Radionicu će voditi student Muzičke akademije u Zagrebu, Lovro Baričević, a polaznici_e će raditi na vještinama skupnog muziciranja i stvaranju improvizacijskih glazbenih djela. Fokus je na razvoju unutarnjeg sluha, međusobnog slušanja, kreativnosti i improvizacije koje će sudionici_e isprobavati u raznim glazbenim žanrovima.

Radionica se provodi u okviru projekta Klubovi kreativnosti – nova snaga zajednice koji je financiran sredstvima Europske unije i u potpunosti je besplatna.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Gosti su pozvani da ponesu svoje instrumente i pridruže se zabavi. Tehničari će osigurati osnovne elemente, kao što su bubnjevi, snare, pedale, neke činele, gitare i bas pojačalo (glazbenici moraju ponijeti svoje palice). Svaki Open Jam Session je jedinstven i neponovljiv, s potencijalom za rađanje novih bendova i glazbenih suradnji.

Po dolasku, dočekat će vas piće dobrodošlice. Jedino pravilo je poštivati druge glazbenike i pustiti druge da sviraju. Ulaz je besplatan!

U zagrebačkoj Močvari, u sklopu Muzičkog Biennalea Zagreb, održan je koncert pod nazivom Improvizacija slovenske skladateljice i pijanistice Kaje Draksler. Očekujući klasičan jazz koncert temeljen na dobro nam poznatim improvizacijama, iznenađujuće je bilo čuti ono što je umjetnica publici zapravo ponudila.

Koncert je počeo akordičkim progresijima klasične jazz harmonije koji su se vrlo brzo razvili u manirima skladateljskih pravaca druge polovine 20. stoljeća. Ovdje se pritom misli na serijalnu tehniku, minimalizam i mikropolifoniju. Draksler je na izvedbi imala zapisane izračunate serije tonova prema kojima je dalje izgradila čitav događaj. Već tu sam zaključila: “Okej, ona točno zna što radi.” Trenutak koji me nagnao na to da ovaj koncert povežem s glazbom prošloga stoljeća je i zvuk crkvenih zvona, koji je skladateljica pustila preko prijenosnog računala i njime se poslužila kao pomagalom za svoj instrument tijekom koncerta. To korištenje svih resursa koje sadašnji trenutak nudi na pozornici ili oko nje manire su skladatelja poput Karlheinza Stockhausena i Johna Cagea. 

Slušajući dalje koncert stekla sam dojam skladanja na samom mjestu izvedbe, što improvizacija zapravo i jest. Međutim, ono što želim reći je da je pijanistica prepariranjem klavira na pozornici konstantno iskušavala granice instrumenta i stvarala glazbu s obzirom na to što je u danom trenutku postigla. U jednom je trenutku klavir zazvučao kao pisaći stroj stopljen s mnoštvom tonova. Je li nas možda skladateljica ovdje imala namjeru vratiti u prošlo vrijeme, kada su pisaći strojevi bili svakodnevica, ostaje na svakom pojedincu iz publike da zaključi. Na kraju krajeva, vjerojatno je taj trenutak svakog podsjetio na neki drugi, njemu bliskiji zvuk. Upravo u tome i jest čar ovakvog glazbenog događaja, otvaranje mogućnosti da svatko na kraju ponese sa sobom ono što mu odgovara. 

Osim dosad spomenutim tehnikama, skladateljica se poslužila i akordičkim progresijama tipičnima za pop glazbu, iznad kojih je svirala plesne jazz melodije. Spajanje “nespojivog” sve više susrećemo u danas popularnim žanrovima pa su tako nastali spojevi jazza i sevdaha, rocka i narodnih melodija… Sjetimo se grupe Mostar Sevdah Reunion i njezine izvedbe bosanskog tradicijskog napjeva Vranjanka, u kojoj jazz proizlazi iz onoga što je tradicijom sevdaha već zadano. Upravo je tako i Kaja Draksler proizvela svoje jazz improvizacije uzimajući u obzir ono što je uzela kao podlogu! 

Dalje nas je umjetnica svojim prepariranjem klavira odvela u svijet ambijentalne glazbe, u kojem je miješanjem mnoštva različitih zvukova u meni potaknula slike kapljica kiše koje prerastaju u pljusak, zatim u nevrijeme nakon kojeg slijedi povratak u kapljice. Postići osjećaj nekog ambijenta samo s jednim instrumentom danas nije učestala praksa. Ipak bi bilo lakše kapljice dočarati flautama, oluju gudačima, a grmljavinu limenim puhačima. Međutim, čini se da Draksler nije tog mišljenja. 

Koliko segmenata različitih, pa čak i oprečnih, glazbenih tekovina u jednoj izvedbi! Mogućnost ove improvizacije da bude sagledana iz konteksta glazbenih manira 20. stoljeća, prepariranog klavira, usporedbe s danas popularnim spojevima žanrova, te na kraju ambijentalne glazbe, karakteristika je kvalitetnog inovativnog djela. Ona je svojom kompozicijom u meni otvorila mnoga pitanja, a sasvim sam sigurna da ni ostatak publike nije ostao ravnodušan. 

Tekst je nastao u sklopu radionice glazbene kritike koja se održala u suradnji Kurziva i Muzičkog biennalea Zagreb. Program je nastao uz potporu Ministarstva kulture i medija te Grada Zagreba.

Eksperimentalna glazba specifična je po tome što se ne drži samo jednog žanra ili vrste glazbe, kao i zato što nerijetko izaziva strah samim korištenjem riječi “eksperimentalno”. Često se bojimo da ju ne razumijemo ili da ju moramo razumjeti da bi ju shvatili, međutim promijenimo li perspektivu i krenemo li ju shvaćati kao puku igru i eksperimentiranje sa zvukom, više nam neće biti strana. Nisam glazbeni ekspert, a kamoli ekspert za eksperimentalnu glazbu, ali možda je upravo jedan takav tekst potreban da vam približi tu strašnu eksperimentalnu glazbu. 

CRI Orchestra (Croatian Improvisers Orchestra) je u sklopu festivala Sounded Bodies 7. studenog nastupao u Zagrebačkom plesnom centru. Radi se o projektu koji okuplja dvadesetak afirmiranih hrvatskih glazbenika koji između ostalog djeluju i na polju eksperimentalne i improvizacijske glazbe, a među njima su Maja Rivić, Tena Novak, Luka Žužić, Igor Pavlica, Mak Murtić, Leo Beslać, Neven Radaković i mnogi drugi. Sve su to iskusni profesionalni glazbenici koje smo navikli gledati u klasičnim i dobro poznatim okvirima glazbene scene. Nasuprot tome, CRI Orchestra je nešto na što nismo navikli, a s čime vam preporučujem da se upoznate. Taj projekt opisala bih kao alter-ego svih ovih glazbenika, kao nešto što rade u svoje slobodno vrijeme daleko od konvencija mainstream glazbe i scene kakvu znamo. Svoje polazište nalaze u eksperimentalnim, konceptualnim i game-play kompozicijama i pritom koriste soundpainting, multidisciplinarnu umjetničku praksu u kojoj dirigent ili skladatelj gestama i znakovima komunicira s ansamblom izvođača.

Soundpainting je znakovni jezik za skladanje u realnom vremenu namijenjen glazbenicima, glumcima, plesačima i vizualnim umjetnicima. Walter Thomson ga je koncipirao 1974. godine i razvija se do dan-danas. Tijekom ove izvedbe izmijenila su se četiri dirigenta soundpaintera koji nisu imali dirigentske štapiće. Originalni dirigent CRI Orchestra inače je Neven Radaković koji ovom prilikom nije bio prisutan, ali zato su se ostali članovi ansambla okušali u ulozi dirigenta. Jedan po jedan stali su pred ansambl i, umjesto dirigentskim štapićem, pokretima rukama i tijela pokazivali su koji će instrumenti i kako započeti kompoziciju, pa vam tako u jednom trenutku prestaje biti jasno jeste li na koncertu, predstavi ili performansu, a zapravo gledate i slušate sve to u jednom.

Geste soundpainting jezika kreću se u četiri smjera – tko, što, kako i kada – međutim neke od njih ukazuju na određene stilove, žanrove, improvizacije, discipline i instrumente, pa smo tako u ZPC-u čuli malo groove funka i malo bossa nove, nježne harmonije, razne solaže i kreket žaba, a sve je to ovisilo o dirigentu koji u realnom vremenu sklada harmoniju. 

Ono što eksperimentalnu i improvizacijsku glazbu čini takvom kakva jest je to što postoje nekakve početne postavke, a sve ostalo što se dogodi – dogodi se. Tako se dogodio i konačan nestanak granica. Osim fenomenalne glazbe koja se ispreplitala sa shizofrenim momentima, granice pozornice i publike su potpuno nestale. Nastup CRI Orchestra mora se gledati i slušati otvorenih očiju i ušiju. Ako ih pažljivo slušate, ulovit ćete val divnih i divljih frekvencija, a ako ih pažljivo gledate, s vremenom ćete primijetiti zaigranost i osmjehe na licima članova ansambla i doživjet ćete njihov “gušt” u izvedbi. Primijetit ćete njihove interne šale i pošalice koje se u tom momentu uopće ne doimaju internima, već i publika postaje dio njih. 

Eksperimentalna scena je u Hrvatskoj prisutna već duže vrijeme, no nikada nije bila razvikana na sva zvona. Ne možete ju čuti bilo gdje i bilo kada, ali zato čujte i počujte CRI Orchestra koji je izašao potpuno van okvira i donio nešto novo i nepredvidivo u monotoniju glazbene svakidašnjice, a da biste to primijetitili i doživjeli, ne morate biti glazbeni eksperti.