Ovaj poziv za prijavu posebno je usmjeren na istraživače_ice iz konteksta koji su slabo zastupljeni na njemačkoj umjetničkoj i akademskoj sceni. Stipendisti_ce će biti pozvani_e da šest mjeseci rade u Kasselu na temi koja otvara nove perspektive na documentu i njezine transnacionalne veze, oslanjajući se na bogatu građu dostupnu u documentinom arhivu.

Stipendisti_ce će moći sudjelovati u radnom okruženju koje uključuje obilje materijala i predmeta, suradnju s lokalnim znanstvenicima i umjetnicima, aktivno sudjelovanje u istraživačkim i programskim aktivnostima institucija koje dodjeljuju stipendiju, kao i organizacijsku i profesionalnu podršku. Poželjna je prezentacija rezultata istraživanja u Kasselu u publikacijama i izdavačkim platformama s međunarodnom vidljivošću.

Goethe-stipendija u documenta arhivu omogućuje transdisciplinarna istraživanja širokog spektra tema iz estetike, umjetnosti i suvremene povijesti u kontekstu izložbi documente. Također je moguće istraživati teme koje se odnose na pojedine aktere ili skupine, kustoske i umjetničke prakse i/ili mehanizme umjetničke produkcije, prezentacije i recepcije u odnosu na documentu. Ovaj šestomjesečni program ima za cilj pružiti prostor za kritičko promišljanje diskursa oblikovanih zapadnoeuropskim i sjevernoameričkim perspektivama te razvoj alternativnih pogleda.

Osigurana je mjesečna stipendija od 2000 eura. Rezidencijalni boravak ostvaruje se u razdoblju od 1. svibnja do 31. listopada 2026. godine, a tijekom njegova trajanja obavezan je boravak u Kasselu.

Više informacija o uvjetima i prijavi možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 5. veljače.

Poziv je namijenjen umjetnicima_ama i kulturnim radnicama_ima koji imaju najmanje 18 godina, borave i rade u jednoj od 40 zemalja programa Kreativne Europe, a aktivni su u sljedećim sektorima: izvedbene umjetnosti, vizualne umjetnosti, glazba, kulturna baština, arhitektura, dizajn i modni dizajn te književnost. Moguće su individualne i grupne prijave u jednoj od kategorija; rezidencijalnoj ili virtualnoj.

Pozivom se dodjeljuju bespovratna sredstva kojima se pokrivaju putni troškovi i troškovi boravka, a koji se dopunjavaju dodatnim financijskim potporama temeljenim na individualnim situacijama primatelja potpore.

Veću financijsku potporu ostvaruju osobe koje putuju ekološki osviješteno, roditeljima i osobama kojima je potrebna viza. Posebno se potiču prijave umjetnika_ca s invaliditetom kojima se pokrivaju dodatni troškovi sudjelovanja u međunarodnim projektima.

Više informacija o projektu možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 30. studeni.

Drama Moja stvar Monike Herceg rekonstrukcija je sjećanja jedne žene na iskustvo neželjene trudnoće i pobačaja, nešto što dijeli s toliko drugih žena. Autorici se u čitanju pridružuju Nikolina Prkačin, Aneta Grabovac, Irena Tereza Prpić i Nikola Radoš, režiju potpisuje Gabrijel Lazić, a dramaturgiju Leko. Scena je dupkom ispunjena scenografijom koju čine svakodnevni namještaj i rekviziti koji se spominju u drami. Izuzev Herceg koja je stalno na pozornici u vidokrugu gledatelja i Prkačin koja joj se povremeno pridruži, ostali su glumci posjednuti u stražnjem dijelu gledališta, iza publike i njihova vidokruga. Replike izgovorene preko mikrofona funkcioniraju kao unutarnji glasovi, internalizirane i potisnute misli glavne junakinje proizvoljno nazvane Matea jer, kako eksplicira Herceg, mogla se zvati i Monika ili koje god žensko ime. Ovakav mizanscen stavlja veći naglasak na glasove glumaca i akustičnost čitanja dok gledateljski pogled pak može skrenuti na istraživanje nagomilane scenografije u pozadini scene tražeći poveznicu sa sjećanjima. Svako je sjećanje naslovljeno kao “kratka povijest” događaja vezanih uz obiteljsko nasilje, traumu, seksualnost, majčinstvo i pobačaj. Herceg se u drami implicitno dotiče slučaja Mirele Čavajde kako bi raskrinkala licemjerje priziva “savjesti” ginekologa, ali i ostalih dušebrižnika koji se zalažu za kriminalizaciju pobačaja. Međutim, drama rastvara poziciju paralizirane žene u strahu, prepuštene samoj sebi bez adekvatne podrške od strane oca djeteta i bliže obitelji. 

Partitura šutnje Karle Leko obiteljska je drama o tri generacije žena u kojoj je najviše pažnje posvećeno liku bake Vere koja se suočava s demencijom i bolešću koja utječe na cijelu obitelj. Uz Leko, igraju Lana Ujević, Anja Jogunica, Tomislav Dunđer i Lovro Rimac, redatelj je Patrik Sečen, a dramaturginja Kurbel. Izvođači su posjednuti oko stola, aludirajući na obiteljski stol kao mjesto obiteljskog zajedništva, ali i mjesto sukoba koji u ovoj drami nastaju oko preuzimanja brige za bolesnu baku. Naslov nagoviješta poveznicu s glazbom, koju uočavamo u Verinim pričama o njezinoj pijanističkoj i suprugovoj dirigentskoj karijeri te u Rimčevim živim izvedbama kratkih stavaka na violončelu. Dakako, glazba ovdje nije slučajno – niz istraživanja i viralnih videa poput ovog ukazuju na dobrobit glazbe u svrhu jačanja neuroplastičnosti mozga, kao i glazbene terapije za pacijente oboljele od demencije ili Alzheimera. Glazba ispunjava trenutke tišine u dijalozima među likovima, ona premošćuje sve što potiskuju i ostavljaju nedorečeno. Kako drama odmiče, Vera će se sve više referirati na svoju prošlost, dok polako nestaje iz svijeta koji izmiče pred njom. Istovremeno, Verina kći Marina i unuka Roza suočavaju se s vlastitim životnim prekretnicama – Marina puni 40 godina i nema zasnovanu obitelj, a Rozin put pratimo od mature do odlaska u Englesku na studij. Na kraju, čini se da je za sve tri žene završio jedan životni ciklus i počinje neki novi, u drugim okolnostima. Usprkos težini starenja ili nepobitnom prolasku vremena, tekst zrači toplinom i budi iskreni osjećaj suosjećanja, spokoja i nade da u životu ipak pronađemo put čak i onda kada ne dobijemo što želimo.

Drama Mrtva priroda iz pera Beatrice Kurbel bavi se zloupotrebom interneta i emotivnim zlostavljanjem u vezama, konkretno osvetničkom pornografijom. U čitanju su uz autoricu sudjelovali Vid Ćosić, Danijela Evđenić, Antonija Marijanović i Antun Antolović, redateljica je Nika Bokić i dramaturginja Herceg. Na sceni su Ćosić, Evđenić i Marijanović posjednuti vodoravno na stolice s notnim stalcima za čitanje ispred. Između njih se nalazi prazan stolac na koji će kasnije zasjesti Antolović, a prazno mjesto dotad aludira na rastuću distanciranost između tročlane obitelji. Ovo se čitanje od ostala dva razlikuje i upotrebom projektora preko kojeg se prikazuju snimke koje funkcioniraju kao vizualna pozadina koja ispunjava prazan prostor u izostanku scenografije. U dijalozima između Iris i njezinog dečka Gregora “Grega” (Antolović), Kurbel uspješno prikazuje toksičnu vezu – ucjene i manipulacije tuđom slobodom zamaskirane su riječima “ljubav” i “briga” i realističan su primjer emotivnog nasilja. Iz odnosa koji ima s majkom i dečkom, zbog njihovih komentara na njezino tijelo, Iris razvija komplekse vezane uz svoj fizički izgled. Sadržajno, drama je prikladna za adolescente jer iako upozorava na zloupotrebu novih tehnologija i nasilje u odnosima koje nije nužno fizičko, ne upada u zamku dociranja i krivljenja žrtve osvetničke pornografije.

Sve tri drame tematski dijele interes za žene i traumatična iskustva s kojima se suočavaju u različitim razdobljima života, iako svaka autorica istražuje specifičan problem pristupajući mu na sebi svojstven način. Unutar svakog dramskog teksta rastvara se spektar ženskih iskustava kroz generacije što dodatno ukazuje na dubinu internalizirane mizoginije s kojom se žene bore u aktualnom društvenom trenutku. Istovremeno, sve tri junakinje ovih tekstova utjehu pronalaze u ženskoj solidarnosti. Herceg u Mojoj stvari sirovo i hladno piše o trudnoći i majčinstvu te ga razotkriva kao ne sasvim blaženo stanje, pogotovo u nepovoljnim okolnostima u kakvima se nalazi njezin glavni lik. No, takvom odrješitom, gotovo sterilnom tonu koji nastupa sa striktno ideološke/političke pozicije nedostaje topline koju Leko uspijeva probuditi. Moja stvar se u odnosu na druge dvije drame disperzivno dotiče svih traumatskih iskustava koja žena može proživjeti zbog čega je čitanje na kraju postalo i zamorno. S druge strane, u svojim su se tekstovima Leko i Kurbel posvetile jednoj temi – demenciji i osvetničkoj pornografiji – i lakše zadržale koncentraciju slušatelja. Upravo ta fokusiranost na jednu glavnu temu čini drame Partitura šutnje i Mrtva priroda konkretnijima, čak svježijima.

“Što je to dramski tekst? Gdje nas sve može odnijeti eksperimentiranje u dramskom pismu i je li ono jedan od bitnih faktora razvoja kazališne umjetnosti? Postoji li jasna razlika između dramskog teksta i teksta izvedbe?” – ovo su samo neke od tema okruglog stola u KunstTeatru  na zagrebačkoj Trešnjevci kojim će započeti trodnevno događanje New Stages: Stage Readings u sklopu kojeg Goethe-Institut, Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela – SPID i KunstTeatar predstavljaju pet novih dramskih tekstova Lucije Klarić, Ivane Vuković, Ane Perčinlić, Anite Čeko i Filipa Jurjevića. Tekstovi su nastali tijekom višemjesečne radionice pod mentorstvom dramskog pisca i spidovca Ivora Martinića, u sklopu višegodišnjeg regionalnog projekta Goethe-Instituta pod nazivom New Stages Southeast. U hibridnoj formi scenskog čitanja i razgovora s dramskim piscem publika će dobiti priliku upoznati svaki tekst i njegovu_og autoricu_a, kao i dobiti uvid u autoričin_ov stvaralački proces. Scenska čitanja režiraju mladi redatelji i redateljice Ivan Planinić, Kristina Grubiša, Patrik Sečen, Nika Bokić i Ivan Penović, a autori_ce tekstova međusobno su jedni drugima dramaturzi_ginje.

U svom radu s autoricama i autorima Ivor Martinić  kaže kako je kroz proces mentoriranje pokušao “poticati autentičnost, tvrdoglavost u traženju vlastite estetike, te iznova poticati motivaciju (…). Kroz godinu dana nastale su različite drame koje ove autorice i autore predstavlja u najboljem svijetlu, kroz teme koje su im bliske i stil pisanja koji je samo njihov”.

Tako tekst 35 kvadrata ili Nigdjezemska Lucije Klarić govori o generaciji na prijelazu milenija, o onima koji su zapeli između, koji nikad nisu bili djeca, ali nikad nisu ni odrasli. Drama Možeš biti sve što želiš Ivane Vuković mapira naoko nasumična ženska iskustva, pitajući se može li ženski glas ispričati žensku priču, a da ona ne bude zanemarena baš zato što je ”ženska”.  Ana Perčinlić  u drami Opsada kule od bjelokosti govori o tri žene, medicinske sestre, koje na putu za razgovor za posao u Irskoj sagledavaju svoj život i razloge za emigraciju, istodobno istražujući neumoljivu poveznicu između društvenog sraza i osobnog razrješenja. O svom tekstu Daleko je Kandahar Anita Čeko kaže: “Ovo je tekst u kojem sam ušla u neke meni važne teme koje sam dugo vukla za sobom, a koje se kovitlaju unutar jedne obitelji. Stvari koje su se otvorile nastavljam dalje istraživati i u nekim drugim formama i novim tekstovima”. Tekst kuća, autora Filipa Jurjevića, bavi se naslijeđenim traumama i traženjem odgovora na pitanja: kako procesuirati traumu; kako ne postati još jedna karika u lancu? Eksperiment u kontroliranim uvjetima s naglaskom na promatranje učinkovitosti inercije naspram akcije.

Raspored događanja i detalje možete pronaći ovdje.

Uslijed danih okolnosti Leo Strakosch, mladi grafički umjetnik, primoran je napustiti grad i otići u Pariz. U Beču ostavlja svoju dragu Lotte Spineder, kćer imućna i časnog građanina i gradskog činovnika. (Otud polazi ljubavna priča koja se proteže ostatkom romana.)

Nedugo po odlasku Židova iz grada Beč pokazuje svoje pravo lice, tumorno i pusto. Brojni dućani i banke zatvaraju se ili gube mušterije, novinama opada broj čitatelja te čak i civilizacijska postignuća gradske uprave, na koju su Bečani bili tako ponosni (npr. zaštita stanara), počinju lagano propadati. (Brojni austromarksisti, koji su prvi uveli takve mjere, bili su židovskog porijekla.) Grad sve više naginje siromaštvu i opustjelosti. 

I što se događa dalje? 

Roman Huga Bettauera iz 1922. godine tema je sljedećeg Motora mijene koji se odvija 28. ožujka u 18 sati u Goethe Institutu. Roman je dostupan na Gutenbergu, a od 4. rujna knjige (nekoliko primjeraka za early birds) i kopije – na njemačkom i engleskom – čekaju u Booksi i Goetheu.  

Prvo izdanje romana prodano je u 250000 primjeraka, već prve godine (1922.). Zahvaljujući romanu nacisti su autora prozvali “crvenim pjesnikom” i “kvariteljem mladeži”. Ustrajna antisemitska hajka protiv Bettauera hranila se ne samo njegovom kritikom antisemitizma, nego i time što je bio urednik dvaju progresivnih časopisa – Bettauers Wochenschrift i Er und Sie. Wochenschrift für Lebenskultur und Erotik – koji su uspješno i provokativno zagovarali “rodnu ideologiju”

Više potražite ovdje. 

Festival je to otkrića kako za ljubitelje filma, tako i za ljubitelje književnosti, a predstavlja velika imena iz obaju svjetova, iz svijeta suvremene njemačke književnosti i njemačkog autorskog filma s njemačkim i međunarodnim glumačkim zvijezdama. 

Prikazuju se filmovi Povratak u Montauk Volkera Schlöndorffa, prema romanu Maxa Frischa; Tschick Fatiha Akina, prema romanu Wolfganga Herrndorfa; Opet on Davida Wnendta, prema romanu Timura Vermesa; Pozdravi iz Fukušime Doris Dörrie i Ja i Kaminski Wolfganga Beckera, prema romanu Daniela Kehlmana. 

Više o programu i raspored projekcija potražite ovdje. 

To su pitanja koja će međunarodni simpozij Granice: razdvajanja, tranzicija i zajedništvo, koji će okupiti 25 sveučilišnih stručnjaka iz 7 različitih zemalja, ponudi za raspravu u cilju boljeg razumijevanja naših granica. Ove susrete popratit će i četiri izložbe organizirane u Medijateci Francuskog instituta, Talijanskom institutu za kulturu i u Živom Ateljeu DK, kao i filmski program u Zagrebu i Rijeci.

Ovaj događaj organizira mreža EUNIC Hrvatska (Austrijski Kulturni Forum, Francuski institut, Goethe-Institut, Mađarski institut Balassi, Talijanski institut, Institut Cervantès, Institut Camoes, British Council) u partnerstvu s Institutom za migracije i narodnosti, Rijekom 2020, Gradom Rijeka, Sveučilištem u Rijecu, Kinom Tuškanac u Zagrebu, Art-Kinom u Rijeci i Živim Ateljeom, a uz podršku Europske komisije i fonda EUNIC global.

Simpozij će biti održan u Zagrebu, 5. lipnja od 9.30 do 18 sati, te u Rijeci, 6. lipnja od 12 do 16 sati.

Više informacija o programu ovog događaja, izložbama i filmskom programu možete pronaći na službenim stranicama simpozija.

Književno-politička radionica Motor mijene pokrenuta je radi rasprave o književnosti sa stajališta njezine političnosti. “Na sastancima se raspravlja o načinu na koji književni tekst pohranjuje sjećanje na minule ustanke, revolucije i, lukačevski rečeno, momente ‘postajanja čovjekom’ kroz politički čin, ali i o moći teksta da potpomogne ili zavede na politiku otpora, poetiku nesuglasnosti (…) Raspravlja se o književnim praksama koje raskrinkavaju, lome i nadilaze depersonalizirane i dehumanizirajuće pojavnosti tržišta, na kojem se politički subjekt depolitizira i umješta u naizgled ravnopravno polje u kojem, poduzetniku nalik, konkurentima nudi svoja dobra i zastupa vlastite privatne interese”, stoji u najavi radionica.

Tijekom protekla dva ciklusa čitalo se Bertolta Brechta, Heinera Müllera, Anne Seghers, Tillu Durieux, Hansa Magnusa Enzensbergera, Uwea Timma, Juli Zeh, Timura Vermesa, Ludwiga Renna, Güntera Grassa, Ernsta Gläsera, Ota Bihalji-Merina, Ernsta Jüngera, Georga Büchnera, Ödöna von Horvátha i Petera Weissa. Ove godine popis naslova nije više ograničen na njemačku literaturu, čitat će se i na engleskom, a dio programa odvijat će se u zagrebačkoj Booksi.

Radionica će se ove godine smjeriti snažnije na pojam socijalne književnosti, koja obuhvaća cijeli niz različitih, često i suprotnih i suprotstavljenih književnih (i političkih) praksi, od građanskih estetika solidarnosti s nižim slojevima do radikalnijih zahtjeva proleterske književnosti: “Dok prva podrazumijeva autorski subjekt koji prelazi socijalne distance, potonja inzistira na radničkom porijeklu autora koji mu omogućuje da na autentičan način slika svijet i artikulira političke potrebe poniženih i uvrijeđenih”. 

Program se 29. rujna u Goethe Institutu otvara tipično proleterskim tekstom, autobiografskim djelom The Autobiography Of A Working Woman (1909) Adelheid Popp. Opsegom nevelik tekst prikazuje put junakinje od gladovanja u mnogočlanoj obitelji, preko mukotrpnog proleterskog nadničenja do autodidaktičnih skokova u socijalistički feministički pokret. Alfred Döblin, autor opsežne trilogije November 1918: A German Revolution (1933–1945), svojim dokumentarizmom slijedi nekoć nezaobilazni imperativ vjernog bilježenja stvarnosti. Iz faze socrealizma čitat će se romani Cement (1925) Fjodora Gladkova i Kako se kalio čelik (1936) Nikolaja Ostrovskija. Čitani s političkog stajališta, romani su odabrani upravo zato što uvriježene i neosviještene stavove o tome “što je literatura” postavljaju naglavce. Od daljnjih naslova izdvojeni su Staljingrad (1945) Theodora Plieviera, nekoć popularni roman kojemu je uspjelo socrealističke poetičke zahtjeve prevesti u njemačke okvire. Radionica će se potom osvrnuti i na programatsko-revolucionarnu poetiku Dobrice Ćosića i njegova ratnog, partizanskog romana Daleko je sunce (1953). 

Do kraja sezone čitat će se još Čudotvorac (1957, 1973, 1980) Erwina Strittmattera, The Handmaid’s Tale (1985) Margaret Atwood, The Unseen (1987) Nannija Balestrinija, Bagatele za jedan pokolj (1937) Louis-Ferdinanda Célinea i The Kindly Ones (2006) Jonathana Littella. “Da bi se razmotrio kritički potencijal književnog teksta kao specifičnog privatno-javnog medija, treba otvoriti povijesni spremnik postojećih književnih praksi otpora, promotriti za njih vezane prakse čitavog književnog polja (zajednička čitanja, poučavanja, izvedbe, recepciju, kritiku) i povezati ih s konkretnim političkim i književnoteorijskim pozadinama. Motor mijene posvećen je otvaranju tih točki”.

Program organizira Udruga za neformalno obrazovanje i kritičku emancipaciju Blaberon u suradnji s Goethe-Institutom i Booksom, a voditeljica je Ivana Perica. Detaljne informacije (termini, popis naslova) dostupne su na Facebook stranici radionice, a kopije književnog djela možete preuzeti putem eventa koji bude otvoren za svaku radionicu. 

Projekt ACTOPOLIS – koji povezuje devet kustosa i više od četrdeset umjetnika iz sedam gradova: Atenu, Ankaru/Mardin, Beograd, Bukurešt, Oberhausen, Sarajevo i Zagreb – zajednički su pokrenuli njemački Goethe Institut i umjetnička organizacija Urbane Künste Ruhr s kustosicama Angelikom Fitz i Katjom Aßmann, a okuplja “umjetnike, urbaniste i aktiviste nadilazeći obilježja disciplina, geografskih granica i kulturnih razlika te uspostavlja translokalno istraživačko polje za razvijanje urbanih alternativa“.

Prva faza ACTOPOLIS-a, u kojoj su se razvijela ideje umjetničkih projekata, otpočela je 2015. godine i trenutno je u realizacije umjetničkih intervencija u gradsko tkivo, a sljedeće nas godine očekuje “transregionalna izložba, konferencija i publikacija o aktivnostima projekta”.

Zagrebački segment ovog projekta, Invisible Belonging – Nevidljivo pripadanje, započinje 2. travnja i traje sve do rujna 2016. godine, a kustosica Ana Dana Beroš za ove intervencije u zagrebačko gradsko tkivo izabrala je pet umjetnica i umjetnika: Selmu Banich, Nikolu Bojića, Bojana Gagića i Miodraga Gladovića kao Lightune.G, Tonku Maleković i Sašu Šimpragu. 

“Radi li se u slučaju Zagreba uistinu o etničkoj homogenosti stanovništva gdje prema popisu stanovništa iz 2011. živi 93,14 posto Hrvata ili je riječ o obrambenoj društvenoj mimikriji? Kako će se Hrvatska, kao zemlja na vanjskoj granici Europske unije, nositi s priljevom izbjeglica?”, pita se kustosica Ana Dana Beroš.

Nevidljivo pripadanje tako će započeti 2. travnja u 12 sati Šimpraginom urbanom intervencijom naslovljenom Povezivanje – Connecting koja će postavljanem privremenog stubišta omogućiti pješačku komunikaciju između Strossmayerova šetališta i Parka Bele IV. (Vranyczanyjeve poljane). “Iako rad u prvome planu testira ideju otvaranja pješačke komunikacije, s druge strane savladavanjem povijesnog bedema dodiruje se i aktualna seoba naroda tj. vrijeme kada se zidovi podižu, zatvaraju granice ljudima koji bježe od rata i siromaštva, a mnogi od njih i prisilno zatvaraju. U vremenu podizanja zidova jedan se premošćuje. Veza koja je sad nevidljiva, na kratko postaje otvorena“, kaže nam Saša Šimpraga i dodaje: “Na izbor teme i lokacije utjecala je i činjenica da je za ovu godinu najavljeno preuređenje Strossmayerovog šetališta, pa je utoliko idealna prilika da se lansira ideja koju rad propituje, a to je otvaranje komunikacije na mjestu gdje takva veza sad nedostaje. Testiranjem ideje premošćivanja, intervencija lansira ideju drugačijih odnosa i mogućnosti za grad“. 

Treba istaknuti kako je ova intervencija dio nedavno pokrenutog Seminara za hodače, aktivističkog programa koji, kako ističe Šimpraga, “djeluje kroz seriju manje uobičajenih tematskih gradskih šetnji, a za cilj ima stvaranja nove aktivističke grupe koja se kroz čitavu 2016. ima baviti malim i velikim urbanim poboljšanjima, afirmacijom javnih dobara i lansiranjem ideja za grad”. Stoga će se istoga dana u 13 sati održati i šetnja tematski s intervencijom povezana konceptom premošćivanja, povezivanja i prolaza. 

“Ideja vodilja ACTOPOLIS-a i cilj projekta jest dijeljenje iskustva i zajedničko razvijanje umjetničkih, urbanističkih i aktivističkih alata”, naglašava umjetnička voditeljica projekta i kustosica Angelika Fitz, koja će, kao i Katja Aßmann, te kustosi i umjetnici iz ostalih gradova – Glykeria Stathopoulou iz Atene, Danijela Dugandžić iz Sarajeva, Önder Özengi iz Ankare, Mirjana Boba Stojadinović iz Beograda, Constantin Goagea iz Bukurešta te Daniel Ladnar i Esther Pilkington iz Oberhausena – nazočiti otvaranju zagrebačkog ACTOPOLIS-a. 

U nastavku zagrebačkog segmenta projekta Selma Banich će krajem travnja i početkom svibnja održati društvenu radionicu i prostornu intervenciju u zagrebačko Folnegovićevo naselje, Nikola Bojić će početkom lipnja umjetnička instalacija i performansom u naselju Trnsko preispitivati prostorne i mentalne granice, potom će početkom srpnja Lightune.G u Tunelu Grič predstaviti interaktivnu audio-vizualnu instalaciju, a Tonka Maleković u rujnu u Galeriji SC predstaviti istraživački rad temeljem na osobnom migrantskom iskustvu.

Ovisno o papirnatom ili elektroničkom izvoru koji nam je pri ruci, karavana se definira kao skupina putnika, trgovaca ili istraživača koja putuje nenaseljenim predjelima, obično s devama ili na njihovim leđima. Književna karavana bi tako bila skupina osobitih istraživača koja međutim, putuje kombijem i koja će posjetiti četiri grada odnosno regije iz kojih njezini sudionici potječu ili koji zauzimaju važno mjesto u njihovu književnom stvaralaštvu te na koncu Zagreb. U svim će se karavan‐sarajima (odmorištima, postajama, oazama) putnici karavane predstaviti književnoj publici i uz moderatoricu Christine Okresek razgovarati o stvarnim i književnim putovanjima, identitetima i pripadnostima.   

Ideja za projekt nastala je tijekom razgovora o sudbini službenog vozila Goethe‐Instituta, kombija koji je zajedno sa svojim dugogodišnjim vozačem Brankom Strukanom trebao biti umirovljen, ali je umjesto toga vraćen u život kao transportno sredstvo u Književnoj karavani. Ona je neka vrsta posljednjeg putovanja za kombi i povezuje, u skladu s dugogodišnjom zadaćom vozila i njegova vozača, hrvatsku kulturu i kulturu njemačkog govornog područja.   

Predstavljanje počinje 14. rujna u 19.30 sati u Velikoj dvorani Gradske knjižnice i čitaonice u Ogulinu, zatim 15. rujna u 19 sati u Kući za pisce – Hiža od besid u Pazinu, 16. rujna u 20 sati u Centru za kulturu Čakovec, Mala scena Vinko Lisjak, 17. rujna u 19 sati u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici u Osijeku, te na kraju, 18. rujna u 20 sati u VINYL bar&bar u Zagrebu. 

Nositelj projekta je Goethe‐Institut Kroatien, u suradnji s Austrijskim kulturnim forumom Zagreb. Partneri projekta su Centar za kulturu Čakovec, Fraktura, Gradska knjižnica i čitaonica Ogulin, Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek, Knjižnica „Nikola Zrinski“ Čakovec, Kuća za pisce – Hiža od besid, Pazin, oceanmore i VINYL bar&bar.

Sve ostale informacije možete pronaći ovdje.