Neznatni pomaci

Martina Domladovac — Thu, 17 Dec 2015 14:34:22 +0000

Piše: Martina Domladovac

Dvotjedni klimatski samit u Parizu završio je postignutim dogovorom. Višeminutni pljesak nakon proglašenja rezultata smatra se dokazom velike uključenosti sudionika i državnika u proces pregovora čija se uspješnost uvelike pripisuje diplomatskim sposobnostima francuskog ministra vanjskih poslova, Laurenta Fabiusa. Ipak, uspješnost ovog samita, za razliku od onog u Kopenhagenu prije šest godina, rezultat je prvenstveno dobre pripreme te spremnosti zemalja najvećih zagađivača na postizanje dogovora. S druge strane, kao što je bilo očekivano, zemlje bogate naftom pregovore su pokušavale opstruirati. Tako je Saudijskoj Arabiji dodijeljena titula “Fossil of the Day” kojom su se aktivisti referirali na njihovo ne odstupanje od fosilnih goriva, istovremeno ju proglasivši najmanje progresivnom zemljom.

Podsjetimo, prema trenutnoj potrošnji fosilnih goriva i ispuštanja emisijskih plinova, krećemo se prema porastu temperature od otprilike 5°C u odnosu na predindustrijsko razdoblje, a cilj samita bio je osigurati usporavanje porasta za do 2°C. “Dogovor iz Pariza na snagu treba stupiti 2020. godine, a baziran je na nacionalnim ciljevima pojedinih zemalja. Zbroj predloženih nacionalnih ciljeva svijet trenutno vodi u zagrijavanje od 2.7° do 3.7° C, te je jasno da s ovakvim dogovorom i dalje nismo ni blizu sprečavanja klimatskih promjena”, kaže Luka Tomac, koordinator klimatskog programa Zelene akcije.

Da mnogi nisu zadovoljni usvojenim dokumentom dokazuje i izjava zamjenika direktora Centra za istraživanje klimatskih promjena Tyndall, Kevina Andersona, koji naglašava kako je “kopenhagenski tekst uključivao emisije zrakoplovnog i brodarskog prijevoza, koje su ekvivalent britanskim i njemačkim emisijama zajedno, no Pariški sporazum ih ne spominje”. “Kako bismo uopće imali šansu postići dogovoreno smanjenje za 1.5°C, moramo zadržati barem osamdeset posto poznatih zaliha fosilnih goriva u zemlji i odmah zaustaviti istraživanje i eksploataciju novih izvora. Moramo zaustaviti smanjivanje šuma i reducirati druge stakleničke plinove kao što je metan, utjecajem na glavne pokretače, na primjer rastuću mesnu industriju. Pariški sporazum ne sadrži ni naznake pojmova kao što su fosilna goriva, ugljen, nafta, benzin niti uzgoj životinja, proizvodnja palminog ulja i drugih industrija koje uzrokuju deforestaciju”, poručuje Steffen Kallbekken, direktor Centra za politike internacionalne klime i energije.

Dallas Goldtooth iz organizacije Indigenous Environmental Network ističe drugi veliki problem koji nije adresiran, takozvane pravedne tranzicije, “koje podrazumijevaju da bi vlade školovanjem i financijskom potporom trebale osigurati da radnici fosilnih industrija mogu pronaći alternativna zaposlenja. Pravedna tranzicija spomenuta je u uvodu, ali ne i u razradi teksta Sporazuma, kao ni zahtjevi za poštivanjem i uvažavanjem ljudskih prava. Time su osobito pogođene zajednice starosjedioca područja ugroženih klimatskim promjenama te zemalja u razvoju”.

Uspješnost Sporazuma na kraju se može svesti tek na činjenicu da je unatoč svemu postignut, te spoznaju da je svijet ujedinjen u nastojanjima da spriječi klimatske promjene, iako su ta nastojanja za sada neznatna.

Ledeno doba i globalno zatopljenje

Ante Jerić — Fri, 12 Feb 2010 15:53:38 +0000

Veći dio sjeverne hemisfere paraliziran je hladnoćom. Protofuzijski reaktori ne mogu ljude spasiti od ledenog groba. Stanovništvo Europe je desetkovano, a one preživjele čeka egzodus prema jugu. Sjeverno i Baltičko more više ne postoje. Kopnenim putem moguće je stići od Irske do Hrvatske. Nekadašnja mediteranska država postala je dio srednje Europe. More se povuklo ostavljajući za sobom samo pustoš. Zadar je sada najsjevernija točka Jadrana. Ledeno doba je počelo.

Iako prethodni paragraf izgleda kao da je skinut sa špice novog filma Ronalda Emmericha – ne dajte se prevariti – nije u pitanju tek petparačka priča. Stvar je, dragi moji čitatelji, daleko ozbiljnija. Ovo je, obrađen s tek malčice mojeg literariziranja, iskaz uvaženog akademika Vladimira Paara o ledenoj, neumitnoj i vrlo skoroj budućnosti našeg planeta. Naime, u emisiji Na rubu znanosti baš kao i u intervjuu koji je dao internetskom portalu index.hr, akademik je klimatologiji nevičnom življu pokušao približiti teoriju o periodičnoj izmjeni ledenih doba i globalnih zagrijavanja kao posljedici promjena u eliptičnoj Zemljinoj putanji oko Sunca i nagibu njene osi. Paar kaže da se moramo početi spremati za ledeno doba. Možda ste, kao i ja, na ovo zakolutali očima. Istina je da već tjednima cvokoćemo zbog ove skandinavske zime, istina je da snijeg i dalje pada li ga pada, ali istinit je i onaj bjelosvjetski summit u Copehagenu gdje se prije par mjeseci raspravljalo o globalnom zatopljenju. Tko tu opći s vašim mozgom?!! Kakvo ledeno doba? Većina relevantnih znanstvenika danas dijeli mišljenje o globalnom zatopljenju koje je izazvano ljudskim korištenjem fosilnih goriva. Većina znanstvenika, ne svi znanstvenici. S vremena na vrijeme dospiju tako do nas disonantni tonovi koji navještavaju prilično hladnu budućnost. Navodno matematički modeli koje je razvio jedan naš čovjek, Milutin Milanković, predviđaju da smo zbog konstelacije nebeskih tijela pri kraju toplog razdoblja, a na pragu ledenog doba. Stari neprijatelj će se jednog dana sigurno vratiti. Neki kažu da je taj dan udaljen desetak tisuća godina, a neki kažu da je taj dan – dan poslije sutra.

Unazad par godina čim se stupac žive u termometru spusti ispod ništice evo ti Paara s još jednim predavanjem iz ciklusa svit se konča. Svaki put varira isti apokaliptični scenarij i, dopusti li mu se, započne posano koketirati s teorijom zavjere koja ljudski utjecaj na globalni porast temperature vidi kao mit stvoren u svrhu da uspori ekonomski napredak zemalja u razvoju. Priča mu, kako čujem, ide ukorak s vremenom. Detalj zbog kojeg sam se zamalo udavio slanim štapićima odnosi se na njegovo uvjeravanje Slovenaca, bez naznaka zajebancije, kako kavga između naših dviju zemalja nema smisla jer u budućnosti morske granice ionako neće biti. Da će naša Hrvatska trajati duže od interglacijala vjerojatno ne bi palo napamet ni Marku Perkoviću Thompsonu nakon naramka teških i šlepera lakih droga. Ali, vratimo se na temu. Globalno zatopljenje ili ledeno doba? Nakon iscrpnog guglanja proturječne informacije koje su došle do moje tintare nagnale su me da se obratim kolegi fizičaru, ‘pače prijatelju, ne bi li mi on rasvijetlio cijelu stvar. Čovjek je položio Uvod u kvantnu fiziku kod Paara s 5 i, koliko znam, nema ama baš nikakvog razloga zbog kojeg bi se ljutio na njega. Prepričavajući stavove geofizičara o mišljenjima koje propagira njihov kolega, moj prijatelj se poslužio slikovitim žargonom kojeg moram zaobići zbog određenih diskurzivnih uzusa. Reći ću samo da spomenuti geofizičari svojim studentima preporučuju da Paarove teorije uzmu s VELIKOM dozom skepse. Utoliko je čudno što izostaje barem pristojna polemika o pitanju koje je puno zanimljivije od poslovično ustajalog seta tema koje se svako toliko permutiraju u Otvorenom. Jedan kritičan osvrt na ideje gospodina Paara, da ne griješim dušu, osvanuo je na internetu. Izgleda da u ostalim medijima nema temeljnog interesa za cijelu stvar. Oni moraju, s prvim jačim ugrizom zime, pavlovljevski pozvati doomsday proroka da navijesti ledeno doba. I to je to.

Nije ovo ad hominem napad na Paara kao osobu koju možete u dva u noći pozvati na telefon. Veći problem leži u posredovanju informacija. Cijela ova zbrka može poslužiti kao simptom bolesti društva u kojem živimo. Informacije formiraju naše stavove, a oni su opet osnova za naše djelovanje. Kad su ulazne informacije potpuno proturječne, kao što je to – sasvim slučajno – u primjeru s ledenim dobom i globalnim zatopljenjem, razumnog čovjeka mora uhvatiti s vremena na vrijeme osjećaj sablasnog tupila. Postoje tri osnovna modusa pronalaženja svog mjesta pod Suncem između kojih svatko od nas može birati suočen s takvom nesigurnošću. Možemo: stoički prihvatiti stvarnost u kojoj znamo da ništa ne znamo te se posvetiti obrađivanju svog vrta; prepustiti da našim mislima zavlada paranoja pa svaki sljedeći događaj promatrati unutar matrice teorija zavjere gdje sve ima smisla – gdje Bilderberška grupa postavlja američkog predsjednika, gdje je globalno zatopljenje mit kojim velike ekonomije drže u šahu male ekonomije ili, ne znam sad, gdje su pandemije gripa tek propagandno sredstvo farmaceutske industrije; dopustiti da našim mišljenjem i djelovanjem upravljaju glasovi koji nam trenutno dolaze do ušiju.

Ovaj treći modus je najzastupljeniji te stoga i najopasniji. Ako mediji čvrstu znanost kao što je fizika mogu prilagoditi logici svog funkcioniranja, onda možete zamisliti što je s ostalim područjima ljudskog života poput, čisto primjera radi, politike u kojima su činjenice daleko manje provjerljive. Zapravo – ne morate zamišljati – samo se prisjetite. Odsad nastojte držati tu misao u primozgu 24 sata dnevno. Neće se pojaviti neki suvisao svijet u kojem živite. I dalje ćete vjerojatno, iz dana u dan, bespomoćno pokušavati smjestiti vlastito iskustvo poput hunjavice ili ciče zime unutar cjeline koja ima barem malo smisla. Budućnost nam je ipak nešto izvjesnija ukoliko to ne učinite. A valjda nije ni to najgora stvar na svijetu. Barem neće biti nimalo sumnje prijeti li nam svima veća opasnost od ledenog doba ili od globalnog zatupljenja.

globalno zatopljenje – Kulturpunkt

Neznatni pomaci

Ledeno doba i globalno zatopljenje