globalizirano tržište – Kulturpunkt

Otpor kroz pokoravanje

Tomislav Žilić — Thu, 19 Mar 2015 11:36:07 +0000

Piše: Tomislav Žilić

Europsko udruženje nezavisnih diskografskih kuća IMPALA (Independent Music Companies Association) usmjerilo je velike napore kako bi nadležnim institucijama proguralo novi akcijski plan koji bi regulirao digitalno glazbeno tržište i time osigurao opstanak nezavisnog glazbenog sektora. Motivirani su kontinuiranim padom profita kao posljedicom sustavnih promjena na svjetskom glazbenom tržištu u posljednjih desetak godina, odnosno pojavom sve većeg broja mrežnih glazbenih servisa, ekstremnim padom prodaje fizičkih izdanja te nepoštivanjem autorskih prava. Pitanje nepoštivanja autorskih prava cilja ne samo krajnje korisnike koji besplatno preuzimaju glazbeni sadržaj, već i mnoge besplatne streaming servise koji “labavo” shvaćaju obaveze prema izdavačima i glazbenicima.

Ideja o akcijskom planu pojavila se nakon što su europski izdavači glasno reagirali kada je YouTube kao najpopularniji glazbeni mrežni servis najavio mogućnost kreiranja novog servisa za dijeljenje glazbe poput postojećih Spotify i Deezer te pritom krenuo u pregovore isključivo s velikim diskografskim kućama. Smatrajući da su već postojeći ugovori s YouTubeom nepovoljni, jednostrani i potcjenjivački u kontekstu pozicije nezavisnih na glazbenom tržištu, IMPALA je glasnim protestom i obraćanjem Europskom parlamentu u siječnju 2015. godine ponešto promijenila sliku o nezavisnom glazbenom izdavaštvu.

Akcijski plan koji je IMPALA predstavila primarno je usmjeren prema stvaranju unificiranog i reguliranog digitalnog tržišta koje bi bilo podložno strožem provođenju autorskih prava, uz manje oporezivanje nezavisnih izdavača, kao i pritisku na sve mrežne servise koje ne poštuju autorska prava ili nalaze načine da ih zaobiđu. Time se ova inicijativa nezavisnih izdavača svrstava uz već postojeće rasprave o autorskim pravima u digitalnom dobu te jasno daje do znanja da postoji velik broj nezavisnih izdavačkih kuća koje izlaz iz trenutnog nesigurnog stanja vide u ponovnom utvrđivanju svojih pozicija kroz čvršće uređenje tržišta.

Jasno je da je pozicija nezavisnih izdavača teška i nesigurna te da je digitalno dijeljenje sadržaja problematično jer je potpuno izmijenilo način na koji glazbena industrija funkcionira. Ovakva inicijativa, koja inzistira na jačanju klasičnog copyrighta i stvaranju “dinamičnog tržišta”, traži spas u stvaranju zatvorenog sustava koji bi se na taj način mogao održavati. Drugu stranu novčića zasigurno predstavljaju one izdavačke kuće koje su se okrenule modelu creative commonsa ili copylefta te opstanak pokušavaju osigurati prilagodbom slobodnijem načinu funkcioniranja u digitalnoj sferi.

Osiguravajući da se sadržaj može besplatno dijeliti i prilagođavati, pri čemu sami glazbenici zadržavaju pravo odobravanja što se s njihovim materijalima radi, zastupnici otvorene kulture i kreativnog rada najčešće se svjesno odriču profita te sve prihode – često i donacije korisnika – usmjeravaju prema omogućavanju daljnjeg rada, uz stvaranje čvršće zajednice proizvođača, distributera i korisnika glazbenog sadržaja koja time otvara mogućnost daljnjeg rada. Naravno, takav tip rada teško može jamčiti dugotrajan opstanak, kao što smo već i pisali na primjeru domaćeg nezavisnog izdavaštva, no ipak se uspijeva othrvati svim negativnim aspektima koje inzistiranje na tržišnoj logici povlači za sobom.

Zato demokracija treba humanistiku

Matija Mrakovčić — Tue, 12 Mar 2013 11:20:44 +0000

Knjiga Ne profitu. Zašto demokracija treba humanistiku (Not for Profit: Why Democracy Needs the Humanities) svjetski poznate filozofkinje Marthe C. Nussbaum temeljito je promišljen i jasno napisan apel za očuvanje svijesti o značenju humanističkih znanosti za sve vidove i stupnjeve obrazovanja, ali i za cjelinu smislena života ljudske zajednice. Knjigu odlikuju svestrana učenost, preciznost izlaganja i britka duhovna angažiranost. Nizom poglavlja autorica argumentirano upozorava na opasnosti jednostranog, prvenstveno ili čak isključivo na učinkovitost usmjerenog obrazovanja i načina života kojem ono služi kao osnova.

Suvremene demokratske države, prvenstveno usredotočene na nacionalni ekonomski rast, potiču onaj tip obrazovanja koji će proizvesti stručne, kompetentne, ali prije svega ekonomski produktivne i na tržištu rada poželjne građane, pritom sve više zanemarujući značaj humanističkih znanosti koje obrazuju ljude za kritičko mišljenje, inovativnost i odgovorno djelovanje u svijetu. Ipak, profitabilne vještine, kako autorica u ovoj knjizi naglašava, nisu dovoljne da bi zdravo demokratsko društvo činili oni koji su sposobni argumentirano kritizirati nametnute autoritete, suosjećati s marginaliziranima i različitima te rješavati složene globalne probleme.

Martha Nussbaum profesorica je na Odsjeku za filozofiju Sveučilišta u Chicagu. Prijevod knjige, u izdanju nakladničke kuće AGM, potpisuje Nebojša Mudri.

Izvor: AGM

Desetljeće koje su pojeli skakavci

admin — Tue, 21 Sep 2010 09:45:21 +0000

Piše: Dejan Kršić

U predgovoru kataloga 02 Željko Borčić piše: “kronična gluhoća velikog dijela društva za pitanja naše struke urgentno traži otvaranje javne rasprave o hrvatskom strateškom opredjeljenju prema dizajnu. … nedostatak dobro dizajniranih hrvatskih proizvoda, usluga, identiteta i sustava vizualnih komunikacija … više je stvar nehaja i neznanja nego objektivnih gospodarskih teškoća.” (Godišnjak hrvatskog dizajna 02, Zagreb 2001., str. 6.). Ako je u međuvremenu na tržištu u području vizualnih komunikacija i došlo do određenog pomaka, on nije vidljiv u privrednom i političkom segmentu.

Za prvi projekt tada tek osnovanog Hrvatskog dizajn centra, Dizajn za održivi razvoj, tijekom 2004. godine nije se našlo financijskih sredstava u mjerodavnim ministarstvima, Hrvatskoj gospodarskoj komori ni u Udruženju drvoprerađivača Hrvatske. Sljedeće godine HDC je surađivao s ministarstvima poljoprivrede i gospodarstva na izradi Programa razvoja dizajna u drvnoj industriji te Programa razvoja dizajna u hrvatskom gospodarstvu, ali neki njihovi rezultati nisu uočeni.

Ipak, kao jedna od posljedica te suradnje, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva u lipnju 2006. godine, uz blagoslov Vlade RH, osniva Povjerenstvo za izradu NSD-a u čijem su sastavu bili predstavnici niza dizajnerskih, obrazovnih, upravnih i gospodarskih institucija. Uz redovne sastanke Povjerenstva i uže Radne skupine, metodologija izrade NSD-a uključivala je i četiri cjelodnevne stručne radionice u kojima je sudjelovalo oko 80 stručnjaka iz područja dizajna, edukacije, uprave i gospodarstva. Radionice, podijeljene u radne grupe (Edukacija, Gospodarstvo, Javni sektor i Kultura), osigurale su, uz transparentnost rada, nužnu razmjenu podataka i ideja između raznovrsnih – često i interesno suprotstavljenih – sudionika. Niz predstavnika različitih institucija i organizacija, od Ministarstva, HGK, udruge poslodavaca, predstavnika obrazovnih institucija i strukovnih organizacija, sudjelovalo je u tim radnim skupinama s ciljem donošenja prijedloga nacrta Nacionalne strategije dizajna (2007-2011.). Već je tada čudno zvučalo da je takav zadatak pao na teret Ministarstva šumarstva a ne, recimo, Ministarstva gospodarstva, ali eto iz nekog njihovog razloga, interesa i odnosa moći, takva je odluka ipak donesena i na nama nije bilo da je preispitujemo.

Rad na prijedlogu nacrta NSD-a nije bio jednostavan, jer su sudionici dolazili iz različitih područja, ne samo s različitim profesionalnim interesima, već i znanjima i shvaćanjima što dizajn jest i čemu bi trebao i mogao poslužiti. Na kraju je neki kompromisni dokument prihvaćen i poslan Vladi. Očekivali smo i da će ga uz eventualne korekcije poslati Saboru na čitanje i usvajanje, nakon čega je trebao biti donesen i operativni Akcijski plan kojim bi se definirale konkretne aktivnosti i mjere za uspješno provođenje strateških razvojnih ciljeva. Dapače, cinici među nama smatrali su da je riječ o svojevrsnom političkom potezu Vlade Ive Sanadera kako bi se u predizbornom vremenu naglasila proaktivna politika, jačanje privrede, sektora kreativnih industrija itd. Očito smo bili naivni i precijenili mudrost političke kaste. Dokument je otišao na čitanje u Vladu i tamo netragom nestao u nekoj birokratskoj ladici. Nikad više ništa nismo čuli o njemu. Članovi užeg povjerenstva obaviješteni su pismenim putem samo da dokument nije prihvaćen. Nikakav razlog nije naveden, a na poslije upućena pitanja odgovor nikad nije stigao. Prema nekim glasinama i prije rasprave o samom sadržaju dokumenta, neki članovi Vlade doveli su u pitanje mjerodavnost Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva da inicira donošenje takvog dokumenta!? U međuvremenu se i to ministarstvo transformiralo u Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva. Rok za koji je Strategija pisana već polako primiče kraju, i da je dokument prihvaćen, već bi trebalo raditi na analizi i reviziji postignutih rezultata i ciljeva, kako bi se započelo s radom na donošenju novog strateškog plana za iduće razdoblje. Nažalost, ništa se od toga nije dogodilo, a politički skakavci opet su nam “pojeli” barem 4 do 5 godina.

Kako se, dakle, već godinama ništa službeno ne čuje o sudbini tog dokumenta, zamolio sam kolegicu Koraljku Vlajo, koja je u ime HDD-a bila jedna od koordinatorica i autorica završne redakcije prijedloga, da Ministarstvu regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva uputi još jedan dopis. Zanimalo nas je kako se sada službeno tretira ta nikad odobrena Nacionalna strategija dizajna. Kako se približavala redovita izložba HDD-a, htjeli smo javno pokazati radnu verziju u kompletnom obliku ili barem ekstenzivno citirati neke njezine dijelove (uz napomenu da se radi o završnoj radnoj verziji). Htjeli smo, naime, iznova institucionalno aktualizirati pitanje Nacionalne strategije i njezina donošenja. Na naše pitanje i molbu, stigao nam je odgovor koji vrijedi citirati u cijelosti:

“NSD je službeni, neusvojeni dokument Vlade RH koji je kao takav pohranjen u Arhivu iste. Odnosno, o istome dokumentu se više ne smije raspravljati, a posebno ne iznositi dokument ili dijelove istoga u javnost.

Navedeno se odnosi na MRRŠVG kao resorno ministarstvo, a posebno na tijelo/a koje je samo sudjelovao/lo, stručnim savjetima, u izradi dokumenta.

Dokument se ne smije citirati.

Jedina informacija koju možete koristiti je podatak da je NSD izrađen kao konačan prijedlog dokumenta koji nije usvojen na Vladi RH.”

Ako je i moguće razumjeti da je ministarstvima nekom odredbom zapriječeno da naknadno komentiraju dokumente koje je Vlada odbacila, čini se najblaže rečeno neutemeljenim tretirati te dokumente kao državnu tajnu i zabranjivati institucijama i osobama koje su sudjelovale u nastanku takva dokumenta da o njemu javno raspravljaju, uključujući tu i njegovo citiranje. Naposljetku i zbog toga što bi svaka javna rasprava donijela neke nove ideje i poglede, omogućila nastanak kvalitetnijeg novog dokumenta. Posebno ako ovaj i nije bio odbačen zbog svog sadržaja, nego ponajprije zbog određenih formalno-proceduralnih razloga i svojevrsne borbe za moć među ministrima i ministarstvima.

No možemo ustvrditi da je čak i to pretjerano optimistično tumačenje. Naime, da je samo o tome riječ, neko drugo ministarstvo, primjerice Ministarstvo gospodarstva, već bi iniciralo to pitanje i Vlada bi mu povjerila izradu novog dokumenta. U međuvremenu se donose opsežni planovi za izlazak iz krize, najavljuje se niz antirecesijskih mjera itd., a o NSD-u ni riječi. Ne samo o strategiji kao dokumentu, već uopće o politikama razvoja tzv. kreativnih i/ili kulturnih industrija, uspostavljanju novog privrednog i razvojnog modela. Maksimum je imaginacije naših privrednih i ekonomskih stručnjaka, i vladinih i opozicijskih, organizacija klastera drvne industrije u kojima bi eventualno umjesto sirove drvne građe izvozili namještaj proizveden za inozemne naručitelje.

U međuvremenu je Vlada u travnju 2010. prezentirala Program gospodarskog oporavka u kojem se ističe da je globalna gospodarska kriza snažno utjecala na gospodarska kretanja u Republici Hrvatskoj pa vrijedi podsjetiti da je u 2009. godini:

bruto domaći proizvod bio za 5,8 posto niži nego u 2008. godini, spustivši se gotovo na razinu iz 2006. godine
industrijska proizvodnja smanjila se za 9,2 posto u odnosu na 2008. godinu
robni izvoz pao za više od 20 posto u odnosu na 2008. godinu
nezaposlenost porasla za 21,2 posto ili za 51.090 tisuća osoba (potkraj godine u odnosu na kraj 2008. godine)
vanjski dug unatoč slabijoj investicijskoj i osobnoj potrošnji dosegnuo 98,5 posto BDP-a potkraj 2009. te iznosi 44,6 mlrd eura ili 4,3 mlrd eura više nego potkraj 2008.
nelikvidnost i dalje raste i ugrožava opstojnost zdravih tvrtki itd.

Vlada je uočila i to da je svjetska kriza samo naglasila postojanje niza strukturnih slabosti među kojima ističe i “slabu konkurentnost hrvatskih proizvoda i usluga na inozemnom tržištu koja proizlazi iz njihove niske tehnološke razine.” Činjenica da se u među zacrtanim mjerama gospodarskog oporavka ne razmatra i dizajn kao razvojna strategija, čudi tim više što se u više navrata naglašava kako su za uspješnu transformaciju gospodarstva nužne značajne promjene sustava vrijednosti, shvaćanja, navika i ponašanja svih subjekata – države i javnog sektora, privatnih poduzeća i stanovništva (u čemu bi primjena dizajna uvelike mogla pomoći, pri čemu najmanje mislimo na propagandnu ulogu), te barata frazama o održivom rastu (praktično nezamislivom bez angažiranja dizajna), dok se komparativne prednosti nalaze isključivo u trivijalnim prirodno-geografskim datostima poput povoljnoga geografskog položaja, ugodne klime i lijepe prirode, znatnih zemljišnih i vodnih resursa, bogate i (navodno) očuvane kulturne baštine i izgrađene cestovne infrastrukture, dok “prilike koje dolaze” proizlaze isključivo iz članstva u NATO savezu i očekivanog ulaska u EU.

U čitavom prijedlogu novih mjera poticanje nove proizvodnje jedva se spominje, nije jasno kako se misli pojačati konkurentnost hrvatskih proizvoda (i kojih!?), kako podignuti tehnološku razinu privrede, a mjere su u prvome redu usmjerene na one fiskalne – rezanje budžeta, smanjenje izdataka javnog sektora i socijalizaciju raznih troškova (školstvo, zdravstvo, mirovinsko osiguranje…).

Jedan od autora, gospodin Škegro, tim povodom tvrdi da nam trebaju uspješna poduzeća, a ne industrija. Premda je to loše formulirao, u određenom aspektu ima i pravo – u ovako maloj zemlji nema smisla orijentirati se na velike sustave granske privrede – očito na područjima masovne tekstilne industrije (koja je gotovo u potpunosti bez riječi uništena), brodogradnje (koju se dobrim dijelom održava zbog socijalnog mira) i sl., ne možemo biti globalno konkurentni. Ali upravo je jedna od osnovnih ideja i ciljeva NSD-a bila ta da treba promijeniti koncepciju, naše shvaćanje što je industrija, kako naći svoj položaj na domaćem i globaliziranom tržištu. Države koje posljednjih godina bilježe najveće stope privrednog rasta, poput Kine, Južne Koreje, ujedno su i zemlje koje danas najviše ulažu u razvoj dizajna, otvaraju nove škole, pozivaju strane stručnjake, predavače… jer znaju da ni one dugoročno ne mogu održati svoj položaj privrednih i ekonomskih velesila na jeftinoj radnoj snazi koja jeftino proizvodi zapadnu robu i njezine jeftine kopije

Finska već desetljećima ističe dizajn kao efikasan način unapređenja domaće industrije i promocije njezinih dostignuća, ali i poboljšanja usluga javnog sektora. Kreativne industrije (među ostalima dizajn, film i izdavaštvo) najbrže su rastući gospodarski sektor u Danskoj, te zapošljavaju oko 15% radne snage. Kod nas takvi statistički podaci ne samo što ne postoje, nego ni ne mogu postojati jer u nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti dizajn uopće ne postoji kao kategorija (kao što su npr. arhitektura ili šumarstvo), pa ga tako ni HABOR nema u registru djelatnosti za koje daje kredit poduzetnicima i malim tvrtkama. Kako su onda tvrtke koje se de facto bave dizajnom registrirane pod različitim kategorijama – grafičke usluge, izdavaštvo, arhitektura … – ne može se realno odrediti koliki je stvaran ekonomski udio sektora dizajna u domaćoj privredi. Dizajn centar HGK pokrenuo je inicijativu da se to promijeni i nadamo se da će ovoga puta institucije promptno reagirati.

Vlada koja u svom vlastitom dokumentu tvrdi da je preduvjet za promjenu gospodarske slike Hrvatske promjena sustava vrijednosti po kojemu je društvo do sada dominantno funkcioniralo – sama ostaje unutar starog sustava vrijednosti, shvaćanja, navika i ponašanja.

Apsurdno je da se uz toliko veliki broj visokoobrazovanih, neskromno recimo i kvalitetnih, afirmiranih dizajnerica i dizajnera, dizajn na državnoj razini ne proglasi nacionalnim prioritetom te da se ne potiče na njegovu uporabu pri stvaranju novih proizvoda i usluga, u cjelokupnom društvenom polju, od javnih institucija i državne uprave do malog poduzetništva.

Nacionalna strategija ne smije svoditi dizajn samo na styling, a na račun inventivnosti, inovacije i razvoja, ni probleme kojima se dizajn bavi svoditi samo na proizvodnju predmeta i povećanje njihove konkurentnosti, zapostavljajući sve ono što nužno ne rezultira u materijalnom objektu industrijske proizvodnje, proizvodu namijenjenom komercijalnoj eksploataciji na globalnom tržištu, od inkluzivnog i interakcijskog do informacijskog dizajna. Ipak, područje kreativnih (kulturnih) industrija svakako je ono na kojem imamo najbolje šanse za uključivanje u svjetsko/globalizirano tršište. Teško možemo očekivati razvoj neke visokosofisticirane tehnološki napredne industrije, ali je lakše napraviti proboje na područjima kreativnosti, umjetnosti, dizajna, mode, razvoja softvera i aplikacija… Koncept “MADE IN CROATIA” (“Proizvedeno u Hrvatskoj”) ne treba u potpunosti odbaciti (posebno u svjetlu aktualne krize i teorija deglobalizacije), ali ga treba dopuniti i razviti konceptom “DESIGNED IN CROATIA” (“Dizajnirano u Hrvatskoj”). Dapače, razvoj proizvodnje u Hrvatskoj ima pravog smisla i opravdanja prvenstveno u sklopu, kao posljedica dizajniranja u Hrvatskoj. Hrvatski dizajneri i dizajnerice, u prvome redu grafički, ali i produkt/industrijski, pa i modni, često su već prepoznati u svijetu kvalitetom svojih rješenja. Taj se kulturni potencijal, nažalost, još uvijek rijetko pretvara u društveni i ekonomski kapital. I to je zadatak za buduće razdoblje jer će se sljedeća izložba, gotovo sigurno, već održavati u sasvim izmijenjenim uvjetima članstva u Europskoj uniji.

***

Ovo je samo jedno od poglavlja teksta o izložbama hrvatskog dizajna i uvjetima razvoja dizajnerske struke. Kako biste pročitali tekst u cijelosti pogledajte i ostala poglavlja:

Foto: Prizmić, Made in Croatia