Program nastaje u suradnji Fubar bijenala i Sound Art Laba, a ugošćuje američku organizaciju eksperimentalne medijske umjetnosti Signal Culture te njene suosnivače Jasona i Deboru Bernagozzi.

U nedjelju se održava suradnički audiovizualni performans u stvarnom vremenu Perfusion (u 17 sati) praćen kratkim razgovorom s umjetnicima, a u ponedjeljak (od 14 sati) otvara se klub MaMa svima koje zanimaju eksperimentalne (multi)medijske prakse, uz završno predstavljanje rada Signal Culture.

Signal Culture je neprofitna organizacija kojom upravljaju umjetnici_e, a koja potiče stvaranje novih djela, izgradnju zajednice i povezivanje s poviješću u području eksperimentalne medijske umjetnosti pružajući umjetnicima_ama, istraživači_ca_ma i inovatori_ca_ma rezidencije, resurse i izložbene mogućnosti.

Cjelokupni program odvija se na engleskom jeziku.

Više detalja pronađite ovdje.

Cilj ovog glitchLAB ciklusa koji je dio bijenalnog izdanja Fubar festivala, je prikupiti, iskušati i pohraniti slobodne softverske i skriptne alate koji su doprinijeli razvoju međunarodne glitch art scene. Tijekom rada polaznici_e će naučiti koristiti Git sustav i raznovrstan softver otvorenog koda, kritički sagledavati multimedijske infrastrukture te etiku raznih uporabnih licenci kao i mogućnosti restauracije zastarjelog softvera. Dodatni fokus stavljen je na projekte koji su znatno unaprijedili uvjete multimedijskog eksperimenta.

Sesije se održavaju do kraja 2026., svake posljednje subote u mjesecu od 14 do 16 sati, online. Za sudjelovanje u radionicama nije potrebno predznanje niti prethodna priprema. Sve radionice su besplatne i za sudjelovanje se nije potrebno registrirati.

Više detalja o radionici pronađite ovdje.

Ovaj niz fotografija, njihove “druge živote” i video snimku performansa, umjetnica je okupila i arhivirala, a 3D knjižnicu svojih radova predstavila je na panelu Mogućnosti za glitch, održanom u sklopu ovogodišnjeg Fubar festivala. U njenim zbirkama, osim fotografija, mogu se vidjeti pisma, knjige koje čita (poput Matters of Care Maríje Puig de la Bellacase) ili pak zbirke školjaka i zubala. Fubarov popodnevni panel o digitalnim arhivima, na kojem su, uz Menkman, izlagali Teuta Gatolin i Vedran Gligo, pokazao je da za ove glitch umjetnike_ce pojam “arhiv” podrazumijeva različite razine strukturiranosti i organizacije gradiva. U okviru jednodnevnog simpozija Lomljenje vremena, o arhivima digitalne umjetnosti u moderaciji Irene Borić, osim popodnevnog, održao se i jutarnji panel naziva Propitivanje infrastrukture. Na njemu se raspravljalo o načinima na koje umjetničke organizacije poput Rhizomea, koja vodi online arhiv digitalne umjetnosti ArtBase, Muzeja moderne umjetnosti u Ljubljani i briselskog Constanta, grade svoje digitalne arhive. 

Lozana Rossenova predstavila je rad s arhivima u kontekstu svoje suradnje s Rhizomeom, platformom koja od sredine 90-ih predstavlja, pohranjuje i izlaže radove digitalnih umjetnika_ca. Govoreći o istraživačkom radu na softverskoj infrastrukturi i promišljanju uloge (digitalnog) arhiva, Rossenova se oslonila na teorijski okvir koji donose publikacije Two Bits Christophera Kellyja, Sorting Things Out Susan Leigh Star i Geoffreyja C. Bowkera, te What’s The Use? Sare Ahmed. Ahmedino istraživanje bavi se, između ostalog, dostupnošću akademskog znanja široj javnosti te preprekama koje se pojavljuju u formalnim institucijama kroz zahtjeve za razumijevanjem i usvajanjem kodificiranog ponašanja. Ahmed polazi od tvrdnje da sama upotrebljivost stvara potrebu da neku stvar sačuvamo, odnosno izbjegnemo njen gubitak, a toj selekciji je mogće pristupiti iz različitih pozicija. Korisni arhivi u tom smislu nisu samo mjesta za pohranu, već i za čuvanje dijeljenog sjećanja. Na tom tragu, kako tvrdi Rossenova, u istraživanju arhiva ostaje velika praznina jer znanstvenici_e i stručnjaci_kinje uglavnom ne objavljuju neuspjele pokušaje i frustrirajuće procese rada na nekom problemu, već samo krajnji, uspješni rezultat. Potaknuta izostankom informacija o mnogobrojnim pokušajima implementiranja određenih rješenja unutar institucija, Rossenova objavljuje publikacije koje se bave aktualnim procesima u kojima se nalazi, otvarajući prostor za razmjenu znanja van zatvorenih akademskih krugova. 

O arhiviranju digitalne umjetnosti u regionalnom kontekstu govorio je Jaka Železnikar. Trenutno zaposlen u Muzeju moderne umjetnosti u Ljubljani, Železnikar je na panelu predstavio nevoljkost institucija da se hvataju u koštac s kontekstualizacijom i arhiviranjem digitalnih radova te vlastitu perspektivu koja proizlazi iz ručnog unosa u programiranju kakvim se on počeo baviti krajem 90-ih, uspoređujući ga s današnjim automatiziranim procesima. U kontekstu međunarodno zastupljenih praksi arhiviranja digitalne umjetnosti, Železnikar je istaknuo nedostatak sredstava i ustaljenih kodificiranih praksi u institucijama kao razloge za manjak posvećenosti slovenskih institucija. Kao pozitivan iskorak prema definiranju, usustavljanju i poboljšanju arhivskih praksi, Železnikar navodi seriju razgovora Discoursor koja se u njegovoj suorganizaciji održala 2023. godine u Muzeju moderne umjetnosti. Radi se o šest diskusija na temu očuvanja, obnove i prezentacije digitalne umjetnosti, održanih s ciljem definiranja, usustavljivanja i poboljšanja postojećih arhivskih praksi.

Osim insitucionaliziranog pristupa arhiviranju, na panelu je predstavljena i neformalnija praksa kakvu je u svom radu razvila neprofitna organizacija Constant. Osnovana 1997. godine, ova briselska organizacije djeluje u poljima slobodne programske podrške (free software), feminizma, roda, copylefta, znanstvene-fantastike i umreženog umjetničkog rada. Imane B.K. i Martino Morandi iz Constanta predstavili su njihov putujući server naziva Splinter, preko kojeg se publika mogla spojiti na stranicu i intervenirati u otvorenu radnu sesiju. Ovakve radne sesije podrazumijevaju suradnju više autora_ica (pod Free Art licencom), a služe razmjeni i/ili stvaranju sadržaja te nadograđivanju znanja bez obveze da dođu do konačnih rezultata. Splinter je imenovan prema petogodišnjem projektu akronima SPLINT, u okviru kojeg članovi_ce organizacije eksperimentiraju s pitanjem “što i kakve bi spekulativne, slobodne i intersekcionalne tehnologije mogle biti”. O tome smo više doznali u zineu Techno Disobedience koji je publika Fubara imala priliku razgledati u MaMi gdje se održao diskurzivni dio festivala. 

Paneli Propitivanje infrastrukture i Mogućnosti za glitch predstavili su raznolike pristupe arhiviranju digitalne umjetnosti, uključujući rad umjetnika_ca, programera_ki i drugih stručnjaka_inja. Kroz ove diskusije istaknuta je kompleksnost rada s digitalnim arhivima, pri čemu su mapirane razne prepreke, poput nedostatka financijskih sredstava, infrastrukturnih ograničenja te izazova koje postavljaju vremenski zahtjevi ovakvih projekata. Sudionici_e razgovora istovremeno su proširili_e raspravu o važnosti otvorenog pristupa, kolektivnog rada i dijeljenja znanja, naglašavajući da arhivi ne bi trebali biti zatvoreni unutar formalnih institucija, već dostupni širem spektru korisnika_ca. Oslanjajući se na ideje suradničkih infrastruktura, diskurzivni program Fubar festivala otvorio je niz pitanja o odgovornosti i sudjelovanju u korporativnim tehnološkim strukturama, potencijalna rješenja, književne reference i donio nadu da u pukotinama postojećih, možemo otvarati nova znanja i svjetove. 

Umjetnica će na predavanju predstaviti svoje umjetničke radove koji tematiziraju rod kroz prizmu trans iskustva. Osvrnut će se pritom na uporabu glitch digitalnih alata kao alkemijskog procesa koji joj omogućuje istraživanje transtijela i dekonstrukciju normativnih umjetničkih praksi i načina postojanja. 

Razgovor možete besplatno pratiti putem virtualne platforme.

Indigo Woolfrey je trans, neurodivergentni glitch i umjetnik_ca digitalnih medija. Njihovi/njezini radovi pokrivaju mnoge teme, ali se fokusiraju na rod kroz prizmu trans iskustva. Rodni nekomformizam i glitch nude im/joj skepticizam prema globalnim sistemima i navode ih/ju na dekonstrukciju normativnih načina postojanja i umjetničke prakse.

Njihova/njezina umjetnost nastaje pod utjecajem Iana Keavenyja i njegovog bavljenja sa inkluzijom u glitchu, Marka Klinka i njegovog glitchinga 3D objekata, Ras Alhaguea i njihovih tjelesnih intervencija te fenomena Queer Ecology. Woolfrey u radu koristi alkemiju kao metaforu za tranziciju.

Više detalja o programu možete pronaći ovdje.

Usmjerena na demonologiju, nadrealizam, melankoliju i vampirstvo, Brnardić će predstaviti radove kojima “raspliće i secira klupko svojih emocionalnih turbulencija i ambivalencija kroz ekstravagantna, ekstremna i distorzirana stanja tijela, gdje erotskim jezikom i jezikom transgresije ekstrahira i izvlači na površinu bol i emocionalna previranja koja pretvara u metaforične egzotične biljke kroz halucinantan imaginarij.”

Koristeći tehnike kolaža, glitcha, gifova i videa Brnardić analizira neurodivergentnost, disocijativna komadanja i rubna psihička stanja u kontekstu društva spektakla, a “glumice iz starih holivudskih filmova pretvara u lijepe monstrume i digitalne svećenice onostranog. Prikazane orgije slave seksualnost, ali i uzajamno općenje neidentificiranih vrsta, napučene makabričnim motivima kao što su kosturi i vampiri, gotičke spodobe, ali koji tu postaju nešto što ima kričavu, neonsku krv i duh.”

Petra Brnardić rođena je 1978. u Zagrebu. Godine 2004. diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Miroslava Šuteja. Bavi se slikarstvom, crtežom, fotografijom, kolažem, instalacijom, animacijom, multimedijom i ostalim vidovima vizualnih umjetnosti.

Više informacija o izložbi možete pronaći ovdje, a više njenih radova ovdje.

“Naučit ćemo osnove analognog videa, što je kompozitni video signal, kako izgleda i kako ga modificirati. Rastavit ćemo jedan video mikser (Panasonic AVE-3) i pažljivo istraživati što se događa ako spojimo neke sklopove i čipove koji ne bi trebali biti spojeni (zanimljivi glitch efekti!). Koristit ćemo tehnike manipulacije analognog i digitalnog signala pomoću CV signala (control voltage iz MIDI sekvencera) i audio signala (glazbe). Pozabavit ćemo se i video feedbackom te kombiniranjem animiranih grafika s računala s analognim videom”, stoji u Radioninoj najavi.

Radionica je besplatna i nije potrebno predznanje u elektronici. Prijave su otvorene do srijede, 24. siječnja putem online obrasca.

Sljedeće Fauxbar događanje odvija se u subotu 7. listopada, od 12 do 14h na videokonferencijskoj poveznici. Sesija naziva Poveznice sonifikacije s povijesnom i suvremenom fotografijom razgovor je o situiranju glitcha u fotografskom kontekstu, sonifikaciji kroz pokušaje i pogreške korištenjem alata Audacity, razvijanju narativa/projekta s glitch umjetnošću, te o postojećim metodama izlaganja zvučnih, video i fotografskih radova. Autor će se osvrnuti i na detaljniji pregled vlastitog procesa pretvaranja fotografije u glitch umjetnost, te planove za razvoj daljnjih radova.

Prijava za sudjelovanje nije potrebna; događanje je otvoreno svima zainteresiranima. Više o događanju, programu i načinima sudjelovanja dostupno je na web stranici festivala.

Umjetnička praksa Caleba Dalyja bavi se fotografskim i video medijem, fokusirajući se na ideje krajolika kao društveno i kulturalno konstruirane forme. Eksperimentira sa različitim oblicima glitch art umjetnosti posljednje 3 godine, koristeći tehnike poput sonifikacije i data-bendinga kako bi producirao nove post-futurističke vizualne krajolike. Kombinirajući sliku i zvuk u simbiotskoj vezi, njegova je namjera oformiti nove oblike auditivnog i okularnog iskustva kod gledatelja. Završio je preddiplomski studij fotografije.

Treće Fauxbar događanje odvija se u subotu, 12. kolovoza, od 16 do 17 sati na videokonferencijskoj poveznici. Raspravljat će se o pojavnosti jezičnih modela za generativnu umjetnost i njihovom doprinos glitch umjetnosti. Korištenjem popularnih AI generatora slika istražit ćemo predvidljive i zanimljive distorzije u svrhu stvaranja umjetnosti u domeni greške. Na događanju gostuje umjetnik Thomas Richards.

Thomas Richards je samouki umjetnik baziran u New York-u. Njegov umjetnički put počinje digitalnom crno-bijelom i koncertnom fotografijom, razvija se unošenjem grešaka u digitalne objekte a trenutno je usredotočen na elektroničku video opremu prilagođenog sklopa u svrhu stvaranja analognih grešaka. U svojim kompozicijama koristi i generativne tehnologije koje ispituju tehnološke, perceptivne i izražajne granice.

Dvosatni termini se odvijaju svake prve subote u mjesecu, simultano online i u prostoru net.kulturnog kluba MaMa, a prema rasporedu dostupnom ovdje.

Za sudjelovanje nije potrebno prethodno iskustvo već samo malo strpljenja i znatiželje te osobno računalo s mrežnom vezom. Radni jezici su hrvatski i engleski.

Umjetnost glitcha početkom dvijetisućitih godina bila je nepoznat i radikalan fenomen, kao i jedan od prvih stilskih sustava distinktivnih za digitalna vizualna djela najčešće posredovana internetom, koji se otprilike tada počeo rapidno širiti do masovne razine na kojoj se danas prostire. Dan-danas, razgranata glitch-estetika jedan je od “nosećih zidova” suvremene digitalne umjetnosti ― ona ima svoje klišeje i svoje idiosinkrazije, svoje prepoznatljive predstavnike i avangardne iznimke, svoje izložbe i festivale, a dakako i svoju publiku. Premda se principijelno distribuira putem interneta i posjeduje svojevrsni anacionalni karakter zahvaljujući autentičnoj kozmopolitskoj komunikaciji među sudionicima tog segmenta online umjetničke scene, u posljednjih nekoliko godina svejedno možemo govoriti o zajednici hrvatskih i regionalnih umjetnika/ica glitcha. Zbog toga su lokalna nastojanja i ostvarenja u tom području otpočetka suštinski umrežena u globalne tokove glitchevanja; no prije nego što se pozabavimo s kratkim uvidom u lokalna zbivanja definirat ćemo sam pojam glitcha i njegov doseg.

Dakle, što je to glitch? Kakva je konkretno njegova veza s informatičkim sustavima i internetom? Adekvatan prijevod riječi glitch na hrvatski jezik još uvijek ne postoji, iako bismo se mogli igrati s literarnim izrazima kao što je trzaj ili pak slengom poput črčkanja i črčkarija, a da se ne približimo dovoljno istinskom značenju tog pojma. Najjednostavnije rečeno, glitch se definira kao kratkotrajna pogreška u sustavu koja automatski ispravlja samu sebe, pa ju je zato teško utvrditi. Termin se najčešće koristi upravo u programiranju i računarskoj znanosti kako bi se opisale svakodnevne pogreške do kojih dolazi tijekom protoka informacija u kompjuterskim operativnim sustavima. Prema nekim izvorima, riječ potječe od njemačke riječi glitschen (iskliznuće, iskliznuti, kliznuti…), koja opet možda potječe od riječi iz jidiša – gletshn, otprilike istog značenja. Kako bilo, pojam nije stariji od otprilike pola stoljeća, a prvi put je neslužbeno definiran u magazinu Time 1965. godine, kao “vanzemaljska riječ za iritantni poremećaj”. Čini se da se upotreba riječi glitch proširila tijekom ubrzavanja svemirske utrke između Amerikanaca i Sovjeta pedesetih godina, kad su ju raketni inženjeri koristili kako bi označili manje pogreške ili oštećenja u hardveru letjelica, koje je bilo gotovo nemoguće točno prepoznati. Stručnije rečeno, glitchevi u elektronici su neplanirani segmenti prijenosa podataka do kojih dolazi prije nego što elektronski signali (koji prenose informacije) dosegnu svoje željene vrijednosti. Ukratko, riječ je o kratkotrajnim elektroničkim impulsima koji proizlaze iz pogrešaka u kodiranju ili dizajniranju sučelja, prisutnih u praktički svim danas poznatim operativnim sustavima.

No, baš kao što su pojave koje su nekoć bile percipirane kao “greške” u tisku ili sviranju i reprodukciji glazbe postupno poprimile vlastite estetske i semantičke vrijednosti, tako je i glitch u računarstvu i vizualnoj umjetnosti s vremenom zadobio pozitivne konotacije. Štoviše, umjetnice i umjetnici u fenomenu glitcha prepoznali su interesantno sredstvo manipulacije digitalnim medijima te izvrtanja standardnih principa njihovog funkcioniranja. Činjenica da su danas i računalni amateri sposobni više ili manje utjecati na kvalitetu i kvantitetu protoka informacija u hardveru i softveru koji rabe, ohrabruje ih da digitalnu tehnologiju koriste uradi-sam metodama koje odstupaju od općeprihvaćenih ili poželjnih načina rukovanja njome, ali predstavljaju čin emancipacije spram utvrđenih kodova informatičke komunikacije. Bilo da umjetnici/e namjerno oštećuju kod softvera ili pak fizički izmjenjuju hardver kako bi dobili nepredvidive efekte, rezultati do kojih dolaze nikad se ne mogu u potpunosti predvidjeti. U teorijskom smislu, današnji umjetnici i umjetnice glitcha pozivaju se na postulate neoavangardnih pokreta prošlog stoljeća poput fluksusa, čije samo ime (od latinski flux – tok) implicira poremećaj u protoku informacija, vrijednosti i ideologija. U svijetu gdje je apsolutna sloboda informiranja deklarativni prioritet, takvi poremećaji, tj. glitchevi, poprimaju uzbudljivo političko značenje u vidu otpora uobičajenim medijima i metodama komuniciranja. Uzevši u obzir još jednu očitu činjenicu, a ta je da se radovi glitch-umjetnika i umjetnica najčešće distribuiraju (društvenim) mrežama čija je struktura u najvećoj mjeri unaprijed zadana, oni svejedno predstavljaju malene odmake koji nas potiču da razmišljamo o pozadinama sustava funkcioniranja tih informativnih kanala.

Budući da su materijalni i virtualni svjetovi koji nas okružuju sve više isprepleteni, ali još uvijek ne istovjetni i ravnopravni (premda je njihov simultani razvoj sve složeniji, digitalno je u principu i dalje nadgradnja analogne, industrijske baze, a internetom se trenutno koristi tek 40 posto svjetske populacije), najinspirativniji glitchevi iliti pomaci u percepciji zbivaju se uslijed njihovog međusobnog pretakanja. Primjerice, kad se umjetnički radovi izvorno proizvedeni digitalnim alatima i predstavljeni na internetu izlažu u uobičajenoj, posve opipljivoj galeriji. Tako se u zagrebačkom Autonomnom kulturnom centru Medika prošle godine prvi put održao lokalno-globalni festival glitch-umjetnosti, Fu:bar/expo, u organizaciji platformi Format © i Hacklab01, čiji su spiritus movens umjetnici i hakeri Dina Karadžić i Vedran Gligo, inače ključni promotori glitch-estetike na regionalnoj sceni, kao i hakiranja digitalnih i analognih alata kojima se koriste u proizvodnji. Ovogodišnje izdanje festivala održalo se od 19. do 23. rujna, s programom koji je uključivao izložbu u Galeriji Siva, radionice, predavanja te glazbene i audiovizualne performanse. U nastavku ćemo se koncentrirati na izložbu kao povod promišljanju izrazito inspirativnih aspekata umjetnosti glitcha.

Ne samo u ovom slučaju, nego i inače kad je riječ o postavima internetske i digitalne umjetnosti u galerijskim “bijelim kockama” (što Galerija Siva u AKC-u Medika doslovno jest po svom izgledu i obliku), sveukupni ambijent i atmosfera izložbe najčešće su važniji od dojmova koje potiču pojedini radovi ― dakle, cjelina bi trebala biti više od zbira svojih dijelova. To je stoga što promatranje i razumijevanje internet-umjetnosti u njenom domicilnom okruženju funkcionira potpuno drugačije nego kad se s njom susrećemo u galeriji. Dok smo pred ekranima kompjutera, tableta ili smartphonea htjeli-ne htjeli prisiljeni suočavati se s više nizova podataka odjednom, pokušavajući ih sve paralelno iščitavati (neovisno o tome osvještavamo li proces ili ne), k tome poneseni prividom da smo slobodni izabrati što želimo gledati i kad, galerijski postav usporava našu percepciju i pokušava dosljedno strukturirati njezin tijek. Mekluanovski rečeno, medij interneta gotovo isijava toplinu (zato i jest tako nezadrživo privlačan), dok izložbe navodno emaniraju hladnoću i gaje kontemplativni, meditativni karakter. U trenucima kad se ove kvalitete pretaču jedna u drugu, stvari postaju posebno napete.

Za ilustraciju rečenog može poslužiti jedan vidljivi nesrazmjer ― naime, na festivalskoj izložbi u jedva trideset četvornih metara prostora izlagalo je nekoliko desetaka autora i autorica sa svih strana svijeta, a njihovi radovi bili su prezentirani u formama slideshow projekcija i videa, ali i ispisa digitalnih grafika. S obzirom da je hijerarhija postava izložbe dakako bila horizontalna, a svi radovi ponajviše tretirani kao jednakovrijedni, bilo bi nezahvalno u toj sveobuhvatnosti isticati pojedina imena nauštrb drugih (zainteresirani na web-stranici festivala ionako mogu pronaći popis svih izlagača/ica s linkovima na njihove portfelje), s mogućim izuzetkom hrvatskog dua Schwestern Sisters (Tee i Marte Stražičić) i Amerikanca Petera Christensena, čiji je zajednički video rad ipak dominirao jednim zidom galerije (a trojac je na otvorenju izveo i kratak performans). Svejedno, Galerijom Sivom istinski je vladao ambijent u kojem su se slike i zvukovi neprekidno slijevali u svijest ovog promatrača, sve dok naposljetku nije shvatio da nema smisla koncentrirati se isključivo na određene podražaje umjesto prepuštanja svima ponaosob. Stvorena situacija bila je poticajna za suptilno pecanje veza i lomova između ovakve i online prezentacije glitch-umjetnosti. Zaključak koji se polako pojavljivao glasio je da je njihova diskrepancija najplodonosnija upravo onda kad neizbježni paradoks izlaganja digitalnog u analognom poprima obrise poremećaja u realnom trajanju postava ― postajući i sam glitch u vremenu i prostoru. Iako zvuči nategnuto, ova pojava tad se mogla gotovo fizički osjetiti, podsjećajući me da nisu bez vraga predviđanja evolucije interneta koja najavljuju izravno umrežavanje svih materijalnih predmeta (itekako spekulativna, no i neodoljiva premisa koncepta Internet of Things).

U doba kada daljnjom komercijalizacijom i “kolektivizacijom” interneta gubi nevinost i njime procesuirana i proizvedena umjetnost, možemo se zapitati postoji li opasnost da njezina zanesena vjera u mogućnosti digitalne tehnologije skrene u smjeru benignog, ali svejedno štetnog Skyneta ― samoregulirajućeg sustava koji će stvarati osjetilne senzacije lišene provokativnosti i političnosti. Mada se svakako lako prepustiti senzualnosti najprimamljivijih audiovizualnih iskustava koje internet nudi, ne bismo trebali zaboraviti da je baza koja nam to omogućava još uvijek itekako materijalna i neraskidivo povezana s izgrađenim okolišem koji nas okružuje. On se pak s prirodnim nalazi u sve kompleksnijoj korelaciji, istodobno vrlo uznemirujućoj i jasno upozoravajućoj.