I to je u biti sve što trebate znati o überseksualcima – oni nisu neki novi fenomen, nego samo topla marketinška voda. Čak i obrazloženja tvoraca pojma naginju farsičnoj parodiji (“Pierce Brosnan – njegova jamesbondovska muškost nije bila kompromitirana ni dok smo ga promatrali kako javno oplakuje svoju prvu ženu”; “Ewan McGregor – svestran muškarac koji se u jednom trenutku voza Harleyjem po svijetu, a u drugom kroči crvenim tepihom”).

Etiketa “überseksualca” zanimljiva je jedino kao nasljednica pomodnih etiketa “metroseksualca” i “nanoseksualca”. U sva tri slučaja slave se načelno plemenite stvari: muška briga za izgled i seksualna ambivalentnost (metroseksualci), zanemarivanje seksa zato što postoje i druge stvari u životu kojima se može ugodno ispuniti vrijeme (nanoseksualci), i… ovaj… to da je dobro biti dobar muškarac (überseksualci). Drago mi je što se takvi ideali isturaju u javnu svijest, no opet… nije mi drago što se predstavljaju kao neki jebeni specijalni TRENDOVI kad je riječ o stvarima koje postoje otkad je ljudske civilizacije!!!

Mada, ako ću biti fer, džumbus oko metroseksualnosti imao je svojih transgresivnih kvaliteta. Jest da Hrvatski Metroseksualac nije bio ništa drugačiji od Hrvatskog Muškarca U Noćnom Životu (cipele, zalizana kosa, pripijena majica), ali… Fasciniralo me koliko je među bliskim mi prijatelji(ca)ma bilo negativnih reakcija na metroseksualnost, iako je mahom riječ o slobodoumnim ljudima. Takve reakcije dijelom, u nekim slučajevima, mogu pripisati latentnoj homofobiji… no prije bih rekao da je većinom bio posrijedi strah. Strah od iskakanja iz kolosijeka komforne kolotečine, strah od ambivalentnosti: “Muški koji liče na pedere a nisu pederi, kako mogu biti siguran tko je više tko, mamaaaaa, upomoć, svijet više nema smisla!!!” (Makar je u nas, kao što spomenuh, strah bio apsolutno neutemeljen.)

Nanoseksualnost je, pak, bila propuštena prilika. Taman sam se nadao da se pojavila demografska trendovska skupina po mojoj mjeri, i da će se jače čuti glas nas koji volimo seks, ali seks ne samo da nam nije pokretačka sila u životu, nego nije niti osobito visoko na listi prioriteta… što bi i bilo transgresivno u ovako hiperseksualiziranom društvu… kad li ono, ispalo da je “nanoseksualac” tek eufemizam za “karijerista-samca”. Pih!

A što reći za überseksualce? S jedne strane, oni nisu ništa više doli tradicionalni muški model aspiracije (Ira Matathia: “Vrsnost u svemu. Fino vino, kvalitetne cigare, shvaćanje finijih stvari. To je kvintesencija”). S druge strane, oni su metroseksualci minus narcizam i gay stilizacija (ako i to uopće – Marian Salzman: “überseksualac se ne brine ako drugi misle da je gay. On zna da je straight, i to je jedino što je važno”), s mačo-svojstvima koja funkcioniraju kao protuteža svim onim “ljigavim ženskastim” kvalitetama poput suosjećajnosti. Nanoseksualci su mogli biti ružni, kao eventualno i metroseksualci ispod šminke, ali überseksualac mora biti zgodan, jer jedino zgodni muškarci postaju lideri.

Ukratko, “überseksualac” je sinonim za “alfa-mužjaka”, i kao takav ekvivalent mlaćenju prazne slame prokuhane u toploj vodi. Bono i Ivo Sanader se sad mogu još malo bolje osjećati, a svijet se nepromijenjen nastavlja vrtiti dalje.

Kad bi se Nacional prodavao ekskluzivno po elitnim teretanama, golf-klubovima, hotelskim kazinima i franjevačkim samostanima, popratni katalog skupih trendi-đakonija ne bi ničim iskakao. Međutim… Nacional se može naći na gotovo svakom kiosku, a najviše ga kupuju tzv. mali obični ljudi!

Da se razumijemo, nemam ništa protiv toga da novine u svemu budu koji korak ispred svojih čitatelja. Ali, malčice mi je ipak degutantno kad jedan narodski magazin svojoj publici – koja uglavnom jedva sklapa kraj s krajem s mjesečnim plaćama od 4-5 tisuća kuna – preporučuje kupnju aktovki od 4 tisuće kuna i satova od 19 tisuća kuna uz napomenu: “Ako ste pravi trendsetter i držite do otmjenih detalja s potpisom koje ‘jednostavno morate imati’, tada sigurno nećete gledati na vrtoglave cijene nego ćete uživati u kvaliteti izrade i besprijekornu dizajnu.”

OK, OK, istina jest da je N-Style izlazi tek svaka dva mjeseca, i da nije integralni dio Nacionala nego usputni prilog. I možda je moja alijenirana malenkost u manjini, dok se ostali čitatelji rado napaljuju konzumerističkom pornografijom. Nije ni to toliko teško zamisliti, uzevši u obzir popularnost auto-magazina. U nekoliko navrata sam pasionirane pratitelje auto-magazina priupitao zašto ih toliko čitaju kad će u životu kupiti dva automobila uvrh glave, a njihov odgovor… jebiga, uvijek zaboravim. (Isto kao i kad pitam žene zašto zajedno idu u vece, he he!)

Međutim, N-Style ne nosi podnaslov “magazin bogatog modernog muškarca” nego se naziva, jednostavno, “magazinom modernog muškarca”! Ako Nacional političkoj eliti često spočitava nedostatak socijalnog takta, nije li licemjerno kad isti taj Nacional svojim osiromašenim čitateljima nabija na nos skupocjena odijela i gadgete o kojima mogu samo sanjati?

Ma, od Nacionala se to još nekako i može progutati: ipak je riječ o tjedniku koji ne krije interesne veze s određenim krugovima političkog i poslovnog (pod)svijeta, i u kojem se Hrvoja Petrača kritizira zato što se šepuri po jahtama na Mediteranu umjesto da se strpljivo i marljivo skriva od ruke zakona. 

Nacional je naprosto po svojoj prirodi bahat, svojom pojavom viče s kioska: uzmi me ili ostavi! Pa mi se puno više prevrće želudac od jednog Globusa, koji se diči kao da je neki ultimativni nacionalni politički zabavnik, a ustvari je bljutavi bilten buržujskog mikrokozmosa, N-Style s dodatkom nasmrt dosadno obrađenih dnevnopolitičkih tema… i, da budem ipak fer, šačice vrsnih kolumnista. Izbor tema u kulturno-revijalnom dijelu (“Hrvatske jahte za svjetske jetsettere”! “Hrvatski plan Clooneyjeva vinara”! “Njemački Rolls Royce s engleskim šarmom”! “Novi život starih podsljemenskih vila”! “Nova oktanska strast župana Jakovčića”!) kao da je iz neke druge Hrvatske iz paralelne dimenzije: Hrvatske kao luna-parka imaginarnog dominantnog sloja srednje klase (jer, kao što nas je čika Račan nedavno poučio, kod nas više ne postoji radnička klasa), Hrvatske čiji je jedini problem to što još nije ušla u EU.

No opet, da sam i ja visokopozicionirani potrčko EPH s glamuroznim lajfstaaaajlom, tko kaže da ne bih pisao iste suhoparne reportaže ni o čemu?

Jer, lako je upasti u zamku poistovjećivanja životnih prilika i stavova neposredne okoline s onima ostatka zemlje. Ta budite iskreni prema sebi samima i razmislite koliko često stavove svojih bližnjih o tim-i-tim celebrityjima ili serijama prevodite u izvješća o pulsu nacije (Osoba A: “Ide mi na živce kako svi seru protiv novog nosa Nikoline Pišek”? Ja: “Hm, nisam to uopće primjetio, daj molim te, tko su ti ‘SVI’ o kojima pričaš?” Osoba A: “Paaaaa…. cura od mog brata… i… i… moja frizerka!”)! Kad se Račan jednoć bio okomio na “medijsku Hrvatsku”, suprotstavljajući joj sretne osmijehe građana koje je, kao, svakodnevno susretao u “stvarnoj Hrvatskoj” – ja mislim da uopće nije posredi bila patetična demagogija, nego da je Račan UISTINU, iskreno, svoj luksuzni mjehur doživljavao kao svekoliku stvarnost. I ne sumnjam da Globusovi novinari isto tako svoja salonska naklapanja iskreno doživljavaju kao materijal od udarnog značenja za široke mase.

S druge strane, uvijek se valja kloniti i zamke glamuriziranja siromaštva, tih famoznih klošara s ulice koji nemaju para ali imaju “srce od zlata” i znaju što su “prave vrijednosti u životu”… jer, čim klošar dobije para – otprdit će ulicu, zaboravit da je ikad postojala, i ‘ladit jaja, smijući se u lice “malom čovjeku”.

Sličnost i bliskost žurnalističke i političke elite je u tome što su napravile taj skok, ali priroda njihova biznisa je takva da se i dalje moraju obraćati “malom čovjeku”. Tako da im jedino preostaje skrivati prezir dok se usiljeno smiješe svojim čitateljima / biračima, a u dubini duše ih mrze zato što se ne mogu u miru skroz na skroz posvetiti pisanju o satovima Audemars Piguet i Cabernet Sauvignonima berbe 1826. pr. Kr., ili razmjenjivati gradske vijećnike za stotine tisuće eura bez da se ikome moraju išta opravdavati.