*F" target="_blank" rel="noopener">Facebook profilu</a> Goethe-Instituta.</p>
<p>Izložba je otvorena do <strong>8. siječnja</strong>.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Propitivanje zaboravljenih historija</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/najava/izlozba/propitivanje-zaboravljenih-historija/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Lujo Parežanin]]></dc:creator>
		<pubDate>Wed, 07 Nov 2018 12:19:34 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Andreja Kulunčić]]></category>
		<category><![CDATA[francuski institut]]></category>
		<category><![CDATA[Goethe-Institut Kroatien]]></category>
		<category><![CDATA[Kolektiv ISTE]]></category>
		<category><![CDATA[Mali salon]]></category>
		<category><![CDATA[mali salon]]></category>
		<category><![CDATA[Moja umjetnost je moja stvarnost]]></category>
		<category><![CDATA[muzej moderne i suvremene umjetnosti]]></category>
		<category><![CDATA[Rijeka]]></category>
		<category><![CDATA[Sanja Kojić Mladenov]]></category>
		<category><![CDATA[siniša labrović]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=propitivanje-zaboravljenih-historija</guid>

					<description><![CDATA[<p>Izložba <em>Moja umjetnost je moja stvarnost</em> bavi se vidljivošću i položajem umjetničke prakse Roma kao integralnog i ravnopravnog segmenta europskog kulturnog prostora.</p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>U petak, <strong>9. studenog</strong> u <strong>19 sati</strong> u <strong>Malom salonu</strong> riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti otvara se grupna izložba <em>Moja umjetnost je moja stvarnost</em> koja ima namjeru propitivati vidljivost i položaj umjetničke prakse Roma kao integralnog i ravnopravnog segmenta europskog kulturnog prostora.</p>
<p>Goethe-Institut i Francuski institut u Hrvatskoj uz podršku njemačko-francuskog Elysée fonda pokrenuli su projekt <em>Moja umjetnost je moja stvarnost</em> usmjeren na ispitivanje i revalorizaciju pitanja memorije nasilne prošlosti i pomirenja kroz izgradnju zajedničke budućnosti u Europi. Istoimena izložba organizira se nakon radionica na temu upcyclinga s Romima u Rijeci i Brodu na Kupi, koje su se održale u lipnju, a prije posebnog izdanja časopisa Život umjetnosti posvećenog ovoj temi koji izlazi u prosincu.</p>
<p>Neposredni povod za ispitivanje ovih tema je obilježavanje stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata, sjećanje na turbulentne i nasilne društveno-političke prilike, na traume, migracije i suživot. U fokusu ovog projekta je propitivanje zaboravljenih historija i pozicije marginalnih grupa, naročito romske manjine.</p>
<p>U izložbi sudjeluju <strong>Andreja Kulunčić</strong> s <strong>Kolektivom ISTE</strong>, <strong>Robert Jankuloski</strong>, <strong>Herlinde Koelbl</strong>, <strong>Stevan Kojić</strong>, <strong>Siniša Labrović</strong>, <strong>Valérie Leray</strong>, <strong>Monika Moteska</strong>, <strong>Branislav Nikolić</strong>, <strong>Vessna Perunovich</strong>, <strong>André Jenö Raatzsch</strong>, <strong>Emília Rigová</strong>, <strong>Selma Selman</strong>, <strong>Selman Trtovac</strong> i <strong>Moritz Pankok</strong>.</p>
<p>Kustosica i autorica izložbe je <strong>Sanja Kojić Mladenov</strong>.</p>
<p>Povodom otvorenja izložbe Goethe-Institut organizira besplatan autobus Zagreb-Rijeka-Zagreb u petak, 9. studenog. Za mjesto je potrebno prijaviti se <a href="mailto:petra.vidovic@goethe.de" target="_blank" rel="noopener">mailom</a>.</p>
<p>Izložba je otvorena do <strong>7. prosinca</strong>.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Aktualna njemačka produkcija</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/najava/film/aktualna-njemacka-produkcija/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Ivana Pejić]]></dc:creator>
		<pubDate>Mon, 24 Sep 2018 10:45:25 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Art kino Croatia]]></category>
		<category><![CDATA[art-kino]]></category>
		<category><![CDATA[Berlinale Special]]></category>
		<category><![CDATA[Goethe-Institut Kroatien]]></category>
		<category><![CDATA[Kino Tuškanac]]></category>
		<category><![CDATA[Rijeka]]></category>
		<category><![CDATA[Split]]></category>
		<category><![CDATA[Zagreb]]></category>
		<category><![CDATA[zlatna vrata]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=aktualna-njemacka-produkcija</guid>

					<description><![CDATA[<p>Goethe-Institut pokreće filmski festival <em>Berlinale Special</em> na kojem se u tri hrvatska grada predstavljaju najnoviji njemački filmski naslovi.</p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p><a href="https://www.goethe.de/ins/hr/hr/index.html" target="_blank" rel="noopener">Goethe-Institut Kroatien</a> pokreće filmski festival <em>Berlinale Special</em> u sklopu kojeg se tijekom rujna i listopada u Zagrebu, Rijeci i Splitu predstavljaju najnoviji njemački filmski naslovi, prikazani na ovogodišnjem <em>Berlinaleu</em> i nagrađeni Njemačkom filmskom nagradom.&nbsp;</p>
<p>U program prvog <em>Berlinale Speciala</em> uklučeni su filmovi proslavljenih redatlja kao i debitanata, poput <strong>Toma Tykwera</strong>, <strong>Larsa Kraumea</strong>, <strong>Emily Atef</strong>, <strong>Mie Spengler</strong> ili <strong>Helene Hegemann</strong>. Osim toga, gledatelje očekuje i maraton prve sezone hvaljene serije <em>Babylon Berlin</em>.</p>
<p>Festival će se održati u zagrebačkom kinu <strong>Tuškanac</strong> od<strong> 27. rujna do 2. listopada</strong>, u riječkom<strong> Art-kinu </strong>od<strong> 4. do 10. listopada</strong>, a u splitskoj kinoteci <strong>Zlatna vrata </strong>od<strong> 13. do 19. listopada</strong>.&nbsp;</p>
<p>Detaljan raspored projekcija potražite <a href="https://www.goethe.de/ins/hr/hr/ver.cfm?fuseaction=events.detail&amp;event_id=21357710" target="_blank" rel="noopener">ovdje</a>.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Most prema Berlinu</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/najava/izlozba/most-prema-berlinu/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Ivana Pejić]]></dc:creator>
		<pubDate>Tue, 28 Aug 2018 10:46:35 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Berlin]]></category>
		<category><![CDATA[Goethe-Institut Kroatien]]></category>
		<category><![CDATA[Lauba]]></category>
		<category><![CDATA[Lauba – kuća za ljude i umjetnost]]></category>
		<category><![CDATA[Motovun film festival]]></category>
		<category><![CDATA[motovun u zagrebu]]></category>
		<category><![CDATA[Zagreb]]></category>
		<category><![CDATA[zidovi i mostovi]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=most-prema-berlinu</guid>

					<description><![CDATA[<p>Izložbu <em>Zidovi i mostovi</em> čine radovi jedanaest umjetnica i umjetnika iz Hrvatske i regije koji stvaraju u Berlinu, mjestu izuzetno žive i aktivne umjetničke scene.</p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>U četvrtak, <strong>30. kolovoza</strong> u <strong>Laubi &#8211; Kući za ljude i umjetnost</strong>&nbsp;s početkom u&nbsp;<strong>20 sati</strong> otvara se izložba <em>Zidovi i mostovi</em> u kojoj svoje radove izlaže jedanaest autora iz Hrvatske i regije s berlinskom adresom.&nbsp;</p>
<p>Berlin je primjer jedne iznimno žive i aktivne umjetničke scene i mjesto rada brojnih vizualnih umjetnika, među kojima značajan dio čine umjetnici iz jugoistočne Europe, pa tako i iz Hrvatske. Upravo njih i njihov rad <a href="http://www.motovunfilmfestival.com/" target="_blank" rel="noopener">Motovun Film Festival</a> predstavio je ovog ljeta u Galeriji 5 kula u Motovunu, a sada i u Zagrebu kada se festival s motovunskog brda seli u Kuću za ljude i umjetnost.&nbsp;</p>
<p>Izložbu čine &#8220;berlinski&#8221; radovi jedanaest umjetnica i umjetnika &#8211; <strong>Lovre Artukovića</strong>,<strong> Dore Đurkesac</strong>,<strong> Ivane Franke</strong>, <strong>Borisa Ivandića</strong>, <strong>Šejle Kamerić</strong>, <strong>Božidara Katića</strong>, <strong>Nine Kurtele</strong>, <strong>Irme Markulin</strong>, <strong>Martine Mezak</strong>, <strong>Tanje Ostojić</strong> i <strong>Nike Radić</strong>.</p>
<p>Izložbu organizira&nbsp;Motovun Film Festival&nbsp;u sklopu programa&nbsp;<em>Berlin – grad partner</em>&nbsp;u suradnji s <a href="https://www.goethe.de/ins/hr/hr/index.html" target="_blank" rel="noopener">Goethe institut Kroatien</a>, a otvorena je sve do završetka <em>Motovuna u Zagrebu&nbsp;</em><strong>9. rujna</strong>.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Crveni pjesnik i kvaritelj mladeži</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/najava/program/crveni-pjesnik-i-kvaritelj-mladezi/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Martina Domladovac]]></dc:creator>
		<pubDate>Fri, 09 Mar 2018 13:01:52 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Goethe-Institut]]></category>
		<category><![CDATA[Goethe-Institut Kroatien]]></category>
		<category><![CDATA[Grad bez Židova]]></category>
		<category><![CDATA[motor mijene]]></category>
		<category><![CDATA[Zagreb]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=crveni-pjesnik-i-kvaritelj-mladezi</guid>

					<description><![CDATA[<p>Roman Huga Bettauera <em>Grad bez Židova</em>, satirička distopija o protjerivanju Židova iz Beča, tema je sljedećeg <em>Motora mijene.</em></p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p><em>Grad bez Židova,</em>&nbsp;satirička distopija o protjerivanju Židova iz Beča, otvara se povicima &#8220;Židovi van!&#8221;, &#8220;Ili mi ili Židovi!&#8221; Devet desetina nežidovskih stanovnika smatra se &#8220;ugroženima do istrebljenja&#8221; (demografska katastrofa, reklo bi se).&nbsp;</p>
<p>Uslijed danih okolnosti Leo Strakosch, mladi grafički umjetnik, primoran je napustiti grad i otići u Pariz. U Beču ostavlja svoju dragu Lotte Spineder, kćer imućna i časnog građanina i gradskog činovnika. (Otud polazi ljubavna priča koja se proteže ostatkom romana.)</p>
<p>Nedugo po odlasku Židova iz grada Beč pokazuje svoje pravo lice, tumorno i pusto. Brojni dućani i banke zatvaraju se ili gube mušterije, novinama opada broj čitatelja te čak i civilizacijska postignuća gradske uprave, na koju su Bečani bili tako ponosni (npr. zaštita stanara), počinju lagano propadati. (Brojni austromarksisti, koji su prvi uveli takve mjere, bili su židovskog porijekla.) Grad sve više naginje siromaštvu i opustjelosti.&nbsp;</p>
<p>I što se događa dalje?&nbsp;</p>
<p>Roman <strong>Huga Bettauera</strong> iz 1922. godine tema je sljedećeg <em>Motora mijene</em> koji se odvija <strong>28. ožujka</strong> u <strong>18 sati</strong> u <strong>Goethe Institutu</strong>. Roman je dostupan na <a href="http://gutenberg.spiegel.de/buch/die-stadt-ohne-juden-2107/1%20" target="_blank" rel="noopener">Gutenbergu</a>, a od 4. rujna knjige (nekoliko primjeraka za early birds) i kopije &#8211; na njemačkom i engleskom &#8211; čekaju u Booksi i Goetheu.&nbsp;&nbsp;</p>
<p>Prvo izdanje romana prodano je u 250000 primjeraka, već prve godine (1922.). Zahvaljujući romanu nacisti su autora prozvali &#8220;crvenim pjesnikom&#8221; i &#8220;kvariteljem mladeži&#8221;. Ustrajna antisemitska hajka protiv Bettauera hranila se ne samo njegovom kritikom antisemitizma, nego i time što je bio urednik dvaju progresivnih časopisa &#8211; <em>Bettauers Wochenschrift</em> i <em>Er und Sie. Wochenschrift für Lebenskultur und Erotik</em>&nbsp;&#8211; koji su uspješno i provokativno zagovarali &#8220;rodnu ideologiju&#8221;</p>
<p>Više potražite <a href="https://www.facebook.com/events/171854800275059/" target="_blank" rel="noopener">ovdje.</a>&nbsp;</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Nadilaženje štetnog binarizma</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/najava/tribina/nadilazenje-stetnog-binarizma/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Lujo Parežanin]]></dc:creator>
		<pubDate>Thu, 13 Jul 2017 12:40:29 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Goethe-Institut Kroatien]]></category>
		<category><![CDATA[ljudi bez ičega]]></category>
		<category><![CDATA[Margaret Atwood]]></category>
		<category><![CDATA[motor mijene]]></category>
		<category><![CDATA[Sluškinjina priča]]></category>
		<category><![CDATA[ursula le guin]]></category>
		<category><![CDATA[Zagreb]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=nadilazenje-stetnog-binarizma</guid>

					<description><![CDATA[<p>Zadnje ovosezonsko izdanje&#160;<em>Motora mijene</em> nastojat će rasvijetliti <em>Sluškinjinu priču</em> Margaret Atwood oslanjajući se na roman <em>Ljudi bez ičega</em> Ursule Le Guin.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>U petak, <strong>14. srpnja</strong>, s početkom u <strong>18 sati</strong> u prostorijama <strong>Goethe Instituta</strong> održava se zadnje ovosezonsko čitanje u sklopu programa <em>Motor mijene</em>.</p>
<p>Čitanje će biti posvećeno romanu <em>The Dispossessed</em> američke spisateljice <strong>Ursule Le Guin</strong>, prevedenog u nas 2009. godine kao <em>Ljudi bez ičega</em> (prevoditeljica <strong>Nada Mihelčić</strong>) i ranije, 1987. godine, kao <em>Čovek praznih šaka</em> (prevoditelj <strong>Zoran Živković</strong>).&nbsp;</p>
<p>Kako stoji u službenoj najavi, rasprava će se nadovezati na prethodno čitanje <em>Sluškinjine priče</em> <strong>Margaret Atwood</strong>, koje se usmjerilo na pitanja djelatnog potencijala i volje glavne junakinje &#8211; njezine neheroičnosti, prosječnosti, ali i &#8220;tipičnosti&#8221; &#8211; te otvorenosti narativa prema &#8220;revolucionarnom&#8221; završetku. <em>Ljudi bez ičega</em> poslužit će, između ostalog, kao interpretativni okvir kako bi se razjasnila neka od ovih mjesta Atwoodinog romana.</p>
<p>Čitateljske radionice <em>Motora mijene</em> polaze od pretpostavke da je binarizam između inzistiranja na autonomiji književnog teksta i njegovog svođenja na intervenciju u društveni i politički kontekst štetan i za književnost kao autonomni društveni sistem i za poimanje književnog teksta kao društvenog artefakta.</p>
<p>Informacije o dosad održanim radionicama možete pronaći na <a href="https://www.facebook.com/Motormijene/" target="_blank" rel="noopener">Facebook stranici</a> programa.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
	</channel>
</rss>
