Iz predgovora kustosice Jasmine Šarić: “Put ka kući (paralelno i sebi) prikazan je kroz izložbu sastavljenu od nekoliko međusobno povezanih elemenata, a hodom iz prostorije u prostoriju umjetnica ih povezuje i nadograđuje u priču. Okosnica projekta Divlji orah ručno je izrađena umjetnička knjiga, s tekstom scenarija za kratki eksperimentalni film, skicama i fotografijama. Predmeti koji se nalaze u kuglama pronađeni tijekom terenskog istraživanja na selu, a predstavljaju svojevrsne memorabilije: kamen, ovčje runo (vuna), kokošje jaje, češalj njene pokojne bake i njena figurica Sv. Marije. Za svaki objekt vezana je jedna priča ispričana u scenariju u umjetničkoj knjizi, a za pojedine predmete i određene tradicije: za češalj to je tradicija pletenja pletenica, a za vunu tradicija pletenja sukna. Kugle, osim što daju osjećaj eteričnosti, nadovezuju na simboliku kruga koji se često nalazi u rezbarijama na drvenim predmetima koje su žene posjedovale; kao što je preslica, te ima apotropejsku moć – štiti ženu i simbolizira životne cikluse. Veliki simbol na podu galerije prenesen je upravo s pronađene bakine preslice. Način na koji umjetnica gradi taj simbol preuzima iz elemenata drevne gradnje – prvo traži centar, pa polovine, pa četvrtine, pa osmine, pretpostavljajući takav način urezivanja simbola u drvo. Ritualni, meditativni moment pojačan je zvučnom instalacijom koja dominira izložbom. U njoj glasovi pet žena iz njenog bliskog okruženja čitaju poeziju popraćenu ritmičnim udarcima bubnja. Svaki od glasova predstavlja jedan od motiva – zemlju, zrak, vodu, vatru i drvo, koji manifestiraju transgeneracijsko žensko iskustvo. Upuštanje u rad s tekstom nova je stepenica u nadogradnji ovog projekta kojeg umjetnica otvara daljnjem procesu, a sama priroda divljeg oraha interpretacijski je dihotomna. S jedne strane, zbog teškog iskorjenjivanja može se promatrati kao metafora tradicionalnog patrijarhalnog sustava. No zbog načina odnosa prema njemu, i kao metafora žene i njezine prilagodljivosti i otpornosti u surovom okruženju, pri čemu ono “ja sam drvo” još jače odzvanja, slavi žensku upornost, otpor i nadu u ozdravljenje.

Ivanin projekt priča je o kulturnom nasljeđu, koju je razvila na Institutu Art in Context na Umjetničkoj akademiji sveučilišta u Berlinu i gradila istraživanjem u suradnji sa splitskim Etnografskim muzejem te Etno-eko selom Škopljanci. Također, provela je i terensko istraživanje pri čemu je intervjuirala neke od stanovnica ovog naselja. Ambijentalna zvučna instalacija stoga je satkana od elemenata lokalnog folklora i prožeta snažnim, osobnim ženskim pričama. Shvaćajući da u sebi nosi transgeneracijsku memoriju svojih ženskih predaka, umjetnica i sama preuzima ulogu pripovjedačice. U konačnici, to nije samo potraga za vlastitim identitetom, nego i priča o ženama Dalmatinske zagore te njihovim životima unutar patrijarhalnog okruženja, kao i poslovima koje su radile i na taj način pridonosile zajednici, štoviše, bile krucijalne u njoj.”