Audioart povezuje umjetnike koji stvaraju u području eksperimentalne i improvizirane glazbe, audiovizualnih instalacija i performansa, soundarta i field recordinga. Audioart nastaje u produkciji udruge Kulturban, a umjetnički je voditelj Alen Sinkauz. Nastao je 2010. godine potaknut prijateljstvom s Marekom Choloniewskim, koji je ranih 90-ih pokrenuo Audio Art Festival u Krakowu.

Prvi festivalski dan, utorak, 27. kolovoza, održat će se u Galeriji Novo i uključuje audiovizualni performans u izvedbi umjetničkog dvojca pod nazivom CO2 – Nikoline Pristaš i Gorana Sergeja Pristaša – kroz ovu formaciju spomenuti umjetnici djeluju kroz niz susreta i stjecaja s umjetnicima, stručnjacima i studentima koji se mogu i ne moraju dogoditi, čija skretanja mogu, ali i ne moraju generirati niz novih susreta i odnosa između umjetnosti, tijela i klime.

Drugi festivalski dan u srijedu, 28. kolovoza u Rojc donosi dvije izvedbe: Long Throw, zvučni performans u izvedbi umjetnika Anthee Caddy, Miodraga Gladovića i Gideona Kiersa te Mutes Alive u izvedbi umjetnika Pierrea Bastiena.

Treći festivalski dan (četvrtak, 29. kolovoza) donosi izvedbe umjetnika Mariam Rezaei, Davora Gazdea i dvojca Packmessa & Kiersa. Audioart završava u petak, 30. kolovoza u Rojcu, uz nastupe umjetničkog dvojca Les Marquises te trojca Hautzinger, Schneidewind i König.

Više informacija potražite na web stranici i društvenim mrežama festivala.

O izvedbi Neodredivo pitanje možete čitati u Kulturpunktovoj kritici koju potpisuje Diana Meheik.

Dosad najbogatiji zvučni program Touch Me festivala naslanja se na centralnu festivalsku temu, ali funkcionira i kao samostalno izvedbeno i istraživačko polje. Kao rezultat suradnje deset umreženih kulturnih institucija u sklopu projekta Re-Imagine Europe, dio je programa praizveden na amsterdamskom Sonic Acts festivalu, a zbog svoje se izražene mogućnosti rekontekstualizacije, dijelom proizašle iz umjetničko-znanstvene metodologije u kojoj operira većina radova, kao i srodnog istraživačkog fokusa, uklopio i u koncepciju Touch Me festivala. Kroz tri dana performansa posvećenih prostorno-zvučnim eksperimentima, intervencijama i biofizičkoj glazbi, predstavljeni su radovi umjetnika_ca na razmeđu eksperimentalne glazbe, sound arta, performansa i znanstvenog istraživanja. Specifični uvjeti realizacije programa pružili su dodatnu eksperimentalnu dimenziju već ionako izazovnim radovima. Zbog epidemioloških mjera sve su se izvedbe odvijale na parkiralištu Hale V Tehničkog muzeja, što je povećalo mogućnost nepredvidljivih ishoda i slučajnosti, a u nekim su slučajevima datosti otvorenog prostora gotovo potpuno izmijenile tijek i dojam performansa.

Prvu je večer obilježila višekanalna elektronika koja je kroz potpuno različite estetike, rakurse i stupnjeve intenziteta propitivala mogućnosti i limitacije koncepta stvaralačke slobode i njena značenja. Kompleksni sound system omogućavao je prostornu difuziju zvuka u ograničenom dometu relativno malog i jasno obilježenog sjedećeg prostora, što je automatski izmijenilo standardni doživljaj (glazbenih) izvedbi i stvorilo multidimenzionalnu osviještenost zvuka, potencijalno prizivajući gotovo sinestezijska samostalna slušanja elekroakustičkih ostvarenja.

Zanimljiv i dobro promišljen performans Miodraga Gladovića i Gideona Kiersa kao da je postupno uvodio publiku u novu iskustvenu, meditativnu domenu slušanja, proces osvještavanja suptilnih zvučnih oscilacija i njihova lociranja – u prostoru, na razini vlastitih osjetila i u konačnici vlastitog tijela. Izvedbu su započeli singularnim zvučnim elementima koji su se granali u dinamičnu, često psihodeličnu kompoziciju s finim balansom između oštrih, visokofrekventnih i uznemirujućih zvukova te onih razigranih ili pak plastičnih, dajući vrlo efektan pregled mogućnosti ozvučenja.

S druge strane, On A Psychedelic Becoming Huga Esquince zauzima decidirano filozofski pristup i gradi disruptivne atmosfere na nelagodi i ranjivosti hipersenzorne osjetljivosti koliko i nepredvidljivosti kontekstualnih i lokacijskih specifičnosti. Bazirana na recentnoj knjizi Recursivity and Contingency kineskog filozofa Yuka Huia, Esquincina intervencija ispituje narav kontingentnosti i njenu nužnost za rekurzivne procese u domeni zvuka i kroz proces nastanka umjetničkog djela, što se na razini same izvedbe pretače u napetost i dinamiku između umjetnika i algoritma. Performans je zahtijevao i svojevrstan angažman publike u vidu čitanja poprilično kompleksnog teksta dostupnog online skeniranjem QR koda netom prije izvedbe, što je u participativnoj domeni proizvelo dodatnu napetost između intelektualnog i osjetilnog poimanja onog što treba uslijediti. Publika je zatim bila izložena (ne)predvidljivoj progresiji buke; reskih, repetitivnih i abrazivnih zvukova, na trenutke registriranih kao napad na pojačana osjetila. Potresnost iskustva na kraju ipak ispada prvenstveno površinska, a kao najzanimljiviji detalj intervencije nameće se komična nasumičnost prolaska vlaka tračnicama iznad parkirališta, koja sasvim prikladno postaje sastavnim dijelom izvedbe.

Nakon dvaju zahtjevnih i donekle oprečnih auditornih doživljaja, očekivana elegancija i odmjerenost izvedbe Kali Malone pružila je dobrodošlo eskapističko izmještanje u sferu nježnih vibracija i monumentalnih melodija koje su nerijetko prizivale njen zadnji album The Sacrificial Code. Bestežinsku fluidnost izmjene zvučnih motiva pratilo je postupno razbijanje dotad uspostavljene, pomalo alijenirajuće atmosfere tenzije i kolektivno prepuštanje melankoličnoj emotivnosti kompozicije, što predstavlja možda jedino intimnije iskustvo unutar cijelog trodnevnog programa. Malone se kroz live nastup ponovno potvrdila kao jedna od rijetkih eksperimentalnih umjetnica čiji restriktivan, ali nepretenciozan minimalistički pristup upravo metodičkim uranjanjem u predmet istraživanja doseže nevjerojatno organsku poetičnost.

Uz ambicioznu i baš zato nekako nedorečenu intervenciju Huga Esquince, izbor lokacije se pokazao kao odlučujući transformativni čimbenik i za performans Long Throw: An Exploration of an Expanded Energetic System for Cello and Loud Speaker eksperimentalne violončelistice Anthee Caddy na drugoj večeri zvučnog programa, ovaj put s nešto zanimljivijim ishodom. Kako je ideja rada terensko istraživanje prostorno-zvučnih odnosa tj. “svojstava projicirane zvučne energije putem ozvučenog violončela” na različitim točkama udaljenosti, performans se morao efektno prilagoditi nepovoljnim vremenskim prilikama i manjem odazivu publike.

Za razliku od nastupa na Sonic Actsu, gdje je Anthea Caddy bila prisutna među publikom, na zagrebačkom je gostovanju zbog mogućnosti kiše svirala iz kabine, što se odrazilo na atmosferu performansa, ali i percepciju same izvođačice kao njegove referentne točke. U novonastalim uvjetima, emiter signala – parabolični zvučnik koji je Miodrag Gladović specijalno konstruirao za performans – postaje jedini vizualni aspekt izvedbe. Njegov pomalo futuristički dizajn u kombinaciji s tmurnim vremenom parkiralištu Hale V daje distopijsku auru ne-mjesta, a zvučnik se promiče u gotovo humanizirani akter izvedbe, hibridnog glasnika nespoznatljive poruke odražene u očuđenom zvuku violončela. Također je zanimljivo istaknuti da fizičko odsustvo umjetnice dodatno naglašava participativnu ulogu publike: s jedne strane olakšava samostalno zvučno istraživanje, a s druge osnažuje svijest o kolektivnoj dinamici performansa kroz intencionalno ili nehotično susretanje i mimoilaženje s drugim sudionicima. Long Throw se tako na neočekivan način rekontekstualizira unutar šireg fokusa festivala, dočaravajući tematike međuovisnosti i interakcije različitih oblika života kao polazišta za redefiniranje značenja kolektivnosti.

Posljednja večer performansa bila je rezervirana za premijeru novog rada Marca Donnarumme, novomedijskog umjetnika, znanstvenika i performera koji se od ranih dvijetisućitih bavi problematikom i sposobnostima tijela i živih bića u konfliktu i sprezi s tehnologijom kao osnovnih lokusa opresivne nezasitnosti kapitalističkih i algoritamskih društava. Svojevrsni nastavak projekta Humane Methods umjetničke grupe Fronte Vacuo i istraživanja mogućnosti Donnarumminog izuma XTh Sense, performans ℧r bio je posebna Kontejnerova narudžba u sklopu programa Re-Imagine Europe te se na specifičan način nadovezao na festivalsku temu.

Dok se ΔNFANG, prva iteracija Humane Methods, fokusirala na teror repeticije unutar (imaginarne) poluljudske zajednice kombinirajući elemente zvuka, rituala, koreografije i umjetne inteligencije, ℧r tu osnovnu koncepciju smješta u sferu pojedinačnog, anonimnog-jer-univerzalnog iskustva. Kroz nešto više od pola sata promatramo ustrajnu, mukotrpnu progresiju hibridnog entiteta zemljanim putem, uparenu s prijetećim, očajničkim citatima ritualiziranih gesti molitve i konfrontacije, čija repetitivnost dostiže razinu klišeja. Istovremeno slušamo nastajući zvučni trag njegova napora generiran instrumentom XTh Sense direktno iz Donnarumina tijela – krvotoka, mišića i kostiju, te intenziviran neugodnim bljeskovima svjetlosti. Grotesknost te disparantne unifikacije leži ponajviše u uzaludnosti pothvata: entitet se moli svjetlosnoj konstrukciji i ne može otkriti vlastito lice ispod bezizražajne maske, kao da predtehnološki stadij bivanja nikad nije ni postojao, niti bi mogao izgledati drukčije. Dojmljivost povremeno grandioznog ℧r proizlazi upravo iz osjećaja nelagode, nepredvidljivosti i jeze povezanih s takvom idejom i Donnarummine sposobnosti da ih prizove i sustavno razvija, do te mjere da je u jednom trenutku par članova publike otišlo s izvedbe. Vrijednost tih reakcija naravno nije u njihovoj šokantnosti, već intenzitetu refleksije naizgled samorazumljivih egzistencijalnih stanja.

Zvučni program Touch Me festivala u cjelini se može promatrati kao neka vrsta gradacije metodološke, estetske i idejne kompleksnosti predstavljenih radova i pristupa zvuku. Iako u terminima samog zvuka i njegove inovativnosti prva večer programa nije ponudila pretjerana iznenađenja, otvorila je zanimljivije i sveobuhvatnije načine slušanja i doživljavanja zvuka. Paradoksalno, ali očekivano, vrhunac večeri ostaje nastup Kali Malone, koja se u datom kontekstu kristalizirala kao gotovo konvencionalan izbor izvođačice. Njen je nastup virtuozno povezao razrađenu umjetničku viziju s duboko osobnim pristupom zvuku i nesumnjivo razveselio ljubitelje eksperimentalne glazbe. Performansi Anthee Caddy i Marca Donnarumme ponudili su nešto izazovnije kontekstualizacije zvuka unutar širih praksi umjetničkog djelovanja, te su zapravo ukazali na nužnost njihova uvjerljiva prenošenja za eksperimentalne tretmane zvuka kakvima je većina radova težila. Upravo zbog interdisciplinarne naravi, a time i rubnosti takvih praksi, ovakvi i slični performansi dosad na zagrebačkim prostorima nisu mogli pronaći adekvatno polje reprezentacije. Širenje programa Touch Me festivala stoga je logičan i dobrodošao pomak naprijed, koji je stvorio takve mogućnosti za tehnički i konceptualno zahtjevnije radove, zaokruživši tako i samu koncepciju festivala. Ipak, na nekim bi sljedećim izdanjima bilo zanimljivo vidjeti performanse koji i samu zvučnu komponentu dodatno rastežu u posve neočekivanim smjerovima.

Izvor: KSET / 25fps